Connect with us

Komentar

Marko Ljubić: Hrvatska između opasnih neprijatelja i još opasnijih saveznika

Objavljeno

-

Foto: EPA

Prateći Bidenovo američko pomaganje Ukrajini pred Putinovom ruskom agresijom, iskreno me više kao Europljanina strah američke pomoći, nego ruske agresivnosti. Gotovo bolno se tu i tamo u kakofoničnom najavljivanju “sigurne” ruske invazije probiju riječi i apeli ukrajinskog predsjednika da im takva vrsta pomoći radi veću štetu od prijetećih ruskih snaga uz granicu i od otvorenih rana Krima i Donbasa.

Bolno, zato što je 40 milijuna ljudi na prvoj crti potencijalnog sukoba postalo talac eksperimenta koji ih je, kao i tristotinjak milijuna nas Europljana gurnuo u ovisnost egzistencijalne naravi o jednoj strani. S Amerikancima smo saveznici, s Rusima nismo saveznici, ali nema nikakve, izuzev pogibeljne logike, biti im neprijatelj, pogotovo zato jer je nama prijateljski ukrajinski narod nazad osam godina gurnut u sukob u kojem su ostali bez dijela teritorija i bez ikakve pomoći naših saveznika, koji su ih poticali na taj sukob.

Ukrajinu boli amputirani Krim i stvarno, iako ne formalno amputirani Donbas. Malo je cinično da njihove suze ne dopiru pored američkih suza ni do koga, pa ispada da kao i u Gruziji, Rusi ranjavaju Gruziju i Ukrajinu, a oni ne smiju plakati jer njihove bolove oplakuju Biden i njegova Amerika. Čudno je pitanje povjerenja.

Svatko sa zrncem mozga u glavi ne može ne biti uznemiren sjećajući se iz kakvog je shizofrenog, mutnog, nemoralnog i krajnje lažljivog i beskrupuloznog američkog procesa aktivističko-medijske političke i revolucionarno-terorističke kampanje protiv Trumpa, koja je trajala neviđenom snagom pune četiri godine, nastala ova američka administracija, kao što nitko sa zrncem mozga ne može približno pouzdano zanemariti mogućnost organske integracije tih američkih procesa s kineskim, prije svega utjecajem i udarom na današnji svijet.

Isključujući Trumpa jezivom i najprljavijom kampanjom u povijesti, koga u odnosu na Bidena u ovim okolnostima ne smijemo gledati kroz prizmu navodne sklonosti nama Hrvatima jer su posljedice te sklonosti zanemarive u odnosu na posljedice “pomoći” nama kao Europljanima, na vlast u Americi, a očito i u svijetu se vratila politika čiji je maneken bio Obama s manekenkom Hillary, a to opet, uz ” pomoć” Ukrajini, a prije toga i Gruziji, potiče krajnje uznemirujuća sjećanja na serijsku pomoć sjeveru Afrike, zatim Siriji, prije toga Iraku, što je uz navodnu neuspješnu pomoć Turskoj s pokušajem oslobađanja Turaka od Erdogana, upravo Europu dovelo u stanje kroničnog sukoba civilizacija u njenoj utrobi.

Kad Europljani zbroje posljedice američke pomoći unazad desetak i nešto više godina baš svi imamo razloga biti krajnje uznemireni i jako se bojati njihovog i britanskog pomaganja Ukrajini te politike odvraćanja ruske agresije, pogotovo što su snage i pokreti, te silnice globalne moći koje su vratile američku političku paradigmu od prije Trumpa na vlast, zorno pokazale da ne prezaju od otvorenih laži i konstrukcija, s najdubljim prijezirom prema zdravome razumu milijardi ljudi, oslanjajući se isključivo na svoju moć.

Slutnja, sve izvjesnija, da našim prekoatlantskim saveznicima nakon migrantskog procjepljivanja Europe putem svoga identitetski dezorijentiranog satelita Njemačke i Merkel, utoliko egzistencijalno i ekonomski beskrupuloznijeg što je više identitetski i politički desubjektiviziran, treba stalna opasnost na istoku i jugoistoku Europe koju će poticati, održavati i beskrajno “rješavati” čineći Europu svojim zamorcem postaje opasno uznemirujuća i za nas, europske Hrvate.

Nema sumnje da je kriza u našem srcu, u BiH, dio tog eksperimenta, te da Hrvati mogu imati sve manje istinskog povjerenja u svoje američko-njemačke saveznike, nimalo više nego Ukrajinci u njihovu savezničku pomoć. Problem je jedino u tome što je upravo “potporom” saveznika, i u odnosu sa Srbima, i u odnosu s muslimanima Bošnjacima i nama amputirano zemlje i naroda proporcionalno daleko više nego četrdeset milijunskoj Ukrajini pa je pitanje – koliko dugo možemo podnijeti otvoreno krvarenje.

Zato je možda danas više nego 1991. godine trenutak zaustaviti ratničke unutarhrvatske političke bubnjeve, osuditi egzibicionizam i divljaštvo na političkoj sceni, prestati se diviti neodgovornom trolanju predsjednika Republike i lijevo-desnih trabanata, jer niz političkih, pogotovo međunarodno-političkih postupaka Vlade ukazuje na to da vide, razumiju i pokušavaju na valovima procesa izbjeći stradanje hrvatskog naroda, ako već nitko ne može postići optimalni interes. Vrijeme je za razum i odgovornost.

Marko Ljubić / facebook

Zelenskij: Upozorenja o neposrednoj ruskoj invaziji samo siju paniku

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari