Pratite nas

Kolumne

Hrvatska peta jezična kolona

Objavljeno

na

Čudne su biljke ovi naši Jugoslaveni. Čudne baš. Čudne, ali ipak, treba priznati, ne može im se čovjek ne diviti. Jednostavno ne može. Jer gledajući tu upornost, gledajući koliko vremena i energije ti idealisti ulažu u, u… u to u što već ulažu “svatko prema mogućnostima” vlastitog skučenog intelekta, ne bi li nekako, u nekom obliku, obnovili nadnaravnu bratstvojedinsvenu zajednicu “naših naroda i narodnosti”… ma jednostavno, ne možeš im se ne diviti.

Hajde recite, ali onako iskreno iz duše, zar ne zaslužuje barem divljenje činjenica da ih ni najmanje, ali baš ono – nimalo – ne zabrinjava empirijski dokazana neodrživost njihovih ideja? I ne samo to… puno, puno veće divljenje izaziva spoznaja da ih nimalo ne brinu ni nebrojeni leševi prekriveni ruševinama te tvorevine na čijoj obnovi tako uporno i strastveno rade (a leševi su, povijest nas uči, najlošiji temelji). Ali tako je. Doista ih ne brinu…

Vi koji biste riječ divljenje zamijenili sa “zgražanje”, ili, nedajbože, “mržnja” – nemate pojma. U stvari ne možete shvatiti da postoje takvi idioti. Ne možete prihvatiti da su oni, u stvari, poput onog najglupljeg američkog redneck tinejdžera koji sanja postati quarterback iako ima “dvije lijeve”, ali ga to uopće ne zabrinjava jer je, ispranog mozga, uvjeren da “može postići sve što želi ako se dovoljno potrudi”. Tako mu ispiru… pardon tako mu stalno govore, a on se doista prokleto i previše trudi. Eto, ovi naši Jugoslaveni su upravo takvi, baš poput takvog-nekog (da stvar bude gora, sigurno) omraženog im mladog Amera, baš istih takvih širokih pogleda u vlastitoj skučenosti, pa lupaju uporno i strastveno glavom u zid, a i lupat će, vjerujte, sve dok nešto ne pukne. Ili glava ili zid.

Ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata… samo malo, kako ne bi bilo zabune, nisu oni “krvavi revolucionari” poput, šta-ti-ja-znam, Ante Jonića na primjer. Ili Rade Končara. Ne. Oni su finćukasti revolucionari, intelektualci i ideolozi edvardkardeljevskog ili mošepijadevskog tipa. Dakle, ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata strateški raspoređeni po zakutcima hrvatskog javnog sektora. Ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata čije sastanke mi plaćamo. Tjedne sastanke u nekoj prostoriji, u državnom vlasništvu naravno, zadimljenoj dimom finih cigareta sa stolom prekrivenim čačkalicama izbodenim kulenom i paškim sirom na jednokratnim aluminijskim platama i s vrhunskim buteljiranim plavcem u plastičnim čašama. Da, dragi moj čitatelju, mi masno plaćamo taj kulen, taj paški sir, vrhunski plavac, čačkalice, aluminijske plate, plastične čaše i to njihovo lupanje jugoslavenskim glavama po hrvatskim zidovima. I plaćat ćemo, sve dok nešto ne pukne.

Hajde sad recite, ali opet onako iskreno iz duše, zar takvo jahanje po svima nama, a s tako skučenim intelektom, ne zaslužuje barem divljenje? I doista, pametno čeljade može samo napraviti kokice, pratiti razvoj događaja i, naravno, navijati za zid. Sve dok, a dogodi se to s vremena na vrijeme, ne odluče izaći iz toplih zadimljenih prostorija, odnosno sve dok vlastite glave ne odluče zamijeniti nečim intelektualno nadmoćnijim. Mȁcama na primjer…

Najnovija njihova mȁca ima ime: Deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaracija koju je na mah potpisalo preko dvjesto intelektualaca iz “Regiona”, među kojima i hrvatske intelektualne veličine poput Drage Pilsela, Borisa Dežulovića, Viktora Ivančića i Ante Tomića. Sve pršti od intelektualizma navedenih i sličnih ljudi, drugova, revolucionara i anarhista od zanata, čiji je potpis, istinabog, vrijedan… ali samo ako se nađe ispod jamstva za nečiji kredit. Jer financijski fudrani, shvatili ste, jesu – omogućila hrvatska država.

E sad… ti bezmudi intelektualci nisu imali ni toliko hrabrosti da imenuju taj “zajednički jezik”. Evo pada mi na pamet – jugoslavenski jezik. Ili da ga, barem, nazovu “istim jezikom”. Ali ima, osim malih skrotuma, jačih razloga za to…

Kad bi ga nazvali “istim jezikom” suprotstavili bi se životnim djelima dvojice istinskih intelektualaca i, vjerojatno, najvećih svjetskih autoriteta na području slavenskog jezikoslovlja, akademika Dalibora Brozovića i Radoslava Katičića. Dvojca koji je prije točno pedeset godina (koincidencija?) aktivno sudjelovao u donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Ako mi dozvolite, pokušat ću sažeti dio njihovog znanstvenog rada koji se odnosi na temu članka:
• Temeljna značajka hrvatske jezične situacije jest mnogodijalekatnost i tronarječnost (štokavska, kajkavska i čakavska).
• Ta dijalekatska interakcija, to sučeljavanje i priljubljivanje, upravo to je hrvatski jezik. To mu određuje cjelinu. Baš po tome on i jest različit od svakoga drugog jezika. Ni u kojem drugom nema interakcije toga trojega: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga.
• Izbor novoštokavske dijalekatske osnovice za standardni jezik (koji su izbor Hrvati izvršili prije nego itko drugi) uvjetovan je velikom vrijednosti i važnošću hrvatske štokavske književnosti.
• Vladanje standardnim jezikom nije stvar govornikova dijalekta, nego školovanja i naobrazbe, što, dakako, ne znači da to školovanje i ta naobrazba ne protječe i spontano, životom i odrastanjem u jezičnoj zajednici.
• Upitamo li se za srednjojužnoslavenske jezike: “Je li isti taj, a ne drugi?”, odgovor će biti potvrdan, jer je standardnom jeziku u svih ovdje navedenih naroda (Hrvata, Srba, Crnogoraca i muslimana Bošnjaka) osnovica praktički ista (uz brojne ograde), a ne neka druga. Upitamo li se pak: “Je li isti takav, a ne drugačiji?”, odgovor će biti niječan, jer se npr. Hrvati i Srbi ne služe standardnim jezikom koji je u obojih “isti takav, a ne drugačiji”.

Je li vam sad jasnije zašto ljudi, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata spominju zajednički, a ne isti jezik? Ili je ovo bilo preznanstveno? Ne bojte se… ne trebate za razmatranje koje vas očekuje u nastavku članka biti jezikoslovac. Ne. Dovoljno je imati malo volje i prosječno osjetljivo uho. Hajdemo, zato, napraviti odmak od ovih akademskih spoznaja.

Eh da… da biste napravili taj odmak morate imati malo avanturističkog duha, odnosno spremnosti da navučete udobnu odjeću i obuću, natrpate u naprtnjaču dosta vode, nešto hrane i energetskih pločica, pa krenete sa zapadnog dijela našeg najljepšeg otoka – Hvara naravno – prema istoku. Osim neopisivo lijepog krajolika, iznenadit će vas i bogata raznolikost lokalnog govora, raznolikost ionako specifične forske čakavštine. Žitelji gotovo svakog mjestašca s kojima popričate na tom šezdesetak kilometara dugom putu govore nekakvom vlastitom varijantom dijalekta kojeg većim dijelom čak ni kopneni čakavci ne razumiju. A onda vas, iscrpljene, na kraju puta, na krajnjem istoku otoka, dočeka skoro pa standardni hrvatski jezik, odnosno hrvatska standardna štokavština. Ni ime otoka, shvatit ćete to putem, Forani ne izgovaraju na isti način – od, najčešćeg, For preko Hvor do, hrvatski standardnog, Hvar.

E sad… ako ste kontinentalac, onda imate priliku čuti i nerazumjeti kako se mještani (“čudaci” koji otočko mjestašce Grablje nazivaju Groblje, a groblje – kopošont) međusobno sporazumijevaju na varijacijama vlastitog specifičnog čakavskog dijalekta. I čuditi se s kojom brzinom se u razgovoru s vama prebace hrvatski standardni jezik, čim shvate da ste furešt. Odnosno, s kojom brzinom kopošont opet postaje groblje, a Groblje Grablje.

Dakle, nepostojanje hrvatskog standardnog jezika i, nadređenog mu, hrvatskog književnog jezika – dinamičnog, stilski slobodnog sa svim bogatstvom narječja (onako kako i sâm pišem, često uz kritike jezičnih čistunaca kojima bih preporučio guglanje dijakronije i sinkronije u jezikoslovlju) bi stvorilo komunikacijski nered.

A baš tome teži Deklaracija o zajedničkom jeziku – komunikacijskom neredu, poglavito u dvije najagresivnije točke:
• Ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama.
• Prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti.

Zanemarite riječi “segregacija”, “diskriminacija” i “rigidno”. One su tu samo zbog stvaranja kognitivne disonance, odnosno ispiranja mozga. Tu su samo zato da bismo se usprotivili tim groznim pojmovima, ergo da bismo prihvatili ove agresivne točke kao manje zlo od tih groznih riječi: “segregacija”, “diskriminacija” i “rigidno”.

A što bi za Hrvatsku značilo provođenje tih točaka u praksi?

Značilo bi da naši Forani, kad vide nas furešte, krenu govoriti: parče, buđav, kaluđer, odžačar, šargarepa, kačamak, moreuz, obdanište, merdevine, taraba, živina, ker… i ostale, čak i nama starijima, nepoznate riječi iz srpskog standardnog jezika. “Aj porvjoj po forski, jer te ja kur*a sad ne kapin!”, sigurno bi glasio naš “kontinentalni odgovor”.

Značilo bi da naši školarci po školama slušaju: lastiš, klozet, sunđer, otadžbina, mastilo, fioka, pantljičara, tiganj, vajar, trotinet, saksija, hartija… jebote, samo ne hartija… vazduh, azot, hlor, jedinjenje, učestanost, sveska, lenjir, odeljenje… Za “belo mleko” ne bi dobivali asa iz gramatike (sic!) kao što ga, na primjer, danas dobivaju za “bilo mliko”, jer jebeš rigidnu standardizaciju. Ni za “uradiću” i “kupiću”. E to je, čitatelju, dio tog “zajedničkog jezika” kojega ne treba segregirati i diskriminirati u obrazovnim i javnim ustanovama.

Dovoljno je. I previše. Dakle, uz kulen, paški sir i vrhunski plavac, preko dvjesto regionalnih idiota, među kojima je nažalost i hrvatska peta jezična kolona, motivirani nekakvom neojugoslavenskom ideologijom ili čistim oportunizmom (čitaj: širenjem tržišta za vlastite polupismene uratke), odlučiše graditi kulu babilonsku i na uređenom hrvatskom jeziku. Božju reakciju znamo, i zato je na svima nama da srušimo tu kulu. Kao i, vrijeme je, neojugoslavensku ideologiju. U temelju.

Boris.Traljic/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hroslavijske zlatne kočije za Budimira Lončara

Objavljeno

na

Objavio

Obećala sam sama sebi da neću napisati ni riječ o odluci zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića da dodijeli Medalju Grada Zagreba Budimiru Lončaru.

No nisam mogla održati obećanje nakon što se sam Budimir Lončar pohvalio Jutarnjem listu:

“Ako postoji nešto na što sam ponosan, onda je to moje sudjelovanje u radu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kada je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju.” (Jutarnji list, 13. veljače 2019.).

Zato, ipak, evo nešto o razlozima za ponos Budimira Lončara.

Najprije ponešto o političko-vojnom kontekstu u kojem je donesena rezolucija Vijeća sigurnosti 713, kojom je 25. rujna 1991. nametnut embargo na uvoz oružja.

JNA do toga trenutka nije uspjela blitzkriegom pokoriti Hrvatsku, što bi joj svijet bio tolerirao. Na međunarodnom političkom planu usporedno su trajala dva procesa. Uz poticaj Vatikana i Austrije, Njemačka se počela i javno zalagati za međunarodno priznanje Hrvatske, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Na drugoj strani, Velika Britanija je, uz Francusku potporu, činila sve kako bi spriječila ili barem odgodila to priznanje i dala JNA još jednu, jesensku šansu da pokori Hrvatsku i tako zadrži jugoslavenski okvir (i) buduće državne zajednice.

U skladu s takvim političkim ciljevima Velika Britanija je pripremila nacrt rezolucije 713, kojom će se nametnuti embargo na uvoz oružja za cijeli prostor tadašnje Jugoslavije. Rezoluciju je sponzorirao i SAD, koji je tada vodio politiku nemiješanja i embargo mu je služio kao način držanja sukoba pod nadzorom.

Izručena na pladnju

Kao i uvijek u Vijeću sigurnosti, rezolucija je trebala biti rezultat kompromisa. Hrvatskoj susjedne države Austrija i Mađarska požurivale su sjednicu Vijeća sigurnosti kako bi “razmotrilo pogoršanje situacije koja izaziva ozbiljnu zabrinutost u regiji” (pismo Austrije).

Velika Britanija je takvu internacionalizaciju krize uvjetovala odredbama o embargu na uvoz oružja. Međutim, kako je to prvi ukazao britanski ekspert za međunarodnu sigurnost i ratne studije, profesor James Gow, rezoluciju o embargu ne bi bilo moguće donijeti bez izravne pomoći Budimira Lončara.

Naime, barem je Kina kao stalna članica Vijeća sigurnosti bila spremna uložiti veto (J. Gow, The Serbian Project and Its Adversaries, str. 92.- 93.). Kina nije željela prihvatiti presedan da Vijeće sigurnosti nametne uvoz oružja bilo kojoj suverenoj državi članici UN-a bez njezine suglasnosti. Zbog kineskog protivljenja Vijeće sigurnosti je tjedan dana bilo blokirano oko rezolucije.

No tada se uključuje Budimir Lončar kao vanjskopolitički ministar raspadajuće Jugoslavije. Preko Darka Šilovića, tadašnjega jugoslavenskog veleposlanika pri UN-u u New Yorku, pismenim putom traži žurnu sjednicu Vijeća sigurnosti i zahtijeva da joj osobno prisustvuje.

Sjednica je sazvana već sljedećeg dana. Budimir Lončar je kao prvi govornik osobno pozvao Vijeće sigurnosti da Jugoslaviji nametne embargo na uvoz oružja i tako omogućio jednoglasno prihvaćanje Rezolucije 713.

Razoružana i u to vrijeme goloruka Hrvatska time je ostala nasuprot tada četvrtoj vojnoj sili u Europi (JNA) bez mogućnosti legalne kupnje oružja sve do okončanja rata (jer za ukidanje embarga ponovno je potrebna suglasnost svih stalnih članica Vijeća sigurnosti), izručena je na pladnju jesenskoj ofenzivi JNA i srpskih paravojski, koji su potom četvrtinu hrvatskog teritorija okupirali i etnički očistili. Vijeće sigurnosti se ponovno uključilo tek u čuvanje njihovih ratnih stečevina preko UNPROFOR-a.

Takva je to bila Lončarova internacionalizacija, koju sam podrobnije opisala i u svojoj knjizi “Vježbe u Laboratoriju Balkan: Rat i mirovni proces 1991-1995”.

Dugoročno, nametnuti embargo učvrstio je pozicije starih struktura jugoslavenske duboke države koje su imale pristup ilegalnoj trgovini oružjem.

I to je početak pretvaranja tek stvorene Hrvatske u Hroslaviju, koje je do danas toliko uznapredovalo da je postalo mainstrem, da Budimir Lončar može javno iskazati svoj ponos zbog sudjelovanja u nametanju embarga. A kako da ne bude ponosan kada njegovi suradnici i njegovi pioniri danas upravljaju hrvatskim, odnosno hroslavijskim institucijama?

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Zato mislim da zbilja nije pravedno da oni danas nose funkcije, titule i odličja a da se on, njihov politički otac i guru, mora zadovoljiti tek skromnom Bandićevom medaljom. Veličini doprinosa Budimira Lončara priličilo bi zapravo jedno posebno odličje.

Primjerice – Hroslavijske zlatne kočije. Pod uvjetom da se u njima svaki dan uz svog mentora Lončara javno proveze po jedan od njegovih uspješnih pitomaca.

Tako bi Budimir Lončar mogao biti dodatno ponosan i zadovoljan učinjenim. A i Hrvati bi dobili bistriju sliku: tko je tko u Hroslaviji?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Novinarka Bujice pitala Budu Lončara: Imate li grižnju savjesti zbog svega što ste učinili protiv Hrvatske?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Amerika i Saudijska Arabija određuju nam mjesto džihada. Nakon Afganistana, oni su nam odredili da dođemo u BiH i ratujemo protiv Hrvata i Srba”, kazao mi je još 1994. godine Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed, koji je u BiH došao iz Afganistana gdje je ratovao protiv SSSR-a.

Fares je bio pripadnik egipatske islamističke terorističke organizacije Al Gamma’e al-Islamiyye, čiji su članovi za osvetu zbog nestanka Fuada Qasema, po nalogu vođe vojnog krila Al Gamma’e Al-Islamiyye Muhammada Shawki al-Islamboulija, zeta smaknutog vođe Al-Qa’ide Osame bin Ladena, postavili autobombu ispred policijske uprave u Rijeci 20. listopada 1995. piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Iz BiH u Čečeniju

Ovih dana ponovno se aktualiziralo pitanje brigade El-Mudžahed u regiji nakon što je 43-godišnji Edin Gačić ubio susjeda Suada Sultanića i policajca Mahira Begića te je nakon nekoliko dana bijega naposljetku i ubijen u razmjeni vatre sa specijalnom policijom u blizini Kiseljaka u središnjoj Bosni.

Iako za Gačića kažu kako je sadistički ubojica koji je za vrijeme rata u BiH nemilosrdno ubijao kao pripadnik brigade El-Mudžahed, a s druge strane pojedini tvrde da je bolestan, ono što je evidentno da je upravo brigada El-Mudžahed bila sjeme terorističke organizacije Islamske države koja je nemilosrdno ubijala u Iraku i Siriji, s obzirom na to da su pripadnici te brigade putovali s jednog ratišta na drugi.

Čak šestorica terorista koji su izveli teroristički napad na Svjetski trgovinski centar u New Yorku i Pentagon bili su pripadnici brigade El-Mudžahed, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid al-Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici brigade El-Mudžahed i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna.

U ožujku 2004., utvrđeno je da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik brigade El-Mudžahed.

– Iako je ideja šeika Abdullaha Azzama, koji je osnovao brigadu El-Mudžahed u Pakistanu koja se borila protiv vojske SSSR-a u Afganistanu, bila oslobađanje Palestine, nismo nakon njegove smrti smjeli govoriti o Palestini, već smo čekali naredbu iz Saudijske Arabije kamo ćemo ići dalje na džihad – govorio je Fares opisujući njihov put iz Afganistana do BiH.

– Rečeno nam je samo da idemo pomoći našoj braći muslimanima u BiH. U Pakistan su po nas došli zrakoplovi iz Saudijske Arabije te su nas prebacili u glavni grad Rijad gdje smo boravili nekoliko dana prije nego su nas prebacili u Zagreb, zatim u Split i dalje automobilima do srednje Bosne. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma opet su Amerika i Saudijska Arabija odlučile da džihad nastavimo u Čečeniji i to opet protiv Rusa.

Po završetku rata u BiH, grupirali su pripadnike brigade El-Mudžahed u Bihaću koji su željeli nastaviti džihad te su ih ponovno zrakoplovima Saudijske Arabije iz Zagreba prebacili u Saudijsku Arabiju te naposljetku u Čečeniju.

S obzirom na to da moje priključenje brigadi El-Mudžahed u Pakistanu bilo isključivo radi oslobođenja Palestine, odbio sam otići u Čečeniju i ostao sam u BiH – govorio je Fares koji je do napada na Ameriku 2011.godine živio u Zenici u BiH, ali je nakon tog napada, zbog velikog pritiska bosanske vlasti, napustio teritorij BiH kao i većina od 5 tisuća stranih boraca.

Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed danas živi u jednoj od skandinavskih zemalja gdje je dobio i politički azil.

13. kolovoza 1993. godine, tadašnji zapovjednik armije BiH, general Rasim Delić, u sastav 3. korpusa Armije BiH uveo je odred El-Mudžahed. Pitoreskna sela u dolinama Lašve, Bile i Bosne postala su prve baze mudžahedina.

Hrvati i Srbi vrlo su brzo postali prijetnja uspostavi islamističkog poretka u BiH koji je nosio vehabijsko-selefijsku ideologiju kakvu danas njeguje ISIL. Sve nemuslimansko stanovništvo smatrali su nevjernicima i bogohulnicima koje treba iskorijeniti.

Sve ono što se događalo na širem području srednje Bosne devedesetih godina, od ubijanja i zločina koje su počinili pripadnici brigade El-Mudžahed do nedavno, bili smo svjedoci takvih događanja i zastrašujućih prizora, na sirijskim i iračkim ratištima, ubijanja, odrubljivanja glava… Strani borci iz arapskog islamskog svijeta u BiH počeli su dolaziti već u veljači 1992. godine, a njihovo sjedište bilo je u Zenici.

Već u proljeće 1992. godine organizirane su i prve podružnice po selima nadomak Travnika, Novog Travnika i Bugojna.

Po dolasku u srednju Bosnu, u Zenicu koja je zapravo bila sjedište islamskog radikalizma tijekom ratnih devedesetih, mudžahedini su prvi put u borbama protiv HVO-a sudjelovali na lašvanskoj bojišnici u Busovači u siječnju 1993. godine kada je izbio rat između Bošnjaka i Hrvata.

Odmah nakon izbijanja rata pripadnici brigade El-Mudžahed počinili su zločin nad Hrvatima u selu Dusina kod Zenice gdje je ubijeno 10 osoba, a jednom od njih izvađeno i srce što je, kao dokaz o zločinima u BiH, prikazano i pred Haaškim tribunalom.

Mudžahedini su svoje bitke po srednjoj Bosni u sukobima protiv HVO-a izvodili sa Sedmom muslimanskom brigadom. “Za Alaha protiv Vlaha”, bio je poklič mudžahedina. Sedma je kasnije dobila u nazivu i epitet Slavna. Isto tako, u selu Mehurić nadomak Travnika, u dolini rijeke Bile, u ljeto 1993. godine očišćenoj od Hrvata, već 1992. godine Sefer Halilović najavio je rat protiv Hrvata u BiH.

Vrlo brzo, mudžahedini su, upravo tamo, organizirali i svoje zapovjedništvo, ali i logor pod njihovim nadzorom u kojem su bili zarobljeni mahom Hrvati s tog područja. Mehurić, odnosno, dolina Bile, vrlo su brzo među Hrvatima postali sinonim radikalnog islama i borbe koja se vodi u to ime.

Iranski utjecaj u BiH

Dolazak mudžahedina iz Afganistana u BiH imalo je cilj stvoriti proturavnotežu iranske dominacije koja je bila sve jača i BiH. Jedini put za prolazak mudžahedinima bio je kroz Hrvatsku koja im je omogućila logističku potporu.

Iako je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman bio protiv toga, nije mogao odbiti administraciju tadašnjeg predsjednika Billa Clintona s obzirom na to da su tada i CIA i Amerika bili na strane Hrvatske koja je u to vrijeme pripremala strategiju vojnih operacija za reintegraciju Krajine i zapadne Slavonije koje su još bile pod kontrolom pobunjenih Srba.

Osim mudžahedina koji su kroz Hrvatsku ušli u BiH, u Hrvatskoj su djelovale razne humanitarne organizacije poput saudijske Al-Haramein i visoki saudijski komitet koji su pod krinkom humanitarne pomoći širili vehabijsko-selefijsku ideologiju koja je u BiH naišla na vrlo plodno tlo i jako brzo se proširila.

Danas se na teritoriju BiH nalazi nekoliko tisuća pripadnika vehabijsko-selefijskog pokreta koji je nastao zahvaljujući tim organizacijama i opstao do danas, a priključio mu se veliki broj domicilnog stanovništva. Isto tako, u Borovju, naselju u Zagrebu, djelovala je i humanitarna organizacija Muafaq koja je bila direktno povezana s Osamom bin Ladenom.

Iako je hrvatska obavještajna služba tada imala sve podatke glede te organizacije, ništa nisu mogli učiniti zbog velikog američkog pritiska.

Međutim, Hrvatska je iskoristila priliku nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju, 19. travnja 1995. godine, kada je izveden teroristički napad na kompleks federalnih službi u američkoj državi Oklahomi koji je prouzročio smrt 168 osoba, a više od 800 osoba je ozlijeđeno.

Iako je teroristički napada počinio Amerikanac, Timothy McVeigh, čiji je motiv bila odmazda za smrt nedužnih ljudi prouzročenih od strane federalne vlade prilikom opsade u Wacou i incidenta u Ruby Ridgeu, prve sumnje bile su kako su počinitelji terorističke organizacije Al-Qa’ida ili neke druge islamističke skupine.

Tako je hrvatska služba u koordinaciji sa SAD-om, dva dana nakon napada, pokrenula veliku antiterorističku akciju prilikom koje je zatvorila i u BiH deportirala gotovo sve potencijalne osobe koje su živjele ili boravile na teritoriju Hrvatske. SAD i Saudijska Arabija bile su sve više zabrinutije zbog velikog utjecaja koji je Iran imao na tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića.

Naime, Iranci , uz politički, imali su i veliki vojni utjecaj na tadašnju Armiju BiH što se Amerikancima niti malo nije sviđalo. Iranci su u BiH, osim više od 100 vojnih savjetnika i stručnjaka za obuku, ali i 500 pripadnika Iranske revolucionarne garde te 100 boraca libanonskog Hezbollaha, prema izvještaju američke obavještajne službe CIA-e, samo od svibnja 1994. do siječnja 1996. preko Hrvatske u BiH dopremili oko 14.000 tona oružja vrijednog između 100 i 200 milijuna dolara.

Pošiljke koje su stizale osam puta mjesečno uglavnom su sadržavale pješačko naoružanje i municiju te velik broj ručnih raketnih bacača i protutenkovskih raketa. Između ostalog, u izvješću CIA-e stajalo je kako je Armija BiH ojačala zahvaljujući tom naoružanju te se, zahvaljujući tome, promijenila i vojna ravnoteža na terenu, što je omogućilo da Armija BiH vrati velik dio teritorija koji je bio pod kontrolom bosanskih Srba.

Zbog toga je Alija Izetbegović bio pod pritiskom SAD-a i Saudijske Arabije da prekine sve vojne i političke odnose s Irancima nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, ali on to nije učinio. Štoviše, koristio je svaku priliku da zahvali ajatolahu Hameneiju i tadašnjem iranskom predsjedniku Akbaru Hashemiju Rafsanjaniju.

Da su odnosi između Izetbegovića i Iranaca bili na najvišoj razini do njegove smrti, potvrđuju i dokumenti CIA-e u kojima stoji da su Iranci predali Izetbegoviću najmanje 500 tisuća dolara u dvije torbe za pomoć kampanji Stranke demokratske akcije uoči izbora 1996.

Glavni koordinatori za dopremanje naoružanja u BiH od bošnjačke strane bili su zamjenik ministra obrane BiH Hasan Čengić, za kojeg je CIA tvrdila da je glavni iranski čovjek u BiH, i direktor BiH obavještajne službe Bakir Alispahić. Oni su morali biti udaljeni sa svih političkih položaja u BiH nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.

Osim udaljavanja svih koji su surađivali s Iranom, američka administracija je preko pripadnika IFOR–a, međunarodnih mirovnih snaga u BiH, u veljači 1996. godine upala u kamp prepun snajpera, raketa, raznih vrsta eksploziva te tom prilikom uhitili trojicu Iranaca koji su vodili taj kamp.

Danas, zbog pritisaka SAD-a i Saudijske Arabije na vlast u BiH Iranski je utjecaj smanjen na minimum dok je utjecaj Saudijske Arabije sve veći, što dokazuje porast islamskog radikalizma, a posebice vehabijsko-selefijskog pokreta u BiH.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

IVO LUČIĆ: Puno toga među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima je ‘zloglasno’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari