Pratite nas

Kronika

Hrvatska je izgubila još jednog Velikana – akademika Mirka Vidovića

Objavljeno

na

Hrvatska je izgubila još jednog Velikana – akademika Mirka Vidovića

31.12. 1940. – 13. 10. 2016.

Nakon tužne vijesti da je u Valenceu, u Francuskoj, 13. listopada  2016. blago u Gospodinu  preminuo Hrv. akad. i Vitez  Reda Međunarodne akademije  MIRKO VIDOVIĆ, bilo mi je teško,  obzirom da smo se osobno poznavali i  iskreno surađivali na domoljubnim i povijesnim širinama. Kada sam pročitao IN MEMORIUM Mirku Vidiviću, kojeg je napisao Mirkov i moj akademski kolega (HAZUDD) Emil Čić u Hrvatskom fokusu (21. listopada 2016.) bio sam vrlo zadovoljan, jer je  lijepo i stručno ukazao na život i životna djela vrhunskog intelektualca, povjesničara, pjesnika i lingvista kakvih se jedva može naći u svijetu.  Emile, hvala Ti!

Ljudi, kao što je bio vitez Vidović, stoljeća na njih čekaju. Oni nikad ne umiru, samo tiho odu na vječni počinak. Njihova djela nastave živjet svom puninom snage njihovog stvaralaštva. Takve se ljude teško prihvaća i shvaća , jer ne žive u vremenu i prostoru u kojem obitavaju.

Prof.  Mirko Vidović je bio školovan (univerzalno obrazovan) i duhovno  Božjom milošću duhovno nadaren čovjek, a bio je i impozantna ljudska pojava, koja se na prvi pogled autorativno nameće veličinom, značenjem i važnošću.

Hrv. akad. Čić spomenuo  je nekoliko Vidovićevih objavljenjih djela, neka su prevedena  na strane jezike, ali ono što je najvažnije za nas Hrvate, je činjenica da mi nismo – Slaveni: ” Izvrsno je Vidovićevo  objašnjenje povezanosti izmišljenog imena Slaveni s pojmovima Sklabenoi i Serboi. Ova su azijska plemena zajedno napadala Carigrad.  Sklabenoile su Bizantinci, nakon mnogo pokušaja smirivanja, na kraju nemilosrdno poklali, a Serboi su u ime mira dobili zemlju u zaleđu Carigrada! Tako se postepeno stvarala buduća Srbija, a sve to Vidović sjajno dokumentira temeljem objavljenih izvora. Kako su se Srbi našli u zaleđu Solina, da bi temeljem toga tvrdili kako je i ono Srbija! Tamo su nakratko dospjeli tako što su zajedno s Avarima provalili u Iliriju i neko se vrijeme ondje održali, sve dok Car Heraklije nije u pomoć iz Perzije dozvao Bjelohrvate, koji su kao snaga ratnika konjenika  s lakoćom prevalili velike udaljenosti i u Hrvatskoj-Iliriji potukli Avare i Srbe, izbacivši ih iz Ilirije, sada transformirane u Hrvatsko Kraljevstvo, temeljem vladajućeg pobjedničkog sloja Bjelohrvata, najbližih rođaka Ilira! Sjajan je i velika povijesna priča koju nam je ispričao Mirko Vidović i vrlo vjerodostojna, ili u najmanju ruku visojko vjerojatna, jer akademik citira izvore koji pred  nas postavljaju i daju vjerodostojnu sliku i novo znanstveno uvjerenje.”

Bibliografija akademika Vidovića  sastoji se od 1280 objavljenih naslova, od toga 110 na stranim jezicima i na raznim stranama svijeta. U rukopisu ostavio je 42 knjige s raznih područja, od toga 10 kazališnih drama i 12 svezaka iz Filozofije virtualnosti i stvarnosti (epistemološka analiza našeg vremena na svim segmentima lepeze znanja i znanosti.) O mnoštvu Vidovićevi djela i priznanja opširno donosi (hr. wikipedia.org)

Napisao sam Uvodnu riječ i objavio u nakladi Hrvatskog puta „ MEMORANDUM Mirka Vidovića“ o nastanku, nestanku i preporodu Nezavisne Države Hrvatske. Knjižica s 40 stranica, sažetak je Vidovićeva predavanja u Torontu   povodom 60. obljetnice  uspostave Nezavisne Države Hrvatske (10. travnja  1941.) i desete obljetnice uspostave Neovisne Republike Hrvatske (30. svibnja 1991.)

Među ostalim naglasio sam: Na traženje značajnih predstavnika međunarodne zajednice, Vidović je izradio cjelovit Glavni koncept Domovinskog rata, odnosno nenasilnog i pravnog razlaganja Jugoslavije, u smislu odredbi Helsinške dekleracije, na sastavne dijelove – obnovljene nacionalne države po logici povijesne istine i međunarodnih pravnih zasada. Poraz politike etničkog čišćenja u postitovskoj Jugoslaviji i pobjeda ideje restitucije, po komunistima otimane imovine, zakonitim vlastima, izravno proizlazi iz njegovih elaborata.

Bit životnog djela prof. Mirka Vidovića je pragmatizam –  podudaran s matematičkom logikom – kao način mišljenja koji, po zdravu razumu, sve ljude dovodi do spoznaje prednosti općeg dobra  u odnosu na svaku vrstu egocentrizma i fanatizma. Iz tog pragmatizma izveo je i teoriju o neminovnosti donošenja Globalnog plana za koordinaciju svih nacionalnih ekonomija u jednu koherentnu cjelinu ljudske gospodarske zbilje po kojoj je ubuduće nemoguće da bilo koja nacija osmisli svoju budućnost kao posve neovisna zemlja (kakve su bile Hoxhina Albanija ili Miloševićeva Srbija), sve  države u svijetu su  sve izrazitije – međuovisne. Logika međuovisnosti alternativa je svakom hegemonizmu. Samo politika podizanja općeljudskog standarda može nadići svaku logiku prinude i nasilja.

Zadnji uradci, koje mi je poslao prof. Vidović „ Kad Muhamed ide k nepomičnom brdu“ (10.10. 2016.) svjesan da borba za samoodređenje i slobodu jedne nacije ne ovisi o ‘ćeifu’ ikojeg ‘bogomdanog’ vođe, Poglavnik je raspustio  Ustaški pokret i utemeljio Hrvatski Oslobodilački Pokret – nakon marginalizacije  Luburića, Sečana i Rovera. HOP je pozdravila i hrvtska sveučilišna mladež koja je, prilikom Manifestacije 1958. , u centru grada Zagreba uzvikivala – Dosta je bilo Sutjeske!

Oholost čini maske prozirnima (5.10.2016.), riječ je o ispitu savjesti cjelovite osobe u vlasti lažova i ubojice, kojeg mi je poslao tjedan dana prije nenadane smrti. Oholi ljudi smatraju da su oni jedini pozvani da primjenom svoje svijesti točno shvaćaju i svima drugima budu mjerilom svih vrijednosti. To ih dovodi u nesporazum i do sukoba s onima koji u svemu u svijetu vide Djelo Stvoritelja, a ne ogledalo sebe samoga, napisao je Mirko u tom osvrtu.

I, na kraju Mirkova života i ovog osvrta, moram naglasiti da je cijeli njegov život bio mukotrpan, ali i ispunjen raznovrsnim znanstvenim stvaralaštvom, u kojem se provlači nit  pobožnosti s velikom odanošću Hrvatskoj,  također i velikoj ljubavi naspram Bosni i Hercegovini, kojoj je bio odan do posljednjog daha.

Uz velikog čovjeka bila je i njegov velika žena gđa Lucienne, koja ga je slijedila u svim pothvatima, kojoj od srca izražavam iskrenu sućut zbog smrti voljenog supruga!

Svevišnji će sigurno nagraditi pokojnog  Mirka za sva dobra koja je učinio u zemaljskom životu. Dragi Mirko počivaj u miru Božjem i neka ti bude laka rodna gruda Bila, kraj Livna.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

Rudi Tomić, Hrvatski Akademik HAZUDD

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

18. 11. 1991. – Pad Vukovara i Škabrnje (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara JNA i srpske paravojne formacije, načinili su mnoga ubojstva i ratne zločine. Pojedini Vukovarski Srbi koji su se u skloništima mjesecima skrivali od granata, sada su se bacali „oslobodiocima“ u naručje i prokazivali branitelje i obitelji branitelja. Stoga su po cijelom području grada Vukovara ljudi streljani, a najveći organizirani i masovni zločin dogodio se nad ranjenicima iz bolnice u Vukovaru i braniteljima te civilima kojih je 200 identificirano iz masovne grobnice na Ovčari.

Više od 90 posto zgrada u Vukovaru je uništeno ili porušeno do temelja. Kao nijemi svjedoci strašnoga rata nad gradom dominiraju uništeni silos, vodotoranj, ostaci crkve, baroknih palača. Agresor slama posljednji otpor u Lušcu i Borovu Naselju. Većina branitelja više i nema streljiva.

Tri mjeseca cijeli je grad proveo u podrumima, skloništima, čak 56 dana nisu imali struje, vode i telefonskih veza sa svijetom. Nedostaje i hrane. U gradu više nema ni zgrada, ni kuća niti skloništa. Ima tek na stotine novih grobova, šačica preživjelih boraca i već legendarnih živih i palih heroja poput Blage Zadre, Siniše Glavaševića, Mladog i Starog Jastreba.

Nakon okupacije u gradu počinje neviđeni teror. Jugoslavenska vojska i četnici koje predvode zločinci – major Šljivančanin i Miroslav Radić – odvode u nepoznatom smjeru branitelje, djecu, civile. Nije pošteđeno ni 12 djelatnika vukovarske bolnice i 261 ranjenik. Sudbina mnogih od njih još je i danas nepoznata, a masovne grobnice na Ovčari, vukovarskom Novom groblju i na drugim lokacijama govore o strašnoj sudbini četničkih zarobljenika.

Napad na grad i luku na ušću Vuke u Dunav počeo je tri mjeseca prije. Najelitnije motorizirane jedinice jugoslavenske vojske opkolile su grad s oko 600 tenkova i s oko 50 tisuća dobro naoružanih vojnika. Vukovar brani ukupno 2000 pripadnika policije, Zbora narodne garde i dragovoljaca. Vojni analitičari pretpostavljali su kako Vukovar može izdržati naviše tri dana, no Vukovarci ne misle tako. Održali su se tri mjeseca i zadali jugo-četničkim snagama neviđene gubitke. Uništili su ukupno 500 srpskih oklopnih vozila, od čega čak 200 tenkova. Oboreno je 25 borbenih zrakoplova. Broj ubijenih neprijatelja procjenjuje se na 10 do 15 tisuća, a ranjenih je dvostruko više.

Iako je zauzela Vukovar, materijalno i psihološki srpska je vojska posve oslabljena. Ona više nije sposobna za veće napade na druge hrvatske gradove. Istodobno, dugotrajno vezivanje jakih okupatorskih snaga stvorilo je prostor i vrijeme za organiziranje Hrvatske vojske. Zbog toga je obrana Vukovara postala simbol Hrvatskog otpora, a vukovarske žrtve temelj su hrvatske slobode.
Nekoliko godina poslije, nakon munjevitih akcija Bljesak i Oluja kojima je oslobođen najveći dio Hrvatske, Erdutskim je sporazumom dogovorena mirna reintegracija zapadnog Srijema i Baranje. U siječnju 1998. završen je mandat UN-a i Hrvatska je preuzela nadzor nad svojim granicama na Dunavu. Vukovar se počeo obnavljati, a u znak sjećanja na herojsku borbu i žrtve 18. studenoga Hrvatski je sabor proglasio Danom sjećanja na Vukovar.

Pokolj u Škabrnji je bio srpski ratni zločin iz doba srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku. Izveli su ga domaći pobunjeni Srbi uz pomoć snaga JNA 18. studenog 1991. Za posljedicu je imao ubijena 84 Hrvata, 26 branitelja i 58 civila, odnosno, svako domaćinstvo u Škabrnji je nakon tog napada bilo “zavijeno u crno“.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

REKVIJEM ZA VUKOVARCE I ŠKABRNJANE

Objavljeno

na

Objavio

Vama koji ste strpljivo čekali svoje krvnike na pragovima domova, u hladnim podrumima, u crkvama, na ulicama, livadama, u poljima i vinogradima i šutke odlazili na gubilišta.

Vama koji ste gledali kako Vam ubijaju i kolju najmilije, ruše kuće, razaraju svetišta, skrnave groblja i raspela, a niste uzvratili mržnjom i osvetom.

Vama koji ste se sretali oči u oči s dželatima na rubovima zajedničkih grobnica i izgovarali u sebi posljednje molitve Svevišnjem čuvajući u srcima slike najmilijih.

Vama koji ste prije umorstva bili uniženi u svome ljudskom dostojanstvu, ali ostali uspravni i čisti pred Bogom.

Vama koji ste svoj ovozemaljski put završili pod ruševinama gradova i sela, u bezimenim jamama i vrtačama, u logorima i mučilištima, bez znaka križa i obilježja.

Vama koji ste istrgnuti rukom krvnika iz svoga djetinjstva i mladosti u grobove ponijeli neproživljene dane, neostvarene snove i nedosanjane ljubavi.

Vama koji nikad niste ugledali svjetlo dana jer su Vas ubijali u utrobama majki.

Vama koji ste ustali protiv Zla i krvavo se borili za hrvatsku slobodu ne mareći za oganj, čelik i smrt i ne štedeći svojih života.

Vama s imenom i prezimenom i Vama bezimenima čije su kosti posijane diljem Domovine, a ne znaju Vam se sudbine ni grobišta.

Za sve Vas danas palim svijeću i molim…

I svečano obećavam:

Neću Vas zaboraviti!

I učit ću svoju djecu da pamte. A oni neka svojoj djeci kažu. I djeca njihove djece svojoj djeci…

Zaborav bi bio grijeh. Neoprostivi grijeh.

Svaka Vaša rana i moja je. I svaka suza i jecaj i bol, svaki drhtaj, vapaj, jauk, molitva…

Bog je milostiv.

Nadam se susretu s Vama u Vječnosti.

S Vama, najboljima između nas.

 

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari