Pratite nas

Kolumne

Hrvatska je na rubu ponora. Ali, glavu gore! Hrvatska je ponornica i zato ne treba gubiti živce

Objavljeno

na

Vrijeme se proljepšalo, cvrkuću vrapci na krovovima i treba ih slušati jer već i oni znaju što se događa s Hrvatskom. A nije dobro. Toliko nije dobro da bi se moglo reći da je loše, ako nije politički nekorektno.

Bio sam u nedjelju na Hreljiću i zaključio da nemam što kupiti, ali je slika ostala: upravo tako izgleda Hrvatska – puno kiča i smeća iz podruma i s tavana, knjige tiskane u jugoslavensko doba, ljudi odasvud i niotkuda, jezik koji jest i nije hrvatski.

Hrvatska koja je zastala negdje na početku preobrazbe iz ličinke u leptira, duhovna obnova nikad realizirana, a i očito je zašto nije, ako ni po čemu onda po jezivoj priči o Istanbulskoj konvenciji koja spada u područje kriminala, a ne politike. Znači, Hrvatskoj je iz nje same isprva trebalo oduzeti snagu, pamet i osobnu iskaznicu, što je od početka stoljeća i činjeno.

Važno je to ustvrditi, budući da je samo takva Hrvatska, oslabljena, napola ispranih vijuga i s nagriženim identitetom, mogla postati lovinom onih iz Europe i svijeta uopće. Tako dolazimo do ključnoga trenutka novije povijesti u kojemu nad ličinkom zrelom da dobije krila stoji čovjek u udobnim čizmama i tvrdom petom gazi tek rođenoga leptira, prije nego postane svjestan sebe i mogućnosti da leti.

Hrvatska je na rubu ponora. Ali, glavu gore! Hrvatska je ponornica i zato ne treba gubiti živce, Hrvatska je toliko puta nestajala u zemlji, ali se opet pojavila nekoliko kilometara ili stoljeća dalje. Važno je da narod razumije što se sada događa, da je izašao na trgove i ulice, pokazao da je živ, relativno zdrav i sposoban za rasuđivanje, da je mu je razvidno kako je bezočna vlast pronašla način da mu oduzme ostatke ostataka suvrenosti, to jest da smo opet jednom suočeni s unutarnjom i vanjskom agresijom, ovaj put za sada bez noževa, pušaka i tenkova. Soft, naizgled. I to ona vlast koja mu se predstavila kao vodarica s krčagom na glavi, punom čiste vode, čistih načela, demokršćanskih takoreći, a pretvorila se u rugobu za koju više ne znaš je li djevojka ili što je, pustila ponešto nalik staljinskim brkovima i usvojila slične metode, samo „demokratske“. Baš u stilu Istanbulske konvencije.

Jedna, sada već više-manje stara stranka koja je donijela novi život i nove nade hrvatskom narodu, sada je otišla u zajednički zahod s nevažnim, ali zahtjevnim koalicijskim partnerima i ispire školjku upravo onakvom vodom kakva je oko Uskrsa tekla iz slavonskobrodskih slavina.

Naizgled pametni, elokventni poliglot koji je zasjeo za kormilo stranke pretvorio se u oporog, tvrdoglavog vlastodršca koji ne samo da prezire i ignorira poruke naroda, nego isti taj narod hrvatski cinično, uz macanovsku promidžu, uvjerava da nepismen i nerazuman.

Štoviše i svoje suradnike iz Vlade i stranke drži također u opsjenarskom šeširu, a ako tko proviri, onda Spitzenmann otvoreno i izravno prijeti da je malom buntovniku završena politička karijera i glave se spuštaju. Već viđeno u povijesti, toliko puta da je dosadno. Pa kada se partijska disciplina pokazala uspješnom, Spitzenman je prešao na svladavanje sljedeće zapreke, i to velike, u obliku Crkve u Hrvata koja se nešto uzjogunila.

Srećom po Spitza, bili su uskrsni blagdani pa je mogao iskoristiti priliku da se u crkvama i pred crkvama ili u uredima sastane s ponekim biskupom, pa i nadbiskupima, što je nekima od njih bilo lijepo za vijdeti, a zadarski je navodno pao na slatkorječivost u svezi s interpretativnom izjavom koju su vrli novinari iz macanovske ergele odmah interpretirali kao odustajanje Katoličke crkve od protivljenja Istanbulskoj, što se pokazalo kao prijesna laž i obmana publike. I što sada? Spitzenmann treba odlučno poručiti nadbiskupima i biskupima da će ostati bez položaja ako se i dalje budu protivili. Takav potez je moguć, povukao ga je kralj i car Žigmund u Ugarskoj (i Hrvatskoj), doduše kivan što ga je prethodno ostrogonski nadbiskup Ivan od Kaniže (Kanižaj) zatočio u Višegradu.

No vratimo se u zbilju. Ako je ta više-manje već stara stranka kojoj je na spitz-poziciju došao netko tko želi izigrati i poništiti načela na kojima je nastala, namjerava i dalje ostati na vlasti i u milosti naroda, treba žurno nešto poduzeti jer i njoj samoj prijeti propast, zajedno s Hrvatskom u cjelini.

Utemeljitelji stranke su marginalizirani (ne prvi put), Franjo Tuđman je mrtav, stranku su u međuvremenu u dobrom dijelu privatizirali oni koji idu samo za svojim interesima, svoga kruga ili rodbine, najveći dio onih koji su bili intelektualna, duhovna jezgra najuspješnijeg pokreta u hrvatskoj povijesti eliminirani su i nemaju ama baš nikakav utjecaj (ako su uopće živi) i žive u džepovima otpora koji se nalaze u haljinama prezrenih portala. Oni koji zazivaju stranački referendum, teško će provesti tu ideju, oni koji zazivaju savjest, teško će uspjeti gdje savjesti nema.

Ostaje narodni referendum, da ne kažem općenarodni, pa i ako ratifikacija u međuvremenu bude silom nametnuta, tu je osim referenduma i Ustavni sud. Ali referendum treba svakako održati u bilo kojem trenutku, a Istanbulska se (srećom) i nakon prihvaćanja može otkazati. I treba joj dati otkaz, jer se pokušala zaposliti u Hrvatskoj s lažnom diplomom sprječavanja nasilja nad ženama, što je kažnjivo.

HDZ-u postaje razmisliti za koliko postotaka mu je pao rejting u kratko vrijeme, je li mu to namjera, misli li na veliku koaliciju koja dobiva obrise upravo s Istanbulskom, i hoće li se polako utopiti ili sam baciti u ponor. A Hrvatska klipsati još neko vrijeme. Nisam slučajno izabrao taj glagol, mladima možda nepoznat, kao što im vjerojatno nije poznata asocijacija (udruga) masona pod kraticom CLIPSAS (čitaj klipsas) koja se hvali da već ima 114 članica, znači bliži se broju članica Ujedinjenih naroda, a je li njezina podružnica GREVIO, za sada ne znam, ali ću saznati.

Razmišljaj globalno, djeluj regionalno

I dok nam serviraju tragikomične antropološke suludosti na globalnoj razini, a mi se njima zdušno bavimo, u „regiji“ koju su nam odredili, a u koju ne pripadamo, sjajni naši susjedi i podsusedi djeluju regionalno, pa Srbijanci opet i sve više fantaziraju o teritorijalnim presezanjima, a ako ne odmah teritorijalnih onda kulturnih, odnosno „kulturnih“ koja uvijek prethode vojevanju u fizičkom obliku.

Vjerojatno su s velikom radošću doznali da njihovi mentori Rusi sada drže gotovo pedeset posto Agrokora, a Agrokor ima ne samo tvornice i dućane nego i zemljišta, zemlju, od toga velik dio u Podunavlju, u Baranji, pa se na tom ruskom nosaču mogu naći i srbijanski zrakoplovi, i naći će se.

Onih 555 kutija s crtom ili bez crte, čuvaju u Beogradu kao bombone iz NDH. Slovenci ne isplaćuju grijehove Ljubljanske banke, pa Hrvati prodaju na Hreljiću obiteljske uspomene, Slovenci žele i dio hrvatskog teritorija tvrdeći da je njihova obiteljska uspomena, Crnogorci svojataju Bokeljsku mornaricu itd., ali sve to nije ništa prema onomu što rade potkornjaci u samoj Hrvatskoj, pa iz te i takve Hrvatske plasiraju laži prema Associated Pressu, primjerice, koji ih srdačno dočekuje, Ivo Goldstein u obiteljskoj tradiciji napada Kolindu zbog „Lijepa li si“ koja je po njemu nacionalistička i agresivna, ter on plače nad sudbinom Hrvatske ispod slike druga svoga Tita koju nosi gdje god pošo, u Pariz i iz Pariza, kao dragu uspomenu.

Iz Hrvatske vjerojatno dolazi i poticaj nekakvoj austrijskoj udruzi protiv komemoracija na Bleiburgu, a udruga se oglašava na webu pod šifrom [email protected] gmail ili slično. Imamo li mi još kakvih-takvih prijatelja na svijetu, ili su nas svi napustili kao u doba kada su raketirrani Banski dvori? Ovih dana čitam na jednom portalu Tuđmanov intervju iz 1992. gdje govori o duhovnoj obnovi, o Hrvatskoj kakva će biti i drugim temama, a zatim vodi novinare da vide koje su to rakete 1991. pogodile Banske dvore – jedna je bila ruske, a druga američke proizvodnje. Eto tako. A kada to nije uspjelo, dvije godine ili manje potom izazvan je puč, koji također nije uspio, ali neka se nađe.

Nego, ima ipak jedna zemlja koja nam u najmanju ruku nije neprijateljska, odnosno prijateljska je koliko god se to u međunarodnim odnosima može biti. Naime, Bugarska. O tome sam već pisao, no sada Bugarska predsjeda Unijom, pa su se raspisali i drugi koji o o njoj ništa nisu znali, a dobro je što se Kolinda GK odlučila posjetiti tu državu, pa su i novinari, htjeli ili ne, pokupili neke informacije iz povijesti, s tim da su svi zajedno onaj komadić povijesti iz odnosa NDH-Bugarska elegantno preskočili. I još nešto: novinari su saznali da u Bugarskoj nema manjina, to jest da su svi koji ondje žive bugarski državljani (građani) i basta. Taj je podatak Pupovca zgrozio… Ne mogu ne spomenuti intervju na HTV s bugarskom veleposlanicom Tanyjom Dimitrovom (na žalost na odlasku), fascinantno marljivom i svestranom, usput ljepolikom, koja je za razliku od tolikih veleposlanika anglo i germa (kao i ostalih) naučila hrvatski gotovo savršeno. Što joj je ipak, ruku na srce, bilo lakše nego anglogermama budući da je hrvatski slavenski jezik.

A da je hrvatski slavenski jezik (nema sumnje) potvrda je stigla iz emisije HTV-a u kojoj se hvalilo da je igrana serija prodana velikom distributeru, kao prva na nekom slavenskom jeziku. Lijepo, ali nikako nisam mogao saznati koji je to jezik. Zatim se pojavio visokopostavljeni dužnosnik i objasnio publici da je riječ o „ našem jeziku“.

Tako su se u vrijeme komunizma zvali udžbenici za hrvatski jezik, koji nije smio biti nazvan svojim posebnim imenom. A da hrvatskim jezikom i njegovim osobitostima ne vladaju ni današnji mediji, poznato je, pa smo iz večeri u večer gledali neki ružni papir na kojemu je pisalo „Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju…“, dočim hrvatski književni jezik poznaje samo „sprječavanje“ (u dopisu predsjednice HR tako je točno i napisano).

Dotle se vodi podzemna i nadzemna kurikularna bitka (čarka) oko broja školskih sati određenih za učenje hrvatskoga jezika, sada nedostatnih, iz osmogodišnjih škola izlaze đaci koji ne znaju pisati, a čitati ponešto. Pa kako će onda pročitati Istanbulsku konvenciju? Ima Spitz pravo. A kako sve govore i ne govore ne samo gosti nego i domaćini na televizijama, žalosna je priča, pa gospodin Alerić i gospođa Opačić uvijek imaju pune bilježnice primjedaba.

Kako će se govoriti i pisati na Novoj TV koju je preuzeo N 1, tek ćemo vidjeti, ali imam dojam da idu prema zajedničkom zahodu. S tim u svezi: tražim da svaka komercijalna televizija ima na početku, svršetku ili u sredini programa impressum u kojemu su navedeni vlasnici, imenom i prezimenom, te zatim ravnatelji i glavni urednici programa.

Ako imaju tiskovine, zašto nemaju televizije? To jest, ni tiskovine ne spominju vlasnike, pa i tu treba napraviti reda.Koga pitati (samo gl. urednika ?) ako u dnevnim novinama u velikom naslovu vidim „minut“ umjesto „minuta“? Tako rade oni koji priželjkuju vrijeme kada će minuti hrvatski jezik.

Monsignor Bogović u Društvu hrvatskih književnika

Dok pet stotina metara zapadnije, u jednom ćumezu koji se nekada nazivao satiričkim teatrom, ritualno ubijaju ugledne živuće Hrvate, a među njima i biskupa Bogovića, monsignor Bogović predstavlja novu svoju knjigu u Društvu hrvatskih književnika koje vodi Đuro Vidmarović, a desna ruka mu je bivši predsjednik Društva Božidar Petrač, ujedno i urednik u „Alfi“ koja je objavila Bogovićev naslov „Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj“ (u prošlosti i sadašnjosti).

Ta je tema biskupu znanstveniku prisna jer se njome – kao i ekumenizmom uopće – bavio praktički cijeli život, na njoj je diplomirao, na njoj je doktorirao. Knjigu sam za sada samo prelistao i slušao što o njoj rekoše na promociji (Bešlić, Bežen, Krišto), no vrijedi se s njom ozbiljno pozabaviti. Za sada samo informacija i neke rečenice otisnute na koricama iz pera dr. sc. Jure Krište iz Hrvatskoga instituta za povijest: „Svi ovdje okupljeni radovi okrenuti su prema razumijevanju Srpske pravoslavne Crkve i njezina odnosa prema Katoličkoj crkvi, a to je pitanje potaknuto iskustvom uloge SPC-a i velikosrpske ideologije nakon ratnih pohoda Srbije i srpske Crkve protiv Hrvata u nedavnoj prošlosti… Autor zaključuje da je SPC u pokretanju rata srpske države i u pobuni pravoslavnog življa u Hrvatskoj vidjela svoju promociju, nakon poniženja u komunističkom režimu, te se uključila u buđenje nacionalne euforije. Katolička je crkva, međutim, najveća prepreka širenju i ostvarenju srpskog nacionalnog programa te se prema njoj također trebalo osmisliti i ostvariti određeni program…“.

Jedno ili više poglavlja posvećuje Bogović tzv. mješovitoj komisiji o bl. Stepincu, čiji je idejni mozak papa Franjo, kao i njezinu neuspjehu, s tim da autor nije preporučio odustajanje od napora. U svemu, tema je intrigantna i ne sumnjam da će knjiga biti ubrzo rasprodana.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Srušili smo snove svima’

Objavljeno

na

Objavio

9gag stranica koju prati 40 milijuna ljudi piše sve pohvalno

Pobjeda hrvatskih nogometaša na SP u Rusiji, da dobro ste pročitali pobjeda jer ono što su oni napravili pobjeda je jednog malog ponosnog naroda iz najljepše države na svijetu. To srebro zlatnog sjaja, to zajedništvo i nacionalni naboj.

Bili su okidač da se jave i prospu svoju žuč oni koji predstavljaju talog društva te male ponosne države, iako oni, samo oni misle da su oni intelektualna i moralna elita te države ili možda neke druge.

Lijepo je ovih dana bilo biti ponosni pripadnik jednog veličanstvenog naroda i stih “Srušili smo snove svima” ima svoje potpuno značenje. Lijepo je bilo gledati narod kome pripadaš cijelim svojim bićem kako se veseli i diže na pijedestal pobjede svoje junake, ali bilo je lijepo čitati sve svjetske medije kako i oni slave jedan mali hrabri, ponosni narod i njihove idole kako ruše snove velikim ali i snove onoj benignoj, otrovnoj manjini u svojoj državi.

Možda zvuči pretendenciozno izjednačavati naše ruske junake s herojima Domovinskog rata ali ja osobno, a nadam se i velika većina Hrvata i svih onih kojima je stalo do svetog dresa, njih upravo tako gledam.

Gledam Luku, Dejana, Mandžu i sve druge kao ljude kojima je netko ukrao jedan dio njihovog života, ukrao im djetinjstvo i kako ih je život natjerao da sazrijevaju i bore se za svoju državu jer znaju da su i njihove sudbine utkane u nastajanje države za koju se toliko bore. Ne ovo nije patetika, ovo je surova istina. Svi oni su osobe koje su uspjele u životu, ostvarili su zavidne karijere, zaradili ogromne novce, krvavo su se borili i nitko im nije ništa nije poklonio. Sve to ostvarili su tamo gdje se rad i sve pozitivne vrijednosti mjere i vrjednuju na pravedniji način. Tamo gdje ne postoje povlaštene kaste koji mrze sve one koji za svoj rad moraju krvavo raditi odričući se svega onoga za čega se oni koji ih kritiziraju i omalovažavaju, izmišljaju pravno nebulozne optužnice i “virtualno” im odsijecaju glavu.

Nakon ovih prekrasnih, ponosnih mjesec dana, mjesec dana koji su ujedini domovinsku i iseljenu Hrvatsku, svima je jasno da se neke stvari u Hrvatskoj moraju promijeniti ako želimo dalje u bolje sutra. Za sreću tako malo treba, ali sreću treba i zaslužiti. Našu sreću treba nastaviti, ali nastaviti tako da se iz javnog, političkog, gospodarskog, pravosudnog, obrazovnog sistema, eliminiraju oni koji su kočničari hrvatskoj sreći i životu njenih građana. Hrvatsko društvo treba hitnu deratizaciji.

Hrvatskoj ne trebaju moralne i intelektualne veličine poput novinara koji se na račun novinarske akreditacije hrane za 15 kuna u saborskom restoranu, a svaki dan pljuju po onima koji su im to omogućili. Netrebaju im političke vertikale kojima je najveći uspjeh pokušaj da za svoju slavu na perfidan način “prodaju” komad svetog tla i koji smatraju da je držanje skala lopovu humano djelo, a najveći doseg im je znanje pravljenja krumpir salate.

Ne trebaju im političari koji se diče moralom, a imaju iza sebe pravomoćne presude za kriminal, kojim su se eto bavili kao nedozreli adolescenti u dobi od 28 godina. Ne trebaju nam oni koje država radi tri ruke u Saboru obilato nagrađuju da blate ono što je krvlju stečeno. Hrvatskoj treba lider, lider poput Zlatka Dalića.

Nazvao me noćas moj prijatelj iz Los Angelesa, profesor komunikologije sa UCLA i rekao:

Čestitam prijatelju, čestitam na nogometnoj reprezentaciji, na tvom ponosnom narodu i na tvojoj predsjednici. Tvoj narod i tvoja država ste globalni brend i nemojte dozvoliti da to prestanete biti. Rado bih se mijenjao za predsjednika države iako znaš da sam zakleti republikanac ali tvoja predsjednica postala je lider, lider svih onih koji u političare gledaju kao zlo. Ona je svojom neposrednošću, srčanošću i ljubavlju prema svojoj državi iskazanu kroz podršku reprezentaciji postala obrazac pozitivnog ponašanja lidera.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Silno smo ponosni na naše momke i Dalića i taj će ponos trajati godinama!

Objavljeno

na

Objavio

Evidentno je da su naši nogometaši otvorili Pandorinu kutiju! Iz nje sada suklja mračna, smrdljiva i izdajnička istina o tome kako Hrvatsku, njeno stvaranje i borbu s poteškoćama poslijeratnog razvoja doživljavaju pripadnici Žikine dinastije i svi mrzitelji Hrvatske.

To su oni koji su nam stalno trubili o širenju ustaške zmije, Tuđmanovih dvjesto obitelji koji su pokrali sve što je vrijedilo u zemlji, lobijima koji su stvarali lažnu sliku o deset godina mraka i pozivali mlade da odlaze iz zemlje. Ovo današnje jedinstveno i nepatvoreno veselje Hrvata, opća euforija i poplava optimizma u zemlji dovela je do toga da su, kao i kod svake poplave, sva govna isplivala na površinu.

Ovo je 2018. godina koja nas vraća u 1990. godinu. Dok naši štakori uglavnom kmeče u svojim ideološkim rupama i čekaju da Hrvatska u Moskvi napokon ‘popuši’, stranci su iznenađeni, ali ne i uvrijeđeni.

Poznati europski dnevni list Bild piše: “Hrvatima u očima gori vatra, iskazuju beskrajnu volju i strast. Ista je to ona beskrajna volja i strast koju su pokazivali 1990. godine za svoju državu“. Corriere della Sera pak kaže: “Hrvatsku je zahvatio dobar nacionalizam – bore se za domovinu“. Dobar nacionalizam i borba za domovinu pokrenuli su nas je i 1990. godine. I još jedan citat iz Corriere della Sera: “Navijači i nogometaši jednostavno su nacionalisti. Možda je to i neophodno“. Sad zamislite, naravno potpuno apstraktno, da je takva hereza izašla u našim novinama – u Večernjem ili Jutarnjem, svejedno. Odmah bi u ‘Otvoreno’ ili u ‘Nu2’ bili pozvani Puhovski, Klasić, Rada, Rade, Stazić… uz klasično cipelarenje ‘klerofašističkih’ navijača i igrača. Normalno je da su 1991. godine narod i branitelji bili nacionalisti jer bez toga ne bi bilo ni Oluje ni pobjede, ali sada drugovi?!

Poznati Bloomberg donosi u naslovu: “Nemaju kompleks inferiornosti“ te nastavlja: “Uspjeh Hrvatske na Svjetskom prvenstvu nije slučajnost, mala zemlja pobjeđuje zahvaljujući jedinstvenoj kombinaciji profesionalnosti i nacionalnom zanosu nalik onom ratnom“. S istim tim zanosom ostvarili smo i 5. kolovoza 1995.g. Jedan od najutjecajnijih svjetskih poslovnih medija nadalje iznosi poznate, ali svejedno zanimljive zaključke: “Tri od četiri momčadi koje su stigle do polufinala predstavljaju zapadnoeuropska društva koje se bore s emigracijom i integracijom. A četvrta momčad, koja je najviše iznenadila, sastoji se od potpuno lokalnih momaka iz male zemlje“. I tako bi mogli preko interneta surfati do beskraja. Neki više, a neki manje, ali svi stranci se čude, a neki “prosto ne mogu da veruju“.

Završit ću strane novinske citate s lijevim i liberalnim The New York Times-om. Frenklin Foer piše: “Kao neutralan promatrač, uživam gledajući neočekivani polagani marš Hrvatske kroz turnir i njezin uspjeh koji je kao priča o naciji koja je jedva uspjela preživjeti. Puno prije nego je što je Engleska uspjela pobjeći od prokletstva visokih očekivanja, ovo je bila gomila djece koja je bježala od bombi, koja tada nisu imala mnogo razloga zbog kojih su mogli zamisliti svoj uspjeh. Činjenica da su sada zaradili mjesto u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva, unatoč svojoj veličini i nedavnoj prošlosti, ima sve elemente najljepše priče u povijesti nogometa uopće“.

Oni koji skoro deset godina čitaju ovu moju kolumnu žele presjek domaćih strahova, jala, zavisti, domaće zone sumraka, ali i ironičnog, ako ne već stvarnog, otpora svoj toj našoj bijedi i jadu kojim nas danomice pritišću. Na kraju krajeva i tiskani i elektronski mediji nas svakodnevno ‘zagađuju’ bljuvotinama raznih mrzitelja Hrvatske. To je možda dobro bar utoliko što se onda takve odmah može demaskirati. Međutim, jako je loše što takvi, uglavnom lijevi mrzitelji Hrvatske danomice truju narod svojim otrovom, šire negativno raspoloženje, osjećaj inferiornosti nacije, bezperspektivnosti života u domovini itd.

U nedjelju smo u finalu slušali francusku himnu: “…na oružje, neka nečista krv natopi naša polja!“ Stara francuska himna još iz doba revolucije. Sad opet malo apstraktnog razmišljanja: zamislite da je takav ili sličan refren zalutao u himnu Lijepa naša! Ha,ha, ha! Tom nesretniku koji bi skladao sličnu hrvatsku himnu ni Vrhovni sud Hrvatske ne bi mogao pomoći. U usporedbi s borbenom Marseljezom zapravo je jako upečatljivo koliko su riječi naše himne blage, pune ljubavi za ljepotu vlastitog krajolika, ljudi i zemlje.

A sad se vratimo našoj pokisloj orijuni i njihovim strahovima. Da ih ima i da su usrani k’o grlice, ali ne sustaju u svojoj subverzivnoj djelatnosti protiv svega što je hrvatsko svjedoči i izvjesni Sandi Blagonić, mladi i progresivni intelektualac. Radi ili je suradnik HAZU-a. Kako bi rekli cinici: bečka škola, balkanski stil! Dana 16. Lipnja ovog ljeta Gospodnjeg u 15:05 sati Sandi ‘razmišlja’ na internetu: “Posve sam ravnodušan na rezultat utakmica na Svjetskom prvenstvu. Navijam – ne gledajući – jedino kad igra Hrvatska – za njezine protivnike.

Malo me što rastužuje kao pogled na razdragano sretne Hrvate. Njihova sreća u kombinaciji s dezenom stolnjaka lošijih birtija u hrvatskim vukojebinama u meni izaziva mizantropsku, egzistencijalnu mučninu“.

Evidentno je da su naši nogometaši otvorili Pandorinu kutiju! Iz nje sada suklja mračna, smrdljiva i izdajnička istina o tome kako Hrvatsku, njeno stvaranje i borbu s poteškoćama poslijeratnog razvoja doživljavaju pripadnici Žikine dinastije i svi mrzitelji Hrvatske. To su oni koji su nam stalno trubili o širenju ustaške zmije, Tuđmanovih dvjesto obitelji koji su pokrali sve što je vrijedilo u zemlji, lobijima koji su stvarali lažnu sliku o deset godina mraka i pozivali mlade da odlaze iz zemlje. Ovo današnje jedinstveno i nepatvoreno veselje Hrvata, opća euforija i poplava optimizma u zemlji dovela je do toga da su, kao i kod svake poplave, sva govna isplivala na površinu. Sandi ima problem. Jedan bivši veleposlanik u Parizu sredio mu je ‘doušnički’ posao u lijevom listu Liberation pa piše SDP-ovki Mariji Lugarić slijedeće: “Možeš pod sport naći Tudjmana i izjavu o nogometu? Pišem tekst za francuski Liberation i moram ga noćas završti. Možda bi to stavio”. Marija Lugarić: “Sandi ček sec..“ U toj sramotnoj prepisci Blagonić/Lugarić ima svega kao “pjevanje Thompsonovih pjesama od strane Lovrena, na kojoj je utakmici Joe Šimunić uzvikivao ”Za dom spremni”, kako osuđenik u bijegu organizira rođendanske partije Predsjednici koja štiti njegove interese (usput, odlično ih je štitila kad je dobio je samo šest i pol godina zatvora – moja opaska).

Specijalni medijski rat protiv Hrvatske vode i Francuzi, uz pomoć ‘domaćih hejtera’?

O cijeloj toj sramotnoj prepisci piše Igor Peternel pod naslovom “Neshvaćeni francuski dušnik Sandi i drugarica bivša saborska nada SDP-a uhvaćeni u planiranju partizanske diverzantske akcije“. No, dobro, ne smijemo biti svirepi prema našoj lijevoj intelektualnoj eliti. Lijevi intelektualci su malo zaigrani, ali sigurno je kako nisu sirovi i prosti kao desničari. Kad Sandi dobije ”egzistencijalnu mučninu” to ga u pravilu inspirira. Tako Sandi u srijedu u 22:31 sata postavlja kafkijansko pitanje: ”Znali netko dal je kolindinim protokolom danas predviđeno pušenje ili jeb..nje?” Dana 7. srpnja u 22:54 sata naš Sandi gazi sve pred sobom napisavši: “Sad kad ih još Kolinda sve poj.. u svlaćionici…” Na početku kao i na kraju ove priče nameće se samo od sebe jedno pitanje: Što kažu na sve to u HAZU? Što kažu akademici Kusić, Silobrčić i Rudan? Jel’ to njima ok, sve u ime demokracije, jer takvi ipak djeluju u našoj znanstvenoj zajednici…?

Navodno je Aleksandar Vučić, komentirajući Svjetsko prvenstvo, rekao: “Ulazak Hrvatske u finale Svjetskog prvenstva ne priznajemo. Ceo svet zna da smo mi prvaci. Prvi smo ispali!”

Dva dana nakon finalne utakmice obilježit ćemo obljetnicu primitka Hrvatske u članstvo FIFA-e. Bilo je to 17.srpnja 1941. Godine kad je Hrvatska bila primljena u članstvo FIFA-e, ali je taj prijem pomalo suspektan. Naime, tada još nije bilo AVNOJ-a I ZAVNOH-a da taj prijem potvrde. Hajmo tih 77 godina članstva dostojno proslaviti s našim Vatrenima kao svjetski viceprvaci! Zaista su nam vratili ponos i radost življenja! Hvala im svima i našem Daliću!!!

Legendarni Grunf bi rekao: Bolje je pobijediti Francuze u završnici nego izgubiti od Engleza u poluzavršnici. Ima logike, ali ja bih ga parafrazirao ”bolje je pobijediti Engleze u poluzavršnici nego li izgubiti od Francuza u završnici!”

Idemo sad na pregled društvenih mreža, jedine istinske demokratske sfere u Lijevoj našoj. Tako sam u subotu ujutro, zamoljen od moje mačke Liz, objavio na fejsu njenu sliku mrka pogleda s tekstom koji od prilike glasi: ”Ajde miševi.. izađite iz vaših rupa! Sutra je fešta! Ne bojte se! Preživjet će te i Vatrene. Ovo je samo nogometna Oluja…” Post je objavljen, a par minuta kasnije tekst je obrisan. Dobro ostala je macina slika i ona mi je na tome zahvalna. Toliko o demokratskoj sferi na Facebooku.

Upravo čitam (subota 21h) navodno Otvoreno pismo Zlatka Dalića “hrvatskoj javnosti“ preko portala dalicom.eu. Portal ima sjedište u Njemačkoj i to u bivšoj “sigurnosnoj kući“ naše drage UDBE. Bio sam do sada u zabludi misleći da je UDBA barem lukavija i pismenija. Jedino sam nepogrešivo pogodio da je bila krvoločna i nemilosrdna. To bi bolje, pismenije i lukavije napisao čak i Ante Tomić ili Dragec Pilsel. Jeftini čorak, ujedno i dokaz da su orijunaši i jugonstalgičari ostali bez kisika. Zaboravimo te “hodajuće mrtvace“. Potiho se nadam da će se sutra, bez obzira na finalni ishod s Francuskom, netko sjetiti i istinskog hrvatskog heroja, Francuza Jean-Michel Nicoliera kao i njegovih riječi: “Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor i u dobru i u zlu“.

Igor Bjelik je malo surfao po portalima naše BiH koju moramo milom ili silom ‘ubacit’ preko reda u EU. Igor se kao malo razočarao jer u Oslobođenje.ba i Dnevni avaz ni be. Je našao jedinu pravu sportsku vijest, a to je da je hrvatska Predsjednica čestitala Đokoviću ulazak u finale Wimbledona. To se zove bosanska Omerta! Ni naši ne štede komšije. ”Najveći srpski i bosanski uspeh u novijoj istoriji. Postali smo komšije finaliste svetskog prvenstva“. Na fejsu se neki ognjištar pita: “ Što Vučić piz.. kad gleda vatrene? Da nisu njegovi 1991. godine pripucali, Modrić bi danas predava’ tjelesni, a Raketa drža’ frizeraj“. Surfam i dalje po fejsu i naletim na pravu “senzaciju“. Informer piše 11. srpnja : “Otkrivena najveća ustaška fudbalska tajna! Hrvati od kompanije Nike (patike) zahtevali isključivo crne dresove kakve su nosili u NDH!” Stvarno čovjek ne zna što je debilnije. Navodno Dalićevo pismo “hrvatskoj javnosti“ ili ovo ‘otkriće’ Informera.

Napokon naletim na tekst koji mi se čini istinitim. FIFA zabranila prikazivanje lijepih žena u gledalištu za vrijeme prijenosa. Pederski feminizam koji se k’o kuga širi sportskim globusom. Nedavno su u utrkama Formule1 izbacili hostese na proglašenju pobjednika. Zamislite da na biciklističkoj utrci “Kroz Hrvatsku“ na pobjedničkom postolju dođe do kompromisa pa poljupce i pehare pobjednicima dijele Rada, Anka, Sanja sa ženske strane, a Stazić, Glavašević i Fred s muške strane. Sve u ime sprečavanja prikazivanja žena kao seksualnog objekta. Subota oko 23:20 sati. Javlja se nezainteresirani fatalist: “Meni je potpuno svejedno hoće li Hrvatska pobijediti ili će Francuska izgubiti. Ali ako pobijedimo postavlja se pitanje treba li crkva kanonizirati Zlatka Dalića. Santo Subito”.

Nadalje, Srpski glumac Sergej Trifunović je kod Ace Stankovića predstavljen kao dio uljudne, tolerantne i građanske Srbije. Što je Trifun kasnije u potpunosti i opravdao. Naime, Edi Škovrlja, reporter HRT-a se javio iz Zadra govoreći o susretu između Hrvatske i Francuske te rekao kako u nedjelju “slijedi Oluja svih Oluja“. Na to je ‘reagovao’ predstavnik “građanske i uljudne“ Srbije kao dragi gost HRT-a pa je poručio Ediju da “puši bre ku…c, majmune!“ Mislim da uskoro ‘sleduje’ gostovanje “tolerantnog i uljudnog“ Trifuna u ‘Otvorenom’ na HRT-a kako bi gledateljima objasnio svoje velikosrpske asocijacije na hrvatski ustašluk.

Među one koji pucaju od sreće i jala neizostavno spada i veliki (skoro dva metra) hrvatski pisac Ante Tomić. Evo što Jutarnji ležerno objavljuje: “Evo zašto je nacionalizam sranje… I HDZ, pravaši, ustaše, časne sestre, prostitutke, vjerovnička vijeća Agrokora i Grdović i njegova Brankica i Oko Sokolovo, Fashion Guru, svi su vrištali od sreće u jednoj kretenskoj zgodi da je, kraj više od pet stotina tisuća registriranih hrvatskih branitelja, domovinu obranio jedan Srbin“. Hrvatski tjednik mu odgovara: “Evo zašto je Tomić sranje… da nije nacionalizma nikada ne bi bilo samostalne Hrvatske“. Još nešto što je netalentirani JNA podoficir zaboravio. Uz hrvatske branitelje u Domovinskom ratu borilo se je oko 10.000 autentičnih Srba. A Subašić je jasno i glasno rekao jugonostalgičarima, kao što je Tomić ,tko je on i u kojoj je crkvi kršten. Zanimljivo je kako sada nitko od naših vrlih političara i medijskih te inih dušobrižnika nije reagirao sada kada je ortodoksni Tomić brojio repki krvna zrnca. Ali ne treba sad drvljem i kamenjem na Antišu, Juricu Pavičića i slične likove. Neka se najprije saberu i oporave od zla koji im nanesoše Ostaše u Rusiji. Neka ova “nogometna močvara“ traje što duže i to baš zbog Tomića, orijune, prvoboraca, antifašista i depiliranih četnika, članova Žikine dinastije i lijevog medijskog ološa… Neka pate zajedno s Englezima čija je savjest zbog Bleiburga nečista dočim je naša pobjeda u srijedu bila čista. Oni koji su pisali jugo parole “dabogda sve izgubili“, sve su i izgubili. Omjer snaga je danas isti kao i 1991. godine – 80% prema 20%. Đaba si jajstore krečio, neće vam pomoći ni lijeva medijska falanga, ni Trifke u NU2, ni Puhovski i njegovo čuđenje što igrači drže ruku na srcu ni slična sranja. Gledam danas belgijske nacionaliste u borbi za treće mjesto. Svi drže ruku na srcu. Čekam Puhovskog u “Otvoreno“ da nam dijalektički objasni taj flamanski nacionalizam. Možda mu napokon netko postavi pitanje: zašto je svjedočio protiv hrvatskih studenata 1972. godine te zašto je svjedočio protiv Hrvatske na suđenju u Haagu hrvatskim generalima? On možda takve postupke smatra istinskim patriotizmom! Da mu se samo diskretno dade do znanja da će ga se to jednom pitati, vjerujte, više ga nikada ne bi vidjeli na malim ekranima.

Ernest Hemingway je rekao: ”Čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči govoriti i otprilike pedeset godina da nauči šutjeti“.

Dana 15. srpnja o. g, oko 19 sati Hrvatska nogometna bajka je završila. Što je na neki način i humano. Izluđivati, dizat nam tlak do nebesa, raditi od naših antifa ”The Walking Dead” kreature, čekat da Ante Tomić, Jurica Pavičić, Goran Gerovac, Sandi Blagonić, Žarko Puhovski, Sergej Trifunović, Marija Lugarić, Fred, Rade, Dragec Pilsel… ne daj Bože, dignu ruku na sebe. Samoubojstvo je grijeh koji se ne možeš okajati jer te više nema… Orijuna je sada odmah živnula, čim smo izgubili od Frančeza. Hajduk je odmah našao snage i čestitao HNS-u i repki. Mnogima će pobjeda Francuske produžit život još koju godinicu. Do finala nas je, uz dobru igru, doveo i golman te dobra doza sreće. U finalu nas više golman s ozlijeđenom zadnjom ložom nije mogao vaditi, a sreća nam je okrenula leđa. Međutim, sve to nema veze! Silno smo ponosni na naše momke i Dalića!!! I taj će ponos trajati godinama. A orijuni ostaje ‘zgražanje’ jer je Predsjednica zagrlila igrače obiju momčadi. Bolje ona nego prva dama Francuske. Usput rečeno, mislim da ću večeras nešto popit u čast naše hrvatske repke.

Charles Bukowski je rekao: “Ako se dogodi nešto loše piješ da zaboraviš, ako se dogodi nešto lijepo piješ da proslaviš, a ako se ništa ne događa jednostavno piješ“.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

 

Dalić: Dečki, čast mi je bilo raditi s Vama! Jedno srce. Jedna duša. Jedna Hrvatska!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori