Pratite nas

Povijesnice

Hrvatska Srbiji: Vratite nam Hitlerov mercedes, partizanske zastave, mačeve…

Objavljeno

na

Prilazem ovdje na stranice vašeg portala kamenjar.com vrlo nesto vazno a jos vise za povijest iznesenu istinu da je Srbija u ime “Smrt Fasizmu – Sloboda Narodu!”, u ime “bratstva i jedinstva”, u ime “narodne vlasti” i u ime “ratne odstete”  iznosila iz Hrvatske sve najvrijednije stvari, iz bolinica sve bolinicke tehnicke sprave, iz kazalista sve kazalisne naprave i sprave, iz parkova cak i klupe na kojima bi se prolaznici i umirovljenici odmarali; jednom rijecu SVE STO SRBIJA NIJE IMALA A HRVATSKA IMALA je u ime gore spomenuti drzavnickih prava pripalo Srbije a ne Titinoj Jugoslaviji. Sto je ovdje najtragicnije je to da u ta “blazena” komunisticka vremena, vremena socijalne pravde za koju su se nasi hrvatski, Dalmatinski, Istarski, bosanskohercegovacki partizani/antifasisti borili, nisu mogli imati u svojim hrvatsko/nacionalnim razmisljanjima onu istu “antifasisticku” snagu i “borbenost” i reci SRBIMA u ime istog prava i takozvanog bratstva i jedinstva:  NJET, STO JE NASE, HRVATSKO, OSTAJE NASE, OSTAJE U HRVATSKOJ. Posto nasi PUZAVCI I TAKOJEVICI to nisu rekli i, posto su Srbi pred njihovim ocima opljackali nasu Hrvatsku, (narod ih je vec osudio) povijest ce ih osuditi kao IZDAJICE SVOJEG VLASTITOG NARODA

Hrvatska Srbiji: Vratite nam Hitlerov mercedes, partizanske zastave, mačeve…

Srbijanski muzej skriva brojne eksponate iz hrvatske vojne povijesti, vrijedne desetke milijuna eura, a svjetski raritet je mercedes, Hitlerov dar Paveliću iz 1942.

Beogradski Vojni muzej na Kalemegdanu skriva iznimno vrijedne eksponate iz hrvatske vojne povijesti za koje ugledni europski antikvari i muzeji godinama Srbiji nude desetke milijune eura.
Teško je nabrojiti sve hrvatske predmete koji su izloženi u utvrdi na Kalemegdanu. Posjetitelji Vojnog muzeja i ne znaju da se šetaju ispred topova Dubrovačke Republike, bitnica partizanske ratne mornarice, partizanskih zastava hrvatskih jedinica iz NOB-a, uniforme i odličja Josipa Broza Tita koji tom beogradskome muzeju pravno uopće ne pripadaju.

Svjetski unikat

Hrvatski stručnjaci za sukcesiju stava su kako je riječ o artefaktima koji bez dileme pripadaju Hrvatskoj i potrebno ih je što prije vratiti kući. Pravi hrvatski, ali i svjetski raritet je luksuzna mercedesova limuzina koju je 1942. godine poglavniku NDH Anti Paveliću darovao nacistički vođa Adolf Hitler. Kako se tvrdi, riječ je o crnoj limuzini tipa 770K, dugoj šest metara, teškoj čak četiri tone koja, kako doznajemo, nije ni izložena.

Vrijednost skupocjene Hitlerove limuzine koju je predao Paveliću danas je vrlo teško procijeniti

Drugi vrijedan hrvatski eksponat je svjetski unikat. Riječ je o borbenom zrakoplovu, lovcu fiat G-50bis, koji se nalazio u naoružanju Ratnog zrakoplovstva NDH. Na njemu su još boje i oznake RZ NDH. To je izuzetno važan predmet jer je to jedini sačuvani talijanski lovac iz doba Drugog svjetskog rata, a dar je Italije Pavelićevim zračnim snagama.

Dinko Čutura, načelnik Vojnog muzeja u Zagrebu, najavljuje diplomatsku akciju za povrat tih djelova hrvatske povijesti.

Prema međunarodnim konvencijama, sve što je dio hrvatske povijesti pripada Hrvatskoj. Na popisu predmeta hrvatskog podrijetla još uvijek radimo, o čemu smo obavijestili ministra kulture Božu Biškupića i Ministarstvo vanjskih poslova. Uvjeren sam da ćemo u proljeće krenuti u diplomatsku akciju povrata predmeta. Upoznati smo s Hitlerovom limuzinom, prikupljamo potrebne podatke i dokumentaciju, tako da ćemo apsolutno zatražiti taj predmet. Teško je bez katalogizacije govoriti o vrijednosti automobila, ali zasigurno se radi o više milijuna eura, kaže nam prvi čovjek hrvatskog Vojnog muzeja.

Protuzakonita prodaja

S obzirom na to da je poznato kako Italija nastoji otkupiti borbeni lovac NDH, pitamo načelnika Čuturu postoji li bojazan da nam naši prekojadranski susjedi pred nosom otmu taj čuveni zrakoplov.

Ni slučajno. Prema Zakonu o muzejskoj građi, Srbija ne smije i nema pravo prodati taj zrakoplov koji se trenutačno nalazi u Muzeju zrakoplovstva na Surčinu, kaže nam Čutura. Prema Čuturinim riječima, hrvatske će institucije zatražiti i laki tenk stuart M3 iz 1. oklopne brigade VIII. korpusa NOVH-a, kao i povrat tanketa iz oklopnih jedinica NDH.

– Na popis smo uvrstili i 50-ak topova iz 18. i 19 stoljeća koji potječu iz Dalmacije i Pule. Tu su i različite vrste mačeva iz razdoblja od 14. stoljeća do 18. stoljeća – objasnio je načelnik Čutura.

Što se traži

Lovac NDH, jedini sačuvani talijanski borbeni avion tog tipa

Laki tenk iz 1. oklopne brigade 8. korpusa NOVH-a

Pedesetak topova iz 18. i 19. stoljeća iz Dalmacije i Pule

Mačevi koji potječu iz razdoblja od 14. do 18. stoljeća

Partizanske zastave hrvatskih jedinica iz NOB-a

Tiskarski stroj ‘Slobodne’

U Tehničkome muzeju u Beogradu nalazi se i maleni tiskarski stroj na kojem se za vrijeme Drugog svjetskog rata na Visu tiskali primjerci “Slobodne Dalmacije”. Premda nije potvrđeno, pretpostavlja se da će Ministarstvo kulture RH od Srbije zatražiti i povrat tog vrijednog predmeta.

biatG50Zrakoplov NDH na Visu

Potporučnik Andrija Arapović, zapovjednik jedne zrakoplovne jedinice NDH, 1944. godine prebjegao je fiatom G-50 na Vis, gdje je sletio na saveznički aerodrom. Zrakoplov je obišao maršal Tito te se fotografirao pokraj njega.

M.Boban/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

8. prosinca 1638. umro Ivan Gundulić – Jedan od najvećih hrvatskih književnika

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 8. prosinca 1638. umro je u 49 godini života Dubrovčanin Ivan Gundulić, jedan od najvećih hrvatskih književnika uopće. Njegova tri djela: Suze sina razmetnoga, Dubravka i Osman ostaju zauvijek upisana u antologiju hrvatske i europske književnosti.

Bio je duboko pobožan čovjek, kršćanin, tako da su pod utjecajem pjesnikove vjere u Boga njegove jedine dvije kćeri otišle u časne sestre redovnice franjevačkog i benediktinskog reda.

Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku, odgojen u plemićkoj obitelji, od oca Frana Ivana Gundulića i majke Džive Gradić. Kada su mu bile tri godine, odrekne se otac brige o malome Dživu (dubrovački oblik imena Ivan) i preda sve zakonske ovlasti u vezi s njegovim odgojem trojici skrbnika, piše narod.hr

Tihe i mirne ćudi, zatvoren u sebe, kontemplativan, misaon, duboko religiozan i zaokupljen brigama o budućnosti svoga grada – republike, ne odviše sklon humoru, strastven u ljubavi prema Dubrovniku, duboko i iskreno religiozan, odličan poznavalac ljudskih naravi, ljudskih mana i slabosti, proživio je Dživo Gundulić svoj kratki životni vijek u rodnome gradu, u kojemu se školovao i gdje je obnašao – kao plemić – redom sve dužnosti što su ih po običaju Dubrovačke Republike obnašali svi sinovi njegova staleža.

Bio je dvaput i knez u Konavlima (1615. i 1619.), senator, član Malog vijeća. Godine 1628. pjesnik se oženio Nikom Šiška Sorkočevića, s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kćeri. Najstariji njihov sin Frano bio je pukovnik u austrijskoj vojsci, srednji, Šiško, bavio se pjesništvom, a najmlađi, Mato, vjerojatno je napisao raspravu o kršćanstvu u turskoj državi.

Obje Gundulićeve kćeri, Dživa i Mada, otišle su u samostan: jedna je postala franjevka, druga benediktinka. Ivan Gundulić je umro mlad, ne napunivši ni pedeset godina, od neke opake i nagle bolesti, bolesti koja ga je pokosila u punoj stvaralačkoj snazi, 10. prosinca 1638. godine. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Gundulićeva „Himna slobodi“ bila je i jest nadahnuće mnogih generacija hrvatskih domoljuba, često recitirana i govorena u najtežim trenucima opstanka hrvatske kulture i jezika, a osobito u nedavnovrijeme nasilne srbizacije hrvatskog jezika u komunističkoj Jugoslaviji, kada se hrvatski jezik čak morao zvati srpsko-hrvatski po prijetnjom kaznenog progona.

„Himna slobodi“
O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!
(Ivan Gundulić)

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

7. prosinca 1991. – Badinterova komisija proglasila “smrt Jugoslavije”

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku Europska zajednica ustanovila je u kolovozu 1991. arbitražnu peteročlanu komisiju koja je po Francuzu koji je njome predsjedao dobila naziv Badinterova komisija.

Njezin je zadatak bio na temelju jugoslavenskog Ustava iz 1974. i Ustava Republike Hrvatske iz 1990. riješiti sporna pravna pitanja hrvatske samostalnosti te pomoći mirnom rješenju krize u bivšoj Jugoslaviji.

U dva mjeseca koliko se sastajala daleko od očiju političara i medija Komisija je zaključila da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspala i da više ne postoji kao država, piše HRT

Naglašeno je da nijedna država sljednica nema pravo nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama. Posebna je pozornost usmjerena na ljudska prava i slobode etničkih i nacionalnih manjina.

Već 7. prosinca 1991. na pitanje predsjedavatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji lorda Carringtona postoji li uopće Jugoslavija, arbitražna je komisija objavila da se ta država raspala. Zbog toga je francuski pravnik, znanstvenik i političar Robert Badinter u srbijanskm medijima prozvan “grobarom Jugoslavije”.

Zaključci komisije postali su jedan od temeljnih uvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske ali i za sve buduće pregovore o granicama između novih država. Bila je to prva velika diplomatska pobjeda Hrvatske i nagovještaj njezina priznanja.

Ministarsko vijeće Europske zajednice najavilo je priznanje Hrvatske za mjesec dana uz uvjet da se zajamče prava srpskoj manjini. Hrvatski je Sabor ubrzo donio Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina.

Badinterova je komisija taj zakon ocijenila pozitivnim pa je 15. siječnja 1992. Europska zajednica priznala Republiku Hrvatsku, a potom su priznanja i čestitke stigle i iz drugih država sa svih kontinenata. Robert Badinter je 2003. primio titulu počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta.

Tom je prigodom novinarima izjavio da su na povijesnu odluku njegove komisije više utjecala hrvatska ustavna rješenja nego Titov ustav države u raspadu. Samostalnost Hrvatske bila je neizbježan proces u traženju nacionalnog identiteta.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari