Pratite nas

Herceg Bosna

Hrvatska republika u BiH ili rasap

Objavljeno

na

Projekcija Bosna

Nekoliko poruka u zadnje vrijeme daju do znanja da se i glede Bosne i Hercegovine povijest vraća na stare podjele utjecaja, iz vremena Beča, Moskve i Carigrada, s tim što je Beč zamijenjen Bruxellesom. Prva je zapadna poruka da daytonska BiH više ne drži vodu i da će ju zamijeniti bruxellska Bosna i Hercegovina. Sadržaj toga pojma još je posve nepoznat. Druga je poruka Moskve da će mogući ulazak BiH u NATO držati provokacijom, i ta je poruka vrlo jasna i čitljiva. Treća je Erdoganova poruka odnosno stalnost njegove politike koja definira BiH kao tursku provinciju i europski islamski mostobran.

Mogla bi se dodati i četvrta poruka tzv. islamske države da je BiH u njezinim zamišljenim granicama, kao i Hrvatska. Ako ovu zadnju za sada apstrahiramo u nadi da će krvavi kalifat biti sveden na povijesni incident i uklonjen sa scene, ostaju tri trajne povijesne silnice i po potrebi nasilnice – zapadna koja se u BiH pitanju jednostavno ne snalazi, posebno njezina europska komponenta koja se u ratu držala katastrofalno loše, a u miru još gore, istočna nasilnica koja i nadalje teži ostati sljednicom fantomskog Bizanta i bliskoazijska koja bosanski muslimanski fenomen koristi kao svoj europski pašaluk i u tome ima uspjeha.

Pomaci u zapadnim razmišljanjima ipak su ponešto vidljivi. Suočeni s islamističkim nevoljama u mezopotamskim područjima, zapadni analitičari među kojima su američki vidljiviji, pokazuju nešto više senzibilnosti prema položaju Hrvata i tako se povijest možda ponavlja po matrici odnosa prema Hrvatima u Hrvatskoj devedesetih, kada smo mi od loših momaka i razbijača omiljene im Jugoslavije, na svršetku rata postali dobri momci jer smo obavili njihov posao upravo u BiH, za što su nas nagradili ukidanjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne, odnosno hrvatske republike u BiH.

Poruke s hrvatske strane, to jest iz Republike Hrvatske, još su više-manje domobranske, što bi rekli cinici, a to se očituje u stidljivim zahtjevima oko ravnopravnosti Hrvata u BiH, bez jasne i odlučne riječi kako bi se ta ravnopravnost doista i zauvijek mogla postići. A ne može se bez hrvatskoga teritorija i, naravno, hrvatskih institucija, bez novoga državnog ustroja.

Pomaci u zapadnim razmišljanjima ipak su ponešto vidljivi. Suočeni s islamističkim nevoljama u mezopotamskim područjima, zapadni analitičari među kojima su američki vidljiviji, pokazuju nešto više senzibilnosti prema položaju Hrvata i tako se povijest možda ponavlja po matrici odnosa prema Hrvatima u Hrvatskoj devedesetih, kada smo mi od loših momaka i razbijača omiljene im Jugoslavije, na svršetku rata postali dobri momci jer smo obavili njihov posao upravo u BiH, za što su nas nagradili ukidanjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne, odnosno hrvatske republike u BiH.

Sada polako shvaćaju da su omogućili projekt stvaranja čiste islamske države, ne samo u Federaciji nego u doglednoj budućnosti i u izmišljenim granicama izmišljene države Bosne i Hercegovine. Taj uvid, pod rukom s islamističkim hororom kojemu smo svjedoci, činjenica da islamisti imaju ako ne otvorenu potporu, a ono simpatije, da se iz Bosne regrutiraju džihadisti u velikom broju, taj zakašnjeli uvid skreće njihovu pozornost na Hrvate koji ipak još postoje i čija bi republika ipak zaustavila bosansko-muslimansku ekspanziju, svodeći muslimansku državu na manji i lakše nadzirani teritorij.

Hrvatska savezna država u BiH

SAD EUTako je nedavno američka ekspertna skupina zaključila da stvaranje hrvatske republike, dakle hrvatske savezne države u BiH i ne bi bilo tako loše rješenje. Ni Europska unija više ne vrišti od užasa kada se spomene ta mogućnost. Sada je sve na Hrvatskoj, na hrvatskim europarlamentarcima koji i nisu loše započeli posao oko BiH, ali nemaju iza sebe hrvatski Vladu koja bi odlučno djelovala. Nadajmo se da će uskoro takvu Vladu i dobiti.

Daytonski sporazum, a posebno njegovi aneksi, tihe revizije nakon njega i potpuni neuspjeh protektorata – povijest su političkoga bluda, nasilja i arogantnosti viđenih u kolonijalnoj prošlosti. Naravno da je Dayton odavno preživio, ali se u njegovoj definitivnoj razgradnji i težnji za novim, prirodnijim ustrojem, treba pozivati na činjenice koje mu ne idu u prilog, odnosno čine ga nelegitimnim.

Daytonski sporazum, a posebno njegovi aneksi, tihe revizije nakon njega i potpuni neuspjeh protektorata – povijest su političkoga bluda, nasilja i arogantnosti viđenih u kolonijalnoj prošlosti. Naravno da je Dayton odavno preživio, ali se u njegovoj definitivnoj razgradnji i težnji za novim, prirodnijim ustrojem, treba pozivati na činjenice koje mu ne idu u prilog, odnosno čine ga nelegitimnim.

Prije svega, parlament Bosne i Hercegovine nikada nije potvrdio aneks 4 o stvaranju dviju administrativnih jedinica. Drugo: ustavotvorna skupština Federacije BiH koja je prihvatila Daytonski sporazum, donijela je i odluku o zadržavanju prava na otkazivanje Daytona. Treće: daytonska odredba o posebnim odnosima, odnosno konfederaciji Federacije BiH i Republike Hrvatske nikada nije realizirana. Četvrto: izvorni tekst Daytonskoga sporazuma doživio je u ovih skoro dvadeset godina tolike izmjene – posebno na štetu Hrvata, da se o njegovu postojanju više i ne može govoriti, samo i krivotvorini nastajaloj u dužem razdoblju.

Na svemu navedenom treba inzistirati kada se uskoro bude govorilo o novom ustroju, na temelju neotuđivog suvereniteta hrvatskoga naroda u BiH – čime se vraćam na sazivanje hrvatskoga narodnog sabora iz 2000. i Deklaraciju, te referendum o pravima i položaju hrvatskoga naroda s gotovo stopostotnom voljom, ali u izrazito nepovoljnim uvjetima i strašnim terorom koji je uslijedio, zulumom gorim od turskoga.

No, velim, povijest je dinamična, Hrvatski narodni sabor opet postoji kao kohezivna snaga, skori izbori donijet će valjda ponešto dobra, a onaj narodni napor iz 2000. oko hrvatske samuoprave treba u najskorije vrijeme oživjeti isključivo nastojanjem na stvaranju hrvatske republike u BiH koja je jedini prirodni način ostvarivanja slobodnoga života Hrvata.

Ostatci ostataka

Protivnika te zamisli ima mnogo, posebno u Hrvatskoj, što je jadno, a ta bijeda proizlazi iz neodostatka povijesne svijesti i izraženog suvremenog protuhrvatstva službene hrvatske politike. Ja na hrvatsku državu u BiH gledam kao što su nekada davno Hrvati gledali na ostatke ostataka Hrvatske i uspjeli ih sačuvati, a da nisu očuvali taj uski teritorij i državnost, Hrvatska više nikada ne bi oživjela na zemljovidu, niti bi bila moguća rekonkvista svršetkom 17. stoljeća, niti bi se s vremenom opet okupile hrvatske zemlje, a jedina koju nismo uspjeli sjediniti jest upravo Bosna i Hercegovina. (Teritorijalna sakaćenja Hrvatske, posebno u vrijeme komunističke Jugoslavije – Boka kotorska i Srijem – posebna su priča.)

Sljedeće pitanje je naravno ono o granicama. Granice hrvatske države u BiH postoje, odnosno granice od neprijatelja nezaposjednutog prostora Herceg Bosne, koji je uostalom izrijekom ušao u daytonski sporazum sljedom washingtonskoga. To nisu, naravno, konačne granice jer uz prostore u srednjoj Bosni hrvatska republika u BiH treba obuhvatiti i veći dio Posavine koji je zauzet nakon srpskoga genocida nad Hrvatima i bosanskim muslimanima.

Diskontinuitet teritorija nije toliko važan, na kraju krajeva, kada bude stvorena hrvatska republika, i muslimanska ne će biti izravno povezana s najzapadnijim svojim dijelom. Naravno da će to izazvati tzv. republiku srpsku koja se Daytona s razlogom drži kao pijan plota, ali i tu mora doći do pomaka jer se u njezinom slučaju ne radi o prirodnim granicama nego o njihovu iscrtavanju genocidom. Zato je potreban dogovor i jamstvo velikih sila, odnosno kako sam odavno pisao, a sada ponavljaju i drugi – novi Berlinski kongres.

U istom pregledu istinite povijesti treba razoriti mesićevsku i muslimansku potvoru o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. U novom svjetlu, to jest prosvjetljenju zapada, demoniziranje Hrvata na prijelazu stoljeća postat će i njima samima ne samo upitno nego i nevjerojatno kratkovidno, što se može odraziti i na sudbinu Prlića, Praljka i ostalih u žalbenom procesu, čemu se svi nadamo. Nadali smo se, doduše, i da će Dario Kordić biti svojedobno oslobođen, što se nije dogodilo, no znaci vremena kazuju da je sada situacija ponešto drukčija.

Srpski genocid upravo se odmotao na suđenju Karadžiću i sada, kada nije prije, svjetska javnost ponešto znade o tome. Muslimanski genocid nad Hrvatima još ostaje zapretan u protuhrvatskim konstrukcijama, ali je sada prilika da se u okviru aktualne islamističke opasnosti opet progovori o genocidu nad Hrvatima u srednoj Bosni, od Bugojna i Travnika do Sarajeva i Jablanice, te o brutalnim zločinima onih najmanje 1500 džihadista koji su odrubljivali glave ne samo Hrvatima, nego kršćanima uopće.

U istom pregledu istinite povijesti treba razoriti mesićevsku i muslimansku potvoru o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. U novom svjetlu, to jest prosvjetljenju zapada, demoniziranje Hrvata na prijelazu stoljeća postat će i njima samima ne samo upitno nego i nevjerojatno kratkovidno, što se može odraziti i na sudbinu Prlića, Praljka i ostalih u žalbenom procesu, čemu se svi nadamo. Nadali smo se, doduše, i da će Dario Kordić biti svojedobno oslobođen, što se nije dogodilo, no znaci vremena kazuju da je sada situacija ponešto drukčija.

I da završim, moja optimistična slika skorije budućnosti jest ova: u Hrvatskoj napokon doista hrvatska, narodna vlast nakon parlamentarnih izbora, vlast svjesna cjelokupnosti hrvatstva, u Bosni i Hercegovini hrvatska republika kao jedna od tri republike, s najviše prava na postojanje jer su Hrvati najstariji narod u BiH, očuvali su BiH na referendumu za neovisnost, obranili se u ratu, dakle bez njih ni tada ni sada ne bi postojala i ne postoji. A jedini zajednički zločinački pothvat osim srpske agresije i genocida nad muslimanima-bošnjacima i Hrvatima, te muslimanskog genocida u srednjoj Bosni, jest međunarodni pothvat za uništenje Hrvata u BiH, no taj upravo doživljava reviziju.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

Napomena: Riječ je o govoru održanom na tribini Hrvatskoga slova, na kojoj su sudjelovali Željko Olujić, Mate Kovačević i H. Hitrec

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

HAŠKA PRAVDA: Za zločine u hrvatskobošnjačkom ratu – Hrvatima 273, Bošnjacima 8,5 godina zatvora

Objavljeno

na

Objavio

Da su Haško tužiteljstvo i Haški sud imali različite kriterije za procesuiranje odgovornih za zločine u hrvatsko-bošnjačkom ratnom sukobu, najilustrativnije pokazuju usporedni podatci o zločinima Armije RBiH nad Hrvatima i HVO-a nad Bošnjacima, koji su u frapantnom raskoraku s brojem osuđenih i ukupno izrečenim kaznama. I dok je za zločine nad Bošnjacima hrvatske političke i vojne dužnosnike Haški sud osudio na ukupno 273 godine zatvora, za višestrukobrojnije zločine nad Hrvatima ICTY je bošnjačkim dužnosnicima presudio ukupno 8, 5 godina zatvora, piše Hrvatski Medijski Servis.

Tijekom muslimansko-hrvatskih sukoba više od 1600 Hrvata izgubilo je život u ratnim zločinima (onako kako međunarodna zajednica definira ratni zločin), koje je počinila  tzv. Armija RBiH, od Grabovice, preko Doljana, Uzdola, Trusine, Križančeva sela, Buhinih kuća, do Travnika, Vareša, Bugojna, Zenice, Kaknja…. Među onima koji su život izgubili u masovnim zločinima bilo je 1088 hrvatskih civila. Kroz 331 logor tzv. Armije RBiH prošlo je, prema podacima Hrvatske udruge logoraša 14.444 Hrvata, dok su 632 Hrvata ubijena u tim logorima. S prostora pod nadzorom Armije RBiH protjerano je 172.000 Hrvata.

Za 1088 hrvatskih civila 8,5 godina zatvora

Za zločine ARBiH nad Hrvatima Haški sud osudio je bošnjačke vojne dužnosnike na ukupno 8,5 godina zatvora. Načelnik Glavnog štaba Armije RBiH Rasim Delić osuđen je na 3 godine zatvora (umro prije izricanja pravosnažne presude), zapovjednika Trećeg korpusa Armije RBiH Envera Hadžihasanović na 3, 5 godina zatvora i zapovjednika 7. muslimanske brigade tzv. Armije BiH Amir Kubura na 2 godine zatvora. I to je sve.

Tko su osuđeni Hrvati?

S prostora pod nadzorom HVO-a prognano je, pak,  52.000 Bošnjaka. U presudi Haškog suda u predmetu “Prlić i ostali” spominje se sedam logora HVO-a; Heliodrom i Vojno kod Mostara, Strojarski fakultet, Dretelj, Gabela, Ljubuški i “Koštana bolnica” u Stocu. Nema službenih podataka o tome koliko je kroz ove logore prošlo Bošnjaka niti o broju ubijenih logoraša. Neslužbeno spominje se kako je u logoru na Heliodromu ubijeno 52 Bošnjaka, a u presudi “Prliću i ostalim” spominje se kako su pripadnici HVO-a ubili 10 bošnjačkih civila na Bivoljem brdu kod Čapljine.

Najteži zločin nad bošnjačkim civilima dogodio se u selu Ahmići kod Viteza gdje su pripadnici HVO-a ubili 116 Bošnjaka, te u selu Stupni dol gdje je ubijeno između 31 i 38 bošnjačkih civila.

Za Ahmiće i Stupni dol 119 godina zatvora

Za zločine u Ahmićima i Stupnom dolu pred Haškim je sudom osuđeno 9 Hrvata na ukupno 119 godina zatvora i to; Zlatko Aleksovski na 7 godina zatvora, Anto Furundžija na 10, Miroslav Bralo na 20, Drago Josipović na 12, Vladimir Šantić na 18, Tihomir Blaškić na 9, Dario Kordić na 25, Mario Čerkez na 6 i Ivica Rajić na 12 godina zatvora.

Nakon godina provedenih u Haškom pritvoru optužbi za ratne zločine oslobođeni su Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić, te Drago Papić.

Za zločine nad Bošnjacima u Hercegovini Mladen Naletilić Tuta osuđen je na 25, a Vinko Martinović Šetla na 18 godina zatvora.

Dužnosnicima HRHB 111 godina zatvora

U posljednjoj Haškoj presudi za zločine nad Bošnjacima, kao, prema pravosnažnoj presudi Haškog suda, članovi udruženog zločinačkog podhvata, osuđeni su dužnosnici Vlade HR HB, premijer Jadranko Prlić na 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić na 20 godina zatvora, ministar unutarnjih poslova Valentin Ćorić na 16 godina zatvora, te predsjednik Kosmisije za razmjenu zatočenih Berislav Pušić na 10 godina zatvora, te načelnici Glavog stožera HVO-a pokojni general Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, ukupno 111 godina zatvora.

Dužnosnici Vlade RBiH nisu ni optuženi

S druge pak strane, ni protiv jednog dužnosnika Vlade RBiH, koja je u ratu de facto bila bošnjački entitet, Haški sud nije ni podigao optužnicu, pa im u Haagu nije ni suđeno.

I dok je za zločine nad Bošnjacima hrvatske političke i vojni dužnosnike Haški sud osudio na ukupno 273 godine zatvora, za višestrukobrojnije zločine nad Hrvatima ICTY je bošnjačke dužnosnike osudio na ukupno 8, 5 godina zatvora. I to je haška pravda./HMS/

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Obitelji žrtava tzv. ARBiH iz Križančeva sela i Buhinih kuća još čekaju pravdu

Objavljeno

na

Objavio

Ovih dana navršavaju se 24 godine od pokolja kojeg su pripadnici tzv. Armije RBiH počinili nad Hrvatima u Križančevu selu, nadomak Viteza. To selo najveće je stratište Hrvata u BiH, piše Hrvatski Medijski Servis.

U žestokoj borbi tog maglovitog jutra u noći s 22. na 23. prosinca 1993, najelitnije postrojbe A BiH iz Zenice, Sarajeva i Tuzle, u operaciji poznatoj kao “Krvavi Badnjak” probile su liniju obrane HVO-a. U borbama su poginula 34 vojnika i hrvatska civila, mještanina, dok je 30 ranjenih i zarobljenih vojnika HVO-a odvedeno prema Počulici, naselju koje graniči s općinom Zenica.

Selo spalili zarobljenike odveli, pa pobili

Pripadnici tzv. Armije BiH su selo temeljito opljačkali i potom zapalili sve kuće i gospodarske objekte. Snage HVO koje su već 23. prosinca 1993. god. potisnule tzv. ABiH iz Križančeva sela, udaljenog samo kilometar od središta Viteza, našli su selo kao veliko zgarište. Izuzev što su u borbama i neposredno nakon njih ubijena 34 vojnika i civila hrvatske nacionalnosti, među kojima je bilo žena i staraca, zarobljeno je  trideset vojnika HVO-a.

Njihova masakrirana tijela, nakon upornog posredovanja UNPROFOR-a, Europskih promatrača i Međunarodnog crvenog križa, nakon 39 dana predana su obiteljima. Za ovaj strašan zločin, još nitko nije odgovarao niti su pokrenute bilo kakve istražne radnje.

Zločin u Buhinim kućama

Samo 18 dana nakon Križančeva Sela, 9. siječnja, pripadnici tzv. Armije RBiH u viteškom prigradskom naselju Buhine Kuće počinili su novi strašan zločin.

Tog 9. siječnja, 1994. godine, pripadnici elitnih postrojbi iz Zenice, Tuzle i Kalesije, uz izravno zapovijedanje zapovjednika Trećeg korpusa tzv. ARBiH, generala Mehmeda Alagića, pod okriljem maglovite noći, ušli su neopaženo iza leđa domobranima I bojne Viteške brigade HVO-a, upale u naselje i među vojnicima i civilnima, među kojima je bilo djece, žena i staraca, napravili pravi pokolj.

Opljačkano je i zapaljeno desetak kuća i gospodarskih objekata, a među 27 žrtava bila su i devetorica pripadnika PPN „Munje“. Njih devetorica bili su te noći na odmoru, uhićeni su na spavanju, vezani su žicom, mučeni, masakrirani i svirepo ubijeni.

Logori ARBiH

Tijekom rata u logorima Armije BiH, u Počulici, Grbavici, Kruščici, Mahali i Sivrinom Selu bilo je, duže ili kraće vrijeme, zatočeno 195 osoba hrvatske nacionalnosti.

Uz maltretiranja, ponižavanja, premlaćivanja, odvođenje na kopanje rovova…, ubijeno je pet, teže ranjeno šest i lakše još desetak osoba hrvatske nacionalnosti.

Više od 650 poginulih u Vitezu

Inače, tijekom rata i potpune blokade Lašvanske doline koja je trajala 316 dana u Vitezu su poginula ili su ubijena 653 vojnika HVO-a i civila.

Među 78 ubijenih hrvatskih civila bilo je 21 dijete. Ranjeno je više od dvije tisuće vojnika ihrvatskih  civila, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez oba a 431 dijete bez jednog roditelja. Žrtve zločina još čekaju pravdu.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari