Pratite nas

Kolumne

Hrvatska je na rubu ponora. Ali, glavu gore! Hrvatska je ponornica i zato ne treba gubiti živce

Objavljeno

na

Vrijeme se proljepšalo, cvrkuću vrapci na krovovima i treba ih slušati jer već i oni znaju što se događa s Hrvatskom. A nije dobro. Toliko nije dobro da bi se moglo reći da je loše, ako nije politički nekorektno.

Bio sam u nedjelju na Hreljiću i zaključio da nemam što kupiti, ali je slika ostala: upravo tako izgleda Hrvatska – puno kiča i smeća iz podruma i s tavana, knjige tiskane u jugoslavensko doba, ljudi odasvud i niotkuda, jezik koji jest i nije hrvatski.

Hrvatska koja je zastala negdje na početku preobrazbe iz ličinke u leptira, duhovna obnova nikad realizirana, a i očito je zašto nije, ako ni po čemu onda po jezivoj priči o Istanbulskoj konvenciji koja spada u područje kriminala, a ne politike. Znači, Hrvatskoj je iz nje same isprva trebalo oduzeti snagu, pamet i osobnu iskaznicu, što je od početka stoljeća i činjeno.

Važno je to ustvrditi, budući da je samo takva Hrvatska, oslabljena, napola ispranih vijuga i s nagriženim identitetom, mogla postati lovinom onih iz Europe i svijeta uopće. Tako dolazimo do ključnoga trenutka novije povijesti u kojemu nad ličinkom zrelom da dobije krila stoji čovjek u udobnim čizmama i tvrdom petom gazi tek rođenoga leptira, prije nego postane svjestan sebe i mogućnosti da leti.

Hrvatska je na rubu ponora. Ali, glavu gore! Hrvatska je ponornica i zato ne treba gubiti živce, Hrvatska je toliko puta nestajala u zemlji, ali se opet pojavila nekoliko kilometara ili stoljeća dalje. Važno je da narod razumije što se sada događa, da je izašao na trgove i ulice, pokazao da je živ, relativno zdrav i sposoban za rasuđivanje, da je mu je razvidno kako je bezočna vlast pronašla način da mu oduzme ostatke ostataka suvrenosti, to jest da smo opet jednom suočeni s unutarnjom i vanjskom agresijom, ovaj put za sada bez noževa, pušaka i tenkova. Soft, naizgled. I to ona vlast koja mu se predstavila kao vodarica s krčagom na glavi, punom čiste vode, čistih načela, demokršćanskih takoreći, a pretvorila se u rugobu za koju više ne znaš je li djevojka ili što je, pustila ponešto nalik staljinskim brkovima i usvojila slične metode, samo „demokratske“. Baš u stilu Istanbulske konvencije.

Jedna, sada već više-manje stara stranka koja je donijela novi život i nove nade hrvatskom narodu, sada je otišla u zajednički zahod s nevažnim, ali zahtjevnim koalicijskim partnerima i ispire školjku upravo onakvom vodom kakva je oko Uskrsa tekla iz slavonskobrodskih slavina.

Naizgled pametni, elokventni poliglot koji je zasjeo za kormilo stranke pretvorio se u oporog, tvrdoglavog vlastodršca koji ne samo da prezire i ignorira poruke naroda, nego isti taj narod hrvatski cinično, uz macanovsku promidžu, uvjerava da nepismen i nerazuman.

Štoviše i svoje suradnike iz Vlade i stranke drži također u opsjenarskom šeširu, a ako tko proviri, onda Spitzenmann otvoreno i izravno prijeti da je malom buntovniku završena politička karijera i glave se spuštaju. Već viđeno u povijesti, toliko puta da je dosadno. Pa kada se partijska disciplina pokazala uspješnom, Spitzenman je prešao na svladavanje sljedeće zapreke, i to velike, u obliku Crkve u Hrvata koja se nešto uzjogunila.

Srećom po Spitza, bili su uskrsni blagdani pa je mogao iskoristiti priliku da se u crkvama i pred crkvama ili u uredima sastane s ponekim biskupom, pa i nadbiskupima, što je nekima od njih bilo lijepo za vijdeti, a zadarski je navodno pao na slatkorječivost u svezi s interpretativnom izjavom koju su vrli novinari iz macanovske ergele odmah interpretirali kao odustajanje Katoličke crkve od protivljenja Istanbulskoj, što se pokazalo kao prijesna laž i obmana publike. I što sada? Spitzenmann treba odlučno poručiti nadbiskupima i biskupima da će ostati bez položaja ako se i dalje budu protivili. Takav potez je moguć, povukao ga je kralj i car Žigmund u Ugarskoj (i Hrvatskoj), doduše kivan što ga je prethodno ostrogonski nadbiskup Ivan od Kaniže (Kanižaj) zatočio u Višegradu.

No vratimo se u zbilju. Ako je ta više-manje već stara stranka kojoj je na spitz-poziciju došao netko tko želi izigrati i poništiti načela na kojima je nastala, namjerava i dalje ostati na vlasti i u milosti naroda, treba žurno nešto poduzeti jer i njoj samoj prijeti propast, zajedno s Hrvatskom u cjelini.

Utemeljitelji stranke su marginalizirani (ne prvi put), Franjo Tuđman je mrtav, stranku su u međuvremenu u dobrom dijelu privatizirali oni koji idu samo za svojim interesima, svoga kruga ili rodbine, najveći dio onih koji su bili intelektualna, duhovna jezgra najuspješnijeg pokreta u hrvatskoj povijesti eliminirani su i nemaju ama baš nikakav utjecaj (ako su uopće živi) i žive u džepovima otpora koji se nalaze u haljinama prezrenih portala. Oni koji zazivaju stranački referendum, teško će provesti tu ideju, oni koji zazivaju savjest, teško će uspjeti gdje savjesti nema.

Ostaje narodni referendum, da ne kažem općenarodni, pa i ako ratifikacija u međuvremenu bude silom nametnuta, tu je osim referenduma i Ustavni sud. Ali referendum treba svakako održati u bilo kojem trenutku, a Istanbulska se (srećom) i nakon prihvaćanja može otkazati. I treba joj dati otkaz, jer se pokušala zaposliti u Hrvatskoj s lažnom diplomom sprječavanja nasilja nad ženama, što je kažnjivo.

HDZ-u postaje razmisliti za koliko postotaka mu je pao rejting u kratko vrijeme, je li mu to namjera, misli li na veliku koaliciju koja dobiva obrise upravo s Istanbulskom, i hoće li se polako utopiti ili sam baciti u ponor. A Hrvatska klipsati još neko vrijeme. Nisam slučajno izabrao taj glagol, mladima možda nepoznat, kao što im vjerojatno nije poznata asocijacija (udruga) masona pod kraticom CLIPSAS (čitaj klipsas) koja se hvali da već ima 114 članica, znači bliži se broju članica Ujedinjenih naroda, a je li njezina podružnica GREVIO, za sada ne znam, ali ću saznati.

Razmišljaj globalno, djeluj regionalno

I dok nam serviraju tragikomične antropološke suludosti na globalnoj razini, a mi se njima zdušno bavimo, u „regiji“ koju su nam odredili, a u koju ne pripadamo, sjajni naši susjedi i podsusedi djeluju regionalno, pa Srbijanci opet i sve više fantaziraju o teritorijalnim presezanjima, a ako ne odmah teritorijalnih onda kulturnih, odnosno „kulturnih“ koja uvijek prethode vojevanju u fizičkom obliku.

Vjerojatno su s velikom radošću doznali da njihovi mentori Rusi sada drže gotovo pedeset posto Agrokora, a Agrokor ima ne samo tvornice i dućane nego i zemljišta, zemlju, od toga velik dio u Podunavlju, u Baranji, pa se na tom ruskom nosaču mogu naći i srbijanski zrakoplovi, i naći će se.

Onih 555 kutija s crtom ili bez crte, čuvaju u Beogradu kao bombone iz NDH. Slovenci ne isplaćuju grijehove Ljubljanske banke, pa Hrvati prodaju na Hreljiću obiteljske uspomene, Slovenci žele i dio hrvatskog teritorija tvrdeći da je njihova obiteljska uspomena, Crnogorci svojataju Bokeljsku mornaricu itd., ali sve to nije ništa prema onomu što rade potkornjaci u samoj Hrvatskoj, pa iz te i takve Hrvatske plasiraju laži prema Associated Pressu, primjerice, koji ih srdačno dočekuje, Ivo Goldstein u obiteljskoj tradiciji napada Kolindu zbog „Lijepa li si“ koja je po njemu nacionalistička i agresivna, ter on plače nad sudbinom Hrvatske ispod slike druga svoga Tita koju nosi gdje god pošo, u Pariz i iz Pariza, kao dragu uspomenu.

Iz Hrvatske vjerojatno dolazi i poticaj nekakvoj austrijskoj udruzi protiv komemoracija na Bleiburgu, a udruga se oglašava na webu pod šifrom [email protected] gmail ili slično. Imamo li mi još kakvih-takvih prijatelja na svijetu, ili su nas svi napustili kao u doba kada su raketirrani Banski dvori? Ovih dana čitam na jednom portalu Tuđmanov intervju iz 1992. gdje govori o duhovnoj obnovi, o Hrvatskoj kakva će biti i drugim temama, a zatim vodi novinare da vide koje su to rakete 1991. pogodile Banske dvore – jedna je bila ruske, a druga američke proizvodnje. Eto tako. A kada to nije uspjelo, dvije godine ili manje potom izazvan je puč, koji također nije uspio, ali neka se nađe.

Nego, ima ipak jedna zemlja koja nam u najmanju ruku nije neprijateljska, odnosno prijateljska je koliko god se to u međunarodnim odnosima može biti. Naime, Bugarska. O tome sam već pisao, no sada Bugarska predsjeda Unijom, pa su se raspisali i drugi koji o o njoj ništa nisu znali, a dobro je što se Kolinda GK odlučila posjetiti tu državu, pa su i novinari, htjeli ili ne, pokupili neke informacije iz povijesti, s tim da su svi zajedno onaj komadić povijesti iz odnosa NDH-Bugarska elegantno preskočili. I još nešto: novinari su saznali da u Bugarskoj nema manjina, to jest da su svi koji ondje žive bugarski državljani (građani) i basta. Taj je podatak Pupovca zgrozio… Ne mogu ne spomenuti intervju na HTV s bugarskom veleposlanicom Tanyjom Dimitrovom (na žalost na odlasku), fascinantno marljivom i svestranom, usput ljepolikom, koja je za razliku od tolikih veleposlanika anglo i germa (kao i ostalih) naučila hrvatski gotovo savršeno. Što joj je ipak, ruku na srce, bilo lakše nego anglogermama budući da je hrvatski slavenski jezik.

A da je hrvatski slavenski jezik (nema sumnje) potvrda je stigla iz emisije HTV-a u kojoj se hvalilo da je igrana serija prodana velikom distributeru, kao prva na nekom slavenskom jeziku. Lijepo, ali nikako nisam mogao saznati koji je to jezik. Zatim se pojavio visokopostavljeni dužnosnik i objasnio publici da je riječ o „ našem jeziku“.

Tako su se u vrijeme komunizma zvali udžbenici za hrvatski jezik, koji nije smio biti nazvan svojim posebnim imenom. A da hrvatskim jezikom i njegovim osobitostima ne vladaju ni današnji mediji, poznato je, pa smo iz večeri u večer gledali neki ružni papir na kojemu je pisalo „Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju…“, dočim hrvatski književni jezik poznaje samo „sprječavanje“ (u dopisu predsjednice HR tako je točno i napisano).

Dotle se vodi podzemna i nadzemna kurikularna bitka (čarka) oko broja školskih sati određenih za učenje hrvatskoga jezika, sada nedostatnih, iz osmogodišnjih škola izlaze đaci koji ne znaju pisati, a čitati ponešto. Pa kako će onda pročitati Istanbulsku konvenciju? Ima Spitz pravo. A kako sve govore i ne govore ne samo gosti nego i domaćini na televizijama, žalosna je priča, pa gospodin Alerić i gospođa Opačić uvijek imaju pune bilježnice primjedaba.

Kako će se govoriti i pisati na Novoj TV koju je preuzeo N 1, tek ćemo vidjeti, ali imam dojam da idu prema zajedničkom zahodu. S tim u svezi: tražim da svaka komercijalna televizija ima na početku, svršetku ili u sredini programa impressum u kojemu su navedeni vlasnici, imenom i prezimenom, te zatim ravnatelji i glavni urednici programa.

Ako imaju tiskovine, zašto nemaju televizije? To jest, ni tiskovine ne spominju vlasnike, pa i tu treba napraviti reda.Koga pitati (samo gl. urednika ?) ako u dnevnim novinama u velikom naslovu vidim „minut“ umjesto „minuta“? Tako rade oni koji priželjkuju vrijeme kada će minuti hrvatski jezik.

Monsignor Bogović u Društvu hrvatskih književnika

Dok pet stotina metara zapadnije, u jednom ćumezu koji se nekada nazivao satiričkim teatrom, ritualno ubijaju ugledne živuće Hrvate, a među njima i biskupa Bogovića, monsignor Bogović predstavlja novu svoju knjigu u Društvu hrvatskih književnika koje vodi Đuro Vidmarović, a desna ruka mu je bivši predsjednik Društva Božidar Petrač, ujedno i urednik u „Alfi“ koja je objavila Bogovićev naslov „Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj“ (u prošlosti i sadašnjosti).

Ta je tema biskupu znanstveniku prisna jer se njome – kao i ekumenizmom uopće – bavio praktički cijeli život, na njoj je diplomirao, na njoj je doktorirao. Knjigu sam za sada samo prelistao i slušao što o njoj rekoše na promociji (Bešlić, Bežen, Krišto), no vrijedi se s njom ozbiljno pozabaviti. Za sada samo informacija i neke rečenice otisnute na koricama iz pera dr. sc. Jure Krište iz Hrvatskoga instituta za povijest: „Svi ovdje okupljeni radovi okrenuti su prema razumijevanju Srpske pravoslavne Crkve i njezina odnosa prema Katoličkoj crkvi, a to je pitanje potaknuto iskustvom uloge SPC-a i velikosrpske ideologije nakon ratnih pohoda Srbije i srpske Crkve protiv Hrvata u nedavnoj prošlosti… Autor zaključuje da je SPC u pokretanju rata srpske države i u pobuni pravoslavnog življa u Hrvatskoj vidjela svoju promociju, nakon poniženja u komunističkom režimu, te se uključila u buđenje nacionalne euforije. Katolička je crkva, međutim, najveća prepreka širenju i ostvarenju srpskog nacionalnog programa te se prema njoj također trebalo osmisliti i ostvariti određeni program…“.

Jedno ili više poglavlja posvećuje Bogović tzv. mješovitoj komisiji o bl. Stepincu, čiji je idejni mozak papa Franjo, kao i njezinu neuspjehu, s tim da autor nije preporučio odustajanje od napora. U svemu, tema je intrigantna i ne sumnjam da će knjiga biti ubrzo rasprodana.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Tokmak novinarstvo Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina

Notorno je komentirati Pupovca, a još notornije njegovo “gostovanje” u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”. Jer, Pupovac odavno radi svoj posao, a bit toga posla je unutar Hrvatske potvrđivati i ponavljati ono što je Vučić rekao, ne jednom, da je Hrvatska danas preslik nacističke Njemačke. I ponovo je to Pupovac neizravno rekao izbjegavajući izravan odgovor je li Vučić imao pravo s tom konstatacijom, navodeći “historijski egzodus tristo  tisuća Srba”. Notorno je to ponavljati zbog toga što je to Pupovac rekao i nakon povratka iz Bačke Palanke, i tada namjerno jedva prikriveno, notorno je zato što to piše u “Anatomiji fašizma” Roberta Paxtona koju su recenzirali parapupovci i paravučići Cipek i Jakovina, te mnogi drugi s državnih i paradržavnih pozicija, pred zamrznutom Hrvatskom. I vlada li vlada Pupovac s inkluzivnim Plenkovićem, Jandrokovićem, Kuščevićem, Božinovićem ili Medvedom i Anušićem, prvim od zadnje dvojce, jer poziva na djelovanje institucija koje generiraju probleme, pred drugim ponajprije zbog žestokoga predstavljanja tjekom zadnje predizborne kampanje – kao čvrstog oslonca nacionalne Hrvatske.

Kakav li je to onda meki oslonac?

Iako je notorno odavno ukazivati na sramotno dno HRT-a, s obzirom na epohalne krivotvorine, valja to ponovo i ovaj put uraditi.

Prvo, nisam slučajno pod  navodnike  stavio Pupovčevo “gostovanje”, jer koncept emisije, način razvoja pitanja, podtema, prilozi, šutnja na nevjerojatne laži, koje je Pupovac iznosio u scenskom monologu, isticanje Pupovčevih nepoznatih “zasluga”, a zanemarivanje dokazanih teških kleveta protiv hrvatskoga naroda devedesetih godina, te besramno obavještajno licitiranje sa sudbinom dr Šretera, koje je prokazao Slavko Degoricija godinama unazad, jasno ukazuje da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvom gostovanju, nego o uvježbanom scenskom igrokazu čovjeka koji je došao doma, zavalio se u svoju fotelju i radi doslovno što god hoće, pred poslugom koju plaća ili čiji status izravno ovisi od njegovoga prijekoga pogleda. Točno tako je djelovao odnos između Stankovića, a time i HRT-a i Pupovca danas.

To što smo mogli gledali teška je zlouporaba, i države i medija.

Drugo, Stanković je ponovo, po tko zna koji put, demonstrirao neznanje na granici groteske. Mnogi će reći da je njegov pokušaj kandidiranja “suvislih” pitanja konstatacija o stvarnoj definiciji domoljublja, pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina, namjerna podvala i pokušaj umjetne relativizacije svih pojmova iz riznice simboličkih svetinja naroda, ali ne radi se o tome.

To rade pametniji od njega.

A Stankovića i slične dovode blamirati se.

A njima drago.

Stanković je ponovo, a to je već notorno, pokazao slonovsku intelektualnu tankoćudnost,  totalno neznanje i rigidnu neukost, navodeći “porezno domoljublje” kao stožernicu te civilizacijske  svetinje, pa, iako to u Hrvatskoj ima prizvuk kampanjske groteske namjernoga antihrvatskoga stvaranja javnoga terminološkog kaosa, prilično je sigurno da on i slični tako misle. Jednostavno, on i govorom tijela, tonalitetom i riječju pokazuje da misli da je plaćanje poreza – izraz domoljublja.

E, to je problem HRT-a.

Reći ćete, a što si sad rekao novo?

Istina, ništa dijagnostički.

No, s obzirom na količnu “domoljubnoga plaćanja” i tereta na grbači milijuna hrvatskih ljudi, valja to ne-novo ponavljati, ne bi li ljudima konačno prekipjelo. Davati tolike novce, a radi se godišnje o oko milijardu i tristo milijuna kuna, tipovima čija stručnost doseže priču o poreznom domoljublju, isto je kao pozvati razbijača kamenih blokova teškim čekićima, poznatijim kao tokmacima, da vam sredi računalni program. Tokmakom.

To novinarstvo se zato treba nazivati – tokmačenje.

Stanković, koji se, ako me pamćenje služi, afirmirao među stotinama svojih gostiju u emisiji i pred njihovom najbližom rodbinom, i kao haiku pjesnik, kao onaj Gregurovićev zetina u “Što je muškarac bez brkova” da mu bude usporedba lakša, očito je – ljubav drži nasiljem, voljeti drži ekvivalentom moranja. Na stranu to što je degutantno da netko tko je o porezima pozvan jedino trošiti ih po načelu tokmaka u računalnom programu, jer Stanković nikada lipe nije zaradio izvan prisilno naplaćenih novaca koji su ekvivalent poreza, za kvalitetu znanja rada od koje bi i kokoš posve sigurno postala jalova da je prisiljena redovito konzumirati njegove informativne i intelektualne usluge, zbog tolike neukosti trebao bi se sramiti i netko tko nikada nije vidio dana škole. Koliko god mu pozicija bila zagarantirana, sustav stabilan, vlast inkluzivna i centrirana, i koliko god djelovalo da je poredak neuništiv.

Bilo je takvih poredaka tjekom povijesti previše za dobar želudac, ali malo je bilo čak i u njima tipova koji su se rado javno blamirali. To se uvijek prepuštalo – klaunovima i dvorskim ludama.

Čak i u takvoj neumnosti kakvu simbolizira komunističko-partizanski režim iz prvih dana.

Naime, i navjeće političke partizanine nakon II. svjetskog rata pokušavale su bar sklepati kakvu takvu pametnu riječ i izbjegavati usprkos puškama u ruci blamažu među prestrašenim ljudima, kojima su se obraćali. Koliko sam slušao, a slušao sam puno toga o tim vremenima, nikada nisam čuo da se netko usudio ljubav poistovjećivati s moranjem ili prisilom.

To se oduvijek, čak i u posve rigidnim režimima nazivalo silovanjem.

Moglo je biti dopušteno onima na vlasti, ali su i oni izbjegavali hvaliti se silovanjem, nastojeći bar se predstaviti umilnije i humanije. I umnije.

Aaleksandar Stanković upravo silovanje propovjeda kao uzor svoje učenosti i znanja.

Zato mu je posve logično reći da je plaćanje poreza izraz domoljublja.

Porez je svugdje u svijetu i od kada je svijeta, obveza, koju jamči država prisilom. Po Stankovićevoj logici svi ljudi koji su kroz stoljeća plaćali porez Osmanlijama, Austro-ugarskoj monarhiji, Talijanima, Mlečanima, Francuzima, Srbiji i kralju, komunističkom režimu – bili su samo takvi, uzorni domoljubi. Čisti uzori odanosti tim režimima i okupatorima.

Kao što su po istoj mantri sve silovane žene bile ljubavnice silovateljima.

S većim ili manjim posljedicama.

Kako sam rekao, notorno bi bilo komentirati emisiju Stankovića i Pupovca, notorno je dodatno ukazivati na srozani HRT, jer teško da ima dna ispod ovoga što demonstriraju godinama, i mjesecima u zadnje vrijeme pogotovo, ali – valja ukazati na mantru o silovanju kao ljubavi, na idiotizam bez premca, kako bi ljudi koji plaćaju i trpe, imali cjelovitu viziju na kojoj razini je taj besramni primitivizam, te kako bi se i zadnji element respekta prema “službenim facama” zbog naslijeđenoga defanzivnoga odnosa i prisilnog respekta prema svemu državnome – potpuno urušio u pamćenju hrvatskoga naroda suočenoga s tim svinjarijama.

Suočavajući se s tim eksponentima, a suočavanje je neminovno radi higijene hrvatskoga društva i zaštite elementarne ljudskosti, valja znati da su današnji navodni i stvarni moćnici, službene face – neuki, neznalice, obični državni nasilnici, neusporedivo primitivni i intelektualno zapušteni, zvali se javni ili nejavni serviseri, te da ne zavrijeđuju respekta koliko crno ispod nokta.

Lakše je onda izgraditi odnos i znati kako dalje prema njima.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari