Pratite nas

U potrazi za Istinom

HRVATI SU GOTI ?!

Objavljeno

na

Od srednjeg vijeka pa sve do kraja 18. stoljeća smatralo se da su Hrvati i Goti isti narod.

Strani pisci često zamjenjuju ime Gota i Hrvata sa riječju Sclavus, kao da su srodni pojmovi.

Mnogi su slijedili pisanja Danijela Faralattia, koji je pisao o Stroilu kao utemeljitelju gotske dinastije u Dalmaciji. On je pisao: “Hoc regnum Dalmaticum a Gothis originem, a Sclavis incrementum accepit.” (Dalmatinska država je gotskog podrijetla /dalmatinsku državu osnovaše Goti/, a povećana je sa Sklavenima /Sklavi su joj dali prirast.)

Papa Aleksandar II. u jednom govoru poslanicima hrvatskoga klera i naroda koji su tražili preinaku saborne odluke u Splitu iz godine 1060. Hrvate naziva „Goti“.

Venecijanski ljetopisac Andrea Dandolo o jednom poslanstvu Neretvana u Veneciji 830. godine piše: „Quia a Gothis originem traxerunt“ (Koji su potekli od Gota?!).

I u „Ljetopis popa Dukljanina“ stoji: „Gothorum quod latine dicitur Sclavorum“; „Gothi qui et Sclavi“ (Goti, koji se na latinskom zovu sclaveni; Goti koji su sclavi?!). U hrvatskom prijevodu „Ljetopisa“ nalazi se isključivo izraz Hruat.
Marulić umjesto slavenski koristi riječi: „idioma dalmaticum“ ili „gentis nostrae lingua“. Na narodnom jeziku pisanim djelima on svoje sunarodnjake naziva Hruatima nikada Slavenima.

Hrvatski povjesničar Ivan Lučić je uvijek koristio riječ Hruat umjesto Hrvat.

Giacomo Luccari govori da je SELIMIR HARVOI bio hrvatski kralj i da je vladao 550. godine.
U Korčulanskom kodeksu iz XII. stoljeća spominje se gotski kralj Totila (Tunc Gothi fecerunt sibi regem Tetolam qui fuerat aliis regibus banus et obsedebat undique Romanis).

Salonitanska povijest i Hrvatska kronika identificiraju Hrvate i Gote.

Historia Salonitana navodi: Iz krajeva Poljske s Totilom je došlo sedam ili osam rodova plemića. Oni kada su vidjeli da će im hrvatska zemlja biti prikladna za život zatražili su je od svog vođe. Hrvatska je brdovita zemlja, koja se na sjeveru naslanja na Dalmaciju. Ta se zemlja nekad zvala Kurecija, a narodi su se zvali Kureti ili Koribanti. I premda su bili opaki i divlji ipak su bili kršćani, ali arijanske hereze. Mnogi su ih zvali Gotima, a i Slavenima, prema osobini imena onih koji su došli iz Poljske i Češke.

Toma Arhiđakon piše: „Gotski vođa kao poglavar cijele Sclavonie skupi veliku vojsku, spusti se preko planina i opkoli Salonu“.

U Ljetopisu popa Dukljanina stoji: Zamoljen od vas, u Kristu ljubljena braćo i časni svećenici svete metropolije dukljanske pa i od mnogih uglednih staraca (svjetovnih odličnika), a ponajviše od mladeži našega grada (Bara), koja uživa, kako je to već običaj kod mladih ljudi ne samo slušati i čitati o ratovima nego sudjelovati u njima, sa slavenskoga na latinski jezik prevodim spis o Gotima (Libellum Gothorum) – a to se latinski kaže regnum Sclavorum – u kojemu su opisana sva njihova djela i ratovi, premda sam tim poslom opteretio svoju starost ipak sam se pobrigao – natjeran bratskom ljubavlju – udovoljiti vašoj želji. Ali neka nitko od onih koji ovo budu čitali ne misli da sam išta drugo napisao osim ono što sam pročitao ili čuo od naših uglednijih staraca, kako iznose u istinitim pričanjima.
Iz ovoga predgovora možemo zaključiti da je postojala drevna kronika koja je napisana na hrvatskom jeziku, a sadržavala je junačka djela gotskih kraljeva. Svećenik iz Duklje je tu kroniku preveo na latinski. „Libellus Gothorum regum“ sadržava kronologiju gotsko-hrvatskih kraljeva od VI. do XI. stoljeća, od Stroila ili Ostroila do Zvonimira.

Postojanje kontinuiteta jedne države, koja se opisuje u Libellus Gothorum, potvrđuje i Sumpetarski kartular. Tu stoje podatci do kraja XII. stoljeća. U Sumpetarskom kartularu navodi se kraljevstvo Hrvata u kojem vladaju banovi.

Prof.dr. Joža Rus u Ljubljani obavio je podrobna istraživanja. Objavio je dvije rasprave na hrvatskom: Kraljevi iz dinastije Sveoladsa 454.-614. i Krštenje Hrvata i Srba. U njima je on obrazložio kronologiju Hrvata podrijetlom od Gota. Prof. Rus je smatrao da su Hrvati/Goti slavenizirani još dok su živjeli u dijelovima Ukrajine.
Prof. Preveden u svojoj „Povijesti hrvatskog naroda“ zaključuje da Hrvati nisu slaveni nego slavenizirani Goti.

  1. Šišić je razmišljao kako nije sigurno jesu li južni Slaveni imali glasovno pismo ili neke mnemotehničke znakove. Zaključio je: “Svakako je od važnosti, što je velik dio naziva pojedinih pismena u kasnijoj glagolici uzet iz gotskoga, ili bolje prema germanskim runama; tako je az prema os, ans, glagol prema hagal hagls, haegl, iže prema is, eis, naš prema naud, nauthus, nead, tvrdo prema thoru, thournus, dorn, fert prema pairtrh, peord, ižica prema ezec. To bi nas moglo odvesti u doba prije svete braće Ćirila i Metodija.”
    Toma Arhiđakon glagoljicu naziva litter gothica, a Hrvati je zovu littera Hieronymiana.
    Kerubin Šegvić navodi da samo Goti koji su zaposjeli Rimsku Dalmaciju tj. HruatGutansi, nazivani „Gothi vel Sclavi“; zemlja koju su zauzeli nazivala se Sclavonia; njihov jezik i pismo Sclava, sclavica; ali njihov alfabet, nasuprot tomu, je littera gothica.
    Vjekoslav Klaić je je pisao da hrvatska oznaka ban potječe iz gotskog jezika.

Arheološka iskopavanja u Bosni i Hercegovini, u Duvnu, Delminu i Brezi kod Sarajeva, pokazuju nove dokaze koje povezuju Hrvate i Ostrogote.
Novac Ostrogota je pronađen u Dalmaciji, Istri, Lici, Bosni, Posavini i Hercegovini.

Zanimljivo je da su mnogi stari povjesničari osim Gota, i Gepide i Avare nazivali Sclavima, iako je poznato da oni to nisu. Neki to objašnjavaju da su oni vodili robove sa sobom, ali Franci, Lombardi i drugi narodi su također imali robove pa ih se ne naziva Sclavima.
Schröcke piše kako su stari povjesničari riječ sclavi koristili za poganska istočna germanska plemena (Goti, Gepidi, Vandali).
Iako hrvatski jezik spada u skupinu slavenskih jezika, jezik se ne može uvijek uzeti za pripadnost nekoj narodnoj skupini. Rumunjski, talijanski, francuski i španjolski pripadaju istoj skupini jezika pa opet se ne smatra da ti narodi pripadaju jednoj narodnoj skupini; također narodi Južne Amerika pripadaju istoj skupini jezika.

IMENA

Moguće je da su riječi *XUrvat- // *Xorvat- izvedenice iz riječi *xUrvU // *xorvU što znači ‘oklop’ koja je nastala iz germanske riječi *hurwa- // *harwa-.

Ukrasni pridjev kod Gota je Hred, Hraedas. Tako nastaju riječi: Hredgutans, Hredcyning. Hred i Hraedas je povezan sa starim korjenom HROTE, hrother, koji znači pobjeda, slava ili čast. Pojavljuje se kod mnogih osobnih imena, pa tako imamo: Chrotegang, Chrotechildis, Hraedgothi ili Hrothgothi, Hraedas i Hrothi.
Prema etimologu E. Forstemannu, gotski korijen Hroth je imao različite oblike: Hruad, Hruat, Hroad, Hruot, and Chrout. Ime Hroth-gutans koje se davalo Gotima se prevodi kao pobjednici ili slavni. Ime Gutans (Goti) je moglo nakon vremena nestati. Tako bi ostao prefix Hrothi od koje je mogla nastati riječ Hroati. Upravo na natpisima na kamenu iz 10. stoljeća za vrijeme kralja Stjepana Držislava stoji riječ Hroator:

g1

Benno Eide Siebs spominje korijene u imenima Germana: “Hroud-, Hrod-, Rod, Frod-, Hrodel-, Frodel-, Hrods-, Ros-, Hroth-, Wroth-.” Time nastaju osobna imena: Hrotbald, Hruadbero, Hruatboto, Hruadgast, Hroadcrim, Hrodhad, Hruadloh, Hruadlaug, Hruadbert.

Više je znanstvenika koji smatraju da naziv Gacka (Gaćani) dolazi od Gota.
Toponimi sa prostora Bosne i Hercegovine su izvedenice iz gotskih imena. U Bosni imamo: Delegošta, Vogošća, Gačani, a u Hercegovini: Otolež, Gacko, Hrgud, Orgošta, Otilovci, Kotezi.
Srednjevjekovno ime grada Nikšića je Onogošt (Anagastum) i izvedeno je od gotskog imena Anagast, Anegast. Kastrum Anagast nalazi se u Nikšiću.

O Gotima svjedoče brojna gotska imena u izvorima. U pismu pape Grgura I. iz 599. godine spominje “Gulfaris, dux Istriae”.

Ime Gotisclavus u Ljetopisu popa Dukljanina je slavenizirano u Časlav. Upućuje na gotsko podrijetlo ako ga usporedimo s Godeslavom s natipsa u Ninu.
Antun Mayer je zaključio da su Totila i Silimir gotska imena, te da je vrlo moguće da su i imena Ostroil i Vladin (Bladin).
Prof. J. Kelemin potvrđuje da se Dux Marianorum poistovjećuje s Dux Gothorum. On kaže da podrijetlo riječi Mariani dolazi iz gotskog Merans, Maro, Maronia. Arhiđakon primorsko područje od Cetine do Neretve naziva Maroniom. Te da su nastavci slavenskih imena na „vlad“ izvedenice od „ald“ i „lad“ – Gromoaldus, Rodoladus.
U skandinavskim jezicima u prošlosti ime Valdr je značila vladar. Osim njega mnoga druga skandinavska imena nalazimo i danas na našim prostorima:
Vedr / Vethr – Vedran; Borga / Borha – Borka; Adis(a); Valdrmir – Vladimir;
Tati / Tatti – otac, tata; Ivarr – Ivan…

U gotskom jeziku u 4. stoljeću imamo imena: Hjörvarth, Hervarth, Harvatha, Harvathi.

SAGE

Mnoge germanske sage imaju spomena Hrvata te imena koja su vrlo slična. Kao:
The Lay of Hervör, Hervararkvitha, Lay of Helgi the Son of Hjorvarth, The Saga of Hervör and Heithrek.

„Saga Hervör i Heithrek“ ima vrlo zanimljiva imena: Hervarth, Hjörvarth, Hrani. Također se spominju „mountains of Harvathi“ – planine Hrvata. Heithrek umire u zemlji imenom Harvatya.

Poznata je gotska Hervarar saga koja spominje rat protiv Huna u vremenu 150.-450. U njoj se spominje zemlja Hrvata. Riječi „und Harvatha fjöllum“ se prevode kao „zemlja ili planine Hrvata“.
R. Heinzel smatra da se tu spominju Karpati. Da su upravo zbog Hrvata dobili to ime – „the Harvate mountains“ (Hárvaða or Hærvaþa fjöll) imaju značenje planine Hrvata.
Stara gotska riječ „Har“ znači visoko, visina, u islandskom jeziku se i danas koristi s istim značenjem. Je li od gotske riječi Harvathi postala latinska Carpathi?

U germanskim sagama nalazimo dvije valkire sa zanimljivim imenima.
Hlathguthr Svanhvit je vrlo slično imenu Svantevit (tj. Svetovid).
Druga valkira je Hervör alvitr, nije mnogo različito od riječi Hrvat – Hrvatska.
Fridrik II. Veliki piše kako su Vandali, jedno istočno germansko pleme, imali boga imenom Triglav. Ime je dobio jer je imao tri glave.

Čak u djelu Beowulf se spominju imena Herogar, Hrothgar, Heorot, Hrethel, Hrothulf. Hrethmen je drugo ime za Dance.

NASTAVCI „-VIĆ“ i „-MIR“

Nastavak „mir“ kod imena je vrlo čest i kod Hrvata i kod Gota. „Mir“ je germanski nastavak i čest je kod Gota, pogotovo kod njihovih vladara. Imena s tim nastavkom su prvotno vezana s nekom dužnošću, časti ili vladavinom.

Povjesničar Jordanes je spomenuo gotska imena Filimer, Theudemir, Valamir, Videmir i Vithimir. Velika je sličnost s imenima hrvatskih kneževa i kraljeva: Muncimir, Branimir, Zvonimir, Selimir. Kao i s imenima merovinške dinastije Marcomir i Chlodomir.
Kod Merovinga također nalazimo „vić“ nastavak. Utemeljitelj merovinške dinastije se zvao Merovech ili Merovich (druga pisanja su Merwich, latinski Meroveus ili Merovius, njemački Merowech).
Ime Morovic ili Merovic možda ima značenje „napadač s mora“. Zanimljiva je sličnost imena Morovic sa starim hrvatskim plemenom Mogorović.
I danas u Njemačkoj postoji nastavak „witz“, u Velikoj Britaniji je i dalje prisutan nastavak „fitz“ koji dolazi iz francuskog jezika, te „wicz“ koji se nalazi u Poljskoj i u Baltičkim zemljama. Svi oni imaju značenje „sin od“.

Mnogi izvori pišu da su pretci Merovinga migrirali u Franačku zemlju. Po nekima došli su s Baltika, a prije toga možda čak s Crnog mora. Neki izvori čak navode da su imali imena koja nisu bila uobičajena među Francima, ali su bila normalna kod Ostrogota i Hrvata.

Zanimljivo je da nastavke „mir“ i „vić“ mnogi nazivaju slavenskim iako je očito da oni to nisu. Izgovor VIĆ od VIC i FIC nije tako različit. Razdvojenosti ili drukčiji zakoni pisanja ih nisu toliko izmijenili nakon više od 1000 godina.

GRB

Gotičari su iznijeli zanimljive stavke o starom hrvatskom grbu. Vladari Tvrtko i Stjepan Tomaš su stavili gotsko pismo na bosansku krunu. Štitovi nađeni u Bosni i Hercegovini koji su iz vremena prije dolaska Osmanlija imaju na sebi polumjesec i zvijezdu. Polumjesec i zvijezda su bili stari simboli Hrvata (mnogo prije nego ih se povezalo s islamom). Nalaze se na novcima iz srednjeg vijeka; na svim prostorima koji su naselili Hrvati, pa čak i u 19. stoljeću. Neki dijelovi Hrvatske zemlje su ih uzeli za svoj grb. Takav je bio grb grada Zagreba 1499. godine. Polumjesec i zvijezda se i danas nalaze na grbu Republike Hrvatske.
Ti isti polumjesec i zvijezda su se nalazili na štitu kralja Theodorica, kao i drugih kraljeva Ostrogota. Čak se nalazi na mozaiku u Raveni iz vremena ostrogotske vladavine. Nalazimo ih i na mnogim stećcima u Bosni i Hercegovini, a bili su vrlo popularni među Ostrogotima. Utvrđena je povezanost stećaka i Ostrogota koji su vladali tom zemljom u 5. i početkom 6. stoljeća.

Novac iz vremena Ostrogota. Na desnoj slici je zvijezda unutar vijenca.

g2

Fibule iz vremena Merovinga. Detalji na gornjoj izgledaju kao polumjesec i zvijezda.

g3

Šahovnica nam kao simbol dolazi malo kasnije. Najstariji nađeni primjeri su iz 9. stoljeća. Jesmo li je donijeli mi ili preuzeli od nekog drugog nije još sa sigurnošću poznato. Ali se nalazi na mnogim mjestima koji su naselila germanska plemena.
Mnogi je povezuju s Merovinškom dinastijom koja je vladala Francima. 751. Merovinzi prestaju vladati Francima i tu je početak Karolinške dinastije. Njihov najpoznatiji vladar je Karlo Veliki (Charlemagne). Potomci Merovinga se nalaze u Vermandoisu. Grb Vemandoisa je „šahovnica“ na štitu u verziji s plavom i zlatnom bojom.
Je li Karlo Veliki preuzeo od Merovinga šahovnicu? Jer je zanimljiv detalj da se takav uzorak grba nalazi na svim prostorima koji su bili pod utjecajem karolinške dinastije. U mnogim gradovima današnje Njemačke, Francuske i sjeverne Italije, koji su u to vrijeme bili dio Svetog Rimskog Carstva, nalazimo „šahovnicu“ na štitu. Čak je nađena i u Danskoj. Te kod obitelji Kristiernsson u Švedskoj, koja je uzela za svoj grb najvjerojatnije u 15. stoljeću.

Grb pokrajine Vermandois u Francuskoj.

g4Na krunama hrvatskih kraljeva nalazimo 3 križa koji nalikuju križevima nađenim kod Metza. Taj reljef s prizorom Merovinga je sličan krstionici iz Solina iz vremena kralja Petra Krešimira IV. Križevi imaju vrlo sličan oblik. Hrvatski kraljevi su uzimali takav oblik za svoje krune, koji se vrlo razlikuje od kruna bizantskog stila iz istog vremena.
Hrvati su u početku svoju zemlju uredili po franačkom Salijskom zakoniku.

Ostatci Merovinga koji su pronađeni kod Metza. Križevi i pleter su vrlo slični detaljima koji se nalaze na krstionici iz Solina.

g5

Krstionica iz Solina

g6

Pleter pronađen kod mjesta Vrlika u Dalmaciji.
g7

RELIGIJA

Hrvati su kao i Goti bili sljedbenici Wulfile (Ulfilas) i pripadnici arijanskog kršćanstva. S obzirom da je Arije proglašen heretikom, njegovi sljedbenici su zvani poganima. Tako su se Hrvati trebali obratiti na trojstveno vjerovanje.

Toma Arhiđakon u Historia Salonitana piše da je u hrvatskoj zemlji svećenik Vulfo bio poslan u Rim da papa vrati prvotnu poziciju crkvama i svećenicima. Da je rekao papi da dolazi iz Dalmacije, te je ostavio darove. Kad se vratio Gotima koji su ga poslali oni (Goti) su se radovali.

Zanimljivo je kako gotske i glagoljaške biblije imaju iste propuste kad ih se usporedi s grčkim i latinskim verzijama. Mnogi staroslavenski termini su prijevodi istočno-germanskog dijalekta a ne grčkog ili latinskog.

Germain Morin 1932. piše kako se u VI. i VII. stoljeću u nekim “ilirskim” crkvama svetkovala trojica gotskih mučenika: “Hildaevor, Vihil ili Juhil i Theogenes”.

Moguće je da se Hrvati spominju čak i prije više od 2000 godina. Na istočnim dijelovima germanskih zemalja živio je narod imenom Harudes (pridjev Haruske). Neki od njih su se borili kao rimski vojnici. Latinski povjesničari ih stavljaju u vrijeme oko 60. godine prije Krista.

Zbog svih tih sličnih riječi u srednjoj Europi možda bi trebali tu tražiti naše podrijetlo, a ne gledati prema dalekoj Aziji.

 

Vedran Dodig

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Američka studija o bošnjačkim vezama u međunarodnom islamističkom teroru

Objavljeno

na

Objavio

Ratni koledž Američka vojske i Institut za strateške studije (Strategic Studies Institute, U.S. Army War College) su 2014. godine izdali studiju “Islamizam i sigurnost u BiH” ( Islamism and Security in Bosnia-Herzegovina) autorice Leslie S. Lebl. Iako je prošlo šest godina od izdavanja Studije, ona je itekako informativna i zanimljiva, možda čak i aktualnija nego u vrijeme kad je realizirana jer potvrđuje tadašnje teze o jačanju islamizma u svijetu i Bosni i Hercegovini, kao i lošu perspektivu Bosne i Hercegovine.

Zbog te aktualnosti, a kako bi bila dostupna što širem krugu čitatelja, članovi HKZ Tropleta  studiju su preveli na hrvatski jezik, a u cijelosti je možete pogledati OVDJE.

Hrvatski Medijski Servis će u nastavcima objavljivati važnije i aktualnije dijelove studije. Koga zanima, uvodni dio može pročitati u izvorniku. Također, napominjemo da je za studiozno proučavanje materije nužno iščitati i reference kojima se autori koriste u tekstu, tako da onima znatiželjnijima preporučujemo da pročitaju priloženu studiju u cijelosti.

ISLAMIZAM: MUSLIMANSKO BRATSTVO, TERORISTI I VEHABIJE

U ovom nesigurnom okruženju rast islamizma posebno je zabrinjavajući. Islamizam je snažno u suprotnosti s umjerenijim oblikom islama koji se tradicionalno primjenjuje u Bosni. Kao politička ideologija 20. stoljeća koja se temelji na religiji, islamizam ima krajnji cilj zamjenu zapadnog prava tradicionalnim islamskim zakonom ili šerijatom širom svijeta. To ne samo da bi narušilo zapadnu demokraciju odbacivanjem zakona koje su oblikovali demokratski izabrani predstavnici, već su temeljna načela šerijata -poput nejednakosti pred zakonom (više o ovoj temi kasnije u tekstu) –u izravnoj suprotnosti sa zapadnim pravom. Ova transformacija u islamizam bila bi izvedena globalnim kalifatom, odnosno islamskim carstvom, na čelu s osobom koja je i politički i vjerski vođa.

Većina zapadnih promatrača odbacuje upozorenja o opasnosti islamizma kao dio sirove srpske ili hrvatske propagande čiji je cilj potkopati bosansku državu. Čineći to, obično primjećuju da islamizam vjerojatno neće postati značajna sila, jer se većina Bošnjaka i dalje pridržava svoje tradicionalno umjerene i relativno sekularne verzije islama. Međutim, dokazi izvučeni ponajprije iz bošnjačkih i zapadnih izvora otkrivaju jasniju i alarmantniju sliku. Da bismo razumjeli ovu sliku, potrebno je prvo identificirati glavne vrste islamizma koji danas utječe na Bosnu.

Islamisti se obično dijele u dvije kategorije: nasilni islamisti koji otvoreno provode sveti rat, ili džihad, i njihov nenasilni dio koji to javno izbjegava -osim protiv Izraela ili zapadnih snaga koje se bore u muslimanskim zemljama. Međutim, veze između nasilnog i nenasilnog islamizma, iako ih se često negira, postaju sve očiglednije. To se posebno odnosi na zemlje poput Egipta, Libije, Tunisa i Sirije, gdje se Muslimansko bratstvo -najpoznatija skupina u nenasilnoj kategoriji -sada otvoreno bori za vlast. Dokazi iz Bosne, predstavljeni kasnije u ovom tekstu, također pokazuju zamagljenu liniju između nasilja i nenasilja.

Umjesto toga, korisnije je razlikovati tri glavne skupine islamista u Bosni: (1) one povezane s Muslimanskim bratstvom, skupinu čiji članovi sudjeluju u demokratskim institucijama i često javno zagovaraju zapadne vrijednosti; (2) o nekoji su uključeni u terorističke aktivnosti ili džihad; i (3) takozvane vehabije, pristaše saudijskog fundamentalizma koji odbijaju zapadne ustaljene zakone i običaje. Neki su vehabije povezani s terorističkim aktivnostima, dok drugi nisu. Postoje tenzije i sporovi među tri skupine, ali sve se slažu oko istoga cilja -zamijeniti zapadno pravo šerijatom. I sve tri skupine imaju veze s bošnjačkom političkom i vjerskom elitom.

Muslimansko bratstvo

Islamizam se prvi put pojavio u Bosni 1941. godine, kada su Alija Izetbegović i ostali formirali Mlade muslimane, grupu po uzoru na Muslimansko bratstvo. Izetbegovićev poznati politički traktat iz ranih 1970-ih, Islamska deklaracija, sadržavao je mnoge islamističke koncepte koji potvrđuju njegovu osobnu privlačnost prema toj ideologiji.

Ta se davna povijest odjednom pojavila u životu kad je Izetbegović osnovao političku stranku s bivšim mladim muslimanima kao njezinom unutarnjom jezgrom, nadmudrio svoje umjerenije rivale i postao predsjednik Bosne(sic!!!) 1990. godine. To je obnašao za vrijeme i nakon rata u Bosni, od 1990. -96.godine, a zatim je postao član zajedničkog predsjedništva (koje se rotira između Srba, Hrvata i Bošnjaka) od 1996. do 2000. godine. Umro je 2003. godine, ali njegova ostavština živi dalje, jer njegov dugogodišnji suradnik Haris Silajdžić i sin Bakir idu njegovim stopama, obojica kao predsjednici Bosne i kao simpatizeri islama.

Veze s Muslimanskim bratstvom danas su vrlo važne za još jednog visoko pozicioniranog Bošnjaka, Mustafu Cerića. Cerić je godinama služio kao veliki muftija sarajevski i šef službene Islamske zajednice. Uz to, smatra se da je on sam po sebi vodeća bošnjačka politička ličnost.

Dakle, iako se malo govori ili piše o aktivnostima Muslimanske braće u Bosni, najviši bošnjački čelnici -koje zapadnjaci smatraju umjerenim, relativno sekularnim muslimanima -u stvari su usko povezani ili duboko naklonjeni toj organizaciji. Njihovi pogledi i njihovi odnosi usmjeravaju Bosnu prema islamizmu i muslimanskom svijetu, a Bošnjake otuđuju od bosanskih Srba i Hrvata, njihovih sugrađana.

Teroristi

Islamizam je dobio ogroman poticaj dolaskom islamskih boraca, ili mudžahedina, kako bi se borili na bošnjačkoj strani tijekom rata 1992-95. godine. Njihova vojna vrijednost je osporavana, ali popratna financijska i vojna podrška Saudijske Arabije i Irana bila je od vitalnog značaja za bošnjačke ratne napore. Iako su ove dvije zemlje suparnice, stigle su u Bosnu i prilagodile se kako bi podržale mudžahedine. Saudijska Arabija se fokusirala na financiranje i logističke zalihe, a Iran na uvoz boraca i na vojnu pomoć.

Rat u Bosni definitivno je dao ogroman poticaj Al-Qaidi i u pogledu organizacije i novačenja pripadnika te je pomogao radikalizaciji europskih muslimana. Mnogi su bili revoltiranim živopisnim videozapisima stradanja Bošnjaka, a neki su putovali u Bosnu kako bi pružili pomoć ili se borili i tako su stupili u kontakt sa stranim džihadistima. Mnogi džihadisti su kasnije usmjerili svoje borbene vještine protiv europskih i američkih ciljeva. Otkad je rat završio 1995. godine, bosanski veterani iz raznih zemalja bavili su se terorističkim aktivnostima u zemljama širom svijeta, među kojima su Francuska, Indonezija, Irak, Malezija, Maroko, Rusija, Saudijska Arabija, Španjolska, Tajland, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Jemen.

Najpoznatije inicijative za borbu protiv islamističkog terorizma bile su racija IFOR-a 1996. godine na iranski teroristički kamp za obuku u Pogorelici i brojni koraci poduzeti nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.godine(9/11) na Sjedinjene Države. Tada je SFOR prekinuo terorističke zavjere usmjerene prema NATO-u i drugih zapadnih ciljeva i izvršio pretres Saudijskog visokog komesarijata i u drugim saudijskim dobrotvornim organizacijama koje su financirale terorističke organizacije.

Do 2004. godine, stručnjak za terorizam Evan Kohlmann, u knjizi koja upozorava na afganistansko-bosansku terorističku vezu, zaključio je da al-Qaede u velikoj mjeri nije uspjela steći korijene u Bosni. Primijetio je napredak u gašenju različitih terorističkih operacija i izrazio mišljenje da Al-Qaida nije uspjela jer su umjereni Bošnjaci odbacili njenu ekstremističku ideologiju. Međutim, Kohlmann je možda to prerano govorio. Okvir 1 prikazuje kontinuitet od 1996. do 2006. godine u kojem je Bosna služila kao aktivna poveznica u mreži al-Qaede.

“Bosanska veza” u međunarodnom islamističkom teroru

  • Počevši od 1996. godine, stariji vođe mudžahedina kao što su Abu el-Ma’ali i Abu Sulaimann al-Makki, tada su živjeli kao “civili” u Bočini Donjoj , nadzirali su planiranja u Francuskoj, Italiji i Jordanu, osmišljenih osvetiti smrt drugih vođa.
  • U 2008, Ured visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu navodno je otkrio dokaze da je visoki bošnjački političar Hasan Čengić potpisao novčani transfer namijenjen financiranju napada 11. rujna.
  • Karim Said Atmani, krivotvoritelj dokumenta za skupinu koja planira bombardiranje Milenij 2000. godine, bio je čest posjetitelj Bosni. Prvu bosansku putovnicu dobio je 1995. godine, a nakon toga mu je dopušteno ostati bez važeće putovnice nakon što ga je Kanada deportirala 1998. godine.
  • Krajem listopada 2001. godine bosanske su vlasti uhitile Alžirce s bosanskim državljanstvom pod optužbom da su planirali letjeti malim zrakoplovima iz Visokog i srušiti ih u baze SFOR-a u Tuzli i Bratuncu.
  • Plan 2005. u Hrvatskoj za bombardiranje pogreba pape Ivana Pavla II, navodno, potječe iz Gornje Maoče. Plan je uključivao krijumčarenje raketnih bacača, eksploziva i detonatora u Italiju.
  • Također u 2005. godini, bosanska policija izvršila je raciju u stanu povezanom s grupom koja je htjela raznijeti britansko veleposlanstvo u Sarajevu, zaplijenivši eksploziv, puške, drugo oružje i videozapis koji obećava osvetu za džihadiste ubijene u Afganistanu i Iraku. Jedan od uhićenih, švedski državljanin bosanskog porijekla, upravljao je web stranicom u ime Abu Musaba Zarqavija, šefa al-Qaede u Iraku.
  • 2006. godine, grupa Bosanaca i Makedonaca povezana s Al-Qaidom uhićena je na sjeveru Italije, nakon što je iz Istanbula prokrijumčarilo oko 1800 pušaka u tu zemlju.

*Pogledati obavezno fusnote ispod ovog popisa u izvorniku

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu. Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje na Balkanu. Izraelski stručnjak, kojeg navodi Christopher Deliso, zaključio je da je Bosna predstavljala najveću opasnost u regiji jer “u vladi ostaju proiranski elementi; a Iran je aktivan preko veleposlanstva u Sarajevu i dobrotvornih organizacija.”Danas u Bosni i dalje postoji islamistički terorizam, bilo da se radi o al-Qaidi, Iranu ili domaćim odgojenim izvorima, ali procjene koliku opasnost to predstavlja su različite. Mnogi zapadni analitičari uglavnom su odbacili ovaj terorizam kao glavni problem. Na primjer, izvješće Kongresne službe za istraživanje o Bosni iz 2013. godine samo kratko spominje terorizam, a nedavna izvješća State Departmenta i EU o terorizmu govore da razina terorizma u Bosni nije veći nego drugdje u Europi.S druge strane, vodeći bosanski dužnosnik za provođenje zakona rekao je da jedini razlog što nije bilo više terorističkih napada je taj što smo “imali više sreće nego pameti.”Stvarni broj uključenih osoba nije trivijalan; Almir Džuvo, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA), procijenio je u srpnju 2010. godine da je u Bosni bilo 3000 potencijalnih terorista, na populaciji nešto manje od četiri milijuna ljudi.

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu.Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje Iz ovih se procjena mogu izvući dva zaključka. Prvo, razina terorističkih aktivnosti u Bosni čini se usporedivom s razinama drugdje u Europi -premda, ako je bosanski dužnosnik koji je gore citiranu pravu, u najboljem slučaju treba se čuvati optimizma. Drugo, samo što teroristička prijetnja nije neuobičajena, ne znači i da je nužno nevažna. Usporedbe sa zapadnom Europom mogu biti pogrešne, jer je terorizam mnogo opasniji za krhku državu nego za robusnu demokraciju.

Vehabije

Jedan mudžahedinski vođa je 1996.godine predvidio da “novi borci neće biti problem za Bosnu. Oni će otići dalje. Ali mi smo ovdje posijali sjeme i imat ćete sve više i više bosanskih muslimana koji prakticiraju tradicionalni islam.”Najočitiji znak ovog trenda su takozvani vehabije, pristalice fundamentalističkog islama koji se prakticira u Saudijskoj Arabiji.

Procjene o broju vehabija ili pripadnika sličnih sekti uvelike se razlikuju. Promatrače je iznenadilo mnoštvo s više od 3.000 ljudi, od kojih polovica Bosanaca, koji su nazočili pogrebu vehabijskog vođe 2007.godine, kao i konferenciji u Tuzli 2013. godine, koja je privukla 500 sudionika, uglavnom mladih ljudi.S obzirom da se procjenjuje da se svakog petka okupi oko 4000 ljudi kako bi čuli radikalne propovijedi u saudijskoj džamiji kralja Fahda u Sarajevu, broj vehabija mogao bi biti prilično velik. Ali najvjerojatnija brojka je podatak od strane federalne policije (ne policije Srpske Republike), koja je 2009. procijenila da do 5.000 prakticira islam kao bosanske vehabije.

Ne iznenađuje da vehabije regrutiraju sljedbenike iz najmanje povlaštenih klasa:

Bosanski vehabije u velikoj mjeri ciljaju mlade bez ekonomskih mogućnosti i one ugnjetavane, oboje iz ruralnih područja. Oni odlučno iskorištavaju siromaštvo, nedostatak obrazovanja i loše socijalne usluge, nudeći mladim ljudima i izbjeglicama razne mogućnosti, uključujući posao, primanja i zajedništvo. Bilo je slučajeva u kojima se novim članovima plaćalo nekoliko stotina eura mjesečno za njihovu odanost. Između ostaloga, postoje i dokazi da su članovi plaćeni za uvjeravanje supruga da nose hidžab u javnosti.35

Uloga Saudijske Arabije u ovom procesu je velika. Saudijci su nakon rata financirali opsežan program izgradnje džamija, od kojih je džamija kralja Fahda u vrijednosti 30 milijuna dolara samo najvidljivija i najutjecajnija, te su izgradili vjersku obrazovnu strukturu paralelnu onoj koju nudi službena Islamska zajednica.Vjeruje se da Saudijci financiraju razne vehabijske grupe, da obrazuju mlade Bosance u Saudijskoj Arabiji i da šalju operativce u Bosnu koji obično ožene bosanske žene i stapaju se s lokalnom zajednicom.

Kako bi vehabijski pokret dobio na značaju, militanti su se upustili u žestoke sukobe s tradicionalnim Bošnjacima i pokušali su nametnuti javnosti svoje standarde ponašanja. Mladi i karizmatični vehabijski propovjednici putuju kroz zapadnu Europu i Balkan, održavaju predavanja i propovijedi; održavaju popularne web stranice pune džihadističke propagande i poticanja na teror. Jedan istaknuti propovjednik poznat je po pro-džihadističkoj, antiameričkoj pjesmi koju izvodi na vjenčanjima i drugim društvenim događajima:

Američki i drugi protivnici bi to trebali znati
Da sada muslimani
Jedno su poput talibana
Slušajte, braćo,
Vjernici svijeta
S dinamitom na prsima
Vodite stazom do dženeta (neba).

Neki Bošnjaci su oduvijek bili antiamerički, ali velika većina bila je otvoreno zahvalna Sjedinjenim Državama za intervenciju kako bi zaustavili rat, a zatim zadržali mir. Nije bilo nedavnih anketa koje bi mjerile kako su se ti stavovi mogli promijeniti. Međutim, nerealno je očekivati da će mladi ljudi rođeni tijekom ili nakon rata dijeliti taj osjećaj zahvalnosti, ili stvarno očekivati da će stariji ljudi i dalje osjećati zahvalnost jer politički sustav nametnut u Daytonu ne daje rezultate.

Iako su vehabijsko nasilje i prozelitizam prilično vidljivi, ovi islamisti su još poznatiji po svojim separatističkim enklavama, koje djeluju kao “blokirane-zone”. Stanovnici ovih enklava odbacuju autoritet bosanske vlade i umjesto toga nameću strogo tumačenje šerijata. Prva takva enklava bila je u selu Bočinja Donja, nekadašnje selo bosanskih Srba, gdje je bošnjačka vlada nakon rata naselila bivše mudžahedine.

Mudžahedini su ženili bosanske žene i tako stekli bosansko državljanstvo. Selo im je pružalo sigurno utočište u kojem su mogli održavati svoje terorističke kontakte pod krinkom jednostavnih poljoprivrednika. Devedesetih godina prošlog stoljeća neprijateljstvo stanovnika Bočinje Donje prema strancima, uključujući SFOR, bilo je osjetljivo, podrivajući njihove tvrdnje o nevinosti. Na kraju je enklava zatvorena, a selo se vratilo prvobitnim vlasnicima. Sada je najpoznatija enklava u Gornjoj Maoči, udaljenom selu u kojem žive domaći Bosanci zajedno s bivšim mudžahedinima rođenim u inozemstvu.

Dok bosanski Srbi i dalje inzistiraju na tome da ove enklave predstavljaju značajan sigurnosni rizik, bošnjačka politika bila je nejedinstvena. S jedne strane, izvršen je pritisak da se vehabije izoliraju i marginaliziraju u nadi da će bilo kakvi problemi nestati. Analitičar Stephen Schwartz nagađa da su bošnjački politički lideri “slijedili strategiju pokušaja ograničavanja vehabijskih agitatora na udaljene lokacije, a ne rješavanju problema dosljednim pravnim postupcima.40” Međutim, nisu svi bošnjački dužnosnici spremni na takav pristup. Vlasti su izvršile brojna uhićenja, uključujući masovnu raciju na Gornju Maoča 2010.godine i uhićenja dvojice vođa enklave nakon napada 2011.godine na američko veleposlanstvo u Sarajevu. Do sada, međutim, nisu uspjeli pripremiti ni optužnicu, a kamoli donijeti presudu. Kao rezultat toga, oblak misterije vjerojatno će neko vrijeme prekriti Gornju Maoču i druge slične enklave, što otežava utvrđivanje stupnja opasnosti koju predstavljaju po unutarnju sigurnost Bosne i Hercegovine ili njihove potencijalne veze s međunarodnim terorizmom.

Neki promatrači upozoravaju da su mnogi vehabije mirni i da ih ne treba klasificirati kao teroriste zbog bojazni da će ih to odvesti u naručje grupa koje prihvaćaju nasilje.Islamska zajednica, službena muslimanska vjerska organizacija u Bosni, odbila je osuditi vehabije i napasti one koji ih kritiziraju. Ali bošnjačka javnost ostaje neuvjerena; kad su ih zadnji put anketirali, posto odbacilo je vehabizam, sugerirajući da im ovaj oblik islama i dalje ostaje različit od tradicionalnog bosanskog islama i nepoželjan.

Čini se da vehabije još nisu stekle kontrolu nad bilo kojim značajnim vladinim ili službenim vjerskim uredima. Niti su, iako je njihov stvarni broj teško je procijeniti, stvorili svoje zone u urbanim područjima, kao što se to dogodilo u zapadnoj Europi. Taj nedostatak napretka je najvjerojatnije zbog unutarnjeg protivljenja lokalnih Bošnjaka. Pokušaji zauzimanja džamija završili su nasiljem; u jednom slučaju, stanovnik je komentirao: “Trebali bi obrijati bradu i koristiti dezodorans umjesto da dolaze ovdje poput pasa. Za mene su to vukovi, oni će napasti našu djecu. Imam žensku djecu i uopće se ne usuđujem poslati ih u [vjersku školu].”Prijezir tih mještana prema vehabijama neizreciv je.

Ipak, trenutačni opisi Federacije govore da je ona mnogo radikaliziranija nego što je bila u kasnim 1990-ima. S obzirom da trend ide u pogrešnom smjeru, bilo bi glupo smatrati vehabizam potpuno rubnim, pogotovo kada stručnjak poput sarajevskog profesora Rešida Hafizovića to opisuje kao “potencijalno smrtonosni virus” za bosanske muslimane.Kad su vremena teška a budućnost je sumorna, takvi pokreti mogu brzo steći zamah, prenosi HMS.ba.

*Nastavit će se.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

17. svibnja 1945. Frieda Paulitsch – zločin partizana koji nadilazi razum

Objavljeno

na

Objavio

U blizini Pliberka, kao dio Bleiburškog masakra, dogodio se strašni zločin koji je dugo bio tajna. Koruški partizani su mladu djevojku od 17 godina – Friedu Paulitsch (Pavlič) – masovno silovali njih 42 partizana, zatim izmučenu ubili, raskomadali na dijelove, skuhali i pojeli u gulašu, piše demokracija.si

Strašno je o ovome i razmišljati, a posebno pisati, ali istine radi o zvjerstvima partizana ovo svjedočanstvo je potrebno iznijeti na svjetlo dana da javnost vidi kakvi monstrumi su nosili petokrake na glavama.

Posebno je potrebno pisati zbog toga jer je ovaj slučaj tek jedan u nizu zlodjela partizana i pristaša komunističkog režima tijekom i nakon II. svjetskog rata.

Ali sada napokon istina dolazi na vidjelo. Danas smo suočeni na svakom koraku sa iskazima tih ili drugih zlodjela, a brojne jame pune tisuća ljudi svjedoče o monstrumima s petokrakama čiji su zločini nadilazili čak i životinjske porive. Već smo navikli slušati o svim mogućim perverzijama i brutalnostima partizana tako da nas teško može iznenaditi.

Sljedeća je priča jedna od njih, vrlo je bolna i pokazuje kakva je bila sudbina tisuća djevojaka – Hrvatica, Slovenki i drugih – koji su dospjeli u ruke partizana.

Šokantno pismo o smrti Fride Paulitsch

Dana 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva, mjesto Železna Kapla/Eisenkappel, relativno blizu Bleiburga gdje se ovih dana odigravala sramotna hajka prema mnogim žrtvama koje su završile na sličan način kao Frida Paulitsch. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na koverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati.

I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom, ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Ubijena jer je bila Slovenka – tko su Vindiši koji nisu htjeli u Jugoslaviju?

Gospođa Marija je odmah znao tko je brutalno silovana, ubijena i pojedena djevojka u pismu. Bila je to njezina 17-godišnja kći, Frieda, koja je nestala prije 40 godina. Nemoguće je zamisliti kako se osjećala majka, koja je do tada možda gajila zrnce nade da joj je kćer još uvijek živa.

Bio je to klasičan obračun koruških partizana s mještanima koji nisu htjeli biti dio Jugoslavije. To, naravno, nije bio jedini partizanski zločin nad slovenskim stanovništvom u Koruškoj. Partizani su u stvari držali cijelu Korušku do Klagenfurta. No, kada su saznali da im je potrebno povući se iz već okupiranog teritorija zbog sporazuma između Staljina, Churchilla i Roosevelta. jednostavno su poludjeli. Njihov bijes se iskazan najviše protiv slovenske koruške manjine, tzv. Vindiše.

Koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama, a kada su saznali da će Koruška pripasti Austriji slovenski partizani počeli su ubijati svoje – Slovence.

Baš kao što su hrvatski partizani – Hrvati i Srbi – ubijali Hrvate.

Toj skupini koruških Slovenaca pripadala je nesretna djevojka Frieda Paulitsch. Zbog toga je i ubijena na tako strašan način, a o ovom slučaju i drugim masakrima partizana moralo se šutjeti do 1990. Ni tada ovi zločinci nisu dospjeli na sud, a Slovenija nije, kao niti Hrvatska, provela lustraciju premda su tisuće Slovenaca, te čak 226 svećenika, stradali od ruke partizana.

U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista.

Bleiburški masakr: Smrt Friede Paulitsch (engleski jezik)

Izvor: narod.hr/demokracija.si

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari