Pratite nas

Herceg Bosna

Hrvatima Jajca u čast 23. obljetnice oslobođenja grada

Objavljeno

na

HRVATI KRALJEVSKOG GRADA JAJCA SLAVE POBJEDU

13. rujna 2018., navršava se 23. godine od oslobađanja Jajca i Pougarja.

Dan je to kada će se tisuće Hrvata iz ovoga kraja razasutih diljem svijeta, sa svojim obiteljima, rodbinom, gostima i prijateljima, ponovno okupiti u svome rodnom gradu i okolici, iskazati zahvalnost hrabrim braniteljima i osloboditeljima i prisjetiti se vremena slave i ponosa, ali i kalvarije kroz koju su svi skupa prolazili ratnih 90-ih godina.

I ono najvažnije: još jednom će odati dužnu počast svim žrtvama i pomoliti se za njihove duše…jer sloboda je preskupo plaćena da bi oni koji su za nju dali najviše bili zaboravljeni.

Od velikog je značaja da se Hrvati i to ne samo iz Jajca, nego i iz svih drugih krajeva Herceg Bosne okupljaju i podsjećaju na istinu, pogotovu danas kad se ta istina od strane mnogih pokušava izokrenuti i iskriviti s namjerom dokazivanja kako su Bošnjaci najzaslužniji za obranu Bosne i Hercegovine, pa i krajeva koji bi da nije bilo hrvatskih snaga sasvim sigurno završili u granicama „republike srpske“.

Rat je za Hrvate u B i H započeo napadom srpsko-crnogorskog agresora na selo Ravno i njegovim razaranjem (1. listopada 1991. godine), kada je Alija Izetbegović u ime Predsjedništva B i H (!?), odnosno, muslimanskog naroda (uzurpirajući tu funkciju i zanemarujući činjenicu da je dio B i H napadnut) proglasio „neutralnost“ i u službenoj izjavi rekao: „Zapamtite, ovo nije naš rat“.

Za muslimane je početak rata i danas 1. travnja 1992., jer očito nikad nisu hrvatske prostore smatrali dijelom B i H.

Zar još uvijek nekomu treba dokazivati da je srpski agresor upravo zahvaljujući Armiji B i H i njezinoj brutalnoj agresiji na srednju Bosnu – u namjeri osvajanja hrvatskih prostora – zauzeo preko 70% B i H i to uglavnom ona područja u kojima su oni (muslimani) bili u apsolutnoj, natpolovičnoj ili relativnoj većini u odnosu na ukupno stanovništvo, te da je stvarno oslobađanje B i H započelo tek prestankom muslimanske agresije na Hrvate i zajedničkim angažiranjem HVO-a i HV-a?

Činjenice su neumoljive i one nepobitno dokazuju, da su se muslimanske snage, nakon što ih je srpski agresor potisnuo iz istočne Bosne i Posavine okrenule protiv Hrvata, okruživši njihove enklave i u ta područja planski naseljavajući desetke tisuća svojih izbjeglica, da bi potom krenule u otvorenu agresiju.

Svoje su namjere, uostalom i oni sami jasno potvrdili na„Prvom bošnjačkom saboru“ održanom 27/28. rujna 1993. godine u Sarajevu, na kojemu se okupila njihova politička, vjerska i intelektualna elita ojačana „poslanicima“ i vojnim zapovjednicima Armije B i H s terena, koji u „pobjedničkom“ zanosu prijete kako će „uskoro dotući ovog slabijeg neprijatelja“ (HVO) i onda „krenuti na jačeg“ (VRS), najavljujući čak „prodor prema Jadranu“ i „oslobađanje Gruda i Neuma“.

Zar su to mogli biti hrvatski saveznici? Oni koji su potpisivali sporazume s Republikom Hrvatskom i predsjednikom dr Franjom Tuđmanom o zajedničkoj obrani B i H, a nisu ih se nikad držali?

Nakon što je ovaj plan propao, jer su Hrvati najveći dio svojih prostora obranili, Alija Izetbegović i njegovo vodstvo primorani su prihvatiti Washingtonski mirovni sporazum (ožujak 1994.), prekinuti agresiju i otpočeti suradnju s Hrvatima, pa čak pristaju i na konfederaciju s Republikom Hrvatskom, dok vojna komponenta hrvatskoga naroda (HVO) i Hrvatska zajednica Herceg Bosna (na koju se oni danas nabacuju blatom!?) ULAZE U VOJNI I DRŽAVNI SUSTAV FEDERACIJE KAO LEGALNE SASTAVNICE.

U prvoj zajedničkoj (združenoj) operaciji kodnog naziva „Cincar“ (1. do 3. studenoga 1994.) HVO i Armija B i H oslobađaju Kupres i Kuprešku visoravan (HVO ulazi prvi u Kupres 3. studenoga), a potom slijede presudne operacije Hrvatske vojske i HVO-a („Zima ’94.“, „Skok 1.“, „Skok 2.“, „Ljeto ’95.“, „Maestral“, „Južni potez“), kojima se uspostavlja ravnoteža snaga i srpski agresor potiskuje, čime se stvaraju preduvjeti za potpisivanje sporazuma u Daytonu. Tomu u znatnoj mjeri doprinosi i blistava pobjeda HV u operacijama „Bljesak“ i „Oluja“ (svibnja i kolovoza 1995.).

Od svih ovdje spomenutih operacija, dijelovi Armije B i H sudjeluju samo u dvije – „Cincar“ i „Maestral“, u svim ostalim združene postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane i Hrvatske vojske odnose pobjede – bez ičije pomoći, vlastitom krvlju i žrtvama.

Armija B i H nema nikakve veze s oslobađanjem Jajca i Pougarja. Dok su u početnoj fazi obrane (1992. godine) i dali neki doprinos, oni u oslobađanju Jajca 1995. nisu sudjelovali i naprosto je smiješno slušati što danas neki od njih govore. Jako dobro znaju da su u to vrijeme vodili svoje operacije u zapadnoj Bosni (Sanski Most, Ključ…)

Unatoč svemu, oni svake godine upravo ovih dana kad Hrvati slave oslobađanje kraljevskog grada Jajca i odaju počast svojim žrtvama, na zidinama tvrđave razvijaju svoje zastave – zastave države i Armije, koje, istini za volju nisu niti postojale u vrijeme operacije „Maestral“ 1995. godine.

Zaboravljaju da se povijest ne može ukrasti niti istina prekriti lažima, koliko god one velike i drske bile.

Hrvati razvijaju svoj stijeg, stijeg s povijesnim hrvatskim grbom, stijeg svoga naroda pod kojim su ginuli i krvarili i s kojim su ušli u kraljevski grad Jajce 13. rujna 1995., na povijesnoj tvrđavi što ju je sagradio plemić i vladar hrvatske krvi, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, utemeljitelj grada Jajca.

Istina o hrvatskom puku i njegovoj povijesti u Jajcu i srednjoj Bosni urezana je u tvrdoj stijeni i zalivena krvlju i to izbrisati ne mogu nikakve laži i krivotvorine.

Golgota je započela 1992.

Velikosrpska agresija na općinu i grad Jajce započela je sredinom ožujka 1992. godine (dakle, 2 tjedna prije službenog „početka rata u B i H“ koji za muslimane počinje punih 6 mjeseci nakon agresije na Ravno!?) u sklopu „Operacije Vrbas 92“, kojom je agresor nastojao ovladati strateškim prometnicama i energetskim potencijalima na Vrbasu (hidroelektrane Jajce I i Jajce II), te potom staviti pod nadzor šire područje Vrbaske župe, što bez osvajanja ovoga srednjo-bosanskog grada nije bilo moguće. Prije izravnih napada, agresor je zauzeo dominantne kote i položaje na prilazima Jajcu, tako da je jedina veza sa slobodnim dijelom Bosne bio šumski put preko Turbeta (smjer kojim je kasnije prolazio koridor nazvan Put spasa).

Četnici su 23. ožujka napali selo Ljojiće koje su iznenađeni i slabo naoružani mještani nastojali grčevito braniti. Tadašnji Izvršni odbor SO Jajce primoran je 7. travnja proglasiti izvanredno stanje za područje cijele općine, a već sutradan, 8. travnja, gine Franjo Ladan Pancer, jedna od prvih hrvatskih žrtava u ratu u B i H. Dva dana poslije, u Zagrebu je formirana studentska postrojba Hrvatskog vijeća obrane pod zapovjedništvom Stipana Spajića, koja u Jajce stiže 1. svibnja.

Srpske snage (postrojbe „JNA“ i četnici) okružili su grad i okolna sela sa svih strana, a topnički udari na samo središte Jajca započeli su 27. svibnja i od tada su topnički i kombinirani tenkovsko-pješački napadi postali svakodnevica. Naročito veliki pritisak dolazio je iz smjera Banja Luke i Mrkonjića. U samo 46 dana izvedeno je 128 napada, a prvi udar agresorskih zrakoplova uslijedio je 12 kolovoza i to izravno na grad Jajce.

Područje Jajca i Pougarja branilo je ukupno oko 3.500 bojovnika (iz sastava sedam jajačkih bojni, Duvanjske bojne Jajce, Pougarske bojne, I. bojne Kotor Varoš, hrvatskih postrojbi iz Lašvanske doline, postrojbe HOS-a i TO B i H – koja je bila sastavljena uglavnom od muslimanskih boraca), a bojišnica se protezala u duljinu 125 kilometara.

Od tih 125 kilometara, hrvatske postrojbe držale su 106 kilometara prve crte (85%), a ostatak muslimanske (koje su sebe tada nazivale „TO B i H“- „Teritorijalna odbrana B i H“).

Hrabri branitelji odolijevali su punih 7 mjeseci neusporedivo jačem, brojnijem i tehnički nadmoćnijem neprijatelju. U potpunom okruženju, bez logistike i mogućnosti redovite dopreme naoružanja, streljiva, hrane i sanitetskog materijala, činili su nadljudske napore kako bi obranili svoje prostore, domove i obitelji. U ratnoj bolnici (smještenoj u samom gradu Jajcu), dnevno je zbrinjavano i obrađivano na stotine ranjenika – branitelja i civila, a u njoj je nekoliko mjeseci požrtvovno i vrijedno radio i kirurg afričkog podrijetla popularni „dr Ben“ (Benjamin Alfred Markin). Ratna je bolnica zbog stalnih topničkih i zrakoplovnih udara morala na kraju biti evakuirana na sigurnije mjesto – u objekt HE Jajce koji je bio ukopan u brdo iznad rijeke Vrbas.

Kroz cijelo vrijeme ratnih sukoba, nastojalo se iz okruženja izvlačiti civile i oni su napuštali grad Putem spasa (uskim koridorom preko krševitog planinskog terena u smjeru Travnika – jedinom komunikacijom koja je život značila za hrvatsko i muslimansko stanovništvo srednje Bosne, a vodila je preko prostora pod kontrolom HVO-a). Na mjestima je koridor bio jedva širine puškometa, izložen stalnim napadima srpske agresorske strane (kasnije i muslimanskih postrojbi koje su sprječavale dostavu materijala i humanitarne pomoći i pljačkale konvoje), a koristio se uglavnom noću i bez paljenja svjetala na vozilima. Unatoč odredbama Ženevske konvencije, srpski agresor je redovito tukao po kolonama civila koje su se izvlačile iz okruženja.

Žestoki višemjesečni napadi toliko su iscrpili branitelje da je crta obrane počela popuštati i neprijatelj ih probija 30. listopada 1992. godine, kada započinje povlačenje hrvatskih branitelja i civila.

Kasnije su počele kolati lažne tvrdnje iz redova Armije B i H, kako je HVO Jajce „izdao grad“, no prava istina je posve drugačija.

Hrvati su se zadnji povukli s područja Jajca i Pougarja, a muslimani jako dobro znaju što su činili i kako su se ponašali.

Osim domaćih bojovnika HVO-a, u obranu Jajca upućeni su i pripadnici HVO-a iz Hercegovine, kojima muslimani nisu dali proći, nego su ih zadržali i blokirali kod Vakufa i Bugojna, a isto tako su postupili i s pojačanjem koje je dolazilo iz Busovače. Hrvati Jajca tada nisu znali da je Armija B i H već započela rat protiv njih (na području Travnika su 20. listopada na kukavički i podmukao način – iz zasjede – ubili prvog zapovjednika HVO-a Travnik Ivicu Stojaka i potom započeli otvorene napade na postrojbe i objekte HVO-a, pogotovu skladišta i rezerve nafte) pa su još punih 10 dana pružali otpor kao da su saveznici.

Temelji vojske Hrvata u B i H postavljeni su 8. travnja 1992. godine osnivanjem Hrvatskog vijeća obrane – HVO

Borbe za Jajce u znatnoj su mjeri usporile planove srpskog vojnog vrha. Do kraja listopada izvedeno je nekoliko kombiniranih operacija u koje je bilo uključeno sve čime su srpske snage raspolagale, ali odlučan otpor branitelja svaki je put spriječio njihovu realizaciju. Srpska je vojska vršila česta pregrupiranja i reorganizaciju svojih napadačkih postrojbi, uz stalno uvođenje svježih snaga u napadna djelovanja.

U završnim operacijama srpske su snage oko Jajca imale raspoređenih više od 220 topničkih oruđa raznih kalibara. Osim nebrojenih topničkih, tenkovskih i pješadijskih napada, branitelji grada otrpjeli su i 120 zračnih udara, a na Jajce je palo preko 120 tisuća granata.

Obrana Jajca bila je slomljena ponajviše zahvaljujući slaboj logističkoj potpori, velikom broju poginulih i ranjenih i nemogućnosti uvođenja svježih snaga sa slobodnog teritorija, kao i lošoj koordinaciji s postrojbama Armije BiH. U jutarnjim satima 29. listopada došlo je do povlačenja dijela postrojbi Armije BiH s položaja, nakon čega su se povukle i postrojbe HVO-a kako ne bi pale u okruženje. Istog dana srpske snage su ovladale gradom Jajcem, a tisuće civila i vojnika danima su se nakon toga izvlačili do slobodnog teritorija.

Opsadu Jajca od početka je vodila je 30. krajiška divizija koja je u tim borbama imala 275 poginulih i 966 ranjenih pripadnika. Nisu dostupni podaci za gubitke ostalih srpskih postrojbi koje su sudjelovale u napadima na Jajce. Tijekom sedam mjeseci opsade u napadima na grad bilo je angažirano (u raznim fazama njihovih borbenih djelovanja), 18 lakih pješačkih brigada, 2 oklopno-mehanizirane brigade, ratno zrakoplovstvo, topnički i raketni divizioni iz sastava 1. Krajiškog korpusa, bojna vojne policije, postrojbe CSJB Banja Luka, pričuvni sastav policije iz Mrkonjić Grada i Skender Vakufa, te postrojbe „Teritorijalne odbrane“ snage četiri satnije (čete).

Bio je to angažman desetaka tisuća srpskih vojnika i samo je bitka za Vukovar usporediva s obranom Jajca, jer, s druge strane, kako je već rečeno, Jajce je branilo devet (9) bojni HVO-a (sedam iz Jajca, jedna iz Pougarja i bojna Kotor Varoš) te postrojbe „TO“ (kasnije „Armije BiH“), sve u svemu oko 3.500 ljudi.

Kako bi slomili moral branitelja, Srbi su čak svome ratnom zrakoplovstvu upućivali zahtjeve za napade na Stari grad i svetište Svetog Ive u Podmilačju ističući u obrazloženju da bi rušenje crkve „djelovalo zastrašujuće za neprijatelja i utjecalo na gubitak morala“.

Tijekom borbi u Jajcu poginulo je 108 pripadnika HVO-a Jajce (tijela 5 branitelja još uvijek nisu pronađena). Poslije pada grada, na drugim bojišnicama poginulo je još 75 jajačkih Hrvata iz sastava jajačke brigade „Hrvoje Vukčić-Hrvatinić“ i drugih postrojbi HVO-a ( 24 poginula u Središnjoj Bosni, 26 poginulih na uskopaljsko-ramskoj bojišnici i 25 poginulih na drugim bojišnicama Herceg Bosne). Nakon povratka u Jajce i do okončanja Domovinskog rata poginulo je još 12 jajačkih branitelja, dakle, ukupno 200 hrvatskih bojovnika.

Tijekom šestomjesečne okupacije grada Jajca ranjeno je 526 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane Jajce, Pougarje i Kotor Varoš ( Stožer i pridodate postrojbe 29, I bojna 156, II bojna 77, III bojna 31, IV bojna 26, V bojna 31, VI bojna 10, VII bojna 58, Pougarje 74, Kotor Varoš 34 ranjena i 9 poginulih). Nakon pada Jajca po bojišnicama Herceg Bosne ranjeno je 157 pripadnika HVO-a Jajce, po povratku u oslobođeni grad Jajce do okončanja rata ranjeno je 47 pripadnika HVO-a Jajce.

Maestral je donio slobodu

Vojno-redarstvena operacija „Maestral“ odvijala se od 8. do 15.rujna 1995.godine i u njoj su sudjelovali:

  • gardijska brigada HV (koja razbija prednju crtu neprijateljske obrane i zauzima Pribelju, planinski masiv Jastrebnjak i Dragnić Podova)
  • gardijska brigada HV (brzim prodorom razbija snage neprijatelja i zauzima prijevoj Mliništa)
  • HGZ, ojačan 60.dgb „Ludvig Pavlović“, i dijelom Specijalne policije MUP-a HR HB (zauzima planinu Vitorog)

Nakon proboja 4. i 7. gbr HV, 3.gbr HVO-a preuzima dostignutu crtu 7.gbr HV, prelazi u napadna djelovanja i zauzima područje Poljanice – planina Klekovača – g.Ribnik.

Poslije uvođenja u borbeni raspored 4.gbr HV (splitskih „Paukova“) u području Dragnić Podova (10/11. rujna ), 2.gbr HVO udara u bok i leđa neprijateljskih snaga i vodi žestoke borbe na prostoru od Raduškog kamena do Strojica. Istog dana (11.9.) brigada je u potpunosti izvršila zadaću, presjekla komunikaciju Kupres – Strojice – Šipovo i ovladala prostorom s.Ljuša.

U nastavku operacije ide se u oslobađanje samoga Jajca. Zapovjednik Hrvatskih snaga general pukovnik Ante Gotovina radi pregrupiranje, formira operativni smjer i određuje glavne snage, koje čine: 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB, ppn „Gavran 2“ i bojna Jajce. Zapovjednikom snaga imenuje brigadira Stanka Soptu, a zamjenikom brigadira Zlatana Miju Jelića.

Dana 12.9.1995.godine snage na operativnom pravcu nastavljaju napadna djelovanja i nakon cjelodnevnih žestokih borbi na pravcu Strojice – s.Babići – područje Grbavice, zauzimaju ključnu kotu Gorica, čime su stvoreni uvjeti za brz prodor prema Jajcu.

Paralelno na lijevom boku napadna djelovanja provodi 1.gbr HVO „Ante Bruno Bušić“, 6.dgb „Ludvig Pavlović“ satnija taktičkih snajperista GS HV, te 12.rujna 1995.godine u večernjim satima oslobađaju grad Šipovo i nastavljaju napadna djelovanja prema selima Trnovo i Majdan.

U noći 12/13. rujna, borbene grupe 2.gbr HVO i Specijalne policije MUP-a HR HB ubacuju se preko Ćojlučkog brda i Paromlina i formiraju mostobran na rijeci Vrbas, te u jutarnjim satima 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB i bojna Jajce ulaze u grad Jajce, zauzimaju kotu 453 (Tvrđava) te u potpunosti ovladavaju hrvatskim kraljevskim gradom Jajcem.

Sutradan (14. rujna), u nastavku napadajnih djelovanja, snage 2.gbr HVO i Specijalne policije MUP-a HR HB, bojna Jajce Gavran-2 i 81.gb HV („Virovitička“), ovladavaju cijelim međurječjem Vrbasa i Ugra s dominantnim visovima Vitovlje, Ranča i Kljun, te Hidroelektranama „Jajce 1“ i „Jajce 2“, čime su područja Podmilačja, cijelo Pougarje i Dobretići u potpunosti oslobođeni.

Istodobno s napadnim djelovanjima na južnom dijelu jajačke bojišnice, dio snaga 2.gbr HVO uz koordinaciju s 81.gb HV ostvaruje uspjeh i na sjevernom dijelu bojišnice, ovladava prostorom s.Barevo i s.Mile, dok 81.gb HV ostvaruje uspjeh komunikacijom Jezero-Mrkonjić Grad i ovladava naseljem Majdan, čime su zadaće operacije „Maestral“ u cijelosti izvršene.

U obrambenom Domovinskom ratu 195 Jajčana pripadnika HVO-a dalo je svoj život, 5 se još uvijek vode kao „nestali“, 696 dali su svoje dijelove tijela, a neki od njih su i više puta ranjavani.

 

Hrvati Jajca na povijesnoj vjetrometini

Na kraju, da se osvrnemo na trenutak i na prošlost kraljevskog grada Jajca, jer on i njegovi branitelji to svakako zaslužuju.

Najstariji artefakt koji spominje grad Jajce potječe iz 1396. godine i nalazi se u naslovu splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji se nazivao conte di Jajce (grof od Jajca), dok je naziv kraljevskog grada dobio po tomu što je u njemu stolovao i okončao svoj ovozemaljski život posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.

Turci ga osvajaju 1463., ali jeseni iste godine oslobađa ga hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin koji na tom području uspostavlja Jajačku banovinu za obranu od Turaka. U vrijeme vladavine Osmanlija grad gubi značaj koji je do tada imao. U očuvanju vjere i narodnog identiteta najveću ulogu igraju franjevci iz Fojnice. Nasilje nad katolicima uzima maha i mnogi bježe iz grada. Crkva sv. Marije pretvorena je u džamiju a toranj svetog Luke u minaret. Požar koji je buknuo 1656. godine teško je oštetio grad. Broj vjernika opadao je i zbog epidemija kuge koje se javljaju u prvoj polovici XVIII stoljeća, ali već 1798. godine on naglo raste. Franjevci sredinom XIX stoljeća pokreću školstvo, a pred kraj turske vladavine podižu crkvu i samostan. Bosna Srebrena imala je također velikog značaja za održanje našega puka u ovom području.

Sve do kraja XIX i početka XX stoljeća, u Jajcu gotovo nema pravoslavnog pučanstva, ali budući da upravo tada teče proces njihova identificiranja sa srpstvom (pod uplivom i propagandom Srbije i Srpske pravoslavne crkve), ovaj novonastali „etnikum“ u desetljećima koja slijede počinje igrati sve značajniju ulogu, što je posebno bilo izraženo u vrijeme obje Jugoslavije (kako Kraljevine, tako i one socijalističke).

U studenome 1991. godine, nakon formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Jajce ulazi u njezin sastav.

Zbog svoje ljepote i geostrateškog položaja, ali i zbog prirodnih resursa, Jajce je bilo zanimljivo mnogim osvajačima koji su ga kroz povijest svojatali i željeli, ali su ga Hrvati uvijek branili i bili spremni na svaku žrtvu za njegov opstanak.

Tako je bilo i 1992. kada su se Jajčani suočili s jednom od najvećih pogibelji i tragedija u dugoj i slavnoj povijesti toga grada.

Prema popisu pučanstva iz 1991., u Jajcu je živjelo 45.007 stanovnika. Od toga je 17.380 (ili 38,61%) bilo Bošnjaka, 15.811 (ili 35,13%) Hrvata, 8.663 (ili 19,24%) Srba, 2.496 (ili 5,54%) Jugoslavena i 657 ostalih (ili 1,48%). Područje Pougarja koje je oduvijek nastanjeno većinom Hrvatima isključeno je 1963. iz općine Jajce i pripojeno općini Skender Vakuf, nastanjenoj većinskim srpskim pučanstvom. Time je nacionalna struktura u Jajcu promijenjena na štetu Hrvata. Međutim, 1991., Pougarci su izlaskom na referendum odlučili da se ovaj kraj vrati u sastav općine Jajce. Slijedom toga broj Hrvata porastao je za oko 5.000 i njihov udio u ukupnom broju stanovnika u Jajcu iznosio je 41,60% (20.761), dok je Bošnjaka bilo 34,91% (17.422), Srba 17,37% (8.666), te ostalih 6,12% (3.054).

Unatoč navedenim statističkim podacima, Srbi su isticali svoje „istorijsko“ pravo na Jajce te su početkom 1992. godine započeli s pripremama za njegovo osvajanje. Grad je bio u iznimno lošoj strateškoj poziciji zbog potpune okruženosti srpskim općinama (Skender Vakuf, Mrkonjić Grad i Šipovo), kao i zbog relativne blizine Banja Luke. Srpski vojni i politički vrh stoga je smatrao da jajački branitelji neće pružiti značajniji otpor. No, kao i u mnogim ranijim slučajevima poznatim iz rata u Hrvatskoj, njihove prosudbe su se pokazale potpuno promašenima.

U jesen 1992. Jajce je okupirano, ali sloboda je svanula 13. rujna 1995. godine.

Bilo je to ispunjenje sna tisućama Jajčana nakon tri godine teškog prognaničkog života. Dok su se još vodile borbe kod Mrkonjić Grada, tisuće jajačkih Hrvata vratilo se i počelo obnavljati svoje porušene i opljačkane domove. Bio je to najmasovniji povratak prognanog puka u neko (do tada) okupirano mjesto u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine.

I ove će godine Jajčani i Pougarci doći svome kraju u pohode i prirediti vatromet u čast velike pobjede, s ponosom se sjećajući tih dana, kada su krajem ljeta 1995-e postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i Specijalne policije MUP-a HR HB s postrojbama Hrvatske vojske, u briljantnoj vojno-redarstvenoj operaciji „Maestral“ uspjele razbiti srpske snage na prilazima Jajcu i 13. rujna ovladati središtem grada i svim strateškim pozicijama na području općine Jajce i Pougarja.

Hrvatski puk neće zaboraviti one iz čije je krvi niknula sloboda.

Njihovu žrtvu prinesenu na Oltar Domovine sačuvat će vječno u sjećanju, isto onako kako je kroz sva stoljeća čuvao uspomene na svoje znane i neznane mučenike i junake, a naš Nebeski Otac neka im podari milost Kraljevstva Nebeskog.

NEKA IM JE VJEČNA SLAVA I HVALA I LAKA IM BILA HRVATSKA GRUDA!

POČIVALI U MIRU BOŽJEM

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Hrvatska Republika Herceg-Bosna spriječila genocid nad Hrvatima u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Važnost postojanja Hrvatske Republike Herceg-Bosne uviđamo sve više kako se povećava vremenski odmak od tragičnih događanja na području BiH od 1991. do 1995. godine. Nepobitne su činjenice koje nitko ne može osporiti da su Hrvati gotovo nestali sa svih područja koja nije obuhvaćala Hrvatska Republika Herceg-Bosna.

Za Hrvate u novijoj povijesti 18. studenoga dan je koji ima posebno značenje. Toga dana dogodili su se veliki zločini nad Hrvatima u Škabrnji i Vukovaru koje je počinila agresorska srpska vojska nad nedužnim civilima i ranjenicima unatoč međunarodnim konvencijama i pred očima cijele svjetske javnosti. Poučeni lošim iskustvom iz Hrvatske kada je riječ o međunarodnoj pomoći, Hrvati u Bosni i Hercegovini 18. studenoga 1991. osnivaju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. Utemeljilo ju je hrvatsko političko vodstvo, reagirajući na srpsku agresiju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Političko vodstvo Hrvata tada nije očekivalo da će se Muslimani (danas Bošnjaci), koji su ovisili o hrvatskoj vojnoj i humanitarnoj pomoći, okrenuti protiv Hrvata. Kako se položaj Hrvata u BiH svakim danom pogoršavao bilo je neophodno uspostaviti još jači vid organiziranja Hrvata, tako je 28. kolovoza 1993. osnovana Hrvatska Republika Herceg-Bosna koja je bila supotpisnica Washingtonskoga sporazuma 18. ožujka 1994., kojim je stvorena Federacija BiH kao zajednica hrvatskoga i bošnjačkoga naroda. I nakon toga HR Herceg-Bosna postojala je do 14. kolovoza 1996. kada je Vlada Herceg-Bosne svoje ovlasti prenijela na Vladu Federacije BiH.

Zločini s obilježjima genocida

Važnost postojanja Hrvatske Republike Herceg-Bosne uviđamo sve više kako se povećava vremenski odmak od tragičnih događanja na području BiH od 1991. do 1995. godine. Nepobitne su činjenice koje nitko ne može osporiti da su Hrvati gotovo nestali sa svih područja koja nije obuhvaćala Hrvatska Republika Herceg-Bosna. Prvo, kada je riječ o prostorima pod srpskom kontrolom, Hrvati su uglavnom protjerani, imovina uništena, a mnogi pobijeni ili su završili u logorima srpske vojske. Kada je riječ o prostoru današnje Federacije BiH, potpuno je jasno: gdje nije djelovao HVO i Hrvatska Republika Herceg Bosna danas nema ni Hrvata. Tisuće Hrvata ubijeno je, zatvoreno u logore Armije BiH ili protjerano, a imovina opljačkana i uništena. Takav vid progona ima elemente genocida, a posebno u općinama Jablanica, Konjic, Bugojno, Kakanj, Travnik, Fojnica, Vareš, Zenica i mnogim drugim mjestima. Što se dogodilo s Hrvatima u navedenim općinama? Potpuno ili preko 90% Hrvata ne živi više u navedenim područjima. Pa prema definiciji, genocidom se smatra kada netko s ciljem da potpuno ili djelomice uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu zapovijedi da se članovi skupine ubijaju ili da im se nanose teške tjelesne ozljede ili da im se teško narušava tjelesno ili duševno zdravlje, ili da se pučanstvo prisilno raseljava, ili da se skupina stavi u takve životne uvjete koji bi doveli do njezina potpuna ili djelomična istrebljenja, ili da se primijene mjere kojima se sprječava rađanje između pripadnika skupine, ili da se vrši prisilno preseljavanje djece u drugu skupinu, ili tko s istim ciljem počini neko od navedenih djela.

Lešinarenje po poljima istine

Teško je vjerovati da pojedini sveučilišni profesori ne razumiju nedavnu prošlost ili su toliko zlonamjerni da povijesne činjenice izvrću u tolikoj mjeri da se može s pravom za njih reći da su znanstveni diletanti. Povjesničar Ivo Goldstein, koji u hrvatskoj znanstvenoj javnosti ima određen status koji mu sigurno nije na čast kada se na vrlo suptilan i podmukao način pokušava baviti patnjom kroz koju su prošli Hrvati u Varešu ili općenito u Bosni i Hercegovini. Teško je razumjeti stanje u BiH sjedeći u Bogovićevoj ulici na kavi ili nekim drugim lokacijama po Zagrebu. Život u BiH ipak je nešto drugo. U tjedniku Globus, 9. studenog 2018., Goldstein je objavio članak s naslovom “Zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata”. U članku je izneseno previše izmišljotina koje su Goldsteinu poslužile kako bi se obračunao s tzv. desničarima u Hrvatskoj, a preko leđa ili na teret Hrvata u BiH. Goldstein je naveo netočne podatke za ratna događanja u Prozoru, za dogovoreno preseljavanje stanovništva, za stanje u Varešu i mnogo drugih netočnosti koje je teško i nabrojati. Ne možemo se oteti dojmu da je to namjerno učinjeno, jer sveučilišni profesor povijesti ne bi smio sebi dopusti da se bavi novinarskim lešinarenjem po poljima istine. Više je nego nemoralno koristiti tragediju pojedinca ili naroda kako bi se stekle određene simpatije u dijelu javnosti ili kako bi se kroz blaćenje Hrvata dobio jednosatni termin u sarajevskim medijima, čime se obilato koriste neki hrvatski političari, predvođeni Jadrankom Kosor, Ivom Jospovićem, Stipom Mesićem… A ove iz BiH nije potrebno ni spominjati, jer će odmah dobiti duplu satnicu na sarajevskim televizijama za blaćenje hrvatskoga političkog vodstva. Citat iz Pilarova pismo iz 1928. najbolje govori kako politički Zagreb razumije Hrvate u BiH i njihov položaj: “Nu nažalost moram konstatirati, da je Hrvatska politika vazda stajala u diametralnoj opreci sa važnost Bosne i Hercegovine za Hrvatski Narod, koja se sada konačno uvidja. Izvanredno je bila bolna za mene, a mora i biti za svakoga hrvatskoga patriota konstatacija, da je Hrvatska politika zadnjih 50 godina u svakom kritičnom momentu zauzela iz temelja krivo i pofaljeno stanovište naprama tome pitanju.” Hrvatska politika koja stalno čezne da dobije pohvalu od visokoga predstavnika, Vijeća Europe, Američkoga veleposlanstva ili neke druge međunarodne organizacije, dovela je Hrvate u BiH u gotovo bezizlaznu situaciju.

Poštovanje prema poginulima

Također, nemoguće je razumjeti stavove koje je iznio sveučilišni profesor Slavo Kukić, a koji se odnose na obilježavanje obljetnice osnivanja Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne. Postavlja se jasno pitanje bi li profesor Kukić imao minutažu u sarajevskim medijima da se ne koristi izvrtanjem povijesnih činjenica na kojima temelji svoje stavove, a sve s jednim ciljem – blaćenje Hrvatske Zajednice (Republike) Herceg-Bosne. Ako ništa drugo, treba imati poštovanje prema tisućama hrvatskih vojnika koji su svoje živote ugradili u ideju opstanaka Hrvata u BiH, a samim time i opstanka Bosne i Hercegovine. Hrvatska Republika Herceg-Bosna postojala je i nakon završetka ratnih aktivnosti između Arije BiH i HVO-a. Mnogi dužnosnici nastavili su raditi u Vladi Federacije BiH i institucijama BiH pa čak i danas pojedini članovi vodstva Hrvatske Republike Herceg-Bosne obavljaju važne dužnosti u vlasti BiH.

Jačati ideju Herceg-Bosne

Hrvati u BiH danas više nego ikada trebaju obilježavati dan Hrvatske Zajednice (Republike) Herceg-Bosne i jačati institucije koje su bitne za opstanak Hrvata na prostorima BiH. To je dug prema tisućama poginulih pripadnika HVO-a koji su ugradili svoje živote u temelje ove države, kakva god ona danas bila. Ukoliko se njihova žrtva obezvrijedi, onda Hrvati teško mogu računati na svijetlu budućnost. Druga stvar koja obvezuje hrvatske političare ili druge koji predvode hrvatski narod na višim i nižim razinama: treba cijeniti izvrsnost i na odgovorne dužnosti postavljati najbolje kadrove koje hrvatski narod ima, koji će znati odgovoriti na sve izazove koji se stavljaju pred njih. Drugoga puta nema!

Crkva na kamenu/Ivica Glibušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Diljem BiH Hrvati obilježili žrtvu Vukovara i uspostave Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Paljenjem svijeća i molitvama diljem Bosna i Hercegovine obilježen je spomen na Vukovarsku žrtvu, ali i stradanje Hrvata u toj zemlji te uspostavu Hrvatske zajednice Herceg Bosne koja je utemeljena zbog obrane od predstojeće agresije istoga dana kada je i pao Vukovar.

Duž Vukovarske ulice u Mostaru građani su upalili svijeće, a svećenici iz crkve svetog Mateja nakon mise poveli su procesiju s upaljenim svijećama koja se u molitvi zaustavila ispred središnjeg križa za žrtve Vukovara. Priključili su im se ondje brojni Hrvati i vjernici te su se pomolili za žrtve ubijene 1991. u tome gradu na Dunavu.

Nakon molitve u Vukovarskoj ulici u Mostaru, mladež udruge Troplet je na brdu Humu iznad Mostara, podno Jubilejskog križa upalila 27 velikih svijeća odajući poštovanje žrtvi Vukovara i sjećanje na 27 godina od uspostave Hrvatske zajednice Herceg Bosne.

Diljem Bosne i Hercegovine noću na nedjelju i u samu nedjelju zapaljene su svijeće u sklopu akcije ‘Večer sjećanja’, a veliki broj Hrvata iz BiH otputovao je u Vukovar. Svijeće su zapaljene u Širokom Brijegu, Čapljini, Čitluku, Žepču, Orašju i brojnim drugim središtima.

Kako su priopćili iz Mladeži HDZ-a BiH koja je pokrenula akciju „Večer sjećanja“ je poseban događaj, osobito za Hrvate Bosne i Hercegovine, jer u vrijeme žrtve Grada Vukovara prije 27 godina krenula i borba za opstojnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini osnivanjem Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

”Snaga i zajedništvo koje su tada pokazali hrvatski branitelji u obrani naših domova trebaju biti nit vodilja i na ponos svima nama koji se u „Večeri sjećanja“ prisjećamo zajedničke žrtve koju je hrvatski narod prošao prije 27 godina”, priopćili su iz te organizacije.

Predsjednik udruge Hrvatske zajednice Herceg Bosne Vladimir Šoljić istaknuo je da je Herceg Bosna 1991. godine osnovana u trenutku pada Vukovara i dok su trajali napadi tzv. JNA na Hrvatsku s područja Bosne i Hercegovine na što tadašnje vlasti nisu imale nikakva odgovora.

”S velikog područja BiH napadana je Republika Hrvatska, a odgovora na neke stvari, poput uništenja sela Ravno, jednostavno nije bilo i HVO i Herceg Bosna su se tu pojavili kao povijesna nužnost”, istaknuo je Šoljić.

Hrvati su odigrali ključnu ulogu za neovisnost Bosne i Hercegovine, a bošnjačka politika danas pokušava sotonizirati Herceg Bosnu, rekao je Šoljić koji u tome vidi hegemonističku želju za obespravljivanjem Hrvata.

“Bošnjacima i Sarajevu Herceg Bosna nije smetala dok su im Hrvati trebali. Kad je trebalo proglasiti neovisnu BiH, nije im smetala ni u državnom parlamentu niti na referendumu o neovisnosti BiH koji je uspio zahvaljujući Hrvatima”, rekao je Šoljić.

(Hina)

 

Odluka o gašenju Herceg Bosne je teški promašaj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari