Pratite nas

Komentar

Hrvatska država danas nema lukavijeg i opasnijeg protivnika od Ive Josipovića

Objavljeno

na

Slučaj Dejana Jovića, donedavnog glavnog analitičara i savjetnika predsjednika Republike Hrvatske, izazvao je veliku medijsku pozornost i žestoko predizborno prepucavanje između predsjedničkih kandidata Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović o opravdanosti ili neopravdanosti postavljanja Dejana Jovića na mjesto savjetnika predsjednika države tj. oko toga komu je sve u hrvatskoj vlasti Jović bio savjetnik.

Treba odmah istaknuti kako je, bez sumnje, Hrvatska jedina samostalna država na ovoj planeti u kojoj se tako nešto moglo dogoditi. Naime, odgovorno tvrdim da u niti jednoj drugoj neovisnoj državi u svijetu, od 204 države koliko ih, zajedno s Hrvatskom, danas ima, ne bi bilo moguće da za ključnog savjetnika predsjednika države bude imenovan deklarirani protivnik postojanja te države.

jovi__josipovi__629257S1Na nekim portalima u Hrvatskoj može se često pročitati kako obavještajne službe Ujedinjenog Kraljevstva, gdje je Dejan Jović doktorirao, imaju veliki utjecaj na političke procese u Hrvatskoj u zadnjih desetak godina ili više godina. Ako je tako, bilo to moralno ili ne, onda je svima potpuno jasno kako Englezi to rade isključivo zbog svojih nacionalnih interesa i ne obazirući se na vitalne hrvatske interese. Vrijedno je napomenuti kako Englezi mogu biti stranački podijeljeni, ali su svi, za razliku od nas Hrvata, suglasni kad su u pitanju temeljni državni unutarnji ili međunarodni interesi. Konsekventno, Englezi će svim raspoloživim sredstvima, od korištenja obaviještajnih službi do vojnih intervencija, nastojati spriječiti svaki eventualni unutarnji ili vanjski pokušaj ugrožavanja njihovih ključnih nacionalnih interesa. U tom kontekstu treba naglasiti kako je jednostavno nezamislivo da bi Englezi duže od jedne minute tolerirali da je njihov predsjednik Vlade imenovao, na primjer, dvadeset godina poslije Drugog svjetskog rata, njemačkog profesora koji predaje u Engleskoj i Njemačkoj, a koji je poznat kao ljubitelj nacističke Njemačke.

Naravno, možemo si samo zamisliti što bi se dogodilo da je predsjednik SAD-a u vrijeme Hladnog rata imenovao za glavnog savjetnika za vanjsku politiku Amerikanca ruskog podrijetla koji je, na primjer bio poznati kritičar američke vanjske politike i otvoreni simpatizer komunističkog Sovjetskog Saveza? Bez obzira na stranačku pripadnost, u slučaju takvog nezamislivog scenarija i bez obzira na stranačku pripadnost američkog predsjednika, oba doma američkog Kongresa jednoglasno bi zatražila njegov opoziv.

Idemo dalje. Može li si netko u Hrvatskoj zamisliti da bi sadašnji predsjednik Srbije i prijatelj Ive Josipovića, četnički vojvoda Tomislav Nikolić za svog savjetnika za vanjsku politiku imenovao, na primjer, istaknutog hrvatskog domoljubnog intelektualca i povijesničara prof. dr. Josipa Jurčevića, koji je, zajedno s ostalim članovima Etičkog suda, nedavno optužio predsjednika Ivu Josipovića za veleizdaju? Naravno da ne, jer bi Nikolić sasvim sigurno završio kao srpski kralj Aleksandar i kraljica Draga koje su 1903. godine na posebno okrutan način ubili kasniji utemeljitelji tajne srpske terorističke organizacije Crna ruka.

Pravo pitanje koje danas treba postaviti je slijedeće: «Koja je bila prava motivacija i iz kojih pobuda je Ivo Josipović za svojeg savjetnika imenovao ne samo Dejana Jovića nego i niz drugih niti malo manje za vitalne interese hrvatske države opasnih drugih savjetnika u njegovom uredu?» U tom kontekstu, od same činjenice da je Dejan Jović četiri i pol godine bio savjetnik predsjednika Ive Josipovića, a prije toga i savjetnik dvoje ministara vanjskih poslova Republike Hrvatske, daleko veći je problem u tome što takav veleizdajnički čin Predsjednika Republike Hrvatske, koji sustavno radi na slabljenju i konačnom urušavanju samostalne hrvatske države, nije do danas naišao na široku, organiziranu i nedvojbenu javnu političku osudu, pa i prosvjede, svih utjecajnih segmenata hrvatskog društva, od medija do tzv. domoljubnih oporbenih stranaka i nezavisnih intelektualaca. Je li moguće da je Hrvatska do te mjere pokorena i neizlječivo bolesna da je već dobrano spremna i pripremljena, što nam otkriva slučaj imenovanja Dejana Jovića na ključno savjetničko mjesto u Uredu predsjednika države, mirno primiti eutanazijsku injekciju i nestati sa svjetskog zemljovida kao samostalna država?

Da smo, nažalost, kao narod i država uistinu korak do eutanazije pokazala je i prošlotjedna, po svojem sadržaju nesumnjivo antihrvatska i antidemokratska, kampanja protiv inicijative udruge U ime obitelji za promjenu izbornog zakonodavstva u Hrvatskoj.

Hrvatski narod ne bi niti jednog trenutka trebao posumnjati u razloge zašto je Ivo Josipović imenovao Dejana Jovića za svojeg bliskog savjetnika, kao što ne bi smio ni povjerovati da je Josipović njegovog omiljenog savjetnika i istomišljenika smijenio zbog Jovićeve zadnje antihrvatske izjave o neliberalnom referendumu u Hrvatskoj 1991. godine. Na temelju mojeg iskustva u vanjskoj i međunarodnoj politici mogu bez sustezanja reći kako je Jović smijenjen prvenstveno zbog toga što su Josipoviću njegovi vanjski tutori i poslodavci rekli da to mora učiniti kako bi se ublažio vrlo negativan učinak Jovićeve zadnje antihrvatske izjave za Josipovićevo dobivanje drugog predsjedničkog mandata, u kojem bi on trebao odraditi sve izvana zadane zadaće, a koje nikako nisu u skladu s hrvatskim nacionalnim i državnim interesima. Kada su u pitanju viši interesi svjetskih gospodara niti jedan pojedinac u bilo kojem narodu, a posebno ne u malome narodu kao što je hrvatski, nije važan. Kada bi u Hrvatskoj imali čovjeka koji bi u ovom trenutku bolje od Ive Josipovića odradio zadaću u urušavanju i pokoravanju Hrvatske vanjski se moćnici ne bi niti jednog trenutka sustezali da se odreknu usluga lukavog i za Hrvatsku opasnog profesora Josipovića.

Da bi se osigurao trajan opstanak samostalne hrvatske države izborene u Domovinskom ratu na dolazećim predsjedničkim izborima hrvatski narod mora izglasati nepovjerenje Ivi Josipoviću i na taj način pokazati da su Hrvati pravovremeno shvatili kako samostalna hrvatska država danas nema opasnijeg i lukavijeg protivnika od njezinog trenutnog predsjednika.

mr.sc. Antun Babić, bivši savjetnik predsjednika Tuđmana

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Sabor mora utvrditi je li Milanović lagao ili govorio istinu

Objavljeno

na

Objavio

isječak/Dokument Bože vukušić

Zdrava demokracija laž mora lustrirati i osuditi

Izgleda da je točno. Zoran Milanović bio je član Saveza komunista Jugoslavije iako je tvrdio da nije bio. Pojavili su se dokumenti, isplivali svjedoci. Nije on prvi hrvatski predsjednik s crvenom knjižicom i jugoslavenskom prošlošću. No, njegovo članstvo karakteriziraju činjenice da je u totalitarnu organizaciju ušao u Beogradu kritizirajući zagrebačke komuniste, u doba dok je služio vojni rok u JNA godine 1985., kad je prosječna idejno politička svijest mogla razumjeti da će se raspasti i SKJ i Jugoslavija. Milanović je, kako piše Slobodna Dalmacija, više puta, pa i u finišu predsjedničke kampanje, tvrdio da nije bio članom SKJ. Tko laže? Dokumenti, arhivi i svjedoci ili predsjednik Milanović?

Kad osobni karakter postane politički program, onda… zbogom pameti!

Milanović je za svoj predsjednički program državljankama i državljanima ponudio – vlastiti karakter. Kakav je njegov karakter mogli smo vidjeti dok je bio na čelu SDP-a i na čelu Vlade. U svakom slučaju njegov je, prije svega politički karakter ponuđen na pladnju, ali ga politički protivnici ne analiziraju niti osvjetljavaju, kako tijekom kampanje, tako niti poslije nje. Sredinom osamdesetih godina svoj politički karakter sam je opisao u prijavi/molbi za članstvo u SKJ: „Unatoč komunističkim idejnim stremljenjima u mojoj porodici, a samim tim i odgoju, do odlaska u JNA nisam ušao u članstvo SK, prvenstveno iz razloga subjektivne prirode, a to su loš rad partijske organizacije u mojoj školi i mjesnoj zajednici, loš sastav članstva i ostali činioci koji su kod mene stvorili prilično loš dojam o radu SK i samim tim djelovali odbojno. Lično smatram da se takve karakteristike mogu pripisati najvećem broju OOSK u Zagrebu. Inače, moja uvjerenja su izrazito komunistički orijentirana, zahvaljujući prvenstveno odgoju i utjecaju oca i druženju s tom vrstom literature, pa stoga bez lažne skromnosti mogu reći da, iako sam tek nedavno primljen u članstvo, sam s ovom problematikom odlično upoznat i da mi je idejno-politička svijest na visokom nivou“.

Druga njegova poruka biračkom tijelu (hrvatskom narodu), osim „predsjednik s karakterom“ odnosi se na sugestivnu parolu „normalno“. Ako je i bilo u jugokomunističkom režimu, u zdravoj demokraciji nije normalno da predsjednik ima lažljivi karakter.

Sabor mora utvrditi je li Milanović lagao ili govorio istinu

Stoga bi sad trebalo napraviti saborsko povjerenstvo koje bi nedvojbeno utvrdilo je li predsjednički kandidat lagao hrvatskom biračkom tijelu o svojem članstvu u SKJ ili mu podmeću. Odgovor na to pitanje osvijetlio bi političkoj javnosti imamo mi na čelu države moralnu zdravu osobu. Za taj postupak potrebna je politička volja stranaka zastupljenih u Hrvatskom (državnom) saboru. Kako takvih stranaka nema, zaključak je jednostavan i istinit – ne živimo u zdravom demokratskom društvu, u demokraciji s karakterom u kojoj je normalno da osoba koja stremi najvišim političkim dužnostima ne smije lagati.

U nekim srednjoeuropskim bivšim komunističkim državama zakonski je određeno da bivši dužnosnici komunističke partije i suradnici tajnih službi u slučaju da izlaze kao kandidati na izbore moraju navesti na listi ili posebnom izjavom da su bili članovi komunističke partije. U nas (i u „regionu“ na „ovim prostorima“) nema nikakvoga zakona o lustraciji, pa ni za pripadnike represivnoga aparata komunističkoga režima i najviše partijske dužnosnike. U slučaju laganja Zorana Milanovića, međutim, ostaje moralna dimenzija laži, ona je univerzalna i starija od Ustava i od dobre europske lustracijske prakse. U njegovu slučaju nema zakonskoga uporišta za opoziv budući da se on pokreće u slučaju da Predsjednik Republike tijekom obavljanja predsjedničkih dužnosti krši ustavne odredbe.

Ovdje je riječ o njegovu „karakteru“, a ne kršenju predsjedničkih dužnosti, pa opoziv ne dolazi u obzir. Laganje zahtijeva moralnu odgovornost. No, jesu li političke stranke voljne propitati i utvrditi pred saborskim odborom je li Milanović lagao ili nije? Javnost ima pravo znati je li predsjednik lažljivac, jesu li parlamentarne stranke odgovorne i voljne doći do istine i moralne odgovornosti, kad već tri desetljeća ne žele donijeti civilizirani zakon o lustraciji.

„Vodeća uloga u političkom životu“ neometano provodi svoju politiku

„Moja uvjerenja su izrazito komunistički orijentirana“. Jesu li takvima i ostala? Ako je suditi po predstavi ustoličenja predsjednika Milanovića, onda bi se moglo potvrdno odgovoriti i to baš sad kad Hrvatska predsjeda VE koje jednako osuđuje sva totalitarna „uvjerenja“ iz 20. stoljeća. A izrazito jugokomunističko uvjerenje nije moglo ni u primisli prihvatiti puninu hrvatske državnosti. Ustoličenje u režiji Milanovića stoga je 18. veljače 2020. održano daleko od naroda (suverena) i odbacilo sve simbole hrvatske državnosti: Trg svetoga Marka, predsjedničku lentu, državnu himnu, Predsjednika Ustavnog suda, a stradale su i povijesne vojne odore vrhunskih umjetničkih dosega. Sve su to etablirane političke stranke strpale pod tepih i za svaki slučaj gurnule još i glavu u pijesak. Hoće li i na laž? Laž koja je u nekom postotku utjecala i na rezultate predsjedničkih izbora.

Kad je Milanović napisao komunistima u JNA (pet godina prije agresije) da su njegova uvjerenja „izrazito komunistički orijentirana“ u Jugoslaviji je zakonom bilo određeno da Savezu komunista pripada „vodeća uloga u političkom životu“. Tu je ustavnu kategoriju Sabor SRH ukinuo u veljači 1990. Tada je „vodeću ulogu u političkom životu“ igrao Ivica Račan, na kojega se Milanović često poziva, budući da ga je Milanović naslijedio na čelu Partije. I Račan je tada (1990.) bio „izrazito komunistički orijentiran“. U veljači 1990. nazvao je pokret za hrvatsku državnost, HDZ – „strankom opasnih namjera“. A „vodeća uloga u političkom životu“ pripadala je tada i Predsjedništvu SR Hrvatske. Ono je pak osudilo demokratski i državotvorni Sabor HDZ-a s tvrdnjom da je posrijedi „atak na demokraciju“. U vodeću snagu izrazito komunističke orijentacije spadaju i Titovi borci za obnovu Jugoslavije iz Drugoga svjetskoga rata. Oni su pak osudili (tada) Sabor HDZ-a s opakom i dalekosežnom tvrdnjom o tome da „ono što Tuđman traži može dobiti jedino građanskim ratom“. Dobro ste pročitali – građanskim ratom! Bilo je to 1990.

Opoziv nema tko ni pomisliti, kamoli zatražiti

Iste godine u svibnju kad je postalo jasno da u Hrvatskoj komunisti gube vlast (i prestaju biti vodećom političkom snagom), Beograd, JNA i Račan oslobodili su oružja hrvatsku Teritorijalnu obranu (da se lakše provede „građanski rat“). Trideset godina poslije Milanović je oslobodio Republiku Hrvatsku od njezinih državnih simbola. Trideset godina poslije Račana jedna izrazito komunistički orijentirana osoba postala je predsjednikom države. Pritom je i prije i tijekom predsjedničke kampanje negirala da je vlastitom voljom prišla totalitarnoj organizaciji koja je bila ustavno, ideološki i svjetonazorski postavljena za „vodeću ulogu u političkom životu“.

Trideset godina poslije 1990. HDZ je evoluirao od „opasne namjere“ u tigra od papira. Njegova državotvorna sastavnica jugokomunistima predstavlja „atak na demokraciju“, pa je stoga izbačena iz stranke odmah po Tuđmanovoj smrti i ustoličena inkluzivna. A država se već dvadeset godina pere od nametanja izjednačavanja krivnje za „građanski rat“, kojega su Titovi komunisti izmislili i prije negoli se dogodila velikosrpska vojna agresija i razoružani hrvatski odgovor na nju.

I aktualna „vodeća snaga u političkom životu“ i tigrić od papira složni su ovih dana u osudi tradicionalnih, punih satire, pokladnih svečanosti jer i u njima prepoznaju „opasnu namjeru“, „atak na demokraciju“ i „građanski rat“ maškara protiv manjina, koje nastoje postati vodećom snagom u društvu! Stoga nije realno očekivati mjerodavni zahtjev za osvjetljavanje izjave Predsjednika Republike, što god on učinio ili rekao. Razina „idejno-političke svijesti“ naših predsjednika ovoga i onoga i onoga i ovoga, pa i razmnoženih društvenopolitičkih radnika, napravila je puni krug i spojila se u točki „vodeće snage u političkom životu“. Bez alternative. I tako će do daljnjega ostati sve dok se opet, kad-tad, u hrvatskom narodu ne dogodi „opasna namjera“ po „vodeće snage“.

Nenad Piskač/HKV

Bože Vukušić objavio partijski dosje Zorana Milanovića

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ivan Anušić: ‘Žao mi je što se spuštamo na razinu koja nije dobra za HDZ’

Objavljeno

na

Objavio

Osječko-baranjski župan i član Predsjedništva HDZ-a Ivan Anušić u Studiju N1 komentirao je unutarstranačke izbore u HDZ-u i izjave bivšeg ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića koji podržava opciju koju predvodi Miro Kovač, te koji je rekao kako je na terenu došlo do određenih opstrukcija.

Anušić je komentirao prozivke pripadnika stožera Opcije za promjene koji tim Andreja Plenkovića prozivaju za razne opstrukcije na unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Posljednja se odnosi na izjavu Tomislava Tolušića koji je rekao da u stranačkim prostorijama Osječko-baranjske županije nije svima bilo omogućeno da se potpišu na liste.

“Žao mi je što smo se spustili na tu razinu kouminkacije, dobar sam s Tolušićem. Kada kažete da je nekom onemogućeno prikupljati potpise u Osječko-baranjskoj županiji, mislite na mene da sam to zabranio. Čuo sam za tu izjavu, na Facebook stranici navedno je da se svi mogu potpisati u našim stranačkim prostorijama, tako je bilo i u praksi, sve dok tamo ima nekoga moglo se potpisati za sve.

Problem je da, ako vam stvari ne idu kako treba, najlakše je optužiti nekoga i reći vam da vam je nešto onemogućeno. Žao mi je što se spuštamo na razinu koja nije dobra za HDZ, nadam se da je Tolušić prikupio potpise, ako jest, očito nije istinita njegova izjava. Ne možemo tek tako optuživati jedni druge”; rekao je Anušić i dodao kako treba reći tko je prvi započeo s takvim izajavama i napadima.

“Svatko ima potrebu predstaviti svoj program članstvu, objasniti im što i kako. Ovo ne pridonosi cilju koji trebamo imati svi zajedno. Ove se rasprave ne smiju prenositi na nacionalnu razinu, to treba ostati u krugu obitelji, odnosno HDZ-a. Otišlo je dalje od toga izjavama koje su započele od kada je objavljena kandidatura. Ako krenete s takvim izjavama, imat ćemo problem oko komunikacije i nakon izbora i ne šalje se dobra poruka”, smatra Anušić koji tvrdi kako Tolušićeve izjave, s obzirom na sve što je naveo, jednostavno nisu točne.

“Razočaran sam Tolušićem, nazvao sam ga isti dan, poslao sam mu i poruku, rekao je da će se javiti, no nije. Ne razumijem zašto se tako komuniciralo prema van”, kaže Anušić i dodaje kako tek treba vidjeti kako će nastaviti suradnju s tim ljudima.

“Postoji mogućnost da nećemo morati surađivati”, zaključuje.

Plenković predao potpise za izbore u HDZ-u

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari