Pratite nas

Kolumne

Hrvatska europska zvjezdica i crvena zvijezda petokraka

Objavljeno

na

Yves Herman / REUTERS

Što se hrvatska zvjezdica na europskom nebu bude jače sjajila, to će crvena zvijezda petokraka u Hrvatskoj sve više tamnjeti

I nepismenom pretku prosječnog današnjeg Hrvata, čim bi čuo da nesnosnu gužvu oko nečega stvaraju SDP i GONG, stranka i udruga koje žele neku drukčiju Hrvatsku, Hrvatsku sa zastavom koja se ne vije, Hrvatsku sa himnom koja se ne pjeva, po mogućnosti i što manje izvodi, i bez upuštanja u suvišne potankosti odmah bi bilo jasno da se radi o podmetanju usmjerenom kontra hrvatskog dobra. Za razliku od tog, ipak funkcionalno pismenog analfabeta, takvim ga se može okarakterizirati jer je unatoč nepoznavanju pisma bio kadar prepoznati hrvatski interes i razlučiti bitno od nebitnog, njegov medijskom promidžbom i školovanjem prosvijećeni potomak, doduše, umije razaznavati slova, ali teže shvaća neke temeljne stvari. Kao da su mu i logika i moral u tolikoj mjeri iskrivljeni, iskvareni ili ako mu je draže – korumpirani, da ga to, paradoksalno, povrh svih svjedodžaba, diploma, doktorata i certifikata kojima je okićen, čini u biti funkcionalno nepismenim. Gotovo u pravilu, što je veće škole svršio, to serviranu mu medijsku papicu lakomije guta, to ga jača tma i tmuša obuze i guši. Takav se lako hvata u kolo s bilo kime tko naiđe, a GONG, i posebno SDP, često naiđu.

Orkestar SDP-ovih udaraljkaša opet prosvirao

Još jedan veliki hrvatski vanjskopolitički uspjeh u nizu, jer izborena pozicija potpredsjednice Europske komisije za demokraciju i demografiju to zasigurno jest, opet je neke uznemirio. Nervozu je samo još pojačala činjenica da se radi o dvostrukom uspjehu, jer Loru Vidović, štićenicu GONG-a i SDP-a, koja se obnašajući dužnost pučke pravobraniteljice iskazala branjenjem prava svih osim Hrvata, pa bi sad branila prava svih osim Europljana, Plenkovićev HDZ nije podržao u toj nakani. Stoga su njezini pokrovitelji pokušali minirati Dubravku Šuicu onako kako jedino znaju. A kako drukčije, nego onako kako dokazano najbolje pali – izazvati zavist prema njezinoj imovini. Iz prsta je isisana bombastična cifra od 5 milijuna EUR-a, poduprta ad hoc analizom kvazi-financijskog stručnjaka Marka Rakara, polivalentnog specijalca poodavno u službi tog društveno-političkog miljea, kojom se sugeriralo kako Šuica nije mogla steći takav imetak na moralan način. A on baš ni po čemu ne strši u odnosu na prosječnog pripadnika višeg srednjeg sloja u Hrvata njezine životne dobi, pogotovo ne onih iz Dubrovnika gdje je vrijednost nekretnina u zadnja dva desetljeća otišla u nebo, posebno ne onih koji u užoj obitelji imaju kapetana duge plovidbe s više desetljetnim stažem, a Šuica takvog ima. K tomu, ona sama već dvadesetak godina nije srednjoškolska profesorica, kako ružno podmeće Davor Bernardić stvarajući privid da je to još i sad (očito je uzeo dodatne sate iz laganja, posve razumljivo, âjer bez toga nije moguće kormilariti Partijom), nego je primala plaću, što saborske zastupnice, što dubrovačke gradonačelnice, a evo je već sedmu godinu na dužnosti u Europskom parlamentu, a sve to ipak uvelike nadilazi i najviša primanja hrvatskog prosvjetnog djelatnika.

Jedino što bi se Šuici eventualno moglo spočitnuti je nemar što vila u Cavtatu, čiju je fotografiju podijelila s javnošću, nije dovršena. No, Nikolu Grmoju, prokušanog udarača u činele u SDP-ovu orkestru udaraljki, inače, revnog podupiratelja potencijalnog predsjedničkog kandidata Škore, taj je očiti dokaz da vila ipak nije ono što ljudi obično očekuju pod tim pojmom potaknuo tek da okrene pilu naopako i uputi sarkastični poziv da se Šuici pomogne za fasadu. U tome je, treba li reći, popraćen burnim pljeskom medijskih dobošara čiji rekvizit u orkestru partijskih udaraljki odaje već sâm im naziv. A bolje i to, nego poput jadnog Ive Josipovića politički skončati tuckajući onim drvenim štapićima u rukama, dok sad neki novi doktori, nadahnuti promjenama koje je svojedobno predlagao dr. Ivo, udaraju u tambure. Tako to bude u orkestru – svak’ u nešto udarati mora!

No, unatoč silnom uloženom trudu i naporu, operacija je propala i ispunila tek sekundarni cilj – buru u čaši vode za unutarnju uporabu. Šuicu su, naime, podržale sve relevantne snage u Europskom parlamentu, uputivši tako najljepšu čestitku Hrvatskoj za Dan neovisnosti. Pučani, socijaldemokrati, liberali, ali i konzervativci (među kojima su najbrojniji u hrvatskim konzervativnim krugovima prilično cijenjeni vladajući u Poljskoj) su joj dali zeleno svjetlo, dok su protiv bili samo destruktivci i rušitelji europskog zajedništva, bilo na riječima, bilo djelima – zeleni, te lijevi i desni okrajci.

Kakva suverenost Hrvatskoj treba?

Mnoge, poneke i dobronamjerne, ali, ponajprije, slabo upućene, zasmetale su pojedine Šuičine riječi izrečene prilikom saslušanja, a tiču se prihvaćanja u javnome prostoru prevladavajuće terminologije vezane uz reproduktivna prava žena, rodnu ravnopravnost i slične ispraznice današnjeg totalitarizma, kao i izražene spremnosti na suradnju s nositeljima tih mantri. Ipak, takva je umjerena, bezbojna retorika, kao sastavni dio umijeća vođenja politike, jednostavno nužna u okolnostima kad treba ishoditi suglasje. Koliko god to ekstenzivnim promatračima politike bilo iritantno, bilo bi krajnje glupo diskvalificirati se riječima kad si nadomak važnog cilja. Odatle i Šuičino mudro nalaženje opravdanja za glasovanje protiv promocije novovjekih ludorija u financijskim razlozima, pa i pokušaj stjecanja povjerenja pozivanjem na podupiranje ozloglašene Istanbulske konvencije i pod cijenu gubitka dijela birača. Kritika Šuičinog nastupa, utemeljenog na retorici koja uvažava realne političke odnose, po naravi je jednako licemjerna kao ona kojom se koriste kritičari djela blaženog Alojzija Stepinca kad ocjenjuju kako nije dovoljno učinio za progonjene, te da je bio odveć uljudan dopisujući se s totalitarnim vlastima. Zamjeraju mu što je bio susretljiv u komunikaciji s tadašnjim totalitarizmom i koristio se njegovim rječnikom, a nije ga napadao na pasja kola, mada je, kako pokazuju propovijedi još iz tridesetih, bio svjestan njegove pogubne naravi.

Zapravo, pravo pitanje u ovoj priči je kako se jedna mala zemlja sa zanemarivim utjecajem na opća globalna kretanja može oduprijeti ovom novom totalitarizmu koji jače prodire u društvo kroz popularne multimedijalne sadržaje (evo, slavna tvrtka Disney, čiji je utemeljitelj bio simpatizer još onoga totalitarizma, i sad stupa u prvim redovima pa plasira crtić s homoseksualnim parom junaka, koji je k tome još i hibridan – jedan je ptica, a drugi pripadnik neke druge vrste), nego kroz sve papire i deklaracije političkih institucija? Treba li pobjeći od tog i takvog svijeta glavom bez obzira, a što ne mogu ni veći od Hrvatske, pa se zatvoriti u sebe i pokušati ostati postrani, ili kad već nikako ne možeš zabraniti ono zlo i naopako što ti se nameće, u danim okvirima pokušati izboriti se za vlastito dobro, ali i dobro drugih? Kakva suverenost Hrvatskoj treba? Ona koja poziva na izravnu borbu protiv vjetrenjača, jer mala Hrvatska ne može demontirati ključne poluge totalitarizma kojeg diktiraju globalni centri moći? Ili ona koja će se aktivno braniti tako što će ponuditi i promovirati neki drugi važan joj sadržaj?

Na hrvatskoj političkoj tržnici postoje obje navedene ponude. Politika Andreja Plenkovića, nasuprot začahurivanju u sebe, nudi ovo drugo – konkretan, pozitivan sadržaj. Temu demografije, koja doslovce mori sve europske zemlje, Hrvatska je uspjela staviti na stol kao sveeuropsko pitanje, i još je dobila pripadajući resor da se o tome brine. Međutim, neki koji na sva usta hvale demografske mjere Viktora Orbana, koje je uveo nakon gotovo 10 godina vladanja i za cijelo to vrijeme minusa od 40 tisuća ljudi godišnje, kao da su žalosni što će EU na inicijativu Hrvatske, osim za poticanje manjinskih seksualnih i inih orijentacija i životnih stilova, rodnu ravnopravnost i reproduktivna prava žena,… sad, po svemu sudeći, izdvajati sredstva i za poticanje obiteljskog života. Koliko, ovisi, među ostalim, i o umješnosti hrvatske politike. I prema tome bi ju bilo pošteno prosuđivati, kao i ocjenjivati rad Dubravke Šuice.

No, misli li netko da će hrvatska politika doista biti jednako predana tom cilju, vodio ju HDZ ili SDP? Naime, i u Europi, baš kao i u Hrvatskoj, dva su viđenja kako riješiti već naraštajima gomilane demografske probleme i njihove posljedice na održivost koncepta međugeneracijske solidarnosti, slijedno i na životni standard stanovništva. Jedno zagovaraju liberali, socijalisti i krajnja ljevica, koji nemaju ništa protiv rasapa tradicionalne obitelji, štoviše, mnogi među njima upravo to priželjkuju, dok bi manjak ljudi nadoknadili uvozom došljaka iz drugih kultura i civilizacija, ne baš kompatibilnih s europskim načinom života. Druga, pak, struja, ona koju zagovaraju pučani, konzervativci i desnica uopće, vidi rješenje u potpomaganju tradicionalne obitelji, kao temeljne ćelije društva koja jedina daje demografskog ploda.

Sveta prostodušnost ili ordinarno licemjerje?

Ne uviđajući kako se bitka već vodi na pravome mjestu, tamo gdje se donose stvarne odluke, a ne tamo gdje se lamentira uprazno, neki društveno aktivni konzervativci rezolutno tvrde kako se Šuica, eto, odrekla svojih ranije deklariranih, tradicionalnih uvjerenja, dvoumeći pritom da su takva uopće ikad i bila. Sve to samo zbog osobne koristi, položaja i plaće. Što reći (a sličnu su argumentaciju ti krugovi potezali i prilikom izbora Marije Pejčinović Burić za Glavnu tajnicu Vijeća Europe), nego, valjda drugima sude i mjere ih po sebi samima. I to baš u onome čemu nikad nisu ni blizu bili, što nikad nisu radili, niti o tome išta ozbiljno znaju. U nekima je, pak, proradio komunistički isljednički crv pa unatoč tome što je stvar pokrenuo kompromitirani GONG, inzistiraju da se stvar sa Šuičinom imovinom istjera do kraja, prema standardima koji nadilaze europske. A u očima rođenog isljednika kraja nema sve dok se ne nađe neka sumnjiva sitnica, na kojoj bi se uz svesrdno medijsko bubnjanje moglo trajno neutralizirati ozbiljnog političkog protivnika. A nije li upravo to bio i cilj navodnog im svjetonazorskog suparnika koji je čitavu priču pokrenuo? Uzevši to u obzir, čovjek zdrave seljačke pameti, neiskvaren visokim (post)komunističkim školama, pomislio bi da su GONG-ovci i konzervativci politički saveznici, a ne protivnici. U konačnici, nije posve jasno je li u konzervativaca ovdje posrijedi sancta simplicitas (sveta prostodušnost) ili tek ordinarno licemjerje. Mada jedno ne isključuje drugo.

A kad sami pokušavaju ponuditi nešto u sferi politike, onda im se pod paskom stručnjaka iz Josipovićeve komisije za promjene Ustava, mostovca Podolnjaka, zalomi još radikalniji i za Hrvatsku destruktivniji izborni zakon čak i od GONG-ovog. Uz to, dok nekima ne praštaju ambivalentno stajalište oko pobačaja, dotle su spremni bespogovorno prihvatiti zamuckivanje friško im spravljenog novog miljenika o potrebi edukacije o tom pitanju. Kao da je posrijedi znanje a ne moral. I sve to sad, kad još može slobodno, bez pritiska, govoriti što ga volja budući ne obnaša nikakvu dužnost. No, kad je o licemjerju riječ, zanimljivo je primijetiti i kako se ti borci za život od začeća ne ustručavaju iznalaziti razne moralne načine i metode da se začeće spriječi. A što to može značiti, nego da su kad je posrijedi otvorenost prema životu – bez čega nema demografskog preokreta budući sve ostalo, uključujući materijalne potpore i zabranu pobačaja, samo po sebi predstavlja tek neznatno ublažavanje i usporavanje propadanja – zapravo na istoj strani kao i njihovi svjetonazorski protivnici?

Hrvatska europska zvjezdica protiv crvene zvijezde petokrake

Drugi standardni prigovor trenutnoj hrvatskoj politici smjera na nesukladnost riječi, da se jedno govori za vanjsku, a drugo za domaću uporabu. Osim u spomenutom slučaju Dubravke Šuice, kad su se time našli pogođeni desni, konzervativni krugovi, još češće za istovrsnom kritikom posežu lijevo-liberalni krugovi, ponajprije kad je u pitanju odnos prema antifašizmu. Spočitavaju hrvatskoj politici da se vani hvali antifašističkim dosezima, što je nadasve razborito i pragmatično, dok se u Hrvatskoj srami antifašizma, što je posve moralno s obzirom na neizbrisivi krvavi trag i pustoš koje je komunistički užas, već i poradi istih ključnih aktera u Hrvatskoj neodvojiv od antifašizma, za sobom ostavio. I onda desnica, umjesto da gušta što se ljevica srdi, baca drvlje i kamenje na hrvatske dužnosnike zato što u inozemstvu lijepo divane o hrvatskom antifašizmu.

Čitavo stoljeće po svijetu sustavno klevetanoj Hrvatskoj, a nakon stjecanja neovisnosti tretiranoj trećerazrednom zemljom, stalno ucjenjivanoj nekim posebnim monitorinzima, zamjerati ovakve virtuozne paralelne slalome u borbi za mjesto pod suncem na međunarodnoj pozornici, zvuči otprilike jednako moralno kao kad bi se razapinjalo ptičicu koja glumi da joj je povrijeđeno krilo kako bi pozornost grabežljivaca svrnula s vlastitih jaja ili ptića u gnijezdu. Bez i daška ironije, primijetimo kako ovakvo ponašanje pokazuje da se napokon nešto dobro i korisno naučilo i od Srba, na užas onih koji su od njih uzeli samo ono najgore – beskrajnu ljubav prema laži, slavljenje povijesnih poraza i njihovih protagonista kao junaka bez primisli da se iz toga izvuče neka pouka, kreiranje ozračja žalopojke, leleka i cvileža, i ponad svega, beskrajni prijezir prema Europi – domu kojem, unatoč svim gadostima i podlostima kojima je kroz povijest bila izlagana, Hrvatska pripada. Jer kad god bi se makar i dijelom našla pod tuđim suncem, ono bi se pokazalo daleko zubatijim.

I zato prava, istinska suverenost ne leži u bijegu od Europe, nego se ostvaruje ustrajnim i strpljivim tkanjem politike, korištenjem europskih mehanizama kako bi se ostvarili hrvatski nacionalni ciljevi – i vanjski, i unutarnji. Potonji ne samo u financijskom i razvojnom smislu. Naime, što se hrvatska zvjezdica na europskom nebu bude jače sjajila, to će crvena zvijezda petokraka u Hrvatskoj sve više tamnjeti, ma koliko nadzirala pravosuđe, medije, sveučilište… i, naravno, kvazi-desnicu, konzervativnu samo po tome što, unatoč zavodljivim riječima, sve čini kako bi njezini nominalni ideološki suparnici zadržali prevlast.

Vidjevši u prijemu u EU jedinu pravu ugrozu svojoj dominaciji, nasljednici baštine crvene zvijezde petokrake energično su se tomu protivili. Josipović se čak prometnuo u pokrovitelja neke vrste uličnog državnog udara neposredno pred završetak pristupnih pregovora. GONG je u to vrijeme tražio produžetak monitoringa nad Hrvatskom kako bi propustila zadnji vlak do tko zna kad. Sve to u ime koncepta primanja zemalja “Regije” u paketu, ali i zbog zaštite dvojca udbaških ubojica od izručenja Njemačkoj, za što će srce na terenu ostaviti i Zoran Milanović. U protivljenju pristupanju ujedinjenoj Europi i tad su im se pri ruci  našli mnogi viđeniji desničari, pritom se, svojstveno provincijalnom mentalitetu, busajući u prsa podrškom notornog Nigela Faragea, s kojim će se koju godinu potom Andrej Plenković žestoko verbalno odmjeravati u Europskom parlamentu. Pa ako je Plenković obični “briselski ćato”, što li su tek oni (bili) Farageu, Josipoviću, Milanoviću, GONG-u… Možda pero?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari