Pratite nas

Kolumne

Hrvatska pomoć Bošnjacima bila je četiri puta veća nego Herceg-Bosni

Objavljeno

na

Alija Izetbegović često se pozivao na moralna načela jer je bio uvjeren da ga njihovo nepoštovanje udaljava od osnovnih načela islama.

No moralnih načela nije se držao kad je bila riječ o Hrvatima i službenoj politici Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.

Nije htio priznati ni elementarnu političku činjenicu da bez izlaska bosanskohercegovačkih Hrvata na referendum o neovisnosti međunarodna zajednica ne bi priznala Bosnu i Hercegovinu. Izlazak Hrvata na referendum tumačio je “dvoličnom politikom” Zagreba.

Bojeći se promjena granica i otcjepljenja dijela teritorija pod kontrolom odmetnutih Srba, hrvatski politički vrh deklarativno podržava suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, a istovremeno dosljedno i planski radi na razgradnji Bosne i Hercegovine, napisao je u knjizi Cirila Ribičiča 2001. godine, piše Večernji list

Tvorac mita o podjeli Bosne i Hercegovine 

Izetbegovićeve tvrdnje o “dvoličnoj politici” u suprotnosti su s elementarnim činjenicama. Naime, referendum o neovisnosti BiH održan je potkraj veljače 1992., a Hrvatska je tada već bila međunarodno priznata, s jamstvom međunarodne zajednice da se granice neće mijenjati. Tvrdnja o “dvoličnoj politici” Zagreba Izetbegoviću je bila alibi za izigravanje Cutileirova plana, koji je prihvatio zbog taktičkih, a potom odbacio zbog strateških razloga.

Treba napomenuti da je Izetbegović glavni tvorac mita o podjeli Bosne i Hercegovine u Karađorđevu jer je uoči sastanka Tuđman–Milošević pisao hrvatskome predsjedniku da će mu Milošević ponuditi podjelu BiH. Već se zdravorazumskom analizom može uočiti proturječnost “dogovora u Karađorđevu”.

Ako su se Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli BiH, zašto bi se onda “hrvatski politički vrh” bojao odcjepljenja teritorija u Hrvatskoj? Tada je bila okupirana gotovo trećina države, pa ispada da je dogovor o podjeli bio takav da će Hrvatska ostati bez 30 posto svog teritorija da bi u BiH dobila 20 posto teritorija?! Ako se pak nisu dogovorili o podjeli BiH, a “hrvatski politički vrh” imao je “teritorijalne apetite” prema BiH, onda je to najlakše bilo ostvariti političkim putem i to tako da Hrvati u BiH ne iziđu na referendum. Nije, dakle, hrvatska politika bila “dvolična”, nego muslimanska politika nije bila spremna odstupiti od unitarne BiH.

Nasuprot Izetbegovićevoj tvrdnji da hrvatska politika “dosljedno i planski radi na razgradnji Bosne i Hercegovine”, stoji činjenica da je ta politika “dosljedno i planski” vojno i humanitarno pomagala BiH. Bez toga rat u BiH završio bi prije nego što je i započeo. JNA je zaposjela 70 posto teritorija BiH i prije nego što je BiH zatražila i dobila međunarodno priznanje.

Kako je Hrvatska podnosila brigu o prognanicima i izbjeglicama, vidi se iz pisma koje je u veljači 1993. tadašnji premijer Hrvoje Šarinić uputio stranim državnicima: Republika Hrvatska zbrinjava 253.705 prognanika (uglavnom iz “ružičastih zona” i UNPA područja), 31.449 izbjeglica iz Srbije (Hrvata iz Vojvodine i Kosova) i 366.971 izbjeglicu iz BiH.

Ukupno Republika Hrvatska zbrinjava oko 652.125 prognanika i izbjeglica… Daleko iznad svojih mogućnosti Republika Hrvatska pruža izbjeglicama iz BiH kompletnu primarnu zdravstvenu zaštitu kao i školovanje, što se ogleda u deficitu od 62,5 milijuna US dolara u zdravstvu te 26 milijuna US dolara u školstvu… Rezerve kojima Republika Hrvatska raspolaže potpuno su iscrpljene, ne ostavljajući nam drugu mogućnost nego da se i ovim apelom obratimo… za pomoć.

Muslimanska politika i njihovi čelnici nisu smatrali potrebnim iskreno zahvaliti hrvatskoj Vladi na brizi za izbjeglice i prognanike. Štoviše, govorili su da Hrvatska na toj humanitarnoj pomoći i zarađuje, odnosno da su troškove smještaja izbjeglica podmirile međunarodne institucije. Na to je u lipnju 1993. reagirao dr. Adalbert Rebić, predstojnik Ureda za izbjeglice: Ne da nismo zaradili ni dinara, nego smo potrošili milijardu i 660 milijuna dolara na izbjeglice i prognanike, od čega 900 milijuna na izbjeglice iz BiH. Samo 3,8 posto troškova za smještaj izbjeglica u hotelima platile su međunarodne humanitarne organizacije, a Hrvatska preostalih 96,2 posto.

Prema izvješću Ureda za izbjeglice i prognanike, 70 posto izbjeglica iz BiH bili su Muslimani, što znači da su troškovi Republike Hrvatske za muslimanske izbjeglice iz BiH bili oko dva milijuna dolara dnevno. Hrvatska je izdvajala za pomoć Muslimanima četiri puta više nego što je “trošila” na sve strukture u Herceg-Bosni, financirajući zajedničku obranu protiv srpskog agresora.

Hrvatska je “dvolična politika” osigurala i školovanje za djecu izbjeglica iz BiH. U vrijeme muslimansko-hrvatskoga sukoba samo u školskoj godini 1993./1994. u hrvatskim školama obrazovalo se 32.006 učenika izbjeglica iz BiH, a u predškolske ustanove uključeno je 2.800 djece iz BiH. Muslimansko vojno i političko vodstvo nikad nije imalo moralne dosljednosti priznati kolika je bila vojna pomoć Hrvatske u stvaranju Armije BiH.

Hrvatska je od samoga početka rata dopustila da se na njezinu teritoriju osnuju logistički centri za potrebe oružanih snaga BiH, osnuju i obuče postrojbe Armije BiH, razvila je sofisticirane komunikacijske sustave za vojne potrebe, dostavljala sanitetski materijal, hranu, pogonsko gorivo, električnu energiju itd. A cijelo vrijeme rata, kao i za vrijeme muslimansko-hrvatskoga sukoba, gotovo sva logistika i oružje za Armiju BiH išli su kroz Hrvatsku.

Izetbegović je osobno tražio dodatnu izobrazbu za 22 pilota MiG-ova i helikoptera za potrebe Teritorijalne obrane BiH, a u rujnu 1993. zapovjednik 3. korpusa Armije BiH izdat će zapovijed o rušenju hrvatskih pilota i helikoptera na području Lašvanske doline “po svaku cijenu”.

Cijelo vrijeme rata, i u vrijeme sukoba HVO-a i ABiH, u hrvatskim je bolnicama liječeno više od 10 tisuća vojnika i civila iz BiH – pretežito Muslimana, što čini formaciju od 5-6 brigada. Podaci i dokumenti pokazuju da je Hrvatska pomagala i HVO i ABiH i da ta pomoć nije prekinuta čak ni u vrijeme najvećih sukoba između Muslimana i Hrvata.

Kad budu dostupne završne financijske bilance, pokazat će se da su Muslimani-Bošnjaci bili veći korisnici hrvatske pomoći nego Hrvati iz BiH. No zahvale službenoga Sarajeva na vojnoj, humanitarnoj i materijalnoj pomoći vrlo su šture. Te se zahvale spominju tek u zajedničkim izjavama predsjednika Izetbegovića i Tuđmana.

Svaki objektivni vojni analitičar zaključit će da bi bez logističke potpore iz Hrvatske država BiH bila brzo poražena. Za Izetbegovića hrvatska pomoć nije ni vojna ni moralna činjenica. On osuđuje kao “dvoličnu” hrvatsku politiku koja izlazi u susret molbama Sarajeva te obučava, naoružava i opskrbljuje postrojbe ABiH.

Hrvatska vojna i humanitarna pomoć nema dobrodošlicu muslimanskoga vodstva, koje svoje službeno stajalište prema Herceg-Bosni, Hrvatima u BiH i Hrvatskoj iskazuje tako što po postrojbama Armije BiH distribuira članak Senada Avdića “Bosna između dva fašizma – srpskoga i hrvatskoga”.

Progon Hrvata 

Izetbegović brani mudžahedine jer “nije u skladu s moralnim načelima našeg naroda otjerati ljude koji su se borili na našoj strani”, ali nije suprotno njegovim moralnim načelima narediti vojne operacije u srednjoj Bosni radi etničkoga čišćenja Hrvata.

Izetbegovića ne obvezuju njegova moralna načela ni kada je u pitanju Hrvatska. On će primati svu moguću pomoć od Hrvatske, ali bez zahvalnosti i bez moralne obveze jer, kako kaže, “ovu Hrvatsku ja ne smatram civilizovanom zemljom”.

Izetbegović i Predsjedništvo RBiH nisu održavali sjednice u Beogradu, Armija BiH nije dobivala oružje i streljivo iz Srbije, obitelji visokih muslimanskih dužnosnika nisu bile smještene po ljetovalištima u Srbiji i Crnoj Gori, izbjeglice i prognanici iz BiH – kojih sve do kraja rata nikad nije bio manje od 195.000 – nisu našli utočište i sigurnost u Miloševićevoj Jugoslaviji, nego u “neciviliziranoj” Hrvatskoj.

Izlazi nova knjiga 
Miroslava Tuđmana

Feljton je nastao prema knjizi Miroslava Tuđmana “Druga strana Rubikona”, koja u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade izlazi 16. kolovoza. Služeći se brojnim dokumentima, Tuđman analizira političku filozofiju Alije Izetbegovića, strateške ciljeve kojima je težio te razloge zbog kojih je izigravao mirovne planove. Knjiga je pretpostavka za razumijevanje političkih i ratnih zbivanja u BiH.

Tuđman objavio knjigu o Izetbegoviću: Muslimani su zaratili s Hrvatima kako bi ukinuli HVO i Herceg Bosnu

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari