Pratite nas

Naši u svijetu

HRVATSKA ŠAPTOM PADE

Objavljeno

na

Znate onaj osjećaj kada vam se zamagli vid, izgubite pojam o prostorno-vremenskom kontinuitetu, polako vam postaje mučno i mislite da ćete svakoga trena izgubiti svijest?

vrtuljakNamjerno ponovno koristim alegoriju „ringišpila“ jer ipak najbolje prikazuje stanje nacije. Odustat ću ovoga puta od one kako propadamo u ponor, jer, majko mila, već smo davno trebali tresnuti o njegovo dno, a ovo je vrtnja bez kraja, strašnija od ikakvog propadanja upravo zbog tog svog kontinuiteta.

Provjerila sam prije početka zapisivanja onoga što mi se već tjednima vrti (opet taj glagol!) u glavi na svemogućem Googleu je li netko već koristio gore napisani naslov kako ne bih nesvjesno krala od drugih. Iako sam otkrila da je naslov već nekoliko puta korišten, jednostavno jedino taj naslov u potpunosti izražava ono što me toliko frustrira da se nakon dugo vremena apstinencije ponovno hvatam društvenih tema.

Dakle, kako to Hrvatska pade? I to šaptom. Zar ne živimo i dalje u suverenoj, samostalnoj Hrvatskoj? I zar ne bismo čuli i još uvijek slušali odjek pada drage nam domovine da je uistinu pala?

Upravo u tome i jest tragedija trenutka u kojemu živimo. Prejako huči motor vrtnje vrtuljka kojim se vrtimo. Prejako ječe otkucaji srca koji nam tutnje u glavi. Previše smo preokupirani vlastitom tragedijom i osjećajem mučnine da bismo primijetili što se oko nas događa. I tako ne shvatismo da Hrvatska šaptom pade!

I onda se jednom, osvrnuvši se oko sebe, uhvatite u stanju šoka, zatečeni činjenicom da je oko vas neobična praznina. Nema obitelji iz koje bar jedan član nije otišao u inozemstvo. Nema razreda u kojemu bar jedno dijete nije ili otišlo u inozemstvo ili ostalo s bakom i djedom jer su roditelji morali otići. Nema dana kada ne čujem da još netko odlazi.

Neki u inozemstvu, najčešće u Njemačkoj, vide svojevrsni El Dorado, Schlaraffenland, obećanu zemlju… Neki tek maštaju o skorom odlasku jer „tamo se ipak može živjeti od svoga rada“.

U zadnje mi se vrijeme sve češće javljaju bivši učenici koji su sada, silom prilika, ipak shvatili da im njemački jezik treba u životu. Odjednom imaju silnu volju i energiju naučiti jezik jer znaju da im je to ulaznica za donekle dostojanstven život u Njemačkoj.

Ne smatraju oni koji ostaju da su ti emigranti (jer to je jedini točan izraz za ljude koji se iseljavaju zbog posla i egzistencije) izdajice, izbjeglice, kukavice… Ne, oni koji ostaju, osjećaju svojevrsno divljenje i možda mrvicu zavisti što i sami nisu već otišli. Znaju da će onima koji su otišli tamo biti bolje, znaju da ovdje za njih budućnosti nema.

U lokalnim i državnim medijima sve su češći apeli za pomoć socijalno ugroženim obiteljima. Premda takvi pozivi uvijek završe reakcijom dobrih ljudi koji se time nerijetko tješe da bolje da oni pomognu drugima nego da je njima samima potrebna pomoć, sve je više i otvorenih napada nalik na linč.

Traži se krivnja onih koji traže pomoć jer sigurno su sami doprinijeli stanju u kojemu se nalaze. Ne daj Bože da je majka obitelji trudna ili da se radi o obitelji s puno djece. Komentari poput onoga da sigurno nikada nisu čuli za kontracepciju ili „Pa i ja bih htjela puno djece, ali imam samo dvoje jer i njima jedva priuštim najosnovnije.“, sve su češći. A sram koji potrebiti osjećaju pri tome još veći. Ionako su trebali skupiti hrabrosti za istup u javnosti. Da nisu dotakli dno, pomoć vjerojatno ne bi ni tražili.

Simptomatično je to da se smatra normalnim imati jedno ili dvoje djece jer si ne možete priuštiti više. To je nažalost postalo normalno, a ne alarmantno, znak za uzbunu. Jer stanje neke zemlje u kojoj njeni stanovnici nemaju dovoljno za ući u brak, za stambeno se situirati ili odgajati djecu pravi je znak za uzbunu, osim ako već nije prekasno.

Mladi ne mogu naći posao. Čak niti završen studij nije garancija zapošljavanja. Ono malo radnih mjesta u propaloj privredi i društvu, u kojemu se otvaraju samo još trgovine, unaprijed je određeno onima koji imaju dobro zaleđe. Situacija je toliko drastična da ćete rijetko kada povjerovati nekome da se zaposlio regularnim putem, bez veze. Čak i mjesto robovanja pripravnika za 1.600 KN teško je dobiti bez protekcije.

Oni koji imaju sreću raditi, jedva preživljavaju od onoga što dobiju. Troškovi života neprestano se povećavaju, a primanja ostaju ista ili se smanjuju. Čudi li onda činjenica što opet, po tko zna koji put u povijesti, postajemo narodom iseljenika?! Čudi li ili je logičan potez ljudi koji se bore za puko preživljavanje.

Vraćaju se novi emigranti kući za blagdane. Sa sjetom u očima, s tugom na licu obavljaju sve ono što im nalaže tradicija. Kao da time žele uvjeriti sami sebe da još uvijek pripadaju tu odakle su potekli. Nema veze što se tradicije mnogi od onih koji su ostali više ne drže.

Oni kojima su djeca ostala u Hrvatskoj, pripremaju teren za povlačenje istih van, traži se veći stan, upisuju se tečajevi jezika. Više se ne priča, kao što su nekoć prijašnje generacije emigranata pričale, o povratku u domovinu kada se zaradi dosta para. Prije se čuju izjave tipa: „Što će nam djeca ovdje živjeti, ovdje nema budućnosti za njih.“ Ostanak vani već je sada vrlo izvjesna stvar.

Spomenuh u jednom tekstu još jedan simptom. Čak i oni koji imaju stalni posao u državnoj ili javnoj službi, za koje mnogi smatraju da su svete krave, ostavljaju svoj posao ovdje i odlaze van. Ne vide u Hrvatskoj mogućnosti napredovanja, ne vide satisfakciju za razinu školovanja koju su teškom mukom stekli na našim sveučilištima.

Hrvatska ostaje bez svoga stanovništva. Hrvatska je kapitulirala. Nestala je nada u bolje sutra, nada u mogućnost promjene. Poput broda koji tone, ostaje bez svojih putnika, kapetana odavno nema na vidiku.

Tako je ljudski spašavati živu glavu.

Kako onda zamjeriti onima koji napuštaju brod koji tone?
izvor:Hrvatski Glas Berlina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Predstavljena knjiga ‘Dnevnik iz tuđine’ Vande Boras Podravac iz Canberre

Objavljeno

na

Objavio

Predstavljači knjige Zvonko Milas, ravnatelj HMI Mijo Marić, autorica Vanda Boras Podavac, predsjednik DHK Đuro Vidmarović i urednica Vesna Kukavica

Australska Hrvatica Vanda Boras Podravac ovom je knjigom znatno i trajno obogatila autobiografski iseljenički narativ našijenaca 21. stoljeća.

Predstavljanje knjige Vande Boras Podravac Dnevnik iz tuđine/A Diary from the Croatian Diaspora održano je 13. rujna u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu. Uz autoricu, o knjizi su govoriti ravnatelj Hrvatske matice iseljenika prof. Mijo Marić, predsjednik Društva hrvatskih književnika mr. Đuro Vidmarović, urednica Vesna Kukavica te autorica. Voditeljica promocije bila je Ljerka Galic, rukovoditeljica Matičina odsjeka iseljeničke baštine.

Promociji su, uz brojnu publiku, nazočili izaslanik premijera Plenkovića, državni tajnik Zvonko Milas, predsjednik UO HMI-ja Milan Kovač, izaslanica gradonačelnika Bandića Maja Novoselec, voditeljica odsjeka za izvedbene umjetnosti i kulturne manifestacije Gradskog ureda za kulturu, Domagoj Novosel, načelnik sektora za demografski razvoj Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Koraljka Sopta, viša stručna savjetnica u Službi za knjigu i nakladništvo Ministarstva kulture, predstavnici Instituta za migracije i narodnosti, istaknuti emigranti i Vandini suborci za hrvatsku samostalnost Drago Ljubić, Vinko Grubišić, Ivan Butković i Drago Šaravanja.

Skupu se najprije obratio ravnatelj Mijo Marić, uz srdačnu zahvalu autorici, istaknutoj aktivisticu udruga za afirmaciju etničkih prava doseljenika u Australiju. Čestitao joj je na izvrsnoj knjizi, čiji potresni sadržaj otvara nadu u bolje sutra, unatoč životnim izazovima koji nisu bili nimalo laki. Izaslanik premijera Plenkovića, državni tajnik Zvonko Milas pridružio se čestitkama i laskavim ocjenama sadržaja knjige koja nesumnjivo predstavlja dobrodošli doprinos iseljeničkoj publicistici. Moderatorica Galic je pročitala pozdravno pismo autorici Boras Podravac i skupu koje je uputila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, kao i ulomak iz hrvatske verzije njene knjige tiskane 2010. u Zagrebu.

Iz daljnjih izlaganja predstavljača vidljivo je kako je knjiga Boras Podravac autentično svjedočanstvo hrvatske emigrantice, gledano kroz prizmu jedne hrvatske obitelji, zapravo priča o stradanjima i prilagodbi životu u novim sredinama, novim zemljama i kontinentima, kao i priča o iniciranim i provedenim društvenim, kulturnim, prosvjetnim i humanitarnim akcijama koje su rezultirale današnjim statusom hrvatske iseljeničke zajednice Australije. Urednica Vesna Kukavica svoje iskustvo u uređivanju engleske i hrvatske verzije knjige, koja je u razmaku od 8 godine izdana u nakladi Hrvatske matice iseljenika, emotivno i znalački podijelila je s okupljenima u Matici. Dnevnik iz tuđine Vande Boras Podravac se, kako kaže, pridružio antologijskome nizu iseljeničkih autobiografija, koji čine knjige Dušana Bezić (Šoltanin na tankon ledu), Mate Meštrovića (Uspomene), Jakše Kušana (Moja bitka za Novu Hrvatsku), Nedjeljke Luetić Tijan (Život Pavla Tijana), Drage Šaravanje (Idemo kući), Fabijana Lovokovića (U pomoć Hrvatskoj – nakon 46 godina put u domovinu početkom rata 1991.) ili pak australskog Korčulanina Šimuna Sardećića (One eye crying / Jednim okom plačući). Usto, žena iz hrvatske emigracije koje su svojim životom, djelovanjem i pisanjem svjedočile o tom vremenu njene generacije je malo. Uz Boras Podravac, možda tek Ivona Dončević i poetesa Malkica Dugeč.

Knjiga Vande Boras Podravac pisana je lijepim i jednostavnim jezikom. Misli joj teku glatko i gipko, a stil pisanja je mješavina epistolarne proze i memoarskog kazivanja. Odlika knjige je u njezinoj povijesnoj dimenziji jer je riječ o autentičnom svjedočenju koje nadilazi sudbinu pojedinih osoba ili obitelji, postajući paradigma hrvatskog naroda u jednome (ne)sretnom vremenu, istakao je predsjednik Društva hrvatskih književnika

Vanda Boras Podravac, Senjanka rođena u Otočcu, napustila je Hrvatsku 1954. godine. U Argentini je živjela do 1961. godine, kad se njena četveročlana obitelj seli u Australiju. Najprije žive u Sydneyju, gdje Vanda radi za poznatu nakladničku kuću Reader’s Digest. Godine 1969. sele u Canberru, gdje žive i danas. Ondje je Vanda radila u državnoj službi sve do umirovljenja 1989. godine. Na University of Canberra diplomirala je sociologiju i administraciju, a tijekom radnoga vijeka bila je uključena u rad hrvatske zajednice koja je sedamdesetih godina XX. stoljeća postizala vrhunske uspjehe u afirmaciji etničkih prava zahvaljujući liberalnoj vladi Malcolma Frasera. Početkom 1980-ih se status Hrvata u Australiji nastavio poboljšavati, u čemu se osobno angažirala, među inim i kao potpredsjednica Vijeća etničkih zajednica. Za svoj rad primila je i najveće australsko odličje – The Medal Of The Order Of Australia, koju su, uz nju, tada primili i dr. Konstantin Bosnić, dr. Tomislav Gavranić, Frank Hesman, Nedjeljko Marunčić, Vinko Romanik, Ljerka Drapač, Michael Furjanić i Milan Karamarko.

Dnevnik, što mu i sama forma određuje, kronološki prati sudbinu obitelji Boras i Podravac, pa i same spisateljice. Knjiga je podijeljena u jedanaest poglavlja, zapravo jedanaest životnih etapa. To su: I. Život u domovini, II. Gruba realnost progonstva, III. Konačno odredište Argentina, IV. Emigracija drugi put, V. Početak u novoj domovini Australiji, VI. Dužnosti i rad organizacija u hrvatskoj zajednici, VII. Rad hrvatske zajednice u australskoj sredini, VIII. Najveći prosvjed ikad održan u Australiji, IX. Dr. Franjo Tuđman otvara hrvatsko veleposlanstvo u Australiji, X. Australska odlikovanja zaslužnim Hrvatima i XI. Kraj jednoga trnovitog puta. Australska Hrvatica Vanda Boras Podravac ovom je knjigom, slažu se predstavljači, i čitatelji u domovini i izvan nje, znatno obogatila autobiografski iseljenički narativ našijenaca nakon Drugoga svjetskog rata.

Vanda Boras Podravac zahvalila je, vidno dirnuta, svim govornicima, svojim kolegama, suradnicima na knjizi – posebno urednici te ispričala kako je odlučila svoju knjigu napisati i na engleskome jeziku. Htjela je, kako kaže, svima pokazati tko su i kakvi su Hrvati, što žele i kako postižu svoje ciljeve. Uskoro, kad se Vanda vrati kući svojim unucima, krenut će njene knjige u svijet – put Amerike i Azije, Indonezije, Indije, Pakistana … Vanda želi da i ondje doznaju kakvi smo to ljudi, odakle smo i što možemo ponuditi drugima. Vanda je u svome dugom i plodonosnom životu dala mnogo, i djelom i riječju, i ostvarila san koji mnogi nisu dočekali – slobodnu domovinu.

Tekst: Diana Šimurina-Šoufek
Fotografije: Snježana Radoš

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Naši u svijetu

24 milijuna kuna za 105 projekata – Potpisani ugovori o financiranju projekata bh. Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Potpisani ugovori o financiranju projekata bh. Hrvata: Zajedništvo će spasiti Hrvate, neće nas podijeliti na Posavce, Bosance i Hercegovce

U Franšiznom centru BiH u Vitezu je danas održan svečani program povodom potpisivanja ugovora projekata i programa od interesa za Hrvate u BiH, a koje financira Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

U 2018. godini iz državnog proračuna Vlade RH u BiH je uloženo 24 milijuna kuna za 105 programa i projekata od interesa za hrvatski narod na prostoru cijele BiH.

Vlada Republike Hrvatske nastavlja kontinuirano pomagati Hrvatima u BiH, a ove godine najviše do sad – 24 milijuna kuna za bolji položaj i život Hrvata i svih stanovnika u BiH. Vlada RH pomaže i financira projekte u zdravstvu, obrazovanju, kulturi, sportu i ostalim područjima.

Jedinstvo očuvalo hrvatski narod

Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH je u svom prigodnom obraćanju istaknuo kako je današnji skup u Vitezu poruka Vlade RH i njene oprijedljenosti da nikada ne ostavi Hrvate u BiH.

“Rođen sam u Vukovaru, živim u Zagrebu, a danas sam u Vitezu i Središnjoj Bosni domaćin. To je ono čemu težimo. Naše današnje okupljanje u srcu BiH dokaz je i poruka Vlade RH, neraskidivosti hrvatskog naroda u BiH i Hrvatske, naše zajedničke vrijednosti, jezik, kultura, vrijednosti Domovinskog rata, nema tu granica”, kazao je Milas.

Istaknuo je, također, kako je jedinstvo i zajedništvo hrvatskog naroda ono čemu se teži.

“Jedinstvo hrvatskog naroda ma gdje živjeli, očuvalo nas je i to nam uvijek pomaže. Projekti koje Vlada RH financira su samo neki od modela kako bismo bili posvećeniji jedni drugima, još se bolje povezali kako bismo osigurali dostojanstveni život generacijama koje tek dolaze”, istaknuo je Milas.

Vlada Republike Hrvatske u 2018. godini financira projekte i programe iz kulture, zdrvastva, obrazovanja i znanosti te ostlaih područja.

Najveće pojedinačno ulaganje Vlade RH u BiH je pomoć Hrvatskoj bolnici “Dr. fra Mato Nikolić” u Novoj Biloj u Travniku odnosno 120 milijuna kuna kroz niz godina, a u tijeku je i dovršetak izgradnje šeste lamele. Vlada RH također financira i obnovu i ulaganja u 9 domova zdravlja i nabavke sanitetskih vozila. U obrazovanju su uložena financijska sredstava za obnovu 12 škola, sportskih dvorana, 3 studentska i 1 učenički dom te dvije glazbene škole.

Gdje opstane crkva, opstat će i Hrvati

Vinko Puljić, kardinal vrhbosanski istaknuo je kako će hrvatski narod u BiH i dalje prenositi ono što stoljećima baštine i grade u BiH.

“Siguran sam, gdje opstanke Katolička ctkva, tamo će opstati  i identitet hrvatskog naroda. Ono što smo baštini i gradili, želimo i dalje prenositi. Ovakve projekte, uporno nastaviti, bez obzira u kojim se državama nalazimo, mi smo jedan narod i kao takav trebamo sačuvati svoje korijenje i svoj hrvatski identitet”, kazao je kardinal Puljić.

Istaknuo je i kako je njegova malenkost, pastir hrvatskog naroda i da budućnost naroda o kojem brine predstavlja obitelj.

“Obitelj koja rađa i odgaja, oni su prvi odgojitelji hrvatskog i katoličkog idnetiteta. Jako su važne škole u kojima se to dalje prenosi, promocinjem hrvatskog jezika, klulture i baštine”, rekao je kardinal Puljić.

Napomenuo je i kako se hrvatski politički predstavnici ne smiju umoriti u tim procesima.

“Ne treba se prepustiti negativnom ozračju, nego  raditi, uporno i neumorno raditi  i ohrabriti svoj hrvatski narod u ostanku na stoljenim ognjištima i biti uvijek ponosni na sve što smo učinili u BiH”, kazao je Puljić.

Recept za budućnost

Hrvatski član Predsjedništva BiH, Dragan Čović, u svome, kako je kazao govoru zahvale Vladi Republike Hrvatske istaknuo je kako su Hrvati u BiH i oni u RH neodvojivo hrvatsko biće.

“Mreža koju smo izgradili, ona diplomatska kroz konzulate u Livnu, Banja Luci, Mostaru, Sarajevu, Tuzli i Vitezu, spoj politike, Katoličke crkve, gospodarstvenika, kulture, obrazovanja recept je za našu budućnost”, kazao je Čović.

Napomenuo je i kako se iz Viteza, odnosno, Središnje Bosne u zadnjih nekoliko godina šalju važne poruke i nastaju novi projekti od važnosti za Hrvate u BiH.

“U zadnjih nekoliko godina zadovoljstvo mi je što mogu napomenuti na sve ono što smo u ovoj dvorani osnovali – konzulat RH u ovom centru, udruga bh. Prsten. Iduće srijede otvaramo konzulat RH u Livnu”, istaknuo je Čović.

Dodao je i kako su Hrvati u BiH jedinstveni i da nema prostora podjelama.

“Oni koji nas pokušavaju dijeliti na Bosance, Posavce, Hercegovce, ne uspijevaju u tim svojim pokušajima podjela, a što više to rade, nisu ni svjesni da smo mi sve povezaniji. I danas to ovdje svjedočimo”, kazao je Čović.

Napomenuo je i kako je uspostavljena još jača mreža s Hrvatskom.

“Osjećaj vezanosti, oslanjanja jednih na druge, vaša podrška i potpra koju uvijek imamo je važna za sveukupni život hrvatskog naroda u BiH, od Brčkog, Posavine, Usore,  Žepča, Središnje Bosne, Hercegovine, cijele BiH”, kazao je Čović.

U prigodnom programu nastupili su brojni hrvatski glazbenici iz BiH, od Livna, Orašja, Žepča i Viteza.

Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari