Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Hrvatska je populistima sredstvo, a ne cilj

Objavljeno

na

Cilj je pobijediti. Ništa više. Ni razlozi za pobjedu najčešće nisu bitni, jer je pobjeda sama sebi svrha, jer je tako primamljiva, tako opojna i neodoljiva, a opet tako sebična i razuzdana. A tek borba, ono nadmudrivanje s protivnikom, usponi i padovi…

Nitko, ali baš nitko od 2.456 kandidata na predstojećim izborima za zastupnike u Hrvatski sabor nema važniji cilj od navedenog – pobijediti. Ma koliko bili svjesni svoje političke beznačajnosti ili niske pozicije na listi, ma koliko im zdrav razum govorio kako nemaju ama baš nikakve šanse u cijeloj toj priči, ma koliko uvjeravali i sebe i druge da su tu samo kao popuna, ili podrška, ili, pak, samo iz protesta, duboko u njihovom idu krene nekakav proces i tada se jasno vide u crvenoj kožnoj fotelji dok umeću saborsku karticu za elektronsko glasanje i usput se proklinju što nisu slušali “šefa na klubu” pa bace na brzinu jedan eci-peci-pec između ZA i PROTIV ili samo oportuno pritisnu dugme SUZDRŽAN(A).

Piše: Boris Traljić/Kamenjar.com

Želja za pobjedom je normalna stvar, imanentna svakom natjecanju pa tako i političkom. Odnosno, to je normalna stvar u svakom normalnom društvu, ali, navodno, ne i kod nas. Istinabog, bude kod nas na desetine, nekad i stotine, krvavih glava samo zbog jedne nepodignute zastavice linijskog sudca, ali ovdje nije riječ o takvim utakmicama. Ovdje govorimo o jednom drugačijem natjecanju, o hrvatskoj političkoj utakmici u kojoj, van svake pameti, u zadnje vrijeme izuzetno dobro prolaze stranke koje se, navodno, groze čak i od same pomisli na pobjedu. Pardon, navodno se groze čak i od same pomisli na fotelje, jer su “fotelje” postale hrvatski sinonim za izbornu pobjedu kao što su “reforme” postale sinonim za poštenu i ničim okaljanu politiku, odnosno antonim za onu odvratnu HDZSDPovu politiku od osamostaljenja do pojave reformatora, reformatora kojima je, vidi vraga, baš ta gadljiva HDZSDPova politika omogućila besplatno školovanje za današnje ekstremno – ali intelektualno, visokoobrazovano – pljuvanje po njoj. Čak i ono državi najskuplje školovanje, ono, na primjer, na medicinskom fakultetu, ako su reformatori bili dovoljno dobri učenici da se upišu na neki hrvatski fakultet, naravno.

Iz izjava tih političara nefoteljaša često nije baš jasno groze li se onih udobnijih, saborskih crvenih kožnih ili onih neudobnijih, vladinih zlatno-smeđih fotelja, ali sasvim je jasno kako su oni koji “bježe od fotelja” samo najobičniji populisti, odnosno ne najobičniji – najgori su to populisti, oni s dna kace. Kako ovo nije “članak s ključem”, evo i eksplicitno ono što već pretpostavljate – najdosljedniji predstavnici populista-nefoteljaša su “treći put” Bože Petrova MOST nezavisnih lista i “četvrti put” Ivana Sinčića Živi zid, iako su i trenutno beznačajnije političke opcije poput HSSa Kreše Beljaka (Radići mora da se okreću u grobu) nanjušile predizborni potencijal ovog, pokazalo se, destruktivnog populizma. Kako je MOST hrvatski sinonim za populizam, tako će nam baš ta politička platforma najbolje pomoći u analizi (Živi zid je ipak hipi-anarhistička stranka, nestabilna, kontradiktorna – vladali bi i usput rušili institucije vlasti, izuzetno fragilna u samom temelju – za funkcioniranje vlastite stranke moraju primijeniti ustroj protiv kojeg se svim silama bore, i koji su, da stvar bude gora, za predstojeće izbore angažirali tvrdolinijaškog (tvrdoglavog?) profesora Ivana Lovrinovića, ekonomskog stručnjaka kojem je politika potrebna isključivo kao poluga za realizaciju vlastitih ideja, ideja koje, neovisno o kvaliteti, nikad neće realizirati jer ga je hrvatska javnost već stigmatizirala kao političku prostitutku, a onda je sigurno – prostituira se i u svemu ostalom, i u vlastitoj struci… Krešu Beljaka, s druge strane, javnost je stigmatizirala kao sitnog obijača, dakle, ako netko želi njega analizirati – a tko bi, i zašto, želio analizirati sitnog kriminalca zalutalog u visoku politiku – mora se najprije osigurati, baciti se u nepotreban trošak i nabaviti auto-alarm).

Za odgovor na pitanje koje se nameće: “Zašto je destruktivan ovaj nefoteljaški populizam?” moramo malo dublje ugaziti u specifičnost hrvatskog društva koje je na prošlim parlamentarnim izborim dalo značajnu podršku onima kojima do te podrške, navodno, nije previše stalo. Ali prije dublje analize samo jedna napomena – hrvatski birač je uvijek u pravu – bio je u pravu kad se referendumski osamostalio, bio je u pravu i kad je birao ove ili one na svim dosadašnjim izborima, čak i kad je birao Ivu Josipovića ili Kukuriku koaliciju, bio je u pravu kad je rekao da je brak životna zajednica žene i muškarca, i kad je MOSTove nefoteljaške reformatore doveo u ucjenjivačke fotelje, a bit će, ne dvojite, potpuno u pravu i jedanaestog rujna… koga birao da birao.

“Hoćete li glasati za mene ili ne? Najiskrenije, i jest i nije me briga. Ali ako glasate za mene dat ću srce u borbi za vas i za Hrvatsku protiv Belzebuba iz HDZSDPa. Takav sam, podržite li me kojim slučajem žrtvovat ću se za vas: ‘Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje‘ (Luka 22,19). U suprotnom idete opet HDZSDPu, ali sami, jer ja sigurno neću u fotelju (evo vam i ovjera) s Nečastivim i njegovim obećanjem: ‘Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš‘ (Matej 4,9). Na vama je izbor – MOSTov (moj) raj ili HDZSDPov pakao.”

Ovo je srž MOSTovog (božopetrovskog) populizma u predizbornoj kampanji za prošle parlamentarne izbore s kojim su uspjeli izmanipulirati oko tristo [tisuća] hrvatskih birača i dovesti se u poziciju za manipuliranje HDZom i SDPom, što im je, istinabog, bio neusporedivo lakši posao ako znamo da se to svodilo na manipulaciju s psihološkim astabilima Tomislavom Karamarkom i Zoranom Milanovićem, odnosno uspjeli su se dovesti u poziciju za manipulaciju sa svima nama, s cijelom državom. Samo jedna napomena – hrvatski birač je uvijek u pravu – i ima potpuno pravo biti izmanipuliran.

Ali pravo je pitanje kako je MOST uspio uvjeriti onih tristo [tisuća] duša da će njih tristo [doslovno] skupljenih s kolca i konopca riješiti sve hrvatske probleme i pokrenuti sve one (na)broj(a)ne reforme? Pa tristo [doslovno] ljudi nije dovoljno ni za voditi, na primjer, Metković!? Jesu li to uspjeli pronaći tristo [tisuća] hrvatskih budala koje ne razumiju temeljne procese upravljanja državom? Nisu. Upravo suprotno, radi se, po svemu sudeći, o tristo [tisuća] obrazovanijih građana kojima je MOST uspio emotivnim impulsom zasjeniti kritičku svijest. Evo i kako…

Mogao bi se lijepi Božo Petrov verbalno žrtvovati za nas do sudnjega dana da se u kogniciju onih tristo [tisuća] nisu, što traumom što medijskim overpokrivanjem, već ranije ugradile dvije ključne spoznaje:
• Nesigurnost nakon velike svjetske ekonomske krize dvije tisuće i osme
• Potvrda korumpiranosti hrvatskih političara i na najvišoj razini optužbama protiv Ive Sanadera dvije tisuće i desete

MOSTovci su se samo manipulativno naslonili na postojeće medijsko ispiranje i navijenim ponavljanjem teza, već isprobanim dvije godine ranije na lokalnoj razini, o korupciji HDZSDPa, uhljebljivanju, iracionalnoj potrošnji i zaduživanju, bespotrebnoj prodaji nacionalnog zlata i srebra… dodatno pojačavali negativne emocije onih tristo [tisuća] Hrvata prema svim dotadašnjim vladajućim političkim opcijama i političarima. A onda su tom strahu, nesigurnosti i bijesu, zlu ne trebalo, dodali osjećaj krivice – jer vi ste ih birali – pa udarili na naše najjače kognitivno obilježje, na kršćanski moral, na temelj našeg civilizacijskog dosega, odgoja, etike… (zato citati iz Biblije):
• Ako je prije za hrvatske birače i vrijedilo “ne znaju što čine” (Luka 23,34) sada znaju (MOST se potrudio) i “Oče, oprosti im” ne vrijedi više
• Alternativa sotonskoj HDZSDP vlasti je mesijanski Božo Petrov, blag, bez ideologije, kojem materijalno nije bitno, koji nas sluša, koji nas razumije, koji će se žrtvovati za nas, za Hrvatsku, za nacionalne interese…

Upravo ovo je definicija “destruktivnog populizma”, odnosno predizborne retorike s kojom je tristo [doslovno] izmanipuliralo tristo [tisuća] i uvjerilo ih da mogu provesti reforme na državnoj razini. Nitko normalan ne osporava grijehe HDZa i SDPa, nitko normalan nije ni očekivao da će MOSTovci isticati išta dobro što su naše najjače političke stranke u minulim mandatima uradile, ali kad znamo kako je tristo [najboljih] prošlo na Termopilu, što je onda ovih naših tristo [tisuća] očekivalo od tristo [doslovno] onakvih!? Na što su mislili? Nisu mislili… bar ne s glavom, vodile su ih emocije.

A tih tristo [doslovno] je Hrvatsku koristilo samo kao sredstvo za dolazak tamo gdje, navodno, ne žele – u fotelje. Da, Hrvatska im je bila samo sredstvo prošlog studenog, a Hrvatska im je sredstvo i danas jer se nisu adekvatno ekipirali za provođenje reformi čime bi nas naveli bar na opravdanu sumnju da im je Hrvatska ipak kakav-takav cilj. Štoviše, oslabili su ekipu jer im je Živi zid preoteo glavnog ekonomskog stratega. Nadalje, Živi zid je od MOSTa preoteo i manipulatorsku strategiju pa danas oni kao navijeni ponavljaju da ih fotelje ne zanimaju, dok je Božo Petrov nakon niza nedosljednosti napravio i ultimativnu, ključnu pogrešku isticanjem kandidature za (fotelju) premijera(!)… bit će doista zanimljivo vidjeti nakon izbora tko je treći, a tko četvrti put.

Eto… sad znamo zašto su značajnom broju Hrvata emocije zasjenile razum pa su, posljedično, zanemarili rečenice s početka ovog članka: “Cilj je pobijediti. Ništa više.” i tako dopustili populistima da ih iskoriste kao sredstvo za ispunjavanje svog cilja. Dopustili su im, tako, i da Hrvatsku iskoriste za ispunjavanje svog cilja. Dopustili su im, dozvolite mi slikovitost, da siluju Hrvatsku, odnosno da siluju sve nas. Samo jedna napomena – hrvatski birač je uvijek u pravu – i ima potpuno pravo biti silovan.

Boris Traljić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Treba li ministar Tolušić tužiti Nacional?

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Napomena:

Autor piše ovaj članak u uvjerenju kako je potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić nevin u aferi “Nacional et al.”.

Tehnologija nas uništava. Doista. Prosječno ljudsko biće je amorfna kreatura snažno vođena primordijalnim “u se, na se, poda se” instinktima, instinktima koje je donedavno kršćanski moral (čitaj: Crkva sa svojim dogmama i kanonima) koliko-toliko držao pod kontrolom. Dakle, taj i takav homo sapiens vulgaris se odjednom našao suočen s novim tehnološkim alatom – društvenim mrežama. Ovo novim za nešto staro “već cijelo desetljeće” danas izgleda smiješno, ali polemika o tome nije tema članka.

Tema je: Kakve su posljedice dostupnosti tog novog/starog tehnološkog alata pojedincu kojeg u ovom modernom liberalnom, ili “liberalnom”, svijetu karakterizira “u se, na se, poda se” filozofija, odnosno kojeg karakterizira neetička želja za stjecanjem moći i bogatstva pod svaku cijenu i neovisno o kolateralnim žrtvama kako bi ispunio vlastite ambicije, kojeg karakterizira nastran sustav vrijednosti nametnut hollywoodsko-konzumersko-propagandom mašinerijom, i, da cijela stvar bude kompleksnija, karakterizira ga jaka svijest o prolaznosti koja onda generira jaku želju za ostavljanjem traga u beskraju tamo gdje to jedino može – na društvenim mrežama?

Personalizirat ću malo priču, vjerujem da će biti zanimljivo. Moj prvi doticaj s koncepcijom društvenih mreža  je bio daleke dvije tisuće i sedme kad sam “vidovito” prognozirao krah tog projekta za najviše godinu dana. Sjećam se kako sam visokointelektualno zaključio: “Tko je toliko lud da objavi vlastitu intimu, ako, poput javnih osoba, nije na to prisiljen?“, i još: “Pa zar oni stvarno misle da će netko trošiti vlastito vrijeme, a vrijeme je novac, kako bi (najčešće, i na vlastitu sramotu) polupismeno komentirao neke događaje s (opet najčešće, i opet na vlastitu sramotu) oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja?” Toliko o mom poznavanju ljudi…

Danas je lako generalski nakon bitke zaključiti da smo baš mi, polupismene osobe s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja, preplavili virtualni svijet i, uz pomoć tehnologije, postali značajna poluga onima koji znaju kako nas upregnuti za pokretanje vrlo ozbiljnih procesa. Toliko ozbiljnih da mogu, a i hoće, dovesti do jakih geopolitičkih turbulencija, sukoba i, posljedično, brojnih ljudskih žrtava.

Zapadni svijet je svjestan teške rješivosti ovog problema, ali kako su centri odlučivanja ujedno i centri moći, tako i spremnost tih centara moći za rješavanje problema varira od “iskoristi budaletine” do “ove budaletine će nas skratiti za glave“. Euromoćnici su, na primjer, trenutno na potonjem razmišljanju zabrinuti zbog jačanja desnice. U stvarnosti zabrinuti su zbog jačanja onih koje stavljaju u tu desničarsku ladicu, a stavljaju sve one koji se protive birokratskoj sado-mazo uniji naroda u kojoj smo, usput budi rečeno, mi Hrvati ponajveći mazohisti i vjerojatno upravo zato ponajmanji desničari. Protivnici ovakve Europske unije su, cenzurirani od mainstream medija, iskoristili ponuđeno – virtualni svijet i društvene mreže – kako bi širili vlastita stajališta i ideje. Širili nama, nećemo se lagat’, polupismenim budaletinama s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja. Jer mi, svako toliko, imamo moć, mi smo biračka baza i nama se s vremena na vrijeme ljigavo upucavaju ma koliko nas prezirali.

Problem izloženosti masa relativno jednostavnoj društvenomrežnoj manipulaciji doista postoji, i potencijalno je vrlo opasan. Ali, treba ovo naglasiti, ništa više ni ništa manje opasan od mainstream euro masmedijske manipulacije kojoj smo godinama izloženi. Ili neojugoslavenske, koja u Hrvatskoj, zbog specifičnih povijesnih okolnosti, ima izuzetno plodno tlo. Ili/i svih drugih manipulacija koje nas polariziraju, svađaju i, u konačnici, prijete kao narodu. Odnosno, točnije, prijete našem miru i blagostanju.

Eurobirokraciju, naravno, medijska manipulacija nije brinula sve dok su je oni kontrolirali, odnosno, dok su njihovi mainstream mediji odrađivali zadaću. Problem je nastao tek kad su shvatili objektivan utjecaj virtualnih platformi. A što onda nakupina aparatčika, pa bili oni i se prefiksom “euro”, može smisliti za rješavanje takvog problema? Cenzuru, naravno, stari totalitarni alat. Zaustavite Internet! Europska komisija predizborno, u ožujku, pokreće platformu za fake news alarmiranje jer se “ruši povjerenje građana u institucije“. Predsjednik naše Vlade, ujedno i jedan od najvećih europskih eurofila, je, naravno, najavio kako će i Hrvatska u ovome aktivno sudjelovati.

Fake news (lažne vijesti, dezinformacije) su odavno prisutne u hrvatskom medijskom prostoru, a interesantno je da se danas protiv njih bore oni koji su ih najviše proizveli. Jer što je, ako ne fake news, konstatacija kako u Istanbulskoj konvenciji nema rodne ideologije? Ili uvjeravanje da se mračni dio Lex Agrokora dogovarao bez znanja Andreja Plenkovića? Ili INA otkup? Ili fotografije ministra Tolušića? Hajdemo malo ostati na Tomislavu Tolušiću i analizirati kako u hrvatskoj medijskoj praksi izgleda jedna fake news trakavica.

Ima tako jedan hrvatski tjednik koji se percipira kao konspirativni medij, tjednik koji je povezan s mutnim poslovima i obavještajnim podzemljem, tjednik čijeg su novinara, urednika i vlasnika ubili profesionalni atentatori… dakle taj tjednik, Nacional se zove, je napravio nešto što je svojevrsna inovacija u svijetu fake news medijske manipulacije – objavio je lažnu vijest, ali s napomenom da je lažna!

Stručnjaci potvrdili: Tolušićeva sporna fotografija je prerađena

Što je s tim, u stvari, napravio? Ako prihvatite da je virtualni svijet preplavljen polupismenim osobama s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja, onda vam je jasno kako je Nacional et al. iz ničega stvorio okvir u kojem je ministar Tolušić doveden u vezu s prostitutkama i kokainom. I to za cijeli život. Neizbrisivo.

Gledajte na to ovako, napomena koju sam napisao u uvodu članka, a gdje se u trećem licu kulturno ograđujem od potencijalne situacije u kojoj je na Nacionalovim fotografijama ipak Tolušić, većini vas nije zasmetala. To vam vjerojatno sliči na nekakvu pravnu ili GDPR regulativu, svakako na nekakvu kukavičku zaštitu od eventualnih tužbi, ali je daleko više od toga. Dakle, vjerojatno nevinog (evo opet ograda) čovjeka, htio to ili ne dovodim u potencijalnu vezu s kurvama i kokom, kao što ga dovodi, priznali to ili ne, i većina vas.

Dakle, objavom fake news informacije, neovisno o tome što je objavljeno i da jest lažna, odnosno fotomontirana, Nacional et al. je napravio ogromnu štetu Tomislavu Tolušiću. Vjerojatno veću nego da su fotomontažeri koristili standardne trolersko-botovske-društvenomrežne kanale, od kojih bi se uz manje sumnje i s manjom štetom po ugled ministar oprao jer bi nakon početne medijske bure “institucije” napravile vještačenje fotografija i nedvojbeno ustanovile tehničke detalje fotomontaže pa nakon toga možda i našle osobe odgovorne za svinjariju.

Ovako je percepcija javnosti, a ona je u politici sve, da se uz pomoć paraobavještajnog podzemlja možda i pokušalo zaštiti ministra Tolušića. Jer toj javnosti, koja i tuži i sudi, nisu predočeni slabo shvatljivi stručni termini koji je lako slome. Nema tu ni piksela, ni spektra, ni linearne transformacije, ni fragmentacije, nego samo zdravoseljačkih cipela, sata i Zemuna. “Čekaj, hoćeš mi reći da su oni za dva dana prepoznali neki apartman u Zemunu!? Ma daj… ne bi za godinu dana prepoznali ni dubrovački Palace da im pošaljem fotografiju iz sobe, a ne neku zemunsku rupu…“, mislimo mi, polupismene budaletine s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja. Jer nam je to upravo tako servirano.

Tehnologija nas uništava. Doista. Ali je ne treba zato zaustavljati. Nitko neće ugasiti Internet ma koliko se trudio i bilo bi mu puno bolje da umjesto toga obrazuje nas budaletine. Upitajmo se da li zbog te tehnologije ili zbog najobičnije neobrazovanosti više nismo sigurni je li Zemlja kugla, ni pomažu li nam cjepiva, ni jesu li Amerikanci bili na Mjesecu, ni…?

Tolušić je, na vlastitu nesreću, idealan primjer da svaka lažna vijest stvara novi lažni okvir za manipulaciju budaletinama. Razapeli su, vjerujem (ograda… shvaćate?), nevina čovjeka i upravo zato potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede treba tužiti Nacional. Objava lažne vijesti, pa bilo to i uz napomenu da objavljuješ lažnu vijest, je kazneno djelo protiv časti i ugleda. Točka.

A oni idioti koji zbog toga javno zahvaljuju Nacionalu, u stvari zahvaljuju onom tko je kreirao dezinformaciju. Što i nije čudno, jer takvi idioti od fake newsa i žive. Međutim čudno je, apsurdno točnije, da baš oni najavljuju Zakon za suzbijanje lažnih vijesti.

Boris Traljić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

Piramida sreće

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Isječak/YouTube

Ima, tako, ljudi bez osobnog integriteta. Žive, kažu. I zadovolji su. Nevjerojatno!?

I nije baš. Lako je izgubiti integritet, puno lakše nego što, onako na prvu, mislimo. Evo, na primjer, neki su ga izgubili još kao pučkoškolci kad su se priklonili kakvom razrednom buliju ne bi li tako izbjegli svakodnevnu dozu kacota pa onda još, snažni u čoporu, maltretirali slabije. Neki su izdržali do srednje škole, a onda se, golobradi, učlanili u neku stranku ili partiju pa po odborima lamentirali do besvijesti o koječemu i osjećali se superiorno naspram vršnjaka koji su, budale nezrele, hormone praznili po škuribandama. Ipak, najviše ih je ostalo bez integriteta tek kad su se uhljebili u nešto državno, ili nešto proračunom financirano, debelo nekvalificirani za posao koji su prihvatili obavljati.

Jedno je sigurno – negdje su i nekad poklekli. A tad su osobni integritet predali nekima iznad, nekima ne nužno pametnijima, ili sposobnijima, ili snažnijima, ili hrabrijima, da onda ti neki s njihovim integritetom mlataraju po vlastitoj želji i potrebi. Vlastitoj, ili po želji i potrebi onih nekih iznad, pa iznad, pa iznad…

Čudna je to piramida sreće, Ponzijevog ili sličnog nekog tipa, piramida prepunjena nastranom mješavinom moći, utjecaja, kvazizadovoljstva i novca u kojoj, kao u svakoj dobro smišljenoj prijevari, najviše dobivaju oni najbliži vrhu piramide. U toj podvali žive naši nesretnici bez integriteta. I zadovoljni su, kažu. Nevjerojatno…

Dok mi ostali, šačica nas nemoćnih i slabih, ali ludo hrabrih, šačica bez moći, utjecaja i novca, ali istinski zadovoljnih, u sve to gledamo kao u veliki kino ekran. I čudimo se, i smijemo i plačemo, i ljutimo. U imaginarnom kinu, skoro praznom kao da se prikazuje iranska ljubavna drama, nas je nekoliko s integritetom, slobodnim mislima, kokicama u rukama i s velikim nijemim očima samo čuđenje u svijetu, i vječno treptanje uz šutnju što nas okružuje i muči.

Tko su te naše osobe bez integriteta?

Političari, prvenstveno. Velika većina njih, gotovo svi. Od šefova stranaka, preko njihovih najbližih i visoko pozicioniranih poslušnika – bilo na razini Vlade ili Sabora, bilo na visokim upravljačkim pozicijama u gospodarskom javnom sektoru – pa nadalje preko nižih, županijskih, gradskih i kotarskih slojeva piramide sve do onog najjadnijeg nesretnika (sretnika, kako misli on) uhljebljenog po političko-klijentelističko-kumsko-rođačko-ortačkoj osnovi. Nadalje, tu su uhljebljeni članovi brojnih udruga za zaštitu nekoga, ili unaprjeđivanje nečega, ili razvoj nečega, mahom sami sebi svrha i, naravno, financirani iz proračuna. A onda je tu, meni najdraža, medijska bagaža – “neovisni novinari” – najobičniji skribomani po zanatu i po narudžbi, često nesvjesni ovog po narudžbi dijela što više pozicionirane u piramidi neopisivo zabavlja. Posebnu granu hrvatske piramide predstavljaju i profesionalni predstavnici etničkih manjina sa svojom piramidicom, preslikom ove veće, od Sabora do najdraže najniže razine – “neovisnih novinara”.

Eh, kamo sreće da je ovdje kraj s nabrajanjem. Ali život je to, a život uvijek nađe neke Montague. I neke Capuletije. U Hrvatskoj su to oni koje kolokvijalno krstimo kao progresivce i konzervativce. Ili da bude jasnije – osim gore navedenih, koji ipak žive od gubitka integriteta, imamo puno više onih koji su izgubili integritet samo kako bi se u mislima popeli nekoliko stepenica i tako poistovjetili s gore navedenim profesionalcima, onih koje ovi potonji nazivaju topovskim mesom, izbornom bazom i sličnim pogrdnim imenima. Hajdemo malo o njima.

Dakle, naši progresivci su prvenstveno jaki eurofili, osobe potpuno nekritične prema Europskoj uniji, odvratnoj overbirokratskoj tvorevini čiji zakoni, bez skrivanja i pod egidom ravnopravnosti, omogućuju bogatima da koloniziraju siromašne (a mi nismo bogati). Tvorevini kojoj je budućnost izuzetno neizvjesna i vrlo vjerojatno će se raspasti u još jednom krvavom sukobu, trećem ako se ne varam. Tvorevini koja ima svoju, našoj sličnu, piramidu, ali u toj njihovoj mi smo slijepo crijevo pa je vrh naše piramide na razini njihovih “neovisnih novinara”. Naši eurofili su, riječju, bečkokonjušarski kompleksaši i/ili preambiciozne kreature koji će za eurosinekuricu prodati vlastitu državu.

Vezano ili nevezano s tim pripadnike progresivaca karakterizira i nekritička otvorenost prema migrantima, apatridnost, kritiziranje Hrvatske (države na “bolje bi bilo da nije ni nastala” način, a ne kritiziranje procesa ili ljudi), fizička mučnina na spomen Domovinskog rata ili branitelja, neojugoslavenstvo do velikosrpstva, neokomunizam, nekritički odnos prema rodnoj ideologiji, netolerancija prema vjeri i vjernicima, mržnja, ali lukavo opravdana mržnja stavljanjem onih koje mrze u fašističku ladicu, a fašiste je u redu mrziti, zar ne itd. Naravno, ne baštine svi progresivci sva ova obilježja, ali ako se nađete u najmanje dva, onda ste sigurno progresivac. U suprotnom ste, da ne glođem previše, konzervativac.

A sad ono najtužnije – gotovo cijela ova i progresivna i konzervativna nakupina ide u našu piramidu. Na njeno lijevo ili desno krilo, nebitno, ali na najnižu volontersku razinu, ispod “neovisnih novinara”.

Nevjerojatno. Jer je, s druge strane, tako lako sve ovo gledati iz našeg imaginarnog kina. Dovoljno je slobodno i kritički misliti i upravo bi u kinu gledali kako glavni muški lik one iranske ljubavne drame javno odrubljuje glavu ženskom liku, ljubavi svog života, sve kako bi zaštitio obitelj od neke, nama neshvatljive, sramote pa nakon toga bježi. Kreće u, kako kaže, “ekonomsku migraciju”. Kreće put Hrvatske, kreće širiti vlastitu kulturu i običaje, a naši progresivci, ili progresivke da ironija bude veća, ga dočekuju s cvijećem, suzama radosnicama i obezglavljenim “dekapitiraj i mene” uzvicima.

Nemojte sad prerano zaključivati, ne prikazuje se samo progresivni repertoar, nije to takvo kino. Evo na primjer, bio je film, dokumentarac neki, koji je zorno pokazao da je ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić kriva osoba za posao koji obavlja. I razlog je vrlo jednostavno objašnjen – tri ili četiri godine je bila savjetnica srpske vlade.

Lijepo je pokazano da su u Srbiji još uvijek na vlasti neosporni četnici i agresori na Hrvatsku, ljudi koji i danas najveći dio vlastite energije i državnih sredstava ulažu u relativiziranje agresije i zločina koje je njihova otadžbina devedesetih poticala i počinila. Štoviše, vrlo vjerojatno imaju prste i u aktualnoj neovisnonovinarskoj sveopćoj medijskoj paljbi po Hrvatskoj. Ako se dobro sjećam, u filmu je rečeno kako sve i da je Pejčinović Burić tamo samo nosila kave ili pivo i kupovala papir ili spajalice ne može biti članica Vlade Republike Hrvatske. A onda je sve malo začinjeno s teorijom zavjere o nekakvim špijunskim poslovima pa zaključeno da ako je i bila špijunka, odnosno ako je i radila za naše interese mi to, naravno, ne možemo znati pa poruka s njenim postavljanjem ostaje ista. Loša.

Nikola Grmoja sigurno nije gledao ovaj film, nema on ulaznicu za naše kino, ali mu ga je netko prepričao. Ili čak snimio, lako je to danas, pa je nekidan u Saboru na aktualcu postavio pitanje Plenkoviću o neispunjavanju obaveza ministrice po pitanju EU pristupnih pregovora Srbije što je neizravno doveo u vezu s tamnim periodom njene diplomatske, po šefu joj, megakarijere. Napravio je to vrlo oštro i populistički, onako kako se od člana jedne populističke platforme (koja istinabog malo pomalo izlazi iz ormara i pokazuje svoje pravo, konzervativno lice) i očekuje, što je predsjednika Vlade toliko isprovociralo da se skoro fizički obračunao s Grmojom. Na sreću zaustavili su ga diplomatskiji, pametniji, smireniji i kulturniji zastupnici. Miro Bulj prvenstveno. I ne, ovo nije ironija.

E sad, dok se naša piramida trese od lamentiranja o nebitnim “tko bi koga” i “tko je pobjegao” glupostima bitno je ustvrditi što je tako izludjelo Andreja Plenkovića? Ako ste pozorno čitali članak vjerojatno već naslućujete…

Andrej Plenković je progresivac, po puno više od dva obilježja, na čelu izuzetno konzervativne stranke. To je shizofrena, neodrživa situacija. Članovi desnog krila naše piramide počinju se pitati, kritiziraju, razmišljaju. Vraćaju integritet što nijedan lider svojim podčinjenima ne želi. I dok ga “neovisni novinari” proglašavaju najjačim premijerom do sada, nedodirljivim Supermanom koji bi Grmoju prebio kao vola u kupusu, intelektualnim Übermenschom, taktičkim Spidermanom… on, u stvari, nikad nije bio slabiji.

I to je ukratko to. “Simple as that“, rekli bi naši američki, zahvaljujući Kolindi Grabar Kitarović još uvijek, prijatelji. Ne smijemo zaboraviti da Andreju Plenkoviću vlast osiguravaju, za njegove birače, suspektni likovi. Milan Bandić s hrpom progresivnih prebjega, klijentelistički HNSovci i suhozlati samoprozvani patron i Vučićev isprdak Milorad Pupovac koji, blago rečeno, nije osoba s vizijom uljuđene asimilacije srpske zajednice u hrvatsko društvo, a malo žešće rečeno, osoba koja pokreće baš onu spiralu mržnje koju je predsjednik Vlade, treba ovo naglasiti, neopravdano, lažljivo, bezobrazno, tašto, bahato i huškački dodijelio MOSTovcima. Jasno da je predsjednik HDZa dovoljno pametan i da shvaća vlastitu situaciju, jasno je i da mu se situacija ne sviđa, a posljedica svega je velika uzavrelost u HDZovom dijelu piramide. Kuha. Kipi. A onda kad netko, neki konzervativac pa makar i populistički poput Grmoje, pogodi u živac…

Ako hoćete, možemo i korak dalje – zbog cijelog ovog neprirodnog i shizofrenog stanja, zbog kipuće atmosfere u HDZu, odnosno, i prvenstveno, zbog Andreja Plenkovića je Damir Krstičević onako reagirao prema nedužnoj maketi aviona, a ne zbog light-provokacije Franka Vidovića koji je bio tamo gdje je trebalo, i koji, gotovo sigurno, želi avione na isti način kao što ih želi i ministar.

Hajdemo za kraj još jedan mali korak dalje. Za razmišljanje čisto. Reakcija Andreja Plenkovića prema Nikoli Grmoji najbolje oslikava odnos progresivaca prema konzervativcima. Ne treba generalizirati, ali, načelno, glupost i protuprirodnost progresivnih stajališta izaziva nemir i teško mogu podnijeti mir i ustrajnost konzervativaca. A onda vrlo brzo i izuzetno lako posežu za bombama, rašpama i livorverima

Boris Traljić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari