Connect with us

Kolumne

Hrvatska košarka i hrvatski nogomet – što čini razliku?

Objavljeno

on

Mnogi ovih dana lamentiraju o razlozima bolnog sunovrata hrvatske košarke u netom završenim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo pa što ne bi i još jedan? Posebno zapaženo objašnjenje dao je Petar Skansi, član prve zlatne generacije jugoslavenskih košarkaša, a potom i izbornik srebrne Hrvatske na Olimpijadi u Barceloni ’92, ustvrdivši kako je u bivšoj državi za sport bilo bolje. No, ako se pod sportom razumijevaju i druge sportske grane, rezultati brutalno demantiraju tog domalo pomoćnika Željka Jovanovića – ministra ogrezlog u isušivanju nogometne močvare, krunski dokaz čijeg neuspjeha je lanjsko nogometno srebro. Za razliku od neuspješnog mu šefa, Skansi je nastavio nizati uspjehe i na političkom planu, ostvarujući dvostruki dobitak. Uz prihode od naknade za ispomoć Jovanovićevoj sekciji Milanovićeve Vlade, osobni je proračun punio i iznajmljujući toj istoj Vladi stan u Ljubljani.

Tko je bolji – 4 milijuna ili 20 milijuna?

Inače, sama ideja o usporedbi sportskih rezultata države od 20 milijuna – k tome i lidera, kako sjetno reče Skansi, jednog dijela svijeta, makar to bio i onaj Treći – i one od 4 milijuna, koji su k tome bili dijelom tih 20 milijuna, ne doimlje se odveć korektnom. Naime, prva je već i zbog šire ljudske baze, čak i izuzme li se veća državna briga koju spominje Skansi, u nemaloj prednosti. Druga stvar koja tadašnjem eseferjotu ide u prilog je i slabija rasprostranjenost svih sportova u ono doba. Konkurencija je u međuvremenu znatno ojačala, ne samo uslijed raspada SSSR-a i Jugoslavije na skoro dva tuceta država, nego i zato što su se u zadnjih četvrt stoljeća i drugi počeli ozbiljnije baviti momčadskim sportovima. Upravo se naša košarkaška vrsta imala prilike uvjeriti, najprije da i drugi igraju košarku, a potom i – kako su to muke po Rumunjima, Mađarima i Nizozemcima pokazale – da sad već svi igraju košarku. No, uzmu li se u obzir i drugi sportovi, unatoč svim navedenim otegotnim okolnostima za samostalnu Hrvatsku u odnosu na bivši eseferjot, bilanca pomalo neočekivano preteže na njezinu stranu. Naime, bivša je tvorevina sa svim svojim narodima i narodnostima mogla samo sanjati o jednom, a kamoli o dva svjetska postolja u nogometu – toj igri nad igrama u svakom pogledu. Isto vrijedi i kad je posrijedi osvajanje Davisova pokala, najvećeg momčadskog postignuća u tenisu. A i hrvatskom rukometu je dostajalo manje od 10 godina da nadmaši dosege jugo-rukometa.

Nije dobro kad centri vode igru

Tek iznimno u košarci, bivša je država doista ostala znatno uspješnija od samostalne Hrvatske. Ovdje nije naodmet primijetiti kako su za razliku od drugih igara – primjerice nogometa, vaterpola, rukometa ili tenisa – koje su se širile sa zapada prema istoku, košarku Hrvate doista učili Srbi. I bome su ih dobro naučili. Pokazale su to, kako Skansijeva generacija s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, tako i ona nikad prežaljenog Dražena Petrovića iz osamdesetih i spočetka devedesetih, u kojima su Hrvati činili okosnicu momčadi. Jedino što ih Srbi nisu naučili jest kako napraviti pravog razigravača, playmakera, tu ključnu figuru u organizaciji igre.

Jedna od češće spominjanih košarkaških mudrosti kaže kako nije dobro kad centri vode igru. Aludira se na slabije izraženu spretnost i tehničke nedostatke viših igrača pri vođenju lopte, što rezultira u pravilu većim brojem izgubljenih lopti. Da ni izvan terena nije bitno drukčije, imala su se priliku na vlastitom primjeru uvjeriti dva legendarna hrvatska centra – Stojko Vranković i Dino Rađa. Svaka čast Stojku Vrankoviću na angažmanu za Hrvatsku kad je zajedno s Draženom demonstrirao pred sjedištem UN-a zahtijevajući priznanje Lijepe Naše, također njemu i Dinu Rađi hvala na tome što su se ’95 pojavili na kninskoj tvrđavi kad se na njoj zavijorio hrvatski barjak, ali vođenje hrvatske košarkaške politike ipak zahtijeva vrline više nalik onima potrebnim za vođenje igre na terenu, koje njih dvojica, unatoč dobrim namjerama i pokazanoj volji, izgleda nisu razvili.

Proročanskim se, u tom smislu, pokazalo zapažanje vrsnog srpskog sportskog komentatora, Dragana Nikitovića, dano u uvodnom komentaru jedne utakmice reprezentacije bivše države – “pogledajte Obradovića pored Rađe,… izgleda kao pionirski rukovodilac!” U međuvremenu se “pionirski rukovodilac” Željko Obradović prometnuo u bez premca najtrofejnijeg europskog trenera, ovjenčanog s desetak naslova klupskog prvaka Europe, pri čemu se u njegovim momčadima uvijek nađe mjesta za ponekog srpskog igrača koji obećava. S druge strane, Dino Rađa nije postao dobar “rukovodilac”. On je prije svega dobar sljedbenik, što je zorno pokazao nedavnim privatnim posjetom Maršalovu počivalištu u Kući cvijeća. Dakle, ne posjetom u sklopu školske ekskurzije u pionirskoj dobi, nego pohodom u ozbiljnim životnim godinama, što upućuje na posvemašnu pogubljenost, ako ne i na ozbiljnije duševne neravnoteže. Čovjeku očito treba pomoć, a ne od njega tražiti da pomaže drugima.

Stoga i nije čudo što Hrvati danas na vrijeme kada je košarkaški savez vodio pokojni Danko Radić, nerijetko karakteriziran i grobarom hrvatske košarke, imaju razloga čeznutljivo gledati. Naime, kao posljedica ondašnjeg rada i rezultata tada stvorenih igrača pod stručnim vodstvom dokazano kvalitetnih trenera, Jasmina Repeše i Aleksandra Petrovića, Hrvatska, unatoč nedavnom šokantnom debaklu (nije se uspjela plasirati niti među 12 europskih ekipa među ukupno 32 na Svjetskom prvenstvu) još uvijek zauzima solidno 9. mjesto na svjetskoj rang-listi košarkaških reprezentacija.

Tko je košarkaški Zdravko Mamić?

Do dubljih uzroka kraha hrvatske košarke nije moguće doprijeti ne uvidi li se tko je najmoćniji čovjek hrvatske košarke, tko je njezin Zdravko Mamić. Oko dotičnog se ne vuku sudski procesi, njegov je novac zarađen čisto kao suza, on sve čini po propisu, ulaže svoj novac u svoj klub, mediji i ulica ne traže njegovu glavu… Za razliku od ozloglašenog, na stup srama pribijenog, svako malo procesuiranog, konačno i na egzil prinuđenog Mamića iza kojeg je ipak nešto ostalo – srebrno ljeto Vatrenih i Dinamovo euro-proljeće. Makar će neki reći kako je njegov odlazak bio presudni čimbenik u korist tih uspjeha. Drugi će, pak, u Mamiću vidjeti utjelovljenje novovjekog hrvatskog Mojsija, koji je izveo hrvatski nogomet iz financijskog ropstva omogućivši mu samostalan život, da bi mu potom bilo dano Obećanu zemlju tek vidjeti, ne i u nju ući. Kako god bilo, razumno je zaključiti kako se sve to nije moglo izgraditi u godinu-dvije od Mamićeva povlačenja na pričuvni položaj. Naime, u tako kratkom vremenskom razdoblju može se samo srušiti i razoriti, ali ne i izgraditi. A ako su u pravu oni koji tvrde kako Mamić i dalje povlači sve konce iz Međugorja, to znači da su mu zasluge za uspjehe još i veće.

Ipak, hrvatska košarka se iz nekog razloga ni izbliza nije toliko usrećila svojim neumrljanim “mamićem”, iako je ono malo konkurencije što mu se opiralo, u nedostatku drugog podupirane državnim novcem i sredstvima lokalne samouprave, neutralizirano još za Vlade koju je vodio njegov dobar prijatelj, a pomagao joj Skansi. Jer prilično je znakovita podudarnost strmoglavog pada Cibone i Zadra s pokretanjem tzv. antikorupcijskih procesa protiv gradonačelnika Bandića i Kalmete, iako je to u tim trakavicama bila tek kolateralna stvar. Ciboni pritom nije išlo na ruku ni sudsko razvlačenje Josipa Klemma provedeno u sklopu obračuna podrumaša iz ’91’ s tada i sada suprotstavljenim im “šatorašima”. Klemm se, naime, odvažio uložiti vlastitih pola milijuna dolara kako bi Dario Šarić odigrao sezonu u Ciboni, a hrvatska košarka izvukla opipljivu financijsku korist od njegova transfera u inozemstvo. Eliminacijom Zadra i Cibone, neokrunjenom vladaru hrvatske košarke, Emilu Tedeschiju ostavljen je čist put, bez ozbiljnije konkurencije. Upravo onako kako su generacijama navikli njegovi predci.

Očevi i sinovi

Zanimljivo je kako su se sinovi svih tih prvosvećenika kulta socijalističkog samoupravljanja – Izidora Štroka, Mike Špiljka, Budimira Lončara… – prometnuli u nauku njihovih otaca arhetipske neprijatelje, mrske kapitaliste. Radi li se ovdje o pobuni buntovnih sinova protiv očeva? Ili možda o Bogom danim talentima koji su krenuli od čiste nule i vlastitom se genijalnošću probili u tuđini? Ili je prvobitna akumulacija njihova kapitala ipak drukčijeg porijekla? Potonje tvrdi, potkrijepljeno dokumentima, slovenski istraživač Rado Pezdir kad je riječ o sinu Svetozara Tedeschija, koji očito nije bio u elitnom ešalonu da bi ga poput sinova spomenutih tatinih drugova dopao biznis na nekoj mondenoj svjetskoj lokaciji – negdje u Švicarskoj, SAD-u, UK-u… Ne nalazeći simpatija za nesretnog Emila, koji se sam morao probijati kroz svu tu baruštinu hrvatskih močvara i žabokrečina, bešćutni Slovenac ga je nesmiljeno napao. Tedeschiju nije preostalo drugo nego to energično opovrgnuti i proglasiti te nekakve dokumente, ne ulazeći u njihovu autentičnost, čistim fašizmom (kao da je na njima u najmanju ruku pisalo “Za dom spremni”). Ujedno je iskoristio prigodu pojasniti kako je prvi milijun zaradio na pomalo bizarnom artiklu – žvakama. I koji će se “neovisan novinar” sad usuditi ispitati porijeklo Tedeschijeve imovine kad se rastezanjem te žvake automatski postaje fašist? A ako bi takvo što netko i pomislio, nema sumnje kako bi vazda budni kolege smjesta organizirali ritualni ekskomunikacijski prosvjed protiv bujajućeg fašizma u vlastitim redovima.

Ideološku pravovjernost Tedeschi nije skrivao boreći se još kao mladac protiv Tuđmanove “diktature”, da bi u zrelijim godinama iz prvih redova zagrebačkog HNK pobožno motrio spiritističke seanse lokalnog čavrljala Srećka Horvata s estradnim zvijezdama totalno pošemerene suvremene europske misli. Kako ti likovi ne izgovaraju ni “dobra večer” bez da im kapne 5 000 eura u džep, moguće je upravo Emil u svojstvu sponzora bio uključen u ta gostovanja (osim ako nije baš sve platio Radmanov HTV). Toj kasti svojstven isljednički refleks, Tedeschi je pokazao kad su se pojavili nepoćudni dresovi njegova kluba s imenima igrača ispisanim u fontu s pomalo ušato dizajniranim slovom “U”, čiji je autor nekakav nizozemski “ustaša”, a izabrao ga je očito neki Emilu podmetnuti domaći kolaboracionist. Treba li reći kako su na mig iz beogradske centrale dresovi su promijenjeni u rekordnom roku?

Tedeschi + Rađa = Hrvatska košarka u košu

Ove je sezone Tedeschi odlučio zakucati zadnji čavao u lijes hrvatske košarke. Do srži prožet kozmopolitskim duhom potpuno je internacionalizirao svoju košarkašku ekipu, svevši broj Hrvata u njoj na onaj u hokejaškom Medveščaku prije financijskog kraha. Međutim, ulazak u sezonu multi-kulti tima pokazao se rezultatski katastrofalnim. Stoga umjesto španjolskog trenera Tedeschi dovodi na klupu Slavena Rimca koji, zamijenivši nekolicinu stranaca domaćim igračima, bitno poboljšava rezultat… I tu, izgleda, rimci spašavaju stvari…

Upravo u nacionalnom duhu, naboju i vjeri u vlastitu vrijednost leži objašnjenje kako to da 4 milijuna u gotovo svim sportovima danas postižu daleko bolje rezultate nego njih 20 milijuna (uključujući i pretke ovih 4 milijuna) nekad. No, u ozračju po mjeri likova odgojenih poput Tedeschija i Rađe rezultat nije u prvome planu – bitno je tek da iz svlačionice ne trešti Thompson i da odnekud ne proviri kakvo sumnjivo “U” ili zastava s grbom s prvim bijelim poljem. S takvim vodstvom hrvatska košarka i ne može drugo nego slijediti put dijela hrvatskog gospodarstva tipa Uljanik, retro pravosuđa temeljenog na kovačnici dokaza “Cvitan-Bajić”, “antifašističkih” medija i drugih društvenih grana kojima dominiraju ideološki istomišljenici spomenutog dvojca, a kojima uvijek, čega god se latili, nekako uspijeva prokopati novo i dublje dno.

U toj općoj maškaradi proganja se i kažnjava ono što rađa zdravim plodovima na zdravim temeljima, dok Tedeschi i Rađa bivaju društvenim i moralnim vertikalama. Samo pokraj takvih vertikala pred hrvatskom su košarkom posna vremena. Po svemu sudeći još dugo će čamiti u horizontali.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari