Pratite nas

Kolumne

Hrvatska puška slama kalifat

Objavljeno

na

Završne borbe za oslobođenje od Islamske države trećeg po veličini grada u Iraku (nakon Bagdada i Basre), nekad dvomilijunskog Mosula, privukle su veliku medijsku pažnju u cijelom svijetu, pa se u brojnim izvješćima počela otkrivati malo poznata činjenica da postrojbe iračkih vojnih i policijskih specijalaca, kao i dragovoljačke (šijitske) postrojbe koje su u prvim redovima borbe koriste mnogima potpuno nepoznato oružje, odnosno neku crnu jurišnu pušku futurističkog izgleda.

Kako se ta puška nalazi u “svakom kadru” u izvješćima svjetskih televizija i na snimkama koje su se širile raznim društvenim mrežama, glas o tome da je to VHS-2, jurišna puška nove generacije hrvatske proizvodnje, koju proizvodi karlovački metalski div HS Produkt, probila se svuda.

Taj hrvatski proizvođač oružja do sada je bio gotovo isključivo poznat po svojim dokazanim pištoljima nastalim na osnovi prototipa HS 2000 koji je postao osnova za kasniju proizvodnju desetaka novih inačica tog polimerskog pištolja koji američko tržište (kao XD modele koje distribuira Springfield armory) i danas guta u količinama od oko pola milijuna primjeraka godišnje.

Puška VHS-2, nakon višegodišnjeg pregovaranja i testiranja u svim uvjetima, napokon je tijekom 2015. izabrana kao jurišna puška iračkih specijalnih postrojba. Istodobno, o njezinoj prodaji pregovarano je i s vlastima Kurdske autonomije na sjeveru Iraka, oko čega je također trebalo biti pregovarano i u službenom Bagdadu.

Na kraju, izravnim ugovorima između hrvatske i iračke države (na razini ministara obrana), dvije su vlasti amenovale posao i, prema raspoloživim informacijama i procjenama, iračke i kurdske vlasti kupile su svaka po oko 10.000 primjeraka nove hrvatske puške, premda se mnogima čini da na tim bojišnicama ima i više od ukupno 20-tak tisuća VHS-ica. I cijenu te puške, kao i isporučene količine, obavija veo poslovnih i drugih tajni, no procjenjuje se da VHS-2 u standardnom obliku stoji oko 2000 dolara, ali može stajati i puno više, ovisno o željama kupca i količini dodatne opreme koja se može dograditi na standardni oblik puške.

Cijenom se, dakle, hrvatska puška izjednačila s onom najpoznatijom koju proizvodi njemački Heckler & Koch. Nakon što su mediji objavili da iračka vojska u borbama za oslobađanje Mosula rabi hrvatsku jurišnu pušku VHS-2, karlovačkog proizvođača HS Produkt, izazvalo je to veliki interes na arapskim portalima i forumima. Oni uvelike analiziraju i pišu o “najubojitijoj jurišnoj puški koja je odigrala važnu ulogu u razbijanju kalifata” te je spominju kao “čudo inovacije i tehnologije odličnog dizajna, laganu, idealnu za blisku borbu, koja ne trza i ne smeta joj pijesak, no ni vlaga, snijeg, blato, nema ni zastoja, velike je vatrene moći i standardnog NATO-ova kalibra (5,56 mm)”.

Prema pisanju arapskog portala “Vojna tajna”, nije bilo lako proizvesti takvu vrstu puške. Objašnjavaju kako je proces proizvodnje počeo je još 1992. godine kada je Hrvatska vojska, za vrijeme Domovinskog rata, koristila kalašnjikov AK-47 koji se pokazao neučinkovitim, nakon čega su odlučili, u dogovoru s tvornicom HS Produkt, napraviti novi model puške. Istraživanja su trajala do 2003., da bi 2005. bili proizvedeni prvi prototipovi pušaka pod nazivom VHS-D i VHS-K, koje su se razlikovali u malim nijansama dužine i težine.

Pojavljuje se i u Siriji

Godinama poslije, za tu prvu inačicu najviše je bila zainteresirana kuvajtska i venezuelska vojska koja je, kažu irački portali, s proizvođačima sklopila ugovor o kupnji. Valja dodati da je, istina, karlovački proizvođač u nekoliko zemalja slao svoje VHS-1 puške (kao i Iračanima, Kurdima, na Filipine), te se obično radilo o oko 500 primjeraka, kako bi se provela testiranja. Istodobno je i hrvatsko Ministarstvo obranenaručilo nekoliko tisuća primjeraka, što je kasnije i dalo referencu karlovačkom proizvođaču. No, na modelu VHS-1 uočene su neke slabosti, pa je konstruirana nova, modernizirana inačica VHS-2.

Karlovčani su 2013. počeli proizvoditi još bolje, efikasnije i ubojitije jurišne puške VHS-D2 i VHS-K2. Kako navodi portal “Vojna tajna”, ta je puška “oborila svu konkurenciju te postala najpopularnija puška općenito na Bliskom istoku”. Danas takve puške, osim iračke vojske, u borbama u Iraku koriste i šijitske dragovoljačke jedinice Al-Hashed Al-Shabi te kurdski borci pešmerge. U Siriji ih koriste kurdske snage demokratskog jedinstva, YPG. Činjenica je, međutim, da se VHS-ice nalaze i u “neplaniranim” rukama, čak su ih i isilovci pokazivali kao plijen.

Do pušaka su došli uglavnom pomoću prebjega ili su ih zarobili. Tako su na sirijskom ratištu primijećene čak i puške VHS-1, jer su, svojedobno dok su naši vojnici još bili u UN-ovim postrojbama na Golanu, pobunjenici oteli nekoliko primjeraka. Arapski portal “Vojna tajna” detaljno opisuje pušku od izgleda do specifikacija.

Na forumima koje koriste borci iračke vojske i pešmerge, uz to što ističu kako će “ISIL nestati zahvaljujući hrvatskoj jurišnoj puški koja je teroristima postala prava noćna mora zbog preciznosti i ubojitosti”, spominju i neke specifičnosti puške VHS-2 koje su njima najvažnije i najbolje. Tako je, pišu, velika prednost te jurišne puške što ima mogućnost montaže i do osam dodataka putem šina “picatinny”, što je više nego dovoljno i za najzahtjevnije jer se na njih može postaviti gotovo sve što možete zamisliti kao dodatak tome oružju, od svjetiljke preko optičkih, laserskih i ostalih ciljnika, do dodatnih rukohvata.

Najveći broj njih, koji sudjeluju u borbama za oslobađanje Mosula, posebno su zadovoljni što se uz pušku, kao dodatak, može postaviti i ručni bacač granata kalibra 40 mm koji se “u dva poteza” postavlja pod prednji dio puške. Isti se taj bacač uz pomoć vrlo jednostavnog dodatka s rukohvatom i teleskopskim kundakom može pretvoriti u samostalno oružje.

Irački borci ističu da se puška odlično ponaša i nema nikakvog odskoka poznatog kod kalašnjikova AK-47 i sličnog oružja starijeg tipa poput američkih jurišnih pušaka M-16 koje su uglavnom bile naoružanje iračke vojske do pojave hrvatske jurišne puške, koje su danas, kako pišu po forumima irački vojnici i pešmerge, “najpoželjnije na ratištu”. Proizvodnja VHS-ica je zapravo pokrenuta 2007., kada su u HS Produktu napokon bili zadovoljni prototipom, pa je uskočio MORH,koji je pušku počeo isprobavati na terenu.

Puška je izrađena na temelju tzv. bullpup konstrukcije, gdje su, za razliku od klasičnih pušaka, zatvarač, mehanizam za okidanje i spremnik smješteni iza rukohvata. Prednost je što VHS stoga ima znatno dužu cijev a da se to uopće optički tako ne čini, pa je već u startu ta puška ubojitija na većim daljinama i preciznija od klasičarki.

Konkretno, u ratnim uvjetima u Iraku, prema iskustvima korisnika, uvođenje hrvatske puške potpuno je promijenilo i stanje na fronti, jer borci sada imaju daleko veću vatrenu moć i mogu precizno uništavati protivnike čak i na udaljenostima od 500 metara. Prije uvođenja VHS-ica borci su sa svojim kalašnjikovima bili ograničeni na blisku borbu, a svaki je vod morao spašavati vojnik s teškom strojnicom. No, nije VHS jedini bullpup proizvod na svijetu.

Jedini je, pak, koji je uklonio mane te konstrukcije, a to su bile – izbacivanje čahura opasno blizu lica i samo na desnu stranu, te visoka silueta zbog visokopostavljene ručke za nošenje. HS Produktovi inženjeri su razvojem VHS-2 zapravo razvili potpuno novu pušku, jer VHS-2 nije tek poboljšana verzija, nego ujedinjuje najbolje karakteristike bullpup i klasične konstrukcije.

Opasnost s čahurama riješena je tako da je postignuto izbacivanje praznih čahura pod kutom prema naprijed. No to nije bilo sve, riješeno je i da se čahure mogu izbacivati ulijevo ili udesno, pa u nuždi vojnik može prebacivati pušku s jednog ramena na drugo. VHS-2 ima i podesiv kundak, a NATO tračnice za nošenje dodatnog oružja i opreme ima na sve četiri strane, dok je visina ručke za nošenje znatno spuštena. Najnoviji model ima spregnutu ručku za nošenje s optičkim ciljnikom koji je razvio Institut Ruđer Bošković i koji je svoje ciljnike za artiljeriju, primjerice, prodao i u Izrael.

Servis u rovu

No, sada se mnogi na arapskim i svjetskim forumima čude kako je to Hrvatima uspjeloprodati Iračanima i Kurdima VHS-icu? I za nju naplatiti koliko i za njemačku “heklericu”, koja je do pojave VHS-ica bila pojam među vojnicima. U HS Produktu kažu da je odluka pala kada su, nakon višetjednog isprobavanja puške na poligonima u Hrvatskoj, irački stručnjaci i vojnici kazali Karlovčanima da su došli “umoriti” pušku, a da je ona umorila njih. Osim tog dojma, za sklapanje posla bilo je najvažnije – dokazati kupcima da je VHS-2 kao stvorena za oštre, pustinjske uvjete.

I pokazalo se to točnim i odlučujućim. Pijesak je na Bliskom istoku poznat kao “ubojica pušaka”, jer svojom granulacijom poput brusnog papira djeluje na metalni sustav okidanja pušaka.

Stoga se sve puške moraju često servisirati u radionicama. HS-ovi su konstruktori stoga vojnicima učinili lako dostupan sustav za okidanje, tako da ga vojnik može doslovce sam i u samo nekoliko sekundi očistiti i “otpuhati” i u rovu! To što VHS-ice nakon tjedana uporabe u pijesku ne moraju ići na remont u servisne radionice bilo je odlučujuće, a konstruktori su dobili priznanje jer su odlično osmislili pušku za kupce na Bliskom istoku i sjeveru Afrike.

Tako se dogodilo da je čak prije no što su je dobili hrvatski vojnici, VHS-2 otišla u ruke stranih vojski. Danas je ta puška standardna i u HV-u. HS Produkt s VHS-2 sudjeluje na glavnim svjetskim natječajima i, premda nije dobio taj posao, jako mu je koristilo što je potkraj natječaja za opremanje francuske vojske novom puškom ušao u sami finale, među tri ponuđača (HS Produkt, belgijski FN Herstal s puškom SCAR i njemački Heckler&Koch s puškom HK416). Taj su posao dobili Nijemci, no na vidiku su i mnogo veći poslovi nego s Francuzima.

Indijska je vojska pred izborom svoje nove jurišne puške i jako je zanimaju konstrukcijska rješenja HS Produkta. Hindustan Times piše da se u Indiji provode testiranja VHS-ice i zaključuju da su njezine karakteristike “poštovanja vrijedne”. Posebno, pak, Indijci ističu da je “HS Produkt voljan za transfer tehnologije, razvoja i dizajna”, što znači da Indijci razmatraju i mogućnost da, eventualno, odaberu li ih na tenderu, hrvatske VHS-ice i proizvode u Indiji.

Naši vojnici s puškom u rukama rade selfieje

Glasnogovornik zajedničke operacije iračkih snaga admiral Yahya Rasul za hrvatsku jurišnu pušku ima samo riječi hvale. Za Večernji list kazao je kako je ta puška puno pomogla iračkim vojnicima u borbi protiv terorističke organizacije Islamske države.

– Hrvatsku pušku VHS-2 koriste najelitnije postrojbe, kao što su brigada “Brzi odgovor”, antiterorističke brigade, zatim jedinice za specijalne namjene. Gotovo sve jedinice iračke specijalne policije te djelatnici ministarstva unutarnjih poslova koriste te puške – kazao nam je admiral Rasul.

Ističe kako su do prije dvije godine iračke snage koristile ruske jurišne puške AK-47 i američke puške M-16 i M-18.

– Te jurišne puške pokazale su se neučinkovitima u borbama protiv ISIL-a i nisu bile pouzdane. Znale su blokirati prilikom pješčanih oluja, kiše ili hladnoće. Naši su borci zbog toga često stradali. Od kada naši borci i vojnici koriste jurišne puške VHS-2 dobili su na samopouzdanju jer im nikada nisu zakazale – istaknuo je admiral otkrivši nam da je danas hrvatska puška postala toliko popularna da svaki dragovoljac koji se želi priključiti borbi traži upravo to naoružanje.

– Uz to što je ubojita i veoma učinkovita, njezin je izgled šminkerski. Svaki vojnik čim je primi u ruke fotografira se i odmah se hvali na društvenim mrežama kako u ruci drži hrvatsku jurišnu pušku – govori admiral Rasul koji nije mogao precizno reći o kojem se broju hrvatskih jurišnih pušaka koje imaju iračke snage radi.

– Ne možemo sa sigurnošću reći točan broj, ali danas gotovo sva iračka vojska i mnoge dragovoljne jedinice Al-Hashed Al-habi koriste to naoružanje, a to nije mali broj – istaknuo je admiral Rasul otkrivši nam da hrvatsko naoružanje u Irak nije stiglo preko posrednika niti preko trgovaca oružjem.

– Naša je vlada potpisala s Hrvatskom ugovor o kupnji tog naoružanja, kao i provedbi obuke. Ugovor je potpisan između dviju država i to je legalno i legitimno. Mi koji smo u ratu protiv terorizma imamo pravo, kao država, kupiti oružje koje nam odgovara. Osim s Hrvatskom imamo sklopljen ugovor i s brojnim drugim europskim i balkanskim državama – kazao je admiral Yahya Rasul.

Naglašava da osim jurišne puške VHS-2 imaju i kalašnjikove i drugo naoružanje kupljeno od Hrvatske.

– Hrvatska jurišna puška zasigurno će ući u povijest Iraka i borbe protiv terorizma jer s njima smo slomili kalifat i uništili terorističku organizaciju Islamsku državu – zaključio je admiral Rasul.

Davor Ivanković, Hassan Haidar Diab / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Koliko dugo ćemo se liječiti od ‘lijeka’?

Objavljeno

na

Objavio

Što će ti taj Ronaldov dres? Idem na nasip, malo otrčati. Vraćaj se, evo sad je Stožer rekao da je od korone umro tvoj vršnjak, potpuno zdrav čovjek bio!

Navečer je ispalo da je čovjek bio nepokretan, tetraplegičar, gojazan i s visokim tlakom. Ne čudi što je dezorijentiranost danas dominantan osjećaj. Dez-orijentiran je onaj koji ne zna gdje je orijent, istok, iskon, smisao, Jeruzalem, uporišna točka prema kojoj se slažu sve druge koordinate.

Ova pandemija je jedinstvena pojava u povijesti čovječanstva. Iako po smrtnosti nije mjerljiva s kugama i ratovima, nikada do sada cijeli svijet nije bio u kućnom pritvoru. Nije sigurno ni kako je započela. Službena varijanta je da nam je virus proslijeđen od šišmiša.

U našem imaginariju i sam šišmiš je nakarada, sisavac koji leti, miš s kožnatim krilima, slijep, radarski se orijentira i još gotički dizajniran. Na mokroj tržnici u Wuhanu ga gledaju kao kod nas mlado janje. Je li nam virus od šišmiša proslijeđen preko laboratorija ili lonca sada je manje važno.

Ne zna se ni koliko je ljudi doista zaraženo, ni kolika je stvarna smrtnost. U Italiji su eksplicitno rekli da pri zbrajanju žrtava ne prave razliku je li umro od korone ili s koronom. Ona je dašak smrti koji ugasi krhki plamen na kraju života, piše Nino Raspudić / Večernji list

Puno je proturječnih informacija, većina ljudi, jasno, ne čita znanstvene časopise, već se (dez)informira iz senzacionalističkih medija, a ovi su stalno u potrazi za klikom. Kako se orijentirati? Kome vjerovati? Treba li, primjerice, nositi maske ili ih ne treba ih nositi? Odgovor se mijenja iz dana u dan. A odgovor na pitanje treba li šetati na svježem zraku u istom danu može ovisiti o tome kojeg člana Stožera pitate.

Opovrgnuta je informacija kako su liječnici u Italiji bili prisiljeni birati koga ostaviti na životu. Sofijin izbor, srećom, nije se događao. Isto tako opovrgnuto je da se preminuli svećenik don Giuseppe Berardelli odrekao respiratora u korist mlađe osobe.

Sve više su zamućene granice epidemiologije, politike, ekonomije i pučke mitologije. Lako je reći kako su javno zdravlje i ljudski životi u prvom planu pa tek onda ekonomija, ali problem je i što će stanje ekonomije povratno utjecati na javno zdravlje. Ne zna se hoće li biti lijeka i cjepiva i kada će ih biti. Hoće li se virus vraćati sezonski, mutiran, pa ni cjepivo neće biti dovoljno.

Foto: Nino Raspudić

U općoj dezorijentiranosti, jedino je sigurno da treba slušati struku, ali, važno je napomenuti, samo u domeni te struke. Epidemiolog je autoritet na svom području, međutim kad pređe u sferu političkih odluka ne može prenositi autoritet iz jedne domene u drugu. Gaf sa “zdravim” tetraplegičarem pokazuje nesvjesnu tendenciju širenja straha. Isti dan pravednički bijes cijele nacije pumpan je viješću o ženi koja je zaražena došla u poštu u Zapruđu, da bi se ispostavilo da je žena zdrava, odgovorna i humana, jer je došla predati doznaku za druge slijedeći sve upute Stožera.

Puno je lovaca u mutnom, previše je nepotrebnih uniformi i militarističke retorike. Ovo nije rat. U ratu su bili srušeni gradovi, uništene ceste, mostovi, tvornice, obradiva zemlja posijana minama, poginuli i ranjeni ljudi u naponu snage, veliki dio radno sposobnog stanovništva mobiliziran za front.

Sada nema ničega od toga i stoga ne treba pribjegavati promašenoj hiperboličnoj metaforici. Zvuči banalno, ali sada je potrebno bespogovorno učiniti sve što treba učiniti, ali i ništa preko toga.

Prije svega to se odnosi na neargumentirano sužavanje prostora individualne slobode. Došli smo do toga da nam poklanjaju ono što je naše, kao u slučaju famoznih propusnica za kretanje iz općine u općinu. Vlast prvo zabrani kretanje, a onda izda 700 tisuća propusnica. Čemu? Sadržajno je isto, ali formalno nije – ne krećeš se zato što je to tvoje pravo, već zato što ti je to poklonjeno nečijom milošću.

Totalitarni atavizam najbolje se ipak vidi u namjeri praćenja lokacije mobitela bez preciziranja na koga se odnosi, na koji vremenski rok, kada će se uništiti prikupljeni podaci i tko će sve to nadzirati. Stožer je, unatoč nekim propustima, do sada odradio dobar posao.

Autoritet stručnosti djeluje sam od sebe, što se posebno vidi kod dr. Markotić. Stoga im totalitarni umovi ne trebaju činiti medvjeđu uslugu smišljajući PR smicalice tipa “moj prijatelj Vili” ili dječje crteže superheroja, čime samo postižu kontraefekt i iritiraju javnost. Još fale sletovi i trčanje štafete. Ali uski partijski umovi ni ne znaju drugačije.

Odredbe se odnose na naša tijela, našu fizičku, biološku prisutnosti i potencijal da se zarazimo i prenesemo zarazu drugima. Pokrij gubicu i nos, ne dodiruj druge. Ograničava se što građaninovo tijelo može raditi i gdje i kako se smije kretati.

Za vrijeme opće pogibelji možemo im privremeno može dati na upravljanje svoje tijelo. Ali ne i dušu i um. Kao lojalni građani poštovat ćemo upute stožera, ali nećemo pri tome odustati od prava na razmišljanje, sumnjanje, postavljanje pitanja, traženje argumenta. Inače ćemo se duže čupati od lijeka nego od bolesti, piše Nino Raspudić / Večernji list

Raspudić: ‘Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja

Objavljeno

na

Objavio

Kroz našu burnu prošlost mi smo kao narod stoljećima naučili živjeti s raznim velikim ugrozama i u svim sudbonosnim trenutcima dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja. Sjetite se samo ne tako davnih vremena Domovinskog rata. I svih drugih povijesnih katastrofa koje smo preživjeli.

Trenutno je najvažnije poštovati mjere zaštite javnog zdravlja

Današnji svijet definiran je geopolitičkom i ekonomskom neizvjesnošću, migrantskim krizama i sve žešćim prirodnim katastrofama (požari, poplave, zemljotresi). U zadnje vrijeme tome se pridružila i epidemija koronavirusa koja trenutno predstavlja ozbiljan izazov i prijetnju cijelom čovječanstvu.

Živimo, dakle, u jedinstvenom i povijesnom vremenu u kojem je pandemija tog virusa dovela do rijetko viđenog globalnog straha i neizvjesnosti. Nitko ne zna što nam budućnost nosi. Vidite kako se sve mijenja nevjerojatno brzo i teško je predvidjeti kako će izgledati sljedeći dan, a kamoli mjesec ili godina. Sve nas to pravi zbunjenim, nesigurnim i uplašenim.

Ako slušate vijesti ili čitate naslove, teško je ne biti pesimist. Ali se treba nadati da ćemo uz pomoć udruženog napora znanstvenika cijelog svijeta i našeg odgovornog ponašanja uskoro ipak izići iz ovog korona kaosa.

Trenutno je najvažnije poštovati mjere zaštite javnog zdravlja koje su uvedene kako bi se svelo na minimum brzo širenje virusa među pučanstvom i postiglo da se broj zaraženih postupno smanjuje, a ne povećava. To je, dok se ne pronađe vakcina, jedini način da se spriječi golemi pritisak na bolnice i zdravstvene ustanove koje jednostavno nemaju kapacitete prihvatiti i zbrinuti golemi broj zaraženih u isto vrijeme.

Izbjeći talijanski i španjolski scenarij

Iz dosadašnjeg razvitka situacije očito se vidi da države u kojima je dobro organizirana preventivna zaštita i čije se stanovništvo pridržava propisanih pravila ponašanja, prave pozitivne iskorake na bolje. Najbolje je dakle slijediti upute zdravstvenih stručnjaka i provoditi mjere koje nam savjetuje nacionalni stožer za obranu od koronavirusa. U njih treba imati povjerenja jednostavno zato što su u pitanju vrhunski stručnjaci i realistični ljudi koji se danonoćno žrtvuju za naše dobro i spas. Vodeći bitku protiv nekontroliranog širenja zaraze kako bi se izbjegao talijanski i španjolski scenarij.

Svako vrijeme ima svoje heroje. U ratu su to hrabri vojnici i branitelji. U miru razni sportaši, izumitelji, dobročinitelji. U nepredvidljivim prirodnim katastrofama to su spasitelji i oni koji skrbe o žrtvama. Današnji heroji su zdravstveni radnici – liječnici, medicinske sestre, bolničari, pomoćno osoblje u bolnicama i vozači žurne pomoći, koji ulažu goleme napore kako bi nas spasili od stihijskog širenja zaraze s velikim smrtonosnim posljedicama.

Divovski posao

Ti ljudi zaista rade divovski dio posla kako bi nas zaštitili i liječili od posljedica zaraze. Oni su 24 sata dnevno na prvoj crti bojišnice vodeći bitku protiv napada nevidljivog neprijatelja, unatoč neprekidnom riziku da sami budu zaraženi. Iako se ne bore protiv pušaka, granata i tenkova neki od njih će umrijeti da bi spasili živote drugih ljudi. Zbog čega im treba odati priznanje i slaviti ih kao heroje.

Kao primarno sredstvo zaštite pučanstva oni nedvojbeno zaslužuju svu našu potporu i poštovanje. Stoga je na nama da im svojim odgovornim ponašanjem olakšavamo voditi tu bitku i time im omogućimo nastaviti raditi svoj vitalni dio posla na što sigurniji i učinkovitiji način.

Ako oni mogu raditi svoj tako stresan i rizičan posao svaki dan kako bi spašavali nas, zašto je onda nama tako teško ostajati kod kuće i držati se njihovih preporuka kako bi im u tome pomogli? Obeshrabrujuće je vidjeti kako neki ‘heroji’ ulice i pametnjakovići željni medijske pozornosti obezvređuju njihov napor i žrtvu.

Teoretičari zavjere

Posebice treba upozoriti na razne teoretičare zavjere koje uvijek u vrijeme neizvjesnosti i prijetnje u populističkim medijima rastu kao gljive poslije kiše. Tako i za ovaj virus mnogi od njih tvrde da je zapravo biološko oružje, a ne prirodna pojava. Kako bilo, među njima su najgori oni koji umanjuju ozbiljnost situacije i javno sabotiraju propisana pravila ponašanja. Što može nanijeti puno štete društvu. To su oni koji imaju negativan odnos prema mjerama zaštite te time bitno pridonose povećanju širenja zaraze. Ti mudrijaši širenjem nepovjerenja u zdravstvene stručnjake i njihove savjete mogu biti isto toliko opasni kao i sam virus. Nije čudo što ih je doktorica Alemka Markotić iz Stožera za zaštitu nazvala biološkim teroristima koji umjesto puškama i bombama ljude ubijaju poticanjem širenja virusa.

Oni ne samo da imaju loš utjecaj na volju drugih ljudi da zaštite sami sebe čime ugrožavaju svoje obitelji, okolinu i prijatelje, nego još usput potpiruju prijepore i podjele među ljudima te povećavaju neprijateljstvo i nasilje prema onima koje prikazuju kao krivce ili metu.

Ponovimo još jednom. Povjerenje u preporuke vrhunskih medicinskih stručnjaka, poput gospođe Markotić, i odlučna primjena mjera kriznog nacionalnog stožera najvažniji je dio borbe protiv nekontroliranog širenja virusa.

Dakle, umjesto traženja dlake u jajetu i zluradog pametovanja po mainstream medijima i društvenim mrežama, šaljimo im poruke potpore, razumijevanja i zahvalnosti. Njihovoj borbi protiv širenja koronavirusa za sada se ne nazire kraj i videći da se njihov napor i žrtva cijene sigurno će im pomoći da tu iscrpljujuću bitku lakše podnose.

Zaštititi sebe i druge

Ono što im sada najviše treba je zapravo da ostajanjem kod kuće i pridržavanjem pravila o negrupiranju i držanju potrebnog razmaka zaštitimo sami sebe i druge oko sebe, kako bi se izbjegla masovna zaraza koja bi zdravstveni sustav dovela do kolapsa.

Ako su Vukovarci mogli izdržati tri mjeseca pod kišom bombi i granata natiskani u svoje mrzle podrume, najčešće bez struje i grijanja, valjda će sada, u osvit proljeća, i svi drugi Hrvati u udobnosti svojih domova, naoružani svim silnim mobilnim telefonima, tabletima i televizorima, moći to isto.

U ovom kaotičnom vremenu jedino rješenje je ujediniti snage i raditi složno svi skupa kako bi zajedničkim naporom i potrebnim odricanjem što prije izišli iz ove nevolje. Moramo biti iznimno pribrani, odgovorni i strpljivi. Naravno, sada imamo puno razloga za brigu, ali je dobro vidjeti svijetlo na kraju tunela. Dobro je biti optimist i imati hrabrosti raditi ono što je ispravno, radije nego ‘hrabro’ praviti probleme sebi i drugima.

Važno je ne paničariti jer ljudi u panici nikada ne donose razumne odluke. Mirni i razumni ljudi ohrabruju nadu. Oni su sposobni pronaći riešenja za najveće i najsloženije probleme. Strah i panika nas čine da se povlačimo u sebe, izazivaju gnjevne, nestrpljive i kratkovidne reakcije. Ljudi skloni panici obično se previše usredotočuju na sebe, na ono što je trenutno i kratkotrajno, bez da gledaju širu sliku. Kako ćemo izići iz ovog stanja ako se budemo ponašali tako?

Naučili smo živjeti s ugrozama

Kroz našu burnu prošlost mi smo kao narod stoljećima naučili živjeti s raznim velikim ugrozama i u svim sudbonosnim trenutcima dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja. Sjetite se samo ne tako davnih vremena Domovinskog rata. I svih drugih povijesnih katastrofa koje smo preživjeli.

Sada ćemo opet morati pokazati čvrstinu koja obilježava naš rod i još jednom, uz Božju pomoć, sačuvati naš dom i domovinu.

Ovdje je vrlo važno istaknuti kako smo u svim tim teškim situacijama pokazali iznimnu međusobnu solidarnost. Tu našu tradicionalnu solidarnost trebamo sada podići na još višu razinu. Međusobnim pomaganjem, suradnjom i poštovanjem lakše ćemo prevladali ovu pošast. Ohrabrujuće je čitati i gledati te divne mlade ljude koji idu obavljati kupovinu i na druge načine pomažu stare i nemoćne koji su ostali sami. To jasno ukazuje da naši potomci nisu izgubili dušu ni naslijeđenu kršćansku i ljudsku sućut.

Narod i država koja ima takvu mladež ima i budućnost.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari