Pratite nas

Hrvati u Vojvodini: živimo u strahu, hrvatski političari ne pitaju srbijanske za nas

Objavljeno

na

Direktor Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov kazao je za narod.hr kako Hrvati u Srbiji još žive u strahu te da Ministarstvo kulture Republike Srbije izdaje veću količinu sredstava za srpsku zajednicu u Hrvatskoj nego za Hrvate u Vojvodini. Predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji (HNV) Slaven Bačić istaknuo je da hrvatski diplomati i političari kad komuniciraju s kolegama iz Srbije nikad ne postavljaju pitanja koja se tiču Hrvatske manjine u Srbiji, a iznenađen je što su hrvatski diplomati i članovi Vlade oduševljeni Aleksandrom Vučićem.

“To potvrđuje Srbija više vodi više računa o Srbima u Hrvatskoj nego li Hrvatima u Srbiji te da Srbi u Hrvatskoj imaju puno veća prava nego Hrvati u Vojvodini i Srbiji”, istaknuo je Žigmanov.

Srbijanski izborni zakon, koji se razlikuje od hrvatskog u smislu da se Srbija smatra jednom izbornom jedinicom i da postoji visoki izborni prag od 5%, odgovara samo brojčano većim manjinama i onima koji su koncentrirani na jednom području i imaju veću homogenost, objasnio je Žigmanov komentirajući činjenicu da Hrvati na prošlotjednim izborima u Srbiji nisu dobili predstavnika u skupštini.

„Za jedno izborno mjesto potrebno je 15 000 do 18 000 glasača. To nisu mogle uspjeti manjine, kao što je Romska koja ima više od 120 000 građana, između ostalog što živi na velikom području i stoga ih je teško animirati da iziđu na izbore, a nisu homogeni unutar manjine“, kazao je Žigmanov te dodao kako Hrvati u Vojvodini to ne mogu ostvariti jer žive na velikom području i samo su politički organizirani na području Vojvodine.

Žigmanov je istaknuo kako u Srbiji još uvijek postoji veliki animozitet prema Hrvatima koji žive ondje.

“Više od 50% građana Srbije u kontinuitetu izražava negativne stavove prema Hrvatima što izaziva strahove i nespremnost kod ljudi da se osvijeste na planu ostvarivanja prava nacionalnih manjina ili političkog organiziranja”, rekao je Žigmanov.

„Postoje brojni problemi koji su za posljedicu imali da se Hrvati još uvijek ne mogu izboriti za svoj samostalni zastupnički mandat. Sama činjenica da vam je potrebno 10 000 ovjerenih potpisa po sudovima za prijavu izborne liste govore da je to nemoguć posao“, naglasio je Žigmanov i ustvrdio se Hrvati u brojnim mjestima boje davati svoje podatke i očitovati se da su Hrvati jer su 1990-tih godina po državnim spiskovima bili prozivani i protjerani iz Srijema i jugozapadne Bačke.

Predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji (HNV) i potpredsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) Slaven Bačić je kazao kako su Hrvatska i Srbija 2004. godine potpisali Sporazum o zaštiti manjina u kojem su se obje strane obvezale osigurati predstavnika manjina u parlamentu.

„Na inzistiranje tadašnjeg srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, koji je rekao da taj dogovor neće dobiti većinu u srbijanskom parlamentu i u dogovoru s tadašnjim hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem, njih dvojica su se dogovorili, dok je Tadić predsjednik da će Hrvati imati predstavnika u srbijanskom parlamentu i tako je bilo od 2007. kada je uvijek jedan predstavnik stranke bio i član parlamenta“, rekao je Bačić.

Uvjerenja je kako po redovitim uvjetima Hrvati ne mogu prikupiti dovoljno glasova za prag koji je oko 13.000 do 15.000 glasova jer Hrvati žive vrlo dispergirano i stoga ih je teško animirati na glasovanje, jer po njegovim uvjerenjima i Srbi u Hrvatskoj glasuju za druge opcije, kao što su SDP ili IDS, a ne samo manjinske.

„Vrlo malo bi njih glasalo za SDSS na općim izborima. U Srbiji je razmjerni sustav i čitava država je jedna izborna jedinica“, stoga je ključno, naglasio je Bačić, da Hrvatska inzistira na provođenju bilateralnog sporazuma jer je Hrvata u Srbiji 0,82%, a Srba u Hrvatskoj oko 4%.

Bačić je istaknuo kako su Hrvati svog predstavnika u srbijanskoj skupštini imali nakon raspada Jugoslavije, početkom 1990-ih iako je tada bio drugačiji izborni sustav, odnosno relativni većinski sustav kada su Hrvati u toj izbornoj jedinici išli s Mađarima. Nakon tog, od 1996. do 2007. Hrvati nisu imali predstavnika u srbijanskom parlamentu. U tom razdoblju DSHV politička stranka bila je na marginama bez ikakvog utjecaja, rekao je Bačić.

“Nazočnost u parlamentu omogućuje i financiranje političke strane i pitanje je opstanka političke stranke. Ostajete bez mogućnosti da na najvišoj razini rješavate neka pitanja. Ostajete na planu kulturne autonomije gdje ovisite o dobroj volji gdje država ni mnogo benignije stvari ne ispunjava. Pogotovo nam je to značajno u ovom trenutku kada je Srbija na putu za EU gdje ćemo mi, u dobroj mjeri, biti izvan tih procesa jer nećemo imati svog političkog zastupnika“, mišljenja je Bačić.

Ističe kako hrvatski diplomati i političari, počevši od ministarstava koja se tiču međudržavnih odnosa – ministar obrazovanja, ministrica vanjskih poslova, ministrica kulture – kada komuniciraju s kolegama iz Srbije nikad ne postavljaju pitanja koja se tiču Hrvatske manjine u Srbiji.

Bačić navodi i kako je bio iznenađen što su hrvatski diplomati i članovi Vlade oduševljeni Aleksandrom Vučićem te mu vjeruju sve što kaže jer drži kako je to jedan populistički i demagoški pristup politici i ako već Hrvatska ima takav pristup prema novom premijeru Srbije onda bi trebali razgovarati i o provedbi Sporazuma jer je Vučić pravnik i trebao bi znati što znači međunarodne preuzete obveze.

Izvor: narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bošnjački logoraši najavili tužbe protiv Čovića i Ljubića zbog nijekanja haške presude

Objavljeno

na

Objavio

Udruženje bošnjačkih logoraša iz Mostara najavilo je u petak podnošenje kaznene prijave protiv predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića te zastupnika u Hrvatskom saboru i predsjednika Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH Bože Ljubića zbog navodnog nijekanja presude Haaškog suda.

”Čović i Ljubić su u više navrata prigodom javnih istupanja u medijima nijekali presudu Haaškog suda od 29. studenog koja je izrečena Prliću i ostalima”, navodi se u priopćenju Udruženja logoraša Mostar.

Nakon sjednice vodstva udruge naveli su kako će u najkraćem roku uputiti kaznenu prijavu nadležnom tužiteljstvu protiv dvojice hrvatskih dužnosnika.

„Udruženje logoraša Mostar poduzet će sve mjere, radnje i postupke za pokretanje kaznene prijave protiv Dragana Čovića i Bože Ljubića u skladu s kaznenim zakonom Federacije BiH“, navode iz udruženja.

Udruženje će se u prijavi pozvati na odredbe zakona u kojim se govori o izazivanju rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti za što je zaprijećena kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Čović je ocijenio zločinom prema Hrvatima presudu Haaškog suda, dok je Ljubić ocijenio kako presuda nema utemeljenja, napose tvrdnje o postojanju udruženog zločinačkog pothvata. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari