Pratite nas

Hrvatske akademije u dijaspori

Objavljeno

na

Hrvati su među prvim narodima Europe u 15./16. stoljeću počeli osnivati svoje Akademije ili su sudjelovali u osnivanju akademija drugih naroda. To su bile obnavljane akademije Platonovog oblika, koje je 529. godine ukinuo bizantski car Justinian.

Za razliku od ukinutih Platonovih akademija, židovske akademije u dijaspori djeluju bez prekida od Akadskog – Babilonskog progona (oko 500 godina prije Krista) do sada. One su ne samo kao Platonove akademije – “okupljališta učenih ljudi na razgovor”, nego jednako tako uz  edukativnu ulogu imaju i ulogu brige za narodni opstanak u dijaspori. Štoviše Židovi su od grčke riječi “diaspora” stvorili simbol održivosti Židova u svome nacionalnom i vjerskom identitetu i njegovali svijest o povratku na prostor svoje iskonske države, iz koje su istjerani.

PlatonSličnim motivima za osnivanje hrvatskih akademija u dijaspori vodili su se hrvatski stručnjaci i znanstvenici.

Zanimljivo je spomenuti da su prve hrvatske akademije i akademije, koje su osnivali ili suosnivali Hrvati ustrojene u dijaspori, primjerice Mađarska i Italija (druga polovica 15. stoljeća, osnivači su  Ivan Vitez od Sredne i Andrija Jamometić).

Domovinske akademije pojavljuju se u hrvatskim gradovima u drugoj polovici 16. stoljeća -(prva u Dubrovniku, osnivači: Mr. pharm. Miho Monaldi i književnik Savko Bobaljević).

Tek spomena radi, valja reći da je bilo istaknutih Hrvata poput Nikše Gučetića, koji je bio član Akademije “degli Occulti u Dubrovniku i Akademije “degli Insensati, detto Occulti” u Peruđi (Perugia).

Tijekom vremena akademije u Europi poprimaju znanstvenu i umjetničku ulogu. I u takvom ustrojstvu akademija, Hrvati u dijaspori drže korak s najnaprednijim narodima, primjerice Francuzima, Englezima, Nijemcima, Talijanima pa i Rusima.

Takova Hrvatska akademija sa znanstvenim obilježjem pod imenom Accademia Illyrica nastaje 1598. u Rimu. Utemeljitelj je Hrvat iz Paga Bartol Kašić.

Bartol Kašić - NSKizdanja_0067Adresa bloga: http://cerovac.blog.hr

Bartol KAŠIĆ (Pag, 15. VIII. 1575. – Rim, 28. XII.1650.),

Institutiones linguae lllyricae (1604)

Životopis

BartolKašić, rođen na Pagu 1575. g., postaje 1590. g. pitomac Ilirskoga kolegija, 1595. stupa u isusovački novicijat. Godine 1598. imenovan je učiteljem gramatike u isusovačkom Rimskom kolegiju. 11. ožujka 1606.g. zaređen je za svećenika. Mladu misu rekao 12. ožujka. 1609. g. polazi u prvu dubrovačku misiju, u kojoj ostaje do 1612. U Dubrovniku propovijeda, poučava djecu počecima gramatike, angažiran je tijekom korizme kao ispovjednik. 1612. papa ga šalje na misijsko putovanje u krajeve pod truskom vlašću (Bosna, smederevski sandžakat, Beograd, Srijem, Vukovar, Osijek). Ispovjednikom u Loretu postaje 1614. g. i na toj dužnosti je sve do 1618. g. U toj godini polazi na drugo misijsko putovanje (Osijek, Valpovo, Beograd, Srijem, Temišvar). Od 1620. do 1633. boravi u Dubrovniku. Od 1634. nalazimo ga opet na dužnosti ispovjednika u Loretu. U Rim stiže 1635.g. U Rimu i umire 1650g. Pokopan je u crkvi sv. Ignacija.
Djelovanje
Među piscima 17. st. isusovac Bartol Kašić ima posebno mjesto zbog plodna i raznovrsna opusa. Uz Kašićevo se ime redovito veže asocijacija o prvome gramatičaru, što rezultira jednostranom prosudbom o tom iznimnom djelatniku katoličke obnove. Usporedba broja jezikoslovnih radova s brojem prijevoda, preradbi i originalnih djela pokazuje da mu priliči ne samo ime jezikoslovca nego i prevoditelja i pisca. Njegova je književnost utilitarna i idejno obojena kao književnost katoličke obnove, što potvrđuje općeprihvaćene spoznaje o protureformatorskom stvaralaštvu podređenom izvanknjiževnoj svrsi, a čemu pridonosi i Kašićeva tvrdnja da piše “neka bi(h) bio momu narodu slovinskomu ovijem pismom koristan i plodan”.

Pisac prve hrvatske gramatike

Gramatiku Institutiones linguae Illyricae napisao je Kašić kao mladi učitelj gramatike u isusovačkom Rimskom kolegiju, a po naredbi generala reda Klaudija Aquavive.

Tom je zadatku izravno prethodilo osnivanje Akademije ilirskoga jezika (1599.), te osobna preporuka pape Klementa VIII. da se započne studij “ilirskoga” jezika. Izbor autora gramatike nije nimalo neočekivan, s obzirom na to da se Kašić već istaknuo svojim gramatičarskim znanjima. U prosincu 1599., oslobođen svih drugih obveza, Kašić se našao pred velikom zadaćom, svjestan – kako čitamo u predgovoru Institucijama – da u tom poslu nema prethodnika na području hrvatskoga jezika.

Od Kašića se tražilo da napiše temeljni priručnik hrvatskoga jezika kako bi budući isusovački misionari mogli lako naučiti jezik puka koji im je dodijeljen na duhovnu skrb.

Suočen s tim činjenicama, Kašić je pristupio pionirskomu poslu i 1604.g. tiskana je prva gramatika hrvatskoga jezika. Ime jezika – ilirski, koje figurira u naslovu, uobičajeno u ono vrijeme, a preuzeto iz antičke tradicije, činilo se Kašićevim poglavarima preciznim kad je trebalo imenovati narode i njihov jezik na širokome južnoslavenskom prostoru, u nevjerničkim krajevima, kamo se upućuju isusovački misionari, za koje se osniva Ilirska akademija i piše gramatika jezika koji se isto tako mora zvati ilirski.

U to vrijeme na hrvatskim prostorima funkcionira i naziv hrvatski, vezan za redakciju staroslavenskoga i za narodni jezik, kao i ime slovinski, također istoznačno s hrvatskim.

Kašić je hrvatski jezik u gramatici prikazao pomoću klasične strukture, što je bio jedini mogući i jedini opravdani izbor. Lišen hrvatskih uzora, Kašić se oslanjao na gramatička znanja koja su isusovački đaci usvojili tijekom školovanja – a to je latinski gramatički model. Kašićevi su neposredni uzori i izvori njegovih rješenja bili Emanuel Alvarez, Aldo Manucije i Donat.
Kašić u svojoj gramatici najprije razmatra pitanje grafije i suodnost fonem-grafem, nastojeći ukloniti iz hrvatske latinice nesustavna i višeznačna rješenja. Kašićeva grafijska reforma obilježena je načelom da se jedan znak (jedno slovo ili slovni niz) uvijek jednako čita, da ima uvijek istu fonemsku vrijednost, neuvjetovanu pozicijom.

Središnji dio gramatike posvećen je opisu deklinacija i konjugacija, a na kraju se pojavljuje 12 sintaktičkih pravila, uglavnom vezanih za problem sročnosti. Sasvim je razvidno da Kašić nije radio opis ni jedogan konkretnoga govora, već odslikava štokavsko-čakavski prosjek kakav živi u književnom stvaralaštvu. To istodobno znači da Kašić opisuje zabilježeno stanje, a ne “preslikava” jedan određeni, izabrani dijalekt. U tom je slučaju Kašićeva izjava o “najboljem govorenju” predstavljenom u gramatici samo verbalno prihvaćanje programa katoličke obnove da se za lingua communis mora odabrati najbolje, najraširenije i najrazumljivije narječje. Kašić ne opisuje u gramatici neko određeno narječje, kojemu bi se mogle atribuirati oznake najbolji, najrašireniji, najrazumljiviji – to je preslik pisane prakse, a ona je uvijek naddijalektna i u formiranju i u funkcioniranju. Kašićeva je gramatika, kako je to uobičajeno u ukupnoj europskoj gramatičarskoj tradiciji, trebala biti gramatika književnoga jezika, što znači da je morala biti utemeljena na književnom jeziku.

S obzirom da je Kašićevo doba obilježeno tronarječnom književnošću, od kojih kajkavska komponenta stoji izvan Kašićeva interesa, svoju je gramatiku izgradio na jeziku čakavsko-štokavske književnosti. Kad sve to znamo, možemo korigirati stajališta nekih istraživača po kojima je Kašić u gramatici prihvatio štokavski i potpuno napustio svoju rodnu čakavicu. Kašić je jednostavno u opisu hrvatskoga, ilirskoga, jezika pošao od jezika kakvoga je nalazio u knjigama, od pisane prakse, o kojoj nas i sam izvještava, ne prekidajući kontinuitet koji postoji u onodobnom književnom jeziku.

Ako mu je namjera bila da normira, osim što opisuje, onda je normirao jedan tip književnoga jezika koji se kreće prema štokavskom, ali još uvijek nije potpuno i isključivo štokavski. Poslije će štokavski prevladati u njegovu izrazu, ali opet ne koji konkretni, mjesni govor, nego štokavski književni izraz kakav je živio u dubrovačkoj i bosanskoj književnosti Predgovor Ritualu rimskom (1640), simpatično naslovljen Blagomu i milomu štiocu, svojevrstan je manifest Kašićeve jezične i grafijske reforme, odraz njegovih teorijskih znanja i jezikoslovnih promišljanja, pa ga možemo smatrati ranim, ako ne i prvim, teorijskim tekstom hrvatskoga jezikoslovlja. U svakom slučaju, izvrsna je dopuna svemu što Kašić u gramatici nije izrekao ili dorekao. U tom predgovoru Kašić, uvjetno rečeno, definira pojam “bosanski jezik”, iz koje definicije zaključujemo da se iza imena krije štokavsko narječje.
Književna djela

Budući da Kašić u svom opusu ima prijevode, preradbe i originalna djela, najprimjerenije ga je tretirati kao pisca djela nabožne tematike, prevoditelja glavnih crkvenih knjiga i priređivača različitih recentnih europskih nabožnih štiva. Preradbama pripada po brojnosti prvo mjesto među Kašićevim djelima. U vrijeme katoličke obnove i u bosanskih franjevaca i u nabožnih pisaca drugih redova uobičajila se praksa kompiliranja i prerađivanja djela vodećih europskih teologa i vjerskih pisaca uopće. Kašić za svoje preradbe obično kaže da su nastale tako što je on neko djelo “priobratio i istomačio” (Život sv. Ignacija), “skupio i složio u malo razgovora” (Zrcalo nauka krstjanskoga od ispovisti i od pričesten’ja), ili da je njegov tekst “od njega ukratko skupljen i priprosto izgovoren” (Život Bl. Djevice Marije), da je nešto “pokupio ukratko iz libarca ” (Način od meditacioni). Nerijetko se navode i imena autora predložaka, koji su uglavnom onodobni, ili nešto stariji, vodeći teolozi ili nabožni pisci: Orazio Torsellini (Istorija Loretana), Roberto Bellarmino (Nauk krstjanski), Ignacije Loyola (Način od meditacioni), Laurenzius Surius O’ Carth, Pedro de Ribadeneira (Perivoj od djevstva, Život Gospodina našega Isukrsta, Život sv. Ignacija), a uz neka djela dolazi spomen i više autora, najčešće su to: sv. Toma Akvinski, sv. Augustin, kardinal Caesar Baronius, Matthäus Rader i dr.

Popis Kašićevih preradbi: Način od meditacioni i molitve koja se čini pametju našom (1613.), Istorija Loretana od svete kuće Bogorodičine (1617.), Život sv. Ignjacija (1623.), Perivoj od djevstva (1628.), Zrcalo nauka krstjanskoga (1631.), Nauk krstjanski kratak (1633.), Život sv. Frančeska Saverija (1637.), Život Gospodina našega Isukrsta, Život pričiste Bogorodice vazda Divice Marije (1638.).

Važnost prijevoda nije samo u vrsti i teološkom statusu predloška nego i u tipu jezika kojim je Kašić prijevod ostvario. U tom smislu treba istaknuti Ritual rimski (1640.), koji je svojom vremenskom i prostornom proširenošću imao posebnu ulogu u standardizacijskim procesima. Iako se za stabilizaciju standardnoga jezika najvažnijim smatra prijevod Biblije, Kašićeva Biblija nije mogla imati izrazitiju ulogu jer je ostala u rukopisu, pa je Ritual imao onu funkciju koju u drugim jezicima ima prijevod Svetoga pisma – utjecao je na jezično ujednačavanje i normiranje. Ritual rimski je primjer do koje je mjere Kašić izgradio svoj književni jezik i kako je trebao izgledati onaj “općeni tip jezika” za koji Kašić vjeruje da je najbolji. Ritual rimski B. Kašića tiskan je u 2.500 primjeraka i doživio je niz ponovljenih izdanja, prema dostupnim podacima korišten je, s izuzetkom nekih krajeva na sjeverozapadu Hrvatske, na kompletnom hrvatskom i bosanskohercegovačkom području, što znači da je kao knjiga koja se čita u svim prilikama ljudskoga života i svakodnevno mogao utjecati na formiranje govornih i pisanih navika. Ritual je bio neke vrste model prestižnoga jezika i u tom svjetlu – prvenstveno- treba sagledavati ulogu Kašićeva djelovanja i jezika koji je promicao

Kašić je preveo i poznato Kempenčevo djelo Nasljeduj Krista, s naslovom Tome od Kempisa pismo od nasledovan’ja Gospodina našega Jezusa (1641.), izgrađenim i dotjeranim jezikom. Kašić je prevoditelj i lekcionara: Pistule istomačene iz misala novog rimskog u jezik dubrovački (1641.). Kašić je najčešće prevodio ad litteram, pa je ovisnost o originalu najizrazitija u Bibliji, zatim u Ritualu i Lekcionaru, dok je Kempenca prevodio nešto slobodnije zbog dodavanja i prilagođavanja “bogoljubnoj i propagandnoj svrsi”.
Originalnim djelom smatra se spjev Venefrida (1627.), premda ima indicija da se radi o prepjevu. Prepjevi prvih 50 psalama Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh (1617.) i himni iz brevijara, naslovljene također Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh (rkp. 1634.), primjeri su

Kašićeva stihotvornoga umijeća

Jezik Kašićevih djela

Vrijemeplovom od spomenutih početaka i preobrazbe akademija u znanstvene i umjetničke institucije nastale su sve suvremene akademije u europskim državama, među kojima i u Hrvatskoj u nekoliko gradova. Najpoznatija je Isusovačka akademija u Zagrebu, 1662… pretvorena u Kraljevsku akademiju znanosti.  Zadnja u nizu, u Hrvatskoj jest Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – HAZU, ustrojena 1861. u Zagrebu (Strossmayer i Rački).

Po istom kriteriju, uskorak s vremenom nastaju i nestaju hrvatske akademije i srodne institucije Hrvata u dijaspori, među kojima ima i takovih utemeljenih od ljudi iz Hrvatske, a zadobile su prvorazredni međunarodni karakter. Takav primjer jest “Akademija” za antropozofiju, središnjica Goetheanum, CH-Dornach u okolici Basela. Osnivač Rudolf Steiner iz Kraljevca na Muri – Hrvatska.

Posljednje u nizu, koje još akademski djeluju u dijaspori su: Hrvatska Akademija Amerike (osnivač Karlo Mirth, 1953) i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori sa sjedištem u Baselu (osnivač Dragan Hazler uz podršku Leopolda Ružičke, de facto 1972. i de jure 1978. u Baselu).

Hrvatska akademija Amerike

Hrvatska akademija Amerike

hazud basel

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dijaspore Basel koja okuplja članove iz Hrvatske i svijeta.

Hrvatske akademije u dijaspori okupljaju znanstvenike i umjetnike ne samo iz Hrvatske, nego i kolege iz drugih naroda, koji se žele pridružiti u zajedničkom akademskom djelovanju.

HAZUD Hrvatske akademije u dijaspori djeluju sukladno odgovarajućim zakonima u državi – domadaru i tome shodno imaju svoj Statut i Pravila djelovanja.

Mr. sc. Dragan Hazler, predsjednik Hazud-a u Baselu/hazud.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: ‘Tresete se od pomisli da se ujedine Boysi i Torcida’

Objavljeno

na

Objavio

Protekli tjedan možemo bez ikakve sumnje nazvati tjednom konačnog buđenja nas Hrvata. Faza mentalnog i socijalnog kaosa je pred nama.

Paralizirane su gotovo sve  države, padaju burze, cijene nafte, pao je Boris Johnson, britanski premijer, ne u Donjem domu nego od korone. Da paraliza bude kompletna potres je zdrmao Zagreb prije prošlotjedne “nedjeljne mise”. Novi strah, nove nedoumice…”Šta je ovo bre?” rekli bi komšije i spremno zapljeskaše – potresu!? Hrvatske antife, orjuna, jugosi, svi živnuše. Enči ili Anči ganute do suza. Gugo prosto ‘ne može da veruje’ kako Hrvateki mogu da budu zli prema komšijama, a oni nam iskreno aplaudiraju. U cijelom civiliziranom svijetu običaj je, kad se “komšijama” dogodi potres, poplava, tsunami, lavina ili požar, da se izađe na balkone i od srca zaplješće u znak podrške.

Stara židovska izreka, zapisana u Talmudu glasi: “Budi onaj koga kleveću, ali nikada klevetnik“. I zato po njima samo istinom, a oni neka kleveću. Za njihove klevete boli me ona stvar.

Evo kako “reaguje” Bora Dežulović: “Potres koji je u nedjeljnu zoru, usred svjetske pandemije korona virusa…rastresao Zagreb, snagom od pet i pol Richtera, oslobodio je ono najbolje u nama. I već do večeri cijela je Jugoslavija – kao nekoć – stajala mirno”. I Dežuloviću, Mandiću, Rudanici, Tomiću, Jergoviću, Pavičiću, Gerovcu, Pofuku (neka oproste oni koje sam izostavio), ali više nikada Hrvati neće stajati mirno. Mi možemo, jer smo povijesno zaostali, financirati vašu “petu kolonu” sa šifriranim imenima Documenta, GONG, B.a.B.e., Iskorak, Kontra, Centar za mirovne, Centar za ženske studije, Građanski odbor za ljudska prava, Glas razuma, Inicijativa “Nisam vjernik”, Udruga Protagora, Centar za građansku hrabrost, Udruga David, Ženska mreža Hrvatske, Udruga Antares i mogao bih nabrajati do sutra. Vi nas, koje smo u kolovozu 1995.g. skinuli s one stvari, koštate k’o svetog Petra kajgana.

Milijarde i milijarde kuna… I nikome ne pada ni na kraj unitarističke pameti da se taj novac usmjeri u infarktno gospodarstvo, u sirotinju koja je nakon potresa ostala na ulici i za pomoć od posljedica korona virusa. Što više, zakonskom odredbom predviđeno je da država u slučaju potresa ili drugih elementarnih nepogoda sudjeluje u sanaciji šteta građanima s 5% utvrđenog iznosa štete!!!! Zamislite budaletinu koja je predložila tako “rastrošnu” varijantu… Što bi ostalo za Istambulku, Marakeš, Pupovčeve Novosti i za sve gore nabrojane parazite kad bi država, u slučaju štete od elementarne nepogode, predviđala možda 25% odštete?

I dok vi poltronskom tronutošću uživate u pljesku onih koji su u jesen tragične i mračne 1991.g. pljeskali onima koji su u tenkovima odlazili na krvavi pir u opkoljeni Vukovar, onima koji su klali u bolnici i na Ovčari, koji su 30.000 tisuća zarobljenika odveli u konclogore, mi plješćimo onima koji su obranili naše gradove i našu zemlju. A nisu nas obranili Duhaček, Ante Tomić, Rada, Rade i  familija, Frlja, Teršelička, Veljača, Index, Telegram, Večernjak, Jutarnji, 24 sata, Nedjeljna, Novi list… nego oni koji si na dnevnoj bazi oduzimaju život…naši heroji, a vaši ”povlašteni” desničari, kojima možete zahvaliti silne milijarde omrznutih kuna koje vam svaki mjesec kapaju u vaše jugo-nostalgičarske džepove.

‘Tresete se od pomisli da se ujedine Boysi i Torcida’

Dobro piše Davorin Karačić: “Ljevičarski ološ, bilo da se radi o običnim tifusarima ili o njihovim političkim predstavnicima, koji nisu prstom mrdnuli da bi pomogli sugrađanima, koji nisu rekli ni riječ zahvale vojsci i navijačima za sve ove akcije koje rade na dobrobit ljudi, ali zato po društvenim mrežama zahvaljuju Beograđanima – na porukama solidarnosti. Navikavajte se na život u rupama glodavci”. I još nešto, tresete se od pomisli da bi dvije najjače hrvatske športske frakcije Torcida i BBB-si mogli zakopati “ratne sjekire”? Kao mitske 1991. g? Na tu podršku Splita Zagrebu stenjali ste, mučali i čkomili. Na ulicama su se našli Bad Blue Boysi, Torcida, Armada, Kohorta i ratni veterani, ali nigdje nije bilo Sanje Sarnavke, Jelene Veljače, Vesne Teršelič, Zoran Pusića, Pupovca, Koraka, Iskoraka, Pride, Kontre, Rekontre, Supkontre, Babe, Žabe, Kuće ljudskih prava s Golog otoka, Drageca Pilsela, Gordana Bosanca…

Marko Ljubić se lagano zainteresirao za te “junake našeg doba”. Oni “štite Hrvatsku od ustaša, fašista, žene od nasilja, Rome i Srbe od ugroze, migrante od surovih Hrvata, slobodu novinarstva svojih istomišljenika od ugroženosti, atentata (Saša Leković), građane od Crkve, štite ljubav boreći se za homoseksualce, sportaše od navijača, štite prava djece, štite žensko pravo na smicanje začete djece, građane od branitelja, prirodu od ljudi, naročito od Hrvata, Europu od zatucanih hrvatskih nacionalista, Istru od militarizacije, pravo na poziv savjesti, štite parkove od izgradnje crkava, bore se za povratak židovske imovine osim one koje su oteli njihovi očevi i djedovi…”, naljutit će se Marko, ovo je čisto prepisivanje.

Jedan od deset tisuća Srba koji su koji su se u Domovinskom ratu borili za Hrvatsku nije ni oduševljen ni impresioniran pljeskom iz Beograda. Predrag Mišić piše: “Uništili ste mi mladost, mnogima, poubijali nas, spalili domovinu, uništili više i od jednog virusa. Uništili k’o kuga Francusku. Od vašeg pljeska sam krv pišao. Ne, ne treba mi vaš pljesak. Pljeskali ste i tenkovima koji su krenuli na pohod na Hrvatsku 1991.g. Od vašeg pljeska puna su nam groblja hrvatske mladosti. Ni zlo ni dobro ne želim od vas. Vratite pokradeno, recite gdje su nestali, platite nam ratnu odštetu, procesuirajte četnike na čelu s četnikom Vučićem… Kad to napravite ja ću vama pljeskati. Man’te se pljeskanja…”.

Evo citirao sam Marka Ljubića i Predraga Mišića. Jednog Hrvata i jednog Srbina. Jeste li primijetili neku značajniju razliku među njima u odnosu na tzv. “progresivni” dio hrvatske javnosti koja se oduševljava beogradskim pljeskom? Ja ne…

Bivši hrvatski predsjednik Vlade Orešković poslao je Hrvatima poruku podrške : “Čuvaj svoja postojebina. Građevine moraju ostati na kućama”.

Pokojni hrvatski književnik Mirko Božić jednom je napisao: “Koliko je visoko do neba, toliko je duboko do čovjeka”. Rečenica kao da je pisana za mračne, sive i drhtave dane  ove hrvatske današnjice. Fra Mario Knezović gubi stoljetni fratarski mir. Sjetite se filma “U ime ruža” snimljenom po romanu Umberta  Ecoa. Fra Mario se javio na društvenim mrežama: “Rada Borić i ostali lešinari, oprostite ali zašutite!”. I ja bih tako rekao. Sjetite se samo “umjetničke” 6.ličke. Član CKSH Vili Matula i Urša Raukar, potpuno su nestali sa scene. Zadovoljni su. Crkve su urušene. Dolaze mlađi i radikalniji, priključeni na državni proračun.

Tobožnji  “Centar za građansku hrabrost” kaže: “Ajmo sad brzo popravljati Crkvu u Palmotićevoj – gdje se inače održavaju mise za Pavelića, toranj Katedrale (mislite li da to neće biti prvo?); ajmo sad graditi još koju fontanu, kupiti najnovije mobitele i vozni park za naše političare, ajmo sad Manhattan, ajmo stupiće, ajmo organizirati još jedan Hod za život!”. Netko će reći čemu spominjati ta jeftina lijeva spadala i na njih trošiti tintu i papir? Točno.  Jeftino, sirovo i polu retardirano. Ali, taj vječni ali… Oni već sisaju državnu sisu, vaš i naš novac. Ti isti građani za koje se hrabre udruge i takvi hrabri građani tobože bore dobit će 5% odštete za svoje srušene kuće i stanove.

Javio se i “retrogradni” Marcel Holjevac pa kaže: “Oni koji tvrde da je u socijalizmu bilo bolje sad su na svojemu. Ekonomska katastrofa, redovi pred trgovinama, nestašica WC papira, masovni otkazi, policija ti prati kretanje i telefon, a izlazak iz zemlje je zabranjen…i da, Manolić je dobro”.

Molba hrvatskog psihijatrijskog društva: “Dok ste u izolaciji i pričate sa svojim ljubimcima, cvijećem ili ormarima. To je normalno. Zbog toga nas ne morate zvati. Stručnu pomoć zatražite kada vam oni počnu dijeliti savjete”.

Hrvatska im ništa ne predstavlja, ali vole kunu

Otvorim u nedjelju ujutro fejs. Već ofucana izjava splitskog profesora povijesti Dragana Markovine: “Ja sam i dalje žešći Jugoslaven od ikoga. Meni Hrvatska ništa ne predstavlja”. Listam ultra lijevi Večernjakov Obzor kako bih pročitao intervju s Dragančetom, a ono ništa? Pa zaslužio je naš Dragan da mu Gera dade u Obzoru bar stranicu, dvije. Istina, Hrvatska mu ništa ne predstavlja, ali kune iskreno i od srca voli. Zbog njih je i pristao da predaje povijest na splitskom Filozofskom faksu. Moš’ mislit’ koja povijest.

I kad sam već pomislio da nema “robe“ za moju retrogradnu desničarsku kolumnu, naletih na dvije stranice dirljivog razgovora poznate novinarke s poznatom “književnicom” Vedranom Rudan. Našoj Vedrani Hrvatska, za razliku od Dragana, ipak nešto “predstavlja”. Prije svega “pljuvaonicu” koja joj olakšava patnje za Titom i Jugoslavijom. Evo malog, sjetnog i rafiniranog razmišljanja “poznate književnice” o ljubljenom bravaru koji se uspio probiti među prvih deset ratnih zločinaca XX stoljeća: “Uspoređivati s Titom ove naše polupismene kriminalce, ubojice i bahate neznalice besmisleno je”, smatra Rudan te objašnjava gdje je Tito pogriješio: “Nije pobio dovoljno idiota. Opraštam mu sve grijehe”.

Nakon što je pastoralna Vedrana otvorila svoju jugo-dušu srpskom Kuriru, Gera i njegova ekipa osjetili su laganu ljubomoru i evo nam “poznate književnice” i u Obzoru.. Brrr… Šteta što je kapetan Dragan odmah šupiran u otadžbinu jer Gera bi imao i za njega “rezervisane” bar dvije stranice da nam opiše što je sve taj knindža prepatio u ustaškim apsanama. Koliko je on “idiota” mogao pobiti da nije krajem ljeta 1995.g, sa svojim zečevima, zbrisao sve do Australije. I šteta što se novinarka Obzora nije “sjetila” zapitati “poznatu književnicu” što misli o puštanju na slobodu “ubojice” Merčepa i “kapetana” Dragana. Odgovor bi bio zanimljiv iako lako predvidiv. Merčep je u hrvatskim zatvorima odležao teško bolestan više od kapetana Dragana. I tako je Gerin “Obzor” postao “zadnja linija odbrane” od ustaštva, fašizma, primitivnog nacionalizma, retrogradnog desničarstva u Lijevoj njihovoj. Sve su medijske institucije već kapitulirale. “Obzor” podsjeća na romantičnu 1945. godinu. Sve je palo, Berlin, Prozor, ali Odžak nije. Obzor je sada naš Odžak.

Tuđman je vodio dva istovremena rata

HTV-ov urednik “Otvorenog” legendarni “desničar” Denis Latin još ne zna na koju stranu marke treba pljunuti. Na onu na kojoj je lik Franje Tuđmana ili na onu bez njegove slike. I u Jutarnjem sve sami desničari od Ante Tomića preko Pavičića do Bajrušija. Večernji, također čista destilirana 6. lička. Slobodna i Novi list, e to je tek prava desna orjuna, srećom slabije čitana. I tako nam je ostao samo Obzor s Gerom, Pofukom, Ivanom Jakelić, Žonjom, Silvekom iz Rima, Draženom Lalićem… Sad je već jasno i onima kojima je politika zadnja “rupa na svirali” da je Tuđman vodio dva istovremena rata. Onaj koji je briljantno dobio 5. kolovoza 1995. godine i drugi koji je glatko izgubio – medijski.

Od svih ljevičarskih vedeta koje sam u ovoj kolumni spomenuo sjetite se bar jednog jedinog koji se makar i blago začudio medijskim reakcijama naših antifa Latina, Markovine, Klasića, Jakovine, Stazića, Beljaka, Rudanice i Mate Kapovića koji seru po žrtvama Bleiburga? Jedni seru, drugi cmizdre što je UDB-a ubila tako malo ljudi po inozemstvu, treći su tek sada skužili da su njegovi “šlampavo” obavili posao 1945.g. “Poznata književnica” tuguje i jauče što Tito nije pobio “Više Idiota” itd. itd. Ona jadna pati što je “ljubičica bijela” tek na desetom mjestu. Da je bilo malo više sreće i vremena mogao je on upasti među “big six” kao u engleskoj Premier League. I tko nam još ostaje? Ostali su hrabri gerilci: Bujanac, Hrvatski tjednik, 7 Dnevno i par portala na rubu egzistencije. I na kraju ljevičarski moguli, gospodari svih relevantnih, istinitih, lažnih, izmišljenih, fake news vijesti…iza kojih stoji misteriozni kapital s istoka i zapada. I jednog lijepog dana “probudit će se istok i zapad”… A do tog dana moramo trpjeti naše farizeje, dvoličnjake, komunjare koji već sami počinju vjerovati da su oni k’o bajagi antifašisti.

Kad se u Kini počelo masovno umirati od korona virusa, navodno je Centralni komitet uveo je desetodnevni dan žalosti. Jedan odgovorni drug obratio se pismom Centralnom komitetu pitajući je li za vrijeme žalosti dozvoljen seks. Da, odgovoriše drugovi iz CK, ali samo sa suprugama. Uporni drug napiše novo pismo zatraživši objašnjenje zašto samo sa suprugama? Zato, odgovoriše odgovorni drugovi, da žalost bude što veća.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Atalić: Na volonterima je prevelik teret, potres premašuje mogućnosti Zagreba

Objavljeno

na

Objavio

Voditelj tima stručnjaka sa zagrebačkog Građevinskoga fakulteta koji provjeravaju statiku zgrada stradalih u potresu Josip Atalić ustvrdio je u nedjelju da katastrofa koju je izazvao potres u Zagrebu premašuje mogućnosti grada i da je na leđima volontera preveliki teret.

“Naša glavna poruka je da pokušamo organizirati sustave po cijeloj vertikali, puno toga je palo na leđa volontera, mi bismo voljeli pomoć od svih. Vrijeme je da se svi zajedno uključimo jer ova katastrofa premašuje grad Zagreb”, rekao je Atalić za Dnevnik Nove TV.

Rekao je i da je 500 inženjera iz Zagreba sedam dana neprestano radilo i obilazilo objekte te da su na rubu snaga i da ne mogu odraditi svoj posao do kraja. Štetu, kaže, trpe i poslodavci čiji su zaposlenici volonteri koji sada pomažu Zagrebu.

“Katastrofa koja je zadesila Zagreb premašuje sve nas”, dodao je.

Volonteri su naime prestali sa svojim radom obilaska potresom pogođenih objekata, a kao jedan od glavnih razloga Atalić je naveo problem obilaska građevina gdje su bili samoizolirani građani.

Dodao je kako su samoizolirane građane označavali na kartama u zadnjim fazama njihove organizacije, no da nisu imali potpune informacije, a kao jedan od razloga obustave pregleda naveo je potrebnu sinkronizaciju podataka o zaraženima. “Sinoć smo dobili te podatke pa ćemo u idućih par dana to uskladiti”, naglasio je.

Atalić je izvijestio da su stručnjaci-volonteri pregledali 5000 objekata, a da je ukupnih prijava 25.000.

“Od pregledanog, 10 posto je u crvenom, ili se mora rušiti zbog skupe rekonstrukcije. Vjerujem da će od ovog ostatka uglavnom biti žutih i zelenih oznaka”, istaknuo je Atalić.

Dodao je da će se morati rušiti deset posto od pregledanih objekata, što je otprilike njih 500.

Atalić je naglasio da su o opasnosti od potresa često upozoravali, no bez odgovora nadležnih.

Dodao je i da su još 2014. godine napravili nacionalnu procjenu rizika za Hrvatsku gdje smo shvatili taj problem.

“Upozoravali smo na sve moguće načine. Nažalost, nismo uspjeli, dočekalo nas je relativno nespremne”, zaključio je Atalić. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari