Pratite nas

Kolumne

Hrvatska europska zvjezdica i crvena zvijezda petokraka

Objavljeno

na

Yves Herman / REUTERS

Što se hrvatska zvjezdica na europskom nebu bude jače sjajila, to će crvena zvijezda petokraka u Hrvatskoj sve više tamnjeti

I nepismenom pretku prosječnog današnjeg Hrvata, čim bi čuo da nesnosnu gužvu oko nečega stvaraju SDP i GONG, stranka i udruga koje žele neku drukčiju Hrvatsku, Hrvatsku sa zastavom koja se ne vije, Hrvatsku sa himnom koja se ne pjeva, po mogućnosti i što manje izvodi, i bez upuštanja u suvišne potankosti odmah bi bilo jasno da se radi o podmetanju usmjerenom kontra hrvatskog dobra. Za razliku od tog, ipak funkcionalno pismenog analfabeta, takvim ga se može okarakterizirati jer je unatoč nepoznavanju pisma bio kadar prepoznati hrvatski interes i razlučiti bitno od nebitnog, njegov medijskom promidžbom i školovanjem prosvijećeni potomak, doduše, umije razaznavati slova, ali teže shvaća neke temeljne stvari. Kao da su mu i logika i moral u tolikoj mjeri iskrivljeni, iskvareni ili ako mu je draže – korumpirani, da ga to, paradoksalno, povrh svih svjedodžaba, diploma, doktorata i certifikata kojima je okićen, čini u biti funkcionalno nepismenim. Gotovo u pravilu, što je veće škole svršio, to serviranu mu medijsku papicu lakomije guta, to ga jača tma i tmuša obuze i guši. Takav se lako hvata u kolo s bilo kime tko naiđe, a GONG, i posebno SDP, često naiđu.

Orkestar SDP-ovih udaraljkaša opet prosvirao

Još jedan veliki hrvatski vanjskopolitički uspjeh u nizu, jer izborena pozicija potpredsjednice Europske komisije za demokraciju i demografiju to zasigurno jest, opet je neke uznemirio. Nervozu je samo još pojačala činjenica da se radi o dvostrukom uspjehu, jer Loru Vidović, štićenicu GONG-a i SDP-a, koja se obnašajući dužnost pučke pravobraniteljice iskazala branjenjem prava svih osim Hrvata, pa bi sad branila prava svih osim Europljana, Plenkovićev HDZ nije podržao u toj nakani. Stoga su njezini pokrovitelji pokušali minirati Dubravku Šuicu onako kako jedino znaju. A kako drukčije, nego onako kako dokazano najbolje pali – izazvati zavist prema njezinoj imovini. Iz prsta je isisana bombastična cifra od 5 milijuna EUR-a, poduprta ad hoc analizom kvazi-financijskog stručnjaka Marka Rakara, polivalentnog specijalca poodavno u službi tog društveno-političkog miljea, kojom se sugeriralo kako Šuica nije mogla steći takav imetak na moralan način. A on baš ni po čemu ne strši u odnosu na prosječnog pripadnika višeg srednjeg sloja u Hrvata njezine životne dobi, pogotovo ne onih iz Dubrovnika gdje je vrijednost nekretnina u zadnja dva desetljeća otišla u nebo, posebno ne onih koji u užoj obitelji imaju kapetana duge plovidbe s više desetljetnim stažem, a Šuica takvog ima. K tomu, ona sama već dvadesetak godina nije srednjoškolska profesorica, kako ružno podmeće Davor Bernardić stvarajući privid da je to još i sad (očito je uzeo dodatne sate iz laganja, posve razumljivo, âjer bez toga nije moguće kormilariti Partijom), nego je primala plaću, što saborske zastupnice, što dubrovačke gradonačelnice, a evo je već sedmu godinu na dužnosti u Europskom parlamentu, a sve to ipak uvelike nadilazi i najviša primanja hrvatskog prosvjetnog djelatnika.

Jedino što bi se Šuici eventualno moglo spočitnuti je nemar što vila u Cavtatu, čiju je fotografiju podijelila s javnošću, nije dovršena. No, Nikolu Grmoju, prokušanog udarača u činele u SDP-ovu orkestru udaraljki, inače, revnog podupiratelja potencijalnog predsjedničkog kandidata Škore, taj je očiti dokaz da vila ipak nije ono što ljudi obično očekuju pod tim pojmom potaknuo tek da okrene pilu naopako i uputi sarkastični poziv da se Šuici pomogne za fasadu. U tome je, treba li reći, popraćen burnim pljeskom medijskih dobošara čiji rekvizit u orkestru partijskih udaraljki odaje već sâm im naziv. A bolje i to, nego poput jadnog Ive Josipovića politički skončati tuckajući onim drvenim štapićima u rukama, dok sad neki novi doktori, nadahnuti promjenama koje je svojedobno predlagao dr. Ivo, udaraju u tambure. Tako to bude u orkestru – svak’ u nešto udarati mora!

No, unatoč silnom uloženom trudu i naporu, operacija je propala i ispunila tek sekundarni cilj – buru u čaši vode za unutarnju uporabu. Šuicu su, naime, podržale sve relevantne snage u Europskom parlamentu, uputivši tako najljepšu čestitku Hrvatskoj za Dan neovisnosti. Pučani, socijaldemokrati, liberali, ali i konzervativci (među kojima su najbrojniji u hrvatskim konzervativnim krugovima prilično cijenjeni vladajući u Poljskoj) su joj dali zeleno svjetlo, dok su protiv bili samo destruktivci i rušitelji europskog zajedništva, bilo na riječima, bilo djelima – zeleni, te lijevi i desni okrajci.

Kakva suverenost Hrvatskoj treba?

Mnoge, poneke i dobronamjerne, ali, ponajprije, slabo upućene, zasmetale su pojedine Šuičine riječi izrečene prilikom saslušanja, a tiču se prihvaćanja u javnome prostoru prevladavajuće terminologije vezane uz reproduktivna prava žena, rodnu ravnopravnost i slične ispraznice današnjeg totalitarizma, kao i izražene spremnosti na suradnju s nositeljima tih mantri. Ipak, takva je umjerena, bezbojna retorika, kao sastavni dio umijeća vođenja politike, jednostavno nužna u okolnostima kad treba ishoditi suglasje. Koliko god to ekstenzivnim promatračima politike bilo iritantno, bilo bi krajnje glupo diskvalificirati se riječima kad si nadomak važnog cilja. Odatle i Šuičino mudro nalaženje opravdanja za glasovanje protiv promocije novovjekih ludorija u financijskim razlozima, pa i pokušaj stjecanja povjerenja pozivanjem na podupiranje ozloglašene Istanbulske konvencije i pod cijenu gubitka dijela birača. Kritika Šuičinog nastupa, utemeljenog na retorici koja uvažava realne političke odnose, po naravi je jednako licemjerna kao ona kojom se koriste kritičari djela blaženog Alojzija Stepinca kad ocjenjuju kako nije dovoljno učinio za progonjene, te da je bio odveć uljudan dopisujući se s totalitarnim vlastima. Zamjeraju mu što je bio susretljiv u komunikaciji s tadašnjim totalitarizmom i koristio se njegovim rječnikom, a nije ga napadao na pasja kola, mada je, kako pokazuju propovijedi još iz tridesetih, bio svjestan njegove pogubne naravi.

Zapravo, pravo pitanje u ovoj priči je kako se jedna mala zemlja sa zanemarivim utjecajem na opća globalna kretanja može oduprijeti ovom novom totalitarizmu koji jače prodire u društvo kroz popularne multimedijalne sadržaje (evo, slavna tvrtka Disney, čiji je utemeljitelj bio simpatizer još onoga totalitarizma, i sad stupa u prvim redovima pa plasira crtić s homoseksualnim parom junaka, koji je k tome još i hibridan – jedan je ptica, a drugi pripadnik neke druge vrste), nego kroz sve papire i deklaracije političkih institucija? Treba li pobjeći od tog i takvog svijeta glavom bez obzira, a što ne mogu ni veći od Hrvatske, pa se zatvoriti u sebe i pokušati ostati postrani, ili kad već nikako ne možeš zabraniti ono zlo i naopako što ti se nameće, u danim okvirima pokušati izboriti se za vlastito dobro, ali i dobro drugih? Kakva suverenost Hrvatskoj treba? Ona koja poziva na izravnu borbu protiv vjetrenjača, jer mala Hrvatska ne može demontirati ključne poluge totalitarizma kojeg diktiraju globalni centri moći? Ili ona koja će se aktivno braniti tako što će ponuditi i promovirati neki drugi važan joj sadržaj?

Na hrvatskoj političkoj tržnici postoje obje navedene ponude. Politika Andreja Plenkovića, nasuprot začahurivanju u sebe, nudi ovo drugo – konkretan, pozitivan sadržaj. Temu demografije, koja doslovce mori sve europske zemlje, Hrvatska je uspjela staviti na stol kao sveeuropsko pitanje, i još je dobila pripadajući resor da se o tome brine. Međutim, neki koji na sva usta hvale demografske mjere Viktora Orbana, koje je uveo nakon gotovo 10 godina vladanja i za cijelo to vrijeme minusa od 40 tisuća ljudi godišnje, kao da su žalosni što će EU na inicijativu Hrvatske, osim za poticanje manjinskih seksualnih i inih orijentacija i životnih stilova, rodnu ravnopravnost i reproduktivna prava žena,… sad, po svemu sudeći, izdvajati sredstva i za poticanje obiteljskog života. Koliko, ovisi, među ostalim, i o umješnosti hrvatske politike. I prema tome bi ju bilo pošteno prosuđivati, kao i ocjenjivati rad Dubravke Šuice.

No, misli li netko da će hrvatska politika doista biti jednako predana tom cilju, vodio ju HDZ ili SDP? Naime, i u Europi, baš kao i u Hrvatskoj, dva su viđenja kako riješiti već naraštajima gomilane demografske probleme i njihove posljedice na održivost koncepta međugeneracijske solidarnosti, slijedno i na životni standard stanovništva. Jedno zagovaraju liberali, socijalisti i krajnja ljevica, koji nemaju ništa protiv rasapa tradicionalne obitelji, štoviše, mnogi među njima upravo to priželjkuju, dok bi manjak ljudi nadoknadili uvozom došljaka iz drugih kultura i civilizacija, ne baš kompatibilnih s europskim načinom života. Druga, pak, struja, ona koju zagovaraju pučani, konzervativci i desnica uopće, vidi rješenje u potpomaganju tradicionalne obitelji, kao temeljne ćelije društva koja jedina daje demografskog ploda.

Sveta prostodušnost ili ordinarno licemjerje?

Ne uviđajući kako se bitka već vodi na pravome mjestu, tamo gdje se donose stvarne odluke, a ne tamo gdje se lamentira uprazno, neki društveno aktivni konzervativci rezolutno tvrde kako se Šuica, eto, odrekla svojih ranije deklariranih, tradicionalnih uvjerenja, dvoumeći pritom da su takva uopće ikad i bila. Sve to samo zbog osobne koristi, položaja i plaće. Što reći (a sličnu su argumentaciju ti krugovi potezali i prilikom izbora Marije Pejčinović Burić za Glavnu tajnicu Vijeća Europe), nego, valjda drugima sude i mjere ih po sebi samima. I to baš u onome čemu nikad nisu ni blizu bili, što nikad nisu radili, niti o tome išta ozbiljno znaju. U nekima je, pak, proradio komunistički isljednički crv pa unatoč tome što je stvar pokrenuo kompromitirani GONG, inzistiraju da se stvar sa Šuičinom imovinom istjera do kraja, prema standardima koji nadilaze europske. A u očima rođenog isljednika kraja nema sve dok se ne nađe neka sumnjiva sitnica, na kojoj bi se uz svesrdno medijsko bubnjanje moglo trajno neutralizirati ozbiljnog političkog protivnika. A nije li upravo to bio i cilj navodnog im svjetonazorskog suparnika koji je čitavu priču pokrenuo? Uzevši to u obzir, čovjek zdrave seljačke pameti, neiskvaren visokim (post)komunističkim školama, pomislio bi da su GONG-ovci i konzervativci politički saveznici, a ne protivnici. U konačnici, nije posve jasno je li u konzervativaca ovdje posrijedi sancta simplicitas (sveta prostodušnost) ili tek ordinarno licemjerje. Mada jedno ne isključuje drugo.

A kad sami pokušavaju ponuditi nešto u sferi politike, onda im se pod paskom stručnjaka iz Josipovićeve komisije za promjene Ustava, mostovca Podolnjaka, zalomi još radikalniji i za Hrvatsku destruktivniji izborni zakon čak i od GONG-ovog. Uz to, dok nekima ne praštaju ambivalentno stajalište oko pobačaja, dotle su spremni bespogovorno prihvatiti zamuckivanje friško im spravljenog novog miljenika o potrebi edukacije o tom pitanju. Kao da je posrijedi znanje a ne moral. I sve to sad, kad još može slobodno, bez pritiska, govoriti što ga volja budući ne obnaša nikakvu dužnost. No, kad je o licemjerju riječ, zanimljivo je primijetiti i kako se ti borci za život od začeća ne ustručavaju iznalaziti razne moralne načine i metode da se začeće spriječi. A što to može značiti, nego da su kad je posrijedi otvorenost prema životu – bez čega nema demografskog preokreta budući sve ostalo, uključujući materijalne potpore i zabranu pobačaja, samo po sebi predstavlja tek neznatno ublažavanje i usporavanje propadanja – zapravo na istoj strani kao i njihovi svjetonazorski protivnici?

Hrvatska europska zvjezdica protiv crvene zvijezde petokrake

Drugi standardni prigovor trenutnoj hrvatskoj politici smjera na nesukladnost riječi, da se jedno govori za vanjsku, a drugo za domaću uporabu. Osim u spomenutom slučaju Dubravke Šuice, kad su se time našli pogođeni desni, konzervativni krugovi, još češće za istovrsnom kritikom posežu lijevo-liberalni krugovi, ponajprije kad je u pitanju odnos prema antifašizmu. Spočitavaju hrvatskoj politici da se vani hvali antifašističkim dosezima, što je nadasve razborito i pragmatično, dok se u Hrvatskoj srami antifašizma, što je posve moralno s obzirom na neizbrisivi krvavi trag i pustoš koje je komunistički užas, već i poradi istih ključnih aktera u Hrvatskoj neodvojiv od antifašizma, za sobom ostavio. I onda desnica, umjesto da gušta što se ljevica srdi, baca drvlje i kamenje na hrvatske dužnosnike zato što u inozemstvu lijepo divane o hrvatskom antifašizmu.

Čitavo stoljeće po svijetu sustavno klevetanoj Hrvatskoj, a nakon stjecanja neovisnosti tretiranoj trećerazrednom zemljom, stalno ucjenjivanoj nekim posebnim monitorinzima, zamjerati ovakve virtuozne paralelne slalome u borbi za mjesto pod suncem na međunarodnoj pozornici, zvuči otprilike jednako moralno kao kad bi se razapinjalo ptičicu koja glumi da joj je povrijeđeno krilo kako bi pozornost grabežljivaca svrnula s vlastitih jaja ili ptića u gnijezdu. Bez i daška ironije, primijetimo kako ovakvo ponašanje pokazuje da se napokon nešto dobro i korisno naučilo i od Srba, na užas onih koji su od njih uzeli samo ono najgore – beskrajnu ljubav prema laži, slavljenje povijesnih poraza i njihovih protagonista kao junaka bez primisli da se iz toga izvuče neka pouka, kreiranje ozračja žalopojke, leleka i cvileža, i ponad svega, beskrajni prijezir prema Europi – domu kojem, unatoč svim gadostima i podlostima kojima je kroz povijest bila izlagana, Hrvatska pripada. Jer kad god bi se makar i dijelom našla pod tuđim suncem, ono bi se pokazalo daleko zubatijim.

I zato prava, istinska suverenost ne leži u bijegu od Europe, nego se ostvaruje ustrajnim i strpljivim tkanjem politike, korištenjem europskih mehanizama kako bi se ostvarili hrvatski nacionalni ciljevi – i vanjski, i unutarnji. Potonji ne samo u financijskom i razvojnom smislu. Naime, što se hrvatska zvjezdica na europskom nebu bude jače sjajila, to će crvena zvijezda petokraka u Hrvatskoj sve više tamnjeti, ma koliko nadzirala pravosuđe, medije, sveučilište… i, naravno, kvazi-desnicu, konzervativnu samo po tome što, unatoč zavodljivim riječima, sve čini kako bi njezini nominalni ideološki suparnici zadržali prevlast.

Vidjevši u prijemu u EU jedinu pravu ugrozu svojoj dominaciji, nasljednici baštine crvene zvijezde petokrake energično su se tomu protivili. Josipović se čak prometnuo u pokrovitelja neke vrste uličnog državnog udara neposredno pred završetak pristupnih pregovora. GONG je u to vrijeme tražio produžetak monitoringa nad Hrvatskom kako bi propustila zadnji vlak do tko zna kad. Sve to u ime koncepta primanja zemalja “Regije” u paketu, ali i zbog zaštite dvojca udbaških ubojica od izručenja Njemačkoj, za što će srce na terenu ostaviti i Zoran Milanović. U protivljenju pristupanju ujedinjenoj Europi i tad su im se pri ruci  našli mnogi viđeniji desničari, pritom se, svojstveno provincijalnom mentalitetu, busajući u prsa podrškom notornog Nigela Faragea, s kojim će se koju godinu potom Andrej Plenković žestoko verbalno odmjeravati u Europskom parlamentu. Pa ako je Plenković obični “briselski ćato”, što li su tek oni (bili) Farageu, Josipoviću, Milanoviću, GONG-u… Možda pero?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dijanović: Pupovčev popis onih koji promiču ‘povijesni revizionizam’, ‘govor mržnje’ i ‘etničku netrpeljivost’

Objavljeno

na

Objavio

Posljednjih godina tradicija je Srpskoga narodnog vijeća (SNV) na čelu s Miloradom Pupovcem da svake godine, o trošku hrvatskih poreznih obveznika, objavi bilten pod nazivom Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u odnosnoj godini. Mijo Crnoja svojedobno je bio prisiljen na ostavku na mjesto ministra branitelja jer je najavio objavu tzv. registra izdajica. SNV-ov bilten pravi je primjer potjernice, registra ‘narodnih izdajnika’ koji su se usudili iole kritički progovoriti o djelovanju Milorada Pupovca i njegove bulumente. Broj za 2018. dugo se čekao, ali smo ga napokon i dočekali.

Pisac ovih redaka do sada nije bio uključen u popis ‘narodnih izdajnika’ SNV-a, nego tek mediji u kojima surađuje. Pitao sam se što nije u redu: zašto me SNV ne stavlja na svoj popis? Što još trebam učiniti? Ove godine napokon sam dobio priznanje uvrštavanjem na sam vrh liste portalskih ‘srbofoba’. Uza me kao dežurni portalski/internet srbofobi označeni su još Zvonimir Hodak, Marko Jurič, Marko Ljubić, Domagoj Pintarić, Dražen Stjepandić, Marcel Holjevac, Ivica Šola, Višnja Starešina, Milan Ivkošić, Nino Raspudić i Mate Mijić.

Kritika etnobiznisa=grubo omalovažavanje Srba u Hrvatskoj

Crimen je pisca ovih redaka, srbofoba, bandita i ‘narodnoga izdajnika’ taj što njegove kolumne spadaju u one koje grubo omalovažavaju Srbe i srpske institucije u Hrvatskoj. Štoviše, riječ je o primjer-kolumnama takva djelovanja. U SNV-potjernici tako čitamo: ‘Primjer su za to kolumne Davora Dijanovića, pa je tako, primjerice, 25. februara na portalu (misli se na portal Direktno, nap. D. D.) napisao kolumnu pod naslovom Iza kulta ‘ugroženog Srbina’, koji propovijeda Milorad Pupovac Suzni, skriva se zločinačka ideja, u kojoj djelovanje SNV-a, časopisa Novosti i Milorada Pupovca označava kao velikosrpsko djelovanje. To je mantra koja se ponavlja kroz brojne članke i kolumne, a gotovo se uvijek dovodi u vezu s ‘uzimanjem novca iz državnog proračuna’ odnosno s ‘etnobiznisom’. To je postalo opće mjesto za optuživanje aktivnosti srpskih institucija u Hrvatskoj’. O etnobiznisu je inače prvi progovorio bivši predsjednik prof. dr. sc. Ivo Josipović, pa ne znamo smatra li SNV upravo njega rodonačelnikom srbofobije u Hrvata.

SNV-ov registar ‘narodnih izdajnika’ uredio je Saša Milošević; tiskan je u 600 primjeraka, a financijsku potporu tiskanju ove ugledne antifašističke tiskotine dao je Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina VRH Grada Zagreba. U uvodu biltena ističe se da je povijesni revizionizam, uključujući i nasilje prema Srbima, dobio svoj institucionalni legitimitet kojemu se preslabo i nedovoljno odupire Vlada Andreja Plenkovića i vladajuća većina (koje je dio i SDSS, nap. D. D.). Revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima, ističe se u biltenu, dobili su pravo javnosti upravo u mandatu Andreja Plenkovića kojega je Milorad Pupovac svojedobno nazvao ‘suhim zlatom’. Naravno, u biltenu se ne ističe da je upravo Pupovčev SDSS (inače stranka koju je osnivao ratni zločinac Goran Hadžić) član vladajuće koalicije i da se Novosti, koje se u svakom broju izruguju iz hrvatske države, financiraju o trošku hrvatskih poreznih obveznika, dakle ‘ustaškim’ kunama.

HRT kao proustaški medij

Govoreći o elementima povijesnoga revizionizma, govora mržnje ili širenja etničke netrpeljivosti u javnom prostoru u 2018. godini Pupovčeva SNV-potjernica ističe: ‘U 2018. godini zabilježeno je, kao i ranijih godina, mnoštvo grafita koje sadrži nacifašističko i ustaško znakovlje, kao i pozive na ubojstvo Srba, na gradskim fasadama, ali i u manjim mjestima i selima. Ipak, najviše je zabrinjavajuća medijska slika koja se, po pitanju desnih i konzervativnih portala, ustalila te dobila još veće pravo javnosti. U tom smislu, ako izuzmemo standardne poruke na takvim portalima, najveći je problem nacionalni javni servis – Hrvatska radio-televizija (HRT). Za nju se može reći da je u prethodnoj godini ustaštvu i historijskom revizionizmu te negacionizmu dala potpuno pravo javnosti, odnosno legitimirala je diskurs fabriciranja povijesnih činjenica. Osim HRT-a, od velikih i značajnih institucija svakako vrijedi spomenuti Rimokatoličku crkvu, koja redovno daje svoje prostore promocijama revizionističke i negacionističke literature, a visoki predstavnici klera u tim događajima nerijetko i sami sudjeluju. Uz to su povezane i brojne komemoracije revizionističkoga i negacionističkog karaktera na kojima prisustvuju čak i predstavnici državnih vlasti. Česti su i politički pritisci na srpske institucije i političare u Hrvatskoj, ali i na državne institucije ako one ne daju pravo javnosti ili ne popuštaju zahtjevima društvenih skupina i parastruktura (ratno-veteranskih, klerikalnih i desnocivilnih) koje u određenoj mjeri imaju svoju ulogu u kreiranju javnih politika.’ I HRT je, dakle, za Pupovčev pamflet proustaški medij! Ako je i od Pupovca – previše je!

Govoreći o ostalim medijima, SNV posebno klasificira internetske portale i emisije, televizije i tiskane medije. Dežurne portalske srbofobe već smo nabrojali, a kad je riječ o drugim internetskim (digitalnim) platformama SNV-potjernica posebno ističe podcast Projekta Velebit. Internetski portali srbofobne orijentacije su sljedeći: Direktno.hr, Narod.hr, Maxportal, Hop.com.hr, Dnevno.hr, Braniteljski portal, Dragovoljac.com, Priznajem.hr, Hrvatsko nebo, Hu-benedikt, Kamenjar, Tjedno.hr, Nacija.hr.

Što se tiče televizijskih medija, ‘osim već standardne Bujice Velimira Bujanca koja se prikazuje na više lokalnih TV-stanica’ – ističu Pupovčevi istražitelji – ‘posebnu pažnju valja posvetiti Hrvatskoj radioteleviziji koja je u nekoliko navrata u 2018. godini u udarnim terminima ugostila negacionističke nadripovjesničare te otvoreno promovirala njihovu literaturu prepunu neistina o ustaškom logoru Jasenovac i tendenciozne antisrpske propagande.’ Nadripovjesničar je za SNV-ovu potjernicu, dakako, novinar i povijesni istraživač Igor Vukić čije je gostovanje na HRT-u svojedobno izazvalo pravu ujdurmu kod čuvara povijesne ‘istine’ koja baštini svijetle tradicije jugoslavensko-komunističkoga totalitarnog sustava. SNV-ovoj potjernici posebno je zasmetao dokumentarac Nade Prkačin Magnum crimen: ‘Sredinom maja u udarnom terminu na HTV1 emitiran je ‘dokumentarac’ Nade Prkačin s klerikalnoga Laudato TV-a Magnum crimen, koji se bavi partizanskim likvidacijama, a u kojemu glavnu ulogu igraju slovenski nadripovjesničar Roman Leljak i hrvatski mu parnjak Josip Jurčević. Roman Leljak živopisna je figura, naročito u svijetu laži – samozvani je istraživač ‘komunističkih zločina’ koji je, primjerice, još ranije, u februaru 2017. godine na HRT-u u emisiji Tihomira Dujmovića Iza zavjese iznio suludu tezu o 146 000 ubijenih Hrvata u poraću u Sloveniji.’

Vokabular je ovo dostojan vremena Jugoslavije, samo umjesto klerofašista imamo klerikalce, a doktora povijesti prof. dr. sc. Josipa Jurčevića naziva se ‘nadripovjesničarom’. Bilo bi zanimljivo doznati što o ovoj klasifikaciji misle hrvatski sudovi?!

Bujica

Od televizijskih emisija Pupovčevi istragaši posebno ističu emisiju Demokracija koju na Vinkovačkoj televiziji vodi Tatjana Markić, a na samome je vrhu, dakako Bujica o kojoj se ističe: ‘Emisija Bujica Velimira Bujanca nastavlja biti jedna od najistaknutijih šovinističkih i ekstremno desnih emisija koja se emitira na mnogim lokalnim televizijama. Bujančevu TV emisiju, kao jednu od najgledanijih političkih talkshow TV emisija u Hrvatskoj, prenosi niz lokalnih TV stanica (Z1, Jadran TV, SBTV, Osječka TV, Srce TV, Adriatic TV itd.) usprkos izrazitoj razini neprofesionalnosti i skandaloznosti po kojoj je Bujančev show prepoznatljiv. Primjerice, 28. je septembra u emisiji gostovao Hrvoje Zekanović, zastupnik Hrasta, a on i Bujanec ismijavali su napad na dr. sc. Pupovca koji se dogodio taj dan na zagrebačkom Dolcu.’

Kad su u pitanu tiskani mediji, onda, dragi čitatelji, imate pravo jednom pogađati tko je na samome vrhu liste srbofobnih tiskanih medija. To je, dakako, Hrvatski tjednik (‘kontinuitet najžešće huškačke propagande i dalje je najprisutniji u Hrvatskom tjedniku urednika Ivice Marijačića’) uz koji se još dodaju tjedni magazini 7dnevno, Hrvatsko slovo i Glas koncila.

Presuda istragaša Hrvatskom tjedniku

SNV-ov popis ‘narodnih neprijatelja’ ovako istragaški presuđuje Hrvatskom tjedniku: ‘Hrvatski tjednik skoro u svakom broju više stranica posvećuje propagandi historijskoga revizionizma i negacionizma te otvoreno antisrpskim i filoustaškim porukama, kako od strane svojih stalnih komentatora tako i od strane čitatelja koji imaju svoju rubriku. Osim toga, Hrvatski tjednik na svojim prednjim i zadnjim stranicama redovito reklamira emisiju Bujica notornog Velimira Bujanca na Z1 televiziji te knjige i filmove Romana Leljaka i Jakova Sedlara, kao i knjige Igora Vukića, Stjepana Loze, Vlade Vladića te drugih pojedinaca koji se najviše ističu po svom u javnosti priznatom revizionizmu i pseudoznanstvenim pokušajima opravdanja ili negiranja ustaških zločina ili drugih zločina počinjenih nad Srbima, kao i difamiranja antifašizma.’

Ne postoji vjerojatno niti jedan relevantniji medij ili politički komentator desnije orijentacije koji se nije našao na popisu SNV-ova pamfleta. Ako netko i nije uvršten u recentni broj, zasigurno je bio u nekome od prethodnih 16 brojeva. Potjernica ne istražuje samo medije, nego i javne akcije, djelovanje političkih stranaka, Thompsonove koncerte, kampanje Građanske inicijative Narod odlučuje, ‘revizionističke’ i ‘negativističke’ promocije, prosvjede protiv kulturnih i glazbenih manifestacija (srbofobija je tako i protivljenje koncertima notornih četnika), skupove, komemoracije, društvene mreže, djelovanje javnih osoba…

Uvesti kazneno djelo Miloradofobije

Ne postoji nitko razuman u Hrvatskoj tko bi imao bilo što protiv lojalnih Srba, a to su oni koji Hrvatsku ne vide kao dio nekakve ‘Velike Srbije’. To je jasno svima osim velikosrbima i njihovim sekundantima koji, ne kritiku Srba, nego velikosrba proglašavaju srbofobijom odnosno mržnjom prema Srbima. Kako je krenulo, uskoro bi se, a i sada je već tako, svaka kritika Milorada Pupovca mogla proglašavati mržnjom prema Srbima. Ako se netko osvrće na Pupovčeve huškačke izjave kao one devedesetih o ‘prekrštavanju srpske djece’ ili 2019. o Hrvatskoj kao novoj NDH ili, ne daj Bože, spominje dr. Šretera ili mutne poslove oko Tesla banke, za čas će postati ljuti srbomrzac prema postulatima kulta ugroženog Srbina. Ako je već tako, predlažemo da se u Kazneni zakon uvede kazneno djelo ‘Miloradofobija’, a biće toga kaznenog djela da bude bilo kakva i najmanja kritika Milorada Suznog. Pa da vidimo tko će da kritikuje agente Beograda!

Do tada ćemo ipak kritizirati i Pupovčeve provokacije i sve oni koji djeluju kao agenture Beograda i velikosrpskih interesa. Njihove, pak, lažne optužbe najbolje su priznanje istinitosti naših analiza. Časno je biti protiv velikosrpske ideologije/patologije i drugo-memorandumske politike. Pa makar bili i na popisu ‘narodnih izdajnika’ koji se – u zemlji čudesa zvanoj Hrvatska – financira novcem hrvatskih poreznih obveznika…

Partizani su likvidirali i raselili mještane Zrina da ne bude više ustaškoga uporišta

Za Pupovčev bilten, financiran novcem hrvatskih poreznih obveznika, Zrin je bio uporište ustaških razbojnika i ubojica koji su ubijali Srbe, a uništenje toga sela napravljeno je kako bi se spriječilo ponovno uspostavljanje ustaškoga uporišta:

Goran Marić i dvojica biskupa Rimokatoličke crkve – Vlado Košić, sisački biskup, i Ivica Petanjak, krčki biskup, 8. septembra prisustvovali su komemoraciji 75. godišnjice pada Zrina 95 – poznatog ustaškog uporišta odakle su ustaše u periodu 1941.-1943. godine upadale u okolna srpska sela, pri čemu su pobile nekoliko stotina ljudi, svih uzrasta i obaju spolova. Ubijanje je bilo praćeno pljačkom i potpunim uništavanjem okolnih naselja. U navedene zločine bio je uključen velik broj mještana Zrina. Partizani su 8. septembra 1943. godine zauzeli Zrin, nanijevši ustašama velike gubitke u borbi, nakon čega su raselili mještane Zrina i porušili selo kako bi se spriječilo ponovno uspostavljanje ustaškog uporišta. Na toj komemoraciji i izjavama povodom komemoracije, od strane spomenutih visokih državnih i crkvenih predstavnika, kao i državnih medija, izrečen je čitav niz neistina koje su podrazumijevale viktimizaciju ustaša i demonizaciju partizana, bez najmanje osude ili makar uzgrednog spominjanja zločina ustaša iz Zrina koji su prethodili padu tog ustaškog uporišta. Biskup Petanjak raseljavanje je Zrinjana nazvao ‘genocidom’, insinuirajući da su mještani raseljeni ‘zato što su bili Hrvati i katolici’. Biskup Petanjak ni tada, kao ni u jednom od prethodnih govora o tom povijesnom događaju, nije spomenuo makar jedan od brojnih zločina koje su stanovnici Zrina počinili nad svojim srpskim susjedima. Povodom komemoracije u Zrinu ministar Goran Marić na svom je Facebook-profilu napisao da su partizani (‘zavjetovane ubojice Hrvata’, kako ih je nazvao) navodno likvidirali 300 mještana Zrina, aludirajući na zauzimanje tog mjesta od strane partizana prije 75 godina, što je gruba neistina izračunata s ciljem demonizacije antifašista. Također, ministar je naveo da je glavni razlog navodnog ubijanja 300 ‘hrvatskih mirnih ratara i stočara’ taj što mještani nisu željeli suradnju s partizanima, odnosno ‘nisu bili spremni ubijati svoje susjede, rodbinu i svoj narod’. Zrin tijekom rata nije bio stanište mirnih ratara i stočara već uporište ustaških razbojnika i ubojica, a partizani nisu raselili to mjesto zato što njegovi mještani nisu s njima željeli suradnju, nego zbog toga što je dio stanovnika Zrina sijalo smrt i vršili nasilje nad mirnim stanovništvom.’

Slavlje na dočeku nogometaša iz Rusije bilo je šovinističko

Uspjeh Vatrenih u Rusiji za Pupovčev je bilten bio popraćen kolektivnom euforijom, histerijom i javnim linčom, a Hrvati ne znaju slaviti uspjehe nacionalne vrste drukčije nego nacističkim pozdravima. Mržnja prema reprezentaciji i njezinu uspjehu jasno odražava mržnju prema hrvatskoj državi onih koji po svoje savjete odlaze u Beograd:

‘Nakon kolektivne euforije i histerije uslijed osvojenoga srebra hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu krenula je hajka na novinare i aktiviste koji su pisali kritički spram određenih pojava oko reprezentacije, naročito nakon dočeka na kojemu se pojavio Marko Perković Thompson, što je izazvalo buru reakcija i u domaćim, ali i u brojnim stranim medijima. Tako su desničarski mediji i njihovi internetski ‘trolovi’ objavljivali članke i komentare u kojima se paušalno proziva nekih dvadesetak uglednih novinara i intelektualaca da stranim medijima stvaraju sliku o Hrvatskoj kao rasističkoj i fašističkoj zemlji. To paušalno prozivanje i optuživanje za ‘jugoslavensku diplomaciju’ i ‘ne-hrvatstvo’ neko je kraće vrijeme poprimalo značajke javnoga linča’.

(…)

Ni nogometna euforija vezana uz Svjetsko prvenstvo u Rusiji nije prošla bez šovinističkih incidenata. Na samom početku prvenstva, kada je hrvatska nogometna reprezentacija igrala protiv Argentine, u centru su Zagreba navijači dizali ruku u nacistički pozdrav, a sami su nogometaši proslavili pobjedu protiv Argentine uz Thompsonovu pjesmu Čavoglave, koja počinje s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’. Taj se isti Thompson pojavio na dočeku hrvatskih nogometaša u Zagrebu 16. jula, i u autobusu i na bini. Iako nije bio predviđen službenim protokolom, to je bila želja samih igrača i izbornika Zlatka Dalića. Medijski osvrti nakon velikog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije nerijetko su bili praćeni politizacijom koja je opet uključivala ‘Srbe’, ‘komuniste’ i ‘Jugoslavene’ kao glavne neprijatelje. Iako o medijima govorimo u sljedećem poglavlju, za ovu svrhu valja izdvojiti tekst Višnje Starešine u Slobodnoj Dalmaciji u kojemu je ona uspjeh hrvatskih nogometaša svela na borbu između ‘djece Oluje’ i ‘djece komunizma’.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Papa je proglasio pet novih svetaca. Među njima nema Alojzija Stepinca

Objavljeno

na

Objavio

Naivna trogodišnja trešnja u voćnjaku procvjetala je nježnim bijelim cvjetovima, radujući se proljeću. Njezina nešto starija i iskusnija susjeda nije nasjela, ali ako se ovako nastavi, i ona će. Uostalom, čuje dječje glasove s igrališta, znači da su proljetni praznici. Ne zna da su na snazi cirkularni listopadski školnički štrajkovi, usporedno s potpunom anarhijom proizvedenoj u famoznoj Školi za život, nedomišljenoj u teoriji, pa zatim i u praksi, objašnjenoj i objašnjavanoj mandarinskim jezikom koji nitko ne razumije, prepuštenoj napokon improvizacijama koje se svode na nagli povratak uhodanoj tradiciji, sa svim njezinim nedostatcima, ali i stalnostima zaslužnim za dobre „ishode“ mnogih naraštaja, ali i za grijehe postupnog obespismenjavanja mladih, što je dovelo do poraznog ukidanja „eseja“ na državnoj maturi, a taj je poraz prouzročen upravo tehnološkom revolucijom koja je mladež, i prije te škole za život, lišila znanja temeljnoga pisanog izražavanja na svom vlastitom, hrvatskom jeziku. Pomagala s malim ekranima samo će produbiti problem i knjigu – čitanjem koje se obogaćuje pismenost učenika – svesti napokon i konačno na čudnu i nepotrebnu hrpu papira.

Na tom je putu, uostalom, i Nobelova nagrada za književnost koja se također postupno prostituirala, neko vrijeme u novije doba ipak u nešto luksuznijim salonima za masažu, a zatim se srozala na nuđenje u mračnim ulicama. Nagrade za književnost i mir u svijetu oduvijek su bile političke naravi, ali su barem u nekim slučajevima i tako ideologizirane dodjeljivane opusima i autorima literarno nezanemarivim. Sada se i od te „estetičke komponente“ radikalno odustalo, pa se novi dobitnici bezočno predstavljaju kao najbolji na svijetu i trpaju na švedski stol koji tvrdi i nadalje da se na njemu nalaze (citiram) „najizvrsnija djela s idealističkim stremljenjima“. Tako je nagradu dobio Peter Handke, čiji nam je idealizam poznat, naime ideal velikosrpskoga fašizma, ukoričen u dvije knjige od kojih se prva zove „Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili pravda za Srbiju“, a druga je ljetni dodatak svetosavskom putopisu, iz 1996. Je li u žiriju bio i švedski ljubitelj Miloševića, Carl Bildt, ne znam, vjerojatno nije, ali je njegov duh obuzeo očito i akademike valjda sklone i srbijanskim akademicima, autorima memoranduma, broj jedan i dva. Pa kada sam negdje izjavio da se protiv Hrvatske vodi specijalni rat (a nisam bio prvi), onda su opisani Handke i njegovi nadarnici tek jedan od sporednih rukavaca toga rata, na „neutralnom“ književnom polju, rata koji se agresivno vodi i u unutar Hrvatske, medijski poduprtim favoriziranjem fukare, ali i uz pomoć hrvatskih vlasti svih boja. Čak se fukara u ovom slučaju malo prenerazila pa udarila po Handkeu, ne zato što bi joj bio nesimpatičan, nego poradi toga što je previše otvoreno stao uz velikosrpsku žgadiju i slavio Miloševića. Domaćim našim zaplotnjačkim potkornjacima učinilo se da je i njih razotkrio, pa su panično reagirali.

Da vidimo što o Handkeu misle izvan Hrvatske. Srbiju ne ćemo spominjati, ona je naravno zadovoljna i sretna, ali što kaže recimo Alen Finkielkraut? Kaže da je Handke ideološko čudovište. Jonathan Littell još je izravniji, veli da je Handke asshole, a Salman Rushdie kandidirao je još prije dvadesetak godina Handkea za nagradu „International moron of the year“, iliti u prijevodu idiot godine. Upitan sada što misli o friškom nobelovcu, reče Salman da nema što dodati.

A glede književnosti, bez politike: Handke je kao prozni pisac malo pa nikakav, nezanimljiv, jači u drami, a jedina doista dobra jest „Kaspar“ iz njegove mladosti – gledali smo ju u Teatru ITD vrlo davno.

Vratimo se u politiku. Nije Handke prvi nobelovac koji je, usprkos svemu što se dogodilo devedesetih, čvrsto na strani Srbije, a protiv Hrvata, naravno. Taj drugi je Bob Dylan, pravim prezimenom Zimmermann, kao što znate (a tako se zvao i veleposlanik u Beogradu, Warren Zimmermann koji je do kraja držao štangu već krepaloj Jugoslaviji). Dylan je, doduše, u prvi mah odbio Nobela, ali se poslije pokajao i raspitivao može li dobiti novac. Kako je završilo, ne sjećam se. Taj Dylan dilao je po svijetu mržnju prema Hrvatima i pristajao uz tezu ugroženosti Srba. Čuvena je njegova izjava da Hrvati mogu nanjušiti Srbe, otprilike.

Ne bih se sada vraćao na to da neka klatež nije nedavnih dana na Trgu Republike Hrvatske (!) izvela bljutavi performans, pod budnim okom slabo plaćenih hrvatskih policajaca. Iz objavljene notice razvidno je o čemu se radilo: dvije su djevojke sjedile (u šatoru ili bez?) , a „publika“ je trebala pogoditi koja je od njih Hrvatica, a koja Srpkinja. Tko je pogodio, dobio je novčanu nagradu. Kakvi su to bili ljudi koji su se u pogađanje upustili, je li im trebalo i to malo novaca za kruh, ne znam, ili su bili unaprijed pripremljeni, ali se vjerojatno uvijek nađe i bedaka koji nasjedaju takvim bijednim provokacijama na tragu upravo Dylana i njegove izjave, s tim da valjda nisu njušili nego sam odoka pogađali. No, nisu krivi bedaci, nego oni koji su takvu predstavu dopustili, a – budući da je sve čuvala policija – očito su provokatori dobili dozvolu za održavanje na trgu, koji na njihovu žalost više ne nosi ime zločinca odgovornog za genocid nad Hrvatima. Sve u sklopu specijalnoga rata koji sam spomenuo, nametanja suvremenim Hrvatima nepostojećeg šovinizma, e da bi se, gomilanjem opisanih „akcija“ došlo do stanja kada će nekim Hrvatima prekipjeti, što performanseri i žele. Ili na kraju svim Hrvatima, jer baš svi pomalo razumiju da je riječ o razrađenoj strategiji s pokroviteljima iz „hrvatske“ vlasti i usklađenoj s Beogradom, a prirodno je (ha) da se specijalni rat prije svega, kao uvijek o u povijesti, vodi dovlačenjem snaga na polje kulture, pa ako i kada to uspije, onda se prelazi na druge načine ratovanja, s tim da je pola posla već obavljeno.

A Nobel dodijeljen Handkeu samo je šlag na torti, na neki način međunarodno priznanje ljubiteljima genocida, koji Srbija ne priznaje, ni Handke. Sljedeći nobelovac (za mir) mogao bi biti Zuroff, koji također ne priznaje srpski genocid u Srebrenici. Hrvatima je ulaz zabranjen, pa imali su već nobelovca Ivu Andrića, samoodvedenog u druge vode. I tako, ode Nobelova nagrada u povijest, na najtužniji mogući način, a ostat će popis dobitnika među kojima su primjerice Pirandello, Faulkner, Shaw, Hemingway, Beckett, Neruda, T. Mann i još mnogi. Doduše, u korist Handkea: već je jedan rasist dobio Nobela, naime Kipling od kojega se to ne bi očekivalo.

Pa dok negatori srbijanskog i srpskog genocida nad Hrvatima i muslimanima-bošnjacima dobivaju nagrade, iz Vukovara koji je na svojim leđima najviše u Hrvatskoj osjetio krvavu, zaslinjenu mržnju divlje soldateske, dolazi odlučna riječ: Dosta! Dosta je prenemaganja hrvatskih vlasti i izgovora zašto u više od dva desetljeća nisu pronašli zločince, zašto nisu energičnije tražili da Srbija plati ratnu odštetu, pa čak ni da prizna srbijanske logore u koje je odvedeno trideset tisuća Hrvata i Hrvatica, a mnogi nisu preživjeli. Dnevne novine objavile su popis ubijenih Hrvata u Vukovaru, i to opet ne zahvaljujući „državi“ nego franjevcima koji su strpljivo tragali za podatcima. I ostavili mjesta na popisu za nestale.

Hrvatska politika ne može se voditi pogledom iz Zagreba, nego pogledom iz Vukovara, a sve izlike (nije trenutak, nemojmo sada opet o tome, pa nismo još ni dotaknuli Križne putove, idemo kronološkim redom) amoralne su i ranjavaju hrvatsku dušu. „Država“ odgovara podizanjem optužnice protiv nekih četničkih čudovišta iz Leve Supoderice, za koje je upravo saznala. Njezina taktika je providna i ide na ruku hrvatskom patriotu Pupovcu, koji više no očito upravlja žalosnim Puppenteatrom (ponavljam se), pa i doziranjem „progona“ zločinaca, prije svega onih koji su nedostupni. Gradonačelnik Vukovara i nije imao drugog izlaza do da podigne glas, jer živi u Vukovaru i s Vukovarcima, pa valjda i on sreće na ulici podrugljive razbojnike koji znaju da ih čuva „viša sila“ iz Zagreba. Sadašnja vlast je ucijenjena, u ulozi ginjola, i to znaju i vrapci na krovu. Ucijenjena s nekoliko strana, drhtavo čuva krhku stabilnost, u čemu joj pomaže i HNS koji ne postoji izvan Vlade i koalicije, što je isto tako nonsens čak i u neobičnoj hrvatskoj varijanti demokracije, a čim im tko zaprijeti izvanrednim izborima, odmah traže sastanke, dijalog, jer ne će dobiti ni jedan posto oko kojega se sada vrte. Grupacije koje su preko volje uzele u koaliciju i HDZ, nametnule su se toj nekada slavnoj stranci (pokretu) koja je u opasnosti da postane neprepoznatljivom u narodu, a živi još, i dobiva glasove, upravo na rečenoj staroj slavi.

Dalibor Jelavić

Smrt slikara Dalibora Jelavića na trenutak je svratila pozornost na umjetnike dragovoljce. Hrvatska televizija se (ipak) našla ponukanom da opširnije obavijesti hrvatsku javnost o umjetničkim vrlinama toga doista posebnog čovjeka. Novine – kako koje. Neke samo omanju vijest, neke i puno više (vrlo dobar In memoriam Patricije Kiš). Potpisnik ovih redaka govorio je nad odrom Dalibora Jelavića u ime Satnije hrvatskih umjetnika iz Domovinskoga rata, te donosim ovdje govor gotovo u cijelosti: „U onim vremenima kada je postalo razvidnim da je na kocki opstanak hrvatskoga naroda i mlade države, brojni su se umjetnici svih naraštaja stavili na raspolaganje domovini. Najspremniji od njih, tada srednje i mlađe generacije, postali su pripadnicima Satnije hrvatskih umjetnika, dragovoljne postrojbe do tada nezabilježene u povijesti ratovanja. Među njima i slikar Dalibor Jelavić, koji je prvi odnekud nabavio maskirnu odoru i okupljao likovne umjetnike. Sjećam se naših razgovora u tadanjem Likumu i obližnjem Društvu hrvatskih književnika, kada smo se složili da u istoj postrojbi treba okupiti sve umjetnike – slikare, kipare, književnike, glumce (i odvažne glumice), redatelje filmske i kazališne, pjevače operne i estradne, kaskadere, te i ostale. Oružanu postrojbu predstavili smo hrvatskoj javnosti ispred zapuštene Mogile, podignute svojedobno u slavu tisućite godine Hrvatskoga kraljevstva, te odmah krenuli na sva područja odasvud napadnute Hrvatske. Dalibor je za sebe i skupinu kojom je zapovijedao izabrao Dalmaciju.

Iz tih ga se dana sjećamo i želimo zadržati u uspomeni. Visok i markantan, zdrav, snažan i poduzetan, neustrašiv, i u odori se odlikovao urođenom grandecom, u spoju s čvrstinom koju je donio s kamena vrgoračkog i baštine neretvanske, zagonetan onima koji ga nisu poznavali, svojeglav i samosvjestan, ironičan i ležeran pa i onda kada se pod kišom metaka iz Mokošice gliserom probijao u opkoljeni Dubrovnik. I u tim odsudnim mjesecima devedeset prve, Dalibor nije posve odbacio kist i boje, radio je plakate koji su trebali razbuditi ravnodušnu europsku javnost, a nas je zadužio svojom video kamerom. Da njega nije bilo, kronika Satnije otišla bi u zaborav ili ostala tek na dojmljivim slikama naših fotografa.

Jedan od najboljih slikara hrvatske postmoderne, Dalibor je vodio i svoj osobni rat poslije rata, dugotrajan rat s bolešću koja napada jednoga od milijun ljudi. Dvaput se vraćao s crte na kojoj počinje vječnost, a mi smo u tjeskobi pratili što se s njim događa, pratili mijene na njegovim radovima koji su u lošim danima slikani crnom bojom, a u danima nade i oporavka vraćao se blještavi kolorit po kojemu će ostati zapamćen.

Dalibore, mi koji još neko vrijeme ostajemo, opraštamo se privremeno od tebe, dok s opet ne okupimo u satniji daleko od ratova i zemaljskih muka, u nedokučivom, astralnom svijetu. Slava ti, hrabri prijatelju.“

Usput, da ne bude zabune: podosta se umjetnika uputilo na prve crte i izvan Satnije. Da spomenem samo znamenitu trojku iz Sunje, filmskoga redatelja Slobodana Praljka, kazališnoga redatelja Miroslava Međimorca i glumca Svena Lastu. I neprežaljenog Radovana Domagoja Devlića, uz Maurovića i Kordeja u vrhu hrvatskih autora stripova svih vremena. Devlić se borio u zapadnoj Slavoniji, u postrojbi zvanoj „Štraseri“. Umro je 2000. godine, u punoj stvaralačkoj snazi.

Nema Stepinca

Papa je proglasio pet novih svetaca. Među njima začudo (ha) nema Alojzija Stepinca. I to je, vidite, oblik specijalnog rata protiv Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari