Connect with us

Analiza

Hrvatska nije u vojnoj utrci sa Srbijom, ambicije su joj veće

Published

on

Podatak da je Hrvatska vojno nadmoćnija od svih država nastalih nakon raspada Jugoslavije te da je na ljestvici vojne moći 68. u svijetu, što je za 15 mjesta bolji plasman od Srbije (koja je 83.), kod nas nije izazvala euforiju.

No veće bi mogle biti reakcije u Srbiji, u kojoj su se vojni analitičari uprli minimizirati objavljenu ljestvicu. Nju, naime, donosi novi vojni portal Global fire power, koji je uspoređivao vojne moći čak 133 zemlje svijeta koristeći pri tome 50-ak različitih varijabli, piše Davor Ivanković/Večernji list

Na toj ljestvici Slovenija je 113., Bosna i Hercegovina 121., a Makedonija 122., Hrvatska je na toj listi doista iznad svoje kategorije jer nalazi se u društvu većih i ekonomski jačih, poput Mađarske (63.) i Belgije (66.). Koliko se može vidjeti, u vojnu moć Hrvatske analitičari tog portala nisu uvrstili i neke od novih akvizicija koje u upotrebu HV-a ulaze 2017. godine.

S obzirom na vojne planove Hrvatske koje provode Vlada Andreja Plenkovića i ministar obrane Damir Krstičević, za očekivati je da će u idućim godinama Hrvatska napredovati. Ambicije su, naime, već u ovom mandatu znatno povećati vojnu moć, pa i brojnost hrvatske vojske, jer je procijenjeno da to zahtijevaju novi sigurnosni uvjeti ovog dijela Europe.

I premda se na ovim prostorima, zahvaljujući i takvoj prošlosti, Hrvatsku i Srbiju uvijek uspoređuje u svemu, od nogometa, vaterpola do broja tenkova i vojnih zrakoplova, Hrvatskoj doista nije stalo podržavati teorije o vojnoj utrci s istočnim susjedom. Ozbiljna politika, političari i vojni vrh Hrvatske smatraju da je ta utrka već iza nas te da su vojne ambicije Hrvatske danas, kao članice EU i NATO-a, znatno veće od balkanskog pariranja u vojnoj moći.

Kao što se već vidi, vojne su ambicije Hrvatske da razvije svoje oružane snage tako da budu najmodernije u nekoliko vojnih segmenata i komplementarne snagama vojnog i strateškog saveznika Hrvatske – Sjedinjenih Američkih Država. Iz postojećih, ali i nagovještaja budućih vojnih nabava jasno je da će se u tome Hrvatska naslanjati, osim na SAD, i na vojnu suradnju s Izraelom i Velikom Britanijom.

Pri tome najvažniji dio hrvatske vojne filozofije svodi se na jačanje moći odvraćanja. Istina, u promišljanju ove vojne filozofije Hrvatska je imala na umu upravo iskustva iz Domovinskog rata, pa hrvatski političari vole napomenuti da se tada Hrvatska zadnji put u povijesti našla razoružana pred vojnom agresijom. To već primjetno vojno jačanje Hrvatska provodi u uvjetima skromnog, ali najavljena stalnog rasta vojnog proračuna. Što omogućuje i nove vojne nabave. Vojne opreme kojom se ujedno zamjenjuje i stara, ruska vojna tehnika.

Takve vojne ambicije dovode i do prozivki o zabrinjavajućoj militarizaciji, obično iz krugova nevladinih udruga zabrinutih da će to umanjiti njihove proračune. Pri tome se iznose teze da je povećanje vojnih proračuna pogrešno, pa i primitivno, te da se Hrvatska treba ugledati na socijalno osjetljive države. Jedan od glavnih argumenata protivnika jačeg vojnog financiranja je taj da će pojačati iseljavanje iz Hrvatske.

Svijet se, međutim, promijenio i sve je lakše dokazati koliko su te tvrdnje promašene. Pogleda li se spomenuta ljestvica vojne moći, vidi se da Hrvati koji se iseljavaju iz naše zemlje hrle upravo u države koje imaju znatna vojna izdvajanja i visoko su plasirane na toj ljestvici. Gospodarski razvoj i investicije danas su, naime, više nego ikad vezane uz sigurnost. Vojna sigurnost sada je osnovni preduvjet za gospodarsku i socijalnu moć.

Na spomenutoj ljestvici Njemačka je na devetom mjestu, najuspješnija istočnoeuropska država Poljska na 19., Australija na 22., Kanada 26., Švedska 29., Češka 32., Norveška 36., Švicarska 37., Nizozemska 38., Danska 52. i Austrija 53. Hrvatskoj je, dakle, interes da svake godine bude što bolje plasirana na ovoj ljestvici i neće se pri tome osvrtati na one koji su ostali iza nje.

Damir Krstičević: Nakon odore i puške HV bi mogao imati i metke iz domaće proizvodnje. Treba nam tvornica municije

facebook komentari

Advertisement
Comments

Analiza

Zašto je Slovenska vojska u rasulu?

Published

on

By

Foto: Ilustracija

Slovenski premijer Miro Cerar pokušao je ekspresnom smjenom načelnika generalštaba Slovenske vojske Andreja Ostermana sanirati štetu nakon prošlotjedne neuspjele vježbe elitnog bataljuna Slovenske vojske, koja je pokazala rasulo u Slovenskoj vojsci.

Vježba na kojoj je procjenjivana borbena sposobnost elitne postrojbe Slovenske vojske pokazala je da, prema NATO-ovoj metodi CREVAL, postrojba nije spremna za borbeno djelovanje nego samo za mirnodopske aktivnosti, piše Deutsche Welle.

Komercijalna televizija POP-TV izvijestila je kako je ono što su slovenski saveznici iz NATO-a vidjeli na vježbalištu Poček kod Postojne podsjećalo na prvoaprilsku šalu. Elitna slovenska postrojba, koju sačinjava 800 vojnika, uopće nije znala manevrirati u prostoru, oprema im se pokazala lošom, s čizama su im otpadali potplati, a naposljetku je više vojnika zbog ozeblina moralo potražiti pomoć sanitetske službe i liječnika.

Čak je i slovenski premijer Miro Cerar konstatirao da se radilo o “javnom i namjernom samoponižavanju” Slovenske vojske i vojnika, zahtijevajući od ministrice obrane Andreje Katič da utvrdi tko je za to odgovoran i s kakvim je motivima to napravio.

Ministrica Katič je objasnila da je generalštab napravio pogrešku zato što je dopustio provjeru iako je postrojbi nedavno dodana jedna satnija, koja nije prošla 18-mjesečnu obuku. “U generalštabu su znali da je nemoguće da postrojba prođe provjeru, ali su je svejedno poslali. Pametan zapovjednik vojsku šalje u bitku da pobijedi”, kritizirala je slovenska ministrica generalštab, s kojim već neko vrijeme, kako javljaju slovenski mediji, nije u dobrim odnosima. Na Ostermanovo mjesto imenovan je njegov dosadašnji zamjenik Alan Geder.

Slovenski novinar i komentator Aleš Kocjan objašnjava da je problem u ovom slučaju ipak puno dublji od loše komunikacije između ministarstva i generalštaba. “Loša situacija u slovenskom obrambenom sustavu prije svega je dugoročna posljedica ekonomske krize. U razdoblju recesije, sve slovenske vlade su najviše sredstava uzimale obrambenom proračunu. Od 2010. do 2017. godine obrambeni proračun smanjen je za 42 posto.

Tijekom tih godina u potpunosti je blokirana modernizacija oružanih snaga, jer je za investicije u obrambenom sektoru izdvajano manje od dva posto obrambenog proračuna, iako NATO preporučuje svojim članicama da 20 posto obrambenog proračuna namijeni za investicije”, kaže za DW Kocjan, inače novinar mariborskog dnevnika Večer.

Slovenska vlada smijenila šefa glavnog stožera, ministrica zasad ostaje

 

Pahor traži izvješće zbog loše evaluacije elitne vojne postrojbe

 

facebook komentari

Continue Reading

Analiza

Nenad Piskač: Ako je Oluja zločin, srbijanska agresija je osloboditeljska

Published

on

Kriza istine u hrvatsko srpskim odnosima

Godine 1990. u Hrvatskoj je promovirana Tuđmanova svehrvatska pomirba. Nju su Srbi u Hrvatskoj plebiscitarno odbacili. Ostatci totalitarnoga jugoslavenskoga režima privremeno su je prihvatili s figom u džepu. Budući da su slijedili Beogradsku platformu velike Srbije koja je u Hrvatskoj poražena do sveopće bežanije, Srbi su odbacivanjem platforme pomirbe najviše izgubili. Ostatci totalitarnoga jugokomunističkoga režima bili su pametniji. Čekali su i u zaleđu ratnih zbivanja pripremali trenutak povratnoga udara. Hrvatski narod uspostavio je s podužim zakašnjenjem nacionalnu državu i činilo se kako se otrijeznio od skupo plaćenih jugoslavenskih zabluda.

Godine 2000. – Tuđmanov koncept pomirbe, međutim, zamijenio je Račanov revanšizam. On se istodobno obračunavao s nositeljima hrvatske državne samostalnosti i otvarao vrata prema Srbima u Hrvatskoj u smislu obnove njihovih polazišta s kojima su krenuli u rat protiv Hrvatske. Srbi su prihvatili Račanov revanšizam. U ozračju revanšizma stasala je protudijaloška „avet prošlosti“, obnovljeno jednoumlje – koje danas zovemo mainstream, a opravdavamo je političkom stabilnošću i uključivošću. Načelo istine zamijenjeno je obnovom jednoumlja.

Ako je Oluja zločin, srbijanska agresija je osloboditeljska

Sve je to dovelo do krize istine u hrvatsko srpskim odnosima, što su priznali Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić u Zagrebu 2018., kad su utvrdili da se ni oko čega ne slažu glede prošlosti i na tom temelju „otvorili novu stranicu međusobnih odnosa“. I odlučili taktikom „malih koraka“ normalizirati odnose između dviju država, ostavljajući postrani Sporazum o normalizaciji iz 1996. Bez rješavanja krize istine, međutim, svaka je taktika osuđena na neuspjeh i ponavljanje povijesnih zabluda. Umjesto jučerašnje srpske okupacije, dobili smo njezinu reintegraciju u vlast. Što je gore, nisam u stanju procijeniti.

Na kojoj je strani srpska nacionalna manjina u pogledu istine o nedavnoj povijesti? Ako je računati prema političkom nastupu Milorada Pupovca, njegovih sljedbenika i medija onda je jasno kako je njihova politička pozicija na strani Beograda, a lisnica duboko u hrvatskome proračunu. Problem je utoliko veći što se srpska nacionalna manjina, iako se ne slaže s temeljnim istinama na kojima počiva hrvatska država, ugradila duboko u hrvatsku vlast. Time se pospješuje daljnji tijek krize istine, bez koje nema pravednosti i stvarne pomirbe, te se istodobno otvara prostor kontinuiranome revanšizmu prema nositeljima obnove hrvatske države.

Može li u hrvatskoj vlasti participirati stranke koje se dijametralno suprotno ne slažu s uzrocima rata, karakterom rata i vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja? Naime, ako je Oluja zločin, onda je srbijanska agresija na Hrvatsku osloboditeljska. Ako je Hrvatska fašistička, onda je RSK demokratska. Na tim razdjelnicama kompromisa ne bi smjelo biti. Posljedično, mogu li se konsolidirati odnosi dviju država, ako Srbija ne prihvaća osnovnu istinu da je izvršila agresiju na Hrvatsku? Ne mogu.

Pomirba i normalizacija mogući su samo u istini

Kako je ipak došlo do kompromisa i pomirbe nepomirljivih stajališta, logično je da Pupovac zahtijeva i više od postignutoga kompromisa. Hoće status konstitutivnoga naroda, političkoga naroda. Hoće i srpski teritorij u Hrvatskoj. I time se zapravo legitimira kao obnovitelj onih ideja koje su u samoj biti velikosrpske agresije na Hrvatsku. Ne bi ni to bilo tragično, jer hrvatska Hrvatska zna kako se rješava taj problem, da mu u tome ne sekundira vlast u Hrvatskoj. Ona ne čini ništa kako bi suzbila obnavljanje mitova na kojima je pokrenuta agresija. Naprotiv. Čini sve da se obnovitelji „dobro osjećaju“. A da se dobro osjećaju dokaz je Pupovac u vlasti, Novosti na dotaciji umjesto na tržištu i velika skupština u Lisinskome.

Garašanin

Što se hrvatske Hrvatske tiče velikosrpska podloga više ne može biti jamac „stabilnosti i mira“, jamac prevladavanja krize istine i uspostave pravednosti. Pomirba je moguća samo u istini. S druge strane jugoslavenske magle, kojima pribjegava hrvatska politelita, također ne mogu pridonijeti prevladavanju krize istine u hrvatsko srpskim odnosima. Ono što se čini nužnim jest to, da Srbi u Hrvatskoj priznaju poziciju nacionalne manjine kao i sve druge nacionalne manjine – jedino tako mogu postati subjekt uvažavanja, dok bi hrvatska država trebala priznati kako se mora ponašati kao i svaka druga suverena država – kao subjekt. To je minimum, preduvjet, mali korak potreban za prevladavanje krize istine u hrvatsko srpskim odnosima.

Zabluda je hrvatskih stranaka i stranaka u Hrvatskoj da će krizu istine nadvladati uz pomoć tzv. međunarodne zajednice ili EU. Svi srpski mitovi od Garašanina do danas preživjeli su upravo u ključnim trenutcima uz pomoć međunarodne zajednice.

Hrvati su, treba to jasno reći tzv. međunarodnoj zajednici, u interpretaciji srbijanskih političara i medija, bili genocidni narod davno prije negoli je velikosrpstvo u jugokomunističkom krilu proizvelo mit o Jasenovcu. Sumnjam da o tome vode računa u Vladi, Saboru i na Pantovčaku. Njihova su mjerila, ako nisu upravljana daljinskim upravljačem izvana, dnevnopolitičke naravi žablje perspektive.

Normalizacija na temelju „geneze genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj“

Krestić

Otkad je, dakle, hrvatski narod kontinuirano genocidan prema Srbima? „Vekovima“! Srpski akademik Vasilije Krestić u Književnim novinama od 15. rujna 1986. u članku O genezi genocida nad Srbima u NDH tvrdi: „Sasvim je sigurno da genezu genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj treba tražiti u onim vremenima kada su tzv. pravoslavni Vlasi, tj. Srbi, pod pritiskom Turaka u XVI i XVII veku, počeli da naseljavaju hrvatske zemlje“ (vidi M. Artuković, Prema korijenu hrvatsko-srpskog sukoba, u Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti – četvrti hrvatski simpozij o nastavi povijesti, Zagreb, 2014.).

Kako na podlozi višestoljetne „geneze genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj“ normalizirati odnose sa Srbijom i srpskom nacionalnom manjinom u Hrvatskoj? Hrvatskim samozavaravanjem? Izdajom nacionalnih interesa? Uništavanjem vlastite države? Harakirijem? Praljkovom bočicom? Ritualnim samoubojstvima hrvatskih branitelja? Iseljavanjem? Razognjištenjem? Puzanjem pred Vučićem? Slanjem predstavnika udruga proisteklih iz Domovinskoga rata da s četničkim predsjednikom Srbije u Beogradu rješavaju otvorena pitanja između dviju država – a te predstavnike Srbija smatra predstavnicima genocidnoga naroda, kojega svaki Srbin ima pravo ubiti „ko kera kod tarabe“ (Milan Paroški).

Bez istine nema normalizacije, laž vodi u nove sukobe

Velikosrpska podloga više ne smije biti jamac „stabilnosti i mira“, jamac prevladavanja krize istine i uspostave pravednosti i fingirane pomirbe. S druge, hrvatske strane jugoslavenske magle također ne mogu pridonijeti prevladavanju krize istine u hrvatsko srpskim odnosima. Ono što se čini nužnim minimumom, jest to da Srbi u Hrvatskoj priznaju svoju poziciju nacionalne manjine – jedino tako mogu postati subjekt uvažavanja. Hrvatska država mora se ponašati kao i svaka druga suverena država – kao subjekt – onako kako se ponašala do godine 2000. To je minimum potreban za prevladavanje krize istine u hrvatsko srpskim odnosima. Na istini se mogu normalizirati hrvatsko srpski odnosi u Hrvatskoj i odnosi između Hrvatske i Srbije. I ni na čemu drugome.

Sve dok Srbi u Hrvatskoj budu produžena ruka Beograda, a Hrvati produžena ruka inozemnih središta moći, ne treba očekivati istinsku pomirbu na unutarnjem planu, niti normalizaciju na bilateralnom. Takav razvoj situacije ne će dokinuti ni ulazak Srbije u Europsku uniju. Ulazak sam po sebi ne rješava ništa (ako se Hrvatska u EU tijekom pregovora sa Srbijom ne postavi kao suverena država), kao što smo to i sami iskusili ulaskom Hrvatske u EU. Svi problemi prije ulaska u EU, pa i oni u odnosima s domaćim Srbima i susjednom Srbijom, ostali su problemima i po ulasku u EU. Mnogi problemi, kao izumiranje, iseljavanje, nezaposlenost i demografski slom, još su i produbljeni, što samo ide na ruku dojučerašnjim agresorima, jer što je u Hrvatskoj lošije, njima je bolje. Zašto? Zato jer Hrvatska ne postoji.

Kriza istine u hrvatsko srpskim odnosima u Hrvatskoj više ne trpi odlaganje pod tepih budući da otvara i druge krize: krizu daljnjega nepovjerenja u hrvatsku vlast i institucije, krizu povjerenja i otvara krizu podijeljenoga većinskoga naroda, nositelja suvereniteta. Kriza istine odgovara Beogradu i njegovim agenturama u Hrvatskoj. Srbija permanentno proizvodi krizu istine. Hrvatska se pritom pravi nevještom i ne odgovara svim raspoloživim diplomatskim sredstvima i ne koristi svoje članstvo u NATO i EU kako bi proizvodnju krize istine suzbila. Naprotiv, na unutarnjem planu povlači poteze koji idu na ruku srbijanskoj proizvodnji krize istine.

Zagreb je opet središte beogradski vođenoga srpstva

Pupovac je dosad s visoka arbitrirao. Sad već, mimo Ustava, i sukreira. A, zapravo su mu polazišta zaostala u osamdesetim godinama prošloga stoljeća u kojima se kreirala i poticala velikosrpska agresija. Taj postupak u Hrvatskoj se obnavlja budući da hrvatske stranke i političari svoje politike prema srpskoj nacionalnoj manjini i državi Srbiji već skoro dva desetljeća ne grade na istini, već na trulim kompromisima od kojih država i nacija imaju samo štetu. Po svemu sudeći Zagreb opet postaje političko središte Srba na Zapadnom Balkanu, kao što je to bio u zadnjoj fazi postojanja Austro-Ugarske kad se zapravo pripremalo „prisajedinjenje“ uz otvorenu pomoć Samostalne srpske stranke, prikrivenu pomoć Narodne stranke i beogradskih agenata.

U trenutnoj fazi obnove velike Srbije, odnosno obnove bivših odnosa na prostoru dosadašnjih jugoslavija, srpstvu u „otadžbini“ i u „rasejanju“ u ovome trenutku više i ne treba. Sljedeća ozbiljnija faza aktivirat će se po ulasku Srbije u Europsku uniju. Dotad će Vučić davati Grabar-Kitarovićevoj fascikl po fascikl i u svojoj jazbini primati delegacije ožalošćenih Hrvata koje će mu slati jednom Pantovčak, drugi put Trg sv. Marka. I on će njima slati svoje ožalošćene, kojih je sve više što je rat dalje. Zašto? Zato jer je ravnoteža krivnje prihvaćena kao početna točka politike malih koraka i ugurana u „humanitarna pitanja“, što je klasična grješka u koracima u vođenju državne politike. Da su Francuska i Njemačka tako rješavale svoja otvorena pitanja poslije Drugoga svjetskoga rata, do danas ih ne bi riješili.

Kriza istine mogla bi do ulaska Srbije u EU postati trajno stanje laži, ako se Hrvatska s njom ne suoči s potrebnom ozbiljnošću i odlučnošću, kao suverena država, ravnopravna članica EU i žrtva velikosrpske agresije, koja ne odustaje od nacionalnih interesa, nacionalne sigurnosti i međunarodnoga prava. S postojećom pozicijom i oporbom, ona za takav zaokret, nažalost, u ovom trenutku nije sposobna. Za takav uspravni hod pozicija i oporba, objektivno gledajući, nemaju intelektualnih, moralnih, etičkih, a onda ni političkih kapaciteta. Subjektivno pak gledajući, stanje je još i gore.

Nenad Piskač/HKV

facebook komentari

Continue Reading