Connect with us

Istaknuto

Hrvatska mora prihvatiti Milanovićev izazov „mi“ ili „oni“.

Published

on

Oba su pala pa su opet pala, nemojmo se dovoditi u situaciju da opet uzlete. Mora se krenuti s Prisavlja, jer bez oltara nema Crkve.

[ad id=”93788″]

Rasplet postizborne političke trakavice na svijetlo dana reflektirao je kompletnu ideološku podjelu unutar hrvatskoga bića. Nepremostiva provalija. Sličan intenzitet viđen je i početkom godine prilikom detronizacije Josipovića, najpopularnijeg političara u povijesti europskog kontinenta, ako ne računamo Hitlera, Staljina, Ceausescua i ostale vrle pojedince iz bulumente obljubljenih i nepogrešivih lidera. Bila je to ogromna satisfakcija i naznaka da je politički, ali prije svega, društveni prevrat, toliko nužan za očuvanje minimuma suverenosti, blizu.

Zašto je to bilo toliko važno?

Pokušat ćemo upregnuti memoriju i prisjetiti se, u ovom trenutku, već završenog mandata ex Kukuriku koalicije.

Piše: Ivan Ljubić / Kamenjar.com

Napominjem da ovaj osvrt neće biti sazdan od patetičnih konstatacija da smo u dubokoj gospodarskoj krizi jer držim da je ista upravo refleks uznapredovalog trulenja ideološke baze i svih vrijednosti na kojima počiva hrvatski nacionalni identitet. Primjera je toliko, da je nemoguće sve navesti pa će kronološki pregled biti lišen podosta nasilja i netrpeljivosti. Prstom ćemo uprijet u najeklatantnije i kronične činjenice.

bleiburg komemoracija 70gsVrlo brzo nakon dolaska na vlast otvoreno je, u stvarnosti nikada zatvoreno, poglavlje Drugoga svjetskoga rata. Pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad komemoracijom u Bleiburgu obustavljeno je i konflikt je vrlo brzo eskalirao. Kako i ne bi? Istina o, a brojke se vrte oko cca. 1600 – 1700 masovnih grobnica i stratišta, traumi generacija hrvatskoga naroda stješnjenoj u nekoliko krvavih poslijeratnih mjeseci i dalje nije zadobila odgovarajuće mjesto i tretman kakav bi bio dostojan. Znanost je zaobilazi u širokom luku, a ako se i pronađe kakav zanesenjak koji diplomira ili čak štoviše doktorira na toj tematici, pristup medijima nema. Nekoliko istih, „poštenih intelektualaca“, ostvarilo je potpun monopol nad interpretacijama moderne i suvremene hrvatske povijesti, a nisu im strani izleti i prema najrecentnijim događajima kojima, potpuno van svakoga smisla, nastoje imputirati drugačiji karakter. Pa smo, na tom tragu, čuli da je Domovinski rat, iako sam pobornik naziva Rat za nezavisnost, Građanski rat.

Zašto netko ima potrebu ići s tim, pa pokušat period od eskalacije Balvan revolucije 17.8.1990. do konkretnijih puškaranja u Pakracu i na Plitvicama proglasiti nečim drugim osim agresijom? Kako to pojasniti i kako pojasniti, što je još važnije, da se istim zagovornicima tih i sličnih teza nitko nema priliku argumentirano suprotstaviti?

Hrvatski srbin iz Knina, nazovimo ga Svetozar, zajedno sa svojim sunarodnjacima, odbio je ispoštovati volju hrvatskoga naroda jasno deklariranu putem najdemokratskije metode, a to je referendum o samostalnosti, odbio je potom priznati demokratski konstituirane institucije uskrsle države Hrvatske, uzeo je puške u ruke isporučene preko JNA, sudjelovao u huškačkim propagandim manifestacijama, rezao balvane i na svaki mogući i dostupan način svojim djelima iskazao nepriznavanje novog političkog uređenja i volje većinskoga stanovništva otvoreno i precizno zagovarajući integriranje u buduću veliku Srbiju. Svetozar nikada nije ni želio, ni priznao Republiku Hrvatsku, pa nije ni mogao biti državljanin novostvorene države.

banskidvoriKako takvog čovjeka smatrati građaninom? Jasno, ako ćemo strogo pravno sitničariti možda i pronađemo nekakvu pukotinu prema kojoj bi to moglo biti podatno za reinterpretaciju, ali pravo nije baš toliko fiksno i monolitno, ono je i u neraskidivoj svezi s kontekstom i ambijentom prema kojem se i unutar kojega se oblikuje. Neću spominjati ulogu JNA, presretanje policije od strane Migova JNA, puzajuću agresiju, hajku, progone i etničko čišćenje okupiranog teritorija i činjenicu da upravo ti migovi JNA raketiraju Banske dvore 7.10.1991. Dakle, građanski nije ako je suditi samo po tim činjenicama.

Zadržimo se na Domovinskom ratu. Jer, čišćeg i čvršćeg temelja i ishodišta državnosti jednostavno nema. Svaka čast ilirima, petero braće i dvije sestre, hrvatskim knezovima, kraljevima, hercezima, banovima, plemićima, kleru, zapisima u kamenu, preporodima, nagodbama, jugoslavenskim idejama, proglasima, deklaracijama, punktacijama, avnojima, zavnosima, proljećima, ustavima iz 1974., šutnjama, bugojanskim skupinama itd., Domovinski rat je temelj moderne hrvatske države i ključan korak prema ostvarenju i davanju svrhe i smisla svim prethodno navedenim nastojanjima.

Domovinski rat je hrvatski Rubikon.

I upravo je on, takav kakav jest, primarna meta napada, zajedno sa svime od čega je sazdan. Čuli smo da je građanski, da su devedesete bile mračne, da je Tuđman diktator izabran dva puta na tajnim demokratskim izborima, da su velebna i uspješna industrijska postrojenja mahom uništena od strane mahnitih kockastoglavih nacionalista, a u biti buržoazije i kapitalista i to baš u trenutku kada je utopija socijalističkog samoupravljanja trebala postati nova dogma pete komunističke internacionale i pokazati svima kako se može.

Nažalost, zločesti nacionalisti Milošević i Tuđman postižu dogovor o ratu. Pravedan je to i pošten dogovor i svojevrstan povijesni presedan. Uzmi ti Slobodane svo oružje, reći ćemo Budimiru da izlobira embargo i idemo malo ratovati. Ako je povijest išta pokazala, to je da se ratuje kada se dvije strane ne mogu dogovoriti.

Bog, domovina, nacija, svi na pod ovo je privatizacija, pjevuši Mile Kekin generacijama progresivnih mladih snaga kojima se rat gadi i čiji se univerzum sastoji od nakupina neznanja, povećih doza index.hr-a, jutarnjeg i pokoje polufore s news bara koji bi, eto, trebao biti urnebesno smiješan, ali još me nisu uspjeli nasmijati. Nikad ne reci nikad.

darko pajcic preminuo_3Vukovar i ćirilica. Treba li išta drugo napisati? Smrt Darka Pajičića svjedoči sve o tom slučaju. A tek stopostotni invalidi Domovinskoga rata preko 400 dana u Savskoj 66 i tretman prema njima? Željko Jovanović i uvođenje tzv. građanskoga odgoja i ideološki rat povodom referenduma o braku? Svastika na Poljudu, Zoran Stevanović, mržnja Nenada Stazića i partijskih aparatčika te veleizdajnička vanjska politika Vesne Pusić objelodanjena optužbama prema hrvatskom državnom vrhu o agresiji na BiH. Čini mi se da veće uporište ima teza da je BiH izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku ako uzmemo u obzir činjenicu da je većina agresivnih vojnih kampanja kretala s tog teritorija. Tu su još, ovako iz glave, Oliver Frljić čija intendatura u HNK Rijeka ne bi smjela potrajati jer se radi o osvjedočenom podlom provokatoru i sisaču državne sise, a da ne govorimo o NGO mafiji i silnim proračunskim sredstvima namjenjenima interesnim skupinama tog kalibra. Za uvrede hrvatske časti, za ismijavanje hrvatske himne, kao što je to bio slučaj u „Novostima“, glasilu srpske nacionalne manjine u RH, mora se snositi odgovornost. Spomenimo i izvjesnog Freda. Sada bivšega ministra branitelja i ne izgubimo iz vida nesigurnost, strah i mržnju, koja pršti iz pogleda našeg „grobara tenkova“ dok omalovažava branitelje, Crkvu, biskupe, sve ne bi li se dodvorio gazdama, te pokušava biti šik i humorističan. Sretno Frede! Nema dovoljno državnih stanova i mrvica s partijskog stola kojima se može razbiti dignitet i ponos hrvatskih vitezova. Sinke Mihajlović je zamaskiran došao u Vukovar. Maškare su obično u veljači, dakle, iza ugla, eto prilike za obići grad heroj.

radmanI tako, ima toga koliko hoćete. I zbog toga je nevjerojatna satisfakcija u zadnja 24 sata, ali i duže, promatrati silazak nasilnika s funkcija. Koliko god se batrgali, preostaje im samo samrtni hropac, a do njega može dovesti jedino lustracija. Ako je netko imao zadršku, bilo kakvu, prema nužnosti lustracije danas u Hrvatskoj, u zadnjih 48 sati, prateći ponašanje HTV-a, RTL-a, i NOVE, mogao se uvjeriti zašto je to toliko potrebno, kao antibiotik oboljeloj osobi. Recidivi komunizma odbijaju umrijeti, a bilo kakva ideja o nekakvoj pomirbi s takvim mentalnim sklopom je, prije svega neprovediva, a u krajnjoj liniji suluda i štetna.

Ruka pomirenja se ovoga puta ne smije pružiti. Sačuvati na životu politički legaliziranu ovakvu lijevu scenu i sve njene aktere značilo bi novo desetljeće ideoloških obračuna, ali i sve manje izgleda da se kosturi izvuku iz ormara. Milosti ne smije biti. Ti ljudi ne vole Hrvatsku, sve tradicionalne hrvatske vrijednosti ne podnose i ismijavaju, nemaju nimalo sućuti i u stanju su prodati nacionalne interese bilo kome. Oni ne umiju poštovati. Njihova reakcija na narušavanje hrvatskog terirotorijalnoga integriteta, za što je krunski dokaz ponašanje Slovenije, svedena je na protestnu notu, umjesto na micanje žice i stavljanje do znanja Slovencima da Hrvatska takvo što neće tolerirati pa i pod cijenu eskalacije sukoba. S tim u vezi, granični sporovi moraju doći na dnevni red, od Svete Gere do Prevlake i Vukovarskih ada.

Žao mi je Puhovski, ali napisao si u svojoj dugogodišnjoj znanstvenoj karijeri dva i pol znanstvena rada i dovoljno si prosipao pamet svima. Možemo i nekog drugog pitati za mišljenje pored tebe, svjedoka optužbe protiv tzv. maspokovaca. Zbogom. Radmane, idi laštiti štafete SKOJ-a, Stanimiroviću i Pupovče, ovo je Hrvatska i krajnje je vrijeme da je krenete poštivati ili će biti šimecki u pakistan. Tako se to radi.

Nova hrvatska vlast prema takvim idejama i nositeljima istih ne smije pokazati milosti. U pitanju je goli opstanak.

mesic_pupovac_srbBudemo li opet gledali proslavu u Srbu 27.7., budemo li opet slušali o 40 hiljada ubijenih u Jadnovnom tj. Šaranovoj jami, a unutra do sada pronađena jedna životinjska kost, budemo li opet slušali Slavena Leticu kako objašnjava da je na popisu žrtava Jasenovca njegov mlađi brat, koji je stradao u El Shattu tijekom izbjeglištva, pogne li Hrvatska glavu pred agresivnošću bošnjačkog političkog establišmenta i pred nakaradnim konstrukcijama da je Hrvatska agresor na BiH, bude li u roku od godinu dana Tatjana Munižaba uređivala Dnevnik HTV-a, a Maja Sever bilo kome davala petaka, ili, ukoliko ne vidim Pelješki most ili barem konture istoga za četiri godine, plus još toliko toga, nažalost, neću moći reći da živim u svojoj slobodnoj domovini.

Vjerodostojnost desne misli u Hrvata, vjerodostojnost prohrvatske, zdrave i afrimativne suverenističke ideje, upravo će biti testirana u nadolazećem periodu i na načinu na koji ćemo postaviti svoja mjerila pred nadolazeću vlast. Ta mjerila i standardi moraju biti postavljeni na najvišu moguću razinu jer Hrvatska više nema vremena. Promjene se moraju početi događati danas. Nije nikakav uspjeh biti bolji od Milanovićevih antihrvatskih siledžija, uspjeh je zasjeniti ih u tolikoj mjeri da će za sto godina njihov četverogodišnji sramotni mandat biti upravo to – tamna mrlja i anomalija te vremenski interval u kojem smo dobili odgovore na sva pitanja. Ironično je to, ali hvala im, ako smo i dvojili što vrijedi, a što ne, drugovi su nam to jasno pokazali.

Popularno je citirati Antuna Gustava Matoša, velikana misli u Hrvata. Izgleda da su Matoševe dijagnoze bile precizne pa se većina tih misli o mentalitetu Hrvata može primjeniti i danas. Matoševu geniju to zasigurno služi na čast, ali nas treba biti istinski sram jer već čitavo stoljeće nismo uspjeli promijeniti paradigmu i postići da te i takve pronicave teze ne budu više aktualne, tj. da nadrastemo kronične boljke vlastitoga mentaliteta.

Oba su pala pa su opet pala, nemojmo se dovoditi u situaciju da opet uzlete. Mora se krenuti s Prisavlja, jer bez oltara nema Crkve.

Sretan Božić!

Ivan Ljubić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari