Pratite nas

Kultura

Hrvatska književnica i prva hrvatska novinarka Marija Jurić Zagorka rođena je 2. ožujka 1873.

Objavljeno

na

Hrvatska književnica i prva hrvatska novinarka Marija Jurić Zagorka rođena je 2. ožujka 1873. u plemićkom dvoru Negovec nedaleko Vrbovca.

Marija-Juric-ZagorkaHrvatska književnica i prva hrvatska novinarka Marija Jurić Zagorka rođena je 2. ožujka 1873. u plemićkom dvoru Negovec nedaleko Vrbovca. Obitelj Ivana i Josipe (rođ. Domin) Jurić iako četveročlana bila je dobrostojeća, a imala je i dobre veze s mađarskim plemstvom. O tome govori i podatak da je grof Ivan Erdödy bio Marijin krsni kum, a Marijino krsno ime bilo je Mariana. Nakon Marijina rođenja obitelj se preselila na obiteljsko imanje Golubovec u okolici Krapine gdje je otac Ivan postao upravitelj imanja baruna Geze Raucha koji je pak bio kum hrvatsko-ugarskog bana Khuena Hédervárya. Prvu privatnu poduku ima na mađarskom jeziku s plemićkom djecom u Rauchovu dvorcu, a višu djevojačku školu završava kod Sestara milosrdnica u Zagrebu. Iako je bila natprosječno darovita roditelji joj nisu omogućili daljnje školovanje premda je Rauch predložio da je o svom trošku školuje u Švicarskoj.

Roditelji su odlučili drukčije i udali je za mađarskog željezničarskog činovnika koji je Mariji bio potpuno nepoznat čovjek. Nakon sklapanja braka sa suprugom odlazi u Mađarsku. Dogovoreni brak završio je tako što je Marija pretpjela živčani slom i nakon tri godine pobjegla od muža prvo u Srijemsku Mitrovicu kod ujaka, a potom u Zagreb. U Zagrebu započinje novinarsku karijeru, što je tada bilo posve neoubičajeno za ženu. Svoj prvi članak pod naslovom Egy Percz (Jedan časak) objavljuje 1876. u listu Obzor. Mukotrpno napreduje od anonimne reporterke do afirmirane političke novinarke koja izvješćuje o svim važnijim političkim zbivanjima u regiji. Na preporuku biskupa Strossmayera postaje članicom redakcije Obzora na mjestu referenta za mađarsku-hrvatsku politiku. Dobiva vlastitu sobu, ali samo zato da je netko od ljudi izvan redakcije ne bi vidio jer tada je bilo gotovo nezamislivo da u novinama piše žena. Također mogla je pisati što je htjela, ali to nije smjela potpisati svojim imenom. Takvo omalovažanje žestilo je Zagorku i ona će se kroz cijeli život boriti protiv takvih predrasuda. Za vrijeme rada u Obzoru izvješavala je o političkim zbivanjima, a jedno je vrijeme bila i dopisnica iz Budimpešte i Beča te prva žena koja je izvješćivala iz Hrvatskog sabora. Sudjelovala je i u onodobnim političkim sukobljavanjima jasno se suprostavljajući mađarizaciji i germanizaciji Hrvatske. Kada su dvojica čelnik ljudi Obzora završila u zatvoru (1896.) sama je uređivala novine pri tome pokazavši zadivljujuću inteligenciju i energiju. Iste godine (1896.) sindikalno organizira tipografske radnice u udrugu Kolo radnih žena. Šest godina kasnije (1903.) predvodi prve ženske prosvjede u Zagrebu istovremeno držeći predavanja o ženama u politici, solidarnosti, narodnoj borbi i pravu glasa za žene.

Pored politike u svom će novinarskom radu pisati polemičke tekstove u kojima će se zalagati za ravnopravnost spolova (polemika s Matošem iz 1909.) i ženska prava (pravo glasa za žene, pravo na obrazovanje, pravo na profesiju i imovinu). Tekstove će objavljivati pod različitim, često i muškim pseudonimima (Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica), a najpoznatiji pseudonim ‘Zagorka’ izabrati će zbog ljubavi prema ljudima iz hrvatskog puka s čijim je teškoćama suosjećala. Iz ljubavi prema hrvatskom jeziku koji je početkom 20. stoljeća potisnut iz javnosti zbog službene uporabe mađarskog i njemačkog jezika, a na nagovor i pod pokroviteljstvom biskupa Strossmayera počinje oko 1910. pisati povijesne romane. Zbog toga prestaje s novinarskim radom te u zagrebačkim, bečkim i budimpeštanskim ahrvima istražuje građu na temelju koje piše svoja djela. Ti romani u nastavcima oživjeli su već zaboravljenu hrvatsku prošlost 16., 17. i 18. stoljeća. Popularnost joj raste svakim novim objavljenim romanom, a narod joj daje nadimke ‘grička vila’ (nakon objave Gričke vještice) i ‘kraljica Hrvata’ (nakon objave Gordane). Unatoč golemom uspjehu kod čitatelja književna kritika nije joj bila sklona. Šandor Ksaver Đalski tako je, primjerice, njezina djela nazvao “šund literaturom za kravarice”. Istovremeno njezina su djela sustavno izostavljana u književnim osvrtima i pregledima.

Svoj prvi roman Roblje objavila je 1899. u listu Obzor kao podlistak, a prvi puta se u književnosti javlja 1886. crticom Pod sljemenom koji se u nastavcima objavljuje u listu Bršljan. Književnu će afirmaciju steći tek ciklusom od sedam romana Grička vještica objavljivanim u listu Male novine (1912.-1914.). U svojim će djelima obrađivati istovremeno ljubavne zaplete i nacionalne teme, a objavljivati će ih uglavnom kao podlistke u novinama. Tako će učiniti svoja djela dostupna širokom krugu ljudi i na taj način izravno utjecati na veliku popularnost svojih djela kod čitatelja.

Tridesetih godina 20. stoljeća vraća se novinarstvu i feminističkom angažmanu. Samostalno pokreće listove Ženski list (1925. – 1938.) i Hrvaticu (1938. – 1940.). Podupire inicijativu mlađe generacije književinica za osnivanje Društva hrvatskih književnica. Cijelo to vrijeme radi na kazališnim prilagodbama svojih i Šenoinih djela. Uspostavom NDH ustaše zabranjuju izlaženje časopisa Hrvatica, a Zagorki pljene imovinu. Ostavši naprasno bez sredstava za život pokušava samoubojstvo. Kraj 2. svjetskog rata dočekuje u Zagrebu zahvaljujući financijskoj pomoći i brizi vjernih čitatelja. Iako u odmakloj životnoj dobi i narušenog zdravlja pedesetih godina 20. stoljeća nastavlja svoju borbu za ravnopravnost žena. Njezin feministički angažman izaziva podsmjeh i neprijateljstvo kod njezinih muških kolega koji je proglašavaju “luđakinjom” i “muškobanjastom babom”. Preminula je u Zagrebu 30. studenog 1957. godine.

Zbog toga prestaje s novinarskim radom te u zagrebačkim, bečkim i budimpeštanskim ahrvima istražuje građu na temelju koje piše svoja djela. Ti romani u nastavcima oživjeli su već zaboravljenu hrvatsku prošlost 16., 17. i 18. stoljeća. Popularnost joj raste svakim novim objavljenim romanom, a narod joj daje nadimke ‘grička vila’ (nakon objave Gričke vještice) i ‘kraljica Hrvata’ (nakon objave Gordane). Unatoč golemom uspjehu kod čitatelja književna kritika nije joj bila sklona. Šandor Ksaver Đalski  je njezina djela nazvao “šund literaturom za kravarice”. Njezina su djela sustavno izostavljana u književnim osvrtima i pregledima.

Književnu će afirmaciju steći tek ciklusom od sedam romana Grička vještica objavljivanim u listu Male novine (1912.-1914.). U svojim će djelima obrađivati istovremeno ljubavne zaplete i nacionalne teme, a objavljivati će ih uglavnom kao podlistke u novinama. Tako će učiniti svoja djela dostupna širokom krugu ljudi i na taj način izravno utjecati na veliku popularnost svojih djela kod čitatelja.

Umrla je u Zagrebu 30. studenog 1957. godine.

[ad id=”40551″]

Najpoznatija književna djela Marije Jurić Zagorke:
Evica Gupčeva
Grička vještica (ciklus od 7 romana)
Gordana
Jadranka
Kći Lotrščaka
Kraljica Hrvata
Kneginja iz Petrinjske ulice
Mala revolucionarka
Nevina u ludnici
Plameni inkvizitori
Roblje
Vitez slavonske ravni

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

MUNJE

Objavljeno

na

Objavio

MUNJE

Kada vidiš svjetlost kako nebo para,
tamo negdje iznad Mostara,
sjeti se njih što za dom su pali,
što su živote kao Munje dali .

Sjeti se njih i zapali im svijeću
a ni ja ih nikad zaboravit neću,
padali su hrabro bez straha na licu,
za slobodu našu i za trobojnicu.

Padali su hrabro jedan za drugoga
s krunicom u ruci i vjerom u Boga,
po njima danas povijest se piše,
takvi kao oni ne rađaju se više !

Ne rađa majka takvih heroja,
niti može reći ova pjesma moja,
kolika njihova ljubav je bila
u toj zadnjoj suzi što niz lice se slila.

Prijatelji moji na svemu vam hvala
i hvala majci što vas je dala
a ja još jedino što mogu ,
za vas zahvaliti dragom Bogu !

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Uzeše mi anđela čuvara, pa ja nemam koga zvati tata

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Predstavljena knjiga Višnje Starešine: “Hrvatska pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškoga suda”

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga “Hrvatska pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškoga suda”, autorice novinarke i publicistkinje Višnje Starešine, predstavljana je u ponedjeljak u Zagrebu, u izdanju AvidMedie i Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Autorica u knjizi nastoji, kako i sam naslov kaže, dati završni račun i prikazati rezultate rada Haaškog suda te je knjiga svojevrsni vodič kroz politički motivirane optužnice, montirane procese i nepravedne presude Haaškog suda, istaknuto je na predstavljanju knjige u prepunoj dvorani Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Također, kroz analizu suđenja s kojih je kao novinarka izvještavala, te presuda kao i sjećanja sudionika, publicistkinja Starešina prikazuje Haaški sud kao arenu za djelovanje obavještajnih službi koje su preko njega vodile ‘rat poslije rata’, ocijenjeno je, prenosi Hina.

“To je knjiga o Haaškom sudu i rezultatima toga suda za hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali ona istodobno otvara i dublju dimenziju vezanu za način funkcioniranja bivše Jugoslavije i struktura koje su nastavile djelovati i nakon raspada SFRJ, koje su bile vrlo aktivne i na haaškim procesima i koje očito i dalje imaju jasne političke ciljeve”, rekao je govoreći o knjizi HDZ-ov saborski zastupnik Davor Ivo Stier.

“Svjedoci smo kako i 2017. godine postoje pokušaji da se Hrvatsku denuncira kao fašističku, a Domovinski rat prikaže kao građanski rat. To redovito čine čelnici Republike Srbije, ali su ti glasovi postali javni i vrlo glasni i u Hrvatskoj, pogotovo nakon posljednje presude Haaškog suda. Štoviše, bilo kakvo javno protivljenje takvim kvalifikacijama o ‘fašizaciji Hrvatske’ i ‘građanskog rata’ snažno se medijski osuđuje kao retrogradno, nacionalističko, a u tim se optužbama sve češće koristi i optužba za klerofašizam, omiljena sintagma iz prošlog sustava koja je očito ponovno u trendu”, istaknuo je Stier.

Dodaje kako, gledajući formalno, KOS (Kontraobavještajna služba bivše JNA) više ne postoji, no zato je njegov posljednji šef general Aleksandar Vasiljević, jedan od ključnih protagonista ove knjige koji je, među ostalim, 1991. potpisao odluku o osnivanju logora u Srbiji za ratne zarobljenike te imao jednu od ključnih uloga tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću.

“U prikazu rada Haaškog suda Starešina ide u srž stvari, izbjegavajući klišee koji su prisutni kako kod onih koji opravdavaju rad suda tako i kod onih koji ga osporavaju. Ako bih u jednoj rečenici morao sažeti smisao ove knjige rekao bih da ona rasvjetljuje što ti klišei zamagljuju. Autorica tako demantira kliše o učinkovitom sudu koji je podigao optužnice protiv 161 osobe s različitih strana, jer dokazuje kako nisu suđeni, a čak ni procesuirani oni najodgovorniji za rat i ratne zločine u  Hrvatskoj i BiH”, zaključio je Stier.

Ocijenio je također da nakon posljednje presude šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata “ponovno na vidjelo dolazi i pitanje djelovanja ili nedjelovanja Hrvatske kao države”.

Knjiga, ističe Stier, “pokazuje nedostatak sustava u odnosu Republike Hrvatske prema Haaškom sudu, nedostatak državne politike nakon predsjednika Franje Tuđmana i na razne blokade na koje su naišli oni koji su pokušali vratiti takvu politiku, barem u nekoj formi”.

Autorica Višnja Starešina kazala je na predstavljanju kako joj se prilikom pisanja knjige stalno “ukazivala ‘ptica KOS’ koju nikako nije mogla izbjeći”- kada je, među ostalim, pokušavala pronaći odgovore na pitanja “kako je ‘ptica KOS’ upravljala procesima pred Haaškim sudom i koliko je bila presudna, zašto su optužnice pisane kao da ih je pisao vojni tužitelj JNA, ili zašto je posljednja presuda suda izgledala kao da ju je donio vojni sud bivše JNA po boljševičkom pravu kolektivizirane krivnje”.

Naglasila je kako je posljednjih 3000 znakova uvršteno u knjigu nakon posljednje presude Haaškog suda, 29. studenoga, koja je obilježila rad tog suda kao i samoubojstvo generala Praljka prilikom izricanja osuđujuće presude u haškoj sudnici.

“Sve se to ne bi moglo dogoditi da su hrvatske institucije funkcionirale kao institucije jedne suvremene države, da ova ‘ptica’ u njih nije ugrađivana od početka i da u njima ne blokira procese do današnjeg dana, te tim procesima gura Hrvatsku u jugoslavenske okvire ili dopušta drugima da je ondje odvuku, pa i preko suđenja za ratne zločine. Ne ukloni li se ta ‘ptica’ iz sustava i ne počne li hrvatsko državno vodstvo pitanje suđenja za ratne zločine – čija se arena sada seli u BiH –  tretirati kao prvorazredno političko i sigurnosno pitanje, neugodna će iznenađenja tek uslijediti”, zaključno je istaknula Višnja Starešina.

O knjizi je govorio i britanski povjesničar Robin Harris./HMS/

Višnja Starešina: Skrivena povijesna i politička pozadina najvećeg i najdužeg procesa haškog suda

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari