Pratite nas

Kolumne

Hrvati se više ne mire s nametanjem kolektivne krivnje

Objavljeno

na

Narode moj, vidite li vi kako ovih dana poput čopora bijesnih pasa na stražnje noge skaču čuvari jasenovačkom mita i sljednici one zloćudne ideologije koja nam je nametnula hipoteku „genocida“, „holokausta“ i „zločinačke nacije“!?

Dovoljan je dašak istine, lagani povjetarac (poput onih 15 minuta gostovanja Igora Vukića na HTV-u, nedavno, povodom predstavljanja knjige Radni logor Jasenovac ), pa da se ta učmala žabokrečina, to ustajalo leglo gmizavaca uzburka i svojim ogavnim smradom podsjeti da je još uvijek tu i nakon punih 28 godina hrvatske državnosti.

Već više od 50 godina slušamo njihove bolesne laži koje nagrizaju hrvatsko nacionalno biće poput kancera, ali još više od toga boli hrvatska šutnja i pristajanje na tu zlokobnu perfidiju. Kakvi su to mozgovi i mentalni sklopovi koji su pripravni bez ograda i promišljanja pristati na jednu rasističku tezu o „urođenoj genocidnosti“ vlastitog naroda i njegovoj „zločinačkoj prirodi“?

Dakako, nisu svi Hrvati šutjeli. Imamo blistavih primjera hrabre borbe protiv tog zla. Dr. Franjo Tuđman, kardinal Franjo Kuharić, Ante Bruno Bušić, dr Ljubo Boban i brojni drugi intelektualci, svjesni što je u pitanju i koliko je to pogubno po hrvatski narod, već su u vrijeme komunizma govorili istinu i pružali otpor velikosrpskoj i partijskoj oligarhiji kojoj su crne legende o Hrvatima služile kako bi nas disciplinirali i unaprijed osujetili svaki naš pokušaj osamostaljenja i oslobađanja iz njihovog zagrljaja.

Proglašavanje Ustaškog pokreta „najvećim zlom koje je postojalo u istoriji ljudskog roda“, njegovo vezivanje uz HSS i Katoličku crkvu, uz maksimiziranje „ustaških žrtava“ (kako u logoru Jasenovac  tako i uopće), bili su stupovi na kojima je sagrađena zloćudna teza o kolektivnoj krivnji Hrvata.

Masovne žrtve podrazumijevaju masovne počinitelje zločina – a to je onda na korak do mogućnosti ispisivanja kolektivne optužnice cijeloj naciji.

Primjer koji slijedi jedan je od tipičnih iz vremena vladavine zločinačkog komunističkog režima i on pokazuje što je sve tada bilo dopušteno velikosrpskim propagandistima (koji su spletom okolnosti i silom prilika privremeno navukli komunističku ljušturu).

Komunistički ratni zločinac i partijski aparatčik, agitpropovac, službeni biograf Josipa Broza Tita, velikosrpski nacionalist i akademik Vladimir Dedijer (nadahnut „znanstveno“  utvrđenim spoznajama iz Magnum crimena i sličnih izvora), već u jesen 1961. godine, pišući predgovor za dansko izdanje romana Dobrice Ćosića Daleko je sunce, elaborira neka od pitanja tada recentne povijesti južnoslavenskih naroda (zanimljivo, u tekstu nema gotovo niti riječi o samome djelu, a naročito ne o njegovom sadržaju, nego je isti iskorišten za velikosrpsku propagandu pod krinkom „humanizma“ i „pijeteta“ prema žrtvama rata):

„(…) Razmišljam kako ti talasi masovne nasilne smrti tuku srpski narod kroz vekove.U minulom ratu u Jugoslaviji poginulo je više od milion i sedamstotina hiljada ljudi, a u prvom svetskom ratu gubici su bili još veći. Samo je Srbija, prema službenim podacima iznesenim na Mirovnoj konferenciji u Versaju, izgubila 41% od celokupnog broja svog stanovništva …

… Taj sveti teret nasilne masovne smrti prisutan je u svesti moga naroda, to je glavni motor koji nas održava živim,on je kompas u burama koje su pred nama, koje nam prete.

    Zbog toga skrećem pažnju čitaocu u Skandinaviji, ovde na dalekom severu, da će mu Ćosićevo štivo pomoći da bolje razume sudbinu jednog malog naroda na Balkanu.

    Ova knjiga poseduje i druga svojstva.Kunem se, još jednom,da je ona pošteno opisala rat u Jugoslaviji …

(…) Nadbiskup Stepinac i katolička crkva u Jugoslaviji bili su u koluziji s Hitlerom, u stvari duhovni začetnici genocida protiv srpskog naroda, kojom prilikom je stradalo 600 hiljada ljudi. O tome istorije u Evropi ne pišu,jer to je jedna od najvećih sramota evropske civilizacije.

… Dobrici Ćosiću kao srpskom partizanu, mora se priznati zasluga da je kao retko koji pisac otkrio te mračne ubilačke struje u sopstvenom narodu …“ (Dobrica Ćosić, Fjernt star S’olen. Med Forord af Vladimir Dedijer. Oversat fra serbo-kroatsk af Toni Madsen.– Kobenhavn, Aschheloug Dansk Forlag, 1961; p.p. 5-6.; preuzeto iz: Vladimir Dedijer, Književnost i istorija, Beograd, 1985., str.207-208.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).

Eto jednog kratkog i sažetog prikaza recentne povijesti jugoslavenskog prostora iz radionice Agitpropa, u čije ime Dedijer i Ćosić slabo obaviještenoj danskoj publici neupućenoj u događanja o kojima je riječ tumače „istinu“ o tomu što se događalo u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata. I ne zaboravimo, riječ je o osobnim prijateljima bravara Jože kumrovečkog i njegovim sluganima koji su svoj povlašteni položaj u Partiji i društvu koristili kako bi na sve raspoložive načine i svim sredstvima širili otrovnu mržnju i opskurne laži na štetu hrvatskoga naroda a za račun i u korist naci-fašističke velikosrpske ideologije.

Čak i iz ovog kratkog ulomka jasno je vidljivo kako tandem Dedijer-Ćosić srpsku naciju stavlja isključivo u poziciju „žrtve“, a Hrvate proglašava najvećim (i jedinim!) zločincima i optužuje ih za „genocid“.

Jasenovac se ne spominje, iz prostog razloga što taj mit još uvijek tada (1961. godine) nije uspostavljen, ali tu je (za svaki slučaj) bolesna laž o 600.000 pobijenih Srba i Katoličkoj crkvi kao „duhovnom začetniku genocida protiv srpskog naroda“.

Dedijer i Ćosić ne spominju Srbiju i Srpsku pravoslavnu crkvu (jer oni, valjda nisu bili u „koluziji s Hitlerom“), pa ni zloglasnog vladiku Nikolaja Velimirovića Žičkog (aktivnog fašista Ljotićevog ‘Zbora’), oni „zaboravljaju“ što su u godinama prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata radili patrijarh srpski Varnava, njegov nasljednik Gavrilo Dožić, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac, stotine popova četničkih koljača (počevši od popa Momčila Đujića preko popova Save Božića, Sergija Urukala, Slobodana Šiljka, Milorada Vukojičića Mace i preko 360 drugih pripadnika klera SPC koji su bili  aktivni četnici i koljači koji su među ostalim ubijali i vlastite sunarodnjake po Šumadiji, Bosni i Crnog Gori), ali zato ponavljaju laži o „više od milion i sedam stotina hiljada“ žrtava rata i 41% srpskih gubitaka stanovništva u Prvom svjetskom ratu. Ovaj zlokobni dvojac bez morala u skrupula, te nebuloze i notorne neistine umotava u tobožnje nastojanje da se „otkriju mračne i ubilačke struje u sopstvenom narodu“ (tako što se Srbe prikazuje kao žrtve, a Hrvate i katolike kao krvnike!?).

Eto, to je samo jedan od bezbroj primjera bolesne propagande Titovih poltrona i slugana koji su zaštićeni svojim statusom i Partijom, već tada širili ogavne laži i stvarali zlu krv među narodima – i što je najperverznije u svemu, sve su to umotavali u „bratstvo-jedinstvo“ i „dobre namjere“!?

Nastavljači takve propagande koji danas u Hrvatskoj skaču poput bijesnih pasa na svakoga tko takne njihove dogme i mantre, pojavljuju se u likovima Milorada Pupovca i njemu sličnih.

U čoporu vlada panika.

Vrijeme razotkrivanja je pred nama. Maske su spale.

Hrvati više ne pristaju na šutnju i nametanje kolektivne krivnje…TOČKA!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari