Pratite nas

Naši u svijetu

Hrvatska zajednica traži od vlasti u Beogradu prostor za hrvatsku kulturni centar

Objavljeno

na

Krajnje je vrijeme da u Beogradu postoji prostor za hrvatske udruge, Hrvatsko nacionalno vijeće (HNV) i hrvatski kulturni centar, gdje ćemo moći predstavljati našu kulturu, na dobrobit i Hrvatske i Srbije, poručeno je s večerašnje sjednice HNV-a održane u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu.

Sjednici HNV-a prethodila je tiskovna konferencija na kojoj su predsjednica HNV-a Jasna Vojnić i zastupnik u Skupštini Srbije i čelnik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) Tomislav Žigmanov istaknuli problem nedostatka prostora za djelovanje hrvatske zajednice u Beogradu i ukazali na dosadašnje uzaludne napore da se od gradskih vlasti srbijanske prijestolnice ishodi odgovarajući prostor za rad i djelovanje.

Predstavnici hrvatskih udruga kulture obraćali su se, nešto više od tri godine unazad, Gradu Beogradu i tražili prostor za djelovanje, a postojala su i dva konkretna obećanja da će taj problem biti riješen, rekla je Jasna Vojnić novinarima, naglasivši kako je došlo vrijeme da se, “nakon što su iscrpljene neke mogućnosti, o tome javno progovori”. Budući da Srbi u Hrvatskoj, u Teslinoj 3 u samom centru Zagreba, imaju svoj prostor, bili su sastanci i na najvišoj razini i na razini gradonačelnika Beograda i Zagreba i postojalo je obećanje u dva navrata da će problem prostora biti riješen.

Uključilo se i Hrvatsko nacionalno vijeće koje je Gradu Beogradu poslalo pet dopisa – dva dopisa sa zamolbom za sastanak, dva da se nađe rješenje, čak su ponuđene i konkretne mogućnosti, a peti dopis bio je za urgentno rješavanje jer je opstojnost djelovanja hrvatske zajednice u Beogradu upitna, naglasila je Vojnić, navodeći da u Beogradu živi i radi 7.752 Hrvata. To “nije zanemariva brojka”, rekla je.

“Budući da smo s naše strane poduzeli sve korake, a da obećanja nisu urodila plodom – odlučili smo progovoriti o tome i da vidimo da li će se ovaj problem ipak riještiti”, rekla je Vojnić.

Žigmanov je istaknuo da “zajednica bez prostora vrlo teško može organizirano djelovati”. Hrvatska zajednica, ” na žalost, nije imala uspjeha u rješavanju tog elementarnog preduvjeta” kad je u pitanju artikuliranje određenih interesa pripadnika hrvatskoga naroda u Beogradu, rekao je Žigmanov.

On je rekao da bi hrvatskoj zajednici u Beogradu prostor bio “dodatni motiv” za djelovanje te da se “pokušavaju preslikati iskustva” koja ima srpska zajednica u Republici Hrvatskoj, i kad je u pitanju Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” i Srpsko narodno vijeće.

“Mislimo da to može biti model i o tome smo razgovarali i s gradonačelnikom Zoranom Radojičićem, a razgovorima je nazočio i zamjenik gradonačelnika Goran Vesić. Međutim, nismo dobili nikakvu povrtanu informaciju postoji li spremnost za takvo što ili ne”, naglasio je Žigmanov.

“Ovo je neka vrsta apela da se javnost u Srbiji zainteresira za to, da pokušamo govoriti o toj vrsti problema jer od oko 40-ak udruga Hrvata koje djeluju na teritoriju republike Srbije najveći broj je u Vojvodini, a više od 70 posto njih nema riješen adekvatan prostor za rad”, istaknuo je Žigmanov.

On kao “pozitivnu gestu” vidi očekivanu odluku Grada Beograda da se hrvatskoj zajednici osigura prostor koji će im, “kao imovinu Grada, srbijanska prijestolnica staviti na raspolaganje” za kulturne programe i njegovanje hrvatske baštine

I Vojnić i Žigmanov istaknuli su dosadašnje pozitivne pomake u rješavanju problema hrvatske zajednice, navodeći da je vlada Srbije izdvojila sredstva za kuću bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu, da je, među ostalim, otvoren lektorat za hrvatski jezik na filozofskom fakultetu u Novom Sadu i Dom kulture u Tavankutu.

Žigmanov istodobno naglašava kako bi izostanak rješenja za pronalaženje prostora za hrvatske udruge kulture i hrvatsku zajednicu u Beogradu mogao biti “otegotni momenat” kad su u pitanju ionako već složeni hrvatsko-srpski odnosi i novi “kamen spoticanja”.

On je podsjetio na realiziranje brojnih problema koje su u okviru takozvane Subotičke deklaracije u lipnju 2016. dogovorili i usuglasili predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović i tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić, naglasivši da se “time ne iscrpljuju potrebe hrvatske zajednice”, poput rješavanja pitanja Hrvatskog doma u Sremskoj Mitrovici.

On je naglasio i ključni politički zahtjev – da se osigura politička zastupljenost Hrvata u Srbiji u svim strukturama javne uprave, od lokalne do državne razine.

“To su elementarne pretpostavke da možete utjecati na kreiranje određenih politika i na rješavanje određen ih problema”, naglasio je Žigmanov dodavši kako možda ni u Beogradu ne bi bilo problema s prostorom za djelovanje hrvatske zajednice da Hrvati imaju svojeg predstavnika u gradskim strukturama i institucijama.

Sjednica HNV-a i tiskovna konferencija završeni su uz optimizam i vjeru da će gradske vlasti u Beogradu, javnost u Srbiji i dužnosnici na višoj političkoj i državnoj razini pridonijeti skorom rješenju problema i hrvatskoj zajednici, Hrvatskom kulturnom klubu i ostalim udrugama osigurati prostor za hrvatski kulturni centar u srbijanskoj prijestolnici. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Naši u svijetu

Žigmanov: Hrvatska je postala aktivni čimbenik u širem geopolitičkom prostoru

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska je postala aktivan čimbenik u daleko širem geopolitičkom prostoru kao što su Europska unija i NATO, ocijenio je u utorak u beogradskom tisku predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) i zastupnik u Skupštini Srbije Tomislav Žigmanov.

Na pitanje kako razumije izjavu predsjednice Hrvatske, Kolinde Grabar Kitarović, o tome da je njezino najveće postignuće u politici to što je Hrvatsku „izvukla iz regiona“, Žigmanov je podsjetio i na transnacionalnu Inicijativu triju mora koju je „upravo Grabar Kitarović snažnije afirmirala“.

„I u nekoliko misija NATO-a Hrvatska ima značajnu ulogu. I novi glavni tajnik Vijeća Europe dolazi iz Hrvatske, što je isto posljedica – ne slučaja, nego i djelovanja. Na koncu, to ne znači da Hrvatska i Kolinda Grabar Kitarović nije prisutna u regiji“, ocijenio je Žigmanov u razgovoru za list „Danas“,.

Pritom je skrenuo pozornost na važnost Subotičke deklaracije koja je “složit ćete se, događaj od iznimne važnosti“.

Subotička deklaracija je dokument koji su u lipnju 2016. potpisali predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović i tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić s ciljem da se sporazumno i aktivno pokrenu i ubrzaju zaštita manjina, pregovori o utvrđivanju međudržavne granice, provođenje sporazuma o sukcesiji i potraga za nestalima tijekom ratnih sukoba iz ’90 -ih.

Vučić je posle potpisivanja Deklaracije izjavio da su odnosi Hrvatske i Srbije kralježnica dobrih odnosa u cijeloj regiji i da su jako važni i za Europsku uniju.

Srbija i Hrvatska će, kao je tada izjavio Vučić, razgovarati o graničnim linijama, a ako se to pitanje ne riješi u bilateralnim razgovorima, riješavat će se pred međunarodnim institucijama.

Komentirajući Vučićev izostanak s Kongresa europske pučke partije (EPP) u Zagrebu, na koji je pozvan kao predsjednik Srpske napredne stranke (SNS), Žigmanov je to ocijenio kao „legitimni čin predsjednika jedne stranke“ i podsjetio da ona još nije punopravna članica saveza pučkih stranaka u Europi.

„Dakle, sam čin nije upitan – netko ne želi ići nekamo. Ono što se može podvrgnuti kritici jesu razlozi i način na koji je odluka priopćena. Tu ne mislim na dostavljanje odluke pismenim putem predsjedniku europskih pučana, već njezino medijsko eksploatiranje koje se, barem kada je riječ o Srbiji, instrumentalno zlorabilo za rad unutarnjopolitičkih prilika“, rekao je Žigmanov za „Danas“.

Za Vučićevo obrazloženje da izostaje s Kongresa EPP-a kako svojim dolaskom ne bi negativno utjecao na položaj Srba u Hrvatskoj, Žigmanove smatra “prijepornim uvlačenje u cijelu priču i položaj hrvatskih Srba“.

Politički predstavnici Srba „konstruktivno participiraju u aktualnoj Vladi Republike Hrvatske“, rekao je Žigmanov za „Danas“. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kovač: Treba nam Ministarstvo iseljeništva kao kruh nasušni

Objavljeno

na

Objavio

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice. Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije.

To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija. Da nije bilo isljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

Gospodin Milan Kovač, jedan od ljudi koji su stvarali Republiku Hrvatsku i aktivni je sudjelovatelj donošenja brojnih odluka, koje su izuzetno značajne za Republiku Hrvatsku. Svoje znanje i iskustvo rado dijeli s mladim ljudima, a starije podsjeća.

U razgovoru kojega nam je dao dva dana nakon Dana neovisnosti sasvim neopterećno nam je govorio o tome kako vidi Hrvatsku te prisjetio događaja koji su hrvatskoj udahnuli duh postojanja i priznanja. Kao predsjednik UO Hrvatske matice iseljenika sjajno barata hrvatskom izvandomovinskom tematikom pogotovo kada je u pitanju učvršćivanje veza između Hrvata koji žive u Hrvatskoj i onih koji žive izvan nje.

Nakon protekloga tjedna, u kojem su se događali razni događaji vezani za hrvatsko iseljeništvo bit će značajno čuti njegovo razmišljanje o stanju u Republici Hrvatskoj i odnosu prema iseljeništvu

Gospodine Kovač, nedavno smo proslavili Dan neovisnosti. Što se to dogodilo na taj dan prije 30 godina?

– Ugodno sam iznenađen da se našao netko da pita one koji su taj dan bili na licu mjesta i dizali ruku za odluku o samostalnosti hrvatske države. Mišljenja i emocije se miješaju. Da se vratim u kontekst vremena prije 30 godina: sjećam se da je bilo pomalo i strah od rezultata naših odluka ali entuzijazam i želja za hrvatskom državom je nadjačala sve i nismo uopće dvojili da li je ispravno da toga dana donesemo tu odluku.

Naročito nakon raketiranja Banskih dvora i nas dan prije koji smo tada bili u Saboru. Sretan sam što smo ostvarili taj cilj iako su nam okolnosti na terenu, posebno međunarodne okolnosti davale šanse ne više od jedan posto. Vidimo da je Hrvatska danas postala parlamentarna država, demokratska, što smo napravili taj državni okvir gdje nam nitko više ne može nametati svoju volju.

Taj okvir treba čuvati, ali i ne zaboraviti hrvatski narod koji živi van tih granica, izvan tog državnog okvira posebno naš narod u BiH, i hrvatske manjine a posebno iseljena Hrvatska, jer danas više Hrvata živi izvan domovine izvan okvira kojega smo stvorili 1991. godine. Zato sam po malo nesretan što je to tako i što je veza između iseljene i domovinske hrvatske oslabila, a bila je presudna u tim danima kada je Hrvatska visila o niti, da li će se uspjeti obraniti od srbo-četničke agresije ili ne.

Do danas nisu se pomakli puno u pravcu unaprijeđenja tih odnosa. Ja sam se stalno zalagao i danas to tvrdim da oporavka Hrvatske nema bez iseljene Hrvatske i ovim putem apeliram na predsjednika HDZ RH i predsjednicu države da pod hitno donesu odluku o formiranju Ministarstva za pitanja iseljeništva. To je jedini način da ta institucija zajedno s drugim institucijama u Hrvatskoj počne zaustavljati iseljavanja naroda a nakon toga omogući i povratak u domovinu. Sve strateške točke i z prvog programa su ostvarene osim ove. I na tome svi trebamo raditi i bez straha donijeti tu odluku. Ne obazirati se što će reći ova politička stranka ili pojedinac. To treba i strateški hrvatski narod riješiti.

Godine 1989., ali i prije tih povijesnih dana Hrvati iz iseljeništa su pomagali onim na terenu. Među onima na terenu bili ste i Vi. Dakle, postojala je sinergija, a mnogi su mišljenja da se niti oružani sukob koji se tada dogodio ne bi mogao biti riješen bez pomoći naših ljudi iz iseljeništva. Predsjednik ste UO Hrvatske matice iseljenika. Kako vidite rad svih tih naših institucija koje rade s našim ljudima u iseljeništvu. Postoji li neki temelji na kojim se može graditi bolje sutra kada su u pitanju odnosi iseljene i domovinske Hrvatske?

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice.

Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije. To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija.

Da nije bilo isljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati. Danas, nažalost, to je jedinstvo splahnulo i oni koji nam ne žele dobro rade koordinirano i smišljeno da nas posvađaju da naprave kaos u zemlji, da bi nas opet priveli nekoj neprirodnoj zajednici.

Naši ljudi iz iseljeništva učinili su mnogo. Kako bismo ih čvršće vezali za Domovinu svakako se moraju mijenjati i određeni zakoni. Nedavno je promijenjen Zakon o državljanstvu RH.

– Prije nekoliko dana sam prvi puta upoznao svoju rodicu, sestričnu iz Argentine. Rođena je u Argentini. Moj stric je 1929. godine pobjegao u Argentinu. Ona, njegova unuka zatražala je državljasntvo. Tamo u Konzulatu su joj rekli da se javi 01. srpnja iduće godine. Što je mene zgrozilo i morat ću se obratiti Ministarstvu vanjskih poslova i pitati: tko radi u veleposlanstvu? Da li su to ostali oni koji su tamo radili i oni koji su radili i prije 1990 ili su došli novi koji ne znaju što je nacionalni i državni interes RH. Umjesto da su sretni da ima Hrvata koji žele hrvatsko državljanstvo oni se tako ponašaju. U ovo vrijeme barem osjetiti bilo hrvatstva a kasnije i vratiti se. Sve se čini, ne znam iz kojih razloga da se to spriječi. I to stvara veliki amonizitet našeg naroda u iseljeništvu. I to je žalosno.

Gospodine Kovač, kada povučemo paralelu na ona teška vremena kada smo svi bili zajedno i kada iz razgovora s ljudima nismo mogli prepoznati bilo kakav tihi tamni ton, sada primjećujemo, evo i iz Vaših riječi, da ipak postoji jedna rezignacija. Što je razlog tomu?

– 2000. godine kada je u Hrvatskoj počela stvarna detuđmanizacija, što znači rashrvaćivanje hrvatskog naroda, počelo se sa bacanjem kosti razdora, sumnje u hrvatski narod oko nekih vrlo bitnih događaja u RH tijekom devedesetih godina, a jedna do njih je počela od Stjepana Mesića i govori kako je Tuđman dijelio BiH sa Miloševićem što je notorna laž i ludost. I malo dijete zna da u tim vremenima kada je Hrvatska visila o niti, gdje su JNA i srpska politika bili uvjereni u sto posto u pobjedu, da bi Tuđman u srcu te velike pobjede dijelio nešto s nekim.

Pobjednik s upitnikom ništa ne dijeli, a Srbi su mislili da su sto posto pobjednici. To je jedna do laži. Nastavljene su drugim lažima koje su u hrvatskom narodu stvorile negodovanje, bezizlaznost, bezperspektivnost. Iz dana u dan preko medija su se forsirale takve vijesti, optuživalo se ljude koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države. I naš je narod, mogu slobodno reći, podložan tim negativnim vijestima, koje su svakodnevno plivale po medijima.

Narod je sklon vjerovanju da ono što je vidio na televiziji ili pročitao u novinama je istina i na takav se način, evo, već 20 godina pljuje po svetinjama Domovinskog rata. Ne procesuiraju se ratni zločinci, a hrvatske se domoljube hapsi po hitnom postupku, osuđuje, drži po zatvorima, to kod naroda stvara nelagodu i normalno da je rezultat takvog djelovanja u ovih 20 godina, stvara jedno beznađe, ljutnu, rezignaciju i zato mnogi ljudi odlaze.

Preko 3000 hrvatskih branitelja je izvršilo suicid i to je jedan od rezultata. Jer nisu mogli podnositi nepravdu. Sad je vrijeme da se skupe glave i da se vidi što je strateški interes hrvatske države i da se od toga ne odustaje po cijenu bilo čega. A jedna od tih mjera je raditi više na iseljenoj Hrvatskoj i animirati ljude za povratak.

Ima li budućnosti za Hrvate u Hrvatskoj?

– Ima. Rekao sam na početku. Mi smo stvorili okvir. Unutra će se događati stvari kao i u drugim demokratskim državama: izbori, mijenjat će se parlamentarne stranke na vlasti. Ovisi o hrvatskom narodu koji na izborima mora gledati kome dati glas i kome dati pravo da upravlja hrvatskom državom.

Izlaz iz ove situacije,koja nije dobra, ponovno je sjedanje za stol svih institucija hrvatske države: premijera, predsjednice države, rektora sveučilišta, biskupske konferencije. Treba sve zatvoriti u jednu sobu i tri dana ne davati niti kruha niti vode, dok ne izađu sa zajedničkim stavom kako sačuvati hrvatsku državu, kako sačuvati hrvatski narod u BiH i kako zaštiti prava hrvatskom narodu kao manjini u Srbiji i Crnoj Gori. Prema tome, treba zauzeti jedinstveni stav koji će biti obvezujući za sve one koji žive u hrvatskoj državi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari