Pratite nas

U potrazi za Istinom

HRVATSKA, SAMOSTALNA DRŽAVA

Objavljeno

na

Hrvatska kao samostalna država nastala je na temeljima Domovinskog rata. Nikakve floskule da je antifašizam ugrađen u Ustav ne stoje. Domovinski rat je temelj Hrvatske države. U Ustavu stoje povijesne poveznice po kojima Hrvati imaju pravo na svoju državu. Evo kako je to objasnio Mate Bašić u svom članku: https//projektvelebit.com>Matešić

Hrvatska je  za svoju slobodu  podnijela veliku žrtvu i platila visoku cijenu, kako u materijalnom, tako i u vidu ljudskih gubitaka, pritom pobjedivši JNA,treću vojnu silu u Europi u to vrijeme, Srbočetnike i ekstremne lokalne Srbe.

Materijalno, znači da su JNA i Srbočetnici razarali hrvatske gradove i sela,183 526 tisuća objekata je srušeno, uništavani su kulturni i vjerski spomenici, otuđeno je kulturno blago, razarana je  cestovna i željeznička infrastruktura,  za što nikada nije plaćena ratna odšteta. Isključivi krivac za taj propust je DORH ,koji nije pokrenuo postupak plaćanja ratne odštete,iako je po presudi Haškog suda generalima  Anti Gotovini i Mladenu Markaču, Srbija označena kao agresor. Ljudske žrtve su najbolnije, tako je po još nepotpunim podacima 12 500 ubijenih ,2.367 nestalih,37 180 ranjenih, a od toga 9.816 civila.19.224 invalida i 4.273 djece ostalo je siročad, jer su im poginuli roditelji.

Domovinski rat bio je obrambeni rat.za obranu hrvatske države od agresije JNA, Velikosrpskih snaga iz Srbije,  Crne Gore i lokalnih Srba iz Hrvatske To posebno naglašavam, jer su potpuno neutemeljene priče o građanskom ratu. Domovinski rat nametnut je Hrvatskoj u kolovozu 1990.tzv.balvan revolucijom. Planski od strane JNA i Slobodana Miloševića, koji je u raspadu bivše Jugoslavije vidio priliku da ostvari ”vekovni san Srba o Velikoj Srbiji”.  Hrvatska je prethodno bila razoružana. Naime oružje Teritorijalne obrane ,koje je pripadalo Hrvatskoj tadašnji je SDP-SKH na čelu sa Ivicom Račanom, predao  JNA po naredbi generala Blagoje Adžića. Hrvatska je tim oružjem mogla naoružati 200 tisuća ljudi za svoju obranu. No komunističkoj nomenklaturi bivše Jugoslavije ni to nije bilo dovoljno, već je na inicijativu Budimira Lončara uveden i embargo na uvoz oružja , po rezoluciji  713 Vijeća sigurnosti UN od 24.rujna 1991 godine.

Hrvatski narod i građani Hrvatske su se na referendumu o samostalnosti  19.svibnja 1991 izjasnili za samostalnu Hrvatsku 94,17% ,a svega njih 1,2% bilo je za ostanak u Jugoslaviji. Izlaznost je bila velika 83,56%. Međutim tadašnja partijska elita SDP-SKH nije prihvatila izraženu volju naroda, već su napustili Sabornicu kod glasanja o samostalnosti 25.lipnja 1991 godine. Apsurdno s obzirom na doslovno plebiscitarno izraženu volju naroda.

Unatoč svim tim podlostima i otvorenom neprijateljstvu, Hrvatska se uspjela organizirati i obraniti većinu svog teritorija.  Akcijama zauzimanja vojarni uspjela se naoružati  i organizirati najprije Zbor narodne garde 3.studenog 1991.koji se preobrazio u Hrvatsku vojsku. Akcijama Maslenica 22-27.siječnja1993, Bljesak 1.svibnja 1995.,Oluja 4-7.kolovoza 1995 Hrvatska je pobjedama i oslobađanjem teritorija stvorila respektabilnu vojsku. Hrvatski vojnik bio je primjer hrabrog i časnog vojnika koji je motiviran ljubavlju prema svojoj domovini učinio čudo. Na krilima uspješnosti akcije Oluja trebalo je sprovesti lustraciju svih onih koji nisu htjeli samostalnu Republiku Hrvatsku, pa danas ne bi bilo ovoliko apsurda u Hrvatskoj. Međutim lustracija nije provedena, već je Istočna Slavonija mirnom reintegracijom vraćena u ustavno -pravni poredak RH. Koliko god se mirnom reintegracijom sačuvalo ljudskih života ,toliko i danas osjećamo posljedice te mirne reintegracije u vidu Zakona o oprostu ili aboliciji. Abolirano je 21.641 osoba ,koje su potom zapošljavane u državnim institucijama,Policiji,Pravosuđu,Školstvu i sa tih pozicija djeluju kao Peta kolona.Poznati govor Dr.Franje Tuđmana na Plesu 23.studenog 1996

tudman-je-prije-18-godina-shvatio-tko-su-jugokomunisticki-ostaci-i-diletanti

RAZDOBLJE NAKON SMRTI DR.FRANJE TUĐMANA

Nakon smrti Dr. Franje Tuđmana 10.prosinca 1999.godine dolazi do potpune devastacije i razaranja Hrvatske državnosti. Abolirani Srbi, bivši komunisti ,a sada SDPovci, Yugoudbaši, Yugonostalgičari, koji su se organizirali po interesnim skupinama ,uvukli su se u sve institucije državnog ,društvenog  i javnog života i djeluju sa pozicija neprokosnovenosti, jer ih štite mediji i Pravosuđe! Troše proračunski novac ” šakom i kapom” i to mahom nenamjenski za osobno bogaćenje i protiv interesa RH.

Stjepan Mesić izabran u dva mandata za Predsjednika RH od 18.veljače 2000.do 18.veljače 2010 godine, radio je protiv interesa RH. Najprije je otvorio arhiv pok.Predsjednika Dr.Tuđmana engleskim novinarima, pa je potom Haškom sudu dostavljao dokumente sve redom, čak i ono što nisu tražili ,a sve sa namjerom da inkriminira Domovinski rat i RH. Potom je započeo detuđmanizaciju,pričajući svugdje degutantne viceve o pok.Predsjedniku,zatim umirovivši 12 Generala Hrvatske vojske,progonom Hrvatskoh branitelja i destrukcijom Hrvatske vojske, ideološkim podjelama ,gdje se od velikog ” Ustaše” i pjevača “ustaških” pjesama,preobrazio u velikog “antifašistu”. Goreg čovjeka na mjestu Predsjednika RH ni da smo svijećom tražili ,ne bi ga mogli naći! A biran je u dva mandata??? To isto izaziva sumnju u točnost izbornih rezultata, jer su izborne liste sa popisom birača sporne .Stalno  se sa njima manipulira! Tako su oba mandata Stipe Mesića prošla u potkopavanju Hrvatske države ,umjesto da kao njen Predsjednik radi na boljitku i napretku države koju vodi i koju predstavlja! Kojeg li apsurda ili paradoksa?

Tada 27.siječnja 2000 godine na čelo Vlade RH dolazi Ivica Račan i Koalicije 6 stranaka. Tek tada nastupa masovno micanje domoljubnih kadrova iz svih državnih institucija Policije ,Pravosuđa ,Školstva i Vojske. Apsurdno je da su ljudi zaslužni za samostalnost i državnost Hrvatske bili udaljeni iz  svih važnijih državnih i društvenih institucija.. Postalo je jasno da je SDP-SKH ustvari lustrirao domoljubni dio Hrvata ,umjesto da se dogodilo obratno ,kao u drugim europskim  zemljama bivšeg socjalističkog bloka. Vrijeme vladavine Ivice Račana obilježeno je nizom protuhrvatskih poteza,koji su izravno bili protiv interesa Hrvatske. Sjetimo se samo Sporazuma Račan -Drnovšek o razgraničenju u Piranskom zaljevu ili Savudrijskoj vali, koji nas još i danas opterećuje. Problem još nije riješen! A o rasprodaji Banaka tek. Veliki apsurd! Naime banke su sanirane i dokapitalizirane sa 87,6 milijardi kuna iz Proračuna ,a prodane za 5,4 milijarde kuna.Van svake pameti!  Dok su branitelji na ratištima ginuli i ostajali invalidi ,uski krug ljudi enormno se obogatio. Tako su mnogi privatizacijom i tajkunizacijom ostajali bez posla ,blokirani,obespravljeni i deložirani. To je ustvari jedan od najvećih zločina prema hrvatskom narodu.

Hrvatska se tijekom rata skrbila o 500 tisuća svojih prognanika i izbjeglica i 150 tisuća iz BIH a bila je zadužena 48 milijardi ,da bi nakon Račanove vladavine taj dug Ministar financija Mato Crkvenac povećao za još 35 milijardi !

VLADAVINA IVE SANADERA

Novim izborima od 9.prosinca 2003 godina na vlast opet dolazi HDZ I Ivo Sanader dobiva mandat za sastavljanje Vlade.Drugi je mandat dobio nakon izbora 2007 pa mu je Sabor 11,siječnja 2008 izglasao povjerenje u drugom mandatu. a 1.srpnja podnio je ostavku. Njegovo su vladanje obilježile brojne afere ,mito i korupcija kao način vladanja. Ivo Sanader je prvi i jedini Premijer koji je nepravomoćno osuđen i suđenja mu još traju. Nojpoznatija afera je Fimi-medija kojom je izvlačen novac iz Proračuna.

Najveći apsurd vladavine Ive Sanadera je bila potraga za generalom Antom Gotovinom i poslušnički i podanički odnos prema Carli del Ponte haškoj tužiteljici.Poznata je ona rečenica Vladimira Šeksa :”locirati,uhititi,transferirati”General Gotovina proveo je nakon uhićenja na Kanarskim otocima 7.prosinca 2005.sedam godina u zatvoru,da bi 16.studenog 2012 bio oslobođen skupa sa generalom Markačem. Apsurdno je uopće što je hrvatska pobjednička vojska došla pod jurisdikciju Haškog suda.Čak 95,4%  Hrvata  se izjasnilo da je Haški sud nepravedan i politiziran,pogotovu u mandatu omražene glavne tužiteljice Carle del Ponte!

Haški je sud počeo sa radom 18.studenog 1993.godine. U osnovi je zamišljen kao sud za osudu kršenja međunarodnog prava ,međutim pretvorio se u instrument političkog pritiska na zemlje čijim se građanima sudilo. Haški sud za područje bivše Jugoslavije uopće nije ispunio zadaću koja se  od njega očekivala,iza koju je dobio mandat od Vijeća Sigurnosti UN,Rezolucijom 827 od 25.svibnja 1003.godine.Nije osudio direktnu umješanost Srbije  u genocid u Srebrenici! Nije uopće sudio ni vrhovnim zapovjednicima JNA,Veljku Kadijeviću i Blegoju Adžiću i to na osobnu intervenciju Carle del Ponte. To je potvrdila i Florence Hartman,koju je Sud zbog iznošenja tih i drugih istinitih podataka ,osudio na plaćanje 7 tisuća € kazne.!!! Isto je potvrdila i Nataša Kandić iz Beograda!

Iz navedenog  je vidljivo  da je to ustvari politički Sud koji žrtvama  nije donio ni zadovoljštinu,niti bilo kakvu pravdu. Još traje žalbeni postupak za suđenje tzv. Šestorki iz BIH,koji su prvostupanjskom presudom bili osuđeni na visoke kazne za “udruženi zločinački poduhvat”po rastezljivoj formulaciji za političke  osude. U ovom suđenju veoma važnom za budućnost Hrvatske ,Vlasti RH bile su totalno nezainteresirane,što je krajnja nebriga za  hrvatske interese !!!

Ostavkom Ive Sanadera na čelo HDZa i Hrvatske Vlade dolazi Jadranka Kosor ,koju je Ivo Sanader postavio za svoju zamjenicu. Vlada Jadranke Kosor bila je izrazito nepopularna! Uveden je krizni porez tzv.”harač”,povećan je PDV,povećala se nezaposlenost,nelikvidnost i vanjski dug! U dvije godine mandata ,vanjski je dug povećan za 6 milijardi €.

VLADAVINA ZORANA MILANOVIĆA

I nakon Jadranke Kosor i HDZove Vlade ,ponovno dolazi na vlas SDP sa Zoranom Milanovićem kao Predsjednikom Vlade 23.prosinca 2011 godine.  Dolaskom SDPa na vlast ponavlja se nažalost komunističkim metodama čistka preostalih domoljubnih kadrova u državnim i društvenim institucijama. Po kazivanju Milanke Opačić osobno radilo se o brojci od oko 5 tisuća ljudi. Poznat je točan podatak da je tadašnji ministar MUPa Ranko Ostojić smjenio 2439 djelatnika MUPa ,jer su ti ljudi pokrenuli Sudski spor, i dobili ga!

Smjene i to obimne dogodile su se i na HRT u,jer je na mjesto ravnatelja ,postavljen Goran Radman ,posljednji nositelj Titove štafete i čovjek od osobitog povjerenja tadašnjeg Predsjednika Ive Josipovića. HRT očiščen je od domoljubnih kadrova ,a ostali su samo podobni Partiji odnosno  SDPu!!!

Braniteljska populacija izrazito nezadovoljna radom Vlade  Zorana Milanovića,njegovog ministra Freda Matića,pomoćnika Bojana Glavaševića i zamjenice Vesne Nađ,podigla je protestni Šator ispred Ministarstva branitelja 20.listopada 2014 godine,a prosvjed je trajao 555 dana. Dogodilo se još apsurda od strane ministra Freda Matića. Naime na internet je stavljen popis branitelja ,sa izlikom sređivanja liste zbog lažnih branitelja. To nijedna zemlja nije nikada napravila,jer je taj popis ustvari lista za odstrel hrvatskih branitelja od strane Srbije ,koja si je uzela za pravo da bude mini Hag za zemlje bivše Jugoslavije. Jedan apsurd bez presedana je da zemlja agresor ponavlja agresiju samo ovaj puta  ne oružjem, već pravno, proganjati,suditi i zatvarati žrtve svoje agresije !Doista van svakog razuma !!!

Težak i nezapamćeno brutalni incident dogodio de 28.svibnja 2015 godine kada su specjalci MUPa po nalogu Zorana Milanovića i Ranka Ostojića naganjali branitelje i 100% invalide u invalidskim kolicima po Trgu Sv.Marka,a oni se sklonili u crkvu Sv.Marka.Tada je pater Ike Mandurić na samom crkvenom pragu spriječio specjalce da uđu u crkvu.Svugdje u svijetu poštuje se crkva kao utočište i kao eksteritorij! Međutim staljinistima Milanoviću i Ostojiću ništa ne znači svetogrđe i skrvnavljenje crkve ! Čak su bili toliko beščutni da nisu dopustili niti dostavu lijekova i osnovnih potrepština u Crkvu za 100% invalide! Nečovječno do bola!Zamislite taj apsurd nad apsurdima ,branitelji 100% invalidi koji su zdravlje ostavili na bojišnici u Domovinskom ratu,napadnuti od strane policije države za koju su stradali! Policije u čijem su sastavu abolirani četnici protiv kojih su se borili! Apsurdno! i ti i takvi policajci ih opet u njihovoj državi sada ponovno napadaju , natjeravaju  i prisiljavaju da spas potraže u Crkvi! Tako su branitelji i invalidi postali dvostruke žrtve u svojoj domovini ,lustrirani od strane onih koji Hrvatsku nisu htjeli i koji su je napali kao agresori!

MANJINE U HRVATSKOJ

U Ustavu RH definirano je da je Hrvatska Država hrvatskog naroda i nacionalnih manjina,a ima 22 manjine. Svim manjinama  je po Ustavu zagarantirana  ravnopravnost,sloboda ,prava čovjeka  i državljanina,te gospodarski i kulturni napredak i socjalno blagostanje.Međutim i tu se vidi hrvatski apsurd, jer su manjinama data posebna politička prava,pravo na posebni izbor zastupnika u Hrvatski Sabor. To posebno pravo je u izravnoj suprotnosti sa temeljnim ustavnim načelom o ravnopravnosti svih građana Hrvatske!

Uglavnom nacionalne manjine sve ostvaruju sva svoja prava,ali dio Srpske nacionalne manjine  predvođene Miloradom Pupovcem i dio Talijanske nacionalne manjine predvođene Furiom Radinom ,zlorabe dobar odnos Hrvata prema njima i neprestano rovare protiv RH. Ne samo da rovare nego i propagiraju i proturaju iredentističke ideje i namjere,sa ciljem destabilizacija Hrvatske i njeno cjepanje !

Poznata je djelatnost SNVa i Milorada Pupovca kao predsjednika SNVa. Neprestane priče o fašizaciji i ugroženosti u koliziji su sa ogromnim sredstvima koje dobivaju iz Proračuna RH. Troši se nemilice ,bez nadzora i bez polaganja računa na što je novac utrošen. A ugroženi su! Kojeg li apsurda?  A tu je i pitanje ćirilice , koje po postotku  pripadnika manjine ne bi trebalo ni biti!

Talijanska manjina pak preko IDSa  isto  se neprestano poigrava sa talijanskom iredentom i sa njima surađuje. Stalne provokacije sa Republikom Istrom,neprestani tinjajući sukob sa Zagrebom ,koje provociraju pod parolom regionalnosti i autonomije ,dovode do stalnih napetosti u međuetničkim odnosima! Dvojezičnost je uvedena u istarskim općinama ,ali isto ne po postotku brojnosti ,već po dogovoru i Osimskim sporazumima!

PRETVORBA I PRIVATIZACIJA

U pretvorbi i privatizaciji sudjelovali su uglavnom ljudi bliski bivšem komunističkom režimu i jugoslavenskim obavještajnim službama ,a radili su u strateškim poduzećima i imali povlaštene informacije.Udba je sudjelovala u privatizaciji preko velikih sistema koje je nadzirala Astra,Ingra,JAT,Genex,Jugotours i ostala Import-export poduzeća,zatim INA ,Inatours,Pliva i dr.

Zakonom o privatizaciji  od 22.travnja 1991.izostavljene su namjerno banke iz pretvorbe vlasništva poduzeća.Banke nisu mogle postati d.d.i nisu se mogle privatizirati,jer nikada nije donešen ni jedan zakon koji bi potvrdio pretvaranje banaka u dionička društva. Hrvatski bankarski klan( Gregurić,Valentić,Luković,Mateša,Šarinić,Prka,Škrebi još oko 500 njih) nezakonito su postali vlasnici cjelog bankarskog sustava Hrvatske.

Dolaskom na vlast Ivice Račana kulminirala je najveća pljačka hrvatskog naroda. Hrvatske banke sanirane su sa 87,6 milijardi kuna,a prodane su za 5,4 milijarde kuna.????  Totalno apsurdno! Najveći Hrvatski apsurd !

2001  godine prodane su zlatne zalihe od 15 tona čistog zlata iz ostavštine SFRJ koje je pripalo Hrvatskoj ili hrvatskom narodu ,a dolare su pohranili u HNB koja je i onako u vlasništvu bankarskog lobija.  Da ne bude zabune 2001 godina je u vrijeme Vlade SDPa i Ivice Račana kao predsjednika te Vlade.

Svi relevantni čimbenici u Vlasti znaju za ovu najveću pljačku hrvatskog naroda uopće i što je učinjeno ? Veliko ništa!!!

DORH, USKOK, PNUSKOK, Bajić, Cvitan sve to znaju i ništa ,apsolutno nitko ništa nije poduzeo! Što se može pomisliti nego da je to sprega Politike, Institucija i kriminala  u pljački vlastitoga naroda!!!! Ali koga briga za narod? Narod je tu samo kada treba ginuti,kada treba raditi za političke elite, da oni mogu živjeti na visokoj nozi i trošiti!

Narod je blokiran,deložiran,preko 3 tisuće branitelja umire godišnje ili izvrši suicid,narod je obespravljen ,branitelji proganjani ,pravde za narod nema, još malo je ostalo da ga se do kraja iscjedi , do posljednje kapi krvi , sve dok ne nestane !

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Pogubili su i fra Melhiora Prlića vrsnog časnog brata i stolara na Širokom Brijegu

Objavljeno

na

Objavio

Fra Melhior Prlić rođen je 26. srpnja 1912. u Sovićima, župa Gorica. Roditelji su mu bili Ambro i Anica, r. Vlašić. Kršten je 27. srpnja 1912., župa Sv. Stjepana, Gorica, MK sv. III., str. 37., br. 63. Krstio ga je fra Blago Babić, župnik, a kum mu je na krštenju bio Ante Vlašić, seljak. Krsno mu je ime Jerko.

Stanje duša župe Gorica na 240. stranici donosi popis obitelji Prlić Ambrože, + Grge, kućni broj 18. Ambroža (rođ. 20. 11. 1883.) i njegova žena Anica, r. Vlašić (rođ. 11. 4. 1884.), vjenčali su se 27. 11. 1906. godine i u svom braku rodili desetero djece, osam sinova i dvije kćeri: Antu (1907.), Milu (1908.), Jerku (1912.), Ivana (1914.), Stjepana (1917.), Ivu (1919.), Grgu (1920.), Zorku (1922.), Rafu (1925.) i Ljubu (1929.). Njihov je sin Jerko postao hercegovački franjevac fra Melhior.

Osnovna škola

Jerko je osnovnu školu završio u Sovićima. Odmah ispod njegovih Vlašića, na cesti, predivna je i danas kamena kuća osnovne škole.

Školske god. 1920./21. pohađa 1. razred osnovne škole. U razrednoj je knjizi na str. 26./27. pod brojem 35 upisan Jerko Prlić, rimokatolik, rođen 26. VII. 1911. od oca Ambroža, težaka iz Sovića, k. br. 18. Učiteljica mu je bila Kornely Brekkey. Te je školske godine nedostajao ukupno četiri sata: 2 opravdano, 2 neopravdano.

Uspjeh u pojedinim nastavnim predmetima:
Polazak škole: (listopad) 1; (prosinac) 1; (veljača) 1; (travanj) 1; (lipanj) 1; svršetkom šk. godine: vdb (1)
Vladanje: (listopad) 1; (prosinac) 1; (veljače) 1; (travanj) 1; (lipanj) 1; svršetkom šk. godine: vdb (1)
Nauka u vjeri: (listopad) 3; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 3; (lipanj) 3; svršetkom šk. godine: dv (3)
Početna stvarna nastava: (listopad) 2; (prosinac) 1; (veljače) 2; (travanj) 2; (lipanj) 2; svršetkom šk. godine: db (2)
Srpski ili hrvatski jezik: (listopad) 2; (prosinac) 2; (veljače) 3; (travanj) 2; (lipanj) 1; svršetkom šk. godine: db (2)
Račun: (listopad) 2; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 3; (lipanj) 3; svršetkom šk. godine: dv (3)
Zemljopis i povijest
Prirodne nauke
Krasnopis
Geometrija i crtanje
Gospodarstvo kućanstvo
Pjevanje: (listopad) 3; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 2; (lipanj) 2; svršetkom šk. godine: dv (3)
Gimnastika: (listopad) 2; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 2; (lipanj) 2; svršetkom šk. godine: dv (3)
Ženski ručni rad

UKUPNI USPJEH: (listopad) dobro = db (2); (prosinac) dovoljno = dv (3); (veljača) dovoljno = dv (3); (travanj) dobro = db (2); (lipanj) db (2)
Na kraju školske godine prošao s dovoljnim = dv (3)

Školske godine 1921. /1922. pohađa 2. razred.
Upisan je u razrednoj knjizi na str. 62./63. pod brojem 14.
Na kraju je školske god. prošao s dobrim = db (2). Imao je u odnosu na 1. razred novi predmet krasnopis iz kojeg je imao ocjenu vrlo dobar = vdb (1). Te godine nije izostao nijedan sat nastave.
Školske god. 1922. /1923. pohađa 3. razred.
Upisan je u razrednoj knjizi pod rednim brojem 29.
Na kraju godine prošao je s dovoljnim = dv (3). U odnosu na 2. razred imao je sljedeće predmete: zemljopis i povijest dobar = db (2); prirodne nauke dovoljan = dv (3); geometriju i crtanje dovoljan = dv (3); gospodarstvo i kućanstvo dovoljan = dv (3).
Školske godine 1923. / 1924. pohađa 4. razred.
Upisan je u razrednoj knjizi pod rednim brojem 22. U školi u tom 4. razredu ima ocjene za mjesec listopad, i to: polazak škole (1), vladanje (1), nauka o vjeri (2), srpski ili hrvatski jezik (2) račun (2), zemljopis i povijest (3), prirodne nauke (2), krasnopis (3), geometrija i crtanje (3), gospodarstvo i kućanstvo (2), pjevanje (2) i gimnastika (2). Uspjeh na kraju toga razdoblja je dobar = db (2).

U razrednici u toj godini iza ovih ocjena u listopadu stoji: »Prešao u Drinovce« i potpis učiteljice Kornely Brekkey. U razrednim knjigama u školi u Drinovcima nema podataka o njemu. Time je, koliko nam sačuvane razredne knjige govore, Jerko Prlić, sin Ambrože, osnovnu školu završio u Sovićima.

Redovništvo i sveti redovi

U franjevački je red stupio kao tercijar u Mostaru 3. kolovoza 1935. U novicijat kao brat laik stupio je na Humcu 11. srpnja 1937. Arhiv Provincije čuva dopis (SP SV 120., folije 19. – 21., Humac, 13. 7. 1937.) meštra novaka fra Eugena Tomića koji obavješćuje Provincijalat da je o. provincijal 11. srpnja 1937. na Humcu primio u novicijat nove kandidate:
fra Boris (Ivan) Božić
fra Blago (Jozo) Brkić
fra Nevenko (Jozo) Dugandžić
fra Krešimir (Ante) Jukić
fra Bosiljko (Mate) Kordić
fra Teofil (Jure) Leko
fra Alojzije (Nikola) Milićević
fra Darinko (Bože) Mikulić
fra Urban (Bože) Pavković
fra Srećko (Jozo) Pejić
fra Rudo (Slavko) Prlić
fra Ambrozije (Ante) Tomić
fra Andrija (Bože) Topić
fra Stanko (Marijan) Vasilj
fra Ljubomir (Jozo) Zorić
fra Melhior (Jerko) Prlić, dosadašnji oblat primljen u novicijat laikata.
Redovničko im je odijelo obukao provincijal fra Mate Čuturić, a meštar im je bio »najprije fra Eugen Tomić, pa onda fra Mile Leko«.

Nakon godine dana provedene u novicijatu na Humcu jednostavne zavjete polaže 12. srpnja 1938. Potom ide na Široki Brijeg u stolariju. U njoj ostaje do kraja svoga života. Radio je i na početku učio zanat od vrsna stolara Hinka Rošeca, koji je već od prije u franjevačkoj stolariji na Širokom Brijegu. Fra Melhior je pismen, što ima zahvaliti pohađanju pučke škole u svojim rodnim Sovićima, župa Gorica, i nastojanju fratara u Mostaru i na Širokom Brijegu.

Da je na Širokom Brijegu radio u stolariji za samostan i za Provinciju, potvrđuje nekoliko vlastoručno ispisanih papira narudžbi i potražnja brava, drveta, dnevnica za djelatnike i drugog potrebnog za stolariju, kao i rasporedi osoblja.

Provincijal fra Krešimir Pandžić Vojnom okrugu u Mostaru službeno pod brojem 1112/40. 11. prosinca 1940. piše kako je »Prlić Jerko (fra Melhior) Ambrožin iz Sovića, rođen 1912. god. – srez Ljubuški, Vojni Okrug Mostar – pozvan ovih dana u rezervu u Hrvace – Sinj I. baterija.« Da bi bio oslobođen te »rezerve« provincijal se poziva na »naređenje u službenom Vojnom listu od 6. IX. 1940.« prema kojem se »svi obveznici-monasi od dana prijema monaškog čina imaju prevesti u obveznike-bolničare bez obzira u kojem su rodu vojske odslužili svoj kadrovski rok« …

»Obzirom na gornje moli se Naslov, da izvoli poziv u rezervu spomenutog Prlića Jerke (fra Melhiora) poništiti odnosno smatrati nevažećim, jer po svom zvanju i citiranom naređenju spada među bolničare, koji se u slučaju rata pozivaju.«

Fra Melhior je u samostanu na Širokom Brijegu i u sjemeništu, gimnaziji, konviktu za vanjske đake te u svim drugim gospodarskim objektima bio poput kućnog majstora. I ne samo da je otklanjao kvarove, on je znao napraviti i urediti mnoge zahtjevne zadatke. Tako čitamo u Hercegovini franciscani o događajima i radovima u samostanu na Širokom Brijegu:

»Novi je prefekt odlučio u dogovoru s fra Melhiorom Prlićem u prijašnjoj ostavi urediti malu banju s dva tuša. Banja je sjemeništu neophodno potrebna radi slučajeva svraba i sličnih zaraza. Zid između sjemenišnog dvorišta i samostanske ograde, što ga je 1936. tadanji prefekt o. Tadija Kožul većim dijelom podigao, produžen je za 27 metara do stolarske radionice i završen. Su tim je odijeljena sjemenišna ograda od samostanske. Fra Melhior Prlić postavio je nove električne stupove od centrale na južni dio gimnazije – sjemenište – samostan. Rupe za stupove iskopali su u ljeto 1941. dobrovoljno klerici.«

Svečane je zavjete fra Melhior položio na Širokom Brijegu 18. prosinca 1941. Pismohrana Provincije čuva »Svjedočanstvo prije polaganja svečanih zavjeta«: »Ja niže potpisani brat fra Melhior, član Reda Manje Braće, predloživši molbu starješinama za polaganje svečanih zavjeta, nakon što sam pred Bogom pomno stvar promislio, izjavljujem pod zakletvom i svjedočim:
da nisam natjeran nikakvim prisiljavanjem iz straha ili sile na polaganje svečanih zavjeta, već da to svojom voljom želim i posve slobodno hoću da ih prigrlim sa svim dužnostima što su s njima skopčane.

Ja priznajem da su mi dobro poznate sve dužnosti koje proističu iz ovoga zavjetovanja pa ih ja svojevoljno prihvaćam i odlučujem da ću ih uz pomoć Božju marljivo obavljati kroz čitavi život svoj.
Ja svjedočim da sam očito shvatio ono što se naređuje zavjetom čistoće i zakonom neženstva pa odlučujem čvrsto s Božjom pomoću to izdržati do konca života.
Napokon iskreno obećajem, da ću se prema Reguli i prema ustanovama Reda i svetih zakona pokoravati u svemu najspremnije što mi starješine nalože prema stezi Crkve i našega Reda, drugima spreman davati primjer kreposti riječju i djelom, tako da nakon polaganja svetog zavjetovanja zaslužim od Boga primiti zasluženu plaću.

Tako svjedočim i zaklinjem se na sveto Evanđelje na kojemu držim svoju ruku.
Široki Brijeg, dne 18. prosinca 1941.
Potpis: fra Melhior Prlić
Svjedoci (potpisi): fra Marijan Zubac
fra Rajko Radišić.«

Dan prije, fra Melhior je pred svom subraćom u samostanu na Širokom Brijegu prije večere u blagovaonici, kako je to uvijek običaj u ovim prigodama, pročitao i potpisao sljedeću izjavu:

»Odricanje prava na baštinu
Ja brat Melkior Prlić, dne 17. prosinca 1941 uoči moga svečanog zavjetovanja, pred Bogom i u prisutnosti redovničke zajednice, po 581 kanonu Crkvenoga Zakonika i prema općim propisima Reda po članu 89 odričem se čitavoga svoga vlasništva i svih posjeda koji mi pripadaju ili bi mi pripali.
U potvrdu toga ja se vlastitom rukom potpisujem.
Tako je. Ja fra Melkior Prlić.
Na Širokom Brijegu dne 17. prosinca 1941.«

Koliko je bio fra Melhior, i uopće časni brat laik, u Provinciji cijenjen i čašćen, potvrđuje nam izvješće Hercegovine franciscane: »Koliko provincija obiluje, Bogu hvala, svećeničkim zvanjima, toliko većma iznenađuje oskudica zvanja braće lajika u Hercegovini. Biti zdrav, čestit i sposoban radnik, još izučiti zanat pa usprkos predrasudama bliže i dalje okoline poći doživotno u samostan kao ponizni brat lajik, to je u nas doista rijedak dar Božje milosti. Što je slučaj rjeđi, to srdačnije je naša redovnička obitelj dočekala i proslavila svečane zavjete našeg vrijednog stolara fra Melhiora Prlića.

Dne 18. XII. 1941. u 7 sati pod misom položio je zavjete u ruke mp. o. provincijala, koji je prije mise uputio nekoliko toplih riječi o značenju redovničkog zvanja fra Melkioru, sabranoj samostanskoj obitelji, sjemeništu i vjernicima. Na ručku je ponovno o. provincijal čestitao fra Melkioru svečano primanje u bratstvo franjevačkog reda i sve prisutne pozvao na suradnju za zvanja braće lajika po milosti Božjoj, da čim prije ispunimo veliku i osjetljivu prazninu u životu provincije.

Po ručku priredio je u zabavnici dirljivu i bratsku svečanost u čast fra Melkioru meštar o. Vilim sa svojim klericima. Uz kratke prigodne govore tri klerika predali su svečaru tri dara: dar mp. o. provincijala od Svetog Oca blagoslovljenu krunicu i moći zaštitnika braće lajika sv. Didaka, dar o. gvardijana “Nasljeduj Krista” i dar klerikata Novi Zavjet. Na koncu su đaci otpjevali koral: Ecce quam bonum. Uzgojni rad naših Društava sv. Ante pružit će dokaz svoje temeljitosti i donijet će najplemenitiji plod, ako nam pomogne napučiti samostane zvanjima dobre braće laika.«

U Pismohrani Provincije nalazi se dopis Provincijalata, koji je potpisao tajnik Provincije, Ravnateljstvu hrvatskih državnih željeznica u Sarajevu, u kojem se za fra Melhiora Prlića i za fra Antu Perića traže »iskaznice za povlašćenu vožnju«.

Zadnji spis koji čuva Pismohrana Provincije, a odnosi se na fra Melhiora, jest onaj koji na njega osobno šalje provincijal fra Leo Petrović. A dopis Provincijalata Hercegovačkih franjevaca od 27. prosinca 1943. pod službenim brojem 914/43. glasi:
»Častnom bratu
Fra Melhioru Prliću, stolaru
Široki Brieg
Vama je povjeren veliki posao i čitav jedan imetak, kojega sačinjava material i alat u našoj stolarskoj radionici na Širokom Briegu. To je jedno veliko povjerenje prema Vama, što Vam služi na čast. Preporučamo Vam da odsele kao i dosada nastojite sačuvati povjerenje, koje su Vam svi provincijali poklanjali. U to ni najmanje ne sumnjamo.

Treba priznati da Vas na sve strane razvlače raznim malim poslima, što Vas smeta u redovitom radu koji Vam je povjeren. Da Vama bude lakše, da se ne morate obazirati lievo i desno, odlučili smo, da ne primate ničije narudžbe izravno od naručitelja nego da sve primate preko p. o. fra Andrije Jelčića, samostanskog vikara, tako da nitko, pa ni sam provincijal, ne će ništa naručivati nego sve preko p. o. vikara. Tako ćete biti u svemu mirni i bez brige.
Ovoga se točno držite.
Bratski Vas pozdravljamo.
Provincijal.«

Fra Melhior je bio jako odgovoran čovjek, radin, okretan. Fratri koji su preživjeli jugokomunistički pokolj o njemu su uvijek govorili s osobitim poštovanjem. Tako će pismeno ostati zabilježeno što je fra Vojislav Mikulić o njemu rekao u anketi koju je 1986. napravio fra Jozo Vasilj: »Fra Melhior Prlić (33). Bio je stolar. Sposoban i stručan u poslu; ozbiljan i primjeran u redovničkom životu. Za popravak brane na našoj hidrocentrali stručnjaci tražili rok od 3 mjeseca, a on je to izveo zajedno s nama za cigla 4 dana.«

Fra Melhiorov nestanak i smrt

Preživjeli đaci svjedoci, poslije fratri, kažu da je bio i u samostanskom podrumu i u mlinici tih zadnjih dana jugokomunističkih napada i žestokih borbi te da je navečer 6. veljače došao u mlinicu s viješću da je s đacima uspio ugasiti požar na zgradi gimnazije.

Njegov je otac Ambroža svima do svoje smrti svjedočio da ga je vidio živa u Imotskom i da je odveden put Splita. Od trenutka kada su ga jugokomunisti 8. veljače 1945. zajedno s drugim fratrima iz mlinice doveli pred samostanom gubi mu se svaki trag. U nekrologu Provincije stoji da je uhićen u hidrocentrali s još sedmoricom braće i odveden »via Spalatum«.

Rad na ekshumaciji ratnih stratišta iz poraća Drugoga svjetskoga rata, gdje su jugokomunisti načinili ratne zločine, Hercegovačka je franjevačka provincija započela nakon osnutka Povjerenstva za pripremu kauze mučenika. Zagvozd je prvo stručno istraženo stratište na području Hrvatske na kojem su jugokomunisti učinili zločin. U ime Provincije sve je te radove vodio pročelnik povjerenstva za Pripremu kauze mučenika fra Ante Marić.

U Mostaru 8. studenoga 2004., pod Ur. Br. 576./2004., provincijal fra Slavko Soldo dostavlja dopis sljedećeg sadržaja:
»Poštovana braćo!
Na sastanku Uprave Provincije održanom 4. studenoga 2004. u samostanu u Slanom, osnovano je Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Za pročelnika povjerenstva određen je fra Ante Marić, a za članove povjerenstva fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zovko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa.
U cijelom hrvatskom narodu i šire, naš samostan na Širokom Brijegu, uz to što je poznato Gospino svetište, upisan je u svijesti vjernika kao mjesto mučeničke smrti naše subraće. U razdoblju 1942. – 1945. partizani su ubili šezdeset i šestoricu fratara, članova naše Provincije. Godine 1945. ubili su trideset članova našega širokobriješkog bratstva u samostanu na Širokom Brijegu i oko njega, bez suda, samo zato što su katolički redovnici – “in odium fidei”.

Metkom u potiljak i spaljivanjem dvanaestorice profesora čuvene Širokobriješke gimnazije 7. veljače 1945. u samostanu na Širokom Brijegu, neprijatelji vjere htjeli su ubiti našu Provinciju upravo tu, u samostanu gdje je ona nastala. U godinama komunističke strahovlade nije se smjelo ni doći do skloništa u samostanskom vrtu, gdje su spaljena njihova tijela.

Ta vremena su iza nas. Vrijeme je da se svjedočanstvo vjere naše mučenički preminule braće predstavi Crkvi. Mnoštvo vjernika već ih štuje kao mučenike. Braći iz povjerenstva želim Božji blagoslov i mnogo uspjeha u njihovu radu.«
Osnutkom ovoga povjerenstva Hercegovačka je franjevačka provincija učinila izravan korak konačnom saznanju istine o svojoj ubijenoj braći. Ovim je dopisom utemeljeno Povjerenstvo, imenovan pročelnik fra Ante Marić i svi njegovi članovi.

Osnutkom Povjerenstva za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franjevaca pristupilo se pothvatu ekshumacije masovne grobnice u Zagvozdu. Na Radiopostaji »Mir« Međugorje fra Ante je govorio o Povjerenstvu i o tome što bi ono trebalo raditi. To je u Zagvozdu slušao Vlado Čagalj te u »eter« Radiopostaji »Mir« Međugorje postavio pitanje: »Zašto fratri ne dolaze uzeti kosti ubijenih širokobrijeških fratara u Zagvozdu i ukopanih na Sudišću?« Bilo je to 9. veljače 2005.

»Fra Ante Marić odmah je stupio u kontakt s njim i najavio svoj posjet Zagvozdu.« U dogovoru s provincijalom fra Slavkom Soldom napravljeni su dopisi župniku don Jakovu Cikojeviću i načelniku općine Zagvozd gospodinu Boženku Dediću. Obojica su na dopise odgovorili pozitivno te se moglo pristupiti ekshumaciji.

»Fra Ante se još na Vel. Četvrtak 24. ožujka 2005. u Imotskome vidio s načelnikom Zagvozda Boženkom Dedićem i gđom. Gordanom Turić, a dana 4. travnja, ponedjeljak, 2005. godine su fra Željko Grubišić župnik u Drinovcima, fra Vinko Mikulić iz Gorice, prof. arheolog Tihomir Glavaš i fra Ante Marić u Zagvozdu gdje se sastaju sa župnikom don Jakovom Cikojevićem i načelnikom Boženkom Dedićem, odlaze na lokalitet Đoginu ledinu. Tu su, po kazivanju žitelja Zagvozda, ukopani ljudi koje su partizani mučili i ubili, a među njima su i širokobriješki fratri. Snjegova više nema, proljeće se budi. Početak ekshumacije je dogovoren za 6. travnja, u srijedu, 2005. godine.«

Kako je dogovoreno, tako se i dogodilo. Na Đoginoj ledini nije rasla šuma, iako je svuda okolo rasla. Ni trave nije bilo, samo lišaj i mahovina. Na njoj ni ovce nisu pasle. Cijela su priroda, životinje, ljudi sve to vrijeme do 6. travnja 2005. poštivali to mjesto u kojem su počivali, vidjet će se, izmasakrirani i okrutno ubijeni ljudi. Njihova su tijela nakon ubojstva najprije zakopana u klačinu, pa su ih po jugokomunističkoj zapovijedi prenijeli na Đoginu ledinu. U blizini je prirodna okomita špilja, jako duboka, »bez dna«, kako narod običava kazati. Mogli su ovi ljudi ta tijela, njih osamnaest, baciti u tu provaliju, ali nisu. Ukopali su ih dostojanstveno koliko su god mogli na osamdeset cm dubine.

Zagvozd, srijeda, 6. travnja 2005.

»U Zagvozdu su bili u 9 sati. Sastali se i upoznali s radnicima. Radnici su Josip Prodan, Mirko Krištić i Ivan Čagalj, svi iz Zagvozda. Krenuli su put Sudišća. Najprije su vrtlić očistili od površinske mahovine i lišajeva. Tu skoro da nije bilo ni trave. Na zemlji su ljudi od kamenja poslagali križ, u sami ulaz u vrtlić. Ostatci su mnogih izgorenih lampaša.

Tiho je započeo probno iskopavanje u jugoistočnom dijelu vrtlića. Nakon 30 do 40 cm naišlo se na prvu ljudsku kost (rebro). Ljudi su po pobožnom običaju odložili alat, prekrstili se i izmolili Očenaš za te pokojne koji tu počivaju. Zatim se uz pomoć načelnika doveo jedan mali bager, te je Mirko u cijelom vrtliću podigao prvi sloj zemlje, desetak centimetara iznad pronađene kosti. U toj dubini nije se naišlo ni na jednu kost. Zemlja se odbacivala na stranu.«

Ubrzo je situacija bila jasna. Stratište je skrivalo osamnaest tijela na kojima su vidljive žice kojima su im ruke vezali na leđima. Sve je javljeno medijima i čekalo se na suca istražitelja.
»Boženko je Dedić javio da u 8 iz Splita kreće istražni sudac sa svojom ekipom. I stigli su oko deset sati Marko Brdar istražni sudac istražnog centra županijskog suda, zamjenica državne županijske tužiteljice Živana Marušić, sudski vještak za medicinu Marija Definis Gojanović. S prof. su arheologom Tihomirom Glavašem i s fra Antom došli do pronađenih tijela u zajedničkom grobu. Sudac je po propisu uzeo sve podatke, pitao je tko je ovo sve pokrenuo, pa mu je fra Ante Marić sve ispričao:

Da je iskapanje pokrenula Hercegovačka franjevačka provincija preko svoga Povjerenstva za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franjevaca kojemu je fra Ante pročelnik. Provincija je u tom smislu tražila i dobila dopuštenje od općine Zagvozd, te unajmila arheologa Tihomira Glavaša, da u provincijsko ime arheološki istraži ima li u tom dočiću pokopanih ljudi, kako tvrde mještani, da su tu ukopani “širokobriški fratri”. Kad se utvrdilo da je tu uistinu ukop, zajedno su fra Ante Marić i načelnik općine Zagvozd obavijestili MUP i zatražili da na lice mjesta dođe sudac istražitelj.

Nakon što je sve detaljno pregledano, dogovorili smo se da se radovi nastave, a da sada na radilištu bude i Marija Definis kao vještak za sudsku medicinu, i da se nakon prave arheološke pripreme i ilustriranja na licu mjesta, pristupi ekshumaciji tijela i prijevozu na patologiju kako bi se utvrdio uzrok smrti i njihov identitet.«
O tome je podrobno u svom dnevniku zapisao prof. arheolog Tihomir Glavaš:

»14. travnja MMV:
Konačno je stigla ekipa za očevid na čelu sa županijskim sudcem istražiteljem Markom Brdarom. Osim njega, tu je dr. Marija Definis Gojanović, medicinski sudski vještak i g-đa Živana Marušić, zamjenica državnog županijskog tužitelja, te gosp. Ivan Ančić, kriminalistički policajac iz Splita i dr. Napravili su očevid. Sudac je Brdar preko svoje veze izdiktirao zapisnik o zatečenom stanju masovne grobnice. Nakon toga, na naše iznenađenje, zatražio je ekshumaciju.

Po našem mišljenju to nije bilo moguće uraditi na zadovoljavajući način jer kosturi ni izdaleka nisu bili dovoljno oslobođeni zemlje. Svaki pokušaj vađenja teško bi oštetio kosture. Stoga smo diskretno zamolili dr Definis Gojanović za podršku i zatražili da se započeti posao završi po našemu planu. Mada su PVC vreće već bile na brzinu dopremljene, uspjeli smo odgoditi masakriranje i osigurati dalji normalan rad kako smo ga ranije i zamislili. Dr Definis Gojanović nam je obećala pomoć. (…)

15. travnja MMV:
Danas su s nama dr. Marija Definis Gojanović, gosp. Ivan Ančić i gosp. Miran Palčok dokumentarista iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita koji će grobnicu geodetski snimiti i napraviti drugu tehničku dokumentaciju.
Ovi su nam ljudi bili od velike pomoći. Dr Definis Gojanović radila je cijeli dan s nama na čišćenju kostura a Ančić je digitalnim foto aparatom snimao svaki detalj po policijskoj i medicinskoj metodologiji. Svaki je kostur dobio svoj broj. Tu smo nomenklaturu prihvatili i mi iz praktičnih razloga i stoga što odgovara i našoj metodologiji.«
Tijela su pojedinačno izdvojena, obilježena i 19. travnja odvezena put Splita.

Slijedila je akcija na terenu i uzimanje uzorka krvi članova obitelji fratara za koje se smatralo da su u Zagvozdu ubijeni kako bi se napravila DNK analiza. Najviše se mislilo na skupinu iz hidrocentrale u kojoj su bili:
fra Bonifacije Majić, 62 godine, bivši profesor i meštar, graditelj konvikta i gimnazijske zgrade
fra Fabijan Kordić, 55 godina, brat pomoćnik – krojač
dr. fra Rade Vukšić, 51 godina, ravnatelj gimnazije i profesor
dr. fra Fabijan Paponja, 48 godina, ravnatelj konvikta i profesor
fra Andrija Jelčić, 41 godina, gvardijan samostana
dr. fra Leonardo Rupčić, 38 godina, profesor
fra Melhior Prlić, 33 godine, brat pomoćnik – stolar
fra Mariofil Sivrić, 32 godine, samostanski vikar
fra Miljenko Ivanković, 21 godina, klerik.

Fra Ante Marić zanimao se za obitelji ovih fratara. U svim je tim obiteljima živo sjećanje na njihove fratre iako je prošlo više od šezdeset godina njihova stradanja. No, uvijek su djeca braće i sestara tih fratara, njihovi unuci i praunuci, po tim fratrima dobivali imena. I obitelji su ponosne na njih i čuvaju svetost uspomene na njihovu žrtvu. S fra Antom je do obitelji ubijenih fratara išla s. Mila Sesar da bi od njih uzela uzorke krvi.

Uzorak krvi br. 2
Br. 2 – Vinko Prlić
Br. 2A – Jozo Prlić
»Krenulo se put Sovića. (23. lipnja 2005., m. o.) Kiša je padala sve do iza Posušja. Na Soviće su došli preko Imotskog i granice Vinjani – Gorica. Išli su odmah u Vlašiće, kako se brzoglasom i dogovorilo s Marinkom Prlićem – Batom. Uzorak su uzeli od dvojice fra Melhiorevih bratića: od brata mu Ante (1907.), krv su uzeli od njegova sina Vinka (1936.), a od brata mu Mile (1908.) krv smo uzeli od sina mu Joze (1955.).

Marinko je Bata, unuk od fra Melhiorovog brata Mile. On je jako sličan, prema fotografijama koje imamo od fra Melhiora, fra Melhioru. Fra Melhiorov je otac Ambrozije išao za svojim sinom kad su ga partizani natjerali kroz Soviće do Posušja i Imotskog. Dalje o njemu više ništa ne zna. To veli njihova obitelj. Prlići su častili s. Milu i fra Antu. Sretni su da se ovo čini. Nešto iza 16 sati, skoro 17 kreće se put Hardomilja.«

U laboratoriju u Splitu na patologiji na Firulama Marija Definis-Gojanović nastavlja sada laboratorijski posao identifikacije. Vrlo je bitno naglasiti da je dr. prof. Marija Definis-Gojanović stratište u Zagvozdu uzela kao ogledni primjerak identifikacije iz jednog desetljećima starog stratišta i sa svojim studentima napravila plakat kako se od jedne masovne grobnice, u ovom slučaju u Zagvozdu, izdvaja jedno tijelo i kako se postupa u postupku njegove identifikacije. Jedan primjerak toga plakata darovan je fra Anti Mariću i on je danas u arhivu Vicepostulature.

»8. Ostaci tijela označeni br.:
Lubanja zaživotno prelomljena, u brojnim manjim i nešto većim nepravilnim fragmentima.
Donja čeljust čitava, manja, s po jednim prisutnim kutnjakom sa svake strane; postranično stara vađenja (izravnat aveloarni greben), prednji zubi postmortalno ispali; na zubima ravne (istrošene) grizne plohe.
Na fragmentima tjemenih kostiju vidljivi dijelovi defekta ulazne i izlazne strijelne rane.
Sve kosti suhe, krte, dijelom prorašćene korijenjem i znatno truležno promijenjene, posebice rebra, kralješci, lopatice, zdjelica, lisne kosti; sitne kosti šaka i stopala dijelom nedostaju glavice humerusa i femura male, duge kosti tanje ostaci žice dostavljeni uz tijelo.

Duljina dugih kostiju: humerusa = 33,5 cm.
Prema karakteristikama lubanjskih kostiju, zuba, zdjelice i natkoljenične kosti utvrđuje se da se radi o muškoj osobi starije životne dobi, slabije (nježnije) koštane građe.
Preračunavanjem faktorima po trotteru i Gleseru dobije se zaživotna visina od 173 cm.
Specifična zaživotna oštećenja: strijelna rana glave.
Za DNA analizu uzeto je pet (5)zuba.«

Nakon što se dobiveni DNA usporedio s DNA uzorka uzeta iz obitelji došlo se do željena rezultata:
»1. Na temelju provedene DNA analize izuzetih uzoraka kostiju uspješno je izolirana i umnožena DNA pod laboratorijskim brojem Os-36/05. Utvrđeno je da dobiveni genotip pripada muškoj osobi. DNA je uspješno umnožena u 11 lokusa Yfiler PCR Amplification kit-a. Usporedbom s rezultatima DNA analize uzoraka krvi Joze i Vinka Prlića, sinova braće pok. Fra Melhiora Prlića, utvrđeno je da se radi o identičnom profilu u svih 11 umnoženih lokusa.

Stoga , izvršenom analizom genskih lokusa i usporedbom s rezultatima DNA analize uzorka krvi najuže rodbine, utvrdi se da kosti ekshumirane u Zagvozdu pod br. Tijela 11 pripadaju pok. Fra Melhioru Prliću i to s vjerojatnošću pronalaska iste osobe u općoj populaciji od 1 : 862 034 417.

Pokojni Melhior Prlić preminuo je uslijed strijelne rane glave. Pregledom koštanih ostataka utvrđena je strijelna rana na tjemenom dijelu glave.
Takozvani plivajući predmeti koji su nađeni između/iznad koštanih ostataka, označeni brojem 23 (ostatci krunice) i 25 (ostatci tintane olovke), mogu se pridodati tijelu pok. Melhiora Prlića jer su se isti nalazili iznad kostura br. 11.«

Marija Definis-Gojanović je 30. prosinca 2005. obavijestila fra Antu da je identificiran fra Melhior Prlić. To je prvi pronađeni ubijeni hercegovački franjevac nakon punih šezdeset godina. Fra Melhior je mogao iz Splita krenuti natrag na svoj Široki Brijeg preko svoje župe Gorica i svojih Sovića.

Krunica uz njegove kosti vjerojatno je bila u džepu njegova habita ili njegovih hlača. Lijepa, bijelih zrnaca poput zrna riže te bijelih desetaka okruglih poput bisera, ostala je uz fra Melhiora svih tih šezdeset godina pod zemljom. Je li to ona krunica koju je posvetio Papa i koju je na dan polaganja vječnih zavjeta dobio na dar od provincijala fra Krešimira Pandžića, kojeg su također jugokomunisti ubili? Vjerujemo da bi mogla biti.

Fra Melhiorov ukop

Dana 7. listopada 2007. u 15.00 sati u župnoj crkvi u Zagvozdu slavljena je sv. misa, a potom u mjesnom groblju i ukop petnaest neidentificiranih tijela ekshumiranih u Zagvozdu na lokalitetu Sudišće, koje su u veljači 1945. ubili jugokomunisti. Sv. misno slavlje predvodio je vikar Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM dr. fra Miljenko Šteko, suslavili su generalni vikar Splitsko-makarske biskupije dr. don Ivan Ćubelić, župnik Zagvozda don Jakov Cikojević te više od 40 svećenika i fratara iz Hercegovine i imotske krajine. Ukop je obavio mjesni župnik. Sudjelovali su novaci, bogoslovi Hercegovačke franjevačke provincije, časne sestre i nekoliko tisuća vjernika Zagvozda, okolnih župa i iz Hercegovine.

Nakon ukopa, u pratnji policije, krenula je iz Zagvozda povorka s tijelima identificiranih fratara: fra Melhiora Prlića, fra Zdenka Zupca i fra Julijana Kožula na Široki Brijeg. Vjernici mjesta Gorice, Sovića, Gruda uz nogostup su stajali s upaljenim svijećama i svoje ubijene fratre zasipali laticama cvijeća. Posebno je bilo dirljivo na samoj granici i u zaseoku Vlašići. Svi su izišli na cestu s upaljenim svijećama. Na trenutak je zastao i njihov fra Melhior da im zahvali na ljubavi i uzvrati toliko željeni pozdrav. Pred samostanskim vratima svoju su ubijenu braću, nakon 62 godine, dočekala braća iz samostana te ih uz molitvu i procesiju donijeli u samostansku kapelu.

Dana 9. listopada 2007. ukopani su posmrtni ostatci identificiranih fratara iz Zagvozda: fra Melhiora Prlića, fra Julijana Kožula i fra Zdenka Zupca. Ukopani su u fratarski grob u širokobriješkoj crkvi. U tom su grobu od 1. srpnja 1971. tijela fratara koje su jugokomunisti ubili na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. i onih koje su 6. veljače 1945. ubili u Mostarskom Gracu. To su (njih 12) ubijenih na Širokom Brijegu: fra Marko Barbarić, fra Stanko Kraljević, fra Ivo Slišković, fra Krsto Kraljević, fra Arkanđeo Nuić, fra Dobroslav Šimović, fra Tadija Kožul, fra Borislav Pandžić, fra Žarko Leventić, fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić i fra Ludovik Radoš. S njima su i oni iz Mostarskog Graca (njih 6): fra Krešimir Pandžić, fra Leopold Augustin Zubac, fra Roland Zlopaša, fra Zvonko Pandžić, fra Kornelije Sušac i fra Rudo Jurić. Ukupno je u grobu tada bio 21 ubijeni fratar.

Ispaćene kosti ubijenih hercegovačkih franjevaca tiho se pozdraviše i zahvališe Bogu za mir vječni.
Svečanom sv. misom zadušnicom u 11.00 sati general franjevačkoga reda fra José Rodríguez Carballo, uz sumisništvo provincijala dr. fra Ivana Sesara te nazočnost cijele Provincije, ukopao je posmrtne ostatke identificiranih fra Zdenka Zupca, fra Julijana Kožula i fra Melhiora Prlića. To je bio nezaboravan dan za Hercegovačku franjevačku provinciju. Na ukopu je bilo veliko mnoštvo puka i sv. misa je slavljena pred širokobriješkom bazilikom.

O tome stoji u provincijskom glasilu Mir i dobro:
»Fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac imali su 9. listopada, 62 godine nakon smrti, dostojanstven pokop u crkvi u Širokom Brijegu u grobnicu u kojoj su 1971. pokopani posmrtni ostatci 18 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije koji su također ubijeni 1945. Partizani su sredinom veljače te godine poubijali ukupno 66 franjevaca među kojima i provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. Za grobove njih 36 još se ne zna. Spomenuta trojica identificirana su nakon što su njihovi ostatci 2005. pronađeni u jednom vrtu u Zagvozdu kod Imotskoga.

“Ganut sam ovim činom, jer vidio sam suze u očima puka”, rekao je generalni ministar Reda manje braće fra José Rodríguez Carballo. To je bio središnji događaj njegova službenog pohoda Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji 7. – 10. listopada 2007. (…)

Cijeli prigodni program – pokop, vrlo dojmljiv igrokaz u kojem je 66 mladića i muževa u habitima, u žici, slikovito predstavilo smaknuće fratara (autor: fra Ante Marić), te misa na latinskom ostavili su dubok dojam na desetke tisuća vjernika koji su došli na Široki Brijeg, stotine ministranata i članova Frame, koji su sudjelovali u svečanom mimohodu, kao i oko stotinu i pedeset svećenika koji su sudjelovali u koncelebraciji. Među njima su uz hercegovačkog bili svi hrvatski provincijali, te izaslanik provincijala Bosne Srebrene. U općini Široki Brijeg 9. listopada (utorak) je bio neradni dan.«

Za ovu sv. misu i ukop provincija je priredila Liturgijski vodič, pohod generalnog ministra, Široki Brijeg, 9. listopada 2007. u kojem su donesene fotografije i osnovni podatci svih ubijenih fratara koji su ukopani u fratarsku grobnicu u crkvi na Širokom Brijegu. Tu se uz ostalu ubijenu i ukopanu braću nalazi i kratak životopis s fotografijom fra Melhiora Prlića na trinaestoj stranici.

Piše fra Ante Marić/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Papazjanije ‘teškog duševnog bolesnika’

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Postoji jedan lik, zove se, hm, malo je teže reći kako se zove, ali možemo reći da se služi čitavim nizom imena i prezimena: Drago Pilsel, Vjeran Grković, Zvonimir Carlos itd. To je lik koji u dva ujutro ‘mlati djecu’ po hotelskim hodnicima, pri čemu izjavljuje: “Oko 1.50 sati izašao sam četvrti put na hodnik. Nisam bio suvisao u to doba. Hodao sam u pidžami, pod djelovanjem tableta” Izvor: https://www.vecernji.hr/vijesti/drago-pilsel-udario-djecaka-jer-mu-u-hotelu-nije-dao-spavati-351948

Onda imamo činjenicu da je taj tip s više imena i prezimena nego Chico iz romana o Zagoru bio predmetom glavne rasprave na suđenju za Oluju u Haagu. Gotovinin odvjetnik Luka Mišetić tad je, tijekom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva Žarka Puhovskog (a koji je skupa s Pilselom, Bancem Čičkom i sličnima djelovao u HHO-u na način da su umjetno proizvodili i umnažali broj srpskih žrtava Oluje za što im je George Soros plaćao skupno pola milijuna dolara godišnje) otkrio da se Drago Pilsel krije iza pseudonima “Vjeran Grković” koji je u Feralu radio jedan intervju s Petrom Mrkaljom (Još jednim sorosevcem iz HHO-a). Za one koji o tome žele znati više, nek pročitaju transkript protuispitivanja od 16. veljače 2009. godine od stranice 16092 pa dalje http://www.icty.org/x/cases/gotovina/trans/en/090216ED.htm

Kako je taj dan vrijeme isticalo, te se dnevno zasjedanje suda približilo svom kraju, Mišetić je nastavio sutradan, kad smo otkrili još veću pikanteriju. Naime, policija iz PU Zadarske zatekla je Dragu Pilsela, Jadranka Mrkalja (sin spomenutog Petra Mrkalja) i još nekoliko osoba tijekom počinjenja kaznenog djela prikrivanja ubojstva u selu Komić u Lici. Kad su policajci legitimirali Pilsela, on se predstavio kao Zvonimir Carlos, a kasnije je o tom događaju pod pseudonimom “Vjeran Grković” u Feralu o tom slučaju postavljao pitanja Petru Mrkalju, a pozivajući se na, zamislite – Dragu Pilsela. Za sve koji se žele o tome detaljnije informirati, stavljam poveznicu na transkript od 17. veljače 2009. to vam počinje na stranici 16105. a na istom transkriptu, na stranicama 16137. – 16138. imate dokaz da je Soros plaćao 500. 000 dolara godišnje HHO-u za proizvodnju lažnih i optužujućih vijesti protiv predsjednika Tuđmana, HV-a, operacije Oluja i Republike Hrvatske. http://www.icty.org/x/cases/gotovina/trans/en/090217IT.htm

Dakle, kad smo utvrdili tko je to Drago Zvonimir Vjeran Pilsel Carlos Grković, sad se možemo pozabaviti njegovim najnovijim pamfletom u kojem on klasično nevjerojatnim lažima pokušava obraniti veleizdajnika Budimira Lončara. Taj pamflet možete vidjeti na ovoj poveznici: http://www.autograf.hr/ovo-je-istina-budimir-loncar-je-omogucio-hrvatsku-neovisnost/

S obzirom da s teškim duševnim bolesnicima (a kako je Drago Vjeran Zvonimir u gore postavljenom članku iz Večernjeg lista opisao sam sebe ) teško smisleno polemizirati, jednako kao i s njihovim duševno osakaćenim tekstovima koji vrve najnevjerojatnijim lažima, uzet ću svega dva primjera iz ovog pamfletića kako bih vam pokazao kako, kad takvi kao Pilsel ili Buda Lončar lažu, to ne može izdržati ni test elementarne kronološke korektnosti, a kamoli da bi ovakav lažljivi pamflet mogao držati vodu kao bar donekle istinit.

Prvo, kaže Pilsel ovako: “Inače, Budimir Lončar se mnogo puta sastao s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, a formalni su susreti održani: 10. 11. 1990., 12. 9. 1991., 10. 8. 1992., 10. 11. 1996. te 10. 9. 1997., kada je Tuđman prihvatio Lončarov savjet da ne ide na vojno oslobađanje Vukovara i istočne Slavonije te uvjeravanje da ima jamstva UN-a da će poduprijeti mirnu reintegraciju.”

Činjenica: Proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja započeo je 15. siječnja 1996. godine kad je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo Rezoluciju 1037 i ustanovilo UNTAES, a završio je dvije godine poslije, 15. siječnja 1998. Izvor: https://hrvatski-vojnik.hr/mirna-reintegracija-hrvatskog-podunavlja/ Dakle, taj proces je počeo 21 mjesec prije tog navodnog razgovora, do završetka tog procesa došlo je 4 mjeseca nakon sastanka, a Buda da je upozorio Tuđmana da ne napada vojno?? Sama činjenica da ovo nikad nitko nije spominjao jer se ne može spomenuti ono što se nije dogodilo, a spominje se tak sad, govori samo za sebe. I onda, kažu Zvonimir, Drago, Vjeran i Buda, “ako ne vjerujete meni, pitajte Tuđmana, Tuđman je svjedok”. Umjesto da su toliko drski i pozivaju se na mrtvog svjedoka, zašto se ne pozovu na živog svjedoka Stjepana Mesića, koji je, kao što je poznato, rušeći Ustavni poredak i najveću veleizdaju u povijesti hrvatskog naroda otvorio Tuđmanov arhiv britanskim novinarima i obavještajcima (Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=tOebNGA_z1M) te haškom tužiteljstvu, Feralu, Nacionalu, Globusu i sarajevskim Danima, čudno je kako oni u toj hrpi nigdje ne mogu pronaći taj transkript tog navodnog razgovora Tuđmana i Lončara, a zna se da je Tuđman snimao svaki razgovor. Dakle, svakom razumnom tu je jasno da je riječ o potpunoj izmišljotini.

Kao drugo, Pilsel kaže ovako: Zahvaljujući lobiranju Budimira Lončara u tijelima UN-a (ostat će vezan uz Pokreta nesvrstanih zemalja sve do 1996.), doći će do usvajanje Deklaracije o nezavisnosti RH (21. lipnja 1991., primijenjena s odgodom od tri mjeseca)

Činjenica: Notorna je, općepoznata, tvrda, teška i neoboriva činjenica da je Sabor Republike Hrvatske Deklaraciju o nezavisnosti donio 25. lipnja 1991. Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=6edOi0N_-H0

Pa ako je Sabor donio Deklaraciju 25, lipnja 1991. kako je to onda moguće da su “tijela UN-a usvojila Deklaraciju o nezavisnosti RH 21. lipnja 1991.”? To on hoće reći da su “tijela UN-a” donijela Deklaraciju 4 dana prije Hrvatskog Sabora, valjda s u toliko voljeli Hrvatsku (pogotovo “nesvrstani) a mrzili jugoslaviju da nisu mogli čekati Hrvatski Sabor nego su samoinicijativno proglasili Hrvatsku nezavisnom? Postoji li u ovom djelu svemira toliki idiot da je toliko udaren u mozak da može prihvatiti ovakvu tešku laž kao istinu? Očito da postoji bar jedan, osim Drage-Vjerana-Zvonimira, a predstavio se kao Zdenko Barišić u komentaru odmah ispod teksta. A sad prava istina.

Činjenica je da je srbijansko vodstvo odustalo od ideje očuvanja jugoslavije i pretvaranja iste u unitarnu državu pod vodstvom Srba 24. siječnja 1991. godine kad su Milan Kučan i Slobodan Milošević potpisali srpsko-slovenski sporazum) (Izvor: https://kamenjar.com/o-sporazumu-milosevic-kucan-od-24-sijecnja-1991-2-dio/ Btw, u ovom članku koji je napisan prije više od 4 godine vidjet ćete da linkovi na youtube ne rade. Ti linkovi su bili tamo, ali ovi koji su skinuti s HTV-a ukinuti su intervencijom notornog KOS-ovca Gorana Radmana koji je bio glavni ravnatelj HTV-a i koji se, brišući sve te video-materijale pozivao na copyright HTV-a. A vi i tada i danas imate čitavu hrpu materijala s HTV-a koja nije brisana zbog copyrighta (autorskog prava) ali u njima ne možete vidjeti notornu činjenicu poput one da rat na području ex-yu nisu počeli ni Hrvati ni Srbi ni Muslimani nego jugoslaveni, da ga nisu počeli ni Tuđman ni Milošević ni Izetbegović nego Ante Marković, Budimir Lončar i Veljko Kadijević. Naime, nije samo Hrvatska 25. lipnja 1991. donijela Deklaraciju o neovisnosti. Isti dan isto je učinila i Slovenija te su se Hrvatska i Slovenija odmah i međusobno priznale. Tog istog dana Ante Marković, predsjednik savezne vlade, donosi dvije odluke: 1. Odluka o neposrednom obezbeđivanju izvršenja saveznih propisa o prelaženju državne granice na teritoriji Republike Slovenije 2. Odluka o zabrani uspostavljanja takozvanih graničnih prelaza unutar teritorije SFRJ.

Da bi shvatili što ove odluke znače, moramo se vratiti na 24. siječanj i potpisivanje srpsko-slovenskog sporazuma po kojem “Srbija nema ništa protiv da Slovenija izađe iz jugoslavije a zauzvrat Slovenija nema ništa protiv prava svih Srba da žive u jednoj državi”, onda treba reći i da je kontekst tog događaja direktno povezan s onim što će se dogoditi samo dan kasnije. Naime, tzv. JNA prijetila je izvođenjem vojnog udara. Tuđman odlučuje otići u Beograd. U tom trenutku pušta se famozni film KOS-a sa Špegeljom po kojem tzv. JNA traži izliku za oružanu intervenciju u Hrvatskoj. Tuđman v uče ključni potez i usred Beograda napada Kadijevića za kojeg zna da je labilan, i da, kao što to točno reče Branko Mamula “nije čovjek odluke nego čovjek provedbe”. Uostalom, sve te stvari možete vidjeti u serijalu “Rat prije rata”. Ista je stvar bila u ožujku 1991. Tad je tzv. JNA čekala samo odluku Predsjedništva SFRJ, ali je stvar propala neočekivanim glasom Bogića Bogičevića protiv intervencije. A Kadijević nikako nije sam htio donijeti tu odluku, htio je da mu neka viša instanca donese odluku i da je on onda samo provede. I to se dogodilo 25. lipnja kad Ante Marković kao predsjednik savezne vlade donosi one dvije ranije u tekstu spomenute odluke i tzv. JNA po tim odlukama napada Sloveniju. https://kamenjar.com/26-sijecnja-1991-afera-spegelj-promidzbena-filmska-podvala-srpskog-vodstva/

Kao bivši vojnik koji je vojničku dužnost obnašao preko 15 godina znam nešto o vojsci. Vojska je obično veliki i složeni mehanizam, pogotovo kad govorimo o vojsci kakva je bila bivša JNA, velika vojska, naoružana do zuba, masivna, ali ne baš mobilna kao manje vojske članice NATO-a (na primjer današnja Hrvatska vojska). Takav masivan mehanizam teško se pokreće, a kad se jednom pokrene još teže se zaustavlja. Iate film “Siege” koji je i nedavno bio na televiziji u kojem Bruce Willis u ulozi pukovnika američke vojske objašnjava nekom civilu i kaže: “Vojska ne reže žiletom nego sabljom”. Kad je jednom Ante Marković pokrenuo tu vojsku, ona se nije zaustavila sve dok nije razorila Vukovar, Pakrac, Gospić, Mostar, Sarajevo itd.

Još jednom treba upozoriti i podvući: Odluku o angažmanu JNA nije donijelo ni predsjedništvoi SFRJ koje je po ustavu bivše države bilo jedino tijelo koje je to imalo pravo, a ni famozni Slobodan Milošević, nego Ante Marković koji je tim činom prekršio savezni Ustav, a sve zato jer su on, Budimir Lončar i Veljko Kadijević i tad, nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije i dalje vjerovali u utopijsku ideju o očuvanju jugolslavije, partije i armije. Pritom im je na ruku išao i sramni američki državni tajnik James Baker koji je neposredno prije toga, u društvu upravo Budimira Lončara i na njegovo veliko zadovoljstvo usred Beograda izjavio kako SAD neće priznati Hrvatsku i Sloveniju. Šteta je što je i taj video fantomski nestao s you tubea, jer taj izraz lica Budimira Lončara u tom videu, nakon što Baker to izjavljuje, govori više od tisuću riječi (http://www.forum.hr/showpost.php?p=41564358&postcount=9561). No, svi ti video materijali, svi mogući dokumenti, kao i recimo kompletna web-stranica generala Praljka brišu se valjda jer je tima koji brišu “stalo do istine”, kao što je svakom tko uništava dokaze stalo do istine. Ali, kad unište dokaze onda mogu širiti ovakve laži kao što to ovdje čini Pilsel.

Dakle, nakon ovoga, tzv. JNA je nekih desetak dana ratovala sa Slovencima a onda je uslijedilo primirje i pregovori na Brijunima. Tad je počela internacionalizacija jugoslavenske krize, ali bez UN-a, samo EZ je poslao svog predstavnika, Lorda Petera Carringtona a u svemu je osim njega sudjelovala i famozna “europska trojka” u sastavu Gianni De Michelis, Jacques Poos i Hans Van Den Broek. Konačno je 7. srpnja usvojen “Brijunski sporazum” po kojem se vojska mora vratiti u vojarne a Hrvatska i Slovenija se moraju pridržavati tromjesečnog moratorija na odluke o nezavisnosti. Hrvatska se svoje obveze držala u potpunosti i tek 8. listopada 1991. proglasila raskid svih državno-pravnih sveza sa SFRJ, a JNA se nije držala istog jer je, kao što je poznato krajm kolovoza počela opći napad na Vukovar, a prije i poslije toga i n a druga mjesta u Hrvatskoj. Zapravo je britanski Lord Peter Carrington tu kupio tri mjeseca JNA da može srušiti Hrvatsku, a nakon toga još tri mjeseca, jer je, kao što je poznato, Hrvatska od strane EZ-a priznata tek 15. siječnja 1992. godine.

UN u igru ulazi tek 25. rujna 1991. kad uvodi embargo na uvoz oružja najviše zahvaljujući upravo Jamesu Bakeru i Budimiru Lončaru. O tome sam napisao jučer pa tko želi može se informirati ovdje https://kamenjar.com/zbog-embarga-je-pao-vukovar-zbog-toga-smo-imali-puno-zrtava-jer-se-nismo-imali-cime-braniti/

Sve ostalo su priče za malu djecu i teške naivce koje više ne puši čak ni Novi list!

Predrag Nebihi

Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u tekstovima osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta uredništva portala.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari