Pratite nas

Hrvatska, Srbija i BiH zajedno traže pomoć EU?

Objavljeno

na

Hrvatska će zajedno sa Srbijom, a vjerojatno i s BiH, aplicirati za pomoć Europske unije za saniranje posljedica katastrofalnih poplava koje su proteklih dana pogodile te zemlje, potvrđeno je Hini iz hrvatskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova (MVEP). 

Srbijanski mediji objavili su izjavu tamošnjeg ministra vanjskih poslova Ivice Dačića u kojoj on navodi da mu je hrvatska kolegica Vesna Pusić tekstualnom porukom predložila da dvije zemlje zajedno apliciraju za pomoć iz europskog fonda solidarnosti za prirodne katastrofe. ‘Kolegica Pusić poslala mi je SMS poruku u kojoj je predložila da Hrvatska i Srbija zajedno apliciraju za pomoć EU poslije prirodnih katastrofa, imajući u vidu da su oni to učinili već nekoliko puta i da imaju iskustva u tome kako se to radi’, rekao je Dačić.

Tu je informaciju Hini u telefonskom razgovoru potvrdila glasnogovornica MVEP-a Danijela Barišić. ‘Mogu potvrditi da će Hrvatska i Srbija zajedno aplicirati za europsku pomoć za saniranje šteta od poplava, s tim što će u taj projekt vjerojatno biti uključena i BiH, jer je ministrica Pusić kontaktirala i s ministrom vanjskih poslova BiH Zlatkom Lagumdžijom’, rekla je Hini glasnogovornica Ministarstva.

Europska pravila propisuju visinu štete koju neka zemlja mora pretrpjeti da bi mogla zatražiti pomoć iz fonda solidarnosti i dopuštaju mogućnost da dvije ili više zemalja apliciraju zajedno ako pojedinačno nisu pretrpjele dovoljno veliku štetu. Glasnogovornica Barišić podsjetila je da je na isti način Hrvatska uspjela dobiti europsku pomoć 2010., kad je za nju aplicirala zajedno sa Slovenijom. hina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić – Tko drži posudu za Budinu suzu?

Objavljeno

na

Objavio

Budimir Lončar je uvrijeđen. Nakon gotovo jednomjesečne javne dreke oko Bandićeve namjere da “potpiše” kako sam kaže “ne znam čiji prijedlog” o odlikovanju Budimira Lončara, te koncentracije kompletne nacionalne scene na zločestoga Budu, iako će Buda reći da “oni” nisu pobjedili, te da on nije pokleknuo, Lončar je odgirao odličan, racionalan i poučan potez.

Ne karikiram.

Niti se zezam.

Zato što je Lončaru i ljudima njegovog formata u antifa spektru, jasnije nego njihovim suparnicima na nacionalnom spektru da je bitan rat, a ne bitka, da se uspjesi ne postižu gurajući kao june u zid, nego kad je nužno zaobilazeći zaprijeke, ali na način da se nikada zaobilaznica ne preusmjeri na stranputicu, nego uvijek i samo u istom smjeru i prema istom cilju. Na tom putu ne znači ništa “drug” manje ili više, važna je ideja. Nekada revolucija, danas sve pod nazivljem – antifašizam, pod kojim se otima država onima koji su je stvarali.

No prije toga, važna napomena vezano za Bandića.

Bandić mi je dao ideju svojim “potpisivanjem ne znam čijega prijedloga” da bi sad, kad je već to tako, svima  u Zagrebu, naročito  nezadovoljnicima moglo svanuti. Jednostavno, svatko pismen, elektronski ili onako olovkom i papirom, i koga bar noge donekle služe, napiše nekakav prijedlog, bitno je da može doći do poglavarstva, pristupiti urudžbenom odjelu i – čiča miča gotova priča. Ispunjene želje.

Predložiš, ne moraš se čak ni potpisati, samo adresiraj željenog dobitnika, želje i prijedloge i gradonačelnik potpisuje. Kao neka vrsta sigurnog lota. Sve što odigraš dobiješ.

Jedini je problemčić što će tako broj dobitnika i Bandićevih ukaza biti tako velik, da će dobitci nužno biti siromašni, iako je i to bolje kad je mukte, nego raditi. Ima i druga mogućnost, koja bi mogla imati veze s Budimirom Lončarom i njegovim zaslugama, a to je da su Bandić i Mikulić odlučili okupirati Sjedinjene Američke Države, Kinu, Rusiju ili cijelu EU, te im nametnuti stogodišnji danak. Ili, možda planiraju zatočiti europske lidere na okupljanju u Zagrebu, kad ih Plenković namami na prvo zasjedanje prilikom hrvatskog predsjedanja Europskom Unijom.

U podrum s njima i nema majci.

I ispostaviti talačke račune njihovim ucviljenim nacijama da ne čupaju kose zbog sudbine recimo Merkel ili Macrona.To mi čak izgleda vjerojatnije, jer bi Žuti prsluci i milijuni Nijemaca dali život za te dragocjenosti. Da se nešto po tom pitanju događa moglo bi se zaključiti po paničnoj poruci američkog veleposlanika Kohorsta, koji je svjestan što u borbenim operacijama znači ZDS, krenuo u akciju spriječiti ga koristeći Budinu domovinu – Republiku Hrvatsku i njezine institucije. Čovjek sluti opasnost.

Odlučio sam iznijeti ovu programsku mogućnost i inicijativu, kao moj maleni doprinos rješavanju nagomilanih socijalnih, klasnih i građanskih problema u Zagrebu. Dakle, pišite pisma, nosite, urudžbirajte, Bandić i Mikulić sve rješavaju.

Kako se u to sve uklapa Budimir Lončar?

Principijelno, a kako bi drugačije!?

Odigrao je čovjek još jednu utakmicu. I to vrhunski. Dobio je povratnu informaciju je li režim, odnosno voljeni državno-politički poredak čvrst kao stijena, vidio što i kako treba popraviti kako bi vlast bila nepokolebljiva i surova, kakva je snaga  tolikih njegovih posinaka i pokćerki, dječice klonirane i nagomilane u svim česticama golemog državno-javnoga organizma, testirali su odlučnost i pamet suparnika, ono što nisu znali dobili su na čistini, a još su jednom demonstrirali da je najbolji način kamuflaže onaj stari partizanski – isturi čovjeka naprijed, usmjeri vatru na njega, kako bi kolona s ranjenicima mogla nesmetano nastaviti svoj put.

I zavaraj mrskog neprijatelja.

Jer, odričući se nakon dugotrajnog mozganja Budimira Lončara, HDZ je dobio nakon Tajanija novi poligon za pokazivanje nacionalne odlučnosti, a da je to pravac pred zahuktavanje kampanje za europske izbore, vidjet će i voljeni im strateški partner Mile Svetosavski, s kojim je sve već sigurno precizno dogovoreno, utvrđene razine nanošenja boli, te modeli liječenja i icjeljivanja nanesenih rana poslije još jedne bitke pred zaluđenim narodom. Po istom modelu kao i s Budom.

Budimir Lončar sa snažnim prijezirom osuđuje linč protiv njega, osuđuje manje više sve one koji su ga kako ističe neargumentirano napadali, vješali na osušenom drvetu ispred Poglavarstva bez. kako ističe, ikakvog argumentiranog suđenja, a koristi priliku istaknuti ponos na svoju ulogu u NOB-u, zatim u afirmaciji bivše Jugoslavije uz naglasak na automatsku afirmciju Hrvatske u njoj, pa zaključuje da odbija primiti to odlikovanje, ne kako bi priznao da su “zapjenjeni hajkači” pobijedili, niti ne daj Bože radi toga što bi on pokleknuo, nego iz načelnih razloga, jer mu je “ispod časti ulaziti u polemiku s onima koji ga optužuju”.

Lončar u svome priopćenju poručuje da neće nikome dopustiti da mu otme mir i dostojanstvo, te naglašava da neće polagati račune linč gomili što je on sve učinio za afirmaciju Republike Hrvatske nakon raspada Jugoslavije. Lončar zaključuje da ne želi sudjelovati u “tom žalosnom igrokazu koji sramoti njegovu domovinu, Republiku Hrvatsku”.

Valja se ovdje osvrnuti na nekoliko bitnih stvari.

Mnogi će s prijezirom odbaciti kao laž i neiskrenu tvrdnju Budimira Lončara o “njegovoj domovini, Republici Hrvatskoj”.  To je pogrješno. Jer, Lončareva domovina je uvijek – država. I nema nikakve sumnje da je on u tome iskren, da jako voli, te da je privržen Republici Hrvatskoj. Republika Hrvatska je naziv države, koja je po svemu što možemo vidjeti, opipati, naslutiti ili doživjeti na bilo koji način – trenutno domovina Budimira Lončara i njemu sklonih ljudi, dakle ne – zapjenjenih hajkača. Zapjenjeni hajkači, koji svu nacionalnu energiju troše u dreku na Budu, jučer na Pupovca, prekjučer na Plenkovića, prije toga na Milanovića, Josipovića, ima kao u priči, a njihova zapjenjenost potječe iz stava da Lončar, Plenković, Mesić, Vesna Pusić –ne vole Republiku Hrvatsku. Totalno pogrješno.

Pa tko ne bi volio svoj luksuzni auto, novu kuću, jahtu, dobar vinograd?

Ne shvaćaju ti, kako Lončar kaže “zapjenjeni”, da griješe. Jer, trošiti goleme snage na obračun sa starčićem, koji je samo produkt dubokih strukturalnih poremećaja državno-političkoga poretka, makar Lončar pripadao vrlo izvjesno kreatorima tih deformacija i struktura grijeha, koje industrijski dnevno kloniraju tisuće novih lončarića u svim oblicima, mirisma i bojama, razmnožavajući se kao bakterije u savršenim laboratorijskim uvjetima, može izgledati kao pobjeda, a u biti je to samo ispušni ventil, neka vrsta zicera onome što on predstavlja i dodatni zamašnjak turbo reprodukciji sadržaja i simbolike koju sobom takovi nose.

Ne griješi Lončar dakle kad kaže da ne želi doprinositi sramoćenju njegove domovine Republike Hrvatske, jer ju je on ovakvu kakva jest, državu sa svim svojim unutarnjim i pogotovo međunarodnim obilježjima i značenjem, preko svojih desetljećima građenih uporišta diljem svijeta, počevši od Soroša i sličnih do današnjih starčića u sjenama svjetskoga poretka, predstavio svijetu koji ju upravo takvu prihvaća, podupire i potpomaže njezino održanje, bez obzira što recimo njezin narod želi nešto posve drugo. Za Lončara je osporavanje toga što su on i njegovi napravili, osporavanje te slike Republike Hrvatske u svijetu –  sramoćenje.  A njemu je Republika Hrvatska domovina, takva kakvu su on i njegovi uspjeli obilježiti, definirati i afirimirati. A prije toga posve preuzeli iskušanim partizanskim gerilskim modelom. Tu dolazi do nesporazuma između ljudi koji misle da Lončar laže i Lončara i njegovih pristaša, jer jednostavno ne govore o istoj vrijednosti, niti misle na isto. Domovina svakome čovjeku u Hrvatskoj može biti samo Hrvatska, a ne Republika Hrvatska koja je naziv države po državnom uređenju. Hrvatu je domovina bila uvijek Hrvatska, bez obzira uredovala nad njom Austrija, Mađarska, Srbija ili Jugoslavija, prije toga Turska, a danas EU. Mjenjali su se nazivi država, no domovina je bila i ostala Hrvatska sa svojim narodom, zemljama, duhom, kulturom i vrjednostima.

Lončaru i sličnima domovina je uvijek država, bez obzira kako se zove, jer država posjeduje moć, a oni vole moć i pokoravaju joj se. Bez obzira na sve.

Danas se ta država zove Republika Hrvatska i zato je to njegova domovina, naravno, potpuno izuzeta od hrvatskog naroda i utoliko ukoliko je izuzetija milija mu je.

Zato, i samo tako Lončar može mirno reći da je toliko toga učinio i za afirmaciju Hrvatske afirmirajući njezinu totalnu i ubitačnu suprotnost Jugoslaviju, samo s tih polazišta Budimir Lončar može reći da je Hrvatska upravo zbog NOB-a stala na pobjedničku stranu, jer Lončar govori o državi kojoj on pripada uvijek i svugdje, bez obzira što je i kakav sadržaj te države, te kakve je posljedice ostavila na hrvatski narod i stvarnu, jedino moguću domovinu narodima. Malo tko od onih koje je Lončar privodio na pobjedničku stranu misli i osjeća se kao pobjednik s njim i uz njega. Jer ljudi govore o svojoj pobjedi ili ropstvu, Lončar o svojoj pobjedi ili porazu.  Lončar kad spominje domovinu, pobjedu, Republiku Hrvatsku, da to aktualiziramo na suvremeni jezik i prevedemo njegove revolucionarne vizije na današnje – govori o Plenkovićevom mainstreamu. To je domovina građanki i građana a nije hrvatskoga naroda. Zato Lončar i upućuje pismo građankama i građanima te “domovine”, a ne recimo hrvatskom narodu. Naime, sasvim sigurno među “građankama i građanima” kojima se on obraća nema “zapjenjenih hajkača” niti ima puno onih kojima Republika Hrvatska umjesto Hrvatske nije domovina.

Samo Pilsel do Pilsela da oprostite.

Za Lončara je domovina samo ono čime on upravlja i čime ostvaruje svoje ciljeve.

Ne sumnjam da je doprinosio.

Samo, kojoj to domovini?

Republici Hrvatskoj, upravljačkoj strukturi i institucijama, koje su se razvijale izvan svake sumnje i danas prerazvijeno i prerazrađeno djeluju i guše hrvatski narod i njegovu domovinu držeći ih na zečelju svih referentnih europskih ljestvica, ili onoj drugoj Hrvatskoj koja utočište traži u povijesnoj Hrvatskoj, a nema ga u državi Republici Hrvatskoj?

Pa jasno je svakoj budali da je i Pupovac doprinosio Republici Hrvatskoj gdje je god stigao. Ovoj kakvu  danas vidimo i osjećamo, uz svesrdnu pomoć “osloboditelja” Vukovara Vojislava Stanimirovića, a nema sumnje da je toj Republici Hrvatskoj koliko je god mogao pečat utisnuo i Manolić, Mesić, Josipović, Vesna Pusić pojačana bratovim antifama i ljudoljupcima, a pogotovo da golemi doprinos toj Republici Hrvatskoj danas daje Andrej Plenković i njegova vlada.

Da ni ne spominjemo Bandića.

I Andriju Mikulića.

Čak i Katju Kušec i Hrvoja Juvančića.

Budimir Lončar ne zna drugačije.

Njegov svijet je takav kakav jest i to ne vrijedi mjenjati, niti pokušavati mjenjati.

Njegov svijet i ta mjerila u Hrvatskoj treba, ili potpuno onemogućiti, ili marginalizirati, tako da kad se recimo on i Pilsel ukažu pred kamerom i mikrofonom Mateje Jozeljić, ljudi crkavaju od smijeha, jer su vidjeli stvorenja kakva je sve teže i sve rijeđe moguće vidjeti i za što bi trebalo plaćati ulaznice. Umjesto pridavanja im važnosti, valja ih pretvoriti u ono što po svemu jesu – dobar povijesni vic.Pri tome, nije bitno kakav, crnjak ili ne, jer vic je  uvijek vic.

Sve što  je Lončar doprinio, a jest nema sumnje afirmirajući svoje domovine, države kojima je služio,i onoj prvoj i ovoj drugoj, vidimo danas. Narodna domovina Hrvatska je potpuno okovana njegovom Republikom Hrvatskom, koju su preuzeli on i slični njemu, upravljaju s njom kako žele pokriveni plaštom invalidne i lažne demokracije i europejstva po njihovoj mjeri, a ne stvarnog i hrvatskom narodu i ostalim narodima jedino pripadajućeg europejstva, pa je umjesto dreke o njegovom i Bandićevom odlikovanju, ključno fokusirati se na razloge zbog kojih su i kojima su reproducirajući ih desetljećima već, on i slični preoteli taj instrumentarij Republike Hrvatske od onih zbog kojih je stvarana i kojima pripada – hrvatskih ljudi, hrvatskog naroda a ne njihovih bezbojnih građanki i građana.

I zato ne razumijem likovanje da “smo ga pobjedili”.

Nismo.

Lončar je u biti pismom pozvao svoje klonove, svoje sudomovince da još temeljitije prionu na njihovo standardiziranje Republike Hrvatske, kako se ni u najmanjoj mjeri ne bi moglo dogoditi da netko podigne glas zbog –neslaganja s odlukama države.

Jer, koliko god to tragično zvučalo, danas je Budimir Lončar Republika Hrvatska, a ne milijuni Hrvata koji su generacijama krvavo plaćali cijenu želje za posjedovanjem Republike Hrvatske, pa i režimu i osloboditeljima koje on personificira. I to je činjenica koju valja mjenati, a ne trljati ruke jer je eto galama postigla cilj. Naime, nije bit problema jeli Bandić uručio odlikovanje Lončaru ili je li Lončar odustao od njega, bit je problema u tome da je ideja da se tom čovjeku dadne odlikovanje danas, potekla iz pretežitog sustava upravljanja Hrvatskom. A to je pogubno i opasno, a ne sama čin dodjele odlikovanja.

Jer Lonačar i njegovi su postigli svoj cilj samim prijedlogom.

A osporavatelji nisu postigli svoj pravi cilj.

Kako to?

Pa Budmir Lončar, jednako kao i Tito kad je maknut s Trga, zapravo još snažnije pritiska svojim duhom Hrvatsku, domovinu Hrvatsku, instrumentima Republike Hrvatske – države.

Budi i sličnima treba oduzeti instrumente Republike Hrvatske iz ruku, prekinuti njihovo industrijsko kloniranje i reprodukciju. Jer ako ode i kad ode Buda, ostaje Andrija Mikulić i Bandić s tisućama sličnih u redovima iza njih, koji u specijalnoj staklenci drže Budinu suzu kao relikviju njihove religije. To je Lončarevo stvarno odličje, a ne Bandićev papir. I to treba spriječiti.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Što ovaj lažov, veleizdajnik i krivokletnik uopće radi na slobodi?

Objavljeno

na

Objavio

Naravno, javio se najveći lažov, krivokletnik i veleizdajnik u povijesti hrvatskog naroda, i naravno, opet sa starom porcijom laži koje mogu progutati samo ultra-nepismeni.
I on spominje LAŽ za koju ne postoji niti jedan jedini dokaz, da su Rusi sklopili s JNA, samo on ne spominje 2 milijarde dolara nego “veliki kontigent”.

Dakle još jednom: tko može povjerovati u priču da su Rusi sklopili posao od 2 milijarde dolara, da se Amerikanci, Britanci i Francuzi urote da im spriječe taj posao, da Rusi imaju pravo veta na takvu odluku, i da ga ne iskoriste? Stavrno moraš biti totalno glup da bi povjerovao u takvu laž. (Mesićevu izjavu pročitajte ovdje: https://kamenjar.com/mesic-loncar-nije-mogao-donijeti-nikakvu-drugu-odluku-jer-se-protiv-njega-vodi-lov-na-vjestice/ )

Jednako glup moraš povjerovati u laž da nama embargo nije štetio. Glupost je da Hrvatska nije mogla nije kupovati oružje jer nije bila međunarodno priznata, jer ga nije mogla legalno kupovati i kad je bila međunarodno priznata, upravo zbog embarga. Rat nije trajao do hrvatskog priznanja nego do 1995. godine.

Osim toga, prije uvođenja embarga nama su Česi prodavali svoje 5.45 Zbrojevke, a nakon embarga više nisu. Ista je s tvar s rumunjskim kalašnjikovima, a i s nešto oružja iz Kine i pribaltičkih republika. Sve to išlo je preko Mađarske, a nakon embarga i Mađarska je morala manje riskirati. Mi smo po svijetu morali tražiti prijatelje, pa su se odazvali Argentinci i neko vrijeme smo od njih kupovali puške FARA 83 što je zapravo argentinska verzija belgijske FAL-ovke.

U to vrijeme osvojili smo i nešto vojarni pa smo se i tu uspjeli donekle naoružati, ali mi smo, a to znaju svi oni koji su cijelo vrijeme rata bili u HV-u, imali problema s uvozom naoružanja sve dok general Vladimir Zagorec nije postao pomoćnik ministra obrane za logistiku, i tad je on uspio srediti rusku vezu i mi smo se zapravo naoružali preko Rusa, odnosno oni su nam prodali oružje kojim smo oslobodili državu.

Argentinskom predsjedniku Carlosu Menemu kasnije je suđeno zbog kršenja embarga na uvoz oružja Hrvatskoj, pa je i to jedna od posljedica embarga a kojeg je zaslužan Lončar.
Dakle, prije embarga Hrvatska je formalno bila djelom jugoslavije kojoj nije uveden embargo i zato Mađari, Rumunji, Njemci, Litavci, Česi i slični nisu imali problem prodavati oružje Hrvatske, jednako kao što danas na primjer Nacionalna garda Minesote može kupiti ili prodati svoje oružje. Međutim kad je uveden embargo čitavoj jugoslaviji uveden je i Hrvatskoj i tad je ta doprema iz navedenih zemalja bila usporena ili potpuno zakočena.

A Mesić kad priča ove laže nek kaže zašto je u prvoj reakciji na Ivankovićev članak u Večernjem iz 2006. odmah reagirao izjavom da “To ustašoidi iz večernjaka pakuju Budi”, a kad je čuo da iza navoda stoji britanska znanstvenica onda je promjenio ploču. I nek kaže zašto je 1992. godine u Americi svjedočio da je embargo štetan za Hrvate i Muslimane? I nek kaže zašto je Bill Clinton žestoko kritizirao embargo, doduše tek kad su žrtve postali Muslimani pa je izjavio:

“Problem sa ovom mjerom je bio da su Srbi imali dovoljno oružja i municije u rukama da se bore godinama, te je za Bosance bilo skoro nemoguće da se brane. Nekako su uspjeli da se snađu tokom 1992. godine, oduzimajući oružje od srpskih snaga, ili uz pomoć malih paketa koji su stizali iz Hrvatske uprkos NATO blokadi obale.”

Na kraju, svi vi koji ovo čitate, ne smijete se dati izmanipulirati. Samo mislite svojom glavom. Ovo vam je idealna situacija za primjenu logike Okamove britve.
Dakle, imate dvije strane u sukobu (zanemarite sad Hrvate i Srbe, zamislite da je riječ o Urugvaju i Paragvaju) i imate situacija da je jedan suparnik naoružan do zuba i ima materijala za 50 godina ratovanja, a da drugi protivnik jedva spaja kraj s krajem i da zalihe oružja uz svu štedljivost može razvućin na maksimalno 7 dana. I onda dođe neka viša sila i kaže: “Više se ni jedni ni drugi ne smijete naoružavati”. Kome onda ta viša sila daje prednost?

Stjepan Mesić je najveći veleizdajnik i krivokletnik u čitavoj povijesti hrvatskog naroda, svaka njegova riječ je laž, to je tip zbog čije je bolesne mržnje prema Tuđmanu Hrvatska bila talac i danas je talac kojekakvih ucjenivača i pravo pitanje za DORH je: “Što ovaj lažov, veleizdajnik i krivokletnik uopće radi na slobodi?

Predrag Nebihi

Mesić: Lončar nije zaslužio javni linč kojemu je izvrgnut

Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u tekstovima osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta uredništva portala.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari