Pratite nas

Kolumne

Hrvatska čeka moćno zrakoplovstvo

Objavljeno

na

Raščlambom nedavne velikosrpske provokacije u središtu glavnoga hrvatskog grada, kad je četnička skupina pod krinkom navijača crnogorskoga košarkaškog kluba Budućnosti iz Podgorice uzvikivala parole „Ovo je Srbija!“ i „Ubij ustaše!“ ne bi bilo teško doći do zaključka kako se dugotrajni hibridni rat protiv Hrvatske postupno pretvara u svoju terorističku inačicu

Posve očekivan aktualni sukoba između Zapada i Rusije, zbog naravi međunarodnih odnošaja, oživio je već pomalo zaboravljene sovjetske strukture moći po Hrvatskoj, koje su nekoć bile glavni nositelji komunističke ideologije i njezine krvave realizacije u razdoblju rušenja hrvatske državnosti te polustoljetnoga održavanja jugoslavenske okupacije hrvatskih zemalja.

Oživotvorenje hrvatske države i veličanstvene ratne pobjede nad velikosrpskim i jugokomunističkim okupacijskim snagama devedesetih godina pomaknulo je povijesnu je granicu svjetova s rijeke Drine na na sadašnju državnu granicu na Uni i Savi.

Uz silne napore i unatoč žilavu otporu tradicionalnih srpskih i jugoslavenskih silnica na Zapadu Hrvatska je uz pomoć SAD-a postala članicom NATO saveza, a potom i Europske unije.

Na taj način, uza sve muke i poniženja, ipak se vratila u svoje prirodno okruženje iz kojeg je 1918. godine bila nasilno izdvojena.

Poražena Srbija i njezina polovica BiH ostale su u području ruskoga interesa, dok je druga polovica Bosne i Hercegovine, nakon sustavnih pokušaja dekonstrukcije hrvatske konstitutivnosti, potpala pod utjecaje Erdoganove turske politike.

Tako je Hrvatska, zbog svoga rubnog i graničnoga položaja postala posve razumljiv poligon za nadmetanje ruske strategije sa Zapadom. To razvidno svjedoče organizirani politički pokušaji da se spriječi izgradnja plutajućega LNG terminala na Krku, kao i pokušaji ruskih državnih banaka da preko hrvatskih političara urušavanjem tvrtke Agrokor postanu vlasnicima zemlje najvećega dijela Hrvatskoga Podunavlja, što je jasno bilo najavljeno rusko-srpskim vojnim vježbama „Slavensko bratstvo u Srijem 2014. i 2016. godine.

Članstvo Crne Gore u NATO savezu Kremlj je pokušao spriječiti državnim udarom uz pomoć pripadnika srpske manjine u Crnoj Gori, što bi mu u slučaju da je taj nasilni čin uspio omogućilo izlazak na toplo Sredozemno more.

Raščlambom nedavne velikosrpske provokacije u središtu glavnoga hrvatskog grada, kad je četnička skupina pod krinkom navijača crnogorskoga košarkaškog kluba Budućnosti iz Podgorice uzvikivala parole „Ovo je Srbija!“ i „Ubij ustaše!“ ne bi bilo teško doći do zaključka kako se dugotrajni hibridni rat protiv Hrvatske postupno pretvara u svoju terorističku inačicu.

Za ovu operaciju, kao i u slučaju pokušaja državnoga udara u Podgorici, ponovno su uporabljeni Srbi iz Crne Gore, čija retorika ne otkriva samo ciljeve velikosrpske politike iz novoga Memoranduma, nego i svojevrsnu povezanost s medijsko-političkim ispostavama u Hrvatskoj, koje tankoćutnim taktikama hibridnoga rata pokušavaju vratiti u Hrvatskoj stanje prije njezina međunarodnoga priznanja.

Retorička uporaba t. zv. protuustaške parolaške terminologije protiv hrvatskoga istovjetna je ruskim ratnim taktikama koje Kremlj rabi u borbi protiv srednjoeuropskih država, a posebice pri Poljskoj.

Po svemu sudeći ova operacija nije imala samo za cilj pokazivanje stupnja organizacijskih sposobnosti i povezivanja manjih, gotovo, teroristiučkih srpskih skupina sa svojim istomišljenicima u Hrvatskoj.

Izgred je polučio i svoj politički učinak jer su hrvatska javna priopćavala krivo izvijestila da su velikosrpski izgred u Zagrebu počinili crnogorski navijači, čime se očito kod Hrvata željelo potaknuti neprijateljsko raspoloženje prema savezničkoj državi Crnoj Gori i sadašnjoj članici NATO saveza.

Za ovakav neprijateljski čin u središtu Zagreba znatno su odgovorne i hrvatske sigurnosne službe. Da su one kako treba odradile svoj dio posla, onda pripadnici ove neprijateljske skupine ne bi ni mogli ući na hrvatski državni teritorij.

Upravo zbog sklopa navedenih međunarodnih okolnosti posebno raduje činjenica da hrvatske vlasti napokon odlučile obnoviti Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i nabaviti 12 bojnih zrakoplova F-16 od partnerske države Izraela, koja zbog svoga geopolitičkog i sigurnosnoga okruženja ima podosta sličnosti s hrvatskom državom.

Obnovom hrvatske zračne flote ne će biti sigurno samo hrvatsko nebo, nego i cjelokupna hrvatska zemlja, a po potrebi i susjedne zemlje.

Nakon završenoga natječaja i otvorena puta za izgradnju Pelješkoga mosta, Hrvatskoj ostaju još neriješena pitanja oko izgradnje LNG terminala na Krku, izgradnja riječke veleluke i adekvatnoga terminala te nizinske pruge Rijeka – Zagreb –madžarska granica.

U izgradnju strateške infrastrukture spada i probijanje druge cijevi tunela Učka, koja bi svojom protočnošću pomogla integraciji Županije istarske u hrvatski državni prostor te tako smanjila autonomaške tendencije pojedinih lokalnih političara.

Kako bi se omogućio široki razvoj riječkoga gospodarstva i omogućila njezina povezanost s južnom Hrvatskom treba izgraditi dionicu autoceste Rijeka – Žuta Lokva, čemu se, kao i LNG terminalu posebno protive ruski pristaše u hrvatskoj politici.

Dugoročno u strateški projekt spada i izgradnja kanala Sava-Dunav čime bi Vukovar i Hrvatsko Podunavlje dobilo na svojoj punoj važnosti.

To su ključni projekti, a tek će njihovo rješavanje jamačno omogućiti opstanak hrvatskoj državi.

Ivan Svićušić

Mirko Šundov: Ovo je izazov ne samo za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo već i za Hrvatsku vojsku u cijelini, ali mi smo spremni

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari