Pratite nas

Kolumne

Hrvati se više ne mire s nametanjem kolektivne krivnje

Objavljeno

na

Narode moj, vidite li vi kako ovih dana poput čopora bijesnih pasa na stražnje noge skaču čuvari jasenovačkom mita i sljednici one zloćudne ideologije koja nam je nametnula hipoteku „genocida“, „holokausta“ i „zločinačke nacije“!?

Dovoljan je dašak istine, lagani povjetarac (poput onih 15 minuta gostovanja Igora Vukića na HTV-u, nedavno, povodom predstavljanja knjige Radni logor Jasenovac ), pa da se ta učmala žabokrečina, to ustajalo leglo gmizavaca uzburka i svojim ogavnim smradom podsjeti da je još uvijek tu i nakon punih 28 godina hrvatske državnosti.

Već više od 50 godina slušamo njihove bolesne laži koje nagrizaju hrvatsko nacionalno biće poput kancera, ali još više od toga boli hrvatska šutnja i pristajanje na tu zlokobnu perfidiju. Kakvi su to mozgovi i mentalni sklopovi koji su pripravni bez ograda i promišljanja pristati na jednu rasističku tezu o „urođenoj genocidnosti“ vlastitog naroda i njegovoj „zločinačkoj prirodi“?

Dakako, nisu svi Hrvati šutjeli. Imamo blistavih primjera hrabre borbe protiv tog zla. Dr. Franjo Tuđman, kardinal Franjo Kuharić, Ante Bruno Bušić, dr Ljubo Boban i brojni drugi intelektualci, svjesni što je u pitanju i koliko je to pogubno po hrvatski narod, već su u vrijeme komunizma govorili istinu i pružali otpor velikosrpskoj i partijskoj oligarhiji kojoj su crne legende o Hrvatima služile kako bi nas disciplinirali i unaprijed osujetili svaki naš pokušaj osamostaljenja i oslobađanja iz njihovog zagrljaja.

Proglašavanje Ustaškog pokreta „najvećim zlom koje je postojalo u istoriji ljudskog roda“, njegovo vezivanje uz HSS i Katoličku crkvu, uz maksimiziranje „ustaških žrtava“ (kako u logoru Jasenovac  tako i uopće), bili su stupovi na kojima je sagrađena zloćudna teza o kolektivnoj krivnji Hrvata.

Masovne žrtve podrazumijevaju masovne počinitelje zločina – a to je onda na korak do mogućnosti ispisivanja kolektivne optužnice cijeloj naciji.

Primjer koji slijedi jedan je od tipičnih iz vremena vladavine zločinačkog komunističkog režima i on pokazuje što je sve tada bilo dopušteno velikosrpskim propagandistima (koji su spletom okolnosti i silom prilika privremeno navukli komunističku ljušturu).

Komunistički ratni zločinac i partijski aparatčik, agitpropovac, službeni biograf Josipa Broza Tita, velikosrpski nacionalist i akademik Vladimir Dedijer (nadahnut „znanstveno“  utvrđenim spoznajama iz Magnum crimena i sličnih izvora), već u jesen 1961. godine, pišući predgovor za dansko izdanje romana Dobrice Ćosića Daleko je sunce, elaborira neka od pitanja tada recentne povijesti južnoslavenskih naroda (zanimljivo, u tekstu nema gotovo niti riječi o samome djelu, a naročito ne o njegovom sadržaju, nego je isti iskorišten za velikosrpsku propagandu pod krinkom „humanizma“ i „pijeteta“ prema žrtvama rata):

„(…) Razmišljam kako ti talasi masovne nasilne smrti tuku srpski narod kroz vekove.U minulom ratu u Jugoslaviji poginulo je više od milion i sedamstotina hiljada ljudi, a u prvom svetskom ratu gubici su bili još veći. Samo je Srbija, prema službenim podacima iznesenim na Mirovnoj konferenciji u Versaju, izgubila 41% od celokupnog broja svog stanovništva …

… Taj sveti teret nasilne masovne smrti prisutan je u svesti moga naroda, to je glavni motor koji nas održava živim,on je kompas u burama koje su pred nama, koje nam prete.

    Zbog toga skrećem pažnju čitaocu u Skandinaviji, ovde na dalekom severu, da će mu Ćosićevo štivo pomoći da bolje razume sudbinu jednog malog naroda na Balkanu.

    Ova knjiga poseduje i druga svojstva.Kunem se, još jednom,da je ona pošteno opisala rat u Jugoslaviji …

(…) Nadbiskup Stepinac i katolička crkva u Jugoslaviji bili su u koluziji s Hitlerom, u stvari duhovni začetnici genocida protiv srpskog naroda, kojom prilikom je stradalo 600 hiljada ljudi. O tome istorije u Evropi ne pišu,jer to je jedna od najvećih sramota evropske civilizacije.

… Dobrici Ćosiću kao srpskom partizanu, mora se priznati zasluga da je kao retko koji pisac otkrio te mračne ubilačke struje u sopstvenom narodu …“ (Dobrica Ćosić, Fjernt star S’olen. Med Forord af Vladimir Dedijer. Oversat fra serbo-kroatsk af Toni Madsen.– Kobenhavn, Aschheloug Dansk Forlag, 1961; p.p. 5-6.; preuzeto iz: Vladimir Dedijer, Književnost i istorija, Beograd, 1985., str.207-208.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).

Eto jednog kratkog i sažetog prikaza recentne povijesti jugoslavenskog prostora iz radionice Agitpropa, u čije ime Dedijer i Ćosić slabo obaviještenoj danskoj publici neupućenoj u događanja o kojima je riječ tumače „istinu“ o tomu što se događalo u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata. I ne zaboravimo, riječ je o osobnim prijateljima bravara Jože kumrovečkog i njegovim sluganima koji su svoj povlašteni položaj u Partiji i društvu koristili kako bi na sve raspoložive načine i svim sredstvima širili otrovnu mržnju i opskurne laži na štetu hrvatskoga naroda a za račun i u korist naci-fašističke velikosrpske ideologije.

Čak i iz ovog kratkog ulomka jasno je vidljivo kako tandem Dedijer-Ćosić srpsku naciju stavlja isključivo u poziciju „žrtve“, a Hrvate proglašava najvećim (i jedinim!) zločincima i optužuje ih za „genocid“.

Jasenovac se ne spominje, iz prostog razloga što taj mit još uvijek tada (1961. godine) nije uspostavljen, ali tu je (za svaki slučaj) bolesna laž o 600.000 pobijenih Srba i Katoličkoj crkvi kao „duhovnom začetniku genocida protiv srpskog naroda“.

Dedijer i Ćosić ne spominju Srbiju i Srpsku pravoslavnu crkvu (jer oni, valjda nisu bili u „koluziji s Hitlerom“), pa ni zloglasnog vladiku Nikolaja Velimirovića Žičkog (aktivnog fašista Ljotićevog ‘Zbora’), oni „zaboravljaju“ što su u godinama prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata radili patrijarh srpski Varnava, njegov nasljednik Gavrilo Dožić, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac, stotine popova četničkih koljača (počevši od popa Momčila Đujića preko popova Save Božića, Sergija Urukala, Slobodana Šiljka, Milorada Vukojičića Mace i preko 360 drugih pripadnika klera SPC koji su bili  aktivni četnici i koljači koji su među ostalim ubijali i vlastite sunarodnjake po Šumadiji, Bosni i Crnog Gori), ali zato ponavljaju laži o „više od milion i sedam stotina hiljada“ žrtava rata i 41% srpskih gubitaka stanovništva u Prvom svjetskom ratu. Ovaj zlokobni dvojac bez morala u skrupula, te nebuloze i notorne neistine umotava u tobožnje nastojanje da se „otkriju mračne i ubilačke struje u sopstvenom narodu“ (tako što se Srbe prikazuje kao žrtve, a Hrvate i katolike kao krvnike!?).

Eto, to je samo jedan od bezbroj primjera bolesne propagande Titovih poltrona i slugana koji su zaštićeni svojim statusom i Partijom, već tada širili ogavne laži i stvarali zlu krv među narodima – i što je najperverznije u svemu, sve su to umotavali u „bratstvo-jedinstvo“ i „dobre namjere“!?

Nastavljači takve propagande koji danas u Hrvatskoj skaču poput bijesnih pasa na svakoga tko takne njihove dogme i mantre, pojavljuju se u likovima Milorada Pupovca i njemu sličnih.

U čoporu vlada panika.

Vrijeme razotkrivanja je pred nama. Maske su spale.

Hrvati više ne pristaju na šutnju i nametanje kolektivne krivnje…TOČKA!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Sve je manja ili nimala razlika između SR Hrvatske u okviru SFRJ i RH u okviru EU

Objavljeno

na

Objavio

Toplo vrijeme, iznadprosječne temperature, eto barem smo u nečemu nadprosječni ako u svemu drugom žalosno zaostajemo. Sunce je obasjalo i Vukovar u subotu, 13. listopada, grad kojemu je prekipjelo od tolikih licemjernih, sramotnih i dogovornih zataškanja srpskih zločina i upornoga odbijanja famoznih „institucija“ (hrvatski prijevod: ustanova) da zločince pronađu i privedu pravdi. To jest, i nisu se trebali pretrgnuti da ih nađu jer su Vukovarcima, i ne samo njima dobro poznati, ali se DORH odavno ustrojio tako da njegovi vodeći ljudi na državnoj i ostalim razinama ne vide i ne čuju, po uputama doista bolesne politike koja je žrtve i patnje hrvatskih ljudi prodavala i prodaje za održanje na vlasti. Do početka stoljeća malo se što dalo učiniti, prvi povratnici u Vukovar i hrvatsko Podunavlje stizali su u većem broju tek početkom 1998. i naletjeli na ljepote mirne reintegracije i amnestije koja je – sada je očito – tajnim i netajnim načinima uz savjete izvana – obuhvatila i zločince, premda su javno bili izuzeti od amnestije. To je činjenica. Sve su se vlasti u Hrvatskoj od 2000. godine striktno pridržavale toga podzemnog dogovora, nazovi lijeve i navodno desne, ako bi koga i uhitile, lijepo se s njim postupalo i izricane su podnošljive kazne ili oslobađajuće, ali su takvi slučajevi bili iznimke a velika većina zločinaca razumjela je da može mirno spavati.

Što je najveća vrijednost prosvjeda u Vukovaru? Govorilo se o žrtvama, i preživjele žrtve govorile su o svojim mukama, ali su se prvi put javno spominjala i imena zločinaca, na skupu od dvadeset tisuća ljudi – a to će „dogovorni“ teško moći pospremiti pod tepih. Prosvjed nije bio masovniji zbog opstrukcije uplašenih vlasti u Zagrebu, ali ako se sada nešto radikalno ne poduzme – a ne će – sljedeće će godine biti u Vukovaru stotinu tisuća Hrvata i tada će letjeti perje. Ovolistopadski prosvjed shvatili smo kao prvu i odlučnu upozorbu da takvo stanje ne može trajati u beskraj niti će Hrvati dopustiti da ubojice i silovatelji budu nekažnjeni kao što su ostali nekažnjenima komunistički zločinci nakon Drugoga svjetskog rata.

Kao u Odesi 1916.

Prije okupacije Vukovara u razaranjima grada stradalo je tri tisuće ljudi (najviše Hrvata, ali i drugih), nakon okupacije još dvije tisuće, trideset je tisuća Hrvata i Hrvatica odvedeno u logore, pretežito srbijanske, među njima i mnoga djeca, stotine i stotine logoraša ubijene su, desetci tisuća mučeni, premlaćivani i ponižavani. Pa nad svim tim, ne brojkama nego ljudima, Hrvatima, hrvatska vlast ne samo da ne pokaže sućut i sama udari šakom o stol nego se krevelji u licemjernoj obmani neupućenih da to neki tamo ustaše valjda u Vukovaru i Podunavlju povlačeći „pitanje“ (bez odgovora) žele narušiti bratstvo i jedinstvo i štoviše srušiti nju, Vlast. A Vlast je izdala i zapovijest da Hrvatska radiotelevizija ne prenosi skup, nego se više posveti kolosalnoj berbi mandarina i grožđa. Vlast je bez ikakvoga srama okrenula leđa onima koji traže sankcioniranje odgovornih za tolike tisuće i tisuće pobijenih pripadnika hrvatskoga naroda koji već dugo ima svoju hrvatsku državu, ali ta država nema reprezente koji dišu i osjećaju s narodom i njegovim zahtijevanjima da ga se ne ubija i to masovno, bez državne volje da se kazne zločinci. Vlast je u stvari otvoreno kazala isto ono što su rekli grobaru u Odesi u vrijeme Prvoga svjetskog rata, nakon pokolja nad Hrvatima 1916. koji se nisu htjeli pridružiti srbijanskoj legiji – da ne treba pitati za imena, jer„to su Hrvati“. Zanemariva vrsta čiji život i smrt ništa ne znače, pa ih se ne treba ni sjećati. A još je manje važno tko ih je ubio, kako god se zvao – dobro je učinio.

U Odesi (kad sam ju već spomenuo) je sve i počelo. Ako je priglupa pretežita tadanja hrvatska politika s jugoslavenskim nagnućem trebala na trenutak zastati i zapitati se kamo srlja i s kim bismo to mi trebali imati posla, onda je to bilo kada je Aleksandar Horvat u ime pravaša podnio Saboru interpelaciju o masakriranim hrvatskim dragovoljcima (silovoljcima) regrutiranim nakon što su oslobođeni iz ruskoga zarobljeništva. Hrvatska je tada još bila u sastavu Austro-Ugarske, Prvi rat u jeku – listopad je 1918. Pa što, mislili su tada beznačajni hrvatski političari, jest da su srbijanski „časnici“ i njihovi mesari u Odesi poubijali Hrvate, ali ne ćemo valjda zato napustiti ideju o sjedinjenu južnoslavenskih naroda. Pretegnula je Hrvatsko-srpska koalicija, pod divljačkim pritiskom Pribićevića. Priča je nastavljena, kao što je poznato, kratkotrajna i nevažna, embrionalna, više fiktivna država Slovenaca, Hrvata i Srba s područja bivše Monarhije predana je u ruke Srbijancima itd. Na ovaj ili na onaj način srpski se teror nastavio bez prekida (nije se naravno prekidao ni u NDH, „Što se tamo na Dinari sjaji“), u komunističkoj Jugoslaviji i na kraju (?) u srpskoj agresiji na Hrvatsku. S najviše hrvatskih žrtava u Vukovaru.

Pa se sada vukovarski gradonačelnik pita možemo li pohvatati barem srpske zločince iz prve polovice devedesetih, kad već ne možemo one iz Odese, i nadalje.

Sankcija za one koji žele sankcioniranje zločinaca!

Plenković je odahnuo, rečeno mu je da se okupilo osam tisuća od oko četiri milijuna Hrvata. Izjavio je da ne će biti sankcija, premda ih je najavio u svrhu plašenja svojih pokornih. Sankcija za one koji žele sankcioniranje zločinaca! Ma krasno. A što kaže narod, što kažem ja? Nije važno. Glavno da je sve proteklo glatko, „civilizirano“. Narod ionako ne odlučuje, nepismeni narod ionako se ne zna čitko potpisati pa potpisi ne valjaju ni za jedan referendum, izborni zakon ne treba mijenjati jer je navodno uperen protiv manjina, oni koji su protiv Istanbulske obični su nasilnici nad ženama. Tako je pokret začet osamdeset i devete za slobodu i slobodnu volju hrvatskoga naroda, za hrvatsku državu i ljudska prava, za tzv. demokraciju i pravnu državu, napravio puni krug i vratio se na početak. Glede zločina nad Hrvatima, reče Vlast da ratni zločini ne zastarijevaju i da je briga o tome – trajna. Ma tu i jest poanta. Prosvjed u Vukovaru ne želi da briga bude trajna jer je već trajala koliko je trajala, nego da se djeluje odmah (kad nije do sada) da ne bi i opet jednom u povijesti potrajala toliko koliko je potrebno da zločinci odu u pakao bez suđenja na ovom svijetu.

Vukovar je od simbola hrvatskih stradanja postao simbol bijede hrvatske politike. Nisu Vukovarci jedini stradali, svugdje su po Hrvatskoj Hrvati ubijani. Do imena zločinaca navodno se ne može doći, ali Culej je ipak, privatnom istragom kako kaže, došao do imena stanovitog Branka, prezimenom Pavić koji je ubio dr. Šretera u Pakracu, mučenika za hrvatski jezik. Živi u Australiji. Pa dobro, ako smo nakon tolikih godina i to tvrdoglavošću pojedinca (pojedinke) uspjeli dobiti kapetana Dragana, krenimo odmah, a na suđenju suočimo Pavića i Pupovca da se čuje o čemu su razgovarali u rujnu 1991. (u društvu Đakule).

Brammertz je otvorio svoju protuhrvatsku dušu

Serge BrammertzGlede Pupovca i Srpskog narodnog vijeća te Documente: vrlo su dobro organizirani, dobro ih se podmazuje iz hrvatskoga proračuna pa imaju dosta ljudi za brza operativna djelovanja. Tako su na prvi znak da se sprema prosvjed u Vukovaru, hitno pozvali u Zagreb baruna Sergea Brammertza zvanog del Ponte, prosecutora u raspuštenom Haaškom tribunalu koji je vidno propao otkako mu je Meron oduzeo Gotovinu i Markača. Na tu se svoju traumu žalio i u Zagrebu, a znajući tko mu je organizirao dolazak, instruiran da se u Hrvatskoj ne radi dovoljno na kažnjavanju hrvatskih „zločinaca“, da se štoviše odigrao neuspješan, ali dramatičan atentat na vođu svih (?) srpskih manjinaca, Brammertz je otvorio svoju protuhrvatsku dušu. Taj posjet koji hrvatske službene vlasti, da su hrvatske, nisu smjele dopustiti, trebao je – kao i potom Plenkovićeve prijetnje – amortizirati očekivani prosvjed i usmjeriti pozornost prema ugroženim Srbima…

Još o Pupovcu i time s njim završavam: nisam htio čitati taj bilten SNV-a jer me smeće ne zanima, ali mi rekoše da je u pupovačkoj „Bijeloj knjizi“ na popisu nepoćudnih portala na sjajnom prvom mjestu portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Očekujemo da nam ove godine bude dodijeljena nagrada „Svetozar Pribićević“. Spomenutu Bijelu knjigu i danas treba čitati, ne toliko poradi nestašnih spomenutih imena hrvatskih i šire, nego zbog jedne od rasprava unutar svemoćne Partije gdje su napadani stranci poput Lipsetta, Hanah Arendt, Brzezinskog i Greiffenhagena, zastupnici točne teze da su “komunizam i fašizam istovjetne pojave, odnosno dva dijela ili dvije varijante istog totalitarnog sindroma.“ Ako vam to zvuči poznato, u pravu ste. I danas će, posebno iz Pupovačkoga kruga, rečena teza izazvati lavinu budući da je, kažu oni, anti antifašistička, a oni su prisvojili, da ne kažem posvojili antifašizam.

Nesiguran hod hrvatske kulture

Za to vrijeme, naše vrijeme, hrvatska kultura korača nesigurnim hodom. Najava (podmetanje?) o pretvaranju javnih knjižnica u privatne, pokazala se netočnom i dobro da je tako. Privatnih knjižnica ima u mnogim obiteljima, čak vrlo bogatih, i neka ondje ostanu. A glede javnih i posudba iz javnih, događaju se tragikomične stvari: književnici, autori, imaju pravo na postotak od svake posudbe, ali svoj novac nisu dobili već dvije godine i nikomu ništa. Isprva su navodno popucale veze na crti Nacionalna i sveučilišna, Društvo hrvatskih književnika, Ministarstvo kulture i još neki posrednik, a onda je zadaću preuzeo ZAMP i opet nema kuna na računu autora. A svota baš i nije zanemariva za čitane i vrlo čitane autore.

Podatci o čitanosti također u zadnje vrijeme nedostaju ili nisam pratio, ali oni koje sam prije nekog vremena vidio kazuju da čitateljska, čitalačka publika preferira posve druge autore od onih koji se (čast iznimkama) pojavljuju po europskim sajmovima knjiga. I tu, znači, dolazi do žalosne diskrepancije: ako pišeš za hrvatsku publiku, s hrvatskim osjećajem i o hrvatskim temama, onda te stavljuju u pretinac valjda književnih konzervativaca i valjda književnih nacionalista, ma što to značilo, a ako takve teme i osjećaj nemaš onda si napredni europski liberalni književnik koji prezire svoju zemlju i narod, nema identiteta, to jest njegov je identitet navodno – europski. Što se ispod takve definicije novog identiteta skriva jest – pokazuju primjeri iz Hrvatske – izgubljeni, odnosno nikada postojeći jugoslavenski identitet koji su trebali nekako nadoknaditi pa se dosjetili europskog, samo da ne bude hrvatski.

A hrvatska država (ah) baš takve duhovno raseljene osobe nudi svijetu, ne samo u književnosti nego i u teatru, i filmu. A svijet koji ponešto zna, i dalje se čudi da im jedna hrabra zemlja koja je napravila čuda u ratu (i nogometu) šalje kao svoje predstavnike one koji ju mrze. No, ne žive svi takvi u Hrvatskoj, i pisci i spisateljice napuštaju Hrvatsku, pa iz daljina pljuckaju. Što piše Ivana Sajko, ne znam, moj grijeh, ali njezin nastup (uz njemačkog predsjednika Steinmeiera) na Sajmu knjiga u Franfurtu malo je toga imao s knjigama, više s „Europom različitih brzina“ (kako reče predsjednik), to jest kako u takvoj Europi braniti slobodu.

Jedna brzina ili Europe ne će biti

Odgovor bi bio da se sloboda može braniti samo u Europi s jednom brzinom ili je ne će biti, ali pustimo to na stranu. Spomenuta se književnica zaplela u povijest i politiku: točno je rekla da je ukidanje povijesti u strukovnim školama negativan primjer, a onda dodala da se u Hrvatskoj povijest nadomještava religijom (vjeronauk), što je „fatalna paradigma ako ne želimo ponavljati pogreške iz prošlosti.“ Tako se brkaju kruške i jabuke, te dolazi do komičnih zaključaka, no barem se malo krivotvorila hrvatska zbilja. (Razgovor sam pročitao iz pera B. Pofuka, što znači da treba provjeriti.) O književnosti kao umjetnosti riječi – ni riječi.

No da i ja zaključim: sve je manja ili nimala razlika između SR Hrvatske u okviru SFRJ i Republike Hrvatske u okviru EU. I onda i sada najveća je sablast i prijetnja tzv. hrvatski nacionalizam, i onda i sada hrvatski je čovjek bio prisiljen da što manje govori o pripadnosti hrvatskom narodu – sada može ako baš mora, ali je to nazadno i nepotrebno – sve što je doista i jedino hrvatsko nastojalo se i nastoji utopiti u staroj (Jugoslavija) ili novoj utopiji (EU). A govoriti danas o hrvatskim žrtvama u zadnjih stotinu godina ili barem o onima iz devedesetih prošloga stoljeća – eh, to je također nacionalističko maslo i pokušaj vraćanja ove uspješne, prema budućnosti okrenute Hrvatske, u prošlost koju treba prepustiti zaboravu. A nije li možda tako neuspješna (uza sve ostalo ) jer nije imala niti ima „čisti start“ upravo u tzv. povijesnim pitanjima? Počam od Odese, krvave Odese (Krleža) o kojoj će uskoro biti predstavljena knjiga, temeljito dokumentirana.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Šola: Uvjerena njemačka ljevičarka stala na čelo pokreta Ustani i napala temeljnu dogmu ljevice

Objavljeno

na

Objavio

U Njemačkoj, očekivano, AfD je pretekao SPD. Ljevica propada posvuda, pa i kod nas Bernardić na tom valu klizi niz tobogan i pitanje je samo hoće li tresnuti na dupe ili na glavu.

U Njemačkoj su tresnuli, pa sada moraju ustati i postati – ustaše. Da doslovno, ustaše, a tako su se i nazvali, Pokret Aufstehen, iliti Ustani.

Prva ustašica ovog pokreta zove se Sahra Wagenknecht, koja je napala temeljnu dogmu ljevice, pa i svoje (bivše) neokomunističke stranke Linke, a to je politika “otvorenih granica” i “kultura dobrodošlice” za imigrante iz islamskog svijeta.

Sahra Wagenknecht

Ustašica Sahra shvatila je da su svi nacionalni izbori na kojima je posvuda po Europi ljevica potučena do nogu zapravo bili referendum o (protu)imigracijskoj politici, prepustivši ovu temu desnici, novim heterogenim pokretima koji sada kucaju na vrata Europskog parlamenta, čiju će sliku veoma izvjesno stubokom promijeniti. Shvativši to, ljevica mijenja kurs i stav prema migrantima.

Prvo, prestali su etiketirati drugu stranu kao ekstremnu, fašističku, rasističku, pa ustašica Sahra nedavno izjavljuje “nisu svi oni rasisti”, kako su stalno prozivani s ljevice, vrijeđajući milijune ljudi koji daju glas “populistima” i “neofašistima”.

Njoj se istim riječima pridružio perjanica britanske ljevice Jeremy Corbyn, reterirajući prema “ekstremnoj desnici”. U Francuskoj ista promjena ploče od strane propadajuće ljevice i njihovih vedeta spram Marine Le Pen i njene Fronte, pa će Jean Luc Mélenchon reći da se obraća “ljutitima, a ne fašistima”, što je na francuskom i zanimljiva igra riječi, fâchés (ljutiti) i fachos (fašisti), dozivajući obnovu ideje nacionalnog suvereniteta.

Na istom tragu krenuli su i danski i švedski ljevičari najavljujući zaustavljanje useljavanja. Eto ih sada “ustaju”, učeći de facto od Trumpa, Salvinija i Orbána umjesto da kao ljevičari nešto nauče od Marxa jer, da su ga čitali, po pitanju antiimigrantske politike sigurno ne bi doživjeli ovakav potop, i oduzeli bi temu političkim suparnicima na desnici te puno prije se obratili na ustaštvo (Aufstehen), piše Ivica Šola / Globus.

Suprotno Marxu, mantra propale ljevice kada su imigranti u pitanju bila je, kako je to rekao Benoit Hamon, kako “ne treba okrenuti jedne protiv drugih francuske i strane, useljene radnike”.

No Marx je još u 19. stoljeću, kada su irski radnici počeli masovno navaljivati u Englesku, napisao kako su Irci masovnim iseljavanjem svog stanovništva “isprovocirali pad cijene radne snage i uzrokovali moralno i materijalno srozavanje stanja engleske radničke klase”, pa Marx stoga lucidno zaključuje kako je antagonizam irskih i engleskih radnika “tajna uz pomoć koje je kapitalistička klasa zadržala svoju moć” na principu zavadi pa vladaj.

Za Marxa imigracije i imigranti masovnog tipa zapravo su nešto što treba spriječiti jer su oni “pričuvna vojska kapitalizma” uz pomoć koje se jača izrabljivanje i smanjuje cijena rada.

Bježanje radničke klase nacionalistima u tom smislu je prirodan proces, kako nekoć, tako i danas, jer dok je ljevica drvila sve ovo vrijeme o potrebi zaštite manjina, zamijenivši crveni stijeg onim duginih boja, dok su lili krokodilske suze nad dolazećim imigrantima iz islamskog svijeta zagovarajući “kulturu dobrodošlice”, prosječnom europskom radniku takva ljevica nije trebala, jer ni njoj ne trebaju oni, pa ulogu zaštite domicilnih radnika preuzimaju Salvini, Le Penova ili Orbán, koji po tom pitanju nisu fašisti nego – marksisti!

U djelu “Onkraj marksizma” Henri de Man upozorio je da kapitalizam usmjerava vladajuću klasu k internacionalizmu, pa stoga logično okreće radničku klasu nacionalizmu.

Kako je došlo do paradoksa da desnica slijedi Marxovu analizu i logiku te staje na stranu rada, a ljevica postaje trojanski konj dereguliranog kapitalizma te samim tim staje na stranu kapitala, pa sada, kada su tresnuli, ljevičari postaju ustaše, a desničari partizani?

Bilo je to godine 1959. kada se njemački SPD okupio na izvanrednom kongresu u Bad Godesbergu, danas dio grada Bonna, odbacio pojam klase, odrekao se marksističke analize društva, odrekao se radništva i odlučio da će biti narodnjačka stranka koja se obraća svim slojevima, uz popratne laude tržišnoj privredi i kapitalizmu kao sustavu.

Odrekavši se ne samo Marxa nego uopće lijeve inteligencije koja polazeći od pojma klase analizira društvena i ekonomska kretanja u kontekstu sukoba rada i kapitala bez prisezanja revolucionarnim, nasilnim metodama, ljevica je izgubila intelektualni i idejni rezervoar koji ju je činio ljevicom te obgrlila pomodne radikal-šik kulturmarksističke teorije koje s Marxom nemaju veze, nego više s Freudom i s tim tko se šika u koji otvor, naglasak su stavili na neku apstraktnu borbu na stvarne i konstruirane manjine.

No za radničku klasu u toj promjeni kursa više nije bilo mjesta. Supsumirano, ne propada ljevica danas, ona je samu sebe dokinula još šezdesetih godina, a to što se u političkoj geografiji nazivalo ljevicom zapravo je bio prazni kontejner u koji je, sukladno modama, svatko trpao što se u to vrijeme nosilo.

Stvari su na toj matrici išle kako-tako do izbijanja velike krize u prošlom desetljeću, čemu je prethodila deindustrijalizacija Zapada i seljenje kapitala u oaze azijske jeftine radne snage, sve ono što je analizirao Marx prije više od stotinu godina, a ljevica, zabavljena homićima i seksualnom emancipacijom, na sve to šutjela jer, eto, pristali smo na tržišnu privredu, iako se radilo o barbarskoj deregulaciji, pa nam Marx više nema što reći, dovoljan je Modni Mačak umjesto njega.

Kako je pak buknuo imigracijski val, ne samo iz islamskih zemalja nego i unutar Europske unije, što je dovelo do seljenja radnika iz siromašnijih zemalja Istočne Europe koji su rušili cijenu rada, a domaći radnici grintali, eto ti Brexita.

Ljevica s Corbynom u Engleskoj konačno je primijetila da postoji radnička klasa, da njen srednji sloj nestaje i propada. I, opet, taj proces Marx je opisao još u 19. stoljeću na primjeru irskih radnika u Engleskoj, samo što ljevica ne čita Marxa jer bi onda morali dati za pravo, paradoksalno, i Trumpu i Orbánu, posao koji su trebali odraditi oni. Da su (bili) ljevica…

Ne tvrdim da Marxovu analizu i djela treba uzeti kao sveto pismo, bez kritičkog odmaka, no mnoge njegove analize u kontekstu kritike kapitalizma naprosto su točne, vrijede i danas, pa i one što se tiče štetnosti masovnih migracija kao oružja kapitalističke klase uperenu protiv radničke klase, migracije bilo unutar Europe, bilo ove koje je Mutti Merkel isprovocirala uz veliki pljesak na tzv. ljevici.

Salvini nakon izbora u Bavarskoj: ‘Arrivederci, Merkel’

Grijeh ljevice, njeno samorazaranje i propast započeti 1959. u Bad Godesbergu štetni su za sve, za politički pluralizam i tržište ideja. Naime, zamislite liberale koji bi se odrekli Johna Stuarta Milla, zamislite konzervativce koji bi se odrekli Burkea, zamislite katolike koji bi se odrekli Augustina ili Tome Akvinskog, ne, to ne možete zamisliti jer ne bi bili ono što tvrde da jesu, jer nemaju više izvore inspiracije, ali zato možemo zamisliti ljevičare koji su se odrekli Marxa, ne kao dog­me, nego kao (jednog od) izvora nadahnuća.

Zato se ljevica po prirodi stvari ugurala u, na Zapadu, sveprisutni politički centar, bezličan, bezidejan, gdje tzv. ljevica i desnica sliče kao jaje jajetu, gdje je nestalo borbe ideja, samo borba kapitala, šuplji materijalizam i konzumerizam zasoljen političkom korektnošću.

Taj proces koji će uskoro izbrisati sve tradicionalne stranke ne samo tzv. ljevice nego i tzv. desnice još 1995., nakon pada Berlinskog zida, Ignazio Ramonet nazvao je u Le Mondeu “Novo jednoumlje”. To novo jednoumlje sastoji se u dvije riječi: Nema alternative.

Kapitalizam nema alternative, Europske unija nema alternative, multikulturalizam nema alternative… A društvo bez alternative zove se – totalitarizam, s jedinom ideologijom, zamjenskom transcendencijom koja se zove konzumerizam.

U takvom društvu svatko tko je dva nanomilimetra desnije od Merkel je ekstremni desničar, a svatko tko je dva milimetra ljevije od Plenkovića je ekstremni ljevičar.

Umjesto borbe i razmjene ideja frcaju besmislene etikete. Oskudnost ideja u politici, pa i jakih intelektualnih autoriteta koje, za razliku od prošlih vremena, političari, pa i kod nas, izbjegavaju, postala je opasna po samu politiku i sudbinu Zapada. Pri čemu mislim na ozbiljne mislioce, a ne na političke kurve i pozere koje još nazivaju intelektualcima ili uglednim analitičarima.

Novo buđenje i promjena stava prema imigrantima na ljevici od strane pokreta Aufstehen, koji je samo dio šireg europskog osvještavanja na novoj ljevici je refleks nastao iz svijesti o propasti (ljevice). Aufšteneri, ili po naški ustaše, novi su kurs s neizvjesnim političkim ishodom i dosegom.

Za početak, neka uzmu Marxa u ruke, da ne ispadne da uče od Orbána ili Salvinija po pitanju imigrantske politike. Jer sve ovo što je tzv. ljevica do sada nudila može se sažeti u evanđeosku parafrazu: Oprosti im, Marxe, jer ne znaju što čine, piše Ivica Šola za Globus.

 

Stranke vlade Angele Merkel doživjele težak poraz u Bavarskoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari