Pratite nas

Kolumne

Hrvati u BiH moraju se napokon početi ponašati kao politički narod

Objavljeno

na

U posljednjih gotovo 14 godina, koliko je trajao proces šestorci, u hrvatskoj politici u BiH nakupilo se puno toga lošeg i sad je došao čas se neke stvari riješe i pomete u vlastitom dvorištu.

Negativna selekcija kadrova, korumpiranost imenovanih kadrova, nedostatak osjećaja za bilo što osim za vlastitih „tisuću maraka“ i slični uski interesi skupo koštaju Hrvate kao narod u BiH. Zbog sebičnih interesa brojnih pojedinaca, te orkestriranim udarom na konstitutivnost naroda, Hrvati su danas suočeni s borbom za goli opstanak u BiH. Gubljenjem političkog subjektiviteta u BiH Hrvati, recimo, Širokog Brijega će biti dovedeni u istu poziciju kao i Hrvati Kaknja i Zenice ili Sarajeva i Bugojna – bit će samo ukras kojim će se netko hvaliti i pokazivati ih kao „dokaz multietničnosti“.

Ukoliko hrvatska politika u BiH, predvođena Draganom Čovićem, ne uspije osigurati izmjene Izbornoga zakona na način da jedan konstitutivni narod drugom ne bira političke predstavnike, uslijedit će još jači egzodus hrvatskoga naroda iz svoje stoljetne domovine. Država će tada postati savez dvaju entiteta  – srpskog i bošnjačkog, te se naposljetku razdvojiti na dvije nove države. Tako će Federacija BiH postati nacionalna država Bošnjaka, kao što je Republika Srpska danas država Srba.

No, što hrvatska politika uistinu u ovom trenutku može učiniti da očuva politički subjektivitet svoga naroda? Posebno je to pitanje važno danas, jer je nakon presude šestorci otvoren prostor za razne mešetare i samo se čeka tko će biti prvi koji će se ponuditi političkom Sarajevo kao „hrvatski partner“ za novu Platformu.

 

Hrvatskom narodu potrebna djela

Novinar bh. izdanja Večernjeg lista Zoran Krešić, koji godinama prati politička zbivanja u BiH i regiji za Dnevnik.ba je izjavio kako više nisu dovoljna samo lamentiranja na televizijama ili protokolarni salonski izričaji na prigodnim događajima.

„Hrvatskom narodu potrebna su djela“, rekao je Krešić, pojasnivši kako Hrvatima mora pomoći i službeni Zagreb.

„Nisu nam potrebna ona djela kojima će se Zagreb službeno hvaliti, nego kojima će putem svoje diplomacije i lobističkih centara širiti sve ono što je vezano za Hrvate u BiH“, veli Krešić.

To ponajprije podrazumijeva, dodao je, zaustavljanje stigmatiziranje bh. Hrvata u međunarodnim centrima nakon katastrofalne presude Haaškog tribunala.

„Ova je presuda poslužila političkom Sarajevu za objavu dokidanja svih političkih i nacionalnih prava Hrvata. Druga vrsta pomoći je izravan, otvoren i iskren razgovor sa Sarajevom oko potrebe zaustavljanja ovog besmislenog rata“, precizira Krešić.

Napominje i kako je bh. Hrvatima od Zagreba potrebna i financijska potpora, odnosno pokretanje zajedničkih projekata kroz koje bi se koristila sredstva EU kako bi se zaustavio odlazak preostalih Hrvata.

 

Cijena zabijanja glave u pijesak

Iako je jasno da postoji žestoka propaganda koja kaže kako su Hrvati sami sebi krivi za sve: da su sami sebe protjerivali, sami se ubijali, sami sebe dekonstituirali; ne može se pobjeći ni od odgovornosti politike bh. Hrvata za stanje u kojem se narod nalazi.

Zašto, recimo, Hrvati moraju skupo plaćati obrazovanje na Sveučilištu u Mostaru? Nije li nacionalni interes da se što više mladih Hrvata obrazuje na tom Sveučilištu? Umjesto da postoje programi kojima bi se davalo barem 100 stipendija za prestižna svjetska sveučilišta i na taj način osnaživalo svoj narod, Hrvati su danas u situaciji da djecu ne mogu poslati na studije ni u Mostar. O kvaliteti tog obrazovanja također treba progovoriti, kao i o kvaliteta svega što radimo. Negativna selekcija kadrova, rodijačko-kumovske linije zapošljavanja i otuđenost elite od naroda doveli su do urušavanja povjerenja puka u hrvatske institucije u BiH.

Ipak, jasno je da Hrvati nisu sami sebi krivi za sve probleme s kojima se suočavaju u modernoj BiH, ali se mora jasno reći da proveli dva posljednja desetljeća s glavom zabijenom duboko u pijesak.

„Mi moramo biti svjesni kako je ovo što se dogodilo u Haagu poraz svih hrvatskih politika od 2003. do danas. Na sami dan presude na Predsjedništvu HNS-a sam rekao kako moramo ostati dostojanstveni, pokazati snagu zajedništva, ali nakon određenog vremena moramo napraviti jedan kolektivni ispit savjesti i odgovornosti za ovo što se dogodilo u Haagu. Više od 13 godina naša šestorka je bila prepuštena samima sebi, bez jasne potpore, zbog straha od reakcija međunarodne zajednice“, rekao je za Dnevnik.ba Slaven Raguž, član Predsjedništva HNS-a BiH i predsjednik HRS-a.

„Na kraju smo dobili metak u čelo“, ocijenio je Raguž.

Ispade, veli, kako su oni koji su prvi stali u obranu ove zemlje, uradili agresiju na nju.

„Ukoliko žrtvu generala Praljka ne shvatimo kao novi početak, katarzu, i konačno kažemo u lice generaciji političara koja nas vodi zadnjih 15-ak godina kako je istekao vijek njihovog trajanja i kako nas odvedoše u propast svojom politikom vođenom pohlepom, nećemo biti dostojni njegove žrtve. Mi se moramo ostaviti tobožnjeg europskog puta, vrijednosti i inzistirati na drugačijem administrativno-teritorijalnom uređenju BiH kao jedinom i osnovnom preduvjetu bilo kakvih reformi“, jasan je Raguž.

 

Geopolitička jednadžba – Hrvati u BiH neto višak

Borislav Ristić, kolumnist zagrebačkog Večernjeg lista za Dnevnik.ba je izjavio kako sada kada je Haag završio s radom, možemo vidjeti cijelu geopolitičku sliku Balkana koju se željelo izgraditi kroz haške procese i presude.

„Hrvati su dobili Hrvatsku; Srbi su izgubili u Hrvatskoj, ali su dobili Republiku Srpsku; Bošnjaci su dobili Federaciju, a Hrvati u BiH su ostali bez ičega, jer su dobili Hrvatsku. Dakle, u toj geopolitičkoj jednadžbi koju je iskrojila međunarodna zajednica, Hrvati u BiH se pojavljuju kao neto višak. Asimetrija u arhitektonici BiH – tri konstitutivna naroda, a dva entiteta – nije bila slučajna. Jedan narod je tu proglašen suvišnim“, pojasnio je Ristić.

U takvoj je konstelaciji jasno, dodao je, da Hrvati u BiH politički više nemaju što izgubiti, osim vlastitih iluzija.

„Presuda šestorici je namijenjena tome da se Hrvate natjera u defanzivu, kako bi prihvatili ovakav scenarij. Međutim, kako vidimo po reakcijama hrvatske javnosti, postigli su suprotan efekt. Postoji ogroman pritisak ljudi odozdo da se konačno prestane politički kalkulirati unutar okvira koji je zadala tzv. međunarodna zajednica i da se zauzme proaktivan stav u rješavanju hrvatskoga pitanja u BiH. Onda kad od vas traže da se odreknete svega, trenutak je da zatražite sve što vam po pravu pripada“, precizan je Ristić.

 

Dodik prirodan saveznik, ali…

U ovoj situaciji, veli Ristić, kao prirodni saveznik Hrvata u BiH nameće se Milorad Dodik, ali je tu pitanje kako će odigrati Srbija.

„Kao što vidimo iz Vučićevih istupa, Srbija je zadovoljna ovakvim scenarijem, jer joj je obećano članstvo u EU. Bošnjaci su neto dobitnici ove situacije, jer se nadaju da će kroz par desetljeća kroz favoriziranje unitarizma i demografskom ekspanzijom ovladati čitavim prostorom Bosne i Hercegovine. Uz to je ovim zadnjim presudama pozicija Hrvatske znatno oslabljena, tako da ćemo i za naše opravdane zahtjeve morati tražiti jake saveznike. Na Dodika se može, dakle, računati samo kratkoročno, i nije jasno koliko treba igrati na tu kartu, jer, ako bacimo pogled malo dalje, njegova karijera glavnog separatista i nacionalista u BiH bit će okončana onog trenutka kada Srbija uđe u EU, tako da se takav savez dugoročno može pokazati kao strateški loša investicija za Hrvate u BiH. Ali, taktičke saveze naravno da ne treba isključivati“, kaže Ristić.

 

Suverenistička politika Zagreba

Ristić nadalje kaže kako službeni Zagreb mora početi voditi suverenističku politiku i poštovati ustavnu obvezu brige o Hrvatima u BiH. Oko vitalnih nacionalnih interesa se ne pregovara, već je to polazište, aksiom.

„Polazeći odatle treba tražiti saveznike. U Europi su još uvijek snažne stare elite koje su i kreirale ovu geopolitičku arhitektoniku. Trumpova administracija se uhodava i svakako treba uložiti napor kako bi im se objasnilo da je Dayton Clintonovo političko čedo, koje je za cilj imalo od BiH napraviti unitarno multietničko carstvo pod političkom hegemonijom Bošnjaka. To je, po mom mišljenju, zadatak hrvatske diplomacije i to je karta na koju bi trebalo odigrati. I naravno, ne smije se više dogoditi da hrvatski dužnosnik ode u Sarajevo a da prvo ne posjeti Mostar“, istaknuo je Ristić.

 

Postupci protiv Mesića i agresija na Hrvatsku

U međuvremenu, hrvatski premijer Andrej Plenković, koji je prvotno izrazio nezadovoljstvo presudom Haaga generalu Praljku i drugima, preformulirao je svoj stav. Tako je pred današnji dolazak u Mostar rekao kako Hrvatska prihvaća presudu Tribunala, no nezadovoljan je dijelovima u kojima se aludira da postoji odgovornost Hrvatske za događanja u bošnjačko-hrvatskom sukobu u BiH.

Raguž mu, pak, poručuje kako hrvatski premijer morao znati kako su Hrvati u BiH nezadovoljni cijelom presudom, ne samo njenim jednim dijelom.

„Ukoliko on i službena politika Zagreba smatra kako će Hrvati u BiH ponovno biti moneta za potkusurivanje, treba mu se reći kako se grdno vara. Ponavljam, nitko zdrave pameti i razuma neće negirati zločine počinjene od strane pripadnika HVO-a. Međutim presude donesene iz ‘objektivne odgovornosti’ i ‘sličnog obrasca’, osobito znajući kako su direktni počinitelji zločina i njihovi zapovjednici već osuđivani, Hrvati u BiH nikada neće prihvatiti, jer su to presude cijelom narodu, ma koliko god to i Haag i svi drugi negirali“, rekao je Raguž.

„Od Plenkovića i službene hrvatske politike očekujemo prvo da pokrenu sudske postupke protiv hrvatskih izdajnika poput Stjepana Mesića, eksponenata Račanove vlade i sličnih, koji su ne samo lažno svjedočili i krivotvorili dokumente prema Haagu, nego i onemogućavali pristup informacijama, dokumentima i svjedocima našoj šestorci, a osobito generalu Praljku. Drugo, očekujemo podizanje optužnica protiv zapovjednika ABiH zbog agresije na Republiku Hrvatsku, budući da su bili dijelom jedinica JNA koja su granatirale civilna područja, kao i zbog masovnih zločina nad Hrvatima u BiH“, kaže Raguž.

 

Što nam je činiti?

Hrvati u BiH moraju se napokon početi ponašati kao politički narod – moraju se osloboditi pohlepe i progledati dalje od pišljivih 1000 KM, moraju se vratiti onim vrijednostima koja su ih, unatoč svemu, spasila od potpunog pogroma u posljednjem ratu.

I kao pojedinci i kao narod moramo pronaći izgubljenu hrabrost. Moramo se napokon izboriti za prava koja nam pripadaju, jer nitko nikomu na ovom svijetu prava ne daje – za prava se bori.

Pred Hrvatima u BiH su odsudni dani, povijest se zbiva pred našim očima i ono što se dogodi u sljedećih godinu dana definirat će budućnost i BiH i hrvatskog naroda u njoj. Napokon će se dobiti odgovor na pitanje hoće li Hrvati postati „neto višak“ u vlastitoj domovini ili će (p)ostati konstitutivan narod bez kojeg Bosne i Hercegovine ne može biti.

Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kolektivno ludilo i hrvatska nesloga

Objavljeno

na

Objavio

 Epidemija psihijatrijskih problema u 5. vojnoj oblasti

Nastavlja se ćirilizacija Vukovara. Nastavlja se mrvljenje desnice, kako u HDZ-u tako i izvan njega. Nastavlja se s politikom šutnje i čekanja, kako u HDZ-u tako i izvan njega. Nastavlja se s uhljebljivanjem podobnih. Nastavlja se „predsjednička utrka“ neformalnih kandidata koji pune turističku rupu i sezonu kiselih krastavaca. Sudeći po dobivenom medijskom prostoru ne bi me začudilo da se za predsjednika Hrvatske u utrku uključe medijski miljenici Novak Đoković i Severina, više ne znam kak se preziva.

Nastavlja se i s praksom epohalnih vanjskopolitičkih uspjeha – poslije uspješnog „projekta“ instaliranja Marije Pejčinović-Burić, na red dolazi novi „projekt“ instaliranja Dubravke Šuice. Nastavlja se i pad turističke sezone. A film General prošao je u Puli bos po trnju. Ne trebaju Hrvatima generali, dovoljan je bio onaj partizanski i vidi što sve iza njega moramo popravljati…

Favorizirana ljevica i nesložna desnica

Ne znam je li zbog svih tih i drugih loših nastavaka očajne hrvatske sapunice, ali čini mi se da je nastupilo kolektivno ludilo osobito u političko-kulturno-medijskom prostoru, odnosno u onome što je od „zdravog društva“ ostalo. Ludilo je i pomisliti, primjera radi, da je za smjenu ministrice B. Divjak samo 2 posto ispitanika stanovite agencije za izazivanje kolektivnoga ludila. Nitko se u toj ha, ha, ha agenciji nije dosjetio pitanja o tome jesu li ispitanici za otkaz SDSS-a iz vladajuće koalicije. Šteta. Rezultati bi bili ispod 2 posto. Sto posto! Tako se tretira i tetoši povlaštena režimska ljevica, unatoč činjenici da SDSS samo po „sili zakona“ ima tri povlaštena zastupnika, a HNS na izborima samostalno ne može dosegnuti ni izborni prag. Plenkoviću je i svjetonazorski nedefiniran Most bio previše desno orijentiran, pa ga je srušio kao Tito most na Neretvi, da zavara mrskog neprijatelja zdesna i prebaci na vladajuću stranu lijeve ranjenike HNS-a i SDSS-a.

A stanje na teniskom laktu desnice je i dalje tužno i neizvjesno. Raspao se mješoviti par Esih – Hasanbegović. Možda je i bolje tako, budući da otkad igraju u paru nisu uspjeli stvoriti ni elementarnu infrastrukturu, pa nijednu lopticu nisu prebacili preko mreže. A da im je do šire sloge hrvatske desnice stalo kao do lanjskoga snijega, znam od ranije. Esihova je poslije izbornoga debakla na europarlamentarnim izborima trebala dati ostavku zbog krive procjene da će sa samostalnom listom preći izborni prag. Nije prošla i nije dala uljudnu ostavku. Nije li ludo istodobno organizirati dva sabora iste stranke koja ovako i onako ne prelazi prag? Ludilo je očekivati izborne uspjehe nacionalnih snaga sve dok u sebi i međusobno demonstriraju režimu dragu hrvatsku neslogu.

Dojam o kolektivnom ludilitetu pojačao je i intervju Pupovca na N1, koji sam, nažalost, pratio uživo. I on, poput Esihove, nije preuzeo odgovornost za izborni debakl na euroizborima. Zapitao se: Zašto se u Hrvatskoj na Srbe primjenjuje politika izvanrednog stanja? Pitanje je na mjestu, ali subjekt je u rečenici potpuno promašen. Hrvati žive u izvanrednom stanju. Poražene snage u Domovinskom ratu u povlaštenom.

Izvanredno je postalo redovno stanje

Kad se spomene Srbe odmah se prisjetim onih skoro 10.000 hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti. Umjesto za veliku Srbiju bili su za dom. Jesu li svojedobno krivo procijenili!? I sad krivo procjenjuju. Ne traže, primjerice, ćirilicu tamo gdje joj nije mjesto. K tome bili su na pravoj strani kad je velikosrpska agresija u Hrvatsku uvela „izvanredno stanje“. Založili su se i izborili za uvođenje mirnodopskoga stanja. Proglasiti mirnodopsko izvanrednim stanjem izraz je, po mojem laičkom uvjerenju, kolektivnoga politludila, kao posljedice nezdravoga, zatrovanoga, društva.

Zbog toga odoh po pomoć ravno u Komandu 5. vojne oblasti JNA. Ona je 1991. godine uočila zabrinjavajuću pojavu u svojim redovima. U dokumentu od 18. srpnja 1991. „Komanda“ je redovnim praćenjem „stanja i pojava koje utiču na stanje morala u poslednje vreme registrujemo sve veći broj starešina i vojnika koji se iz raznih razloga obraćaju lekarima sa psihijatrijskim problemima. Broj ovakvih bolesnika svakim danom je sve veći, što može poprimiti oblike epidemije sa nesagledivim posljedicama. Kroz psihijatrijske kabinete poliklinike prošlo je 627 vojnika i 178 starešina psihijatrijskih slučajeva u periodu 25.06. do 15.07. 1991.“. Skoro trideset godina kasnije „epidemija“ se po vojnoj oblasti proširila i lijevo i desno. Toliko o psihijatrijskim problemima, „lekarima“ i stanju morala.

A sad na izvornom dokumentu pretresimo pitanje „izvanrednog stanja“. Recimo, u Glini. Stanoviti „kapetan Dragan“ (Dragan Vasiljković, još nije dokraja pomilovan) dan poslije otkrivene „epidemije“ u 5. vojnoj oblasti, dne. 19. srpnja 1991., (dokument se sigurno izučava na četničkim studijima), piše „Sekretaru SUP-a SAO Krajine“, „komandantu TO SAO Krajine“, „Frenkiju“, „majoru Fići“ i „oficiru bezbjednosti“ da, unatoč izvanrednom stanju i ratnom stanju koji proglasiše pobunjeni Srbi u Hrvatskoj – „Trenutna situacija u Glini je zadovoljavajuća tj. pod kontrolom. Predhodnih noći je došlo do pucanja i par eksplozija (minirane par hrvatskih kuća i trgovina), medjutim što se tiče tih problema red je uveden“.

Naime: „Od večeras bi trebalo da sve funkcioniše. Svi oni koji su sebe nazivali četnicima sada se ponašaju drugačije tj. disciplinovanije. Što se tiče redovne milicije i rezervnog sastava, svi znaju svoje zadatke. Milicija obavlja zadatke kao i do sada, a rezervni sastav se bavi uvježbavanjem. Što je veoma važno, dobro smo prihvaćeni sa strane mještana Gline tj. do sada od kako smo uveli – preuzeli kontrolu teritorije, nije došlo do nikakvih ekscesa, već je uveden red i disciplina. U toku je sredjivanje štaba i upisivanje vojnika na obuku“. Ovaj je dokument sigurno tretiran kao olakotna okolnost na suđenju Vasiljkoviću, jer je 1991. u Glini uveo red i „zadovoljavajuće“ stanje.

Velim, izvanredno stanje u nas je postalo redovnim, „zadovoljavajućim“ stanjem. Normalno stanje i zdravo društvo tek treba izboriti hrvatskom slogom na ključnim pitanjima opstanka, sigurnosti i prosperiteta. I na latiničnom pismu, dakako.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Okupacija u 5 slika

Objavljeno

na

Objavio

I ne odveć pažljivom promatraču dnevno-političkih zbivanja jasno je kako mediji srednje struje danas u Hrvatskoj igraju istu ulogu kao Titova JNA nekad, samo što se služe nešto mekšim sredstvima kako bi Hrvatima držali glavu dolje, a ruke na leđima. Ne pokazuje to samo njihov odnos prema dosezima spomenute vojske – od krajnje nekritičkog slavljenja njezine krvave pobjede ’45 do umanjivanja ključne joj uloge u agresiji na Hrvatsku ’91 – nego i sustavno prigušivanje svakog hrvatskog uspjeha, ma u kojem području bio, skretanjem pozornosti na navodno prijeporne sitnice. Tomu zacijelo kumuje činjenica što dobar dio utjecajnih novinara vuče biološke korijene od negdašnjih oficira i podoficira JNA. A u medije su, nimalo slučajno, raspoređeni već za bivše države da bi ih mlada Hrvatska naslijedila u paketu s ostalim kosturima iz komunističkog ormara. Kako se njihova podmetanja olako zaboravljaju, ako ništa drugo, barem radi ilustracije osvijetlimo pet svježih manifestacija medijske okupacije Hrvatske, koje se na ovaj ili onaj način uvijek iznova ponavljaju.

U Areni ništa nova

I prije početka ovogodišnjeg filmskog festivala u Puli dalo se naslutiti kako su šanse “Generala”, biografskog filma o Anti Gotovini u režiji Antuna Vrdoljaka, da se okiti nekom prestižnijom nagradom manje od onih Vice Vukova u srazu s Đorđem Marjanovićem na splitskom festivalu zabavne glazbe prije kojih pedesetak godina. Uz iznimku dviju nagrada za tumače sporednih uloga, dodijeljenih glumcima pravih antifašističkih imena (Borko i Olga), “General” je očekivano ostao praznih ruku. Na hladan prijem naišao je i kod probirljive pulske publike (ocjena 3,83), kojoj je, čini se, posebno teško palo što je 20 milijuna kuna utrošeno na film koji neugodno podsjeća na ostvarenje ustaških snova umjesto da ih se iskoristi za nešto pametnije – recimo, da se, povrh onih skoro 5 milijardi kuna, ubace u Uljanik. A kako li je tek onda morao proći među mentalnim, funkcionalnim, a nerijetko i biološkim slijednicima onih čiji su glasovi donosili prevagu Đorđu Marjanoviću u odnosu na Vicu Vukova – pripadnicima novinarske čete? Kako drukčije, nego kao bačen lavovima u Arenu! Velikodušno su mu udijelili slabašnu dvojku (ocjena 1,83), što će reći da je na jednu jedinicu palo pet dvojki. Time su ujedno ostavili prostor da ubuduće, u slučaju neke nove filmske provokacije u kojoj ustaše pobjeđuju, budu još žešći. Poput oficira JNA koji je u osvit rata naredio ispaljivanje plotuna iz višecjevnih raketnih bacača s područja Bačke na spavaonice Tigrova u Erdutu, mučki ubivši 6 mladih hrvatskih gardista uz popratnu izjavu – “Ovo je bilo samo upozorenje. Idući put bit ćemo još žešći!”
Ne manje očekivano, suglasjem publike, novinara i stručnoga žirija lovorike je pobrao film “Dnevnik Diane Budisavljević”, o gospođi koju djeca oficira JNA i njihovi kolaboracionisti prikazuju spasiteljicom 10 tisuća kozaračke djece iz ustaških logora, koje sad već nazivaju nacističkima. Dotičnu heroinu silom uspoređuju sa spasiteljem Židova u nacističkoj Njemačkoj čije je djelo nadahnulo Stevena Spielberga da snimi Oskarima ovjenčan film “Schindlerova lista”. Pritom se ne daju smesti ni time što je g. Schindler pothvat provodio u strogoj konspiraciji, ne surađujući s vlastima izuzme li se poneki potkupljeni pojedinac, dok je gđa Budisavljević, kao dama iz visokog društvenog sloja, uslijed ratnih prilika neimaštinom mőreno pučanstvo animirala da prihvati tisuće napuštenih, gladnih dječjih usta. Sve to u suradnji s institucijama NDH i Katoličkom crkvom, koje su prethodno provele liječenje teško oboljele djece sukladno ondašnjim mogućnostima. Nažalost, ne uvijek sa sretnim krajem.

Kako je uopće došlo do humanitarne katastrofe takvih razmjera, novinski izvjestitelji ne spominju. Stoga nije zgoreg podsjetiti. Jedan, mjereno tada važećim međunarodnim ratnim pravom, bandit, ili kako pjeva suvremeni antifašistički bend – “gad željan krvi i rata” (jedini takav u ono vrijeme na ovim prostorima, jer drugi su se nakon početnih iskrenja ubrzo primirili, shvativši kako će veliki, a ne mali odrediti ishod rata), pune je tri godine bez ikakvog vojnog efekta podmuklo poticao narod na bunu gdjegod bi stigao, samo kako bi sebe pokazao većim u očima svog šefa, komunističkog boga Staljina. U vojničkom smislu posve besmisleno tumaranje šumama i gorama okončano je intervencijom izvana Staljinove Crvene armije, a ne djelovanjem njegovog posilnog, čime je ujedno odlučen rat na prostoru bivše države. Iza suludog, višegodišnjeg ustaničkog pohoda, bez primjera u ondašnjoj Europi, ostalo je tek mnoštvo prerano ostavljenih kostiju na svim stranama kao trajni spomenik vlastohleplju Maršala-Moloha. Među njima vidno mjesto zauzimaju bolesna i izgladnjela kozaračka djeca koju su u općoj strci, panici i histeriji napustili roditelji. No, ne će to biti jedina djeca čije će se krvi taj napiti. Tek kad su topovi umuknuli, orgijanje će doživjeti vrhunac. Za tu djecu nije se našlo neke Diane Budisavljević da ih spašava, a ni vlasti spremne pridružiti joj se u tom pothvatu.

Kad reketari zaplaču

Združenom medijskom ofanzivom nedavno srušeni ministar Goran Marić u jeku je napada neoprezno izjavio kako državnu imovinu, imanje u blizini Samobora, protupravno uživa sin “najzaslužnijeg” za okrutnu sudbinu kozaračke djece, zvanog i našim najvećim sinom. Unatoč gotovo dva desetljeća staroj sudskoj odluci, sina najvećeg sina se s posjeda u državnom vlasništvu ne može se baš nikako deložirati. Taj vapaj sigurno nije utjecao na splašnjavanje intenziteta napada na Marića. Naprotiv, samo su još eskalirali!

Zanimljivo je kako nakon Marićeva rušenja neki koji su u nesmiljenoj medijskoj harangi i sami sudjelovali, djelujući poput lajbek-milicionara iz ’45, za njim sada rone krokodilske suze. Te im je krivo što ministar nije precizno odgovorio na neka pitanja vezana uz poslove koje je obavljao davno prije nego što je ministrom postao, te se nadaju da će se njegov nasljednik prema upravljanju državnom imovinom nastaviti jednako odlučno i odgovorno ponašati kao on, odajući tako Mariću svojevrsno priznanje na obavljenom poslu. Honoriraju mu što se nije ustručavao uhvatiti u koštac s onima koji protuzakonito uživaju u posjedu državne imovine, nerijetko još i zarađuju na njoj, a nije riječ o nimalo bezazlenim tipovima. No, kako to da su “istraživački” novinari došli u posjed papira koji se uopće ne tiču Marićevog ministarskog rada i objavili ih, a nikako ne uspijevaju otkriti tko to uzurpira državnu imovinu i protivno zakonu na njoj dobro zarađuje? Nego su od Marića tražili, kao da je službenik u DORH-u, da im dokumente o tome sâm podastre, neuvijeno otkrivši na što se njihov istraživački rad zapravo svodi – objavu onoga što im netko podastre uz neizbježno popratno preuveličavanje.
Pa ne kaže se uzalud – reketar reketaru ne kopa oči! Pritom nema iznimke ni u slučaju kad je prvi tek moralni reketar, zakriven velom brige za javnost, a drugi, ipak nešto moralniji mu kolega, reketar u uobičajenom smislu te riječi. Kako god, princip je isti, sve su ostalo nijanse!

Turizam propada, zarada raste!

Vrijedi priznati kako se u zadnje vrijeme jutarnjem medijskom korpusu katkad potkrade i poneka istinita vijest, češće nego večernjem mu pobratimu, da ne spominjemo baš 11. dalmatinsku i 6. ličku brigadu, onu koja ordinira 24 sata. Pored silnih, gromoglasnih napisa o propasti turističke sezone i traženja krivca negdje u “fusnoti” probila se vijest kako su zaključno s desetim danom srpnja turistički prihodi porasli zamjetno brže od broja turista i noćenja, u hotelskom smještaju za dojmljivih 12%, a u ugostiteljstvu osjetnih 9%, i to unatoč nesmanjenom PDV-u. I sad bi trebalo sniziti PDV na ugostiteljstvo, tog čisto kolateralnog turističkog dobitnika?

Navedeno upućuje kako su ulaganja u turizam, ali i primjetno podizanje ugleda Hrvatske zadnjih godina, pozitivno djelovali na sadržaj ponude i percepciju Hrvatske u svijetu, što se odrazilo u većoj potrošnji, mada mediji, držeći se kao pijani plota starih socijalističkih mjerila, baziranih na volumenima, i dalje zaradi pretpostavljaju broj gostiju i noćenja. Znaju oni da je prosječnom čitatelju, zabrinutom kako netko drugi ne bi zaradio previše, moralno prihvatljiv samo smještaj s ne više od 3 zvjezdice, kao u vremenima kad je sjala samo jedna zvijezda – crvena petokraka. Sve iznad toga smrdi na prljavi kapitalizam i sumnjivo bogaćenje. I onda uslijedi čuđenje kad rast zastane, dok se američki veleposlanik Kohorst, čovjek s istančanim osjećajem za biznis, čudi Hrvatskoj i sprda sa strukturom turističke ponude koju obilježava izrazito visok udjel niskoprofitabilnih kampova i kućne radinosti. No, Hrvatima i dalje pada mrak na oči čim gdjegod iskrsne vila s bazenom ili neki drugi luksuzni sadržaj koji donosi veću dobit, na korist svih proračuna – od lokalnih do državnog. Ma, bolje je da sve to bude i dalje pašnjak, kako, uostalom, u knjigama već stoljeće i po’ stoji upisano, taman njime stoka sitnog zuba ne pasla desetljećima. Ali zato uredno pase s medijskih pašnjaka.
Prije desetak godina mediji su proveli histerični pritisak na hotelijere kako bi snizili cijene zbog pada cijena turističkih usluga u zemljama koje Hrvatskoj uopće nisu konkurencija. Iako za to nije bilo racionalnog razloga, mnogi su nažalost tomu popustili, a dijelom i kao posljedica hajke, Hrvatska je od turizma uprihodila 500 milijuna eura manje. Još lani su mediji rigali baražnu vatru protiv posve logičnog, sezonskog povećanja cestarina i benzina u vrijeme kad mnoštvo stranaca boravi u Hrvatskoj. Koji, igrom slučaja, dolaze poglavito iz zemalja iz kojih su i vlasnici glavnine medija. Za sve te subverzije, naravno, nitko nije odgovarao. Pa tko je još vidio da reketari nekome odgovaraju? Ako bi i odgovarali, teško da bi loše prošli, budući, poznato je to, imaju najbolje odvjetnike. No, ovoj sorti odvjetnici ni ne trebaju jer su se sami prozvali sudom – sudom javnosti.

Nije žvaka za specijalca

Hrvatska košarka proživljava vrlo teške trenutke. Do jučer nezamislivo, reprezentacija gubi čak i od Poljske, Mađarske, Rumunjske… Neki vide problem u tome što se, za razliku od ostalih hrvatskih reprezentativnih vrsta, ovdje ne poštuje svetost reprezentativnog dresa, nego se odaziv svodi na kako se komu prohtije. Zanimljivo, do takvog odnosa prema reprezentaciji ne dolazi u sportu u kojem glavnu riječ vodi Zdravko Mamić, nego tamo gdje je najmoćniji Emil Tedeschi. Drugim riječima, stvar štima u sportu u kojem caruju netransparentnost i nepravda, tamo gdje se krade naveliko, a šteka tamo gdje je sve čisto, gdje je čovjek uložio vlastiti krvavo zarađeni novac, zbog čega ga novinari iznimno poštuju i cijene. Puni su riječi hvale i razumijevanja za Tedeschijevo preseljenje financijski najstabilnijeg hrvatskog kluba u Sloveniju. Jednodušno ističu razboritost tog poteza objašnjavajući kako ovdje jednostavno nema navijača ni za lijeka, mada su ih ne tako davno uspjeli stvoriti čak i u opet ugaslom ledenom sportu sa skoro nikakvom tradicijom u Hrvatskoj. Samo, bi li istim žarom hvalili preseljenje Dinama, recimo, u Međugorje? Ne bi li i on tamo imao više navijača? Barem onih istinskih?

I dok vele-prekupac svjetskih robnih marki u biznisu žanje same uspjehe, u sportu nije te sreće. Zadnji veći klupski uspjeh hrvatska košarka pamti otprije nekoliko sezona kad je u finalu Regionalne lige Cibona pobijedila Cedevitu usred Beograda. To se zacijelo ne bi dogodilo da Josip Klemm tada nije uložio vlastitih 500 tisuća dolara u ostanak Darija Šarića u Ciboni. Zanimljivo, Klemm je nedavno pravomoćno osuđen zbog poslovnih nepravilnosti u približno tom iznosu, negdje baš u to vrijeme. Oštetio je, kažu, vlastitu tvrtku. Valjda koliko i hrvatsku košarku. A što drugo nego osuđenik može biti istaknuti policijski specijalac iz Domovinskog rata koji se usudio baciti u poduzetničke vode, usput pruživši ruku i hrvatskoj košarci? Uostalom, tko mu je kriv što u ono vrijeme nije stjecao prvi milijunčić uvozeći žvake? I nije ovdje riječ samo o Klemmu, Tedeschiju i hrvatskoj košarci, nego i o Hrvatskoj šire. Jer gdje nema hrvatskog duha, ne može biti ni hrvatskog uspjeha. Samo potonuće!

Hajdukov “Topčider”

A novo potonuće pogodilo je klub, nekad znan pod nadimkom koji već dulje vrijeme zvuči ironično – “majstor s mora”! Malteški sokolovi izili bile tiće za večeru. Debakl se zbio unatoč tome što je opće stanje u narodnom klubu idealno, jer njime upravlja narod – direktno, demokratski i transparentno. Kao jamstvo da od klijentelizma i korupcije ne će ostati ni jedno ‘k’, a kamoli oba, narod je u Nadzorni odbor kluba mudro izabrao tri čestita znanstvenika, sociologa, dok četvrti im kolega, svojevrsna siva eminencija, u svojstvu kontra-obavještajca u večernjem medijskom korpusu subotom piskara izrazito kritičke tekstove o stanju u hrvatskom nogometu, toj najplodonosnijoj močvari na svijetu,… pardon, drugoj na svijetu. Uvjeren kako tamo ama baš ništa ne valja, u čemu ga prekomjerno podržava teška medijska artiljerija, znanstvenik kao lijek nudi oprobani hajdučki, samoupravljački model.

Jer u Hajduka je sve na svom mistu. K tome i u neposrednom okruženju raste prvoklasna sirovina, ponajbolji genetski materijal za sport na svijetu… Samo fale rezultati! Pa kako to? Da nije neko prokletstvo? Možda ljetno prokletstvo? Naime, lanjskog je ljeta hajdučki narodni elektorat svesrdno klicao – dabogda sve izgubili! Pa su im se redom izjalovile nade – u Argentince, u Dance, u Ruse, u Engleze – da bi tek u finalu doživjeli određenu satisfakciju, tako da i dalje mogu biti ponosni što im ulica usred Splita nosi naziv po Napoleonovu generalu. Par dana kasnije čak i od Zvone Bobana, ipak su smogli snage čestitati Nogometnom savezu uopćenom čestitkom koja bi se posve neizmijenjena mogla koristiti i povodom uspjeha neke folklorne družine ili sekcije ritmičke gimnastike.

A možda to prokletstvo datira iz davnijih vremena, onih kad su “hajduci” napustili svoj Split, onda već u hrvatskoj državi, i, stavivši crvenu zvijezdu petokraku na prsa, zaputili se brodom znakovitog naziva “Topčider” na otok Vis, tada pod britanskom okupacijom. Topčider je, inače, dio Beograda u kojem je sjedište našao najveći gospodarski gigant bivše socijalističke državne zajednice, div koji je gotovo sve vrijeme postojanja te države neumorno radio u četiri smjene – tiskara novca. No, uslijed udarničkim radom nastale prekomjerne ponude, novac je sve manje i manje vrijedio, a novčanice se dičile repom sa sve više nula. Pomalo paradoksalno, što je rep postajao kićeniji, to je rastao svežanj novčanica potreban kako bi se kupila ista stvar. Možda upravo na Topčideru leže korijeni devalvacije Hajduka?
Jer ako nije to, nema što drugo biti nego sociološki fenomen znan i kao sitnozubo prokletstvo, kojeg je tako lucidno uočio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari