Pratite nas

Hrvatska intelektualna šutnja

Objavljeno

na

Za vrijeme komunističko jugoslavenske diktature i okupacije je u Hrvatskoj bio ustaljen pojam takozvane hrvatske šutnje. Nikada mi nije bilo posve jasno na što se misli jer su mnogi Hrvati završavali u zatvoru zbog političkog opredjeljenja, ali se u narodu ustalio stav da Hrvati intelektualci na političke nevolje šute i trpe ostavljajući narod na vjetrometini.

Ta “hrvatska šutnja” se posebno odnosila i odnosi na ulogu intelektualaca u javnom životu. Takozvani hrvatski intelektualci navodno šute, uvlače se u guzicu političkim moćnicima ili su spremni svoje stavove staviti na panj da bi dobili kakvu subvenciju ili državnu plaću.

Je li to tako? Šuti li hrvatska inteligencija?

a-b-sutnja1Prvo i osnovno pitanje je tko su hrvatski intelektualci? Oni koji su završili neki fakultet? Članovi neuglednih udruga koji se bore za sitne mrvice s političkog stola ili su to oni vrli akademici koji i dan danas svoj smisao vide u održavanju elitizma kojega nema? Jesu li to pisci koji su objavili neku knjigu koja se ne prodaje jer Hrvati tradicionalno sve znaju pa im knjige ne trebaju?

Jesu li to naši profesori genetike, biologije ili fizike koji podučavaju strance u najsofisticiranijim projektima? Jesu li to oni ljudi koji za gostioničarskim stolovima rečenice počinju sa: “Glavni problem je….”? Jesu li to oni ljudi koji u svojim nerazumnim analizama osjećaju da su otkrili ključ svih mogućih zavjera i uporno čekaju na smak svijeta da bi konačno dobili pečat da su oni bili u pravu?

Tko su hrvatski intelektualci?

Drugo pitanje je što bi ti intelektualci, ako ih uočimo, trebali raditi da bi pokazali da ne šute? Kako bi oni mogli doprinijeti poboljšanju stanja naroda?

Osnovna zadaća i alat intelektualaca je da koriste razmišljanje, pisanje i znanost da bi doprinijeli dobrobiti nacije i pojedinaca. U tome smislu je svaki čovjek koji koristi intelekt, piše i istražuje intelektualac. Što bi dakle ti “profesori, pisci, filozofi, sociolozi, biolozi, genetičari itd” trebali raditi da bi narod uvidio da oni ne šute?

Pisati, objavljivati stručne radove?

To bi bilo normalno rješenje jer pisanje je intelektualno zasukivanje rukava, krvavi rad intelektualca. On se definira upravo preko pisanja i javnog govora, preko sustavnog pristupa problemima uzdižući se iznad svakodnevne retorike o kantama za smeće. Zadatak intelektualca je da naciji ukazuje ne neke dublje poveznice između povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Njegova rješenja su ponekada kompleksnija jer on uviđa da je društvo kompleksnije od populističkog mantranja polupismenih političara. Intelektualni rad je ukazivanje na one kapilarne žile nenarodne vlasti i strukturalne probleme koji dovode do gubitka identiteta, a onda do materijalnog i duhovnog siromaštva. Intelektualni pristup problemima je nešto dublji od obične konstatacije da ljudi trebaju kruha, a ujedno je to pristup koji ne negira potrebu za kruhom.

No može li hrvatska inteligencija uopće govoriti hrvatskom narodu? Ne zbog novinara i medija koji navodno blokiraju nacionalno osviještene da se obrate narodu nego zbog naroda samoga. Je li hrvatski čovjek, radnik, seljak, poslodavac, uopće spreman i treba li njemu ikakav intelektualni pristup njegovom socijalnom i ekonomskom pitanju? Želi li hrvatski narod uopće čuti da je ipak važno zadržati svoj jezik, svoj identitet i svoj ekskluzivitet kao narod?

Intelektualac zna da je čovjek nešto više od pukog žderanja i drugih osnovnih potreba, on zna da čovjeku treba i sve ovo nabrojano. Upravo njegov zadatak je ukazivanje da nema ni kruha bez duha, da narod nestaje ako izgubi svoj identitet i da društvo koje gura pod tepih svoju povijest ne može ići naprijed. No to ukazivanje je nepopularno, ono nije poželjno jer narod je iz probisvjetske ideološke kuhinje sedamdeset godina slušao da je intelektualac u najmanju ruku suspektna osoba, osoba koja ništa ne radi nego samo priča i “filozofira”. Kod starih Grka je filozof bio ugledna osoba, a kod nas je to skoro pa najgora moguća karakteristika za nekoga koga želite omalovažiti.

Intelektualac, filozof je tako reći parazit i niškorist jer ne proizvodi šarafe. A i mala djeca u Hrvatskoj znaju da nama treba “proizvodnja”. U državi u kojoj 60% onih koji dobivaju neku plaću tu istu dobivaju iz zajedničkog lonca zvanog budžet se stalno ponavlja mantra o “proizvodnji”.

U takvom mentalnom sklopu nacije je za intelektualce nepotrebno zašiljiti olovku jer je primarno poimanje narodne budućnosti i sreće satkano u antiintelektualnoj rečenici: “Treba raditi, a ne pisati”.

Pisanje je za većinu Hrvata i Hrvatica isprazno i dokono trošenje vremena. U takvom okruženju nikakva inteligencija ne bi mogla biti toliko glasna da ju narod čuje i da od njezinog promišljanja ima koristi. Iz države u kojoj postoji tolika odbojnost prema intelektualnome se naravno sele oni koji umjesto samo ruku koriste i mozak i ruke. Oni odlaze onamo gdje je društvo odavno shvatilo da ne postoji niti jedan jedini stroj koji netko prije nije zamislio nego li ga je netko sašarafio.

U Hrvatskoj ne šuti inteligencija nego su polupismeni nasilinici i manipulatori previše bučni, a narod je očito tako odgojen da u sebi nosi opasnu dozu prijezira prema intelektualnom poimanju stvarnosti.

VinkoVukadin/kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Obrana Hrvata kroz Herceg Bosnu ne može biti zločinački pothvat

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje 26. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne jedanaest dana prije drugostupanjske presude šestorici nekadašnjih čelnika HZ, a kasnije i Hrvatske republike Herceg Bosne, proteklo je u zebnji i iščekivanju, te u isticanju ponosa prema opstanku i opstojnosti Hrvata u BiH i pijeteta prema svim žrtvama, piše Večernji list BiH.

Nekritička i crno-bijela tehnika portretiranja svih događanja u Bosni i Hercegovini i ove godine su učinila da se na Herceg Bosnu gleda najmanje iz tri kuta.

Dretelj i Musala

Posve je logično da će bošnjačke žrtve za sve loše osuđivati Herceg Bosnu i hrvatske vlasti. Jednako kao što to čine hrvatske žrtve prema bošnjačkim vlastima i Sarajevu. A da čak ni u tome pristupu žrtvama ni približno jednako nema jednakosti, kao niti počinjenim zločinima, pomoglo je nedavno izricanje presude za žrtve u logorima Musala kod Konjica i Dretelju kod Čapljine.

Uz to što je hrvatski “zločinac” dobio dvostruko veću kaznu od bošnjačkog “zločinca”, u najmanju ruku neprihvatljivo je da se logor za Hrvate naziva sabirnim centrom, u kojemu su se, eto, omakli i zločini, a da pravosuđe BiH sabirni centar kojim su upravljali Hrvati nazivaju logorom.

Ništa drukčija dioptrija nije bila niti iz Haaga, koji je u prvostupanjskoj presudi jedino osudio grijehe Herceg Bosne, koja formalno ne postoji, a istodobno niti jedna druga genocidom, ubojstvima i progonom napravljena tvorevina nije doživjela takvu osudu.

Postavlja se pitanje, treba li se sramiti Herceg Bosne, njezinih utemeljitelja, njezinih rezultata… Svako racionalno i normalno stvorenje osudit će zločine koje je bilo tko počinio u bilo koje ime.

Identičnu distancu treba zauzeti prema svima onima, institucijama i pojedincima, koji nastoje stigmatizirati cijeli jedan narod, Hrvate, i staviti im breme kakvo su nosile ustaše i sljedbenici zločinačkog nacističkog režima.

Posavina, Bosna…

Protagonisti se jesu promijenili, ali matrica prikazivanja žrtve i izvlačenja političkih bodova na tome temelju odavno je pročitana priča. Hrvati u BiH na povijesni dan osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne trebaju i moraju biti ponosni.

Posebice stoga jer su toga dana 18. studenoga 1991., na dan pada Vukovara, odgovorili kako neće skrštenih ruku čekati sudbinu grada heroja na obalama Dunava. Podlogu za osnivanje Herceg Bosne dale su im već utemeljenje Hrvatske zajednice u Bosanskoj Posavini, središnjoj Bosni, te na koncu i onima u Hercegovini.

Upravo su ta činjenica te kasnije stvaranje Hrvatskoga vijeća obrane bili ključni za opstanak i opstojnost najvećeg dijela hrvatskoga naroda. Na tome teritoriju zadržalo se oko 450.000 Hrvata. Herceg Bosna bila je jedina žila kucavica i za opstanak Bosne i Hercegovine.

Ideja Herceg Bosne nikada nije i neće umrijeti među Hrvatima. Oni je, makar i u virtualnom svijetu, doživljavaju ispunjenjem stoljetnoga sna o slobodi.

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

Objavljeno

na

Objavio

Harrisonovo cvijeće na HRT-u. Film je snimljen 2002. Zar nije žalosno da niti jedan ministar kulture, niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji poput ovog koji je snimio Francuz Eli Chouraqui?

O Vinkovicima, Osijeku, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Iloku, Dubrovniku, Karlovcu, Slanom, Hrvatskoj Kostajnici… Toliko ljubavnih, obiteljskih priča, toliko junačkih djela, toliko hrabrih, dobrih ljudi.

Nije li sramotno da mi, nakon što su stotine milijuna kuna našeg novca dodjeljivane po političkom ključu raznim “kulturnim” projektima – sjedimo 2017. sretni i zahvalni što u pozadini priče, koja opisuje veliku ljubav i hrabrost Amerikanaca, možemo vidjeti i opis strave i užasa kojem su u Vukovaru bili izloženi Hrvati?, komentirala je Željka Markić.

Podsjetimo Harrisonovo cvijeće (engleski Harrison’s Flowers) je francuska ratna drama iz 2000. koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu “Diable a l’avantage” Isabel Ellsen. Radnja se odvija tijekom bitke za Vukovar, usred koje jedna Amerikanka (Andie MacDowell) traži svojeg nestalog supruga, novinara Harrisona, koji je nestao tijekom opsade grada. Film je sniman u SAD-u i Češkoj.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari