Pratite nas

Kolumne

Hrvatska ‘desnica’ – endem u svjetskim razmjerima

Objavljeno

na

Kad se netko nađe u velikoj nevolji, oslanja se na potporu najbližih – kuma, prijatelja, roda rođenog. I kad mu ponos ne da pomoć zatražiti, ipak se nada kako će mu ju netko od njih sam ponuditi. Ako ga  bliska osoba napusti, ostane gorak okus razočaranja. Od onoga, pak, s kim je u zavadi nevoljnik se pomoći niti nada niti ju očekuje. Najviše čemu se od takvoga može nadati je da mu stanje ne pogorša.

“Dobri čovek Aca” i HTV-ov komšomol

A i to je previše očekivati kad je posrijedi odnos ljevice Hrvatske prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. Oni su joj odvajkada bili trn u oku, iritantno strano tijelo, onako strano kako samo onomu što se svoga odriče strano može biti ono što svojim nastoji ostati. Stoga nema ničeg neobičnog u tome što iživljavanje Muslimana nad BiH Hrvatima podržavaju tradicionalni eksponenti tuđinskih interesa u Hrvatskoj (to je ujedno i jedina tradicija do koje drže)  – soroščad jugo-komunističkih korijena. Čine to iz pragmatičnih razloga slijedeći smjernice tutora, za što su uglavnom i plaćeni, ali i vođeni sentimentalnim pobudama. Naime, u konceptu jedinstvene Bosne ne vide muslimansku polugu za ostvarenjem hegemonije, nego uspomenu na staru i zametak neke nove jugovine, piše Grgur S./Kamenjar.com.

Pomalo neočekivano, jugo-ljevici se u šamaranju BiH Hrvata pridružuju i tzv. desničari. Žulja ih što im sunarodnjake u BiH podržavaju Srbija i politički predstavnici Srba u BiH – prva jer u njihovu položaju vidi primjer za rješavanje gorućeg joj pitanja Srba na Kosovu, a potonji prirodnog saveznika u opiranju centralizaciji BiH pod prevlašću bosanskih Muslimana. Vođeni samo njima znanom logikom domaći “desničari” od BiH Hrvata zahtijevaju da, našavši se u gadnoj gabuli, ne prihvate rijetku pruženu im ruku. Učine li to, izdajnici su.

Zato “desnica” predvođena tzv. domoljubnim kolumnistima i komentatorima, rame uz rame s acovima, šprajcovima i raznim drugim – suzdržat ćemo se od rime mada je u njoj sav smisao – mesićevštinom okuženim taliBancima, čitavom galerijom likova kakvih se ne bi posramila jedna cijela sezona serijala Zvjezdane staze, čereči vodstvo BiH Hrvata zbog dosljedne, razumne i odgovorne politike. Lukaviji među tom svitom spremni su ujesti čak i Željka Komšića, promicatelja emocija koje i sami baštine, sve kako bi izgradili ekvidistancu između njega i Dragana Čovića – ta dva, svaki na svoj način nevaljalca. No, na izostanak gostoprimstva Komšiću u nedjelju u 2, HTV-ov komšomol nije časio časa odgovoriti. Već iduće večeri u središnjem se Dnevniku, tijekom najave rukometnog sraza između Hrvatske i Njemačke, iza leđa izvjestitelja Edina Mahmuljina “slučajno” našlo veselo društvance sa zastavom NDH (dakle, ne samo s prvim bijelim poljem u grbu nego i s pleterom uokvirenim slovom “U” u gornjem lijevom kutu) i natpisom – RAMA! Eto, neka svi vide s kakvim se ustašama bakće njihov “zlatni ljiljan” Željko – i u ratu i u miru!

Muslimansko suho zlato

Spoznavši kako sami nisu sposobni artikulirati što žele, hrvatski su “desničari” zatražili pomoć od liberalnih intelektualaca, kao za inat baš onih (Ivo Banac i Slaven Letica) od samih početaka umočenih u podmetanje grijeha o podjeli BiH Franji Tuđmanu i Hrvatskoj. Ti su ih dovitljivci tako fino kalibrirali da su ovdašnji “desničari”, posve netipično za njihove kolege diljem svijeta, razvili široke multi-kulti poglede. Toliko široke da su ne samo de facto stali na stranu muslimana u sukobu protiv njihovog naroda, nego su u jednome od njih našli i vođu.

Tope se od miline kad mudri vođa prosipa omiljene mantre sarajevske čaršije dirljivo se brinući za prava svakog Hrvata na svakoj stopi BiH, na ime čega Muslimani biraju Hrvatima predstavnike tamo gdje ih nema dovoljno da bi si ih sami mogli izabrati. Pa to onda još koriste kao polugu za ovladavanje i onim Hrvatima koji su se uspjeli od njih obraniti u ratu. Čović je, naravno, sam kriv jer je zbližavanjem s Dodikom izazvao Muslimane da izaberu Komšića. Samo, zašto su ga onda izabrali prvi put, tamo još 2006. godine, kad Čović još nije bio neka faca, a kamoli Dodikov ortak? Tko imalo razumije mentalitet čaršije, zna da Hrvati Muslimane izazivaju već samim postojanjem i da bi ovi sotonizirali svakog hrvatskog vođu, kakav god bio, sve dok im se potpuno ne pokori.

Iz nekog se razloga o “desničaru” s multi-kulti pedigreom razvila fama kako je riječ o Hrvatu, i to ne nekom običnom, nego poprilično žestokom Hrvatu. Na stranu sad što je lakše pronaći u zmije noge nego prigodu u kojoj bi se on izjasnio Hrvatom. Štoviše, u jednom intervjuu govori o bošnjačkom narodu kao “našem narodu” iz čega bi se dalo zaključiti kako se osjeća Bošnjakom. No, sasvim je sporedno kojeg je dotični etničkog identiteta, puno je važnije što je on u političkom smislu. Već iz navedenog, a to nije sve, očito je kako se radi o Bošnjaku s dna kace, negdje u rangu “zlatnog ljiljana”. Ipak, njegov hrvatski identitet kojeg su maštajući izgradili zaslijepljeni mu poklonici ujedno je i snažan vjetar u leđa omiljenoj razonodi Muslimana da Hrvatima biraju predstavnike po vlastitoj volji. U tu svrhu sad više uopće ne moraju nametati kandidate čije ime i prezime zvuče kjafirski, elem nevjernički. Jer ako Zlatko iz Zagreba kao član medžlisa zagrebačke Islamske zajednice može biti Hrvat, onda što to ne bi bio i Razim iz Cazina, izabran u tamošnji medžlis? Razlika je tek u tome što Zlatko uopće ne mora lagati da je Hrvat, dok Razim, kako bi obnašao funkciju namijenjenu Hrvatima u Unsko-sanskoj županiji, to ipak mora. I tako Zlatkova reputacija Hrvata postaje Muslimanima suha zlata vrijedan hodajući argument za postavljanje novih “komšića” gdjegod im zatreba.

Kad “mutavi” progovore, a “drekavci” utihnu

Nemali propust bio bi ne osvrnuti se na (ne)reakcije na Čovićevo približavanje Dodiku dvojice vrlih “desničara”, zanimljivih ponajprije kao svojevrsnih paradigmatskih pojava na hrvatskom “desnilu”, zacijelo endemskom u planetarnim razmjerima. Dok je onaj – koji je, i kad je zboriti trebalo, uglavnom šutio tako da bi gdjetko pomislio da je mutav, a ono malo što bi govorio prerano je kukuriknuo pa skončao u loncu – ovaj put progovorio, dotle drugi, poslovično blagoglagoljiv, upadljivo šuti. Prvi – onaj kojeg je akademik Aralica ocijenio nedoraslim zadatku dok smo još mnogi, zaslijepljeni plemenitim ciljem, naivno vjerovali kako je kadar razmrsiti lustracijski čvor – oglasio se potpuno na fonu svog ministra kulture. I to pismom upućenim, kako Ivo Lučić reče – džematskom portalu (džemat je pandan župe u teritorijalnoj organizaciji islamske zajednice).

U njemu se založio za nepriznavanje Republike Srpske unatoč tome što su ju u Daytonu potpisom priznali i Franjo i Alija. Ležerno je smetnuo s uma da ako ne priznaješ Republiku Srpsku kao daytonsku realnost zato što je “genocidna tvorevina”, time i drugima omogućavaš da ne priznaju prava Hrvata određena tim istim Daytonom (recimo, uz obrazloženje kako su ostvarena “udruženim zločinačkim pothvatom”). Iskazao se i mudrovanjem o štetnoj nazočnosti hrvatskih predstavnika na obilježavanju navodno neustavnog praznika Republike Srpske, u zemlji u kojoj je kreativno tumačenje Ustava i ignoriranje odluka Ustavnog suda raširena praksa. Tako Muslimani odluke i preporuke Ustavnog suda koriste kao švedski stol. Kad im nisu po volji, žestoko im se protive pa već 10 godina nisu održani lokalni izbori u Mostaru, a ne birajući sredstva podrivaju i odluku Ustavnog suda kojom je biranje malih komšića ocijenjeno neustavnim. Ustav ih nije spriječio ni da na razinu Federacije, na kojoj im je Hrvate lakše preveslati, što su dvaput već i učinili, prebace resore znanosti i obrazovanja za koje Ustav predviđa nadležnost županija. Uzevši ovo obraćanje u obzir, ne doima se više tako velikom nesrećom što autor pisma nije dobio priliku zasjati punim sjajem na hrvatskom političkom nebu.

Drugi “desničar”, onaj koji je svojedobno čak i kajkavcima uspijevao objasniti implikacije etničke slike Kalesije na Hrvatima nametnuti izbor Komšića, sad je nekako ostao “sotto voce”. Je l’ mu ponestalo sape ili espressa, ostaje zagonetkom. Kako god bilo, dok je član medžlisa Islamske zajednice u Saboru izlagao političku platformu bosanskih Muslimana pod firmom borbe protiv Srba sve do zadnjeg Hrvata u BiH, vrsni je poznavatelj prilika u BiH smogao snage tek pohvaliti njegov neslomljivi karakter i moralni integritet u kontekstu napuštanja vladajuće većine u zagrebačkoj skupštini – jer nije on ni Tresiglav, ni Guzica, ni Podoben! Hm… znači li to da je čitavu godinu i pol dok je podržavao gradonačelnika Bandića, sve to bio, a hagiograf mu sve vrijeme o tome solidarno šutio?

Kako prepoznati izdajnika?

E da, nije lako biti “trockist” u Sekti po zavičajnim pitanjima, napose kad se oko njih žestoko lome koplja, no očito nije baš toliki problem ni prijeći preko njih radi viših ideja. Tada je lakše i zdrav razum ostaviti postrani, nego ispasti Tresiglav i sve ostalo. A zdrav razum pokazuje da Hrvati u BiH jedinog kakvog takvog saveznika imaju u tamošnjim Srbima, što je prilično nezgodno reći sad kad je Sekta označila Srbe nekom vrstom zlog sunca kao orijentira za ravnanje. Pa tako, ako Srbi usred ciče zime kažu da je hladno, hrvatski “desničari” traže od BiH Hrvata da smjesta stave kratke rukave i hlačice, pa i pod cijenu smrzavanja. To im uopće nije teško jer ne će se smrznuti oni, nego sunarodnjaci im ostavljeni na vjetrometini. Slično, kad Srbi iz svog računa i vlastite koristi pozdrave ideju trećeg entiteta, “desničari” vođeni uvjetnim refleksom zaključe kako to sigurno ne može biti dobro. Da bi saznali što je za njih dobro, Hrvati jednostavno moraju u Sarajevo. Tamo to najbolje znaju. Ako tako kaže lider hrvatske “desnice” koji nije Tresiglav, za razliku od Stipe Mesića koji to jest čak i kad govori isto, onda nema što drugo biti nego tako. Rješenje je u Sarajevu – gradu u kojem pojava jakne s hrvatskim “kockicama” u tramvaju posije takvu paniku kao da je u njega ušetao sam treći entitet.

Sekti se nije uputno zamjeriti jer ona postavlja mjerilo za prepoznavanje nacionalnih veleizdajnika. Kriterij je odnos prema povjerenstvu osnovanom dok se Sekta još sladila vlašću. Radi se o valjda jedinom povjerenstvu za koje ne vrijedi ona – ako ne želiš riješiti problem, osnuj povjerenstvo! Jer da nije tako, netko bi pomislio kako je utemeljenje tog povjerenstva predstavljalo samo alibi za prikrivanje prešutne suglasnosti Srbiji da može otvoriti pregovaračko poglavlje o pitanjima pravosuđa. Naravno, bez povlačenja spornog zakona o univerzalnoj jurisdikciji kojim si uzima pravo suditi za djela nastala u vrijeme rata i u drugim državama.

Inače, ta ista Srbija već 5 godina nije zatvorila nijedno pregovaračko poglavlje s Europskom Unijom, unatoč tome što ćatolička hrvatska Vlada, napose ministrica Pejčinović Burić, nesmiljeno radi u njezinom interesu. Što bi tek bilo da joj tako revno ne pomaže, teško je i zamisliti. Najvjerojatnije bi već bila primljena – u Polineziju! Spomenuta Pejčinović Burić je već jednom izdala Hrvatsku pomažući Srbiji na putu u EU kao privatna osoba. Znak izdaje nepogrešivo je prepoznat u činjenici što se ministrica obratila Srbima na srpskom jeziku, spominjući neki rok do juna. Nipošto to nije učinila zato što je Srbi jednostavno ne bi razumjeli kad bi rekla – do lipnja. Da se, pak, odlučila za neutralnu formu – šesti mjesec – kakvu rabe Ivo Josipović i bratija mu poispadala iz jugo-mantila, i to bi bila potvrda izdaje. Iz odnosa prema čudotvornom povjerenstvu još kako tako, ali iz “lavirinta jezičnih ćorsokaka” teško se izvući neokrznut biljegom izdajnika.

Kad “desnica” prolijevi

Zauzeti djetinjim etiketiranjem drugih, koje su im smislili treći, “desničari” ne nalaze vremena svrnuti pogled u vlastito dvorište pa neće naći ništa neobično ni u tomu što im se stajalište (a i argumentacija) prema politici vodstva Hrvata u BiH poklapa s onim slijednika jugo-komunističkih struktura. No, je li pitanje BiH Hrvata jedino u kojem vlada idila između ljute “desnice” s halal certifikatom i “ljevice” zakrite Soroševim skutima i zasute škudama iz istog izvora?

“Desnica” je gorljivo angažirana i u promociji prijedloga izbornog zakona nastalog pod paskom Josipovićeva stručnjaka Podolnjaka, lijevijeg i anarhičnijeg čak i od GONG-ovog, koji Hrvatsku onako baš suverenistički dijeli po izbornim jedinicama sukladno povijesnim pokrajinama potičući nimalo bezazlene dezintegracijske procese, S druge strane, mudri vođa “desnice” ni za kakvo teritorijalno cijepanje izbornih jedinica u BiH ne želi ni čuti, ponajmanje ono koje bi Hrvatima napokon omogućilo da sami biraju svoje predstavnike. Ma jasno… pa nije on Tresiglav …

Suradnja saborske Sekte i zvijezde “desnice” izabrane u medžlis Islamske zajednice datira još od pripreme zakona o otvaranju arhiva u čijem se središtu našlo pitanje produljenja razdoblja dostupnosti dokumenata s 30.05.1990. (konstituiran demokratski izabran Sabor) na 22.12.1990. (donesen Ustav RH). U okolnostima kad strukture naslijeđene iz komunističkog totalitarizma nadziru medije jasno je kome to najviše odgovara. Usmjeravanjem fokusa na “skandalozne makinacije zločinačke Tuđmanove Hrvatske” prikrili bi ključne protagoniste i čari komunizma tijekom “zlatnih” 45 godina. A i ovako im je uspjelo iskoristiti vrijeme dok je Sektin zakon bio na snazi, kako bi najvećim grješnicima prikazali (navodne) doušnike. Oni koji su ih vrbovali, držali na vezi, donosili ključne odluke i bili stupovi totalitarnog komunističkog sustava, ostali su netaknuti i dalje uživaju glas uglednih građana.

Možda je došlo vrijeme konačno se zapitati po čemu je to uopće takva “desnica” desna kad u svim političkim pitanjima prvog reda drži stranu svojih navodno najvećih protivnika – baštinika tekovina jugo-komunizma. Doći do odgovora na to, čini se, ne zahtijeva pretjerani napor. Naime, kad netko izgleda kao patka, hoda kao patka, gače kao patka,… najvjerojatnije je u pitanju ipak samo – patka!

Je li pačje geganje “desnice” tek posljedica lošeg vina, razvodnjenog espressa ili nečeg trećeg, tko će ga znati. Štogod bilo, poznato je da spomenuta pića mogu imati jak laksativni učinak. Izgleda toliko jak da i najljuće desničare lako potjeraju da prolijeve… No, čak i ako im navedeno pričinja gušt, previđaju kako Hrvatima, ma gdje bili, to baš i ne miriše na dobro…

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Do kada će Srbija maltretirati sve svoje susjede?

Objavljeno

na

Objavio

Nema gore stvari od imperijalizma malog naroda! Srbi, kao mali narod, s beznačajnom državom (bez jasnih granica i bez mora!), imaju stalnu potrebu svima dokazivati da su najveći i najvažniji, na prostoru na kojem nikad nisu bili u stanju živjeti u pristojnom europskom duhu.

Srbija, koja stoljećima gmiže od zaleđa Soluna prema Zagrebu, ostaje zarobljenica mitološke svijesti na razmeđi Bizanta, Turske i Rusije. I tako Beograd, koji je sredinom 19. stoljeća bio turska blatnjava mahala Dar al Jihad (Vrata Svetog rata) s 15.000 stanovnika i 18 džamija, velikim koracima ide k svojoj pradavnoj povijesti, ka Stefanu Nemanji i samostanu Hilandar, a sve dalje od druga Tita i njegovih bravarskih bedastoća.

Dakle, Srbi dižu spomenik dostojan njihovog barbarogenija – spomenik Stefanu Nemanji, koji će od najružnijeg europskog velikog grada napraviti… još ružniji ne-europski veliki grad! Taj spomenik podiže se na Savskom trgu, ispred stare željezničke stanice, koja bi trebala postati muzej Nemanjića, odnosno srednjovjekovne Srbije. Profesor Miodrag Živković dao je ostavku na članstvo u komisiji za izbor spomenika. U ostavci je naveo kako je prvonagrađeni rad ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova posve neprimjeren, te da je odluka o pobjedniku donesena pod pritiskom predsjednika povjerenstva Nikole Selakovića. Također navodi da jepovjerenstvo jasnoiskazalo nezadovoljstvo “veoma niskom umjetničkom i idejnom razinom svih radova”!

Ono što je još zanimljivije je da je nagrada dodijeljena za rad visine 15 metara, a da je potom, “u hodu”, spomenik malo povećan, preciznije, udvostručen, pa će biti visok skoro 30 metara!?

Nikola Selaković, generalni tajniksrpskog predsjednika posjetio je prije nekoliko dana atelje ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova u Moskvi, gde se izrađuje spomenik Stefanu Nemanji, koji bi trebao biti svečano postavljen 2020. godine. Selaković je naglasio da će Srbija slijedeće godine prisustvovati otkrivanju jedinstvenog spomenika, ocijenjujući da je uz završetak radova na Hramu Svetog Save taj spomenik bitan za srpski narod i srpsku duhovnost.

Selaković je spomenuo 2017. godinu, u kojoj je obilježeno osam stoljeća od krunjenja Stefana Prvovenčanog, 2018. kad su Srbi proslavljali stogodišnjicu pobjede u Prvom svjetskom ratu (čije pobjede?!), te 2019. kad obilježavaju osam stoljeća autokefalnosti srpske crkve, te 2020. kad je stogodišnjica njenog ujedinjenja.

Spomenik Stefanu Nemanji vizualizira svu megalomaniju jedne države koja cijelo vrijeme maltretira sve svoje susjede suludom politikom “ukradi, prisvoji, zakolji, zapali”, a potom se čudi kad nitko ne želi niti razgovarati s njima, a kamoli nešto ozbiljnije raditi. Ne čudi da je prva turistička destinacija moderne, anakrone Srbije danas Grčka. Iz zaleđa Soluna dogmizala je srpska država-ameba na sjever i na zapad, cijelo vrijeme se pokušavajući proširiti na račun drugih država i cijelo vrijeme se žaleći zbog genocidnosti tih napadnutih drugih država i naroda, koje stoljećima postoje na svojim, uvijek istim (malo manjim ili malo većim) teritorijima!

Laž je u samoj suštini srpskog poimanja i Srbije i Svijeta, te uz megalomaniju, glavni pokretač najluđih i najglupljih projekata u nikom zanimljivoj državi.

Ono što u agresivnoj srpskoj politici najviše smeta – od svojatanja hrvatskog jezika i kulture, hrvatske umjetnosti i znanosti, Nikole Tesle (rođenog u Hrvatskoj, koji je tijekom života bio manje od dva dana u Srbiji, a čiji su preci s katoličanstva prešli na pravoslavlje), Ive Andrića (koji je pisao hrvatsko-srpskim jezikom, ali je iz čisto hrvatske obitelji, školovan od bosanskih franjevaca), te hrvatske zemlje, koja se u Srbiji dijeli na: “srpsku Slavoniju, srpsku Baniju, srpsku Dalmaciju, srpski Dubrovnik, srpsku Reku i srpsku Istru” (uz Hrvatsko Zagorje!) – je što svoju “kulturu” izvozi u plamenom obliku: poput filma “Lepa sela, lepo gore”, te pjesama Romskog okestra Bobana Markovića, za kojeg su tipični “stihovi”: “Zapalit ću selo, luče moje belo!”

Za one koji vole taj pristup kulturi, Boban Marković nastupa u “srpskoj Reci na Porto-Četno festivalu” od 6. do 8. rujna 2019. Tu je i festival srpske kuhinje s uglednim kuharima Stevom Karapandžom i Srđanom Jeftić. Sviraju i JeboTon i EtnoRom orkestri (nije šala, tako su najavljeni!).

S takvom kulturom i takvim spomenicima Srbija se ubrzano udaljava od Europe i postaje nešto neprobavljivo i nesuvislo. Možda je vrijeme da anakrona imena nogometnih klubova malo promijene: Partizan u Četnik, te Crvenu zvezdu u Kokardu. Naime, to bi bilo puno bliže pravom sadržaju pojmova te duboko sluđene i šizofrene zemlje.

“Živjeli drug diktator, partizan i četnik Tito, njegova Kuća cveća u Beogradu i brod Galeb u Rijeci, te drug Stefan Nemanja, kralj srpske Jugoslavije od Soluna do Ade Ciganlije!”

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari