Pratite nas

Kolumne

Hrvatska ‘desnica’ – endem u svjetskim razmjerima

Objavljeno

na

Kad se netko nađe u velikoj nevolji, oslanja se na potporu najbližih – kuma, prijatelja, roda rođenog. I kad mu ponos ne da pomoć zatražiti, ipak se nada kako će mu ju netko od njih sam ponuditi. Ako ga  bliska osoba napusti, ostane gorak okus razočaranja. Od onoga, pak, s kim je u zavadi nevoljnik se pomoći niti nada niti ju očekuje. Najviše čemu se od takvoga može nadati je da mu stanje ne pogorša.

“Dobri čovek Aca” i HTV-ov komšomol

A i to je previše očekivati kad je posrijedi odnos ljevice Hrvatske prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. Oni su joj odvajkada bili trn u oku, iritantno strano tijelo, onako strano kako samo onomu što se svoga odriče strano može biti ono što svojim nastoji ostati. Stoga nema ničeg neobičnog u tome što iživljavanje Muslimana nad BiH Hrvatima podržavaju tradicionalni eksponenti tuđinskih interesa u Hrvatskoj (to je ujedno i jedina tradicija do koje drže)  – soroščad jugo-komunističkih korijena. Čine to iz pragmatičnih razloga slijedeći smjernice tutora, za što su uglavnom i plaćeni, ali i vođeni sentimentalnim pobudama. Naime, u konceptu jedinstvene Bosne ne vide muslimansku polugu za ostvarenjem hegemonije, nego uspomenu na staru i zametak neke nove jugovine, piše Grgur S./Kamenjar.com.

Pomalo neočekivano, jugo-ljevici se u šamaranju BiH Hrvata pridružuju i tzv. desničari. Žulja ih što im sunarodnjake u BiH podržavaju Srbija i politički predstavnici Srba u BiH – prva jer u njihovu položaju vidi primjer za rješavanje gorućeg joj pitanja Srba na Kosovu, a potonji prirodnog saveznika u opiranju centralizaciji BiH pod prevlašću bosanskih Muslimana. Vođeni samo njima znanom logikom domaći “desničari” od BiH Hrvata zahtijevaju da, našavši se u gadnoj gabuli, ne prihvate rijetku pruženu im ruku. Učine li to, izdajnici su.

Zato “desnica” predvođena tzv. domoljubnim kolumnistima i komentatorima, rame uz rame s acovima, šprajcovima i raznim drugim – suzdržat ćemo se od rime mada je u njoj sav smisao – mesićevštinom okuženim taliBancima, čitavom galerijom likova kakvih se ne bi posramila jedna cijela sezona serijala Zvjezdane staze, čereči vodstvo BiH Hrvata zbog dosljedne, razumne i odgovorne politike. Lukaviji među tom svitom spremni su ujesti čak i Željka Komšića, promicatelja emocija koje i sami baštine, sve kako bi izgradili ekvidistancu između njega i Dragana Čovića – ta dva, svaki na svoj način nevaljalca. No, na izostanak gostoprimstva Komšiću u nedjelju u 2, HTV-ov komšomol nije časio časa odgovoriti. Već iduće večeri u središnjem se Dnevniku, tijekom najave rukometnog sraza između Hrvatske i Njemačke, iza leđa izvjestitelja Edina Mahmuljina “slučajno” našlo veselo društvance sa zastavom NDH (dakle, ne samo s prvim bijelim poljem u grbu nego i s pleterom uokvirenim slovom “U” u gornjem lijevom kutu) i natpisom – RAMA! Eto, neka svi vide s kakvim se ustašama bakće njihov “zlatni ljiljan” Željko – i u ratu i u miru!

Muslimansko suho zlato

Spoznavši kako sami nisu sposobni artikulirati što žele, hrvatski su “desničari” zatražili pomoć od liberalnih intelektualaca, kao za inat baš onih (Ivo Banac i Slaven Letica) od samih početaka umočenih u podmetanje grijeha o podjeli BiH Franji Tuđmanu i Hrvatskoj. Ti su ih dovitljivci tako fino kalibrirali da su ovdašnji “desničari”, posve netipično za njihove kolege diljem svijeta, razvili široke multi-kulti poglede. Toliko široke da su ne samo de facto stali na stranu muslimana u sukobu protiv njihovog naroda, nego su u jednome od njih našli i vođu.

Tope se od miline kad mudri vođa prosipa omiljene mantre sarajevske čaršije dirljivo se brinući za prava svakog Hrvata na svakoj stopi BiH, na ime čega Muslimani biraju Hrvatima predstavnike tamo gdje ih nema dovoljno da bi si ih sami mogli izabrati. Pa to onda još koriste kao polugu za ovladavanje i onim Hrvatima koji su se uspjeli od njih obraniti u ratu. Čović je, naravno, sam kriv jer je zbližavanjem s Dodikom izazvao Muslimane da izaberu Komšića. Samo, zašto su ga onda izabrali prvi put, tamo još 2006. godine, kad Čović još nije bio neka faca, a kamoli Dodikov ortak? Tko imalo razumije mentalitet čaršije, zna da Hrvati Muslimane izazivaju već samim postojanjem i da bi ovi sotonizirali svakog hrvatskog vođu, kakav god bio, sve dok im se potpuno ne pokori.

Iz nekog se razloga o “desničaru” s multi-kulti pedigreom razvila fama kako je riječ o Hrvatu, i to ne nekom običnom, nego poprilično žestokom Hrvatu. Na stranu sad što je lakše pronaći u zmije noge nego prigodu u kojoj bi se on izjasnio Hrvatom. Štoviše, u jednom intervjuu govori o bošnjačkom narodu kao “našem narodu” iz čega bi se dalo zaključiti kako se osjeća Bošnjakom. No, sasvim je sporedno kojeg je dotični etničkog identiteta, puno je važnije što je on u političkom smislu. Već iz navedenog, a to nije sve, očito je kako se radi o Bošnjaku s dna kace, negdje u rangu “zlatnog ljiljana”. Ipak, njegov hrvatski identitet kojeg su maštajući izgradili zaslijepljeni mu poklonici ujedno je i snažan vjetar u leđa omiljenoj razonodi Muslimana da Hrvatima biraju predstavnike po vlastitoj volji. U tu svrhu sad više uopće ne moraju nametati kandidate čije ime i prezime zvuče kjafirski, elem nevjernički. Jer ako Zlatko iz Zagreba kao član medžlisa zagrebačke Islamske zajednice može biti Hrvat, onda što to ne bi bio i Razim iz Cazina, izabran u tamošnji medžlis? Razlika je tek u tome što Zlatko uopće ne mora lagati da je Hrvat, dok Razim, kako bi obnašao funkciju namijenjenu Hrvatima u Unsko-sanskoj županiji, to ipak mora. I tako Zlatkova reputacija Hrvata postaje Muslimanima suha zlata vrijedan hodajući argument za postavljanje novih “komšića” gdjegod im zatreba.

Kad “mutavi” progovore, a “drekavci” utihnu

Nemali propust bio bi ne osvrnuti se na (ne)reakcije na Čovićevo približavanje Dodiku dvojice vrlih “desničara”, zanimljivih ponajprije kao svojevrsnih paradigmatskih pojava na hrvatskom “desnilu”, zacijelo endemskom u planetarnim razmjerima. Dok je onaj – koji je, i kad je zboriti trebalo, uglavnom šutio tako da bi gdjetko pomislio da je mutav, a ono malo što bi govorio prerano je kukuriknuo pa skončao u loncu – ovaj put progovorio, dotle drugi, poslovično blagoglagoljiv, upadljivo šuti. Prvi – onaj kojeg je akademik Aralica ocijenio nedoraslim zadatku dok smo još mnogi, zaslijepljeni plemenitim ciljem, naivno vjerovali kako je kadar razmrsiti lustracijski čvor – oglasio se potpuno na fonu svog ministra kulture. I to pismom upućenim, kako Ivo Lučić reče – džematskom portalu (džemat je pandan župe u teritorijalnoj organizaciji islamske zajednice).

U njemu se založio za nepriznavanje Republike Srpske unatoč tome što su ju u Daytonu potpisom priznali i Franjo i Alija. Ležerno je smetnuo s uma da ako ne priznaješ Republiku Srpsku kao daytonsku realnost zato što je “genocidna tvorevina”, time i drugima omogućavaš da ne priznaju prava Hrvata određena tim istim Daytonom (recimo, uz obrazloženje kako su ostvarena “udruženim zločinačkim pothvatom”). Iskazao se i mudrovanjem o štetnoj nazočnosti hrvatskih predstavnika na obilježavanju navodno neustavnog praznika Republike Srpske, u zemlji u kojoj je kreativno tumačenje Ustava i ignoriranje odluka Ustavnog suda raširena praksa. Tako Muslimani odluke i preporuke Ustavnog suda koriste kao švedski stol. Kad im nisu po volji, žestoko im se protive pa već 10 godina nisu održani lokalni izbori u Mostaru, a ne birajući sredstva podrivaju i odluku Ustavnog suda kojom je biranje malih komšića ocijenjeno neustavnim. Ustav ih nije spriječio ni da na razinu Federacije, na kojoj im je Hrvate lakše preveslati, što su dvaput već i učinili, prebace resore znanosti i obrazovanja za koje Ustav predviđa nadležnost županija. Uzevši ovo obraćanje u obzir, ne doima se više tako velikom nesrećom što autor pisma nije dobio priliku zasjati punim sjajem na hrvatskom političkom nebu.

Drugi “desničar”, onaj koji je svojedobno čak i kajkavcima uspijevao objasniti implikacije etničke slike Kalesije na Hrvatima nametnuti izbor Komšića, sad je nekako ostao “sotto voce”. Je l’ mu ponestalo sape ili espressa, ostaje zagonetkom. Kako god bilo, dok je član medžlisa Islamske zajednice u Saboru izlagao političku platformu bosanskih Muslimana pod firmom borbe protiv Srba sve do zadnjeg Hrvata u BiH, vrsni je poznavatelj prilika u BiH smogao snage tek pohvaliti njegov neslomljivi karakter i moralni integritet u kontekstu napuštanja vladajuće većine u zagrebačkoj skupštini – jer nije on ni Tresiglav, ni Guzica, ni Podoben! Hm… znači li to da je čitavu godinu i pol dok je podržavao gradonačelnika Bandića, sve to bio, a hagiograf mu sve vrijeme o tome solidarno šutio?

Kako prepoznati izdajnika?

E da, nije lako biti “trockist” u Sekti po zavičajnim pitanjima, napose kad se oko njih žestoko lome koplja, no očito nije baš toliki problem ni prijeći preko njih radi viših ideja. Tada je lakše i zdrav razum ostaviti postrani, nego ispasti Tresiglav i sve ostalo. A zdrav razum pokazuje da Hrvati u BiH jedinog kakvog takvog saveznika imaju u tamošnjim Srbima, što je prilično nezgodno reći sad kad je Sekta označila Srbe nekom vrstom zlog sunca kao orijentira za ravnanje. Pa tako, ako Srbi usred ciče zime kažu da je hladno, hrvatski “desničari” traže od BiH Hrvata da smjesta stave kratke rukave i hlačice, pa i pod cijenu smrzavanja. To im uopće nije teško jer ne će se smrznuti oni, nego sunarodnjaci im ostavljeni na vjetrometini. Slično, kad Srbi iz svog računa i vlastite koristi pozdrave ideju trećeg entiteta, “desničari” vođeni uvjetnim refleksom zaključe kako to sigurno ne može biti dobro. Da bi saznali što je za njih dobro, Hrvati jednostavno moraju u Sarajevo. Tamo to najbolje znaju. Ako tako kaže lider hrvatske “desnice” koji nije Tresiglav, za razliku od Stipe Mesića koji to jest čak i kad govori isto, onda nema što drugo biti nego tako. Rješenje je u Sarajevu – gradu u kojem pojava jakne s hrvatskim “kockicama” u tramvaju posije takvu paniku kao da je u njega ušetao sam treći entitet.

Sekti se nije uputno zamjeriti jer ona postavlja mjerilo za prepoznavanje nacionalnih veleizdajnika. Kriterij je odnos prema povjerenstvu osnovanom dok se Sekta još sladila vlašću. Radi se o valjda jedinom povjerenstvu za koje ne vrijedi ona – ako ne želiš riješiti problem, osnuj povjerenstvo! Jer da nije tako, netko bi pomislio kako je utemeljenje tog povjerenstva predstavljalo samo alibi za prikrivanje prešutne suglasnosti Srbiji da može otvoriti pregovaračko poglavlje o pitanjima pravosuđa. Naravno, bez povlačenja spornog zakona o univerzalnoj jurisdikciji kojim si uzima pravo suditi za djela nastala u vrijeme rata i u drugim državama.

Inače, ta ista Srbija već 5 godina nije zatvorila nijedno pregovaračko poglavlje s Europskom Unijom, unatoč tome što ćatolička hrvatska Vlada, napose ministrica Pejčinović Burić, nesmiljeno radi u njezinom interesu. Što bi tek bilo da joj tako revno ne pomaže, teško je i zamisliti. Najvjerojatnije bi već bila primljena – u Polineziju! Spomenuta Pejčinović Burić je već jednom izdala Hrvatsku pomažući Srbiji na putu u EU kao privatna osoba. Znak izdaje nepogrešivo je prepoznat u činjenici što se ministrica obratila Srbima na srpskom jeziku, spominjući neki rok do juna. Nipošto to nije učinila zato što je Srbi jednostavno ne bi razumjeli kad bi rekla – do lipnja. Da se, pak, odlučila za neutralnu formu – šesti mjesec – kakvu rabe Ivo Josipović i bratija mu poispadala iz jugo-mantila, i to bi bila potvrda izdaje. Iz odnosa prema čudotvornom povjerenstvu još kako tako, ali iz “lavirinta jezičnih ćorsokaka” teško se izvući neokrznut biljegom izdajnika.

Kad “desnica” prolijevi

Zauzeti djetinjim etiketiranjem drugih, koje su im smislili treći, “desničari” ne nalaze vremena svrnuti pogled u vlastito dvorište pa neće naći ništa neobično ni u tomu što im se stajalište (a i argumentacija) prema politici vodstva Hrvata u BiH poklapa s onim slijednika jugo-komunističkih struktura. No, je li pitanje BiH Hrvata jedino u kojem vlada idila između ljute “desnice” s halal certifikatom i “ljevice” zakrite Soroševim skutima i zasute škudama iz istog izvora?

“Desnica” je gorljivo angažirana i u promociji prijedloga izbornog zakona nastalog pod paskom Josipovićeva stručnjaka Podolnjaka, lijevijeg i anarhičnijeg čak i od GONG-ovog, koji Hrvatsku onako baš suverenistički dijeli po izbornim jedinicama sukladno povijesnim pokrajinama potičući nimalo bezazlene dezintegracijske procese, S druge strane, mudri vođa “desnice” ni za kakvo teritorijalno cijepanje izbornih jedinica u BiH ne želi ni čuti, ponajmanje ono koje bi Hrvatima napokon omogućilo da sami biraju svoje predstavnike. Ma jasno… pa nije on Tresiglav …

Suradnja saborske Sekte i zvijezde “desnice” izabrane u medžlis Islamske zajednice datira još od pripreme zakona o otvaranju arhiva u čijem se središtu našlo pitanje produljenja razdoblja dostupnosti dokumenata s 30.05.1990. (konstituiran demokratski izabran Sabor) na 22.12.1990. (donesen Ustav RH). U okolnostima kad strukture naslijeđene iz komunističkog totalitarizma nadziru medije jasno je kome to najviše odgovara. Usmjeravanjem fokusa na “skandalozne makinacije zločinačke Tuđmanove Hrvatske” prikrili bi ključne protagoniste i čari komunizma tijekom “zlatnih” 45 godina. A i ovako im je uspjelo iskoristiti vrijeme dok je Sektin zakon bio na snazi, kako bi najvećim grješnicima prikazali (navodne) doušnike. Oni koji su ih vrbovali, držali na vezi, donosili ključne odluke i bili stupovi totalitarnog komunističkog sustava, ostali su netaknuti i dalje uživaju glas uglednih građana.

Možda je došlo vrijeme konačno se zapitati po čemu je to uopće takva “desnica” desna kad u svim političkim pitanjima prvog reda drži stranu svojih navodno najvećih protivnika – baštinika tekovina jugo-komunizma. Doći do odgovora na to, čini se, ne zahtijeva pretjerani napor. Naime, kad netko izgleda kao patka, hoda kao patka, gače kao patka,… najvjerojatnije je u pitanju ipak samo – patka!

Je li pačje geganje “desnice” tek posljedica lošeg vina, razvodnjenog espressa ili nečeg trećeg, tko će ga znati. Štogod bilo, poznato je da spomenuta pića mogu imati jak laksativni učinak. Izgleda toliko jak da i najljuće desničare lako potjeraju da prolijeve… No, čak i ako im navedeno pričinja gušt, previđaju kako Hrvatima, ma gdje bili, to baš i ne miriše na dobro…

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu

Objavljeno

na

Objavio

Do toga smo došli! Vatrena oluja morala je gotovo progutati Notre Dame, najčuveniju francusku crkvu i jednu od prstohvata najpoznatijih na svijetu, kako bismo uopće počeli barem stidljivo govoriti o beskonačnoj seriji vandalskih napada na francuske crkve, lavini koju kao da nitko ni ne pokušava zaustaviti.

Posve svejedno tko je izazvao taj požar, teroristi, huligani ili crkveni miševi, plamen je konačno bacio svjetlo na uporno potiskivane statistike o preko tisuću svjesno oskvrnutih crkava širom Francuske samo u posljednjih nekoliko mjeseci – o pljačkama, paleži, razbijanju, obavljanju nužde na svetim mjestima.

Prije samo mjesec dana gorjela je i druga najveća pariška crkva, Saint Sulpice, dokazano podmetnut požar. Reakcija? Gotovo nikakva. Sve u ime lažne političke korektnosti. Tko stoji iza svega toga?

 

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu. I ne, ne dižem time glas protiv milijuna afričkih i azijskih muslimana koji su pristigli posljednjih nekoliko desetljeća u Francusku i druge države. Oni su također žrtve, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Uostalom, nije ovo prvi put da se Notre Dame mora obnavljati. Muslimana u Francuskoj nije ni bilo kad su bijesne rulje krajem 18. stoljeća rušile i pljačkale crkve, kad su revolucionari žedni krvi pokrenuli val dekristijanizacije, zabranjivali javnu molitvu i uvodili zamjenske univerzalne religije.

No, zato su itekako javno pogubljivali svećenike, a nije bilo pošteđeno niti 28 kipova kraljeva Judeje, koji su skinuti sa zapadne fasade Notre Dame i javno im odrubljene kamene glave.

Nakon restauracije monarhije restaurirane su i crkve, pa tako i pariška katedrala, no serija revolucija itekako je ostavila traga na današnje francusko društvo, koje provodi najrigidniji sekularizam među velikim kršćanskim nacijama, onakav kakav mnogi zazivaju i u Hrvatskoj.

Danas se tako liju stvarne i lažne suze nad zgarištem katedrale, obećavaju milijarde eura i zaklinje se u obnovu jednog od najvećih simbola Francuske, sve to zbiva se uz dosljedno prešućivanje da je zapravo u pitanju jedan od najvećih materijalnih simbola ni manje ni više nego – kršćanske Francuske i Europe, simbol kršćanima i svim baštinicima kršćanske kulture, bez obzira bili vjernici ili ne.

Katedrala se tu svodi na Lidlovu reklamu s prepoznatljivim obrisom crkve na Santoriniju, ali s retuširanim križem, da ne bi nekoga uvrijedio. Naravno, ne mislim da netko mora biti kršćanin da bi osjetio tugu za Notre Dame, kao što ni ja ne moram biti budist da bih tugovao za Budom iz Bamijana.

No, oni koji nad zgarištem Notre Dame liju krokodilske suze za veličanstvenom građevinom, ali ne i za onim što i koga ona predstavlja, nisu mnogo bolji od oni kojima “lijepe crkve lijepo gore” i zgražaju se nad svotama obećanima za obnovu. A drugovi su po oružju onih koji su pokrenuli taj uništavački cunami na Orijentu koji je u ime lažne ljubavi prema Bogu prebrisao na tisuće neprocjenjivih i nezamjenjivih povijesnih spomenika.

Ono što se događa u Francuskoj za sada je samo suspregnuti sukob niskog intenziteta kojeg vlasti i mediji sustavno pokušavaju gurnuti pod tepih, ali zapravo je uvježbavanje reprize te zore ikonoklasta koja je s praskom osvanula na Levantu i sasvim sigurno će pokušati zapaliti i Zapad.

Nakon propasti ISIL-a opasnost nije nestala, naprotiv, “fundamentalisti” su samo utvrdili davnu lekciju, da je imperij lakše rušiti iznutra nego izvana. Nekad Rimsko carstvo, a danas novi imperij – Europska unija, koja boluje od istih kobnih boljki samozadovoljnih i bogatih – od gubitka identiteta, od sebičnog zadržavanja vlastitog položaja po svaku cijenu, od uporne amnezije u kojoj nepovratno blijede krvavo plaćene lekcije iz minulih tisućljeća.

Valja se prisjetiti, Rimsko carstvo nisu srušili barbari izvana, već iznutra, oni koji su pušteni unutar njegovih granica i desetljećima u njemu nemirno živjeli bez ikakve mogućnosti ili želje za prilagodbom.

Granice se otvaraju između ostaloga i kako bi se uz pomoć milijuna novopridošlih obračunalo s nacionalnim državama i religijama, ne mareći pritom za moguće katastrofalne posljedice.

Ne reagiramo li, morat ćemo se pomiriti s tim da ponovno dolazi vrijeme kripto kršćanstva, kako što se tiče religije, tako i njezinih univerzalnih vrijednosti koje su prihvatili i oni koji vjeru ne žive, ali shvaćaju njezine civilizacijske vrijednosti.

Da, granice moraju ostati otvorene, valja i otvorena srca prihvaćati ono najbolje od kulturnog i genetskog nasljeđa širom svijeta, no, one moraju biti raširene samo onoliko koliko se realno može asimilirati bez dugoročnih posljedica koje će nas i još jednom vratiti stotinama godina unazad.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što dalje s Notre-Dame? Ili putem Krista ili putem Aje Sofije!

Objavljeno

na

Objavio

Pariški vatrogasci koji su ugasili požar

Kad nas napusti netko nam blizak, roditelj, prijatelj, brat ili neka javno poznata, draga nam osoba koja je osvajala naša srca umijećem i vještinom, kao Dražen u igri s loptom ili Oliver popularnom pjesmom, shvatimo kako je u trenu nestao dio našeg života za kojeg smo cijelo vrijeme podrazumijevali da je tu i da će tu biti zauvijek. U tom podrazumijevanju možda i nismo primjećivali koliko nam znače, koliko je lijepo da su s nama, koliko nas ispunjavaju radošću. Tim je veća praznina kad odu…

Nije drukčije ni kad je posrijedi baština, bila ona duhovna ili materijalna. Jer baština je ostavština neprekinutog lanca naših predaka, sačuvana tako što je baš svaki u tom slijedu potvrdno odgovorio na pitanje je li ju vrijedno prenijeti dalje. To pitanje ne može izbjeći ni karika lanca koja se danas kuje. Što ćemo odgovoriti?

Humanizmom protiv Boga

Pariška katedrala Notre-Dame nesumnjivo je fascinantan primjer materijalne ostavštine nadahnute kršćanskim duhom prožetim Duhom Svetim. Tko li je uopće u ono doba takvo što mogao zamisliti, tko projektirati, tko financirati, tko gradnju organizirati, konačno i tko izgraditi takvo velebno zdanje uzevši u obzir ondašnje tehnološke mogućnosti?

Tko li se tada mogao vinuti do tih visina ako se nije uspinjao s namjerom, ne da zamijeni Boga, nego da ga zagrli i preda mu se u ruke? Da stvorenje pokaže Stvoritelju kako je i ono sposobno stvarati čudesa. Iako zna da to Njemu ne treba, jer Rođenome u štalici ne smeta ni nutrina najskromnije kapelice da se ukaže pod prilikama kruha i vina. Ali njemu, stvorenju stvorenu na Njegovu sliku i priliku, to itekako treba, kao što djetetu treba pohvaliti se pred roditeljem.

I sada, 800 godina kasnije, kad je veličanstvena crkva u jednome danu dobrim dijelom nestala u vatri, spoznaje se kako ju ne će biti moguće obnoviti tako da bude navlas kakva je bila, i to u vrijeme kad se čovjek dovinuo takvim tehnološkim čudesima poput, primjerice, trodimenzionalnog pisača. Jer nema više takvih hrastova, nema više takvih majstora,… No, je li baš to glavna prepreka na zahtjevnom putu obnove ili je ipak više do manjka pouzdanja u Onoga s čijom se pomoći zdanje izgradilo?

Napokon, je li to uopće moguće učiniti u vremenu koje doba nastajanja Notre-Dame i drugih, ne samo graditeljskih, temelja zapadne civilizacije, vidi mračnim? A s kakvom li je onda to svjetlošću naše vrijeme obasjano? Tko mu svjetlo nosi?

Koje stoljeće poslije izgradnje katedrale Notre-Dame čovjek je odlučio krenuti svojim putem, udaljiti se od Boga, emancipirati se od tog strpljivog, ali prezahtjevnog “tiranina”, cinično nazvavši svoju putešestviju humanizmom. Cinično, jer ono što ga čini humanim, različitim od animalnog, ogleda se upravo u odnosu prema Bogu, u slobodi da Ga ljubi, a ne ignorira. Pokazat će se to u punini kad na valu prosvjetljenja svjetlom nekog čudnog sjaja, evo baš u Francuskoj, čovjek izgubi sve osim razuma i pokaže zvjersku ćud.

U velikom povijesnom prevratu, majci svih revolucija, ne će se zaustaviti samo na obeščašćenju katedrale Notre-Dame niti u prenamjeni bezbrojnih crkava u konjušnice. Razvalit će i pretvoriti u priručni kamenolom benediktinsku opatiju u Clunyju, tu kolijevku Europe, onakve kakvu ju još uvijek, istina sve slabije, prepoznajemo, mjesto gdje je pod geslom “ora et labora” (moli i radi) rad, dotad “privilegij” tek robova i ratnih zarobljenika, oslobođen srama.

Nesmiljeno će ga izvrgnuti ruglu vodeći se geslom – ne moli i kradi! Jer iza gordih, zvučnih riječi – sloboda, jednakost, bratstvo – odzvanjao je tek tup i prazan odjek samovolje, mržnje sazdane na zavisti i lažne bliskosti utemeljene na himbenoj, i danas popularnoj maksimi – ljubi što daljnjega svoga, a bližnjega prezri! I u što će se onda to izroditi, nego u nesmiljenu pljačku, a što je po prilici i bio glavni motiv nekih, barem onih bistroumnijih revolucionara.

No, nisu stali na pljački i na ponekoj giljotinom odrubljenoj kraljevskoj, a potom i revolucionarnoj glavi, kako to romantično prikazuje današnje humanističko školstvo. Pokolj u pokrajini Vandeji, razmjera koji mirišu na suvremenim rječnikom rečeno – genocid, predstavljao je prvi takve vrste nad onima spremnima umrijeti s križem u ruci. Završna dionica autostrade humanističkih genocida popločene kršćanskim lubanjama započet će 150 godina kasnije nedaleko austrijskog mjestašca Bleiburga. Tek potom će humanisti humanizirati metode obračuna.

Da, uzrok požara su radovi na obnovi! Samo obnovi čega?

Katedrala Notre-Dame je dugih osam stoljeća ostala pošteđena kobnih naleta vatre, što prirodnog porijekla, što uslijed namisli zlog ljudskog srca. Preživjevši onaj “mračni” vijek, a potom i “svijetlo” revolucionarno doba, vatrena ju je buktinja, ironično, zahvatila baš u vrijeme koje jako drži do najviših sigurnosnih standarda (mada džabe sva tehnika ako ju nadziru ostoje rankovići poljudski), vrijeme u kojem se puno toga zna.

Tako se od samoga početka znalo kako je požar posljedica radova na obnovi. Nagađanja o tome je li riječ o radovima na obnovi katedrale, ili možda onima na obnovi, odnosno zamjeni stanovništva, ili ipak pregnućima na obnovi ozbiljno narušenog jedinstva francuskog društva u paničnoj potrazi za nekim kohezijskim elementom, ubrzo je prekinula umirujuća vijest.

Mada istražitelji zbog sigurnosnih razloga još nisu kročili na lice mjesta, a što ih nije spriječilo da najave kako će istragu voditi pod pretpostavkom da se radi o nesretnom slučaju, uzrok je identificiran kao najvjerojatnije kratki spoj. A što drugo (makar, ne bi li globalno zatopljenje zvučalo politički korektnije)?

Naravno, i ta mogućnost teoretski postoji, slično kao što postoji mogućnost i da je ženi koja javlja da ne će doći na dogovoreni randevu doista pukla cijev u stanu, pa od spoja, čak ni kratkog, ne bude ništa. No, samo dvije opcije se doimlju uistinu vjerojatnima – da je u pitanju islamski terorizam ili da je posrijedi zbijanje redova zbog nezavidnog političkog položaja francuske vladajuće oligarhije.

Doduše, islamisti možda jesu sposobni za kakav ograničeni palež poput onoga u crkvi Svetog Sulpicija, inače drugoj po veličini u Parizu, podmetnut mjesec dana prije požara u Notre-Dame, ili za akciju poput one Pakistanca koji je u potrazi za boljim životom navratio u baziliku u St. Denisu gdje se nalaze grobnice francuskih kraljeva, pa malo razbijao. Potom se, slijedeći pravnički savjet humanista, branio kako ne razumije francuski pravni sustav (pa gdje ga ne će tako savjetovati kad samo čini ono što je i njima drago – dekonstruira mit!).

Islamisti su, dalje, kadri i zaklat’ kakvog katoličkog svećenika za vrijeme euharistije, smucati se sa zapaljivim sredstvima u blizini katedrale poput tri muslimanke nekoliko dana prije požara, i prouzročiti još glavninu od približno tisuću “kratkih spojeva” u francuskim crkvama lani, ali upriličiti takav spektakl na mjestu najposjećenijeg nacionalnog spomenika, teško je vjerovati da su sposobni,… osim ako im netko u tome nije pomogao… Jer Francuska, čije najznamenitije crkve danas čuvaju vojnici s dugim cijevima (od koga li ih samo čuvaju, tko će ga znati, mada znakovito je kako je vjerska struktura neposrednog im okruženja sve više nalik onoj oko srpskih svetinja na Kosovu), u teškoj je krizi i vapi za žarom ognjišta koje bi ju okupilo.

Što Europa može naučiti od Hrvata?

Dramatični događaji oko plamteće katedrale ponudili su, kako to u takvim prilikama biva, i poneki štiklec vrijedan zapažanja. Jedan se mladić silno čudio kako to da je trebalo toliko vremena da se požar ugasi očekujući valjda da postoji neki klik mišem koji vatru instant gasi. A one koji su to, stavivši glave u oganj, naposljetku i učinili, odlikovao je francuski predsjednik.

Zanimljivo, među više od stotinu pripadnika pariške vatrogasne postrojbe jedva da se mogla nazrijeti neka izvorno neeuropska fizionomija. Tek jedna tamnoputa prilika iz Afrike ili kojeg prekomorskog departmana, dočim iz mediteranskih afričkih zemalja vatrogasaca ni za lijeka. Uglavnom postava nimalo nalik francuskoj nogometnoj reprezentaciji. Pa kako to?

Mnoge je iznenadila vijest da je najveću dragocjenost katedrale, Kristovu krunu, spasio kapelan javne vatrogasne postrojbe, ponajviše stoga što u sekularnoj državi takva funkcija uopće i postoji. Jer kad bi u tim redovima obitavao kakav militantni, bezbožni humanist ili na boga pozivajući islamist, vjerojatno bi se dotični već našao zbog toga uvrijeđenim, pa nošen vjetrom u leđa humanističkih medija na sekularnim sudovima elegantno razriješio pitanje kapelana u vatrogastvu.

No, tamo gdje se izlaže pogibelji i žrtvuje za zajednicu, takvi iz nekog razloga baš i ne hrle. Mada, kad je žrtva u pitanju, mora se priznati kako ni oni nisu posve jednaki. I dok se bezbožni humanisti u čuvanju vlastite glave vode prokušanom praksom dobrovoljnog darivanja tuđe krvi, njihovi prirodni koalicijski partneri i saveznici, islamisti, spremni su žrtvovati vlastiti život, ali samo ako pritom oduzmu više nevjerničkih.

Ne ulazeći u uzroke i uzročnike požara u Notre-Dame, nema dvojbe da se glavnina muslimanskog svijeta u Europi tom događaju radovala, bez obzira na traljave gebelsovske foto-montaže, plasirane s ciljem da se takvo gledište prikaže kao podmetanje muslimanima. Ipak, da se, kad je o islamskom terorizmu riječ, ne radi tek o djelima radikalnih pojedinaca, već o masovno podržanoj pojavi, svjedoči popularnost koju takvi pojedinci uživaju u paralelnom islamskom društvu u Europi.

Tako se nakon masakra u pariškoj koncertnoj dvorani sa preko stotinu žrtava, jedan od egzekutora skrivao u briselskoj četvrti Molenbeeku, pretežito napučenoj muslimanima. Kako tvrdi Douglas Murray u knjizi “Čudna smrt Europe”, profesor u jednoj tamošnjoj srednjoj školi mu je potvrdio ono što je realistima odavno jasno – 90% učenika slavilo je terorista kao heroja u rangu nogometne ili estradne zvijezde.

Hrvatima je takva situacija dobro poznata, jer ono što je Molenbeek Bruxellesu danas, to je Knin bio Hrvatskoj sve do ’95, uvijek spreman ugristi ruku koja ga hrani. Kako uči povijest, ta mudra učiteljica, situacija se mogla rasplesti na tri načina – ili da došljaci pristanu postati ono što nisu (što ih je više, to je ovaj scenarij manje izgledan) ili da ono što nije bilo njihovo prisvoje ili da sami odu među svoje (a za to im obično treba pomoć). Hrvati se, a i neki drugi, Sarajlije primjerice, dobro sjećaju koliko su odahnuli kad se taj čvor, ne bez plaćenog danka u krvi, napokon razmrsio na posljednji način.

Osim iskustva neprijateljski raspoloženog stranog tijela u vlastitim njedrima, Hrvati imaju i višestoljetno iskustvo življenja pored muslimana. Poučan je pokušaj jednog hrvatskog zapovjednika da za rata devedesetih osigura mir razgovarajući s muslimanskim kolegom, i prije nego što su sporadična međusobna neprijateljstva buknula u otvoreni rat. Hrvat je zaveden jednom kratkotrajnom povijesnom epizodom dobrohotno ustvrdio kako nema smisla da se tuku budući su obojica ionako Hrvati. Musliman mu je iskreno i precizno odgovorio – ja možda ne znam što sam ja, možda ne znam ni što si ti, ali znam da nas dvojica nismo isto. Na isto je osuđen i europski pokušaj da od uvezenih muslimana napravi Europljane.

Samo se treba sjetiti …

Zgodno je primijetiti i kako prenamjene znamenitih, izvorno kršćanskih bogomolja kroz povijest odražavaju snagu pojedine civilizacije. Tako je veličanstvena carigradska bazilika posvećena Svetoj mudrosti, Aja Sofija, oko tisuću godina bila kršćanska crkva, da bi nakon osmanlijskog osvajanja bila pretvorena u džamiju.

Međutim, vodeća muslimanska sila nakon nekoliko vjekova liježe u bolesničku postelju uslijed čega, prateći pad njezine moći, Aja Sofija postaje muzej. Evo, sad novi turski sultan najavljuje kako će ju opet učiniti džamijom. Slično je kroz najsjajnije vjekove kršćanske povijesti katedrala Notre-Dame bila katolička crkva, u trenutcima velikog pada trpjela je obeščašćenje, da bi danas više služila kao neformalni muzej, spomenik, atrakcija za fotografiranje dokonih turista, nego prostor za slavljenje Boga. Ima li zapravo većeg svetogrđa nego na mjestu stvorenom za pokloniti se Bogu biti usredotočen na vlastiti lik? A ta narcisoidnost zacijelo nalazi najpotpuniji izraz u takozvanom selfiju (moguća zamjenska hrvatska riječ sebič, s tvrdim č, prilično uvjerljivo odražava narav tog čina).

Oguglavši na Boga i potpuno se oslonivši na razum, zapadni čovjek ubrzano gubi i njega. Ne prepoznaje ni toliko očite znakove izvanjske ugroze da ih njezini promotori i protagonisti više ni ne kriju. Štoviše, toliko je atrofirao duhom da poseže za karikaturalnom inačicom naturalizma špiljskog divljaka. Samo, dok se ovaj borio protiv oluja, munja i gromova ponizno se klanjajući zlim dusima, moderni se poganac, zbacivši Boga s prijestolja i zamijenivši ga čovjekom, bori protiv klimatskih promjena bahato zahtijevajući spas od čovjeka, naravno nekog drugog čovjeka, uglavnom političara.

Iako stanje teške obamrlosti Zapada ne ulijeva neku nadu, ako ništa drugo, sad je barem Orban na njegovoj strani. Naime, manje je poznato kako su za opsade Carigrada Turci angažirali glasovitog graditelja topova tog vremena, Mađara imenom Orban, da im sagradi ogroman top kojem naposljetku nisu odoljele ni stamene carigradske zidine, a što je odredilo daljnju sudbinu Aje Sofije.

Ipak, kršćanski zapad još uvijek ima i jačih aduta,… čak i danas. Samo ih se treba sjetiti… E, da ih se sjetiti… Recimo, onih kojih su se kršćani sjetili za bitke kod Lepanta, koje će se za dvije godine navršiti 450. godišnjica (e sad, hoće li humanisti dopustiti i da se obilježi ili će ju u svom dobrom znanom stilu prešutjeti, druga je priča), kad su im izgledi za uspjeh bili slabiji nego danas. Već su se tada, naime, morali boriti protiv dva protivnika – krivovjerne guje sa sjevera iznutra, već tada svesrdno podržane od prevrtljive Francuske, što je u konačnici učinilo dobar komad srednje Europe laganim plijenom sad već 13-stoljetnog napasnika s istoka.

U tom prisjećanju možda pripomogne spoznaja kako, dok čas odlaska bliskih mu ljudi čovjek ne bira, od Stvoritelja darovanom mu slobodom ipak sâm bira hoće li izgnati iz svog života Onoga bez kojeg sloboda nije Sloboda, spas nije Spas, a ni sigurnost nije Sigurnost. Nego su sve to tek varljiva utočišta iz marketinške ponude zemaljskih bogova, koja čas jesu, i, kad se čovjek tomu najmanje nada, odjednom to više nisu.

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari