Hrvatska i odljev mozgova

1. Činjenice o iseljavanju

Hrvatska izumire. To je činjenica s kojom će se morati suočiti vrhovne državne institucije. Što prije to bolje. I to stvaralački suočiti. Znači, posegnuti za iskustvom zemalja koje su uspjele zaustaviti iseljeničke valove i vratiti dio svoga iseljenoga svijeta (Irska, Poljska). Jer, dosadašnje Vladine mjere u području zaustavljanja iseljavanja i demografske obnove vidljivih i trenutnih učinaka kao da nemaju.

Ali, ta istina o učincima mjera demografske obnove ima i svoje drugo lice: da bi intervencije u demografska kretanja imale učinak mora proći dulje vremena. I to je izvan rasprave.

2. Uzroci napuštan ja Hrvatske

Ono što nije izvan rasprave uzroci su odlazaka hrvatskih ljudi iz domovine. Prema statistici Hrvatska gubi jedan Osijek u međupopisnom razdoblju. Također odlaze osobe u (žene) u fertilnoj dobi koje nisu rodile.

Isto tako, nova je pojava u pitanju: ne odlaze nezaposleni ni nesituirani, nego osobe koje napuštaju i posao i obiteljske kuće! Odlaze u punu nesigurnost i na poslove koje u Hrvatskoj sami radili ne bi.

Naravno, odlaze i osobe koje su u Hrvatskoj uspjele diplomirati jer su u EU visokostručni poslovi daleko bolje plaćeni nego u domovini. To neki pogrešno nazivaju odljevom mozgova. Ništa dalje od toga.

3. Odljev mozgova

Naime, ako je nekom uspjelo diplomirati/magistrirati, steći osnove za stručno napredovanje, to još ne znači ništa drugo nego da je riječ o ljudima koji nisu znanstvenici, inovatori nego visoko obrazovani stručni radnici. To i ništa drugo. To znači da umiju primijeniti visokoorganizirana znanja, koja su drugi stekli, na svojem radnom mjestu koje takva znanja i s njima povezana praktična umijeća zahtijeva.

Jer, kad u svijet ode jedan Soljačić ili Pavuna ili jedan Prelog, to je odljev mozgova. Ali oni, ne odlaze kruga radi, nego što za dalji razvitak njihova talenta nije bilo tehničkih i tehnoloških mogućnosti u domovini (Hrvatska nema, niti može imati, CERN!), a da se o zavisti ne zbori. Takvi, i kad su fizički izvan domovine, svojim iznimnim radom i postignućima doprinose joj na toliko načina. I vraćaju se. Da nije bilo Ružičke, tko bi Preloga pozvao u Švicarsku?! A koliko je samo dobra učinio za svoju domovinu oplemenjujući svoj iznimni dar. To je odljev mozgova, a ne odlazak na visokim učilištima na veću plaću stručnoosposobljenih pojedinaca. Razlika između ovih i onih koji odlaze s manjim stupnjem naobrazbe samo je u visini primanja, a ne u „kvaliteti“ razloga odlasku. I tu bitnu razliku valja uzeti u račun kad se prosuđuje okolnosti iseljavanja hrvatskih ljudi iz domovine.

(U ovo promišljanje uzet ćemo samo vrijeme iseljavanja za trajanja SFRJ i moderne Hrvatske.)

4. Bijeg iz komunističkoga pakla

U vrijeme kad je Tito otvorio granice SFRJ na Zapad je jurnulo sve što je moglo. I radilo je što mu se dalo. Bio je to svijet bez poznavanja jezika, bez ozbiljnih radnih navika i iskustva tržišnih društvenih prilika u novom svijetu… U inozemstvu hrvatski su ljudi radili bilo što jer i to je bilo bolje nego u SFRJ imati „dobro plaćen“ posao. I tad je na Zapad (i Australiju) izbjeglo fertilno mnoštvo.

Osim toga, imati u ta vremena mogućnosti da se mogla podići putovnica bio je dah slobode za mnoge i otvorena vrata za bijeg iz mraka partijske neograničene i svemoćne vlasti koja se posebno, na dnevnoj bazi, iživljavala na Hrvatima. Osim samoga novca za uzdržavanje obitelji, bijeg u slobodu bio je ne mali motiv. I bio je politički čin sam po sebi.

Boravak tih hrvatskih ljudi u stranom svijetu osakatio je njihove obitelji bez očeva, ali nije značio i napuštanje domovine. Pretežito, ti su se ljudi vratili domu kao umirovljenici Istina, ostale su bolne praznine u obiteljima, život razdvojenih obitelji u kojima je otac bio gost za vrijeme Božićnih blagdana koji su se samo smjeli označavati novogodišnjima. Naravno, to rane i rupe koje je sa sobom ponio cijeli jedan naraštaj djece gastarbeitera i s njima je preživjela, ili nije.

Usprkos tome, tom bolnom ranom odvojenosti od obitelji na duši naroda, ti su ljudi u stranom svijetu osjetili i naučili živjeti u prostoru ljudskih sloboda. Golem je to bio, u znoju lica svoga, stečeni kapital slobode koji su u času stjecanja hrvatske državnosti ti ljudi imali i donijeli kao golemi duhovni i materijalni izvor snage u ratu za slobodu. Oni su znali što je demokracija i koja su njezina pravila i bili su spremni za nju žrtvovati svoje vrijeme, novac i zdravlje. Tako se bijeg iz komunističkoga pakla pretopio u ono što ga je na najdubljoj ljudskoj razini uspjelo pobijediti. Titov plan o rješavanju nezaposlenosti, ali i smanjivanju broja Hrvata, u svom ataru bio je jedan od uzroka nestanka toga atara kao diktatorove privatne prćije.

(Osim spomenutih skupina Hrvata početkom ratnih zbivanja na tlu Hrvatske nešto je mladih, sposobnih za ratno djelovanje sklonjeno na Zapad. Naravno, oni nisu bili oni koji posla nisu imali. Stoga ih se tek spominje kao one koji su okusili Zapad iz popunio drugačijih motiva.).

5. Iseljavanje iz suverene Hrvatske

Kao što je već pokazano, iz suverene Hrvatske ne odlazi se temeljno iz političkih razloga, niti da se u tuđini kruha nađe jer to u domovini nije  moguće. Odlazi se jer su u EU bolje plaće. To kao prvo. A budući da se napuštaju imanja, vlastite kuće kojih u EU svatko ne može steći i sa dobrom plaćom, onda se kao dodatni motiv obično iznosi i činjenica da u Hrvatskoj nema izgleda za napredovanje, da se posao može dobiti (samo) po vezi, a, osim toga država ne zapošljava nikoga i ne daje posla onima koji su stručni te sustav državne uprave ne funkcionira….

O stručnosti je već rečeno sve što treba. Istina je takvi se poslovi traže na Zapadu i mnogo su bolje plaćeni i istina je da odlaze u svijet oni koji sada manje-više znaju, ili razumiju, barem engleski jezik i istina je da oni samo traže više novca za isti rad kao u domovini. I istina je da u tom slučaju ni o kavom odljevu mozgova u tom slučaju govora biti ne može. Ti ljudi su samo (što ,naravno, nije malo )završili visokostručnu naobrazbu i to je sve. Od većine njih ni u domovini, a ni u svijetu više se očekivati ne može doli da se stručno usavršavaju. Znači oni ne da stvaraju nove vrijednosti i pomake u struci u kojoj su u domovini obučeni, nego da što se brže i učinkovitije koriste tim znanjima. Oni ne stvaraju ništa, nego provode ono što su naučili. Jer to i je smisao visoke naobrazbe: umjeti se koristiti tuđim umijećima na što učinkovitiji način. Jer, rijetki su oni koji su za studija pokazivali potrebu za ulaskom u (neizvjesni) znanstveni svijet i život. To je, među inim, i poziv, poslanje rijetki dar dan rijetkim! I to je istina o „odljevu mozgova“. U tom smislu o frazi da odlaze mladi i stručni, nema smisla govoriti. A tko će stručan odlaziti ako ne mladi? S jednim dodatkom: mladost sama po sebi ne jamči ništa drugo, osim da je izdržljivija pred izazovima.

Naravno, odlaze i oni koji posla nemaju, a one poslove koje bi u domovini mogli raditi, ne žele! Primjerice što da i na domovinskom tržištu rada ponude ljudi koji su završeni maturanti gimnazije ili ekonomski tehničari, upravni tehničari, tehničari bilo koje struke uopće, osim one koja radi na strojevima? Za tom vrstom i stupnjem znanja nema potrebe. Nit će je biti. Osim ako takve osobe se ne prekvalificiraju, a to im država omogućuje. Omogućuje ali ih ne tjera da to učine. Ako osobe nemaju praktičnih zanimanja a koja su i u domovini plaćena bolje od onih sveučilišnih profesora (Nađite, sad u ljeto instalatera grijanja ili vodoinstalatera!) što da rade osim običnih fizičkih poslova! S druge strane što da se kaže o potražnji za eklektičarima, automehaničarima, soboslikarima, dimnjačarima, parketarima, bravarima, zidarima, krojačima, postolarima, stolarima, tapetarima, kovačima, krovopokrivačima, tehničarima za popravak elektroničkih kućnih uređaja, konobarima u ljeti, ali i nače, vozačima, čistačima…?!

Za sam dolazak u kuću, ako želite popraviti perilicu takav majstor, po tržišnim načelima, naplatit će vam satnicu profesora! S pravom jer u tim zanimanjima tržište radi kao urica. I takvi ne odlaze u svijet jer i tamo su jednako tako zlata vrijedni.

Dakle, tko zaista napušta danas domovinu u potrazi za boljim životom? Oni koji svojim rukama rade, i koje tržište treba, očito, ne.

Onda tko? U osnovi, odlaze oni koji su zaista u ozbiljnoj krizi jer nemaju potrebna znanja i umijeća ali i sposobnost da ih steknu dodatnim učenjem. Oni će u svijetu raditi one poslove koje ni Hrvati više ne žele raditi u domovini! I tome je tako.

Što, u dubini, stoji iza ovoga odljeva radno sposobnih, fertilnih ljudi iz domovine koji ne vide svoju životnu perspektivu na rodnoj grudi?

6. Naobrazba za  tržište

Na prvi pogled, a tako se i javno ističe, jedan od temeljnih uzroka odljeva ljudi loš je sustav naobrazbe koji kao ne slijedi potrebe tržišta?

Lak i brz i netočan odgovor.

Jer, nema naobrazbe koja će slijediti tržište rada koje se mijenja brže od ratne tehnike!

Istina, kad bi netko zaista ozbiljan u Hrvatskoj planirao, i promišljao naobrazbu, pravio zbiljske korisne uputnike za sve razine i stupnjeve učenja i podučavanja, onda bi uvidio da to nije pitanje osposobljavanja ljudi za ove ili one struke koje danas tržište treba (osim rijetkih), nego je ta stvar jednostavna do bola, a za koju kurikumulaši nemaju kumulirano iskustvo ali imaju promašena znanja i – poimanja. A riječ je samo o jednom: sustav naobrazbe, ma na kojoj razini i stupnju bio, morao bi učenika naučiti samo jednom – naučiti ga učiti! To će kazati: naučiti ga iz svijeta oko sebe uzimati činjenice i ponašati se sukladno njima, naučiti ga određivati svoja životna prvenstva i ciljeve što će mu sve pomagati da bude čovjek slobode, on koji ima snage i volje za odrediti svoje mjesto u svijetu.

Dakle, problem oko naobrazbe i stjecanja umijeće u tome je da sustav stjecanja znanja i umijeća zahvati što šire u zdenac utvrđenih znanja i spoznaja. To stoga što je puno lakše od općenitijega, širega spoznavati i orijentirati se prema užem, posebnijem. Odnosno, mnogo se lakše usavršavati u znanjima i umijećima koje su šire postavljena i na njih nadograđivati pojedinosti, nego od specijalističkih znanja okretati se općenitijima. Ma ako to čudno izgledalo, ali od dobre opće kulture i općih tehničkih znanja veoma lakše se osoba orijentira u svijetu i stječe posebna znanja koja sjedaju u općenitiji okvir!

Naravno, pri tom se domovinski odgoj za domoljublje, povijesne istine opstanka hrvatske nacije podrazumijeva a da to ne bude prodaja ideologije, nego kruta istina zbilje i trajanja hrvatskoga naroda pod kapom nebeskom.

Odnosno, onaj koji od malih nogu nauči učiti, stekne umijeće korištenja svime oko sebe da bi postizao svoje ciljeve – uvijek je spreman i u kasnijoj životnoj dobi učiti iznova. On je osoba koja zna da je njegova sreća, u pravilu, u njegovim rukama i da nitko nikome nikad ništa ne daruje tek tako!

Hoće li, kao slobodan osoba i osposobljena za življenje slobode i za slobodu uvidjeti da je sam čovjek list na vodi, ako nema pogled uprt iznad sebe i svojih mogućnosti, njegov je konačni izbor. To je izbor na kojem se pada u ništavilo, ma što se postiglo u životu ili je život u punini ljudskosti, put i hod prema vječnosti.

7. Nasljeđe komunizma- utisni gen

Istina je, a koju se olako zaboravlja, da je život naših roditelja sav prošao u komunizmu koji ni do jedne zaista ljudske vrjednote nije držao ništa ili ju je karikirao. A upravo u slučaju odnosa prema radu i stjecanju znanja i umijeća, komunizam je izopačivanje stvarnosti doveo do savršenstva.

Kako?

Tako što je odgovornost za rad, posao i „sreću“ osobe prenio u dolazak komunizma na zemlju, a to će biti povijesni čas svijetle budućnosti u kojem će čovjek biti oslobođen tereta rada! Sa obzora te svijetle budućnosti nije (bilo) važno kakva je sadašnjost.

Dakle, komunizam je cijeli narod pretvorio u sanjara, ali i običan kompost, gradivno podno tlo za stablo sretne budućnosti ljudskoga roda u nekom dalekom času. S time što je sve to usrećivanje zapečatio istinom da je zadaća države, osim što treba nestajati kao povijesni proces, i – hraniti svoje žiteljstvo. U prijevodu, davati mu i osiguravati posao pri čemu je država jedini ozbiljni poslodavac. (U komunizmu poneki zanatlije su mogli raditi osobnim radom kao privatne osobe!)

Naravno, država je i jedini izvor znanja i jedini nadziratelj onoga što se predaje u školskom sustavu čija je jedina zadaća proizvoditi proizvođače za jedinoga poslodavca (državu) pri čemu su iz jezika bile izbačene riječi kao zarada, poslodavac, kapital (glavnica), tržište, privatna inicijativa, poduzetništvo…. Dakle, sve ono čega su danas puna usta nekadašnjih komunističkih naučitelja sretne budućnosti u kojoj će čovjek biti oslobođen tlake rada.

To što su mase tako usrećivanih proizvođača jurnule u stampedu iz te zemlje u očekivanju buduće sreće samo kad im je bilo dopušteni imati pasoše (putovnice) nikom ništa. Kao zbilo se.

Ovaj podsjetnik na sretna vremena prije devedesete kad je „bilo posla“ i kad je država brinula za svoje podanike, je potreban kako bi se pokazalo da iza čina napuštanja domovine, koja ne daje dovoljno za život, ima i mnogo tamnija i tananija istina.

Ovaj nauk o državi koja hrani i čiji je to posao i koja je jedini poslodavac i gdje se ne radi da bi se zaradilo (Zarada je jedan od nekoliko smrtnih grijeha komunizma!) nego proizvodilo kupio taj proizvod itko ili nitko jer je uvijek netko drugi(svi) podmirivao gubitke, to iskustvo države kao svemajke u narodu partijom izdvojenom od svijeta tržišta, poduzetništva, rada radi zarade, osobnih inicijativa u poboljšavanju uvjeta rada kao i umijeća preuzimanja rizika za neuspjeh, morao je u svom dugom trajanju proizvesti posljedice po duh i dušu, ali ponajprije, razumijevanje uloge i mjesta rada i poduzetništva.

U društvu u kojem je radnik bio i „vlasnik“ i „poduzetnik“, a osobna inicijativa ljudi je svedena na uređivanje kuće i okućnice, susret s tržištem, i sa svim njegovim pravilima i igrama bio je šok.

Najednom država više nije, niti može biti, ona koja hrani i „daje“, zapošljava i brine o svemu u životu pojedinca, nego samo okvir za iste prilike svima, a to je nužno moralo razočarati bivše samoupravljače, u njihovoj srži. Jer oni su svikli na nešto sasvim drugo pod imenom „država“ i taj su šok stvarnosti života u drugačijoj državi, htjeli ne htjeli, prenijeli i na svoju djecu. To je ono što moderna sociologija i psihologija otkriva kao utisni gen (Roditelji u istim okolnostima na djecu prenose i svoj odnos prema stvarnosti kao i bilo koji druge svoje biološke osobine).

Dakle, hoće li takvo dijete s takvim utisnim genom u sebi o državi kao svemajki, a to su mahom četrdesetogodišnjaci, zaista razumjeti i prihvatiti tržište, osobnu odgovornost napor i trud koji nužno ne mora biti odmah nagrađen, neizvjesnost svega i potrebu vlastitoga udjela u određivanju okolnosti u društvu koje se tek pokušava izgraditi na načelima kojih nikad u životu svoje većine pučana nije bilo!?

Pojedinac odrastao u takvom ozračju poć će u svijet jer mu Hrvatska ništa ne daje! Bez obzira što ima i kuću i posao! Jer to što ima u domovini, premalo mu je. On zna da u velikom svijetu čistoga kapitalizma ima više izgleda za ostvariti ono što drži „boljim životom“. A budući da je život samo jedan s nasljeđem kakvo ima, nema vremena u kojem će i Hrvatska biti slična zapadnim državama.

8. Druga vrsta  utisnoga  gena –  poslodavci nakon komunizma

Žrtva utisnoga gena nisu samo djeca samoupravljačkih masa, nego i oni koji bi njima trebali davati poslove od kojih bi se moglo dobro živjeti i u Hrvatskoj.

Jer, tko su poslodavci u Hrvatskoj, čiji su oni potomci i što su oni baštinili kao podlogu za poduzetništvo. Odnosno, tko je u posljekomunističkoj Hrvatskoj uopće mogao postati poslodavac?

Todorić, Tedeschi, Špiljak, Končar, Štrok isl. i ini takvi. Iz kojih to oni krugova dolaze, što su im bili roditelji da su mogli tako olako prevladati „zakonitosti“ komunizma i postati preko noći (kapitalistički) poduzetnici?

Zanimljivo: svi ovdje nabrojani djeca su visokih komunističkih partijskih dužnosnika – u najmanju ruku članova Centralnoga komiteta partije!

Gdje su to takvi naučili pravila tržišta, ulogu države u tržištu, ulogu rada i kapitala i jesu li za njih (njihovi) zaposlenici dodaci stroju, puka „radna snaga“ ili osobe sa svojim cjelovitim životima? Razumiju li oni svoje zaposlenike i njihovu potrebu da zaista mogu od rada svojih ruku živjeti a ne preživljavati?

Kad kažemo da su i oni žrtve utisnoga gena mislimo na činjenicu da oni baštine odnos svojih otaca prema radu kao nečem od čega valja bježati glavom bez obzira. I kao takvi i oni u sebi od tržišta vide samo pojeftinjivanje sastavnica proizvodnje, a najpromjenjiviji čimbenik proizvodnje je – radnik.

Stoga, kao čimbenik napuštanja domovine radno aktivnoga pučanstva, valja uzeti u obzir i nasljeđe iz kojega dolaze poslodavci u Hrvatskoj kao i njihov utisni gen.

Očito, ni za jedne ni za druge rad nije ništa drugo nego puko korištenje radničke snage u doslovnom smislu. On nije spojnica poduzetničkih rizika i odgovornosti te radničke lojalnosti poslodavcu, nego gotovo uvjetovani međusobno suprotstavljeni odnos.

Jasno, u takvim okolnostima, gubitnici su svi. Poslodavci koji će sve teže pronalaziti radnike voljne, sposobne i odgovorne, jer će ih bivati sve manje, a radnici će radije svoje sposobnosti i talente nuditi strancima s neizbježnom sudbinom u tuđini: i sami će se veoma brzo pretapati u strance! I to ih, izgleda, ne će smetati.

9. Posljedice „odljeva  mozgova“

U cijelom ovom kolopletu gubitništva, ukliještena u raljama utisnoga gena, istinski gubitnik je Hrvatska.

Jer napušta ju naraštaj koji u svakom društvu nosi i pridonosi provedivosti i usklađenosti mirovinskoga i zdravstvenoga sustava, ravnoteži u međugeneracijskim odnosima i ostvaruje ukupnu društvenu stabilnost i njegovu upravljivost, prirodnu smjenu naraštaja te osigurava obnovljivost nacije.

Pitanja svih pitanja za vlasti u Hrvatskoj može li se zaustaviti ovaj val?

Opća je spoznaja da ni jedna intervencija u demografska gibanja ne može polučiti trenutne rezultate ma kako dobro bila osmišljena.

Ali, kako je ovdje riječ o pitanjima vrjednota, onih mjerila koje u konačnici određuju ljudska ponašanja, to upućuje na pitanja duhovnosti. Jer vrijednosni sustav je pitanje duha, unutarnje orijentacije osobe o vodiljama u životu. U konačnici, njezinoj sposobnosti i odlučnosti za život okrenut prema višim zahtjevima od onih koje nameće puka potreba fizičkoga održavanja života.

Ako je vrhovna čovjekova vrjednota novac, „lakše“ preživljavanje, zahtjevi tijela, onda su pojedinci koji napuštaju Hrvatsku oni kojima pomoći nema i čiji je usud utopiti se u nacije u koje su došli u potrazi za „boljim životom“. Naprotiv, ako je vrhovno dobro Onaj koji daje pticama nebeskim i tvrdi da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih, za takve osobe ima nade. Oni, ma gdje živjeli, se ne će izgubiti u drugom narodu, nego će se, prije ili kasnije, vratiti na prag ostavljenih kuća za koje bi u tom svijetu morali raditi najmanje svoja dva radna vijeka!

Prema tome, ako vlasti prepoznaju korijene i izvore odlaska fertilnoga naraštaja iz domovine, mogu učinkovito djelovati. I ne samo one, nego i duhovne u skrbi Crkve u Hrvata za iseljene. A i to podrazumijeva blisku suradnju i svjetovnih i crkvenih vlasti.

Sve u svemu, to se ne može zbiti (intervencija u demografske procese) nekim vatrogasnim mjerama jer ovo je oganj koji gori, a ne izgorjeva. To stoga što je njegovo rodno mjesto ljudsko srce koje nikad zadovoljno posve nije kako reče pjesnik.

Krešimir Budimski

Što vi mislite o ovoj temi?