Pratite nas

Kolumne

Hrvatska uživo: Javni servis u službi tzv. ljevice

Objavljeno

na

 HRT je pojavu pada gledanosti osudio, drugarice će spasiti

Svaki javni medij, barem u teoriji, ima tri osnovne funkcije: Informirati, educirati i zabaviti korisnika medija.

Ne može se reći da ukinuta HTV-ova emisija Hrvatska uživo nije ispunjavala informativnu, obrazovnu i zabavnu dimenziju. Naprotiv! Nije zbog izostanka osnovnih funkcija emisija ukinuta. Ukinuta je jer je izgubila gledanost ljudi koji plaćaju javni servis Hrvatske televizije. A osmišljena je, prije skoro desetljeća i pol (u sklopu povratnoga komunističkoga vala), da ju ljudi gledaju i slijede njezine ideološke poruke i stajališta.

Selektivan pristup onemogućava pluralitet mišljenja

Osnovne funkcije naizgled nisu problematične, već pad gledanosti. No, zagana je baš u osnovnim funkcijama. Hrvatska uživo uređivana je informativno besprijekorno. Nema nijedne imalo relevantne teme nametnute od ljevice (s pridruženim manjinama različitih vrsta i oblika) koju emisija nije popratila. I na edukativnom planu Hrvatska uživo je odlično funkcionirala. Educirala je gledateljstvo o svim temama koje su ljevici trebale za dnevnopolitičke i strateški važne teme, kao što je, primjera radi, Jokićeva „reforma obrazovanja“. I na zabavnom je planu Hrvatska uživo briljirala izborom iz istoga „idejnoteorijskoga“ laboratorija. Bare i Hladno pivo, bez Thompsona.

I ne može se reći da je ikona ljevičarenja na HRT-u loše uređivala. Ni govora. Odlično je partijski uređivala Hrvatsku uživo. Kako bi se izrazita ljevičarska, a to znači i projugoslavenska uređivačka orijentacija, malo prikrila u emisiju su pripušteni predstavnici civilnoga društva, koji se bave uskim područjima humanitarno-zdravstvenoga karaktera. E, baš je ta maska probranih udruga, najbolji dio Hrvatske uživo, ali, nažalost, i ona je bila strogo ideološki selektivna. Predstavnici nekih udruga, čak i kazališta, bili su pretplaćeni za gostovanje u Hrvatskoj uživo.

Pamtim, primjerice, kako je Hrvatska uživo uređivana u doba proklamirane detuđmanizacije. Detuđmanizatorski bez ostatka. I izborom tema i izborom gostiju. Ali, nije mi namjera vaditi crijeva uživo. Hrvatskoj. Iskreno, za Hrvatsku uživo baš me briga, ja bih je ukinuo odmah poslije prve sezone emitiranja. Razlog: Selektivan pristup uređivanju u javnome servisu onemogućava pluralitet mišljenja. Dakle, guši demokraciju.

Ustaše dežurni higijeničari, da zarade plaćenički kruh

Uglavnom, kao penzić koji je emisiju, jer ima dovoljno vremena, svojedobno pratio, već odavno sam Hrvatsku uživo Maje Sever i njezine kompanije jednostavno prekrižio, kao nešto što se naširoko zaobilazi. Sad je do istoga zaključka došla i HRT. Ali, ne iz istih razloga. Ja sam stvar prekrižio zbog toga što me partijska propaganda o mom trošku ne zanima, štoviše, gadi mi se. HRT je Hrvatsku uživo prekrižio jer nije dovoljno gledana, a trebala bi biti, to joj je razlogom postojanja – i to je krimen urednice i voditeljice Maje Sever. HRT je ukidanjem emisije pružio mogućnost dežurnim higijeničarima hrvatske medijske scene da od Maje Sever naprave mučenicu, preciznije – narodnog heroja, odnosno narodnu heroinu. Trudila se maksimalno, ali nitko je više ne zarezuje ni za suhu šljivu.

I doista, ustaše dežurni higijeničari – drugovi, smrt fašizmu, sloboda narodu. Uglavnom ustaše oni koji su imali privilegirani položaj u Hrvatskoj uživo i zbog čijih je stajališta (Hrvatska uživo služila im je kao uzletište za njihova nedjela) pala gledanost Maje Sever i drugarica. Ukidanje jednopartijski jednoumne emisije HND je proglasio napadom na sve živo. Očito, ne želi prihvatiti partijski razlog ukidanja, da je propaganda i agitacija Hrvatske uživo postala negledljiva, bljutava, pročitana i prezrena. Ne priznaju profesionalni partijski i standard, niti opće standarde koji vrijede u javnim medijskim servisima. Zato i jesu plaćeni higijeničari. Čujem da organiziraju prosvjed pred Hrvatskim saborom. Ne bum došel! Ne kuže da im je bolje pokriti se samokritikom. Nije emisiju ukinuo nepostojeći porast fašizacije Hrvatske, već porast ekstremne ljevice nezadovoljan padom gledanosti svojih protagonista u Hrvatskoj uživo. Drugarska samokritika bi stoga bolje odgovarala objektivnoj situaciji.

Pad gledanosti iznevjerio je razlog postojanja

Kad se ukidalo i te kako gledanu emisiju Markov trg urednika i voditelja Marka Juriča higijeničari (udarna pesnica crvenoga plemstva) su šutjeli, baš kao i u slučaju nekoliko puta ukidanih, a izuzetno gledanih emisija i velečitanih kolumni Tihomira Dujmovića. Sve nam to govori da su higijeničari upregnuti u jaram mentalnoga sklopa starih totalitarizama (velikosrpskoga i jugokomunističkoga), a ne u napredak pluralnoga mišljenja, slobode i demokracije. Tko ne radi načelno već partijski pravovjerno, taj se kad-tad pronađe u kloaki selektivnih ideoloških fantazmagorija. Upravo se to dogodilo našim odlično plaćenim higijeničarima, kao i Hrvatskoj uživo.

Što se same Hrvatske uživo tiče, onda je po mom mišljenju sofisticirana inačica agitacije i propagande u izmijenjenim okolnostima. I ima svoje mjesto, kako emisija tako i Maja Sever, na slobodnom medijskom tržištu. Kaj se Hrvatske uživo dotikavle, kao pretplatnik, nakon puno godina maltretiranja došao sam na svoje. Da je Hrvatska uživo dosegla gledanost emisija Markova trga ili Iza zavjese, ona bi i dalje dominirala svakodnevnim nam popodnevima. Padom gledanosti iznevjerila je Partiju. Iako joj je vjerno služila.

Pojava, Hrvatska, naime, uživo je na HRT-u osuđena, no, drugarice urednice će ostati uhljebljenima. Pretplatnik će i dalje plaćati pretplatu. Sve u svemu, ništa se bitnoga dogodilo nije, jer urednika i voditelja tipa Maje Sever i emisija tipa Hrvatska uživo, puna je Hrvatska radio televizija. Zato i jesmo propagandistički informirani, agitacijski educirani i partijski zabavljeni.

Nenad Piskač / HKV

HRT ukinuo emisiju “Hrvatska uživo”

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari