Pratite nas

U potrazi za Istinom

HRVATSKA, SAMOSTALNA DRŽAVA

Objavljeno

na

Hrvatska kao samostalna država nastala je na temeljima Domovinskog rata. Nikakve floskule da je antifašizam ugrađen u Ustav ne stoje. Domovinski rat je temelj Hrvatske države. U Ustavu stoje povijesne poveznice po kojima Hrvati imaju pravo na svoju državu. Evo kako je to objasnio Mate Bašić u svom članku: https//projektvelebit.com>Matešić

Hrvatska je  za svoju slobodu  podnijela veliku žrtvu i platila visoku cijenu, kako u materijalnom, tako i u vidu ljudskih gubitaka, pritom pobjedivši JNA,treću vojnu silu u Europi u to vrijeme, Srbočetnike i ekstremne lokalne Srbe.

Materijalno, znači da su JNA i Srbočetnici razarali hrvatske gradove i sela,183 526 tisuća objekata je srušeno, uništavani su kulturni i vjerski spomenici, otuđeno je kulturno blago, razarana je  cestovna i željeznička infrastruktura,  za što nikada nije plaćena ratna odšteta. Isključivi krivac za taj propust je DORH ,koji nije pokrenuo postupak plaćanja ratne odštete,iako je po presudi Haškog suda generalima  Anti Gotovini i Mladenu Markaču, Srbija označena kao agresor. Ljudske žrtve su najbolnije, tako je po još nepotpunim podacima 12 500 ubijenih ,2.367 nestalih,37 180 ranjenih, a od toga 9.816 civila.19.224 invalida i 4.273 djece ostalo je siročad, jer su im poginuli roditelji.

Domovinski rat bio je obrambeni rat.za obranu hrvatske države od agresije JNA, Velikosrpskih snaga iz Srbije,  Crne Gore i lokalnih Srba iz Hrvatske To posebno naglašavam, jer su potpuno neutemeljene priče o građanskom ratu. Domovinski rat nametnut je Hrvatskoj u kolovozu 1990.tzv.balvan revolucijom. Planski od strane JNA i Slobodana Miloševića, koji je u raspadu bivše Jugoslavije vidio priliku da ostvari ”vekovni san Srba o Velikoj Srbiji”.  Hrvatska je prethodno bila razoružana. Naime oružje Teritorijalne obrane ,koje je pripadalo Hrvatskoj tadašnji je SDP-SKH na čelu sa Ivicom Račanom, predao  JNA po naredbi generala Blagoje Adžića. Hrvatska je tim oružjem mogla naoružati 200 tisuća ljudi za svoju obranu. No komunističkoj nomenklaturi bivše Jugoslavije ni to nije bilo dovoljno, već je na inicijativu Budimira Lončara uveden i embargo na uvoz oružja , po rezoluciji  713 Vijeća sigurnosti UN od 24.rujna 1991 godine.

Hrvatski narod i građani Hrvatske su se na referendumu o samostalnosti  19.svibnja 1991 izjasnili za samostalnu Hrvatsku 94,17% ,a svega njih 1,2% bilo je za ostanak u Jugoslaviji. Izlaznost je bila velika 83,56%. Međutim tadašnja partijska elita SDP-SKH nije prihvatila izraženu volju naroda, već su napustili Sabornicu kod glasanja o samostalnosti 25.lipnja 1991 godine. Apsurdno s obzirom na doslovno plebiscitarno izraženu volju naroda.

Unatoč svim tim podlostima i otvorenom neprijateljstvu, Hrvatska se uspjela organizirati i obraniti većinu svog teritorija.  Akcijama zauzimanja vojarni uspjela se naoružati  i organizirati najprije Zbor narodne garde 3.studenog 1991.koji se preobrazio u Hrvatsku vojsku. Akcijama Maslenica 22-27.siječnja1993, Bljesak 1.svibnja 1995.,Oluja 4-7.kolovoza 1995 Hrvatska je pobjedama i oslobađanjem teritorija stvorila respektabilnu vojsku. Hrvatski vojnik bio je primjer hrabrog i časnog vojnika koji je motiviran ljubavlju prema svojoj domovini učinio čudo. Na krilima uspješnosti akcije Oluja trebalo je sprovesti lustraciju svih onih koji nisu htjeli samostalnu Republiku Hrvatsku, pa danas ne bi bilo ovoliko apsurda u Hrvatskoj. Međutim lustracija nije provedena, već je Istočna Slavonija mirnom reintegracijom vraćena u ustavno -pravni poredak RH. Koliko god se mirnom reintegracijom sačuvalo ljudskih života ,toliko i danas osjećamo posljedice te mirne reintegracije u vidu Zakona o oprostu ili aboliciji. Abolirano je 21.641 osoba ,koje su potom zapošljavane u državnim institucijama,Policiji,Pravosuđu,Školstvu i sa tih pozicija djeluju kao Peta kolona.Poznati govor Dr.Franje Tuđmana na Plesu 23.studenog 1996

tudman-je-prije-18-godina-shvatio-tko-su-jugokomunisticki-ostaci-i-diletanti

RAZDOBLJE NAKON SMRTI DR.FRANJE TUĐMANA

Nakon smrti Dr. Franje Tuđmana 10.prosinca 1999.godine dolazi do potpune devastacije i razaranja Hrvatske državnosti. Abolirani Srbi, bivši komunisti ,a sada SDPovci, Yugoudbaši, Yugonostalgičari, koji su se organizirali po interesnim skupinama ,uvukli su se u sve institucije državnog ,društvenog  i javnog života i djeluju sa pozicija neprokosnovenosti, jer ih štite mediji i Pravosuđe! Troše proračunski novac ” šakom i kapom” i to mahom nenamjenski za osobno bogaćenje i protiv interesa RH.

Stjepan Mesić izabran u dva mandata za Predsjednika RH od 18.veljače 2000.do 18.veljače 2010 godine, radio je protiv interesa RH. Najprije je otvorio arhiv pok.Predsjednika Dr.Tuđmana engleskim novinarima, pa je potom Haškom sudu dostavljao dokumente sve redom, čak i ono što nisu tražili ,a sve sa namjerom da inkriminira Domovinski rat i RH. Potom je započeo detuđmanizaciju,pričajući svugdje degutantne viceve o pok.Predsjedniku,zatim umirovivši 12 Generala Hrvatske vojske,progonom Hrvatskoh branitelja i destrukcijom Hrvatske vojske, ideološkim podjelama ,gdje se od velikog ” Ustaše” i pjevača “ustaških” pjesama,preobrazio u velikog “antifašistu”. Goreg čovjeka na mjestu Predsjednika RH ni da smo svijećom tražili ,ne bi ga mogli naći! A biran je u dva mandata??? To isto izaziva sumnju u točnost izbornih rezultata, jer su izborne liste sa popisom birača sporne .Stalno  se sa njima manipulira! Tako su oba mandata Stipe Mesića prošla u potkopavanju Hrvatske države ,umjesto da kao njen Predsjednik radi na boljitku i napretku države koju vodi i koju predstavlja! Kojeg li apsurda ili paradoksa?

Tada 27.siječnja 2000 godine na čelo Vlade RH dolazi Ivica Račan i Koalicije 6 stranaka. Tek tada nastupa masovno micanje domoljubnih kadrova iz svih državnih institucija Policije ,Pravosuđa ,Školstva i Vojske. Apsurdno je da su ljudi zaslužni za samostalnost i državnost Hrvatske bili udaljeni iz  svih važnijih državnih i društvenih institucija.. Postalo je jasno da je SDP-SKH ustvari lustrirao domoljubni dio Hrvata ,umjesto da se dogodilo obratno ,kao u drugim europskim  zemljama bivšeg socjalističkog bloka. Vrijeme vladavine Ivice Račana obilježeno je nizom protuhrvatskih poteza,koji su izravno bili protiv interesa Hrvatske. Sjetimo se samo Sporazuma Račan -Drnovšek o razgraničenju u Piranskom zaljevu ili Savudrijskoj vali, koji nas još i danas opterećuje. Problem još nije riješen! A o rasprodaji Banaka tek. Veliki apsurd! Naime banke su sanirane i dokapitalizirane sa 87,6 milijardi kuna iz Proračuna ,a prodane za 5,4 milijarde kuna.Van svake pameti!  Dok su branitelji na ratištima ginuli i ostajali invalidi ,uski krug ljudi enormno se obogatio. Tako su mnogi privatizacijom i tajkunizacijom ostajali bez posla ,blokirani,obespravljeni i deložirani. To je ustvari jedan od najvećih zločina prema hrvatskom narodu.

Hrvatska se tijekom rata skrbila o 500 tisuća svojih prognanika i izbjeglica i 150 tisuća iz BIH a bila je zadužena 48 milijardi ,da bi nakon Račanove vladavine taj dug Ministar financija Mato Crkvenac povećao za još 35 milijardi !

VLADAVINA IVE SANADERA

Novim izborima od 9.prosinca 2003 godina na vlast opet dolazi HDZ I Ivo Sanader dobiva mandat za sastavljanje Vlade.Drugi je mandat dobio nakon izbora 2007 pa mu je Sabor 11,siječnja 2008 izglasao povjerenje u drugom mandatu. a 1.srpnja podnio je ostavku. Njegovo su vladanje obilježile brojne afere ,mito i korupcija kao način vladanja. Ivo Sanader je prvi i jedini Premijer koji je nepravomoćno osuđen i suđenja mu još traju. Nojpoznatija afera je Fimi-medija kojom je izvlačen novac iz Proračuna.

Najveći apsurd vladavine Ive Sanadera je bila potraga za generalom Antom Gotovinom i poslušnički i podanički odnos prema Carli del Ponte haškoj tužiteljici.Poznata je ona rečenica Vladimira Šeksa :”locirati,uhititi,transferirati”General Gotovina proveo je nakon uhićenja na Kanarskim otocima 7.prosinca 2005.sedam godina u zatvoru,da bi 16.studenog 2012 bio oslobođen skupa sa generalom Markačem. Apsurdno je uopće što je hrvatska pobjednička vojska došla pod jurisdikciju Haškog suda.Čak 95,4%  Hrvata  se izjasnilo da je Haški sud nepravedan i politiziran,pogotovu u mandatu omražene glavne tužiteljice Carle del Ponte!

Haški je sud počeo sa radom 18.studenog 1993.godine. U osnovi je zamišljen kao sud za osudu kršenja međunarodnog prava ,međutim pretvorio se u instrument političkog pritiska na zemlje čijim se građanima sudilo. Haški sud za područje bivše Jugoslavije uopće nije ispunio zadaću koja se  od njega očekivala,iza koju je dobio mandat od Vijeća Sigurnosti UN,Rezolucijom 827 od 25.svibnja 1003.godine.Nije osudio direktnu umješanost Srbije  u genocid u Srebrenici! Nije uopće sudio ni vrhovnim zapovjednicima JNA,Veljku Kadijeviću i Blegoju Adžiću i to na osobnu intervenciju Carle del Ponte. To je potvrdila i Florence Hartman,koju je Sud zbog iznošenja tih i drugih istinitih podataka ,osudio na plaćanje 7 tisuća € kazne.!!! Isto je potvrdila i Nataša Kandić iz Beograda!

Iz navedenog  je vidljivo  da je to ustvari politički Sud koji žrtvama  nije donio ni zadovoljštinu,niti bilo kakvu pravdu. Još traje žalbeni postupak za suđenje tzv. Šestorki iz BIH,koji su prvostupanjskom presudom bili osuđeni na visoke kazne za “udruženi zločinački poduhvat”po rastezljivoj formulaciji za političke  osude. U ovom suđenju veoma važnom za budućnost Hrvatske ,Vlasti RH bile su totalno nezainteresirane,što je krajnja nebriga za  hrvatske interese !!!

Ostavkom Ive Sanadera na čelo HDZa i Hrvatske Vlade dolazi Jadranka Kosor ,koju je Ivo Sanader postavio za svoju zamjenicu. Vlada Jadranke Kosor bila je izrazito nepopularna! Uveden je krizni porez tzv.”harač”,povećan je PDV,povećala se nezaposlenost,nelikvidnost i vanjski dug! U dvije godine mandata ,vanjski je dug povećan za 6 milijardi €.

VLADAVINA ZORANA MILANOVIĆA

I nakon Jadranke Kosor i HDZove Vlade ,ponovno dolazi na vlas SDP sa Zoranom Milanovićem kao Predsjednikom Vlade 23.prosinca 2011 godine.  Dolaskom SDPa na vlast ponavlja se nažalost komunističkim metodama čistka preostalih domoljubnih kadrova u državnim i društvenim institucijama. Po kazivanju Milanke Opačić osobno radilo se o brojci od oko 5 tisuća ljudi. Poznat je točan podatak da je tadašnji ministar MUPa Ranko Ostojić smjenio 2439 djelatnika MUPa ,jer su ti ljudi pokrenuli Sudski spor, i dobili ga!

Smjene i to obimne dogodile su se i na HRT u,jer je na mjesto ravnatelja ,postavljen Goran Radman ,posljednji nositelj Titove štafete i čovjek od osobitog povjerenja tadašnjeg Predsjednika Ive Josipovića. HRT očiščen je od domoljubnih kadrova ,a ostali su samo podobni Partiji odnosno  SDPu!!!

Braniteljska populacija izrazito nezadovoljna radom Vlade  Zorana Milanovića,njegovog ministra Freda Matića,pomoćnika Bojana Glavaševića i zamjenice Vesne Nađ,podigla je protestni Šator ispred Ministarstva branitelja 20.listopada 2014 godine,a prosvjed je trajao 555 dana. Dogodilo se još apsurda od strane ministra Freda Matića. Naime na internet je stavljen popis branitelja ,sa izlikom sređivanja liste zbog lažnih branitelja. To nijedna zemlja nije nikada napravila,jer je taj popis ustvari lista za odstrel hrvatskih branitelja od strane Srbije ,koja si je uzela za pravo da bude mini Hag za zemlje bivše Jugoslavije. Jedan apsurd bez presedana je da zemlja agresor ponavlja agresiju samo ovaj puta  ne oružjem, već pravno, proganjati,suditi i zatvarati žrtve svoje agresije !Doista van svakog razuma !!!

Težak i nezapamćeno brutalni incident dogodio de 28.svibnja 2015 godine kada su specjalci MUPa po nalogu Zorana Milanovića i Ranka Ostojića naganjali branitelje i 100% invalide u invalidskim kolicima po Trgu Sv.Marka,a oni se sklonili u crkvu Sv.Marka.Tada je pater Ike Mandurić na samom crkvenom pragu spriječio specjalce da uđu u crkvu.Svugdje u svijetu poštuje se crkva kao utočište i kao eksteritorij! Međutim staljinistima Milanoviću i Ostojiću ništa ne znači svetogrđe i skrvnavljenje crkve ! Čak su bili toliko beščutni da nisu dopustili niti dostavu lijekova i osnovnih potrepština u Crkvu za 100% invalide! Nečovječno do bola!Zamislite taj apsurd nad apsurdima ,branitelji 100% invalidi koji su zdravlje ostavili na bojišnici u Domovinskom ratu,napadnuti od strane policije države za koju su stradali! Policije u čijem su sastavu abolirani četnici protiv kojih su se borili! Apsurdno! i ti i takvi policajci ih opet u njihovoj državi sada ponovno napadaju , natjeravaju  i prisiljavaju da spas potraže u Crkvi! Tako su branitelji i invalidi postali dvostruke žrtve u svojoj domovini ,lustrirani od strane onih koji Hrvatsku nisu htjeli i koji su je napali kao agresori!

MANJINE U HRVATSKOJ

U Ustavu RH definirano je da je Hrvatska Država hrvatskog naroda i nacionalnih manjina,a ima 22 manjine. Svim manjinama  je po Ustavu zagarantirana  ravnopravnost,sloboda ,prava čovjeka  i državljanina,te gospodarski i kulturni napredak i socjalno blagostanje.Međutim i tu se vidi hrvatski apsurd, jer su manjinama data posebna politička prava,pravo na posebni izbor zastupnika u Hrvatski Sabor. To posebno pravo je u izravnoj suprotnosti sa temeljnim ustavnim načelom o ravnopravnosti svih građana Hrvatske!

Uglavnom nacionalne manjine sve ostvaruju sva svoja prava,ali dio Srpske nacionalne manjine  predvođene Miloradom Pupovcem i dio Talijanske nacionalne manjine predvođene Furiom Radinom ,zlorabe dobar odnos Hrvata prema njima i neprestano rovare protiv RH. Ne samo da rovare nego i propagiraju i proturaju iredentističke ideje i namjere,sa ciljem destabilizacija Hrvatske i njeno cjepanje !

Poznata je djelatnost SNVa i Milorada Pupovca kao predsjednika SNVa. Neprestane priče o fašizaciji i ugroženosti u koliziji su sa ogromnim sredstvima koje dobivaju iz Proračuna RH. Troši se nemilice ,bez nadzora i bez polaganja računa na što je novac utrošen. A ugroženi su! Kojeg li apsurda?  A tu je i pitanje ćirilice , koje po postotku  pripadnika manjine ne bi trebalo ni biti!

Talijanska manjina pak preko IDSa  isto  se neprestano poigrava sa talijanskom iredentom i sa njima surađuje. Stalne provokacije sa Republikom Istrom,neprestani tinjajući sukob sa Zagrebom ,koje provociraju pod parolom regionalnosti i autonomije ,dovode do stalnih napetosti u međuetničkim odnosima! Dvojezičnost je uvedena u istarskim općinama ,ali isto ne po postotku brojnosti ,već po dogovoru i Osimskim sporazumima!

PRETVORBA I PRIVATIZACIJA

U pretvorbi i privatizaciji sudjelovali su uglavnom ljudi bliski bivšem komunističkom režimu i jugoslavenskim obavještajnim službama ,a radili su u strateškim poduzećima i imali povlaštene informacije.Udba je sudjelovala u privatizaciji preko velikih sistema koje je nadzirala Astra,Ingra,JAT,Genex,Jugotours i ostala Import-export poduzeća,zatim INA ,Inatours,Pliva i dr.

Zakonom o privatizaciji  od 22.travnja 1991.izostavljene su namjerno banke iz pretvorbe vlasništva poduzeća.Banke nisu mogle postati d.d.i nisu se mogle privatizirati,jer nikada nije donešen ni jedan zakon koji bi potvrdio pretvaranje banaka u dionička društva. Hrvatski bankarski klan( Gregurić,Valentić,Luković,Mateša,Šarinić,Prka,Škrebi još oko 500 njih) nezakonito su postali vlasnici cjelog bankarskog sustava Hrvatske.

Dolaskom na vlast Ivice Račana kulminirala je najveća pljačka hrvatskog naroda. Hrvatske banke sanirane su sa 87,6 milijardi kuna,a prodane su za 5,4 milijarde kuna.????  Totalno apsurdno! Najveći Hrvatski apsurd !

2001  godine prodane su zlatne zalihe od 15 tona čistog zlata iz ostavštine SFRJ koje je pripalo Hrvatskoj ili hrvatskom narodu ,a dolare su pohranili u HNB koja je i onako u vlasništvu bankarskog lobija.  Da ne bude zabune 2001 godina je u vrijeme Vlade SDPa i Ivice Račana kao predsjednika te Vlade.

Svi relevantni čimbenici u Vlasti znaju za ovu najveću pljačku hrvatskog naroda uopće i što je učinjeno ? Veliko ništa!!!

DORH, USKOK, PNUSKOK, Bajić, Cvitan sve to znaju i ništa ,apsolutno nitko ništa nije poduzeo! Što se može pomisliti nego da je to sprega Politike, Institucija i kriminala  u pljački vlastitoga naroda!!!! Ali koga briga za narod? Narod je tu samo kada treba ginuti,kada treba raditi za političke elite, da oni mogu živjeti na visokoj nozi i trošiti!

Narod je blokiran,deložiran,preko 3 tisuće branitelja umire godišnje ili izvrši suicid,narod je obespravljen ,branitelji proganjani ,pravde za narod nema, još malo je ostalo da ga se do kraja iscjedi , do posljednje kapi krvi , sve dok ne nestane !

Lili Benčik

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Solunske čitanke povijesti jugoistočne Europe ne zaslužuju ući u kurikul povijesti

Objavljeno

na

Objavio

U solunskoj čitanci povijesti jugoistočne Europe, prema kojoj bi nastavnici trebali pripremati predavanja, ne navodi se da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, ne spominje se tko je razorio Vukovar, ali se navodi skandalozna interpretacija da je priznanje nezavisnosti Hrvatske i Slovenije imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize. Demokracija i pomirenje ne mogu se graditi na prešućivanju istine.

Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) potkraj 2016. u Solunu je objavio dvije čitanke za nastavnike povijesti u jugoistočnoj Europi – The Cold War 1944–1990 i Wars, Divisions, Integration 1990–2008. Čitanke su objavljene uz pomoć Europske Unije, ali i uz napomenu da njihov sadržaj „ne odražava stav EU“ (sadržaj čitanki, s podacima o urednicima i suradnicima dostupan je na stranicama http://www.cdrsee.org). U projektu su sudjelovali i pojedini povjesničari iz Hrvatske, a jednom od njih, profesoru srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu Nevenu Budaku, povjerena je odgovornost suurednika prve čitanke. No predmet je ovoga osvrta druga čitanka, Wars, Divisions, Integration 1990–2008 (Ratovi, podjele, integracija), odnosno znanstveno neutemeljene tvrdnje i netočni podaci u dijelu njezina sadržaja o ratu u Hrvatskoj i BiH.

Svakom se autoru prilikom pisanja knjiga mogu potkrasti faktografske i druge pogreške. Problem je u tome što je takvih pogrešaka u ovoj čitanci mnogo pa ostaje dojam da je izostala stručna recenzija. Kako se sadržaj druge čitanke odnosi i na razdoblje Domovinskog rata, zanimljivo je da ni jedan hrvatski povjesničar koji se ozbiljno bavi njegovim istraživanjem u čitanci nije naveden kao suradnik. Nije konzultirana ni središnja ustanova hrvatske historiografije – Hrvatski institut za povijest, koji već godinama ima projekte o Domovinskom ratu, pa se nameće pitanje zašto se ignoriralo, barem pri recenziranju, povjesničare koji ozbiljno istražuju to razdoblje povijesti? Takvo ignoriranje, koje za posljedicu ima niz pogrešaka u čitanci, zapravo zorno ocrtava odnose i podjele u hrvatskoj historiografiji.

Reforma obrazovanja između „podobnih“ i „sposobnih“

Naime, uključivanje pojedinih povjesničara u projekte ili rasprave o temama koje su znatno izvan fokusa njihova znanstvenoistraživačkog rada, samo pojačava sumnju da je njihov cilj pokušaj monopolizacije prava na prezentaciju hrvatske povijesti. Tako, primjerice, svjedočimo da neke kolege koje nisu pregledale ni 20 dokumenata o Domovinskom ratu drže da agresivnošću mogu nadoknaditi nedostatak autoriteta koji se stječe poznavanjem izvora o tom razdoblju, pa bez imalo stida po medijima dociraju kolegama koji ga već 20 godina istražuju. Pojedinci u svojoj bahatosti u javnim priopćenjima napadaju sve one s čijim se mišljenjem ne slažu, proglašavajući ih „podobnima“, a sebe „sposobnim“. Ne smeta im pritom što istodobno dok prozivaju „podobne“ stoje ispod obilježja stranaka kojima pripadaju, niti što su na položaje s kojih su oblikovali strategiju obrazovanja i „kurikulnu reformu“ postavljeni voljom tadašnjega premijera, a ne javnim natječajem. Prema onoj narodnoj „drž’te lopova“ bezobrazno optužuju druge – uglavnom „nacionaliste“ i „klerofašiste“ – za navodno zaustavljanje reforme obrazovanja, prikrivajući time da je za njezino usporavanje (zaustavljena nije!) odgovorna upravo njihova isključivost, jer su prema načelu „oni ili nitko“, odlučni i umišljeni da je mogu provoditi samo oni, svojedobno odbili proširenje Ekspertne radne skupine znanstvenicima na čiji izbor nisu mogli utjecati. Toliko o podobnosti i isključivosti!

Na kraju, nije problem usporediti strukturu bivšeg ERS-a i skupine koja ga je zamijenila u mandatu ministra Šustara, a koju je vodio tandem Vican–Glunčić, pa zaključiti koja je skupina izabrana na zakonitiji način, te koja je bila podobnija, a koja sposobnija, odnosno stručno raznovrsnija. Nije problem ni usporediti životopise bivšeg voditelja i sadašnje voditeljice ERS-a, pa zaključiti je li razlog novoga masovnog čekanja tramvaja na Trgu bana Jelačića 1. lipnja „nesposobnost“ i „nestručnost“ nove voditeljice ili pokušaj rušenja Vlade, koja nije prihvatila ultimativne zahtjeve „progresivne“, a zapravo isključive manjine da oni koji su svojedobno samoinicijativno podnijeli ostavke opet zaposjednu kormilo ERS-a. Možemo samo pretpostaviti koliko bi reforma obrazovanja već odmaknula daleko u proteklih godinu dana da su ondašnji članovi ERS-a prihvatili njezino planirano proširenje novim članovima, uglednim znanstvenicima. S obzirom na to da bi svi dotadašnji članovi ostali dio novoga, proširenoga ERS-a, koji bi i dalje vodio isti dotadašnji voditelj, pitanje je li njihova kolektivna ostavka u takvim okolnostima bila moralni čin ili protest zbog gubitka monopola čini se suvišnim.

Mnogo ozbiljniji problem od faktografskih pogrešaka jest to što su u spomenutoj drugoj čitanci, a posebice na kraju u kronologiji, izostavljeni ili netočno navedeni događaji važni za razumijevanje povijesnoga procesa u Hrvatskoj i BiH tijekom 1990-ih. Također, bez obzira na deklarativno nastojanje autora čitanke da budu „neutralni“ i da zastupaju načelo „multiperspektivnosti“, treba napomenuti da povijesna znanost ne trpi prešućivanje važnih činjenica ili izbjegavanje vrednovanja događaja ili procesa tamo gdje za vrijednosne sudove postoje jasni parametri, odnosno izvori koji nedvojbeno upućuju na uzrok i kronologiju procesa. Govoriti samo o posljedicama – tako je uglavnom u dijelu čitanke koji se odnosi na rat u Hrvatskoj i BiH 1990-ih – a izbjegavati reći što ih je uzrokovalo, te izbjegavanje uporabe primjerenih i jasnih termina (npr. okupacija ili oslobađanje) tamo gdje su oni nedvojbeni i znanstveno potvrđeni, ne može pomoći pomirbi sukobljenih strana nakon rata.

Navođenje članaka iz medija u čitanci samo radi prikazivanja različitosti pogleda dviju strana na isti događaj nije primjereno, ako se pritom ne prokomentira njihov sadržaj i upozori na činjenice. Čitatelja koji nije upoznat s događajem ne smije se dovesti u situaciju da pogađa što je u kojem članku točno. Struka je, na temelju cjelovito pregledanih izvora, obvezna donositi zaključke i javnost upozoriti na činjenice, a ne samo na različite interpretacije istoga događaja. Selektivno i neprecizno prikazivanje izvora najčešće je u službi manipulacije i relativizacije, kojom se želi skrenuti pozornost s glavnih procesa kako bi se izbjeglo određivanje prema odgovornosti pojedinih čimbenika u njima, što se u ovoj čitanci može primijetiti na primjeru izbjegavanja navođenja ili umanjivanja odgovornosti Srbije, odnosno tadašnje srbijanske vlasti, za rat u Hrvatskoj i BIH, kao i na prešućivanju činjenica na štetu objektivne prezentacije uloge Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH.

U tom se kontekstu, primjerice, u odlomku o bitci za Vukovar (str. 51) navodi da su „paravojne postrojbe napadale Vukovar, uz JNA i veliki broj pripadnika Teritorijalne obrane“, no ne navodi se da su te paravojne postrojbe bile srpske, niti da je riječ o jedinicama Teritorijalne obrane Srbije. No, zato se, u istom kontekstu relativizacije, odnosno izjednačavanja odgovornosti za razaranje Vukovara, bez posebnog komentara o huškačkom djelovanju njezina autora uoči velikosrpske agresije na Hrvatsku, ističe činjenično neutemeljena izjava Vuka Draškovića da je „Vukovar Hirošima srpskog i hrvatskog ludila“ (str. 52), a na stranici s fotografijama razorenoga Vukovara (str. 88) ne navodi se tko ga je razorio i pod čijom je opsadom Vukovar bio. Jednako tako, Hrvati svoju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ HB) nisu proglasili zato što su „slijedili primjer Srba“ (str. 39), nego zato što tadašnja središnja bosansko-hercegovačka vlast nije mogla zaštititi Hrvate od velikosrpske agresije.

U čitanci se spominju separatističke tendencije Srba i Hrvata u BiH (str. 39), no ne navodi se da su Hrvati jedini poduprli sve planove međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH. Što je tu onda separatističko? Ne navodi se ni da je Hrvatska priznala BiH 7. travnja 1992, dakle sljedeći dan nakon njezina međunarodnog priznanja, a Srbija to nije učinila do kraja rata, što također govori o aspiracijama i separatizmu pojedinih naroda u BiH i vlada susjednih država. Nigdje se ne spominje unitarizam bošnjačko-muslimanskoga vodstva, a činjenica je da se danas i u Europskom parlamentu prepoznaje da su za opstanak BiH opasne dvije politike – separatistička Republike Srpske i unitaristička Bošnjaka.

Na stanovito licemjerje, kako u sadržaju čitanke o ratu u Hrvatskoj i BiH, tako i u ponašanju dijela kulturno-znanstvene zajednice u Srbiji 1991, upućuje Apel povjesničara s Beogradskog sveučilišta JNA da se ne dira Dubrovnik, jer je to „dio povijesti i Srba i Hrvata i svjetska baština“ (str. 92). Navođenjem toga apela s jedne strane može se prikazati osjetljivost znanstvenika prema stradanju kulturnih dobara, koji su dio svjetske kulturne baštine. No, s druge strane, ograničavajući svoju brigu samo na Dubrovnik, povjesničari s Beogradskog sveučilišta koji su potpisali spomenuti apel nisu pokazali neku zavidnu civilizacijsku razinu, samo su opravdali sumnju da je ta izjava na tragu srpskoga prisvajanja Dubrovnika kao „srpske Atine“; pitanje zašto Apel nije upućen za sve gradove i ostalu svjetsku baštinu u Hrvatskoj koju su u tom trenutku napadale i razarale JNA i srpsko-crnogorske snage (npr. katedralu u Šibeniku), u čitanci se ne problematizira. Tako se jednim apelom pokušava zatamniti jedna tamna činjenica, da je znatan dio srpske intelektualne javnosti potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih podupirao Slobodana Miloševića i ekspanzionističku srpsku politiku.

Također, primjetan je pokušaj nametanja percepcije da je vodstvo Hrvatske „imalo nostalgiju prema ustašama iz 2. svjetskog rata“ (str. 38), što je u skladu sa srpskom ratnom propagandom.

Jednako tako, niz je primjera izostavljanja važnih datuma, odnosno događaja o kojima u tekstu i kronologiji čitanke nema spomena ili su prikazani površno, bez potrebna objašnjenja, usprkos njihovoj važnosti za razumijevanje procesa, dok su navedeni neki datumi koji nemaju nikakvo značenje za razumijevanje tih događaja. Tako nedostaje čak i podatak o Sporazumu o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između RH i Savezne Republike Jugoslavije, od 23. kolovoza 1996, koji bi u čitanci udruge čiji je cilj pomirenje svakako trebao biti prepoznat kao važan događaj.

Skandalozno o ratu u Hrvatskoj

Za neke od netočnih navoda te za neke interpretacije činjenica i događaja, koji se nalaze u ovoj čitanci, može se reći da su skandalozne. Primjerice, navod „da nema sumnje da je priznanje Hrvatske i Slovenije kao nezavisnih država, prvo od Njemačke, a onda od Europske zajednice imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize“ (str. 103), na razini je tadašnje srpske propagande, kad se u obzir uzmu ljudski gubici i materijalna stradanja tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku do toga datuma (15. siječnja 1992). O tome se u čitanci ne govori, prešućuje se da je za početak rata u Hrvatskoj u ljeto 1991. i za njegovu eskalaciju, najkasnije u rujnu i početkom listopada 1991, odgovorna Srbija, odnosno isključiva politika tadašnjeg vodstva Srbije predvođena Slobodanom Miloševićem, kao i vodstva JNA, a dijelom i vodstva Crne Gore. Doduše, na str. 115 navodi se da je rat u Hrvatskoj eskalirao u ljeto 1991, ali bez objašnjenja zašto, odnosno čija je politika uzrokovala eskalaciju rata, a na str. 38 navodi se da je „situacija eskalirala u rat proglašenjem neovisnosti Hrvatske od Jugoslavije – bez spomena da je to istoga dana učinila i Slovenija, pa se može dobiti dojam da je to i uzrok ratu, što nije točno, jer je to bio samo povod za već planiran rat. No, zar s eskalacijom rata u Hrvatskoj nije eskalirala i jugoslavenska kriza, ili ubijanje ljudi i razaranje Hrvatske 1991. nije vrijedno spomena?

Gotovo je nevjerojatno da u kronologiji (str. 271) nije navedeno da je u Hrvatskoj u jednom danu, 2. svibnja 1991, ubijeno trinaest hrvatskih policajaca – dvanaest u Borovu Selu kraj Vukovara, a jedan u zaleđu Zadra. S obzirom na važnost za razumijevanje okolnosti početka rata, može li se tako važna činjenica za uočavanje uzročno-posljedičnih veza prešutjeti? Prešućeno je i da je dan uoči odluke Hrvatskoga sabora o prekidu odnosa sa SFRJ (str. 273) JNA zrakoplovima bombardirala sjedište hrvatske vlasti – Banske dvore, kako bi ubila hrvatskoga predsjednika i njegove goste na sastanku.

Brojni su navodi u čitanci br. 2 – Wars, Divisions, Integration 1990–2008 koji pokazuju nerazumijevanje problematike i nepoznavanje temeljnih faktografskih činjenica o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zbog toga treba upozoriti da se demokracija i pomirenje ne mogu graditi na netočnim faktografskim podacima te na nepoštivanju uzročno-posljedičnog niza i kronologije događaja u ratu u RH i BiH 1990-ih. U konkretnom slučaju, pomirenje u jugoistočnoj Europi ne može se graditi na tvrdnjama koje relativiziraju odgovornost Srbije (i JNA, a dijelom i Crne Gore), odnosno njihova tadašnjeg vodstva, za oružanu agresiju na Hrvatsku 1991, a potom i na BiH 1992.

S obzirom na navedeno, kao i na druge primjedbe na njezin sadržaj koje će se opširnije i detaljnije moći pročitati u Časopisu za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest (u sadržaju čitanke 50-ak je netočnih ili barem dvojbenih zapažanja), spomenuta čitanka ne zaslužuje biti službeno prihvaćena kao dio literature za nastavnike povijesti u Hrvatskoj.

Ante Nazor, Vijenac 607

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

N. NEKIĆ: Družba petokolonaša marljivo radi na razaranju Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Stipe Renic
Izlaganje na sjednici HNES-a „Temelji opstanka Hrvatske“

Upravo ovih dana objavljena je knjiga Marije Peakić Mikuljan „Pogled unatrag“ koja donosi dokumentaciju o davno smišljenim metodama rušenja hrvatske države i to putem osnovnih stupova njenih duhovnih uporišta: Matice hrvatske, Hrvatske radio-televizije, Društva hrvatskih književnika te Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Zastrašujući su i neporecivi dokumenti koji o toj namjeri svjedoče. Ali najveća tragika sastoji se u tome da se i nadalje nastavlja kulturocid o kojem smo već govorili pa i etičke osude donijeli protiv onih osoba koje to čine. Govoriti nam je, dakle, o sustavnim i sadašnjim razaranjima naše prošlosti i sadašnjosti, a time i budućnosti.

1) Poštovani uzvanici, znate li da se i danas primjenjuje i vrijedi zapovijed od 6. srpnja 1945. (Zagreb) koju je izdao Vicko Krstulović? U njoj su upute o uništenju grobnih i drugih mjesta i oznaka za poginule i ubijene branitelje, ustaše i sve ine takozvane neprijatelje naroda. Citirat ću samo mali dio tih naloga: „… potrebno je da se sravne s azemljom svi vanjski znakovi po kojima bi se razaznavalo mjesto gdje su se dizala takova groblja… odstraniti ograde… vanjska obilježja-krstove, ploče, konfesije i sve druge znakove treba ukloniti… da sve bude poravnano… prostor treba pretvoriti u rasadnik… kamen i sav drugi materijal ako je nešto bilo uklesano, izbrisati … da zauvijek nestane…“.

Jesu li se iste metode primijenile u Domovinskom oslobodilačkom ratu? Mi ni danas ne znamo za više od 2000 grobnih mjesta žrtava, ubijenih od četničko-partizanskih potomaka istih krstulovića i sljedbenika. Svaki pokušaj da saznamo tumači se u petokolonaškoj grupi kao nepotrebni povratak u prošlost. Zar se može živjeti bez svijesti o prošlosti? Zašto se nama Hrvatima zamjera prošlost koju su puno strašniju izazvali i sudjelovali u zločinima danas čisti i ponosni Nijemci, Francuzi sa svojim Petenom, Talijani, Španjolci, Portugalci, Norvežani, Rusi, Srbi, Mađari i ostali?

U što ne dirati…?

2) Bestidnost i razbojnički, barbarski čin razorenja hrvatskih grobova je izvršen, a nastavlja se i danas – ne samo dizanjem ploče u Jasenovcu, nego nizom sinkroniziranih i opakih akcija koje nisu nimalo slučajne. (Projekti Memoranduma III.) Od samoga početka života ove tužne zemlje, koju samo Nebo drži u rukama, sikronizirane su akcije tzv. liberalnih i antifa snaga: ne dirati u njihove tajne račune, njihove stanove čiji pravi vlasnici polako umiru; ne dirati u njihove prihode za nerad u tzv. nevladinim udrugama u kojima se svakodnevno sastavljaju optužnice protiv Hrvatske i šalju na razne adrese diljem Europe i svijeta; ne dirati u njihove obrede kojima slave klanje nevinoga stanovništva (Boričevac, Srb, Zrin itd.); ne dirati u njihove laži iz povijesti, osobito o njihovim logorima kojih je bilo na desetke, od Bleiburga, Gologa otoka do Gevgelije, s posebnim lažima o Jasenovcu; kako izbrisati sliku Hude jame kao najstrašnijega egzemplara njihove ideologije i pojma slobode; kako likvidirati čak i pjevače poput Tompsona, po uzoru na Vicu Vukova; kako sakriti istinu o smrti značajnih ljudi iz hrvatske povijesti i povjesničara samih: dovoljno je sjetiti se Budaka, Šuflaya, Julija Makanca, Dominika Mandića i niza drugih. Jedni su ubijeni, drugi protjerani ili izbjegli iz domovine, treći onemogućeni da rade. Neki su, kao Miroslav Brandt, napisali istinu tek u našoj novoj RH.

Likvidacija DHK

3) Položaj ustanova koje nabrojasmo na početku, uz nespomenutu HAZiU, jesu duhovna identitetska utvrda hrvatskoga naroda. Kako se može dogoditi da Ministarstvo kulture preporuča na rafinirani način likvidaciju DHK utemeljenoga 1900. godine, ali ne i onoga koje se odvojilo prema nacionalnom i ideološkom ključu i pretvorilo u povlašteno Društvo pisaca? Ponižavajući odnos prema DHK, koje je smješteno poslije Drugoga svjetskoga rata u otetom stanu židovske obitelji, a na koje je sada netko bacio oko, sustavno ponižavanje i uskrata dotacija članovima Društva hrvatskih književnika 1900. jer da je „ustaško i fašističko“, koje je nosilo kroz bure i oluje tri rata u XX. stoljeću hrvatsku RIJEČ kao temeljni znamen našega identiteta, Društva koje je na proslavi svoga 100. rođendana bilo prisiljeno slušati blasfemije polupismenoga predsjednika RH Mesića kako nije važno čuvati hrvatski jezik i pisati na hrvatskom jeziku, jer ionako ćemo morati svi naučiti engleski…

Čak i oni koji ne prate i ne znaju vrijednost ovoga Društva osjetit će, ako se dogodi njegovo ugasnuće čime nam prijete, da smo jedina država u okvirima EU koja nema vrijednom tradicijom sačuvanu baštinsku ustanovu kao svi kulturni narodi. Bit će to poniženje i sramota ravna novom smrtonosnom kulturocidu. Molimo i činimo sve da se Vlada RH, gradonačelnik i njegove službe grada Zagreba, ministarstvo za državnu imovinu, Ministarstvo kulture i ostali relevantni faktori upoznaju s prijetećim stanjem u kojem se DHK nalazi. Za sada bez odjeka. Svaka je diktatura nastojala najprije uništiti i zabraniti jezik, jer on je temelj naroda, a mi dopuštamo da se brekće na srbijanskom jeziku usred Sabora, jer peta kolona zna da ne će dobiti ni opomenu! (Koji je službeni jezik u RH?) (Znakovito je da je i svima poznati dr. Šreter najprije suđen još osamdesetih godina poradi jezika: nije upisao penzionisani oficir, nego umirovljeni časnik! Slijedi zatvor, a kasnije i smrt kad se rat razbukta. Ne znamo gdje su njegovi posmrtni ostatci, zna jedan slavni manjinac, ali šuti.).

Ukidaju se čak i znanstveno dokazane razlike između muških i ženskih osoba

4) Družba petokolonaša marljivo radi na razaranju Hrvatske, osobito njenih tradicijskih vrijednosti. Razni jokići, divjaci, josipovići, i uglavnom oni koji neprestano opstruiraju znanstvene krugove da se uključe u reformu obrazovanja, smatraju da moraju obrazovati našu djecu po kalupu LGBT skupina, jer sva je istina posve golo sukobljavanje ne oko kompjutera i novosti za nastavu obrazovanja, ne, nego uvlačenje maloljetnih osoba od osam ili devet godina u seksualni košmar i strahotu razaranja obitelji. Njima smeta obitelj, zato im smeta i vjeronauk, Crkva, svijetli lik Alojzija Stepinca, Bog kao krajnja instanca.

Nema više oca i majke, djedova i baka, muških i ženskih osoba, ukidaju se čak i znanstveno dokazane razlike između muških i ženskih osoba, na čelu znanstvene reforme su opet oni koji su za Istanbulsku konvenciju. Ona ima dobrih namjera (zaštita žena u društvu) protiv kojih nitko nema ništa protiv, ali i zlokobnih gadljivih metoda kao što je tzv. RODNA TEORIJA, o kojoj su mnogi znanstvenici rekli svoju riječ: ona je obična laž i falsifikat nasuprot znanstveno utemeljenih činjenica. I nije istina da su je prihvatile sve zemlje EU! Ne dajmo svoju djecu u šape LGBT skupinama, raspomamljenim i uhranjenim skupinama koje žive na računu ove države! Nemojmo se ispričavati pedofilima!

„Lijepa naša lijepo gori“

5) Kako se divno uklapa naslov u srpskim „Novostima“ „Lijepa naša lijepo gori“ točno uoči prve paleži ovoga ljeta?
Je li to znak spavačima da se bace u akciju? Ima ih uhićenih i puštenih skoro stotinjak! Zašto im ne znamo imena? Kako to da u vrijeme rata nismo imali požara, osim naravno onih ratom zahvaćenih prostora? Gorio je i izgorio Vukovar, Škabrnja, Kijevo i stotine drugih mjesta, ali danas gorinaš plemeniti jug, gore naši maslinici, vinogradi, mirisni parkovi, planine uz more, mjesta poput Splita kojega treba ubiti. Zašto baš Split? Split se uvijek napajao krvlju Zagore, od nje dobivao transfuziju i moć, održavao dotok hrvatstva i pretvarao ga u snagu koja je znala klicati punom rivom Franji Tuđmanu: Vukovar! Kada je, po HNESU optuženi, Milanović obećao u zadriglom stanju bijesa na odlasku: Imat ćete pakao! malo je ljudi vjerovalo u tu prognozu pa ni oni koji danas vode Hrvatsku. Tko u stvari vodi Hrvatsku? Je li Hrvatska svima njima DOM? Jesu li spremni razni štromari, bauci, pupovci, marasi i bernardićii mnogi što su promijenili imena da se prikriju, poginuti za taj dom? Što znači biti spreman poginuti za taj dom? (Kako se moglo slaviti oslobođenje Dubrovnika a ne pozvati HOSOVCE na proslavu? Kako se mogao snimati film o Jeanu Michelu a ne spomenuti da je bio HOSOVAC? Da se nekoga ne razljuti?) Zašto ne ode drug manjinac u Izrael i tamo klikne: Lijepi Izrael lijepo gori! Ili u Francusku?! Njemačku?!

6)Tko je dobronamjeran ili čak naivno vjeruje u slučajni ishod pomirenja s mrziteljima hrvatske države? U Hrvatskom državnom saboru kao čopor vukova navaljuju na bilo koju hrvatsku vlast, oni čiji pozdrav počinje riječju SMRT! Smrt hrvatskom narodu kao najnovija inačica koja se, o užasa!, vije pred Filozofskim fakultetom, unatoč odluci EU da su zabranjeni svi simboli fašizma, komunizma i nacizma! I crveni barjak i crvena zvijezda i krvoločna likvidacija preko 20 milijuna žrtava u toj istoj domovini Oktobarske tzv. revolucije, a u stvarnosti velike prijevare, čiji sljedbenici tuku protivnike na tom istom F. fakultetu, bacaju s katedre najvrjednije profesore kao što je akademik Mislav Ježić jer nije „njihov“.

Ima li uopće nade da oni iz vučjega čopora koji čeznu za Titom i Staljinom mogu prihvatiti ovu hrvatsku državu? Nema. Jer slučaja nema. Nema ga ni u znanosti, a kamoli u društvenim odnosima. Kakve su to veličine koje prije svoje ministarske fotelje nemajuni jedno djelo kojim bi zadužili hrvatsku Državu? Ni jedno vrijedno djelo za dobrobit hrvatskoga naroda? Ni jedna ISTINA o kojoj su napisali vrijedni redak? Tko su ti što nastoje opet baciti Hrvatsku na koljena, a svaki pokušaj spašavanja domovine od strane čestitih pojedinaca, proglašavaju fašizmom? Laž je osnova svih poniženja na kojima počivaju optužbe i podvale kojima se služe iz duboke tame sluge onoga koji je zazvao pakao i upriličio ga ovoga ljeta – Hrvatska je postala spaljena zemlja!

Haaška presuda

7) Duša naša strepi od njihovoga praznika (jer je prazan od svih vrijednosti!) 29. novembra, njihovoga dana republike. Nekada se događalo na taj praznik i ponešto dobra: puštalo se po milosti krvnika tita na slobodu nekoliko političkih zatvorenika! A mi danas čekamo presudu našim braniteljima u Haagu: njih šestorica čame u logoru, na čelu s dostojanstvenim i velikim defenzorom Hrvata Slobodanom Praljkom. Vukovi trljaju ruke i pišu unaprijed osmrtnice ne samo njima,nego cijelom hrvatskom narodu. To su radili i uoči presude Gotovini i Markaču.

Današnja ministarka naplatila je 2013. istome Praljku 435 000 kuna za njegove stručne knjige proglasivši ih šundom, a one su po vrijednosti dokumentacije uvrštene u dokazni materijal Haaškoga suda. Tada je i Hrvatska sveučilišna knjižnica ocijenila knjige kao neoporezive jer nisu šund, nego vjerodostojni dokumenti, karte i opisi istinitih događaja u ratu unutar Hrvatske i BiH. U isto vrijeme niz pamfleta i pornografskih tekstova dobili su dotaciju – da nabrojimo samo neke: Puhovski: „Operacija Oluja i poslije“; film „15 minuta“, Kordićkin rukopis o nepostojanju hrvatskoga jezika itd.

8) Konačno, zašto ne reći, nastavljeni su progoni ne samo nas iz ovoga HNES-a, nego i šire. O tome smo pisali i govorili: pokušaj provale u stan akademika Slobodana Novaka, napadi na ulici na Zdravka Tomca, saslušavanje u policiji dr. Zvonimira Šeparovića, moje preslušavanje u stanu u kojem su dva hrvatska policajca jer sam bila urednica knjige u kojoj se spominje krvnički zločin u Tovarniku i Vukovaru druga Stanimirovića, napad na Pavu Barišića, pretres stana i zaplašivanje Marije Peakić Mikuljan itd.

Sada se čak i neka saborska tijela bave zaplašivanjem nas, pa i mene, za nešto što nije uopće moguće – tekst o ministrici kulture napisao je portal BAROMETAR.HR, ali oni mene progone kao auktora misleći me zaplašiti, a ostale prisiliti na šutnju. I vas koji ovdje sjedite zaplašuju- lažnim anketama kako smo najgora zemlja EU, kako je naša Predsjednica na ne znam kojem mjestu za likvidaciju kao nepopularna, ankete kažu samo sve najgore – propadamo, nestajemo, ne smijemo nikome uskratiti ono što sebi odavno uskraćujemo: pravo na slobodu riječi, pravo na obranu, pravo na ravnopravnost u vlastitoj domovini…

Na Starčevićevom grobu ispod njegova kamenoga lika stoji žena-majka-djevojka-ratnica-braniteljica držeći štit u ruci. Ta je simbolika snažna jer ona daruje djecu koja su naša jedina budućnost. Jer, ne postoje države bez stanovnika. Što vrijedi grb, zastava, kuna, pa i jezik kao temelj našega identiteta, ako nemamo djece koja će ovdje ostati i usaditi novo sjeme u pustu slavonsku zemlju.

Tko to vodi Hrvatsku? Tko nije za dom spreman? Svi naši mrtvi od davnih stoljeća do danas bili su za DOM SPREMNI!

Nevenka Nekić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari