Pratite nas

Kolumne

Hrvatska je na rubu ponora. Ali, glavu gore! Hrvatska je ponornica i zato ne treba gubiti živce

Objavljeno

na

Vrijeme se proljepšalo, cvrkuću vrapci na krovovima i treba ih slušati jer već i oni znaju što se događa s Hrvatskom. A nije dobro. Toliko nije dobro da bi se moglo reći da je loše, ako nije politički nekorektno.

Bio sam u nedjelju na Hreljiću i zaključio da nemam što kupiti, ali je slika ostala: upravo tako izgleda Hrvatska – puno kiča i smeća iz podruma i s tavana, knjige tiskane u jugoslavensko doba, ljudi odasvud i niotkuda, jezik koji jest i nije hrvatski.

Hrvatska koja je zastala negdje na početku preobrazbe iz ličinke u leptira, duhovna obnova nikad realizirana, a i očito je zašto nije, ako ni po čemu onda po jezivoj priči o Istanbulskoj konvenciji koja spada u područje kriminala, a ne politike. Znači, Hrvatskoj je iz nje same isprva trebalo oduzeti snagu, pamet i osobnu iskaznicu, što je od početka stoljeća i činjeno.

Važno je to ustvrditi, budući da je samo takva Hrvatska, oslabljena, napola ispranih vijuga i s nagriženim identitetom, mogla postati lovinom onih iz Europe i svijeta uopće. Tako dolazimo do ključnoga trenutka novije povijesti u kojemu nad ličinkom zrelom da dobije krila stoji čovjek u udobnim čizmama i tvrdom petom gazi tek rođenoga leptira, prije nego postane svjestan sebe i mogućnosti da leti.

Hrvatska je na rubu ponora. Ali, glavu gore! Hrvatska je ponornica i zato ne treba gubiti živce, Hrvatska je toliko puta nestajala u zemlji, ali se opet pojavila nekoliko kilometara ili stoljeća dalje. Važno je da narod razumije što se sada događa, da je izašao na trgove i ulice, pokazao da je živ, relativno zdrav i sposoban za rasuđivanje, da je mu je razvidno kako je bezočna vlast pronašla način da mu oduzme ostatke ostataka suvrenosti, to jest da smo opet jednom suočeni s unutarnjom i vanjskom agresijom, ovaj put za sada bez noževa, pušaka i tenkova. Soft, naizgled. I to ona vlast koja mu se predstavila kao vodarica s krčagom na glavi, punom čiste vode, čistih načela, demokršćanskih takoreći, a pretvorila se u rugobu za koju više ne znaš je li djevojka ili što je, pustila ponešto nalik staljinskim brkovima i usvojila slične metode, samo „demokratske“. Baš u stilu Istanbulske konvencije.

Jedna, sada već više-manje stara stranka koja je donijela novi život i nove nade hrvatskom narodu, sada je otišla u zajednički zahod s nevažnim, ali zahtjevnim koalicijskim partnerima i ispire školjku upravo onakvom vodom kakva je oko Uskrsa tekla iz slavonskobrodskih slavina.

Naizgled pametni, elokventni poliglot koji je zasjeo za kormilo stranke pretvorio se u oporog, tvrdoglavog vlastodršca koji ne samo da prezire i ignorira poruke naroda, nego isti taj narod hrvatski cinično, uz macanovsku promidžu, uvjerava da nepismen i nerazuman.

Štoviše i svoje suradnike iz Vlade i stranke drži također u opsjenarskom šeširu, a ako tko proviri, onda Spitzenmann otvoreno i izravno prijeti da je malom buntovniku završena politička karijera i glave se spuštaju. Već viđeno u povijesti, toliko puta da je dosadno. Pa kada se partijska disciplina pokazala uspješnom, Spitzenman je prešao na svladavanje sljedeće zapreke, i to velike, u obliku Crkve u Hrvata koja se nešto uzjogunila.

Srećom po Spitza, bili su uskrsni blagdani pa je mogao iskoristiti priliku da se u crkvama i pred crkvama ili u uredima sastane s ponekim biskupom, pa i nadbiskupima, što je nekima od njih bilo lijepo za vijdeti, a zadarski je navodno pao na slatkorječivost u svezi s interpretativnom izjavom koju su vrli novinari iz macanovske ergele odmah interpretirali kao odustajanje Katoličke crkve od protivljenja Istanbulskoj, što se pokazalo kao prijesna laž i obmana publike. I što sada? Spitzenmann treba odlučno poručiti nadbiskupima i biskupima da će ostati bez položaja ako se i dalje budu protivili. Takav potez je moguć, povukao ga je kralj i car Žigmund u Ugarskoj (i Hrvatskoj), doduše kivan što ga je prethodno ostrogonski nadbiskup Ivan od Kaniže (Kanižaj) zatočio u Višegradu.

No vratimo se u zbilju. Ako je ta više-manje već stara stranka kojoj je na spitz-poziciju došao netko tko želi izigrati i poništiti načela na kojima je nastala, namjerava i dalje ostati na vlasti i u milosti naroda, treba žurno nešto poduzeti jer i njoj samoj prijeti propast, zajedno s Hrvatskom u cjelini.

Utemeljitelji stranke su marginalizirani (ne prvi put), Franjo Tuđman je mrtav, stranku su u međuvremenu u dobrom dijelu privatizirali oni koji idu samo za svojim interesima, svoga kruga ili rodbine, najveći dio onih koji su bili intelektualna, duhovna jezgra najuspješnijeg pokreta u hrvatskoj povijesti eliminirani su i nemaju ama baš nikakav utjecaj (ako su uopće živi) i žive u džepovima otpora koji se nalaze u haljinama prezrenih portala. Oni koji zazivaju stranački referendum, teško će provesti tu ideju, oni koji zazivaju savjest, teško će uspjeti gdje savjesti nema.

Ostaje narodni referendum, da ne kažem općenarodni, pa i ako ratifikacija u međuvremenu bude silom nametnuta, tu je osim referenduma i Ustavni sud. Ali referendum treba svakako održati u bilo kojem trenutku, a Istanbulska se (srećom) i nakon prihvaćanja može otkazati. I treba joj dati otkaz, jer se pokušala zaposliti u Hrvatskoj s lažnom diplomom sprječavanja nasilja nad ženama, što je kažnjivo.

HDZ-u postaje razmisliti za koliko postotaka mu je pao rejting u kratko vrijeme, je li mu to namjera, misli li na veliku koaliciju koja dobiva obrise upravo s Istanbulskom, i hoće li se polako utopiti ili sam baciti u ponor. A Hrvatska klipsati još neko vrijeme. Nisam slučajno izabrao taj glagol, mladima možda nepoznat, kao što im vjerojatno nije poznata asocijacija (udruga) masona pod kraticom CLIPSAS (čitaj klipsas) koja se hvali da već ima 114 članica, znači bliži se broju članica Ujedinjenih naroda, a je li njezina podružnica GREVIO, za sada ne znam, ali ću saznati.

Razmišljaj globalno, djeluj regionalno

I dok nam serviraju tragikomične antropološke suludosti na globalnoj razini, a mi se njima zdušno bavimo, u „regiji“ koju su nam odredili, a u koju ne pripadamo, sjajni naši susjedi i podsusedi djeluju regionalno, pa Srbijanci opet i sve više fantaziraju o teritorijalnim presezanjima, a ako ne odmah teritorijalnih onda kulturnih, odnosno „kulturnih“ koja uvijek prethode vojevanju u fizičkom obliku.

Vjerojatno su s velikom radošću doznali da njihovi mentori Rusi sada drže gotovo pedeset posto Agrokora, a Agrokor ima ne samo tvornice i dućane nego i zemljišta, zemlju, od toga velik dio u Podunavlju, u Baranji, pa se na tom ruskom nosaču mogu naći i srbijanski zrakoplovi, i naći će se.

Onih 555 kutija s crtom ili bez crte, čuvaju u Beogradu kao bombone iz NDH. Slovenci ne isplaćuju grijehove Ljubljanske banke, pa Hrvati prodaju na Hreljiću obiteljske uspomene, Slovenci žele i dio hrvatskog teritorija tvrdeći da je njihova obiteljska uspomena, Crnogorci svojataju Bokeljsku mornaricu itd., ali sve to nije ništa prema onomu što rade potkornjaci u samoj Hrvatskoj, pa iz te i takve Hrvatske plasiraju laži prema Associated Pressu, primjerice, koji ih srdačno dočekuje, Ivo Goldstein u obiteljskoj tradiciji napada Kolindu zbog „Lijepa li si“ koja je po njemu nacionalistička i agresivna, ter on plače nad sudbinom Hrvatske ispod slike druga svoga Tita koju nosi gdje god pošo, u Pariz i iz Pariza, kao dragu uspomenu.

Iz Hrvatske vjerojatno dolazi i poticaj nekakvoj austrijskoj udruzi protiv komemoracija na Bleiburgu, a udruga se oglašava na webu pod šifrom [email protected] gmail ili slično. Imamo li mi još kakvih-takvih prijatelja na svijetu, ili su nas svi napustili kao u doba kada su raketirrani Banski dvori? Ovih dana čitam na jednom portalu Tuđmanov intervju iz 1992. gdje govori o duhovnoj obnovi, o Hrvatskoj kakva će biti i drugim temama, a zatim vodi novinare da vide koje su to rakete 1991. pogodile Banske dvore – jedna je bila ruske, a druga američke proizvodnje. Eto tako. A kada to nije uspjelo, dvije godine ili manje potom izazvan je puč, koji također nije uspio, ali neka se nađe.

Nego, ima ipak jedna zemlja koja nam u najmanju ruku nije neprijateljska, odnosno prijateljska je koliko god se to u međunarodnim odnosima može biti. Naime, Bugarska. O tome sam već pisao, no sada Bugarska predsjeda Unijom, pa su se raspisali i drugi koji o o njoj ništa nisu znali, a dobro je što se Kolinda GK odlučila posjetiti tu državu, pa su i novinari, htjeli ili ne, pokupili neke informacije iz povijesti, s tim da su svi zajedno onaj komadić povijesti iz odnosa NDH-Bugarska elegantno preskočili. I još nešto: novinari su saznali da u Bugarskoj nema manjina, to jest da su svi koji ondje žive bugarski državljani (građani) i basta. Taj je podatak Pupovca zgrozio… Ne mogu ne spomenuti intervju na HTV s bugarskom veleposlanicom Tanyjom Dimitrovom (na žalost na odlasku), fascinantno marljivom i svestranom, usput ljepolikom, koja je za razliku od tolikih veleposlanika anglo i germa (kao i ostalih) naučila hrvatski gotovo savršeno. Što joj je ipak, ruku na srce, bilo lakše nego anglogermama budući da je hrvatski slavenski jezik.

A da je hrvatski slavenski jezik (nema sumnje) potvrda je stigla iz emisije HTV-a u kojoj se hvalilo da je igrana serija prodana velikom distributeru, kao prva na nekom slavenskom jeziku. Lijepo, ali nikako nisam mogao saznati koji je to jezik. Zatim se pojavio visokopostavljeni dužnosnik i objasnio publici da je riječ o „ našem jeziku“.

Tako su se u vrijeme komunizma zvali udžbenici za hrvatski jezik, koji nije smio biti nazvan svojim posebnim imenom. A da hrvatskim jezikom i njegovim osobitostima ne vladaju ni današnji mediji, poznato je, pa smo iz večeri u večer gledali neki ružni papir na kojemu je pisalo „Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju…“, dočim hrvatski književni jezik poznaje samo „sprječavanje“ (u dopisu predsjednice HR tako je točno i napisano).

Dotle se vodi podzemna i nadzemna kurikularna bitka (čarka) oko broja školskih sati određenih za učenje hrvatskoga jezika, sada nedostatnih, iz osmogodišnjih škola izlaze đaci koji ne znaju pisati, a čitati ponešto. Pa kako će onda pročitati Istanbulsku konvenciju? Ima Spitz pravo. A kako sve govore i ne govore ne samo gosti nego i domaćini na televizijama, žalosna je priča, pa gospodin Alerić i gospođa Opačić uvijek imaju pune bilježnice primjedaba.

Kako će se govoriti i pisati na Novoj TV koju je preuzeo N 1, tek ćemo vidjeti, ali imam dojam da idu prema zajedničkom zahodu. S tim u svezi: tražim da svaka komercijalna televizija ima na početku, svršetku ili u sredini programa impressum u kojemu su navedeni vlasnici, imenom i prezimenom, te zatim ravnatelji i glavni urednici programa.

Ako imaju tiskovine, zašto nemaju televizije? To jest, ni tiskovine ne spominju vlasnike, pa i tu treba napraviti reda.Koga pitati (samo gl. urednika ?) ako u dnevnim novinama u velikom naslovu vidim „minut“ umjesto „minuta“? Tako rade oni koji priželjkuju vrijeme kada će minuti hrvatski jezik.

Monsignor Bogović u Društvu hrvatskih književnika

Dok pet stotina metara zapadnije, u jednom ćumezu koji se nekada nazivao satiričkim teatrom, ritualno ubijaju ugledne živuće Hrvate, a među njima i biskupa Bogovića, monsignor Bogović predstavlja novu svoju knjigu u Društvu hrvatskih književnika koje vodi Đuro Vidmarović, a desna ruka mu je bivši predsjednik Društva Božidar Petrač, ujedno i urednik u „Alfi“ koja je objavila Bogovićev naslov „Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj“ (u prošlosti i sadašnjosti).

Ta je tema biskupu znanstveniku prisna jer se njome – kao i ekumenizmom uopće – bavio praktički cijeli život, na njoj je diplomirao, na njoj je doktorirao. Knjigu sam za sada samo prelistao i slušao što o njoj rekoše na promociji (Bešlić, Bežen, Krišto), no vrijedi se s njom ozbiljno pozabaviti. Za sada samo informacija i neke rečenice otisnute na koricama iz pera dr. sc. Jure Krište iz Hrvatskoga instituta za povijest: „Svi ovdje okupljeni radovi okrenuti su prema razumijevanju Srpske pravoslavne Crkve i njezina odnosa prema Katoličkoj crkvi, a to je pitanje potaknuto iskustvom uloge SPC-a i velikosrpske ideologije nakon ratnih pohoda Srbije i srpske Crkve protiv Hrvata u nedavnoj prošlosti… Autor zaključuje da je SPC u pokretanju rata srpske države i u pobuni pravoslavnog življa u Hrvatskoj vidjela svoju promociju, nakon poniženja u komunističkom režimu, te se uključila u buđenje nacionalne euforije. Katolička je crkva, međutim, najveća prepreka širenju i ostvarenju srpskog nacionalnog programa te se prema njoj također trebalo osmisliti i ostvariti određeni program…“.

Jedno ili više poglavlja posvećuje Bogović tzv. mješovitoj komisiji o bl. Stepincu, čiji je idejni mozak papa Franjo, kao i njezinu neuspjehu, s tim da autor nije preporučio odustajanje od napora. U svemu, tema je intrigantna i ne sumnjam da će knjiga biti ubrzo rasprodana.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trpimir Jurić: Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa

Objavljeno

na

Objavio

Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

U najranijoj fazi našeg života, kao bebe, mi glasajući se izgovaramo glasove, vokale A, O, U. U drugoj fazi naših govornih početaka počinjemo s spajanjem glasova u slogove. To stvara neizmjerno veselje i zabavu našim roditeljima, starijoj braći i sestrama, bakama i djedovima. Prvi ili među prvim udvojenim slogovima je ma-ma. Oni koji su nam svojim glavama zatvarali pogled i stalno nas poticali na nastavak gugutanja priželjkivali su da „izgovorimo“ ono što bih oni htjeli čuti: ma-ma, ta-ta, ba-ba…)

Nesvjesnost ili svjesnost da smo izgovorili ma-ma i da je to glasanje zainteresirana publika iznad naše kolijevke, razumjela kao da smo dozivali ili imenovali mamu, kontinuirano će potrajati do kraja našeg života. Kad više, kad manje svjesno i smisleno, kad nehotično, kad kao vapaj, mama, majko moja.

Vjerojatno sam vas zbunio s ovim uvodom i ne nalazite smislenosti i razloga spominjanja ove naše ljudske govorne faze.
Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

Ma-ma, mama, majko, majko moja, kako rekoh ostat će nam do kraja života, često ili najčešće kao zazivanje, traženje, naposljetku moljenje, molitvu.

U prvoj kolumni govorio sam o izrađivanju vizualnog, osobnog ili skupnog identiteta kod pripadnika ZENGA (posebne frizure, posebni detalji na odori, znakovlje i sl). Jedan važan detalj nisam spomenuo, pa sada koristim priliku, je krunica.

Naklono ili nenaklono, ljudi nas se sjećaju s krunicom oko vrata, oko epolete naše jakne. Neki su je nosili sa diskrecijom u nekom od brojnih džepova, ali rijetko tko ju nije imao i kad nije znao razloga zašto ju imati uz sebe, a još manje zašto ju ne imati.
Mnogi su s njom umrli. Neki naši poginuli imali su specifično izrađene krunice, pa je to bio bitan detalj kod identifikacije. Pojedinci ju, niti nakon ovoliko godina poraća, nikad više nisu skinuli s vrata. Baš tu, tu ratnu, čudotvornu za koju vjeruju da im je nebrojeno puta pomogla.

Najgora iskustva iz ratnih logora, službeno kao psiholog, čuo sam od prvih naših razmijenjenih zarobljenika, logoraša. Kasnije, bar se tako čini, kao da je blago popustila sva opakost koju čovjek prema čovjeku može napraviti.

U jednom od stotina provedenih psiholoških intervjua s logorašima po njihovoj razmjeni, jedan naš vojnik, logoraš s Manjače, mi priča:

“Već kod vrućeg prijama u logoru ostao sam bez ičega materijalnog što sam imao kod sebe. Među ostalim, krunicu su mi potrgali i bacili. Slijedilo je uništavanje mog dostojanstva. Doslovno su me zgazili, Boga u meni ubili. Zazivao sam u sebi, naglas majku (onu majku s početka ove priče). Kad su me koliko toliko ostavili na miru, ne zaboravljajući mi dati redovnu porciju batina, koristio sam svaku priliku, u početku samo u sebi, moliti se Bogu, Majki Božjoj, Gospi. Upoznavajući logoraše, supatnike, molili bi se u paru. Kako je vrijeme odmicalo i krug molitelja postajao veći, a strah od javnog moljenja manji, molili smo Gospinu krunicu.

Taj obred molitve sve više i više se ponavljao, postajući naša duhovna praksa za koju ni logorski čuvari više nisu marili. Bitnije od toga je što su nam se u molitvi pridruživali i oni koji se prije nisu molili. Zapravo ne znam jesu li bili ateisti, agnostici, vjernici bez prakse, nevažno.
Stotine krunica na spomen obilježju iznad jedne od masovnih grobnica kod Vukovara

Ja sam počeo izrađivati svoju novu krunicu. Koristio sam kamenčiće s poda oblikujući ih u kuglice kad god sam stigao. Najčešće otvorenim dlanom pritiskujući izabrani kamenčić od betonsko tlo staje (logor Manjača bio je napravljen na jednoj farmi).

Rupice na kuglicama sam bušio s ogromnom požrtvovnošću, teškim trudom i domišljatošću, rekao bih inženjerskom kreativnošću i zanatskom vještinom. Pritom nisam osjećao umora ili dosade. Cijeli taj proces imao je smisla. Svaka nova obrađena i probušena kuglica približavala me je cilju. Napraviti svoju novu krunicu. Time sam kratio vrijeme, otklanjao crne misli i pesimizam kojem nitko bar u početku nije uzmogao umaći. Dlanovi su mi u početku bili s podljevima i žuljevima. Kako je vrijeme odmicalo, a broj kuglica se povećavao, žuljevi su nestajali. Paralelno s tim, trud je dobivao smisao, vrijeme prolazilo, a ja sam usprkos svim neprekinutim torturama postajao snažniji.

Kad sam izradio 59 kuglica, za dovršiti krunicu ostalo je napraviti križ. Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa. U njegovu izradu uložio sam sve svoje stečeno znanje i vještinu stečenu u izradi kuglica i puno više od toga. Ima tu puno novih detalja, pa izrada nije prošla bez pokušaja i pogrešaka. Svaki put kada bih pogriješio ili nisam bio zadovoljan, krenuo bih od početka. Na duhovnom planu, svaki neuspjeh u izradi križa, doživljavao sam kao Kristovo padanje pod križem i ponovno ustajanje. Svaki novi početak u izradi novog, približavao me je uspjehu. Interesantno je koliko me to nije frustriralo niti obeshrabrivalo, štoviše, bivao sam strpljiviji i uporniji.

Napokon sam dovršio svoju krunicu, unikatnu, neponovljivu. Mojih osamnaest mjeseci na Manjači je proteklo, razmijenjen sam. Razmjena i moj povratak kući svojoj obitelji je moje uskrsnuće. Ja nisam Isus Krist, ali sam sebi sam dokazao da je moguće opstati usprkos svih bestijalnosti. Ljudska duhovna narav izražena kroz vjerovanje, upornost, davanje smisla svakoj žrtvi, veselje svakoj i najmanjoj pobjedi je prelazak u sasvim novu dimenziju koju do tada nisam imao.”

Trpimir jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Milan Sijerković – genij vremenske prognoze

Objavljeno

na

Objavio

Kakvo vrijeme stavljaju? Reklo je na televiziji da će biti… Da si gledao prognozu, znao bi… Nemaju veze, opet fulaju…

Televizijske vremenske prognoze nakon središnjeg dnevnika sjećam se još iz vremena kada je to bio jedini relevantan izvor informacija o tome kako je s vremenom bilo i što bi moglo biti, puno prije Interneta i meteo aplikacija, u pretpotopno doba kada je jedina alternativa bila prognoza u novinama koja je u startu već bila zastarjela jedan dan ili radijska koja je bila apstraktna, lišena vizualnog dijela koji daje poseban čar i autoritet televizijskoj dnevnoj dozi priče o vremenu.

Ljudi vole razgovarati na tu temu, jer u prognozi uvijek ostaje prostor mogućnosti i različite interpretacije. Prema pokazateljima najvjerojatnije će biti tako i tako, danas je do tri dana ta vjerojatnost vrlo velika, ali uvijek ostaje prostor za ostvarivanje i drugačijih scenarija, pa se nekada kaže – pretežno vedro uz mogućnost kiše.

Odlazak Milana Sijerkovića najpoznatijeg hrvatskog meteorologa bio je povod za rekapitulaciju njegovog rada i često se, mislim s pravom, mogla čuti tvrdnja kako je bio genij u svom poslu.

Immanuel Kant taj poseban soj čovjeka definira ovako: genij je inteligencija koja djeluje kao priroda. Što to znači?

Priroda djeluje najjednostavnije, najskladnije. Slično njoj, genij svoj posao radi s lakoćom, skladno, kao da se radi samo od sebe, iako je o njemu prije djelovanja promislio. Ne primjećuje se ništa izvještačeno, nategnuto, neskladno, grbavo, usiljeno, lažno.

Kada svojim studentima, u sklopu predavanja o romantizmu, objašnjavam pojam genija služim se najčešće s dva primjera, Maradonom i Mozartom, uz koje se redovito lijepi ta etiketa, piše Nino Raspudić / Večernji list

Prijatelj iz Napulja, danas riječki zet, pričao mi je kako je s ocem gledao sve Maradonine domaće utakmice dok je igrao za Napoli. Isticao je kako se njegova genijalnost u potpunosti mogla shvatiti tek gledajući ga uživo, jer kad imaš pred sobom cijeli teren, zapanjuje kako on u svakom trenutku ima s loptom najbolje moguće rješenje, kao da lopta sama od sebe igra.

Tako prirodno i lako. Upravo ta dva pojma je koristio. Zato je Maradona bio genij u svom poslu, kao što se najčešće taj pojam u klasičnoj glazbi vezivao uz Mozarta jer ga je krasila, barem gledano izvana, iz perspektive slušatelja, nepojmljiva lakoća, kao da se skladba sama od sebe stvara, izvire, razvije, teče dalje.

Teško je, slušajući Mozarta zamisliti da je netko sjedio nad notnim zapisom, promišljao, pomalo zapisivao, križao, znojio se, vraćao nazad dok je to nastajalo, iako je moguće upravo tako i bilo.

On je bio rođen za to, kao što se retrospektivno čini da je Milan Sijerković bio rođen za vremensku prognozu i imao je životnu sreću da se nađe u svome poslu.

To ne znači da iza njegovih priloga nije stajalo puno rada i razmišljanja, već da je na koncu ispadalo kako on samo izađe pred kameru ispred sinoptičke karte i sam od sebe se dogodi, često najbolji tv trenutak tog dana, u neočekivanoj rubrici.

Milan Sijerković ukazivao se nakon Dnevnika, u kojem bismo se obično nagledali puno bitangi, kao decentan gospodin, ne preautoritativan, ali sugestivan. Upućen, školovan meteorolog započinje priču iz perspektive struke, mjerenja, satelitskih snimki, strujanja zračnih fronti, ciklona i anticiklona.

Nešto što se stvara na Atlantiku ili nad Saharom utjecat će na to hoću li prekosutra pokisnuti ili hoće li mi grad stući voćnjak.

S jedne strane ono što se čini sudbinska nepredvidljivost, slijepa Fortuna, što ne ovisi o nama i što ne možemo do kraja proniknuti, pokazuje se ipak djelomično dohvatljivim i spoznajno ukrotivim – možemo mu opisati uzroke, izmjeriti ga dok nastaje i neposredno dok traje.

No, kad apsolviramo prošlost i sadašnjost ulazimo u prostor budućnosti, završava izvještaj počinje prognoza, a tu se karte miješaju, vektori spajaju i nastaju brojne moguće kombinacije koje se vrtoglavo umnažaju kako se povećava broj dana za koje se unaprijed daje prognoza.

No Sijerkovića nije isticalo i činilo legendom to što je iznosio podatke hidrometeorološkog zavoda, a potom i prognozu.

Sve to mogu i meteorološki neškolovane najavljivačice kakve viđamo na komercijalnim televizijama, čiji je referat popraćen napadnim izlaganjem gluteusa, kao bonusa vizualne radosti uz spoznajni užitak znanja o vremenu, što je također legitimno.

Sijerkovićev trenutak koji ga je činio genijalnim u njegovom poslu nastaje iz spoja znanosti, struke uključujući i jasnu svijest o njenim granicama i narodne mudrosti, stoljeća iskustva promatranja vremena destiliranih u izreke poput: “Sveta Kata snijeg na vrata” ili “Ide Kalandora prošlo zime pola, za njom ide sveti Blaž kaže da je laž”. Radi se o jednom drugačijem, organskom, cikličnom poimanju vremena i odnosa prema njemu.

Poslovice o vremenu koje je Sijerković sakupljao, prigodno iznosio i čuvao od zaborava najčešće su vezane uz liturgijsku godinu (Božić rutavac, Uskrs gizdavac), crkveni kalendar, svece i proštenja.

Nose u sebi puno mudrosti, često se pokažu kao točne, ali ne i uvijek, jer bi povremeno sveta Kata došla bez snijega ili bi zima počela ranije pa bi na Kandeloru bila već na izmaku, a sveti Blaž je ne bi opovrgnuo i donio zahlađenje.

Ta izreka o Kandelori i sv. Blažu pogađa bit vremenske prognoze jer već u sebi sadržava antitezu, mogućnost da bude drugačije – prvo tvrdi kako na Svijećnicu, tj. 2. veljače zima (u smislu hladnoće) ulazi u drugu polovicu, dakle, nazire joj se kraj, a onda je sljedećeg dana opovrgava sv. Blaž ili Vlaho, koji unosi protuslovni moment. Pa ti vidi što onda misliti kakvo će vrijeme biti 4. veljače na svetog Eutihija i Izidora opata.

Sijerković je skladno, neprimjetnim šavom spajao znanost i narodnu mudrost. Djelovao je edukativno jer je kroz taj pristup mudrog čovjeka iz susjedstva širio temeljne spoznaje meteorologije, za razliku od strogih, drvenih kolega koji su ostavljali dojam da je riječ o nekom ezoterijskom znanju o izobarama, atmosferskim frontama i strujanjima zraka u gornjim slojevima troposfere, potpuno neshvatljivom običnim smrtnicima, a, s druge strane, davao je dostojanstvo i svijetu narodne mudrosti.

Čini mi se da je većini hrvatskog stanovništva urbaniziranoj u prvoj ili drugoj generaciji harmonično spajanje ta dva svijeta i diskursa bilo posebno važno. Sam Sijerković isticao je kako je kao dijete ribara iz Boke Kotorske slušao puno priča o vremenu jer je ono tim ljudima bilo egzistencijalno važno.

Većini stanovništva danas, osim u ekstremnim uvjetima, to više nije od presudne važnosti, u gradovima prognoza utječe na to hoće li se za vikend moći na izlet i hoće li se sutra do posla moći prošetati u Uggsicama. Ali ljudi svejedno, i dalje jako vole vidjeti kakvo je stanje s vremenom. Kult televizijske vremenske prognoze među starijom populacijom je i dalje postojan.

Polazim od vlastita oca koji unatoč tome što na pametnom telefonu ima precizniju prognozu, iz sata u sat, točno za svoj grad, s postotkom mogućnosti padavina u svaki sat, točnom snagom vjetra pa time i subjektivnog osjećaja temperature, i dalje sa strahopoštovanjem gleda vremensku prognozu nakon Dnevnika. Kaže da tu najmanje lažu.

Odlazak ljudi poput Milana Sijerkovića koji su tako dobro radili svoj posao podsjećanje je koliko u životu neke naizgled male, sporedne stvari, u dnevnoj rutini mogu biti važne, a nismo ih ni svjesni dok traju.

Kao da su tu oduvijek i dobre su same od sebe, bez ičije zasluge. Odlazak tih velikana malih životnih segmenata ne bi valjalo iskoristiti samo za zaključak koji je njegov zemljak Rambo Amadeus izrazio u stihu “Otišo je svak ko valja”, već radije kao poticaj da se osvrnemo oko sebe i vidimo koliko je takvih ljudi, dobrih ili čak genijalnih u svom poslu, još uvijek oko nas i kako upravo na takvima počiva svijet.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari