Pratite nas

Intervju

Hrvatska nije bila agresor na BiH, Šušak je slao oružje u Sarajevo

Objavljeno

na

Zoran Čagar / foto: Arhiva

– Noćima ne mogu spavati. Svi šute, a to mi je najgore. Ja sam spreman za to odgovarati, ali ću reći istinu – tako je započeo razgovor sa Zoranom Čegarom, jednom od ratnih legendi Sarajeva. Čovjekom koji je a policijskim specijalcima spriječio da JNA zauzme glavni grad 1992. godine. Ranjen je u dva navrata, danas je zamjenik zapovjednika Federalne uprave policije. Iako je cijeli rat bio na drugoj strani – Armije BiH – izričito tvrdi da Hrvatska nije bila agresor u BiH niti da je istina to što se stavlja na teret šestorici nekadašnjih dužnosnika Herceg Bosne, pieš Zoran Krešić/ Večernji List

Večernji list BiH: Kako ste doživjeli i kako komentirate presudu koja je izrečena u Haagu protiv šestorice dužnosnika Herceg Bosne?

– Ja možda nisam najbolji sugovornik za to i ne želim komentirati presude. Posebno oko toga je li netko nešto počinio ili nije. No, ja ću vam posvjedočiti nekoliko stvari u kojima sam bio sudionik i znam što se dogodilo.

Večernji list BiH: A što se to događalo?

– Konkretno. U ovoj situaciji mene najviše boli što su u Haagu rekli i presudili da je Hrvatska bila agresor na BiH.

Večernji list BiH: Zašto vas to boli?

– Ja sam bio sudionik kada je sve krenulo. Bio sam sudionik u vrijeme raspada Jugoslavije. Zemlja koja je, kako kažu, bila agresor na drugu državu, ne može 1992. godine među prvima priznati tu zemlju na koju je bila agresor. To ne može tako biti. Iskreno govoreći, prvi zločini i prve granate na Hrvatsku pale su iz BiH. Ispalili su ih ovi koji su nas sve klali, ubijali i sada se mi, imam osjećaj, moramo njima ispričavati što smo se branili. Meni nije jasno kako netko može reći da je Hrvatska bila agresor na BiH, a Srbija nije. To mi nikada neće biti jasno.

Večernji list BiH: Kako to tumačite?

– To tumačim tako da su srbijanski lobiji, UDBA, BIA, MI5 i ostale obavještajne službe to jako dobro odradili s Haagom. Urađeno je to perfidno s Hrvatskom. Nisam političar, a brojni znaju ovo što ću vam reći, ali ne smiju.

Večernji list BiH: Zašto se boje?

– Znate, oni meni kažu: – Mi imamo djecu. Ali, Hrvatska, kao država, ispravite me ako lažem i nazovite me lažljivcem pustila je da preko njezina teritorija izbjegne više od milijun ljudi iz BiH za vrijeme rata. Čak 700.000 izbjeglica iz BiH je bilo smješteno u RH. Bili su siti i obučeni, a među njima je bila i moja obitelj. U Hrvatskoj je zbrinuto 15.000 ranjenika iz BiH. To jedna država agresor ne radi.

Večernji list BiH: Kako ste doživjeli šestoricu osuđenih Hrvata u Haaga, neke ste i poznavali?!

– Svu šestoricu osuđenika osobno poznajem. Oni nisu zarobljavani, nisu se skrivali ili bježali. Dragovoljno su otišli u Haag dokazati nevinost. U prijevodu, kako mi to ovdje kažemo, netko im je to dobro “zabio” iz politike. Opet kažem, neću komentirati i govoriti jesu li bili u zapovjednom lancu, ali jamčim da nitko od njih nikoga nije zaklao, nitko nije silovao, nitko nikoga nije ubio. Znam da nisu takvi tipovi ljudi.

Večernji list BiH: Zanima me vaše mišljenje o generalu Praljku koji je počinio samoubojstvo?!

– Nisam imao puno kontakata s njim, ali… sjećam se jednoga trenutka i, ponavljam, uopće ne ulazim u presudu. Išao je konvoj u istočni Mostar hrane i pomoći iz smjera Avijatičarskog mosta i ekstremi nisu dali prolazak. Pokojni general, ja sam to vidio, popeo se na prvo vozilo i rekao: – Vozi. Ja sam bio tu. I proveo je konvoj u istočni Mostar. Ljudi su ga dočekali, nisu pucali na njega. Izgrlili su ga i izljubili i s ovima što su dovezli vratili su se na “hrvatsku stranu”. E sada, vi meni recite rade li to ratni zločinci. Nađite mi jednoga svjedoka koji može potvrditi da je netko od tih ljudi u tom udruženom zločinačkom pothvatu ubio, silovao. Ja sam bio zapovjednik i nisam mogao znati što je netko radio u pozadini. Možda sam mogao saznati, a možda i nisam. Ne možete tako ljude tako okarakterizirati. Ratni zločinac je Ratko Mladić. Osobno sam došao i vidio trudnicu u osmom mjesecu trudnoće kojoj je on pucao u trbuh. No, kada netko popije otrov, a prije toga kaže da nije ratni zločinac, najbolje svjedoči o drugoj krajnosti. To za mene nije ratni zločinac. Jamčim da nitko od tih šest ljudi nije ono što im se stavlja na teret.

Večernji list BiH: Neće vam sigurno biti ugodno kada ovaj intervju izađe u javnost?!

– Stojim iza ovih tvrdnji i znam da ću zbog ovog intervjua imati problema. Ali se njih ne bojim. Nas i u policiji, politici vode ljudi koji su 1992. prvi digli ruke i predali se četnicima. Plakali su za njima na Yutelu. Prvi koji su pobjegli danas nam zapovijedaju i javno poručuju kako će, kao, eto, sprečavati neke nove sukobe u buduće, a trebali su prije osam godina u mirovinu. To su priče za malu djecu. Nama danas u policiji rade ljudi koji veličaju Ratka Mladića. To me boli da danas na mom mjestu sjedi onaj koji je pucao na nas sve.

Večernji list BiH: Vratimo se malo ulozi Hrvatske u posljednjem ratu. Jedan ste od heroja rata u Sarajevu, sudjelovali ste u presudnim bitkama za obranu grada. Koliko je RH zaslužna za tu obranu?

– Neću vam ništa govoriti iz druge ruke jer sam izravni sudionik. Bio sam ranjen drugi put i izašao sam najprije kao maskirani svećenik. Izvukli su me braća Ćurčić. Došao sam u Mostar, gdje sam zbrinut, a nakon toga u Zagreb, gdje su me zbrinuli u bolnicu “Sestre milosrdnice”. Jedan dan krajem 1992. smo preko nekih veza organizirali sastanak s pokojnim ministrom Šuškom. Na tome sastanku bio je i ministar obrane BiH Jerko Doko, general Ivan Čermak, Ante Roso, Ante Gotovina, moja malenkost i Dunja Zloić. Ministar Šušak me pitao: – Zapovjedniče, što vama treba? Odgovorio sam da me samo zanima da se vratim u Sarajevo i napravimo deblokadu grada. I objasnio: – Mi nemamo ništa.

Večernji list BiH: Je li se tada spominjalo ulogu Bošnjaka i Hrvata, odnos prema ovim dvjema stranama i kakvi su bili komentari?

– Nitko nije rekao ružnu riječ. Nitko. Valja mrijeti, valja reći istinu. Ja sam rekao da je jako malo Hrvata katolika ostalo u Sarajevu, a ministar Šušak je rekao: – Nema to veze tko je tko, ostali su ljudi. Ponovio je što treba poslati da se deblokira grad, a ja sam doslovno ponovio da mi nemamo ništa. Nakon toga je generalu Čermaku rekao: – Ivane, uzet ćeš momka, ići ćete tamo gdje treba i dajte im sve u što on upre prstom. Je li jasno? Zatim je od Rose i Gotovine zatražio da nam osiguraju prolaz. Dobili smo dva puna tegljača vojne opreme, “zolja”, “osa”, “ciganki”, pušaka, snajpera RPG-ova, granata, mina, bombi…, sve što je moglo stati. S pratnjom smo došli do Mostara i HVO nas je dovezao do Kreševa u kuću pjevača Duška Kuliša koji je više učinio za obranu BiH nego brojni drugi. Tada sam nazvao ministra Pušinu i rekao mu što sam dovezao. On je mislio da sam ja pukao. Nije mi vjerovao. Poslao je iz Hrasnice izvidnicu koja je sve to potvrdila. Nazvao me i rekao: – Svaka čast. Tada smo s desecima malih kamiona i pickupova to prebacili u Hrasnicu. Nažalost, znam čak da je dio tog oružja prodan, nekima od tih pušaka ubijeni su svećenici u Fojnici i kod Konjica. Ali, pustimo sada to, ponovno pitam može li takva država biti agresor.

Večernji list BiH: Da, to se pitaju svi. Čini se da se drugi boje reći što vi govorite?!

– Znate tko je bio Mate Šarlija Daidža (Nijaz Batlak – bivši časnik HV-a i HVO-a). On je sve kampove vojne obuke organizirao u Hrvatskoj, svi logistički centri za BiH bili su u RH. Hoće li sve to dopustiti “zemlja agresor”. Naravno da neće. Ne ulazim ni u kakve presude.

Večernji list BiH: Iznimno emotivno nastupate. Zašto ste sada odlučili ovako jasno progovoriti?

– Zato što sam imao infarkt. Ovo me je sve jako potreslo. Prije nekoliko dana imao sam trigliceride 26. Ovo jako loše utječe na mene i svakog normalnog čovjeka.

Večernji list BiH: Nakon presude stvorilo se vrlo ružno ozračje. Hoće li imati posljedice na odnose Hrvata i Bošnjaka?

– Ne mogu vjerovati sada gdje živim. Ne mogu vjerovati da živim s ljudima koji s jedne strane slave onog koljača i ratnog zločinca, a drugi koji žive sa mnom se naslađuju onom čemu se ne smiju naslađivati. A znate što me još više boli. To što šute Bošnjaci iz Sarajeva koji imaju vile i jahte u Makarskoj, Brelima, pod Dubrovniku i koji su se za vrijeme rata tamo skrivali. Zašto nitko od njih ne izađe i kaže: – Hej, nemojte tako govoriti. Ja nemam problema ni s kim. Do Bakira Izetbegovića (bošnjački član Predsjedništva) i drugih bošnjačkih dužnosnika mogu otići kad želim. Ali nisam siguran da mogu kod Hrvata koji su se 1997. godine sjetili da su Hrvati. Dapače, okreću glavu i boje se istine koju mogu reći.

Večernji list BiH: Kako vratiti povjerenje između Bošnjaka i Hrvata nakon ovakvog negativnog naboja?

– Treba razgovarati, ljude povezivati i reći istinu kakva god bila. Ali mene boli to što su, primjerice, u Drežnici kod Mostara ljude ubacivali u svinjac, polijevali benzinom i zapalili i to je nazvano izoliranim slučajem. To je ratni zločin. A kada bilo što učini neki Hrvat, odmah je to ratni zločin. U mojoj postrojbi koja je upadala u vojarne i radila što nitko drugi nije, nitko nikada nije imao nož. Ja nemam emocija prema zločincima, i da je u pitanju rođeni brat, ali ne može se etiketirati bilo koga. I sada ću vam reći kako vidim izlazak iz ove situacije.

Bio sam Titov pionir, omladinac, vojnik i policajac. Na to sam ponosan. Napravio me čovjekom. I to je istina. Sve dok se ne rodi novi Tito ovdje, ovdje neće biti života i suživota.

Zoran Krešić/ Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Zlatko Dalić: Nakon utakmice s Nigerijom sve se promijenilo

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Zlatko Dalić dao je intervju Večernjem Listu, Iva Puljić Šego piše da je trajao više od sat vremena. Za vrijeme intervjua, gotovo svakih pet minuta su ga prekidali sugrađani Varaždinci i drugi došljaci koji su mu htjeli stisnuti ruku i, naravno, slikati se s popularnim trenerom reprezentacije.

Dalić je strpljivo prihvatio svaku čestitku i svako fotografiranje. U utorak ga još čeka doček u rodnom Livnu, a potom odlazi u vikendicu u Novalju, gdje se veseli ribarenju s lokalnim stanovnicima. Telefon mu neprestano zvoni, ali na nepoznate brojeve ne odgovara. Aktivan je na Twitteru, njegovi pojedini tvitovi, pokazuje nam, imaju i do 1,5 milijuna pregleda. On osobno tvita ili njegov sin kad tata izbornik ne stigne. Pokazuje nam i poruke s ponudama za trenerski posao u milijunskim iznosima, ali konačnu odluku ostaje li u reprezentaciji još nije donio. I molio nas je za kraj da istaknemo njegove pomoćnike: fizioterapeute, liječnike, ekonome, kuhare, menadžericu Ivu… Svima je neizmjerno zahvalan, piše Večernji List

Koliko ono imate godina?

Previše.

Pedeset dvije ako sam dobro upamtila?

Haha.

Izgledate znatno mlađe, i uživo, ne samo na fotografijama.

Kad se ne sekiram (smijeh).

Bit će i livanjski geni?

Geni kameni (smijeh).

Dok smo vas fotografirali, rekli ste mi da želite svoj život natrag?

Da, imao sam sedam-osam mjeseci mira kad sam se vratio iz Emirata. Razumijem da je zbog Svjetskog prvenstva i rezultata koji smo ostvarili krenula euforija i pritisak. Nije mi problem sa svakim zastati, slikati se, popričati. Čovjeka to umori, istina, ali i pričinjava veliko zadovoljstvo.

Prvi ste put doživjeli baš ovako velike ovacije?

I u Aziji sam imao sličnu situaciju. I tamo nisam mogao u šoping otići a da me netko nije zaustavio i slikao se sa mnom. Ali ipak ne ovako…

I tamo ste doveli klub u finale Azije.

Da, ali ovdje je moj narod, moja zemlja, moji ljudi, moji prijatelji. Neusporedivo je to.

Bili ste tužni kada smo izgubili u finalu.

Jesam, i bit ću do kraja života tužan. Ostaje žal jer Hrvatska nije svjetski prvak, a trebali smo biti pobjednici po svemu: kvaliteti, igri… Ali, dragi Bog je htio da mi to ne osvojimo. Nismo izgubili od bolje ekipe, nego od ekipe koja je bila sretnija. Žal zbog toga nikada neće proći.

Kako ste spavali prije finalne utakmice, a kako poslije nje?

Prije utakmice najmirnije u životu. To mi je bila najlakša utakmica, došli smo u finale i igračima sam rekao neka uživaju u igri. U smislu psihe to mi je bila jedna od najlakših utakmica.

A nakon poraza?

U hotelu smo imali završno druženje, došli su nam članovi obitelji. Ali bio sam snužden, nisam se mogao opustiti sve dok nismo avionom ušli u hrvatski zračni prostor. Kada sam vidio MiG-ove koji su nas dočekali, kao da sam se probudio. Tada su živnuli i igrači, počeli su jedni drugima potpisivati dresove iz finala. Tada sam počeo shvaćati da smo napravili sjajnu stvar iako je žal i dalje prisutan.

Zrakoplov vas je prije slijetanja provozao iznad Trga, već ste iz aviona vidjeli more ljudi koji su vas čekali. Kakav je to osjećaj?

Vidiš te MiG-ove koji prilaze, sve u tebi raste… Diže se adrenalin, ali kad smo sletjeli… Pa prošli Buzin i s one lagane uzbrdice vidjeli rijeku ljudi u Novom Zagrebu… Baš kako pjesma kaže, neopisivo.

Satima ste sjedili na krovu autobusa i držali Vidu za majicu, nije vam se ruka ukočila?

U tom smo busu bili šest-sedam sati, premoreni, neispavani. Nestalo nam je vode, hrane, nismo mogli na WC… Ali nitko nije ni sekunde pokazao znakove umora i nervoze. Samo se dizala atmosfera. Polovicu sam puta bio u donjem dijelu busa, ali kad sam vidio da je to postalo pomalo opasno jer smo došli u Savsku, gdje smo prolazili ispod tramvajskih šina, popeo sam se na krov.

Niste mogli gledati Vidu kako skače po krovu i riskira da padne?

Počela je i kiša, pa je na krovu već bilo i sklisko. Nisam samo ja držao Vidu, možda jesam najviše, ali čuvali su ga i Luka i Suba. Onda je Vida čuvao Šimu. Svatko je pazio na svakoga.

Prema igračima ste, očito, imali očinski pristup. Je li i to pomoglo da vas prihvate kao trenera i kao autoritet?

Kao što sam već rekao, njima nije trebao čovjek koji će ih naučiti igrati nogomet jer ga oni igraju na vrhunskoj razini. Njima je trebao čovjek koji će ih malo posložiti, dati im samopouzdanje, taktiku, dati im pažnju koju zaslužuju. U meni su prepoznali da im ja kao trener mogu pomoći da postignu veliki rezultat u reprezentaciji. Luka Modrić je napravio sve u životu kao klupski igrač, ali u reprezentaciji dosad nije ništa ostvario. Govorio sam im da ja vjerujem u njih i da ćemo korak po korak doći do uspjeha. Možda mi nisu odmah vjerovali, ali nakon utakmice s Nigerijom sve se promijenilo.

Ta je utakmica bila presudna?

Ona je bila okidač i ona je stvari stavila na svoje mjesto. Argentina ih je posebno dignula, a nakon tih utakmica oni su gurali mene.

U kojem smislu oni vas?

Da mogu, da žele, da će dati sve od sebe. Tada sam shvatio da nas nitko do kraja ne može zaustaviti i da će se dogoditi nešto veliko. Dogodila se fantazija, ali morali smo biti svjetski prvaci. Teško će se ponoviti ovakva generacija i ovakva situacija. Kada smo bili u Americi, dao sam izjavu koja je bila opasna za mene. Rekao sam da imamo sjajne igrače, ali da nemamo rezultat koji ide uz takve igrače i da nije problem samo u izbornicima. Ne može uvijek izbornik biti kriv i igrači moraju promijeniti neke stvari. Moraju znati da vrijede i da moraju dati sve od sebe za reprezentaciju. Igrači su prihvatili da nije dovoljna samo njihova kvaliteta, nego da je moraju i pokazati u rezultatu.

Što pamtite kao teške trenutke u prilagodbi između vas i igrača?

Prije Svjetskog prvenstva nisam ih dobro poznavao, proveli smo samo nekoliko dana na pripremnim utakmicama u Americi. Dok s nekim ne provedeš neko vrijeme, ne možeš steći osjećaj o čovjeku. U reprezentaciju sam došao bez koncepta, razrađenih treninga. Oslonio sam se na svoj osjećaj i osnovno je bilo da izgradim tim. Sve ekipe koje su imale jake pojedince, ali nisu bile tim, ispale su sa Svjetskog prvenstva. I Messi s Argentinom i Neymar s Brazilom, a mi, Francuska, Belgija… išli smo dalje.

Tko je lider među igračima, je li to Modrić kao kapetan ili…?

Svatko je na svoj način bio lider.

Koga igrači najviše slušaju osim vas?

Uvijek je kapetan taj koji prenosi njihove zahtjeve meni i moje ideje njima. Kada sam htio nešto rješavati, onda bih zvao Ćorluku, Rakitića, Mandžukića i Luku, to su stariji igrači s kojima sam razgovarao o svemu prije nego što bih na kraju donio odluku.

Je li neke igrače trebalo posebno tješiti, koji su emotivniji, prema kojima ste morali imati poseban pristup?

Prema svakome sam imao drugačiji pristup. Shvatio sam da nekim igračima ne mogu nešto reći pred svima, da ne mogu sa svima isto razgovarati. S te sam se strane dosta potrošio.

Tko vam je bio najzahtjevniji od igrača?

Možda će zvučati čudno, ali nijedan nije odbijao moja razmišljanja. A ja ni s kim od njih nisam imao problema. Njima nekolicini sigurno je bilo tešku, a tu mislim na Ćorluku, koji je lider reprezentacije, ali je bio zamjena. Ljudsku kvalitetu koju je on pokazao, to je za svaku pohvalu.

Taština kod njega nije proradila?

Ja sam odlučio da će on biti zamjena i to sam mu rekao, a on je zaista pokazao veliku lojalnost prema meni i prema ekipi. A znam da mu je bilo jako teško i shvaćam ga jer sam i ja bio igrač. Zatim Milan Badelj, koji spletom okolnosti nije igrao iako je u mojim planovima bio jedan od stožernih igrača. On je tako pametan dečko i sve razumije, dobar je igrač, ali opet spletom okolnosti nije igrao. Znam da mu je to teško palo, ali nijednom gestom nije pokazao da je razočaran ili nezadovoljan. A imao je pravo jer je prije toga bio stožerni igrač. Moram im biti zahvalan na velikoj toleranciji i lojalnosti koju su mi pokazali. Zato im je bilo žao kad smo se rastajali.

Je li vama rastanak bio težak nakon toliko adrenalina?

Oduševilo me jer smo se dogovorili da nakon dočeka ne ide svatko svojoj kući, nego idemo na večeru bez obzira na to što je doček trajao više od sedam sati. Dakle, mi smo u ponoć, zajedno s našim obiteljima, išli u restoran. Uglavnom se ekipa razbježi nakon povratka s turnira.

Igračima ste dopustili da njihove obitelji budu s njima u Rusiji?

Karantena je bila 50 dana, ako je obitelj i došla do hotela, onda su igrači sa suprugama i djecom bili u kafiću na kavi.

Dakle, seksa tih 50 dana nije bilo?

Ne znam, nisam držao svijeću nikome (smijeh). Niti sam ijednom igraču ulazio u sobu, oni su vrhunski profesionalci i znaju što je za njih najbolje.

Ali niste odobrili seks?

Tih 50 dana bio je spartanski režim. Pogotovo u kampu, u šumi, u koji nitko nije mogao doći. Obitelji su došle na kavu u Soči, gdje smo bili u velikom hotelu. A u Moskvi, kad smo ušli u polufinale i finale, onda sam dopustio da obitelji igrača budu s njima u hotelu. Izolacija više nije bila potrebna jer je cilj bio ostvaren, a uoči polufinalne i finalne utakmice trebalo je doći do opuštanja. I zato sam pustio da im u hotel dođu obitelji, što se pokazalo dobrim. Kad su im djeca istrčala na teren, to je bilo prekrasno. Naježio sam se kad sam to vidio.

Koja vam je utakmica bila najteža?

Pola godine od izvlačenja parova, u mojoj se kući govorilo samo o Nigeriji. Bila mi je već puna kapa i Nigerije i tih igrača, cilj je bio da prođemo prvu utakmicu. To je start. Kad pogledam cjelokupno Prvenstvo, utakmica s Danskom bila je ključ svega. Nakon grupe rekao sam – što nam znači što smo dobili tri utakmice u grupi ako ne prođemo osminu finala. Što smo radili, ništa, hodali po Rusiji i “džaba krečili”.

Rakitićev zadnji penal s Danskom dočekali ste s glavom među rukama?

Nisam spustio glavu jer nisam mogao gledati nego zato što smo tri puta imali situaciju da sve riješimo tijekom utakmice. Šansa Rebića, pa Lukin penal… Pa je li moguće da ne možemo riješiti do pete šanse?! Sve je naopako išlo u toj utakmici, ali na kraju je dobro završilo.

Što ste govorili igračima u poluvremenu; često bi se u drugom poluvremenu vraćali kao druga ekipa?

Prvo se maknem na nekoliko minuta kad se spustimo u svlačionicu. Sa svojim suradnicima napravim analizu, a njih pustim da predahnu. Jer tih prvih pet minuta ako im govoriš, to nema svrhe. Oni su tada još pod dojmom utakmice, pod adrenalinom, puls im je visok… I tada bilo što govoriti nije učinkovito, a i lako može doći do problema. Oni s terena dođu nervozni, ljutiti, bijesni. Smiri se, odmori, skini kopačke, neka ti puls padne, onda se ja pojavljujem. Ovisno o situaciji, ali najčešće minimalno govorim o onome što je bilo, ali ispravljamo ono što je bilo loše. No najvažnije je da im ja donesem mir.

Znači nema vikanja u svlačionici?

Ne, u ova dva mjeseca samo sam jednom dignuo glas.

Kada?

Na treningu prije Danske. Radili smo prekide protiv nas i nije išlo kako treba. Pa su dečki počeli razgovarati, komentirati, onda sam ja reagirao da je dosta i da se moraju koncentrirati. Smatram da nema svrhe da ja vičem jer to stvara kontraefekt. Igrači onda u meni vide nervozu, strah, pa i oni postaju takvi. Ako u meni vide mirnoću, čovjeka koji zna kako doći do cilja, onda se to prelijeva i na njih.

Već ste govorili da vam je vjera jako važna, jeste li na samom turniru imali rituale vezane za molitvu?

Uvijek govorim da sam vjernik i katolik. U Livnu je moja rodna kuća prva do crkve. Fratri su mi susjedi. Moji otac i majka tako su me odgojili, a tako i ja odgajam svoju djecu. Ne sramim se reći da sam vjernik, a vjera mi daje veliku snagu. Sve što sam u životu napravio i sve u čemu sam uspio jest od dragog Boga i vjere. Puno sam puta bio u teškim situacijama, bio sam pred zidom i nisam vidio izlaz. Svi u takvim situacijama traže pomoć od Boga, tako sam ga i ja prizivao. Znam da me Bog prati i da mi daje snagu kada mi zatreba. Bog je moja velika inspiracija. Naravno, ni ja nisam idealan, imam svojih grešaka i problema, krivih poteza. Ali to je ljudski.

Trenutak molitve na turniru?

Na svom iPadu imam nekoliko molitvi koje čitam u hotelu prije nego što se ukrcam na autobus uoči utakmice.

Koje su to molitve?

Zahvala Bogu za dan, molitva za uspjeh u poslu i molitva Gospi. Kad pročitam te molitve, onda sam miran i spreman. Uvijek imam krunicu u džepu hlača, a kada mi je teško, onda je držim u ruci.

Za vrijeme utakmica nismo vidjeli da imate krunicu u ruci?

Ne pokazujem krunicu, nego je stisnem u šaci u džepu. Kad smo primili gol, ne znam više od koga, krunica mi se urezala u ruku koliko sam je jako stisnuo. Kada igrači izađu na teren, ja odem u kut nasamo, poljubim krunicu, prekrižim se tri puta i onda izađem na teren. I to je ritual koji svaki put napravim. Bože, pomozi. Može netko imati nešto protiv toga, ali to sam ja.

Dio rituala je bila i bijela košulja, je li ona bila uvijek ista ili ih imate više?

Bile su dvije bijele košulje, to su sponzorske, Joopove košulje. U bijeloj se košulji najbolje osjećam. U njoj sam krenuo, pa je nisam skidao do kraja turnira.

Kod sportaša je izraženo praznovjerje?

Nisam ja toliko praznovjeran, ali bijelu košulju volim.

Spominjali ste Livno i rodnu kuću, koliko vas je vaš rodni kraj odredio?

Sve polazi od doma, od kućnog odgoja. Otac mi je bio učitelj, poslije je radio u općini, a majka je bila kućanica. Bilo nas je troje djece, brat i sestra stariji su od mene 10 i 12 godina. S 15 godina otišao sam od kuće u Split.

Je li teško tako rano otići od kuće?

Jest i rijetki opstaju. Odeš u veliki grad koji je pun izazova, lako se možeš izgubiti. Kada sam iz Livna otišao u Split, samo sam molio Boga da ne iznevjerim roditelje, da ne napravim neku grešku i da se ne vratim u Livno. Jer ako bih se ja vratio u Livno, to bi značilo moj poraz. To bi značilo da nisam uspio, tako bi to bilo doživljeno u Livnu. Zato sam stalno mislio na sutra, i to me tjeralo naprijed.

Već ste govorili da vam ništa u životu nije bilo servirano?

Ništa u životu nisam dobio na dlanu, za sve sam se pomučio i baš zbog toga ne dam na sebe. Bilo je trenutaka kada nisam imao ništa. Ali o njima ne želim razmišljati. Imao sam kriza i bračnih i ljudskih i sportskih, ali iz svega sam izašao još jači. Nikad prvi neću nekoga dirati, ali na sebe ne dam.

Kada spominjete brak, vi ste sa svojom suprugom od rane mladosti?

Od srednje škole.

Nije lako izdržati brak kad se tako mladi vjenčate?

Nije lako, normalnije se rastati nego očuvati brak. Ali tolerancija je pridonijela da smo opstali.

U svojim ste porukama na podršci zahvaljivali i braniteljima, i vi ste sudjelovali u ratu?

Nikad to nisam htio potencirati jer je to s moje strane bilo mizerno i neusporedivo s ljudima koji su dali svoje živote ili izgubili članove obitelji. Kad je počeo rat, vratio sam se iz Mostara, gdje sam igrao nogomet, u Livno. Prijavio sam se u HVO, no ljudi su prema meni bili blagi, pa me nisu poslali na prvu liniju, nego sam kombijem dva-tri mjeseca prevozio hranu na ratište. Tada je Slobodna Dalmacija objavila da Stanko Poklepović pita gdje je Zlatko, to su u Livnu vidjeli i pustili me da odem trenirati.

Braniteljima se svidjelo što ste ih se sjetili.

Bez branitelja ne bi bilo Hrvatske, dali su sve svoje… Da nije bilo branitelja, ne bi bilo ni ovih što pišu protiv njih. Nemam ništa ni protiv koga, ja nisam ni lijevo ni desno, samo želim Hrvatsku u kojoj se poštuje i cijeni emocije i zajedništvo. Mene politika ne zanima, zanimaju me ljudi. Bio sam na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji i Poljskoj kao navijač. Nosio sam šahovnicu i pjevao. Nisam pao s neba, igrali smo za naše ljude koji su dali i zadnju kintu da dođu u Rusiju na utakmice.

Jesu li vas iznenadile kritike manjeg dijela javnosti zato što ste doveli Thompsona na Trg da vam pjeva na povratku iz Rusije?

Umjesto da gledamo kako ćemo na valu uspjeha reprezentacije napraviti nešto dobro za Hrvatsku, mi se pitamo tko je pjevao i što je pjevao. Thompson je pjevao “Lijepa li si”, mi s tom pjesmom krećemo iz hotela na stadion. Ona trešti na najjače u autobusu. U svlačionici opet slušamo “Lijepa li si”. To je pjesma o ljubavi, o domoljublju, Hrvatskoj. Ta je pjesma naša himna i dečki su htjeli da nam Thompson pjeva tu pjesmu. Ne vidim u tome ništa loše. Nikakvih tu političkih poruka nema i zašto bi nam netko priječio da slušamo tu pjesmu. Onaj kome ta pjesma ne odgovara nije bio na Trgu.

Thompsonu je usred pjesme “Geni kameni” isključen mikrofon na Trgu?

Neću to komentirati.

Je li Thompson vaš prijatelj?

Da, bio sam na pet-šest njegovih koncerata. Bio sam u Čavoglavama. Nikad ne bježim od svojih prijatelja i svojih stavova. Poštujem sve, zvali su me iz Blica, Avaza, Kurira, svima sam dao intervjue. Ne dijelim ljude, sa svima razgovaram i sa svakim ću zastati, slikati se…

Luka Modrić navodno voli i jednu pjesmu Mate Bulića?

Da, Matinu “Domu mom”. Naš je repertoar bio: “Domu mom”, “Lijepa li si”, “Moja domovina” i “Nije u šoldima sve”.

Je li vam i predsjednica Grabar-Kitarović prijateljica? Zajedno ste bili i na rukometnim utakmicama?

Izuzetno je cijenim i poštujem. Zajedno smo bili na rukometnim utakmicama, tada smo se i upoznali. Ona je iskreno i bez uvijanja, sa srcem navijala za reprezentaciju.

Bilo je polemika zato što je dolazila u svlačionicu nakon utakmica.

I Angela Merkel je dolazila k svojima pa nikome to nije smetalo. Kad je Merkel, onda je dobro, kada je Kolinda, onda nije dobro. Gdje je tu realnost? Shvatio bih da smo bilo koga vrijeđali ili napadali, ali mi samo ističemo što osjećamo.

Predstavljaju li vam teret očekivanja koja su se stvorila u vezi s vama, vi ste trenutačno sigurno najpopularnija osoba u Hrvatskoj?

Ne znam koja su to očekivanja. Ja sam samo nogometni trener koji radi svoj posao.

Prvo je očekivanje da ostanete u reprezentaciji?

Mogu još dvije godine s reprezentacijom, ali rekao sam da sam nakon Amerike donio odluku da odem. Ne mogu podnijeti da ljudi koji dvaput u životu nisu šutnuli loptu odlučuju o mojoj sudbini. Ja sam neovisan i neopterećen, ali ne mogu dopustiti da se netko igra sa mnom i da me za dva mjeseca opet netko smjenjuje.

Je li korijen problema u Hrvatskom nogometnom savezu?

Zahvaljujem im na šansi koju su mi dali. Ali rekao sam stvari koje mi smetaju. Hrvatskog izbornika mora se zaštititi kao instituciju, ne kao Zlatka Dalića. To je tvoj izbornik, štiti ga. Ako hoću da moj pomoćnik bude taj i taj, onda neka bude, a ne da se za to moram boriti mjesecima. Zbog Svjetskog prvenstva nisam s time htio izlaziti van jer sam znao da ćemo napraviti nešto veliko, u suprotnom ne bih prešao preko toga.

Od vas su i očekivanja da budete pokretač promjena u HNS-u?

Nisam ja taj koji će to mijenjati.

Ali vi ste dali taj pozitivni impuls koji bi trebao dotaknuti razne društvene točke.

Sa svoje strane za Hrvatsku ću učiniti sve što mogu.

I igrači su pokazali svoj stav kada nisu htjeli da članovi Izvršnog odbora budu u avionu s reprezentacijom na povratku iz Rusije?

To dečke trebate pitati. Prvo, ne želim fajt ni rat, samo štitim sebe ako me drugi ne žele zaštititi. Neke sam stvari prešutio, ali nisam zaboravio.

Jeste li prelomili, ostajete li izbornik?

Kada sam vidio toliku pozitivu, narod koji je stao iza mene, nemam pravo da ne preispitam svoju odluku o odlasku. Doček – Zagreb, Varaždin, Miholjac, Split… Ne mogu ignorirati pola milijuna ljudi i više koji su nas dočekali u Zagrebu.

Ćiro je bio treći, ali ovakve ovacije nije dobio.

Hrvatska je konačno ono što ja hoću, emocija i zajedništvo. Samo četiri ili pet privedenih na više od pola milijuna ljudi na ulicama. Pa nama su se bakice vješale na bus, plakale. I sad netko hoće to pokvariti. Sve te emocije dale su mi snagu, ali moram biti i jako oprezan.

Da, čovjek vrlo brzo može s vrhunca slave pasti na dno.

Pogotovo kod nas, za trenutak si u blatu. Novac me ne inspirira niti je moja motivacija.

Čitala sam da vam azijski klubovi nude plaću od pet milijuna dolara godišnje?

Kome bilo pravo, kome krivo, ja sam drugi trener na svijetu. I ta brojka od pet milijuna dolara godišnje za drugog trenera svijeta je premalena.

Koliko zarađuju vrhunski treneri?

Ne znam, nisam u tom svijetu, ali sigurno od 15 do 20 milijuna godišnje. Ne želim sipati floskule, svakome je novac bitan, ali meni nije prvi motiv.

Je li stigla i ponuda nekog kluba iz Europe?

Trenutačno ne odgovaram na pozive s nepoznatih brojeva (haha).

Sanjate li finalnu utakmicu s Francuskom?

Ne, niti ću ikada pogledati snimku.

Je li Luka Modrić najveći igrač?

Da, i da nismo ušli u finale, on bi zaslužio tu titulu. Prvo, on je velik čovjek.

Po čemu?

Po svojoj jednostavnosti, komunikaciji, svom teškom životnom putu. Fantastičan čovjek.

I on je doživio kritike zbog svjedočenja u slučaju Mamić?

Ne želim to komentirati.

Koliko je reprezentaciji značilo to što nije bilo Zdravka Mamića?

Ne želim komentirati druge.

Što vam je rekao Deschamps nakon pobjede Francuske?

Zlatko, prvi put si tu, sjajan uspjeh. Ja sam odgovorio da je njemu drugi i da mu čestitam. Bio je vrlo korektan.

Razgovarala: Iva Puljić Šego/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Dalić: Najidealnije je da sad odem, ali dajte mi još koji dan za odluku

Objavljeno

na

Objavio

Iako tajming nije idealan, jer slavlja po Hrvatskoj još traju, razgovor s izbornikom Zlatkom Dalićem neizbježno počinje pitanjem: jeste li zakazali igračima okupljanje uoči sljedeće utakmice, s Portugalom?

– Ne zakazujem ja okupljanja, to je zadaća Saveza. Nisam ni razmišljao o utakmici s Portugalom – uzvraća Dalić okolnim putem, ali odmah potom širom otvara dušu.

– Sada je idealan trenutak da odem! Odluku sam donio još poslije Amerike, sa svojom obitelji, i ta odluka je u meni. Ali, dolaskom u Zagreb, kada sam vidio onaj doček, tu svoju odluku moram preispitati. Zbog tih običnih ljudi, koji su mi najvažniji, zbog tih emocija… Pitam se: imam li ja sada pravo te ljude iznevjeriti?

Što vas je potaknulo na odluku od odlasku?

Preko nekih stvari ne mogu

– Prešao sam preko nekih stvari preko kojih nikada ne bih prešao, samo zbog Svjetskog prvenstva, jer sam bio uvjeren da ondje možemo nešto napraviti. Šutio sam, trpio sam neke stvari, dovoljno sam iskusan, neovisan, neopterećen, a Hrvatska mi je san. Što mi je zasmetalo? Najprije, četiri mjeseca slagao sam svoj stožer, gubio energiju na to.

Dalje, nakon poraza od Perua u Americi, neki zovu telefonom, smjenjuju me, konzultirali su i igrače o tome. Srećom, bilo je tamo pametnih ljudi koji su to zaustavili. Dalje, klubovi pišu priopćenja (vjerojatno misli na Osijekova, nap.a.), nitko iz Saveza na to ne reagira.

Ne zbog mene, Zlatka Dalića, nego zbog integriteta izbornika. Napadaju me, a nitko me ne brani. Zato sam tako odlučio; ne smijem dopustiti da me za dva mjeseca, opet nakon prvog poraza, neka “dva frajera” opet smjenjuju

Zamjerate li Šukeru što vas nije zaštitio?

– Predsjednik Saveza prema meni je bio izuzetan. Bio sam trener u dosta klubova, uvijek me predsjednik nešto pitao, sve ga je zanimalo… Davor mi nikada ništa nije rekao; osim – ti si izbornik, radi po svome, i na tome kapa mu do poda.

Ne govorim ja sada o Davoru, nego o ljudima oko njega. Nisam balavac, da će sa mnom raditi što hoće, a ja ću šutjeti. Ja sam stekao ime svojim krvavim radom, trudom, i sad će neka dvojica-trojica odlučivati o mojoj sudbini. Ja ću sam odlučiti o svojoj sudbini. Samo hoću mir, stabilnost.

Jeste li razgovarali s igračima o tome?

Moglo bi ih pogoditi ako odete? – Razgovarao sam s pola njih, oni su moja obitelj. Dok sam ja izbornik, bit će onako kako igrači hoće. Oni su mene podržali, ja respektiram njih, oni mene.

A što ako kažu – šefe, nemojte otići?

– Ta odluka stoji u meni. Život me naučio da je najljepše otići kad si na vrhuncu, kad si najbolji, kao što je napravio Zidane, kapa mu do poda.

Počeli su vas smjenjivati još nakon Grčke?

– Da, i tada je bilo deset ljudi koji su to čuli i nisu reagirali. Sve ja znam, više ja znam nego što oni misle. Zahvaljujem se Davoru na povjerenju, i Izvršnom odboru, oni su me postavili. Ali, da je moglo puno bolje, moglo je.

Je li vas zaljuljala kakva ponuda?

– Kad je Hrvatska u pitanju, novac mi nije bitan. Jedino ako me zovu Real ili Barcelona. Ali, za novcem neću ići. Samo hoću respekt, kojega je dajem svakome; i vama, i navijačima, oružarima…

S Dalićem smo razgovarali u kafiću Contra u Varaždinu, piše Večernji list. Izbornik je i dalje u sedmom nebu, uživa u pažnji sugrađana, dijeli autograme, fotografira se sa svima…

– Živimo najljepše trenutke. Jesmo nakon polufinala i finala očekivali doček u Hrvatskoj, ali nismo očekivali ovako nešto, ovoliko ljubavi, emocija, nismo ni slučajno. Tri dana Hrvatska slavlja, presretan sam, preponosan, prezadovoljan što vidim toliko jedinstva, zajedništva, stare i mlade kako se vesele, plaču, toliko ushićenja. Možda je to i sjajnije od našega srebra!

Svi će ostati ako bude OK

Jesu li se slegnuli dojmovi iz finala?

– Nisam se radovao ni u Moskvi, ni u avionu, i tek sam živnuo kad sam “ovo” vidio u Zagrebu. U finalu smo bili bolja momčad. Presudio je penal koji se ne svira u finalu SP-a. Sudac se pet puta vraćao i gledao snimku; ako nisi siguran, onda ga ne sviraš. To nas je dotuklo, nismo se imali snage više vratiti. Nikada neću prežaliti taj finale, cijeloga života to će mi biti u glavi. I nisam pogledao snimku finala, ništa nisam vidio, ne mogu to gledati.

Koji je sljedeći cilj reprezentacije?

– Osvojiti Europsko prvenstvo. Prema ovome što su pokazali, koliko su bili kompaktni, zajedno, oni to mogu napraviti, ja sam u to siguran.

Je li vam netko od igrača najavio oproštaj?

– Svi će oni ostati, ako bude sve OK. Nisam dobio informaciju da će netko otići, ali svatko odlučuje o sebi, svojoj karijeri, zna svoje motive. Luka Modrić može iznijeti još EP, odigrati još dvije godine.

Takve je građe, radnik je, profesionalac. Opet; srebrni si na svijetu, najbolji si igrač SP-a, osvojio si Ligu prvaka, što ćeš više… Naravno da treba ići u pomlađivanje, i Liga nacija mora biti prvi korak u tom smjeru, ali oni su drugi na svijetu, ne možeš ih sad eliminirati. Jer, svi oni su dobro igrali, pa i Strinić i Pivarić koji su bili toliko osporavani.

Dalić je još pod emocijama, pod dojmom svih događanja posljednjih dana… – Kad pogledate doček u Splitu, Zadru, Varaždinu, Miholjcu, Slavonskom Brodu… tko onda može zabraniti da Hrvatska igra u Splitu? Ljudima iz Livna, Omiša, Dubrovnika, da gledaju reprezentaciju u Splitu… Sad su se pokazali na Rivi da hoće, da žele, a probleme rješavajte na drugom mjestu, a ne preko reprezentacije – ističe Dalić i nastavlja:

– Devedeset pet posto ljudi u Hrvatskoj pjeva i slavi uz pjesmu “Lijepa li si”. I sad tih pet posto određuje koga ćemo mi slušati? E nećete! Mi ćemo slaviti s kim mi hoćemo! Igrači su mi rekli – mi hoćemo da bude ta pjesma, i ta pjesma će biti! “Lijepa li si” nam svira u autobusu kad krećemo na utakmicu, u svlačionici poslije utakmice… Što ima u toj pjesmi loše? Domoljubna je, ljubav, država, jedinstvo, sloga, emocije.

Mene politika ne zanima, želim samo da Hrvatska bude kakva je sada: jedinstvena, puna emocija i zajedništva. A ovih pet posto? Neka pati koga smeta! Ne paše ti? Nemoj doći na Trg! Mi nismo slali negativne poruke, samo ljepota, uživanje, emocije, i sad nam hoće to uzeti. E nećeš!

Hoćemo li na valu uspjeha u Rusiji uspjeti pokrenuti stvari u društvu, pozitivne pomake, investicije u nogomet?

– Ne vidim svrhu svega ovoga što smo napravili ako se to ne dogodi. Ali, na žalost, mi se sad bavimo time tko je pjevao? Ma pusti tko je pjevao; pjevao je onaj tko je zaslužio, koga su igrači htjeli.

Nikola Kalinić će dobiti medalju?

– Ja se na to neću vraćati. Rekao sam da je to neuspjeh, moj poraz, nešto zbog čega nisam sretan, niti na to ponosan. Sve sam napravio da do toga ne dođe. Odluka je da on dobije premije i medalju, bio je s nama u kvalifikacijama, a hoće li je uzeti ili neće, to je njegova stvar.

Prihvatili biste njegovu ispriku?

– Ja sam kršćanin, katolik, ja praštam. Ne mogu to zaboraviti, ali normalno da bih oprostio. 
Ali, o tom potom. Nisam ja na potezu.

(Večernji list)

 

Dalić o Thompsonu: Pjevao je pjevač koji je naša himna

 

 

VIDEO! Zlatko Dalić za Bujicu, nakon veličanstvene fešte u Varaždinu!

 

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari