Pratite nas

Kolumne

Hrvati u BiH moraju se napokon početi ponašati kao politički narod

Objavljeno

na

U posljednjih gotovo 14 godina, koliko je trajao proces šestorci, u hrvatskoj politici u BiH nakupilo se puno toga lošeg i sad je došao čas se neke stvari riješe i pomete u vlastitom dvorištu.

Negativna selekcija kadrova, korumpiranost imenovanih kadrova, nedostatak osjećaja za bilo što osim za vlastitih „tisuću maraka“ i slični uski interesi skupo koštaju Hrvate kao narod u BiH. Zbog sebičnih interesa brojnih pojedinaca, te orkestriranim udarom na konstitutivnost naroda, Hrvati su danas suočeni s borbom za goli opstanak u BiH. Gubljenjem političkog subjektiviteta u BiH Hrvati, recimo, Širokog Brijega će biti dovedeni u istu poziciju kao i Hrvati Kaknja i Zenice ili Sarajeva i Bugojna – bit će samo ukras kojim će se netko hvaliti i pokazivati ih kao „dokaz multietničnosti“.

Ukoliko hrvatska politika u BiH, predvođena Draganom Čovićem, ne uspije osigurati izmjene Izbornoga zakona na način da jedan konstitutivni narod drugom ne bira političke predstavnike, uslijedit će još jači egzodus hrvatskoga naroda iz svoje stoljetne domovine. Država će tada postati savez dvaju entiteta  – srpskog i bošnjačkog, te se naposljetku razdvojiti na dvije nove države. Tako će Federacija BiH postati nacionalna država Bošnjaka, kao što je Republika Srpska danas država Srba.

No, što hrvatska politika uistinu u ovom trenutku može učiniti da očuva politički subjektivitet svoga naroda? Posebno je to pitanje važno danas, jer je nakon presude šestorci otvoren prostor za razne mešetare i samo se čeka tko će biti prvi koji će se ponuditi političkom Sarajevo kao „hrvatski partner“ za novu Platformu.

 

Hrvatskom narodu potrebna djela

Novinar bh. izdanja Večernjeg lista Zoran Krešić, koji godinama prati politička zbivanja u BiH i regiji za Dnevnik.ba je izjavio kako više nisu dovoljna samo lamentiranja na televizijama ili protokolarni salonski izričaji na prigodnim događajima.

„Hrvatskom narodu potrebna su djela“, rekao je Krešić, pojasnivši kako Hrvatima mora pomoći i službeni Zagreb.

„Nisu nam potrebna ona djela kojima će se Zagreb službeno hvaliti, nego kojima će putem svoje diplomacije i lobističkih centara širiti sve ono što je vezano za Hrvate u BiH“, veli Krešić.

To ponajprije podrazumijeva, dodao je, zaustavljanje stigmatiziranje bh. Hrvata u međunarodnim centrima nakon katastrofalne presude Haaškog tribunala.

„Ova je presuda poslužila političkom Sarajevu za objavu dokidanja svih političkih i nacionalnih prava Hrvata. Druga vrsta pomoći je izravan, otvoren i iskren razgovor sa Sarajevom oko potrebe zaustavljanja ovog besmislenog rata“, precizira Krešić.

Napominje i kako je bh. Hrvatima od Zagreba potrebna i financijska potpora, odnosno pokretanje zajedničkih projekata kroz koje bi se koristila sredstva EU kako bi se zaustavio odlazak preostalih Hrvata.

 

Cijena zabijanja glave u pijesak

Iako je jasno da postoji žestoka propaganda koja kaže kako su Hrvati sami sebi krivi za sve: da su sami sebe protjerivali, sami se ubijali, sami sebe dekonstituirali; ne može se pobjeći ni od odgovornosti politike bh. Hrvata za stanje u kojem se narod nalazi.

Zašto, recimo, Hrvati moraju skupo plaćati obrazovanje na Sveučilištu u Mostaru? Nije li nacionalni interes da se što više mladih Hrvata obrazuje na tom Sveučilištu? Umjesto da postoje programi kojima bi se davalo barem 100 stipendija za prestižna svjetska sveučilišta i na taj način osnaživalo svoj narod, Hrvati su danas u situaciji da djecu ne mogu poslati na studije ni u Mostar. O kvaliteti tog obrazovanja također treba progovoriti, kao i o kvaliteta svega što radimo. Negativna selekcija kadrova, rodijačko-kumovske linije zapošljavanja i otuđenost elite od naroda doveli su do urušavanja povjerenja puka u hrvatske institucije u BiH.

Ipak, jasno je da Hrvati nisu sami sebi krivi za sve probleme s kojima se suočavaju u modernoj BiH, ali se mora jasno reći da proveli dva posljednja desetljeća s glavom zabijenom duboko u pijesak.

„Mi moramo biti svjesni kako je ovo što se dogodilo u Haagu poraz svih hrvatskih politika od 2003. do danas. Na sami dan presude na Predsjedništvu HNS-a sam rekao kako moramo ostati dostojanstveni, pokazati snagu zajedništva, ali nakon određenog vremena moramo napraviti jedan kolektivni ispit savjesti i odgovornosti za ovo što se dogodilo u Haagu. Više od 13 godina naša šestorka je bila prepuštena samima sebi, bez jasne potpore, zbog straha od reakcija međunarodne zajednice“, rekao je za Dnevnik.ba Slaven Raguž, član Predsjedništva HNS-a BiH i predsjednik HRS-a.

„Na kraju smo dobili metak u čelo“, ocijenio je Raguž.

Ispade, veli, kako su oni koji su prvi stali u obranu ove zemlje, uradili agresiju na nju.

„Ukoliko žrtvu generala Praljka ne shvatimo kao novi početak, katarzu, i konačno kažemo u lice generaciji političara koja nas vodi zadnjih 15-ak godina kako je istekao vijek njihovog trajanja i kako nas odvedoše u propast svojom politikom vođenom pohlepom, nećemo biti dostojni njegove žrtve. Mi se moramo ostaviti tobožnjeg europskog puta, vrijednosti i inzistirati na drugačijem administrativno-teritorijalnom uređenju BiH kao jedinom i osnovnom preduvjetu bilo kakvih reformi“, jasan je Raguž.

 

Geopolitička jednadžba – Hrvati u BiH neto višak

Borislav Ristić, kolumnist zagrebačkog Večernjeg lista za Dnevnik.ba je izjavio kako sada kada je Haag završio s radom, možemo vidjeti cijelu geopolitičku sliku Balkana koju se željelo izgraditi kroz haške procese i presude.

„Hrvati su dobili Hrvatsku; Srbi su izgubili u Hrvatskoj, ali su dobili Republiku Srpsku; Bošnjaci su dobili Federaciju, a Hrvati u BiH su ostali bez ičega, jer su dobili Hrvatsku. Dakle, u toj geopolitičkoj jednadžbi koju je iskrojila međunarodna zajednica, Hrvati u BiH se pojavljuju kao neto višak. Asimetrija u arhitektonici BiH – tri konstitutivna naroda, a dva entiteta – nije bila slučajna. Jedan narod je tu proglašen suvišnim“, pojasnio je Ristić.

U takvoj je konstelaciji jasno, dodao je, da Hrvati u BiH politički više nemaju što izgubiti, osim vlastitih iluzija.

„Presuda šestorici je namijenjena tome da se Hrvate natjera u defanzivu, kako bi prihvatili ovakav scenarij. Međutim, kako vidimo po reakcijama hrvatske javnosti, postigli su suprotan efekt. Postoji ogroman pritisak ljudi odozdo da se konačno prestane politički kalkulirati unutar okvira koji je zadala tzv. međunarodna zajednica i da se zauzme proaktivan stav u rješavanju hrvatskoga pitanja u BiH. Onda kad od vas traže da se odreknete svega, trenutak je da zatražite sve što vam po pravu pripada“, precizan je Ristić.

 

Dodik prirodan saveznik, ali…

U ovoj situaciji, veli Ristić, kao prirodni saveznik Hrvata u BiH nameće se Milorad Dodik, ali je tu pitanje kako će odigrati Srbija.

„Kao što vidimo iz Vučićevih istupa, Srbija je zadovoljna ovakvim scenarijem, jer joj je obećano članstvo u EU. Bošnjaci su neto dobitnici ove situacije, jer se nadaju da će kroz par desetljeća kroz favoriziranje unitarizma i demografskom ekspanzijom ovladati čitavim prostorom Bosne i Hercegovine. Uz to je ovim zadnjim presudama pozicija Hrvatske znatno oslabljena, tako da ćemo i za naše opravdane zahtjeve morati tražiti jake saveznike. Na Dodika se može, dakle, računati samo kratkoročno, i nije jasno koliko treba igrati na tu kartu, jer, ako bacimo pogled malo dalje, njegova karijera glavnog separatista i nacionalista u BiH bit će okončana onog trenutka kada Srbija uđe u EU, tako da se takav savez dugoročno može pokazati kao strateški loša investicija za Hrvate u BiH. Ali, taktičke saveze naravno da ne treba isključivati“, kaže Ristić.

 

Suverenistička politika Zagreba

Ristić nadalje kaže kako službeni Zagreb mora početi voditi suverenističku politiku i poštovati ustavnu obvezu brige o Hrvatima u BiH. Oko vitalnih nacionalnih interesa se ne pregovara, već je to polazište, aksiom.

„Polazeći odatle treba tražiti saveznike. U Europi su još uvijek snažne stare elite koje su i kreirale ovu geopolitičku arhitektoniku. Trumpova administracija se uhodava i svakako treba uložiti napor kako bi im se objasnilo da je Dayton Clintonovo političko čedo, koje je za cilj imalo od BiH napraviti unitarno multietničko carstvo pod političkom hegemonijom Bošnjaka. To je, po mom mišljenju, zadatak hrvatske diplomacije i to je karta na koju bi trebalo odigrati. I naravno, ne smije se više dogoditi da hrvatski dužnosnik ode u Sarajevo a da prvo ne posjeti Mostar“, istaknuo je Ristić.

 

Postupci protiv Mesića i agresija na Hrvatsku

U međuvremenu, hrvatski premijer Andrej Plenković, koji je prvotno izrazio nezadovoljstvo presudom Haaga generalu Praljku i drugima, preformulirao je svoj stav. Tako je pred današnji dolazak u Mostar rekao kako Hrvatska prihvaća presudu Tribunala, no nezadovoljan je dijelovima u kojima se aludira da postoji odgovornost Hrvatske za događanja u bošnjačko-hrvatskom sukobu u BiH.

Raguž mu, pak, poručuje kako hrvatski premijer morao znati kako su Hrvati u BiH nezadovoljni cijelom presudom, ne samo njenim jednim dijelom.

„Ukoliko on i službena politika Zagreba smatra kako će Hrvati u BiH ponovno biti moneta za potkusurivanje, treba mu se reći kako se grdno vara. Ponavljam, nitko zdrave pameti i razuma neće negirati zločine počinjene od strane pripadnika HVO-a. Međutim presude donesene iz ‘objektivne odgovornosti’ i ‘sličnog obrasca’, osobito znajući kako su direktni počinitelji zločina i njihovi zapovjednici već osuđivani, Hrvati u BiH nikada neće prihvatiti, jer su to presude cijelom narodu, ma koliko god to i Haag i svi drugi negirali“, rekao je Raguž.

„Od Plenkovića i službene hrvatske politike očekujemo prvo da pokrenu sudske postupke protiv hrvatskih izdajnika poput Stjepana Mesića, eksponenata Račanove vlade i sličnih, koji su ne samo lažno svjedočili i krivotvorili dokumente prema Haagu, nego i onemogućavali pristup informacijama, dokumentima i svjedocima našoj šestorci, a osobito generalu Praljku. Drugo, očekujemo podizanje optužnica protiv zapovjednika ABiH zbog agresije na Republiku Hrvatsku, budući da su bili dijelom jedinica JNA koja su granatirale civilna područja, kao i zbog masovnih zločina nad Hrvatima u BiH“, kaže Raguž.

 

Što nam je činiti?

Hrvati u BiH moraju se napokon početi ponašati kao politički narod – moraju se osloboditi pohlepe i progledati dalje od pišljivih 1000 KM, moraju se vratiti onim vrijednostima koja su ih, unatoč svemu, spasila od potpunog pogroma u posljednjem ratu.

I kao pojedinci i kao narod moramo pronaći izgubljenu hrabrost. Moramo se napokon izboriti za prava koja nam pripadaju, jer nitko nikomu na ovom svijetu prava ne daje – za prava se bori.

Pred Hrvatima u BiH su odsudni dani, povijest se zbiva pred našim očima i ono što se dogodi u sljedećih godinu dana definirat će budućnost i BiH i hrvatskog naroda u njoj. Napokon će se dobiti odgovor na pitanje hoće li Hrvati postati „neto višak“ u vlastitoj domovini ili će (p)ostati konstitutivan narod bez kojeg Bosne i Hercegovine ne može biti.

Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari