Pratite nas

Kolumne

Hrvati trpe i pobjeđuju!

Objavljeno

na

Prošlo je gotovo 24. godina od povijesne, pobjedničke i ponosne operacije Hrvatske Vojske „Oluja“, rezultirajući s time gotovo 24. godina od Domovinskog rata, koji je temelj naše Domovine Hrvatske. No, kako vrijeme od završetka Domovinskog rata odmiče, položaj hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj ali i u Bosni i Hercegovini nažalost je čini se sve gori. Ne trebamo posjedovati veliku razinu inteligencije, da bismo došli do takvog zaključka. Potrebno je samo uključiti zdrav razum i biti realan. Svakoj trezvenoj osobi bi trebalo biti jasno, da se položaj hrvatskog naroda počeo konstantno pogoršavati nakon smrti hrvatskog državnika dr. Tuđmana, odnosno nakon preuzimanja vlasti Ivice Račana i njegovih komunističkih istomišljenika. Međutim, u ovoj kolumni ne želim analizirati sve događaje koji su rezultirali ovakvom trenutnom situacijom, iznimno lošom po hrvatski narod. Čak u ovoj kolumni previše ne želim ni nabrajati mnoge simptome, koje hrvatskom narodu u Republici Hrvatskoj ali i u Bosni i Hercegovini zagorčavaju život. Naime, poanta ove kolumne bi trebala ići u potpuno drugom smjeru.

Dušmani hrvatskog naroda svakodnevno likuju!

Iako sam gore naglasio, da se neću previše obazirati na one negativne stvari, koje se nažalost svakodnevno događaju u našoj Domovini Hrvatskoj, kratko ću ipak uspostaviti dijagnozu za trenutnu situaciju, u kojoj se hrvatski narod nalazi. To ću učiniti, kako bismo se nakon te konstatacije u nastavku kolumne mogli okrenuti prema pozitivi.

Naime, svakodnevno gledamo kako jugokomunistički ostaci, velikosrbi i svi mrzitelji Hrvatske i hrvatskog naroda s velikim zadovoljstvom reagiraju na sve negativne pojave po hrvatski narod i Republiku Hrvatsku. U većini medija glavna tema je odlazak mladih, iako je ta tema iznimno bitna, mrzitelji hrvatskog naroda imaju sasvim druge ciljeve plasiranjem te teme u hrvatski javni prostor.

Umjesto da pričamo o tome, kako na najbolji i najkvalitetniji način zaustaviti takav trend iseljavanja iz Republike Hrvatske, protivnici naše Domovine Hrvatske nas svakodnevno preko svojih medija bombardiraju naslovima, kako se svi ljudi koji su iselili iz Hrvatske nikada neće vratiti, kako je u inozemstvu život puno bolji itd. Namjerno zanemaruju činjenicu, da život u inozemstvu nije tako idealan kako se na prvi pogled čini. Cilj tih protivnika Hrvatske države je samo jedan, potaknuti što više mladih osoba da isele iz Hrvatske, kako bi nam oni mogli prodavati maglu kako je u komunističkoj, pokvarenoj i propaloj Jugoslaviji sve bilo bolje. Nažalost mnoge osobe koje su opravdano frustrirane trenutnom situacijom u Republici Hrvatskoj, podržavaju svjesno ili nesvjesno tu tezu mrzitelja cijelog hrvatskog naroda i Hrvatske države, iako im to možda nije ni namjera.

Mogli bismo konstatirati, da sramotna događanja u trenutnom sazivu Hrvatskog sabora idu u korist osobama, koji do danas nisu prežalili činjenicu, da im je hrvatski narod na čelu s predsjednikom Tuđmanom srušio njihovu državu Jugoslaviju. Sada gotovo 29. godina nakon raspada komunističke Jugoslavije, takve osobe osjete, da su u prilici ponovno manipulirati s hrvatskim narodom, kako bi stvorili neku novu Jugoslaviju. Ne bismo se zato trebali čuditi komentarima osoba jugokomunističkog uvjerenja na društvenim mrežama, poput sljedećih. „Ustaše odlaze“, „ raspada se Ustaška država“ itd. To su samo neki od mnogih zlobnih komentara osoba, koje su poražene 90-tih godina u Domovinskom ratu.

Međutim, u Bosni i Hercegovina je trenutna situacija za hrvatski narod još puno dramatičnija. Naime, po treći put je uzurpirana pozicija hrvatskog člana predsjedništva BiH, protiv hrvatskog naroda se vodi medijska agresija orkestrirana iz Sarajeva, Hrvati se proglašavaju članovima „UZP-a“ itd. To su samo neke od mnogih aktivnosti, koje velikobošnjački unitaristi svakodnevno vode protiv hrvatskog naroda Herceg-Bosne. U tome im nažalost pomažu i mnogi neupućeni u Republici Hrvatskoj.

Kada uzmemo u obzir sva trenutna događanja u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, možemo bez velikih napora konstatirati, da su mrzitelji hrvatskog naroda iznimno sretni trenutnom situacijom, te se neće predati u naumu da obezvrijede vrijednosti hrvatskog naroda, kako bi omogućili povratak u neko stanje, koje bi za Hrvate bilo pogubno, kao što je bila i komunistička Jugoslavija. Činjenica je, da dušmani hrvatskog naroda likuju, te se osjećaju iznimno moćno i vjeruju kako će se raspasti za njih „Ustaška“ država. No, kao što sam na početku i najavio, ovu kolumnu želim usmjeriti prema pozitivi, što ću u nastavku i učiniti.

Mrzitelji Hrvata nisu ništa naučili iz povijesti!

Mnogi narodi na svijetu su učili iz svojih grješaka, pa su ih izbjegavali u budućnosti. Međutim, čini mi se kako dušmani hrvatskog naroda, velikosrbi, jugokomunisti, velikobošnjački unitaristi i ostali nisu naučili apsolutno ništa iz povijesti, te svoje grješke konstantno ponavljaju. Jer da su kojim slučajem išta naučili znali bi, da su uvijek na kraju poraženi, koliko god se trudili uništiti hrvatski narod na cijelome svijetu.

Sada će se vrlo vjerojatno mnoge osobe, koje su počele sumnjati u svijetlu budućnost hrvatskog naroda upitati, kako unatoč svemu dolazim do konstatacije, da će hrvatski narod na kraju pobijediti sve te neprijatelja svega što ima hrvatski predznak?

No, odgovor na to pitanje želio bih dati referirajući se na gore postavljen misao, da dušmani Hrvata ništa nisu naučili iz povijesti. Sva povijesna događanja ukazuju na to, da će hrvatski narod pretrpjeti sve nevolje, te će kao i uvijek do sada upisati novu važnu pobjedu. Činjenica je, da je hrvatski narod diljem svijeta, ali posebice u svojoj Domovini Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u velikoj opasnosti, neke razloge za takvo stanje sam naveo već maloprije. No, isto tako je činjenica, da se hrvatski narod u svojoj novoj i davnoj povijesti nalazio u sličnim situacijama, nekada čak i puno težima od ove. Hrvatski narod je kroz svoju dugu povijest preživio Osmansko Carstvo. Opstao je i nakon prve Jugoslavije, odnosno Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, te Kraljevine Jugoslavije. Ovaj ponosni hrvatski narod opstao je i nakon druge komunističke Jugoslavije.

Ovaj narod preživio je Bleiburg, Vukovar, Škabrnju, Križančevo selo i mnoge druge tragedije ali je nakon svega opstao, te izašao iz svih tih nevolja još puno jači. Mnogi režimi nisu preživjeli, propadali su zaredom a hrvatski narod je opstao, ponosan i hrabar od stoljeća sedmog na svojoj zemlji, a tako će biti i u budućnosti. Na veliku žalost, velikosrba, jugokomunista, velikobošnjačkih unitarista i ostalih mrzitelja Hrvata i Hrvatske države. Mislim, da sam ovime dao jasan odgovor na gore postavljeno pitanje. Iskreno, nekada mi je žao gledati sve one antihrvatske elemente kako svakodnevno ulažu ogromni trud, kako bi uništili hrvatski narod, bez da realiziraju, da puno jače vojske i sile ovaj narod nisu uništile, te bez da realiziraju, da ovu bitku protiv hrvatskog naroda nikada dobiti ne mogu. Uz nas Hrvate stoje Svemogući Bog i sva povijesna događanja, to je ono što antihrvatskim elementima smeta, ali isto tako njihovu borbu čine bezvrijednom.

Međutim, pitanje je vremena kada ćemo kao hrvatski narod ostvariti novu pobjedu, jer činjenica je, da ovakvo trenutno stanje trpimo 19. godina. Hrvati su poznati po tome da imaju snagu dugo trpjeti, to nekada može biti pozitivno, u nekim situacijama to je ipak kontraproduktivno. Ovaj hrvatski narod je punih 45. godina trpio jugokomunistički teror, pa postoji sasvim legitimna sumnja, da će i ovu trenutnu situaciju trpjeti još mnogo godina. Ipak, hrvatski narod je taj koji sam odlučuje kada će zaustaviti to trpljenje, te krenuti prema novoj pobjedi u nizu, pobjeda koja će imati značaj kao operacija „Oluja“, te će okončati medijsku i političku agresiju na hrvatski narod sa strane jugokomunista i ostalih dušmana. Vjerujem, da su sada i oni zadnji prepoznali koja je doista poanta ove kolumne.

Mnogi će se ponovno upitati kako unatoč svemu okrenuti kormilo prema pobjedi, odnosno kako poraziti sve mrzitelje cijelog hrvatskog naroda i Hrvatske države?

No, odgovor je vrlo jednostavan. Prema pobjedi možemo krenuti samo zajedničkim snagama, zajedništvom Hrvata u Republici Hrvatskoj, Hrvata u Bosni i Hercegovini i Hrvata diljem svijeta. Prema pobjedi ćemo se usmjeriti onog trenutka kada prepoznamo prijetnje velikosrpske ali i velikobošnjačke politike, te takve politike nazovemo pravim imenom. Pobjedu ćemo ostvariti ukazujući na mnoge loše stvari koje se događaju u našoj Domovini (korupcija, kriminal itd.), a ne okretanjem glave od njih. Umjesto potenciranja priče, da je žrtva hrvatskih branitelja bila uzaludna moramo se usmjeriti na to, da njihovu žrtvu nikada ne zaboravimo, da im pružimo sav mogući pijetet, da poštujemo njihovu žrtvu, njihove pozdrave i obitelji, kako njihova žrtva doista ne bi bila uzaludna.

Usmjerit ćemo se prema pobjedi onog trenutka, kad umjesto konstantnog kritiziranja hrvatskog naroda u BiH budemo podržavali sve odluke legitimnih predstavnika naše braće i sestara u BiH, te ih budemo zaštitili od velikobošnjačke politike. Umjesto što pravimo cirkus od najvišeg zakonodavnog tijela Republike Hrvatske, Hrvatskog sabora, usmjerimo se na to, da iz tog sabora dolaze odluke koje će imati isključivo pozitivne konotacije za Republiku Hrvatsku. Mi smo ti koji biramo Hrvatski sabor i o nama isto kao i o zastupnicima ovisi, kakva će atmosfera u njemu djelovati. Našoj Domovini ne ćemo pomoći tvrdeći, da ne treba glasovati na izborima jer su svi isti. Nego ćemo joj pomoći glasovanjem za one koji našoj Domovini mogu donijeti dobro, a njih uvijek ima samo ih treba prepoznati.

Hvala Bogu imamo razum darovan od Duha Svetoga, možda ćemo i pogriješiti i to je dio procesa, no bolje je griješiti nego ne činiti ništa. Kad tad grješke će nestati, a pravi potezi će se nizati. Domovini ne ćemo pomoći pljuvajući po njoj, pak suprotno, pomoći ćemo joj prezentirajući je svima u svijetu, ukazujući na sve probleme koje se događaju u našoj državi, bez vrijeđanja Domovine. Ovo su samo neki od mnogih primjera kako zaustaviti patnju hrvatskog naroda, te kako na koncu snage usmjeriti prema novoj velikoj pobjedi, koja će uz Božju pomoć zasigurno doći, samo je pitanje vremena. Mi Hrvati smo zasigurno ti koji možemo utjecati na brzinu nove pobjede.

Kako ovu kolumnu želim okončati na pozitivan način, citirat ću našeg uzoritog kardinala Blaženoga, za nas Svetoga, Alojzija Stepinca, te se želim kratko nadovezati na te divne riječi.

„Uzalud vam sav tisak i sve radiopostaje, našim srcima nikada nećete ovladati.“

To su riječi koje i danas imaju ogromni značaj, one pokazuju, da će se hrvatski narod osloboditi od svih nevolja koje trenutno ima. Uvijek pričamo o našem Kardinalu, međutim, budimo spremni boriti se za vrijednosti koje je i on zastupao. To podrazumijeva borbu do kraja za hrvatski narod i našu Domovinu Hrvatsku, kako bismo na kraju bili sretni i ponosni kao i svi Hrvati 05.08.1995-te godine. Ne dopustimo, da našim srcima zavladaju antihrvatske informacije, propagirane svakodnevno kroz mainstream medije. Narod koji je porazio Miloševića i njegove istomišljenike, krvavog bravara Broza Tita, porazit će i ove, koji mu danas ponovno žele naštetiti.

Davor Čelan/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Sretna sam što danas moram izborno šutjeti

Objavljeno

na

Objavio

Sretna sam što danas moram izborno šutjeti. Da odmah razjasnim, ne čine me sretnom opcije koje su mi ponuđene na hrvatskim izborima za Europski parlament. Sretna sam što mogu sudjelovati. U vremenima brzog zaborava ta prisilna izborna šutnja ponukala me na malu reviziju: što je nama bio i što je meni bio EU u gotovo tri desetljeća postojanja države?

Kad se vratim u devedesete, moje prve asocijacije na Europsku uniju (EU), koja se početkom devedesetih još uvijek zvala Europska zajednica (EZ), nisu ni šoping ni europski činovnici i dužnosnici, već uređeni sustav s visokim profesionalnim standardima i nadasve – prostor slobode. Imala sam u to vrijeme, kao dopisnica s međunarodnih mirovnih pregovora i poslije s Haaškog suda, priliku izravne usporedbe nas formiranih u jugoslavenskom komunizmu i njih formiranih u europskoj demokraciji.

Nismo se razlikovali u potencijalima, možda smo prema individualnim sposobnostima mi čak bili bolji. Ali drastično smo se razlikovali u mentalitetu, profesionalnim vještinama i u pristupu poslu. Primjerice, kod njih je bilo nezamislivo susresti novinara koji nema profesionalnu znatiželju i koji ne zna postavljati pitanja. Ili susresti odvjetnika koji nema temeljnih retoričkih vještina. U nas, oblikovani u sustavu zarobljenog mišljenja, takvi su bili pravilo. Danas je drugačije. Prilika za profesionalni i osobni rast čini mi se jednim od naših najvećih dobitaka u tri desetljeća uz EU, a osobito posljednjih šest godina u EU-u.

Druga asocijacija iz ranih susreta nas i EU-a je ona politička. Bila je ambivalentna za obje strane. Mi smo se nadali da će EZ/EU zaustaviti rat u Hrvatskoj, a oni su pokazali svoju nemoć i razjedinjenost. Ali, da ipak nisu nadvladali međusobne političke razlike i priznali Hrvatsku, sigurno ne bi dobila priliku zaživjeti kao država. Da, neke države EU-a (ponajviše Francuska) već tada su sanjale o zajedničkoj europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani. Ali pokazalo se na jednom malom regionalnom sukobu, na ratu u Hrvatskoj, a poslije još drastičnije na ratu u BiH, da je zajednička europska obrana čista tlapnja, da je nemoguća bez SAD-a i NATO-a. Sjećam se svojeg veselja nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jer je napokon okončan rat i istodobne tuge svojih zapadnoeuropskih kolega (osobito francuskih). Oni su ga doživljavali kao poraz i gotovo propast EU-a. Ali kada je trebalo organizirati i platiti obnovu, institucionalno graditi nove države, ponovno je glavnu ulogu preuzeo Bruxelles. I ne, EU nije propao u Daytonu, nego je nakon njega počeo rasti.

Ostvaranje sna

Za države bivšeg istočnog bloka bilo je to tada ostvarenje zapadnog, odnosno europskog sna. Da, to su i one države Višegradske skupine koje su danas postale najveći oponenti staroj zapadnoj Europi oko koncepta budućeg ustrojstva EU-a.
Hrvatski odnos prema EU-u i put do stalnog članstva osobito je kompleksna priča. Otkad se prvi put 1991. sa zahtjevom za priznanje Hrvatska našla na stolu EU-a (EZ) pa sve do okončanja pristupih pregovora 2011., EU se dijelio oko Hrvatske.

Zagovornice striktnog očuvanja versajskog poretka bile su protiv hrvatskog članstva u EU-u, čineći sve da ga odgode. Hrvatska se i iznutra dijelila na pitanju članstva u EU-u. Za zagovornike europske hrvatske države, članstvo u EU-u i NATO-u bilo je strateški cilj još od programskoga govora predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Pobornici jugoslavenskih opcija nastojali su to na sve načine spriječiti: najprije „u ime“ Jugoslavije, a nakon 2000. „ u ime“ ljudskih prava i demokracije.

Svemu unatoč, mi smo evo već šest godina ipak tu, u EU-u. Mi s nedovršenom gospodarskom i političkom tranzicijom, s bijednom pravnom državom, s demokratskim deficitom, ipak smo u toj sporoj, složenoj i nesavršenoj Uniji, koja je sama sebi nametnula neslobodu zvanu politička korektnost, koja traži formulu svoje budućnosti, koja će sigurno prolaziti kroz faze promjena i turbulencije. Ali kad pogledam „idilu“ istočno od Une i Dunava, sretna sam što pripadam tom nesavršenstvu, što mogu na europskim izborima zaokružiti neku tužnu opciju. I sreća je relativna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari