Pratite nas

Kolumne

Hrvati u BiH moraju se napokon početi ponašati kao politički narod

Objavljeno

na

U posljednjih gotovo 14 godina, koliko je trajao proces šestorci, u hrvatskoj politici u BiH nakupilo se puno toga lošeg i sad je došao čas se neke stvari riješe i pomete u vlastitom dvorištu.

Negativna selekcija kadrova, korumpiranost imenovanih kadrova, nedostatak osjećaja za bilo što osim za vlastitih „tisuću maraka“ i slični uski interesi skupo koštaju Hrvate kao narod u BiH. Zbog sebičnih interesa brojnih pojedinaca, te orkestriranim udarom na konstitutivnost naroda, Hrvati su danas suočeni s borbom za goli opstanak u BiH. Gubljenjem političkog subjektiviteta u BiH Hrvati, recimo, Širokog Brijega će biti dovedeni u istu poziciju kao i Hrvati Kaknja i Zenice ili Sarajeva i Bugojna – bit će samo ukras kojim će se netko hvaliti i pokazivati ih kao „dokaz multietničnosti“.

Ukoliko hrvatska politika u BiH, predvođena Draganom Čovićem, ne uspije osigurati izmjene Izbornoga zakona na način da jedan konstitutivni narod drugom ne bira političke predstavnike, uslijedit će još jači egzodus hrvatskoga naroda iz svoje stoljetne domovine. Država će tada postati savez dvaju entiteta  – srpskog i bošnjačkog, te se naposljetku razdvojiti na dvije nove države. Tako će Federacija BiH postati nacionalna država Bošnjaka, kao što je Republika Srpska danas država Srba.

No, što hrvatska politika uistinu u ovom trenutku može učiniti da očuva politički subjektivitet svoga naroda? Posebno je to pitanje važno danas, jer je nakon presude šestorci otvoren prostor za razne mešetare i samo se čeka tko će biti prvi koji će se ponuditi političkom Sarajevo kao „hrvatski partner“ za novu Platformu.

 

Hrvatskom narodu potrebna djela

Novinar bh. izdanja Večernjeg lista Zoran Krešić, koji godinama prati politička zbivanja u BiH i regiji za Dnevnik.ba je izjavio kako više nisu dovoljna samo lamentiranja na televizijama ili protokolarni salonski izričaji na prigodnim događajima.

„Hrvatskom narodu potrebna su djela“, rekao je Krešić, pojasnivši kako Hrvatima mora pomoći i službeni Zagreb.

„Nisu nam potrebna ona djela kojima će se Zagreb službeno hvaliti, nego kojima će putem svoje diplomacije i lobističkih centara širiti sve ono što je vezano za Hrvate u BiH“, veli Krešić.

To ponajprije podrazumijeva, dodao je, zaustavljanje stigmatiziranje bh. Hrvata u međunarodnim centrima nakon katastrofalne presude Haaškog tribunala.

„Ova je presuda poslužila političkom Sarajevu za objavu dokidanja svih političkih i nacionalnih prava Hrvata. Druga vrsta pomoći je izravan, otvoren i iskren razgovor sa Sarajevom oko potrebe zaustavljanja ovog besmislenog rata“, precizira Krešić.

Napominje i kako je bh. Hrvatima od Zagreba potrebna i financijska potpora, odnosno pokretanje zajedničkih projekata kroz koje bi se koristila sredstva EU kako bi se zaustavio odlazak preostalih Hrvata.

 

Cijena zabijanja glave u pijesak

Iako je jasno da postoji žestoka propaganda koja kaže kako su Hrvati sami sebi krivi za sve: da su sami sebe protjerivali, sami se ubijali, sami sebe dekonstituirali; ne može se pobjeći ni od odgovornosti politike bh. Hrvata za stanje u kojem se narod nalazi.

Zašto, recimo, Hrvati moraju skupo plaćati obrazovanje na Sveučilištu u Mostaru? Nije li nacionalni interes da se što više mladih Hrvata obrazuje na tom Sveučilištu? Umjesto da postoje programi kojima bi se davalo barem 100 stipendija za prestižna svjetska sveučilišta i na taj način osnaživalo svoj narod, Hrvati su danas u situaciji da djecu ne mogu poslati na studije ni u Mostar. O kvaliteti tog obrazovanja također treba progovoriti, kao i o kvaliteta svega što radimo. Negativna selekcija kadrova, rodijačko-kumovske linije zapošljavanja i otuđenost elite od naroda doveli su do urušavanja povjerenja puka u hrvatske institucije u BiH.

Ipak, jasno je da Hrvati nisu sami sebi krivi za sve probleme s kojima se suočavaju u modernoj BiH, ali se mora jasno reći da proveli dva posljednja desetljeća s glavom zabijenom duboko u pijesak.

„Mi moramo biti svjesni kako je ovo što se dogodilo u Haagu poraz svih hrvatskih politika od 2003. do danas. Na sami dan presude na Predsjedništvu HNS-a sam rekao kako moramo ostati dostojanstveni, pokazati snagu zajedništva, ali nakon određenog vremena moramo napraviti jedan kolektivni ispit savjesti i odgovornosti za ovo što se dogodilo u Haagu. Više od 13 godina naša šestorka je bila prepuštena samima sebi, bez jasne potpore, zbog straha od reakcija međunarodne zajednice“, rekao je za Dnevnik.ba Slaven Raguž, član Predsjedništva HNS-a BiH i predsjednik HRS-a.

„Na kraju smo dobili metak u čelo“, ocijenio je Raguž.

Ispade, veli, kako su oni koji su prvi stali u obranu ove zemlje, uradili agresiju na nju.

„Ukoliko žrtvu generala Praljka ne shvatimo kao novi početak, katarzu, i konačno kažemo u lice generaciji političara koja nas vodi zadnjih 15-ak godina kako je istekao vijek njihovog trajanja i kako nas odvedoše u propast svojom politikom vođenom pohlepom, nećemo biti dostojni njegove žrtve. Mi se moramo ostaviti tobožnjeg europskog puta, vrijednosti i inzistirati na drugačijem administrativno-teritorijalnom uređenju BiH kao jedinom i osnovnom preduvjetu bilo kakvih reformi“, jasan je Raguž.

 

Geopolitička jednadžba – Hrvati u BiH neto višak

Borislav Ristić, kolumnist zagrebačkog Večernjeg lista za Dnevnik.ba je izjavio kako sada kada je Haag završio s radom, možemo vidjeti cijelu geopolitičku sliku Balkana koju se željelo izgraditi kroz haške procese i presude.

„Hrvati su dobili Hrvatsku; Srbi su izgubili u Hrvatskoj, ali su dobili Republiku Srpsku; Bošnjaci su dobili Federaciju, a Hrvati u BiH su ostali bez ičega, jer su dobili Hrvatsku. Dakle, u toj geopolitičkoj jednadžbi koju je iskrojila međunarodna zajednica, Hrvati u BiH se pojavljuju kao neto višak. Asimetrija u arhitektonici BiH – tri konstitutivna naroda, a dva entiteta – nije bila slučajna. Jedan narod je tu proglašen suvišnim“, pojasnio je Ristić.

U takvoj je konstelaciji jasno, dodao je, da Hrvati u BiH politički više nemaju što izgubiti, osim vlastitih iluzija.

„Presuda šestorici je namijenjena tome da se Hrvate natjera u defanzivu, kako bi prihvatili ovakav scenarij. Međutim, kako vidimo po reakcijama hrvatske javnosti, postigli su suprotan efekt. Postoji ogroman pritisak ljudi odozdo da se konačno prestane politički kalkulirati unutar okvira koji je zadala tzv. međunarodna zajednica i da se zauzme proaktivan stav u rješavanju hrvatskoga pitanja u BiH. Onda kad od vas traže da se odreknete svega, trenutak je da zatražite sve što vam po pravu pripada“, precizan je Ristić.

 

Dodik prirodan saveznik, ali…

U ovoj situaciji, veli Ristić, kao prirodni saveznik Hrvata u BiH nameće se Milorad Dodik, ali je tu pitanje kako će odigrati Srbija.

„Kao što vidimo iz Vučićevih istupa, Srbija je zadovoljna ovakvim scenarijem, jer joj je obećano članstvo u EU. Bošnjaci su neto dobitnici ove situacije, jer se nadaju da će kroz par desetljeća kroz favoriziranje unitarizma i demografskom ekspanzijom ovladati čitavim prostorom Bosne i Hercegovine. Uz to je ovim zadnjim presudama pozicija Hrvatske znatno oslabljena, tako da ćemo i za naše opravdane zahtjeve morati tražiti jake saveznike. Na Dodika se može, dakle, računati samo kratkoročno, i nije jasno koliko treba igrati na tu kartu, jer, ako bacimo pogled malo dalje, njegova karijera glavnog separatista i nacionalista u BiH bit će okončana onog trenutka kada Srbija uđe u EU, tako da se takav savez dugoročno može pokazati kao strateški loša investicija za Hrvate u BiH. Ali, taktičke saveze naravno da ne treba isključivati“, kaže Ristić.

 

Suverenistička politika Zagreba

Ristić nadalje kaže kako službeni Zagreb mora početi voditi suverenističku politiku i poštovati ustavnu obvezu brige o Hrvatima u BiH. Oko vitalnih nacionalnih interesa se ne pregovara, već je to polazište, aksiom.

„Polazeći odatle treba tražiti saveznike. U Europi su još uvijek snažne stare elite koje su i kreirale ovu geopolitičku arhitektoniku. Trumpova administracija se uhodava i svakako treba uložiti napor kako bi im se objasnilo da je Dayton Clintonovo političko čedo, koje je za cilj imalo od BiH napraviti unitarno multietničko carstvo pod političkom hegemonijom Bošnjaka. To je, po mom mišljenju, zadatak hrvatske diplomacije i to je karta na koju bi trebalo odigrati. I naravno, ne smije se više dogoditi da hrvatski dužnosnik ode u Sarajevo a da prvo ne posjeti Mostar“, istaknuo je Ristić.

 

Postupci protiv Mesića i agresija na Hrvatsku

U međuvremenu, hrvatski premijer Andrej Plenković, koji je prvotno izrazio nezadovoljstvo presudom Haaga generalu Praljku i drugima, preformulirao je svoj stav. Tako je pred današnji dolazak u Mostar rekao kako Hrvatska prihvaća presudu Tribunala, no nezadovoljan je dijelovima u kojima se aludira da postoji odgovornost Hrvatske za događanja u bošnjačko-hrvatskom sukobu u BiH.

Raguž mu, pak, poručuje kako hrvatski premijer morao znati kako su Hrvati u BiH nezadovoljni cijelom presudom, ne samo njenim jednim dijelom.

„Ukoliko on i službena politika Zagreba smatra kako će Hrvati u BiH ponovno biti moneta za potkusurivanje, treba mu se reći kako se grdno vara. Ponavljam, nitko zdrave pameti i razuma neće negirati zločine počinjene od strane pripadnika HVO-a. Međutim presude donesene iz ‘objektivne odgovornosti’ i ‘sličnog obrasca’, osobito znajući kako su direktni počinitelji zločina i njihovi zapovjednici već osuđivani, Hrvati u BiH nikada neće prihvatiti, jer su to presude cijelom narodu, ma koliko god to i Haag i svi drugi negirali“, rekao je Raguž.

„Od Plenkovića i službene hrvatske politike očekujemo prvo da pokrenu sudske postupke protiv hrvatskih izdajnika poput Stjepana Mesića, eksponenata Račanove vlade i sličnih, koji su ne samo lažno svjedočili i krivotvorili dokumente prema Haagu, nego i onemogućavali pristup informacijama, dokumentima i svjedocima našoj šestorci, a osobito generalu Praljku. Drugo, očekujemo podizanje optužnica protiv zapovjednika ABiH zbog agresije na Republiku Hrvatsku, budući da su bili dijelom jedinica JNA koja su granatirale civilna područja, kao i zbog masovnih zločina nad Hrvatima u BiH“, kaže Raguž.

 

Što nam je činiti?

Hrvati u BiH moraju se napokon početi ponašati kao politički narod – moraju se osloboditi pohlepe i progledati dalje od pišljivih 1000 KM, moraju se vratiti onim vrijednostima koja su ih, unatoč svemu, spasila od potpunog pogroma u posljednjem ratu.

I kao pojedinci i kao narod moramo pronaći izgubljenu hrabrost. Moramo se napokon izboriti za prava koja nam pripadaju, jer nitko nikomu na ovom svijetu prava ne daje – za prava se bori.

Pred Hrvatima u BiH su odsudni dani, povijest se zbiva pred našim očima i ono što se dogodi u sljedećih godinu dana definirat će budućnost i BiH i hrvatskog naroda u njoj. Napokon će se dobiti odgovor na pitanje hoće li Hrvati postati „neto višak“ u vlastitoj domovini ili će (p)ostati konstitutivan narod bez kojeg Bosne i Hercegovine ne može biti.

Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari