Pratite nas

Naši u svijetu

Hrvati u javnom životu Zapadne Australije

Objavljeno

na

U Zapadnoj Australiji živi oko 32 tisuće Hrvata. Riječ je o najstarijoj hrvatskoj iseljeničkoj zajednici na tom kontinentu.

Njezini prvi pripadnici, uglavnom Dalmatinci, još sredinom 19. stoljeća uplovili su u tada jedinu australsku useljeničku luku, onu u Fremantleu, u okolici Pertha. Već je drugi naraštaj suvremene hrvatske imigracije ostavio traga u javnom životu po mnogočemu najpropulzivnije australske države.

Sudbine koje su znale stati u samo jedan kovčeg. Onaj najranijih kolonizatora. Ili onaj kasnijih ekonomskih migranata (mnoštvo Britanaca, Grka, Talijana, emigranata iz bivše Jugoslavije nakon Drugoga svjetskog rata ušlo je u obećanu i neotkrivenu zemlju-kontinent upravo kroz luku Fremantlea), piše Dragan Nikolić / HRT

Na tzv. zidovima dobrodošlice, kako je nazvana instalacija tik uz obalu, imena su svih onih koji su udarili temelje moderne Australije. Simbolično je to mjesto i za mladu znanstvenicu, koja vuče korijene iz zaleđa Šibenika, ali akademsku karijeru gradi danas na proučavanju antarktičkog, a ne dalmatinskog turizma.

“Uz dolazak ujaka Luke Ercega u Australiju početkom 20. stoljeća, davne 1927., vezani su i moji obiteljski korijeni u ovoj zemlji. Navođenjem njegova imena na tim zidovima obiteljska priča postala je dio priče o državi Zapadnoj Australiji, što je veliko priznanje”, rekla je znanstvenica Diana Erceg.

Luka Erceg, čije je ime ispisano na zidu, a koji je za kruh zarađivao u rudniku zlata udaljenom 600 kilometara od Pertha, pomagao je svoga nećaka i omogućio mu da 1963. kao samac dođe u Australiju. Mladić je marljivo radio u tuđini pet godina, zatim se vratio u Hrvatsku i oženio Dianinom majkom. 1970. uplovili su u Fremantle i počeli svoju zajedničku australsku epizodu, tijekom koje je poslije rođeno troje djece. Tih su godina takve iseljeničke priče bile pravilo, a ne iznimka.

“Svima koji su 1950-ih i 1960-ih živjeli u ruralnim dijelovima Hrvatske život je bio veoma težak. Moj otac shvatio je da neće moći školovati djecu ostane li u rodnoj Kozici. Imali smo sreću što je moj djed došao u Australiju 1930. 1962. mu je moja majka napisala pismo i zamolila ga da financira dolazak naše obitelji u Australiju. Naravno, pristao je.

Otac je doputovao odmah. Mi djeca s majkom nedugo nakon toga, plovili smo na prvom prekooceanskom putovanju broda Galileo Galilei.”, ispričala je konzultantica Ljiljanna Ravlich.

I ona i njezino četvero sestara i braće rođeni su u Hrvatskoj. Ona u splitskoj bolnici, pet godina prije negoli će iz stričeva doma u Karlovcu krenuti put Australije. 55 godina poslije doista može reći da je za nju život bio – nevjerojatno putovanje. Jer povijest će je upamtiti kao prvu ženu rođenu u nekoj zemlji u kojoj engleski nije službeni jezik, a koja je izabrana u Parlament Zapadne Australije, u kojemu je u konačnici provela plodonosnih 14 godina.

“Nakon mene jedna druga mlada dama hrvatskih korijena, Jaye Radišić, sa samo 24 godine izabrana je u Parlament Zapadne Australije. Kao najmlađa žena dosad! Njezina baka potječe iz mojega rodnog sela, Kozice, smještenoga na sjeveroistočnim padinama Biokova”, rekla je Ljiljanna Ravlich.

I Tony Krsticevic izabran je u najviše zapadnoaustralsko predstavničko tijelo, član je njegova sadašnjeg saziva. I on je rođen u Hrvatskoj, u Zagrebu, kamo su roditelji došli iz Metkovića. U Australiju je stigao 1969., s tri godine, s majkom i mlađim bratom. Otac je tada već radio godinu dana na najmanjem kontinentu. Nije bilo lako, kaže. Roditelji baš i nisu dobro razumjeli engleski, ali za sve vrijedne ljude Australija je tada doista bila obećana zemlja. On sam prevalio je dalek put otkad je s 10 godina dobio australsko državljanstvo, ostvario je svoj australski san.

“Po profesiji sam računovođa, to sam radio dvadeset godina, u Poreznoj upravi u Perthu. 1995. ušao sam u Liberalnu stranku Australije. Deset godina poslije pružila se prilika za ulazak u zapadnoaustralski parlament. Zastupam stajalište da se morate politički angažirati ako želite imati utjecaj. Ja sam oduvijek htio utjecati”, istaknuo je Tony Krsticevic.

U Australiji preživljavaju političari s inicijativom, stranački uhljebi nepoznata su kategorija. Kao i političari koji se ne boje preuzeti odgovornost. U jednom od mandata u zapadnoaustralskoj vladi Ljiljanna Ravlich bila je ministrica obrazovanja, raspolagala je godišnjim proračunom od četiri milijarde i 200 milijuna australskih dolara.

“Danas se u Australiji više ne traži sirova radna snaga. Mnogi poslovi koji su zahtijevali snažne muškarce danas više ne postoje. Za to imamo strojeve, robote… Ovdje danas žele obrazovni sustav koji stvara kritičke mislioce, pojedince koji će znati rješavati probleme. Moramo ljude obrazovati za budućnost, a ne za prošlost”, ističe Ljiljanna Ravlich.

“Obrazovanje je ključno. Nekada ono u Australiji nije bilo bitno, u prvom planu bila je trgovina. Zidari, vodoinstalateri, krovopokrivači, radnici na sjeveru koji su nosili rudarstvo i poljoprivredu… To je bilo u našem fokusu od 1960-ih do 1990-ih. Danas je u fokusu obrazovanje. Jednake mogućnosti za najbolje obrazovanje za sve, jer moramo izgraditi društvo za industrije budućnosti”, naglašava Tony Krsticevic.

U okolici Pertha dva su grada prijatelja jadranskih dragulja. U Cockburnu, jednome od 19 gradova prijatelja Splita diljem globusa, tri glave slične lavljima mnoge podsjećaju na povijesni grb Dalmacije.

Pitoreskni Fremantle, u koji turisti dolaze i radi obilaska najposjećenijeg groba u Australiji, onoga bivšeg pjevača AC/DC-ja Bona Scotta, grad je prijatelj s Korčulom. Tko zna, možda su i ribari čije skulpture krase tamošnju marinu bili otočani s Jadrana, koji su uplovili na nekom od brodova u luku Fremantlea u potrazi za boljim životom.

“Trećina stanovnika Zapadne Australije nije rođena u Australiji. Hrvatska je kulturološki mnogo homogenija, ondje je zajednička kultura znatno raširenija. Bila sam nedavno na vjenčanju rođakinje u Hrvatskoj. Od 4 popodne do 6 ujutro ljudi su u glas pjevali svaku pjesmu, svi su znali sve riječi. Ima nešto prekrasno u tom međusobnom dijeljenju kulture, a to u Australiji ne postoji u tolikoj mjeri. Australci se međusobno razlikuju i fragmentiraniji su”, rekla je Diana Erceg.

“U konačnici se svi ovdje moraju slagati. Mi smo otok, toliko udaljen od svega drugoga na ovome planetu. Jednom kad ljudi dođu u Australiju, vjerojatno im nije jednostavno otići nekamo drugamo”, priča Ljiljanna Ravlich.

Na drugom kraju svijeta odlučni pojedinci s vizijom, isključivo zbog svoje predanosti i rada, u pola stoljeća doista mogu prijeći put od djeteta iz mnogočlane radničke imigrantske obitelji do utjecajne parlamentarke i ministrice obrazovanja. To je Australija, zemlja koja svima daje jednaku šansu.

Autor: Dragan Nikolić / HRT

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Povratnik iz Austrije: Čežnja za domovinom bila je jača

Objavljeno

na

Objavio

1. kolovoza 1991. Marko Đurkov nikada neće zaboraviti. Imao je 11 godina, neprijatelji su napali Dalj i prekinuli mu bezbrižno djetinjstvo. S roditeljima i dvojicom braće napušta voljenu Slavoniju; odlaze rodbini u Austriju.

– Tamo smo upoznali dobre ljude koji su nam iznajmili jednu staru kuću u kojoj smo živjeli dok se roditelji nisu malo snašli. Onda su nam ti isti ljudi omogućili kredit. Rat je i dalje nastavio, nije se ništa smirivalo u Dalju, u Hrvatsku nismo mogli doći u našu kuću skroz do 97., 98., nismo mogli dolaziti tu – govori Đurkov za HRT

Novi su dom pronašli u Gradišću. Dobro su se uklopili. Roditelji su se zaposlili, braća školovala. Marko završava za soboslikara, polaže majstorski ispit, otvara obrt. Bio je najmlađi obrtnik u tom dijelu Austrije. Radio je i kao restaurator.

– U tih deset godina što sam otvorio obrt, svake godine sam zapošljavao sve više i više radnika. Zadnju godinu prije nego sam se sa suprugom vratio, imao sam 10 zaposlenih i posla jako puno i bili smo tamo na dobrom glasu. Ja sam tamo super živio, imao sam sve što god sam htio. Nisam čak ni morao više raditi toliko puno, to sve je fizički već bilo uhodano – prisjeća se Đurkov.

Sve to ga nije ispunjavalo. Čežnja za domovinom bila je jača. U Dalj se vraćao često. Upoznao je suprugu Snježanu. Poveo ju je u Austriju, gdje su dobili dvoje djece. No obećao joj je da će se vratiti.

– O povratku sam razmišljao od prvog dana. Svaku kunu, tadašnji šiling donosio sam ovdje. Onda smo kupili kuću, kupili smo plac. Onda kad smo pripremili malo naš dom onda smo počeli obdje graditi. Na ovom placu je bila jedna stara hala – kaže.

Tako je na mjestu nekadašnjeg mlina, tik uz Dunav, sagradio mini hotel s restoranom, koji privlači goste iz cijele zemlje, ali i inozemstva.

– U 10 godina ja sam ovdje uložio 300.000 eura gotovine koje sam tamo zaradio. I kad smo sve to izradili, ožbukali, onda nam je trebalo za pločice, boju, za fasadu, za namještaj, onda sam otišao u Osijek. 11 banaka je bilo prije 8 godina. Ništa nisam mogao dobiti. I onda sam na osnovu moga poslovanja tamo i poznanstva u Austriji dobio pomoć. Onda sam tamo dobio kredit. Uglavnom, tamo su mi ljudi puno više pomogli da bi ovdje mogao nešto izraditi – govori nam Đurkov.

Ni sredstva iz europskih fondova nisu mogli dobiti. Trenutačno imaju 25 zaposlenih, muku muče s radnicima. Supruga Snježana mještanima koji ne mogu hodati po povoljnijoj cijeni odvozi jelo. Velika je podrška suprugu. Ovdje su Iva i Stipa dobili brata. Nije joj, kaže, žao što su se vratili.

– Ima tu malih negativnih strana, ali ipak kad se vidi sve, nije nam žao jer tu vidimo svoju djecu, oni su našli svoje društvo. Kćerka je upisala voljenu školu, Stipa ima svoju neku viziju nogometa, krenuo je svojim putem. Luka sad će 5 g. za njega će se vidjeti što će dalje, alil isto voli tu biti – govori Snježana Đurkov.

Iako još otplaćuju kredite, svakodnevno se bore i rade po 18 sati, Snježana i Marko Đurkov ne žele odustati. Žele ostati u svom Dalju, u kojem se broj stanovnika prepolovio. Prije rata bilo ih je 7000.

– Što god da bude, drago mi je da sam ovdje nego bilo gdje dalje. Tamo su ljudi super, ali htio sam da moja djeca odrastu ovdje. Da li će oni ostati ovdje ilil ne, to nije moja odluka. Dao sam sve od sebe da oni odrastu u svojoj zemlji. Sad se nadam da će oni jednog dana reći – dobro je što smo se vratili. Najveća nagrada će mi to biti u životu. Onda sve ima smisla da su djeca djeca u Hrvatskoj da su svoj na svome, to što je mene ustvari vratilo ovdje – poručuje Marko Đurkov. (HRT)

 

Povratnik iz Australije: U Australiji radiš 10 do 12 sati dnevno. Neće ti nitko ništa dati ‘džaba’

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Naši u svijetu

Hercegovačka noć: Hercegovci u Chicagu prikupljali novac za RTV Herceg-Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Moja BiH / Hercegovačka noć u Chicagu

Hercegovačko društvo u Chicagu održalo je u subotu zajedničku večer na kojoj su prikupljena sredstva za novu Radioteleviziju Herceg-Bosne.

Naime, ovo društvo je utemeljeno još 2015. godine, a idejni začetnici tada nisu ni slutjeli kakav će biti odaziv, pa je na prvu večer umjesto 250 gostiju za koliko su bili spremni, došlo njih čak 420.

”Bili smo iznenađeni. Sada je puno lakše jer smo probili led. Isključivo radimo humanitarne akcije u dogovoru s našim franjevcima”, rekao je Stanko Šego, predsjednik Hercegovačkog društva.

Ovogodišnji program bio je raznovrstan. Djeca iz hrvatskih škola u Chicagu otplesala su nekoliko kola, guslar Blago Planinić izveo je svoju točku, a fra Lovro Šimić okupljene je zabavio predstavom.

Ipak, nije nedostajalo okusa, ali ni zvuka iz domovine… ”Hrana je isključivo s naših starih prostora, poput sarme sa suhim rebrima, pršutom… Dolaze nam naši glazbeni sastavi iz svih dijelova Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. A planovi su i dalje isti – pomagati najpotrebnijima u domovini”, zaključio je predsjednik Šego, javlja Moja BiH.

Foto: Moja BiH / Hercegovačka noć u Chicagu

Foto: Moja BiH / Hercegovačka noć u Chicagu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari