Pratite nas

Kolumne

Hrvatska čeka moćno zrakoplovstvo

Objavljeno

na

Raščlambom nedavne velikosrpske provokacije u središtu glavnoga hrvatskog grada, kad je četnička skupina pod krinkom navijača crnogorskoga košarkaškog kluba Budućnosti iz Podgorice uzvikivala parole „Ovo je Srbija!“ i „Ubij ustaše!“ ne bi bilo teško doći do zaključka kako se dugotrajni hibridni rat protiv Hrvatske postupno pretvara u svoju terorističku inačicu

Posve očekivan aktualni sukoba između Zapada i Rusije, zbog naravi međunarodnih odnošaja, oživio je već pomalo zaboravljene sovjetske strukture moći po Hrvatskoj, koje su nekoć bile glavni nositelji komunističke ideologije i njezine krvave realizacije u razdoblju rušenja hrvatske državnosti te polustoljetnoga održavanja jugoslavenske okupacije hrvatskih zemalja.

Oživotvorenje hrvatske države i veličanstvene ratne pobjede nad velikosrpskim i jugokomunističkim okupacijskim snagama devedesetih godina pomaknulo je povijesnu je granicu svjetova s rijeke Drine na na sadašnju državnu granicu na Uni i Savi.

Uz silne napore i unatoč žilavu otporu tradicionalnih srpskih i jugoslavenskih silnica na Zapadu Hrvatska je uz pomoć SAD-a postala članicom NATO saveza, a potom i Europske unije.

Na taj način, uza sve muke i poniženja, ipak se vratila u svoje prirodno okruženje iz kojeg je 1918. godine bila nasilno izdvojena.

Poražena Srbija i njezina polovica BiH ostale su u području ruskoga interesa, dok je druga polovica Bosne i Hercegovine, nakon sustavnih pokušaja dekonstrukcije hrvatske konstitutivnosti, potpala pod utjecaje Erdoganove turske politike.

Tako je Hrvatska, zbog svoga rubnog i graničnoga položaja postala posve razumljiv poligon za nadmetanje ruske strategije sa Zapadom. To razvidno svjedoče organizirani politički pokušaji da se spriječi izgradnja plutajućega LNG terminala na Krku, kao i pokušaji ruskih državnih banaka da preko hrvatskih političara urušavanjem tvrtke Agrokor postanu vlasnicima zemlje najvećega dijela Hrvatskoga Podunavlja, što je jasno bilo najavljeno rusko-srpskim vojnim vježbama „Slavensko bratstvo u Srijem 2014. i 2016. godine.

Članstvo Crne Gore u NATO savezu Kremlj je pokušao spriječiti državnim udarom uz pomoć pripadnika srpske manjine u Crnoj Gori, što bi mu u slučaju da je taj nasilni čin uspio omogućilo izlazak na toplo Sredozemno more.

Raščlambom nedavne velikosrpske provokacije u središtu glavnoga hrvatskog grada, kad je četnička skupina pod krinkom navijača crnogorskoga košarkaškog kluba Budućnosti iz Podgorice uzvikivala parole „Ovo je Srbija!“ i „Ubij ustaše!“ ne bi bilo teško doći do zaključka kako se dugotrajni hibridni rat protiv Hrvatske postupno pretvara u svoju terorističku inačicu.

Za ovu operaciju, kao i u slučaju pokušaja državnoga udara u Podgorici, ponovno su uporabljeni Srbi iz Crne Gore, čija retorika ne otkriva samo ciljeve velikosrpske politike iz novoga Memoranduma, nego i svojevrsnu povezanost s medijsko-političkim ispostavama u Hrvatskoj, koje tankoćutnim taktikama hibridnoga rata pokušavaju vratiti u Hrvatskoj stanje prije njezina međunarodnoga priznanja.

Retorička uporaba t. zv. protuustaške parolaške terminologije protiv hrvatskoga istovjetna je ruskim ratnim taktikama koje Kremlj rabi u borbi protiv srednjoeuropskih država, a posebice pri Poljskoj.

Po svemu sudeći ova operacija nije imala samo za cilj pokazivanje stupnja organizacijskih sposobnosti i povezivanja manjih, gotovo, teroristiučkih srpskih skupina sa svojim istomišljenicima u Hrvatskoj.

Izgred je polučio i svoj politički učinak jer su hrvatska javna priopćavala krivo izvijestila da su velikosrpski izgred u Zagrebu počinili crnogorski navijači, čime se očito kod Hrvata željelo potaknuti neprijateljsko raspoloženje prema savezničkoj državi Crnoj Gori i sadašnjoj članici NATO saveza.

Za ovakav neprijateljski čin u središtu Zagreba znatno su odgovorne i hrvatske sigurnosne službe. Da su one kako treba odradile svoj dio posla, onda pripadnici ove neprijateljske skupine ne bi ni mogli ući na hrvatski državni teritorij.

Upravo zbog sklopa navedenih međunarodnih okolnosti posebno raduje činjenica da hrvatske vlasti napokon odlučile obnoviti Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i nabaviti 12 bojnih zrakoplova F-16 od partnerske države Izraela, koja zbog svoga geopolitičkog i sigurnosnoga okruženja ima podosta sličnosti s hrvatskom državom.

Obnovom hrvatske zračne flote ne će biti sigurno samo hrvatsko nebo, nego i cjelokupna hrvatska zemlja, a po potrebi i susjedne zemlje.

Nakon završenoga natječaja i otvorena puta za izgradnju Pelješkoga mosta, Hrvatskoj ostaju još neriješena pitanja oko izgradnje LNG terminala na Krku, izgradnja riječke veleluke i adekvatnoga terminala te nizinske pruge Rijeka – Zagreb –madžarska granica.

U izgradnju strateške infrastrukture spada i probijanje druge cijevi tunela Učka, koja bi svojom protočnošću pomogla integraciji Županije istarske u hrvatski državni prostor te tako smanjila autonomaške tendencije pojedinih lokalnih političara.

Kako bi se omogućio široki razvoj riječkoga gospodarstva i omogućila njezina povezanost s južnom Hrvatskom treba izgraditi dionicu autoceste Rijeka – Žuta Lokva, čemu se, kao i LNG terminalu posebno protive ruski pristaše u hrvatskoj politici.

Dugoročno u strateški projekt spada i izgradnja kanala Sava-Dunav čime bi Vukovar i Hrvatsko Podunavlje dobilo na svojoj punoj važnosti.

To su ključni projekti, a tek će njihovo rješavanje jamačno omogućiti opstanak hrvatskoj državi.

Ivan Svićušić

Mirko Šundov: Ovo je izazov ne samo za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo već i za Hrvatsku vojsku u cijelini, ali mi smo spremni

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Sve je hladnije, javio se jutarnji mraz, a s njim i sv. Nikola koji se bio izgubio u konkurenciji s nadolazećim Djedom Mrazom ili Djedom Božićnjakom u istoj osobi, s tim da je prvi djed globaliziran i ateiziran, drugi djed malo vuče na kršćanstvo.

Hrvatski je Sabor u adventskom raspoloženju. U kriku i bijesu žurno donosi preostale zakone, recimo onaj o udomiteljstvu. Zakon nije loš, u članku 123. kaže se koje stranke mogu udomiti djecu iz SDP-a koja su napustila roditeljski dom ili iz njega bila izbačena. U obzir dolaze i istospolni partneri iz Amsterdamske koalicije, a ne samo tradicionalno mješoviti iz Bruxelleske hrvatsko-srpske koalicije. Amsterdamska djeluje sirovo, nešto između autonomaša i orjunaša, osim Beljaka koji ima zacrtan plemeniti cilj da u novoj Vladi preuzme resor ministra unutarnjih poslova. Sabor nikada nije djelovao živahnije i poduzetnije, na rubu i pomalo već preko ruba tjelesnih incidenata. Navodno će prva sjednica Sabora u novoj godini biti održana u Križevcima. Tko će biti Žigmund, a tko Lacković, ostaje vidjeti.

Na Trgu bana Jelačića bio je 1942. podignut spomenik prosinačkim žrtvama, čega se nitko ne sjeća, čak ni ja iako sam rođen 1943. Komunisti su ga, naravno, odmah maknuli, a potom i bana koji se svršetkom stoljeća ipak vratio u punoj pompi, premda okrenut prema jugu, kako se ne bi srdili Mađari koji i u najmanjim gradovima imaju spomenike Lajosu Kossuthu, a djeca donose cvijeće. Spomenik hrvatskim žrtvama u prosincu 1918. nije se nikada vratio, domobrani su u samostalnoj RH postavili ploču na zgradu s koje se pucalo na njihove predšasnike i ubilo njih trinaest odmah, sedamnaest ranjenih, a i neki od njih su poslije umrli od teških ozljeda. U zadnje je vrijeme obnovljen zapušteni njihov zajednički grob na Mirogoju.

U rečenoj zgradi s koje se pucalo po zapovijedi orjunaša Grge Anđelinovića Mitraljesca, sada je Europski dom. I dok je adventski komercijalno tutnjala glazba (buka) na Jelačićevu placu, u dvorani „Bruxelles“ Europskoga doma promovirana je knjiga književnika i scenarista Nenada Piskača o stotinu godina srbijanskoga terora nad Hrvatima, sa sjetnim mislima da na domobrane nisu pucali Srbijanci nego oni Hrvati kojima je geslo bilo „Hrvati nikad“. Sjedeći ondje i više stojeći, pitao sam se jesmo li mi taoci prošlosti, ili uglavnom bespomoćni pratitelji sadašnjosti u kojoj i nadalje živi Orjuna preimenovana u raznorazne udruge i stranke, znači organizacija jugoslavenskih nacionalista, s jurišnicima u mnogim medijima.

„Vrijednost jugoslavenske rase“

Budimir Loncar4Rabeći razne modernističke trikove da bi se naoko terminološki udaljila od svoje prljave prošlosti, ta klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj. Živjela je i jošte živi, živjela u prvoj i drugoj Jugoslaviji, živi u samostalnoj državi RH, a živjela je i prije obje Jugoslavije nimalo ili malo skrivajući (ili čak ponosno i javno govoreći i djelujući) da joj je ideal „vrijednost jugoslavenske rase“ i stvaranje „jedinstvene kulture jugoslavenskih naroda“, dotično plemena. Tko je protiv, taj je hrvatski nacionalist, onda i sada i u svim vremenima. Tko je danas protiv“ regionalnoga“ stvaranja jedinstvene kulture (film, kazalište, televizija), taj je nacionalist. Tko je protiv skupova kao što je ovih prosinačkih dana bio onaj o zapadnom Balkanu u organizaciji Mirovnih studija, s predavačem Budimirom Lončarom, taj je hrvatski nacionalist.

Neki bi dobrodušni stranac možda zapitao kako je sva ta čeljad i danas mainstream u hrvatskim medijima, a mi na to pitanje nikako ne bismo znali odgovoriti. Zato dobrodušni pogledaju što imamo, pojedu kobasice i popiju kuhano vino, pa odu. A dolaze oni poput Čeferina iz susjedne prijateljske zemlje, pa nam drže propovijedi o hrvatskom nacionalizmu koji je, eto, provirio i u trijumfu hrvatskih nogometaša po povratku iz Rusije, a nije tako davno slično govorio i Platini, upravo bezočno i usred Zagreba. Mogu to oni, usude se jer ipak nešto o Hrvatskoj znaju, među ostalim i to da ne će dobiti nogom u stražnjicu, jer su Hrvati žustri samo na nogometnom terenu, a u politici igraju neki drugi, popustljivi i priblesavi. Nema žutih prsluka, samo onih ružičastih, fluorescentnih u prtljažnicima.

BildtMogu to tuđinci poput Carla Bildta i drugih bivših visokih povjerenika koji je u pismu EU izravno miješaju u hrvatske posle, optužujući Hrvatsku da se miješa u BiH jer štiti ili pokušava zaštititi hrvatski narod s kojim se velike i male sile loptaju, ne daju mu ni pravo na televizijski kanal koji bi emitirao na hrvatskom jeziku, zaboga, a nekmoli pravo da bude ravnopravan u svemu pa i da ima svoj teritorij. Da, mi imamo na vratu ne samo neumrlu domaću orjunu nego i međunarodnu, onu koja podržava Komšića i aplaudira mu što je bio tako hrabar i izbacio hrvatsku zastavu, a vratio Titovu bistu ili sliku, nije važno. Preslik Jugoslavije u BiH njihova je slika u koju su zaljubljeni, praslika koju su obožavali europski intelektualci i još ju drže na zidu, mnogi od njih u visokim europskim forumima. I zato oni potajno ili javno drže na konopcima svaku hrvatsku vlast i svaki neznatni bljesak obrambenoga domoljubnog nacionalizma prokazuju kao nacizam, fašizam i ustaštvo, prikrivajući tako (o čemu sam već pisao) vlastitu kooperativnost s nacizmom u vrijeme Drugoga svjetskog rata, potom (i usporedo) sa staljinizmom, a kada je i to postalo zazorno nakon pedeset šeste i šezdeset osme – s jugoslavenskom verzijom komunizma koju su ispijeni filozofi u pariškim kavanama i drugdje proglašavali trijumfom, političkim i društvenim idealom.

Takvi se sviđaju sadašnjem europskom establišmentu

S njihovom prtljagom mi i danas imamo posla, ta je bagaža odgovor (ipak) na ono pitanje zašto su mediji i dobar dio politike u Hrvatskoj takvi kakvi jesu – jer se takvi sviđaju sadašnjem europskom establišmentu koji je memento projugoslavenske europske prošlosti, a Hrvatsku kao državu trpi samo ako je što manje hrvatska. Doduše, treba priznati da je Deklaracija o Hrvatima u BiH objavljena ovih dana, RH deklaracija, dobar odgovor Bildtu i ostalima, pomalo ipak ispeglana jer joj nedostaje snažan i prirodan zahtjev na povratak jedino spasonosnoj ideji o tri republike u Bosni i Hercegovini. (Usput: bio sam, to jest doveden sam na promociju eseja genijalnoga slikara Dimitrija Popovića, piše on o razgovorima s Cioranom, Kišem, Marinkovićem… kadli vidim da u prvom redu sjedi Budimir Lončar, valjda po protokolu nakladnika ili tko zna koga. Promocija velebna, u dostojnom ambijentu i mnogoljudna, ali pokvarena slabo pripremljenim predstavljačima i mikrofonijom, jedini je spas bio u Almi Prici koja je sjajno pročitala ulomke. No, nije važno. Važno je što Lončar sjedi u prvom redu, pa i nakon što je emisija „Rat prije rata“ još jednom osvijetlila njegovu tamnu ulogu na početku Domovinskoga rata. Morao sam to zabilježiti, ne slučajno, sve se uklapa u ono što inače pišem, pa i u ovoj kolumni.)

U kojem redu u ovoj našoj zbilji sjedi hrvatski umjetnik i domoljub, recimo Miro Međimorec? I on je imao svojih pet minuta početkom prosinca, u NSK i u KIC-u. U NSK sam bio i slušao što govori i što o njemu govore, pa premda ga poznajem godinama i otprilike znam što je sve radio, svaki put ostajem zapanjen njegovom fascinantnom biografijom, njegovim odličjima koji nose imena po Zrinskom, hrvatskim knezovima i Maruliću, te poljima na kojima je djelovao u umjetnostima, uključujući bojno polje u Sunji gdje je s Lastom i Praljkom branio Hrvatsku. Znano je: slavni kazališni redatelj, izgnan poslije Proljeća i jedva jedvice vraćen osamdesetih, ratnik devedesetih, visoki dužnosnik u vojno-obavještajnoj službi, diplomat i zatim nakon dolaska januarske diktature povraćenih komunista doslovce uništavan u Ministarstvu vanjskih poslova gdje su mu dali stol, ali bez stolca, u nekoj zabitnoj sobi. Do mirovine.

No umjesto da ode pecati, Međimorec je počeo pisati, i to vrlo dobro, objavljivane su mu knjige, sada prevođene i vani, na španjolski. Mainstream ga ne prati, ali tko bi to i mogao očekivati od orjunaške fukare? Pišem ovo i zato što je Miroslav Međimorec primjer one Tuđmanove sentence da se i u najgorem vremenu, s glavom gotovo pod vodom, treba osloniti stopalom na onaj jedan kamenčić koji možeš napipati (slobodna interpretacija), ne prepustiti se crnim mislima Cioranovim nego se opet uspraviti. I tako nekoliko puta… No pišem o Međimorcu i stoga što je u rečenom NSK (koji bi se trebao zvati HNSK), govorio o kazalištu nekada i sada, vrlo točno, to jest da u ovom našem rastresitom vremenu „velika“ kazališta preuzimaju onu ulogu koju su svojedobna imala mala i naoko sporedna, alternativna, studentska i slična, da je današnja zbilja hrvatskoga glumišta izokrenuta. Svakako tema za veći esej.

Suvremeni orjunaš protiv Tuđmana

Spomenuo sam Tuđmana. I prije nego što je otkriven rad Kuzme Kovačića na mjestu bivše piramide, orjuna je počela urlati iz svega glasa, posebno iz pera jednoga od zadnjih (Bogu budi hvala) dalmatinskih orjunaša koji i nadalje stoji na postolju slijepljenom od političke orijentacije Miljenka Smoje, primjerice („Tuđman je novi poglavnik, treba ga uhapsiti“, pisano 1989.) i sličnih ljepoduha tadanje „Slobodne Dalmacije“. Rečeni je suvremeni orjunaš proglasio Kuzmino djelo jezivim, Tuđman je prikazan kao odrpanac, i tako redom. I k tomu Franjo drži ruku na srcu, što je orjunaša toliko zgromilo da se htio utopiti u Bačvicama ili barem pribiti kipara čavlima na vrata hvarske katedrale.

Istina je ova: Kuzmino je djelo u kiparskom smislu velebno, u domišljaju kontra svih (pa i autorovih) dosadašnjih spomenika prvom hrvatskom predsjedniku – ponešto mladoliki Tuđman bez naočala koje svakom skulptoru zadaju teškoće, u zagrebačkom izdanju nije samo portret osobe nego mlade hrvatske države uobličene u pokretaču i realizatoru hrvatskih težnja, a ruka na srcu nije stranački znak kako bi neki htjeli objasniti, nego jednostavno ljubav prema domovini. Usput: nije mi jasno da mnogi Hrvati – ljudi inače nazbilj, domoljubi – nisu prihvatili tu kretnju, ma kako imaju srca stavljati ruke uz tijelo dok se svira hrvatska himna, kao da je, oprosti mi Bože, jugoslavenska ili slična.

Eto, prošao sam na brzinu kroz pleter raznolikih događaja početkom prosinca i naveo nekoliko imena (Međimorec, Piskač, Kuzma Kovačić) koje između ostaloga spaja i činjenica da su zajedno u Hrvatskom kulturnom vijeću. Svi su oni bili u doticaju sa živim Tuđmanom i nisu se udaljili ni u mračnim godinama poslije njegove smrti, premda su doživljavali udarce slijeva i zdesna (mislim na tzv. umivenu centralnu desnicu), iz redova jugoslavenskih nacionalista, ali i smušenjaka (što bi rekao Tuđman).

U ovom pretresanju kulturno-političkih zbivanja, pomalo sam ostavio po strani čisto (ha) politička, ali ima vremena. Za sada: orjuna ili njoj bliski hrvatski ili srpski političari i medijevalisti bez sumnje pripremaju teren za Zorana Milanovića, protiv Kolinde Grabar Kitarović – proizvode lažne ankete, prilježni komentatori prihvaćaju se posla, sve se radi u korist kandidata koji to još nije ali čeka da se pokosi trava i utvrdi teren pa da istrči u bitku protiv narodne predsjednice koja je – uz nogometnu reprezentaciju – postala zaštitnim znakom suvremene Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Protiv Dana HRHB su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Svaki spomen hrvatskog naroda na povijesne datume njihova organiziranog otpora na velikomuslimansku agresiju tijekom građansko vjerskog beha sukoba od isti tih agresora, današnjih Bošnjaka, nastoji se sotonizirati, a dan kojeg Hrvati obilježavaju ne priznaju i nastoje mu prišiti sve one zločinačko terorističke etikete koje su sami koristili u realizaciji islamskodeklaracijskog cilja Alije Izetbegovića, muslimansko šerijatska Bosna i Hercegovina.

I povodom jubilarnog, srebrenog 25. Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna kojeg hrvatski narod s ponosom i dostojanstveno kako i priliči tako velikim nacionalnim praznicima, obilježava uobičajena paljba iz unitarističko islamistički bošnjačkih centara. Ne mogu nikako, niti će ikada, da se pomire sa tim hrvatskim organiziranim otporom njihovoj agresivno osmanlijskoj politici, otporom koji je zaustavio bojanje Bosne i Hercegovine u zelenu muslimansku boju, i sačuvao na prostorima na kojima je djelovala, i na kojima se danas obilježava njen spomen, nacionalnu i vjersku beha šarolikost.

Ta hrvatska očuvanost beha nacionalnog i vjerskog šarenila razlog je bošnjačke agresije na Herceg Bosnu i njeno memoiranje u hrvatskom narodu. Iz onog radikalno fundamentalističkog bošnjačkog dijela koji je Bosnu i Hercegovinu ostavio turskom okupatoru u amanet ratnički se oglašavao nacionalistički jastreb zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, današnji prvi bošnjački član beha Predsjedništva Šefik Džaferović.

U svom već poznatom radikalnom muslimanskom stilu prijetnji, u vrijeme muslimanskog naoružavanja „za nedaj Bože” Šefik ne prijeti samo legalnom predstavniku beha Hrvata već i cijelom hrvatskom narodu kazavši kako „Dragan Čović, kao glavni politički pokrovitelj tog događaja, nanosi trajnu moralnu i političku štetu svim građanima Bosne i Hercegovine, a najviše bh. Hrvatima”.

Zar ima veće štete za beha Hrvate od one koju im je nanijela Šefikova terorističko mudžahedinska ABiH, napose tamo gdje nije bilo organizirane Hrvatske Republike Herceg Bosna, ali i dijelom na njenoj tetitoriju koju su uspjeli okupirati i etnički i vjerski očistiti hrvatstvo i katoličanstvo. Najveća politička, egzistencijalna, šteta Hrvatima nanesena je bošnjačkim, Šefikovim, biranjem Komšića za drugog bošnjačkog člana beha Predsjedništva.

I umjesto da se zbog tih počinjenih mislimanskih zločina Šefik ispriča Hrvatima, pokaže masovnu grobnicu bugojanskih i maljinskih Hrvata, i zatraži oprost kao most spajanja zaraćenih strana, što je preduvjet za jednu novu euronatovsku Bosnu i Hercegovinu po mjeri sva tri njena naroda, te da uputi čestitke hrvatskom narodu povodom tog njihovog velikog Dana, Džaferović se još dublje ukopava u ratne rovove, čekajući priliku nastavka rata.

Protiv Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata, oni bošnjački fundamentalisti koji još uvijek sanjaju islamsku Bosnu i Hercegovinu kao 81. Pokrajinu zloglasnog genocidno konfesiocidnog Otomanskog carstva. Protivnici su počinitelji i supočinitelji terorističkog islamskog zločina trganja hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su prije turske okupacije Hrvati bili jedini narod, a svoj nacionalni i vjerski opstanak plaćali najbrutalnijim turskim dankom u krvi, i prisilnom islamizacijom. Gotovo istim dankom u krvi branili su se, i dijelom obranili i od muslimanske agresije devedesetih godina Dvadesetog stoljeća.

Zahvaljujući samo osnutku i organizaciji Hrvatske Republike Herceg Bosna hrvatski se narod uspio obraniti i opstati u Bosni i Hercegovini. Da se hrvatski narod nije uspio politički i vojno organizirati u okvirima Hrvatske Republike Herceg Bosna danas bi njihov položaj bio jednak onome u kakvom su u današnjem, iranizirano zelenom, Sarajevu, a Bosna i Hercegovina bi bila cijela kao taj u vjersku muslimansko zelenu boju ofarbani grad.

Cijelom Bosnom i Hercegovinom bi vladali Džaferovići i Izetbegovići, Mlaće i Dudakovići, Halilovići, Genjci, i Komšići,. Da nije bilo svehrvatskog organiziranja i osnivanja Hrvatske Republike Herceg Bosna, danas bi u cijeloj Bosni i Hercegovini kao u Sarajevu, koje je u Džaferićevoj nacionalnoj i vjerskoj muslimanskoj boji, gdje su čak i nogostupi obojeni u zeleno, učenici i studenti prekidali nastavu kako bi mogli klanjati u džamijama.

Ono Sarajevo prije negoli je ga „oslobodila” muslimanska ABiH i ovo danas su dva nebesko zemaljski različita i udaljena grada. Dva svijeta, dvije civilizacije, dvije kulture, onaj nacionalno vjerski šareni i danas nacionalno i vjerski čisti muslimanski grad. Takva jednobojna nacionalna i vjerska muslimanska slika Sarajeva, uz to što kazuje nacionalističku bošnjačku politiku da svi muslimani moraju živjeti u jednoj, naravno muslimanskoj, zemlji, ona opravdava pravo Hrvata na svoj entitet Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, i slavljenje njenog srebrenog jubileja.

Samo hrvatski entitet koji je sve više nezaštićena meta bošnjačkog radikalizma iz sve čišćeg muslimanskog entiteta po uzoru na sve islamske zemlje, može Bosnu i Hercegovinu izvući ispod čizme tih fundamentalista koji sve glasnije prijete ratom.

I zato, sretan ti 25. rođendan Hrvatska Republiko Herceg Bosno, i živi nam vječno i u ratu kojim ti, nam, prijete bošnjački radikalisti.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari