Connect with us

Kolumne

Hrvatska europska zvjezdica i crvena zvijezda petokraka

Published

on

Yves Herman / REUTERS

Što se hrvatska zvjezdica na europskom nebu bude jače sjajila, to će crvena zvijezda petokraka u Hrvatskoj sve više tamnjeti

I nepismenom pretku prosječnog današnjeg Hrvata, čim bi čuo da nesnosnu gužvu oko nečega stvaraju SDP i GONG, stranka i udruga koje žele neku drukčiju Hrvatsku, Hrvatsku sa zastavom koja se ne vije, Hrvatsku sa himnom koja se ne pjeva, po mogućnosti i što manje izvodi, i bez upuštanja u suvišne potankosti odmah bi bilo jasno da se radi o podmetanju usmjerenom kontra hrvatskog dobra. Za razliku od tog, ipak funkcionalno pismenog analfabeta, takvim ga se može okarakterizirati jer je unatoč nepoznavanju pisma bio kadar prepoznati hrvatski interes i razlučiti bitno od nebitnog, njegov medijskom promidžbom i školovanjem prosvijećeni potomak, doduše, umije razaznavati slova, ali teže shvaća neke temeljne stvari. Kao da su mu i logika i moral u tolikoj mjeri iskrivljeni, iskvareni ili ako mu je draže – korumpirani, da ga to, paradoksalno, povrh svih svjedodžaba, diploma, doktorata i certifikata kojima je okićen, čini u biti funkcionalno nepismenim. Gotovo u pravilu, što je veće škole svršio, to serviranu mu medijsku papicu lakomije guta, to ga jača tma i tmuša obuze i guši. Takav se lako hvata u kolo s bilo kime tko naiđe, a GONG, i posebno SDP, često naiđu.

Orkestar SDP-ovih udaraljkaša opet prosvirao

Još jedan veliki hrvatski vanjskopolitički uspjeh u nizu, jer izborena pozicija potpredsjednice Europske komisije za demokraciju i demografiju to zasigurno jest, opet je neke uznemirio. Nervozu je samo još pojačala činjenica da se radi o dvostrukom uspjehu, jer Loru Vidović, štićenicu GONG-a i SDP-a, koja se obnašajući dužnost pučke pravobraniteljice iskazala branjenjem prava svih osim Hrvata, pa bi sad branila prava svih osim Europljana, Plenkovićev HDZ nije podržao u toj nakani. Stoga su njezini pokrovitelji pokušali minirati Dubravku Šuicu onako kako jedino znaju. A kako drukčije, nego onako kako dokazano najbolje pali – izazvati zavist prema njezinoj imovini. Iz prsta je isisana bombastična cifra od 5 milijuna EUR-a, poduprta ad hoc analizom kvazi-financijskog stručnjaka Marka Rakara, polivalentnog specijalca poodavno u službi tog društveno-političkog miljea, kojom se sugeriralo kako Šuica nije mogla steći takav imetak na moralan način. A on baš ni po čemu ne strši u odnosu na prosječnog pripadnika višeg srednjeg sloja u Hrvata njezine životne dobi, pogotovo ne onih iz Dubrovnika gdje je vrijednost nekretnina u zadnja dva desetljeća otišla u nebo, posebno ne onih koji u užoj obitelji imaju kapetana duge plovidbe s više desetljetnim stažem, a Šuica takvog ima. K tomu, ona sama već dvadesetak godina nije srednjoškolska profesorica, kako ružno podmeće Davor Bernardić stvarajući privid da je to još i sad (očito je uzeo dodatne sate iz laganja, posve razumljivo, âjer bez toga nije moguće kormilariti Partijom), nego je primala plaću, što saborske zastupnice, što dubrovačke gradonačelnice, a evo je već sedmu godinu na dužnosti u Europskom parlamentu, a sve to ipak uvelike nadilazi i najviša primanja hrvatskog prosvjetnog djelatnika.

Jedino što bi se Šuici eventualno moglo spočitnuti je nemar što vila u Cavtatu, čiju je fotografiju podijelila s javnošću, nije dovršena. No, Nikolu Grmoju, prokušanog udarača u činele u SDP-ovu orkestru udaraljki, inače, revnog podupiratelja potencijalnog predsjedničkog kandidata Škore, taj je očiti dokaz da vila ipak nije ono što ljudi obično očekuju pod tim pojmom potaknuo tek da okrene pilu naopako i uputi sarkastični poziv da se Šuici pomogne za fasadu. U tome je, treba li reći, popraćen burnim pljeskom medijskih dobošara čiji rekvizit u orkestru partijskih udaraljki odaje već sâm im naziv. A bolje i to, nego poput jadnog Ive Josipovića politički skončati tuckajući onim drvenim štapićima u rukama, dok sad neki novi doktori, nadahnuti promjenama koje je svojedobno predlagao dr. Ivo, udaraju u tambure. Tako to bude u orkestru – svak’ u nešto udarati mora!

No, unatoč silnom uloženom trudu i naporu, operacija je propala i ispunila tek sekundarni cilj – buru u čaši vode za unutarnju uporabu. Šuicu su, naime, podržale sve relevantne snage u Europskom parlamentu, uputivši tako najljepšu čestitku Hrvatskoj za Dan neovisnosti. Pučani, socijaldemokrati, liberali, ali i konzervativci (među kojima su najbrojniji u hrvatskim konzervativnim krugovima prilično cijenjeni vladajući u Poljskoj) su joj dali zeleno svjetlo, dok su protiv bili samo destruktivci i rušitelji europskog zajedništva, bilo na riječima, bilo djelima – zeleni, te lijevi i desni okrajci.

Kakva suverenost Hrvatskoj treba?

Mnoge, poneke i dobronamjerne, ali, ponajprije, slabo upućene, zasmetale su pojedine Šuičine riječi izrečene prilikom saslušanja, a tiču se prihvaćanja u javnome prostoru prevladavajuće terminologije vezane uz reproduktivna prava žena, rodnu ravnopravnost i slične ispraznice današnjeg totalitarizma, kao i izražene spremnosti na suradnju s nositeljima tih mantri. Ipak, takva je umjerena, bezbojna retorika, kao sastavni dio umijeća vođenja politike, jednostavno nužna u okolnostima kad treba ishoditi suglasje. Koliko god to ekstenzivnim promatračima politike bilo iritantno, bilo bi krajnje glupo diskvalificirati se riječima kad si nadomak važnog cilja. Odatle i Šuičino mudro nalaženje opravdanja za glasovanje protiv promocije novovjekih ludorija u financijskim razlozima, pa i pokušaj stjecanja povjerenja pozivanjem na podupiranje ozloglašene Istanbulske konvencije i pod cijenu gubitka dijela birača. Kritika Šuičinog nastupa, utemeljenog na retorici koja uvažava realne političke odnose, po naravi je jednako licemjerna kao ona kojom se koriste kritičari djela blaženog Alojzija Stepinca kad ocjenjuju kako nije dovoljno učinio za progonjene, te da je bio odveć uljudan dopisujući se s totalitarnim vlastima. Zamjeraju mu što je bio susretljiv u komunikaciji s tadašnjim totalitarizmom i koristio se njegovim rječnikom, a nije ga napadao na pasja kola, mada je, kako pokazuju propovijedi još iz tridesetih, bio svjestan njegove pogubne naravi.

Zapravo, pravo pitanje u ovoj priči je kako se jedna mala zemlja sa zanemarivim utjecajem na opća globalna kretanja može oduprijeti ovom novom totalitarizmu koji jače prodire u društvo kroz popularne multimedijalne sadržaje (evo, slavna tvrtka Disney, čiji je utemeljitelj bio simpatizer još onoga totalitarizma, i sad stupa u prvim redovima pa plasira crtić s homoseksualnim parom junaka, koji je k tome još i hibridan – jedan je ptica, a drugi pripadnik neke druge vrste), nego kroz sve papire i deklaracije političkih institucija? Treba li pobjeći od tog i takvog svijeta glavom bez obzira, a što ne mogu ni veći od Hrvatske, pa se zatvoriti u sebe i pokušati ostati postrani, ili kad već nikako ne možeš zabraniti ono zlo i naopako što ti se nameće, u danim okvirima pokušati izboriti se za vlastito dobro, ali i dobro drugih? Kakva suverenost Hrvatskoj treba? Ona koja poziva na izravnu borbu protiv vjetrenjača, jer mala Hrvatska ne može demontirati ključne poluge totalitarizma kojeg diktiraju globalni centri moći? Ili ona koja će se aktivno braniti tako što će ponuditi i promovirati neki drugi važan joj sadržaj?

Na hrvatskoj političkoj tržnici postoje obje navedene ponude. Politika Andreja Plenkovića, nasuprot začahurivanju u sebe, nudi ovo drugo – konkretan, pozitivan sadržaj. Temu demografije, koja doslovce mori sve europske zemlje, Hrvatska je uspjela staviti na stol kao sveeuropsko pitanje, i još je dobila pripadajući resor da se o tome brine. Međutim, neki koji na sva usta hvale demografske mjere Viktora Orbana, koje je uveo nakon gotovo 10 godina vladanja i za cijelo to vrijeme minusa od 40 tisuća ljudi godišnje, kao da su žalosni što će EU na inicijativu Hrvatske, osim za poticanje manjinskih seksualnih i inih orijentacija i životnih stilova, rodnu ravnopravnost i reproduktivna prava žena,… sad, po svemu sudeći, izdvajati sredstva i za poticanje obiteljskog života. Koliko, ovisi, među ostalim, i o umješnosti hrvatske politike. I prema tome bi ju bilo pošteno prosuđivati, kao i ocjenjivati rad Dubravke Šuice.

No, misli li netko da će hrvatska politika doista biti jednako predana tom cilju, vodio ju HDZ ili SDP? Naime, i u Europi, baš kao i u Hrvatskoj, dva su viđenja kako riješiti već naraštajima gomilane demografske probleme i njihove posljedice na održivost koncepta međugeneracijske solidarnosti, slijedno i na životni standard stanovništva. Jedno zagovaraju liberali, socijalisti i krajnja ljevica, koji nemaju ništa protiv rasapa tradicionalne obitelji, štoviše, mnogi među njima upravo to priželjkuju, dok bi manjak ljudi nadoknadili uvozom došljaka iz drugih kultura i civilizacija, ne baš kompatibilnih s europskim načinom života. Druga, pak, struja, ona koju zagovaraju pučani, konzervativci i desnica uopće, vidi rješenje u potpomaganju tradicionalne obitelji, kao temeljne ćelije društva koja jedina daje demografskog ploda.

Sveta prostodušnost ili ordinarno licemjerje?

Ne uviđajući kako se bitka već vodi na pravome mjestu, tamo gdje se donose stvarne odluke, a ne tamo gdje se lamentira uprazno, neki društveno aktivni konzervativci rezolutno tvrde kako se Šuica, eto, odrekla svojih ranije deklariranih, tradicionalnih uvjerenja, dvoumeći pritom da su takva uopće ikad i bila. Sve to samo zbog osobne koristi, položaja i plaće. Što reći (a sličnu su argumentaciju ti krugovi potezali i prilikom izbora Marije Pejčinović Burić za Glavnu tajnicu Vijeća Europe), nego, valjda drugima sude i mjere ih po sebi samima. I to baš u onome čemu nikad nisu ni blizu bili, što nikad nisu radili, niti o tome išta ozbiljno znaju. U nekima je, pak, proradio komunistički isljednički crv pa unatoč tome što je stvar pokrenuo kompromitirani GONG, inzistiraju da se stvar sa Šuičinom imovinom istjera do kraja, prema standardima koji nadilaze europske. A u očima rođenog isljednika kraja nema sve dok se ne nađe neka sumnjiva sitnica, na kojoj bi se uz svesrdno medijsko bubnjanje moglo trajno neutralizirati ozbiljnog političkog protivnika. A nije li upravo to bio i cilj navodnog im svjetonazorskog suparnika koji je čitavu priču pokrenuo? Uzevši to u obzir, čovjek zdrave seljačke pameti, neiskvaren visokim (post)komunističkim školama, pomislio bi da su GONG-ovci i konzervativci politički saveznici, a ne protivnici. U konačnici, nije posve jasno je li u konzervativaca ovdje posrijedi sancta simplicitas (sveta prostodušnost) ili tek ordinarno licemjerje. Mada jedno ne isključuje drugo.

A kad sami pokušavaju ponuditi nešto u sferi politike, onda im se pod paskom stručnjaka iz Josipovićeve komisije za promjene Ustava, mostovca Podolnjaka, zalomi još radikalniji i za Hrvatsku destruktivniji izborni zakon čak i od GONG-ovog. Uz to, dok nekima ne praštaju ambivalentno stajalište oko pobačaja, dotle su spremni bespogovorno prihvatiti zamuckivanje friško im spravljenog novog miljenika o potrebi edukacije o tom pitanju. Kao da je posrijedi znanje a ne moral. I sve to sad, kad još može slobodno, bez pritiska, govoriti što ga volja budući ne obnaša nikakvu dužnost. No, kad je o licemjerju riječ, zanimljivo je primijetiti i kako se ti borci za život od začeća ne ustručavaju iznalaziti razne moralne načine i metode da se začeće spriječi. A što to može značiti, nego da su kad je posrijedi otvorenost prema životu – bez čega nema demografskog preokreta budući sve ostalo, uključujući materijalne potpore i zabranu pobačaja, samo po sebi predstavlja tek neznatno ublažavanje i usporavanje propadanja – zapravo na istoj strani kao i njihovi svjetonazorski protivnici?

Hrvatska europska zvjezdica protiv crvene zvijezde petokrake

Drugi standardni prigovor trenutnoj hrvatskoj politici smjera na nesukladnost riječi, da se jedno govori za vanjsku, a drugo za domaću uporabu. Osim u spomenutom slučaju Dubravke Šuice, kad su se time našli pogođeni desni, konzervativni krugovi, još češće za istovrsnom kritikom posežu lijevo-liberalni krugovi, ponajprije kad je u pitanju odnos prema antifašizmu. Spočitavaju hrvatskoj politici da se vani hvali antifašističkim dosezima, što je nadasve razborito i pragmatično, dok se u Hrvatskoj srami antifašizma, što je posve moralno s obzirom na neizbrisivi krvavi trag i pustoš koje je komunistički užas, već i poradi istih ključnih aktera u Hrvatskoj neodvojiv od antifašizma, za sobom ostavio. I onda desnica, umjesto da gušta što se ljevica srdi, baca drvlje i kamenje na hrvatske dužnosnike zato što u inozemstvu lijepo divane o hrvatskom antifašizmu.

Čitavo stoljeće po svijetu sustavno klevetanoj Hrvatskoj, a nakon stjecanja neovisnosti tretiranoj trećerazrednom zemljom, stalno ucjenjivanoj nekim posebnim monitorinzima, zamjerati ovakve virtuozne paralelne slalome u borbi za mjesto pod suncem na međunarodnoj pozornici, zvuči otprilike jednako moralno kao kad bi se razapinjalo ptičicu koja glumi da joj je povrijeđeno krilo kako bi pozornost grabežljivaca svrnula s vlastitih jaja ili ptića u gnijezdu. Bez i daška ironije, primijetimo kako ovakvo ponašanje pokazuje da se napokon nešto dobro i korisno naučilo i od Srba, na užas onih koji su od njih uzeli samo ono najgore – beskrajnu ljubav prema laži, slavljenje povijesnih poraza i njihovih protagonista kao junaka bez primisli da se iz toga izvuče neka pouka, kreiranje ozračja žalopojke, leleka i cvileža, i ponad svega, beskrajni prijezir prema Europi – domu kojem, unatoč svim gadostima i podlostima kojima je kroz povijest bila izlagana, Hrvatska pripada. Jer kad god bi se makar i dijelom našla pod tuđim suncem, ono bi se pokazalo daleko zubatijim.

I zato prava, istinska suverenost ne leži u bijegu od Europe, nego se ostvaruje ustrajnim i strpljivim tkanjem politike, korištenjem europskih mehanizama kako bi se ostvarili hrvatski nacionalni ciljevi – i vanjski, i unutarnji. Potonji ne samo u financijskom i razvojnom smislu. Naime, što se hrvatska zvjezdica na europskom nebu bude jače sjajila, to će crvena zvijezda petokraka u Hrvatskoj sve više tamnjeti, ma koliko nadzirala pravosuđe, medije, sveučilište… i, naravno, kvazi-desnicu, konzervativnu samo po tome što, unatoč zavodljivim riječima, sve čini kako bi njezini nominalni ideološki suparnici zadržali prevlast.

Vidjevši u prijemu u EU jedinu pravu ugrozu svojoj dominaciji, nasljednici baštine crvene zvijezde petokrake energično su se tomu protivili. Josipović se čak prometnuo u pokrovitelja neke vrste uličnog državnog udara neposredno pred završetak pristupnih pregovora. GONG je u to vrijeme tražio produžetak monitoringa nad Hrvatskom kako bi propustila zadnji vlak do tko zna kad. Sve to u ime koncepta primanja zemalja “Regije” u paketu, ali i zbog zaštite dvojca udbaških ubojica od izručenja Njemačkoj, za što će srce na terenu ostaviti i Zoran Milanović. U protivljenju pristupanju ujedinjenoj Europi i tad su im se pri ruci  našli mnogi viđeniji desničari, pritom se, svojstveno provincijalnom mentalitetu, busajući u prsa podrškom notornog Nigela Faragea, s kojim će se koju godinu potom Andrej Plenković žestoko verbalno odmjeravati u Europskom parlamentu. Pa ako je Plenković obični “briselski ćato”, što li su tek oni (bili) Farageu, Josipoviću, Milanoviću, GONG-u… Možda pero?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari