Pratite nas

Hrvatske akademije u dijaspori

Objavljeno

na

Hrvati su među prvim narodima Europe u 15./16. stoljeću počeli osnivati svoje Akademije ili su sudjelovali u osnivanju akademija drugih naroda. To su bile obnavljane akademije Platonovog oblika, koje je 529. godine ukinuo bizantski car Justinian.

Za razliku od ukinutih Platonovih akademija, židovske akademije u dijaspori djeluju bez prekida od Akadskog – Babilonskog progona (oko 500 godina prije Krista) do sada. One su ne samo kao Platonove akademije – “okupljališta učenih ljudi na razgovor”, nego jednako tako uz  edukativnu ulogu imaju i ulogu brige za narodni opstanak u dijaspori. Štoviše Židovi su od grčke riječi “diaspora” stvorili simbol održivosti Židova u svome nacionalnom i vjerskom identitetu i njegovali svijest o povratku na prostor svoje iskonske države, iz koje su istjerani.

PlatonSličnim motivima za osnivanje hrvatskih akademija u dijaspori vodili su se hrvatski stručnjaci i znanstvenici.

Zanimljivo je spomenuti da su prve hrvatske akademije i akademije, koje su osnivali ili suosnivali Hrvati ustrojene u dijaspori, primjerice Mađarska i Italija (druga polovica 15. stoljeća, osnivači su  Ivan Vitez od Sredne i Andrija Jamometić).

Domovinske akademije pojavljuju se u hrvatskim gradovima u drugoj polovici 16. stoljeća -(prva u Dubrovniku, osnivači: Mr. pharm. Miho Monaldi i književnik Savko Bobaljević).

Tek spomena radi, valja reći da je bilo istaknutih Hrvata poput Nikše Gučetića, koji je bio član Akademije “degli Occulti u Dubrovniku i Akademije “degli Insensati, detto Occulti” u Peruđi (Perugia).

Tijekom vremena akademije u Europi poprimaju znanstvenu i umjetničku ulogu. I u takvom ustrojstvu akademija, Hrvati u dijaspori drže korak s najnaprednijim narodima, primjerice Francuzima, Englezima, Nijemcima, Talijanima pa i Rusima.

Takova Hrvatska akademija sa znanstvenim obilježjem pod imenom Accademia Illyrica nastaje 1598. u Rimu. Utemeljitelj je Hrvat iz Paga Bartol Kašić.

Bartol Kašić - NSKizdanja_0067Adresa bloga: http://cerovac.blog.hr

Bartol KAŠIĆ (Pag, 15. VIII. 1575. – Rim, 28. XII.1650.),

Institutiones linguae lllyricae (1604)

Životopis

BartolKašić, rođen na Pagu 1575. g., postaje 1590. g. pitomac Ilirskoga kolegija, 1595. stupa u isusovački novicijat. Godine 1598. imenovan je učiteljem gramatike u isusovačkom Rimskom kolegiju. 11. ožujka 1606.g. zaređen je za svećenika. Mladu misu rekao 12. ožujka. 1609. g. polazi u prvu dubrovačku misiju, u kojoj ostaje do 1612. U Dubrovniku propovijeda, poučava djecu počecima gramatike, angažiran je tijekom korizme kao ispovjednik. 1612. papa ga šalje na misijsko putovanje u krajeve pod truskom vlašću (Bosna, smederevski sandžakat, Beograd, Srijem, Vukovar, Osijek). Ispovjednikom u Loretu postaje 1614. g. i na toj dužnosti je sve do 1618. g. U toj godini polazi na drugo misijsko putovanje (Osijek, Valpovo, Beograd, Srijem, Temišvar). Od 1620. do 1633. boravi u Dubrovniku. Od 1634. nalazimo ga opet na dužnosti ispovjednika u Loretu. U Rim stiže 1635.g. U Rimu i umire 1650g. Pokopan je u crkvi sv. Ignacija.
Djelovanje
Među piscima 17. st. isusovac Bartol Kašić ima posebno mjesto zbog plodna i raznovrsna opusa. Uz Kašićevo se ime redovito veže asocijacija o prvome gramatičaru, što rezultira jednostranom prosudbom o tom iznimnom djelatniku katoličke obnove. Usporedba broja jezikoslovnih radova s brojem prijevoda, preradbi i originalnih djela pokazuje da mu priliči ne samo ime jezikoslovca nego i prevoditelja i pisca. Njegova je književnost utilitarna i idejno obojena kao književnost katoličke obnove, što potvrđuje općeprihvaćene spoznaje o protureformatorskom stvaralaštvu podređenom izvanknjiževnoj svrsi, a čemu pridonosi i Kašićeva tvrdnja da piše “neka bi(h) bio momu narodu slovinskomu ovijem pismom koristan i plodan”.

Pisac prve hrvatske gramatike

Gramatiku Institutiones linguae Illyricae napisao je Kašić kao mladi učitelj gramatike u isusovačkom Rimskom kolegiju, a po naredbi generala reda Klaudija Aquavive.

Tom je zadatku izravno prethodilo osnivanje Akademije ilirskoga jezika (1599.), te osobna preporuka pape Klementa VIII. da se započne studij “ilirskoga” jezika. Izbor autora gramatike nije nimalo neočekivan, s obzirom na to da se Kašić već istaknuo svojim gramatičarskim znanjima. U prosincu 1599., oslobođen svih drugih obveza, Kašić se našao pred velikom zadaćom, svjestan – kako čitamo u predgovoru Institucijama – da u tom poslu nema prethodnika na području hrvatskoga jezika.

Od Kašića se tražilo da napiše temeljni priručnik hrvatskoga jezika kako bi budući isusovački misionari mogli lako naučiti jezik puka koji im je dodijeljen na duhovnu skrb.

Suočen s tim činjenicama, Kašić je pristupio pionirskomu poslu i 1604.g. tiskana je prva gramatika hrvatskoga jezika. Ime jezika – ilirski, koje figurira u naslovu, uobičajeno u ono vrijeme, a preuzeto iz antičke tradicije, činilo se Kašićevim poglavarima preciznim kad je trebalo imenovati narode i njihov jezik na širokome južnoslavenskom prostoru, u nevjerničkim krajevima, kamo se upućuju isusovački misionari, za koje se osniva Ilirska akademija i piše gramatika jezika koji se isto tako mora zvati ilirski.

U to vrijeme na hrvatskim prostorima funkcionira i naziv hrvatski, vezan za redakciju staroslavenskoga i za narodni jezik, kao i ime slovinski, također istoznačno s hrvatskim.

Kašić je hrvatski jezik u gramatici prikazao pomoću klasične strukture, što je bio jedini mogući i jedini opravdani izbor. Lišen hrvatskih uzora, Kašić se oslanjao na gramatička znanja koja su isusovački đaci usvojili tijekom školovanja – a to je latinski gramatički model. Kašićevi su neposredni uzori i izvori njegovih rješenja bili Emanuel Alvarez, Aldo Manucije i Donat.
Kašić u svojoj gramatici najprije razmatra pitanje grafije i suodnost fonem-grafem, nastojeći ukloniti iz hrvatske latinice nesustavna i višeznačna rješenja. Kašićeva grafijska reforma obilježena je načelom da se jedan znak (jedno slovo ili slovni niz) uvijek jednako čita, da ima uvijek istu fonemsku vrijednost, neuvjetovanu pozicijom.

Središnji dio gramatike posvećen je opisu deklinacija i konjugacija, a na kraju se pojavljuje 12 sintaktičkih pravila, uglavnom vezanih za problem sročnosti. Sasvim je razvidno da Kašić nije radio opis ni jedogan konkretnoga govora, već odslikava štokavsko-čakavski prosjek kakav živi u književnom stvaralaštvu. To istodobno znači da Kašić opisuje zabilježeno stanje, a ne “preslikava” jedan određeni, izabrani dijalekt. U tom je slučaju Kašićeva izjava o “najboljem govorenju” predstavljenom u gramatici samo verbalno prihvaćanje programa katoličke obnove da se za lingua communis mora odabrati najbolje, najraširenije i najrazumljivije narječje. Kašić ne opisuje u gramatici neko određeno narječje, kojemu bi se mogle atribuirati oznake najbolji, najrašireniji, najrazumljiviji – to je preslik pisane prakse, a ona je uvijek naddijalektna i u formiranju i u funkcioniranju. Kašićeva je gramatika, kako je to uobičajeno u ukupnoj europskoj gramatičarskoj tradiciji, trebala biti gramatika književnoga jezika, što znači da je morala biti utemeljena na književnom jeziku.

S obzirom da je Kašićevo doba obilježeno tronarječnom književnošću, od kojih kajkavska komponenta stoji izvan Kašićeva interesa, svoju je gramatiku izgradio na jeziku čakavsko-štokavske književnosti. Kad sve to znamo, možemo korigirati stajališta nekih istraživača po kojima je Kašić u gramatici prihvatio štokavski i potpuno napustio svoju rodnu čakavicu. Kašić je jednostavno u opisu hrvatskoga, ilirskoga, jezika pošao od jezika kakvoga je nalazio u knjigama, od pisane prakse, o kojoj nas i sam izvještava, ne prekidajući kontinuitet koji postoji u onodobnom književnom jeziku.

Ako mu je namjera bila da normira, osim što opisuje, onda je normirao jedan tip književnoga jezika koji se kreće prema štokavskom, ali još uvijek nije potpuno i isključivo štokavski. Poslije će štokavski prevladati u njegovu izrazu, ali opet ne koji konkretni, mjesni govor, nego štokavski književni izraz kakav je živio u dubrovačkoj i bosanskoj književnosti Predgovor Ritualu rimskom (1640), simpatično naslovljen Blagomu i milomu štiocu, svojevrstan je manifest Kašićeve jezične i grafijske reforme, odraz njegovih teorijskih znanja i jezikoslovnih promišljanja, pa ga možemo smatrati ranim, ako ne i prvim, teorijskim tekstom hrvatskoga jezikoslovlja. U svakom slučaju, izvrsna je dopuna svemu što Kašić u gramatici nije izrekao ili dorekao. U tom predgovoru Kašić, uvjetno rečeno, definira pojam “bosanski jezik”, iz koje definicije zaključujemo da se iza imena krije štokavsko narječje.
Književna djela

Budući da Kašić u svom opusu ima prijevode, preradbe i originalna djela, najprimjerenije ga je tretirati kao pisca djela nabožne tematike, prevoditelja glavnih crkvenih knjiga i priređivača različitih recentnih europskih nabožnih štiva. Preradbama pripada po brojnosti prvo mjesto među Kašićevim djelima. U vrijeme katoličke obnove i u bosanskih franjevaca i u nabožnih pisaca drugih redova uobičajila se praksa kompiliranja i prerađivanja djela vodećih europskih teologa i vjerskih pisaca uopće. Kašić za svoje preradbe obično kaže da su nastale tako što je on neko djelo “priobratio i istomačio” (Život sv. Ignacija), “skupio i složio u malo razgovora” (Zrcalo nauka krstjanskoga od ispovisti i od pričesten’ja), ili da je njegov tekst “od njega ukratko skupljen i priprosto izgovoren” (Život Bl. Djevice Marije), da je nešto “pokupio ukratko iz libarca ” (Način od meditacioni). Nerijetko se navode i imena autora predložaka, koji su uglavnom onodobni, ili nešto stariji, vodeći teolozi ili nabožni pisci: Orazio Torsellini (Istorija Loretana), Roberto Bellarmino (Nauk krstjanski), Ignacije Loyola (Način od meditacioni), Laurenzius Surius O’ Carth, Pedro de Ribadeneira (Perivoj od djevstva, Život Gospodina našega Isukrsta, Život sv. Ignacija), a uz neka djela dolazi spomen i više autora, najčešće su to: sv. Toma Akvinski, sv. Augustin, kardinal Caesar Baronius, Matthäus Rader i dr.

Popis Kašićevih preradbi: Način od meditacioni i molitve koja se čini pametju našom (1613.), Istorija Loretana od svete kuće Bogorodičine (1617.), Život sv. Ignjacija (1623.), Perivoj od djevstva (1628.), Zrcalo nauka krstjanskoga (1631.), Nauk krstjanski kratak (1633.), Život sv. Frančeska Saverija (1637.), Život Gospodina našega Isukrsta, Život pričiste Bogorodice vazda Divice Marije (1638.).

Važnost prijevoda nije samo u vrsti i teološkom statusu predloška nego i u tipu jezika kojim je Kašić prijevod ostvario. U tom smislu treba istaknuti Ritual rimski (1640.), koji je svojom vremenskom i prostornom proširenošću imao posebnu ulogu u standardizacijskim procesima. Iako se za stabilizaciju standardnoga jezika najvažnijim smatra prijevod Biblije, Kašićeva Biblija nije mogla imati izrazitiju ulogu jer je ostala u rukopisu, pa je Ritual imao onu funkciju koju u drugim jezicima ima prijevod Svetoga pisma – utjecao je na jezično ujednačavanje i normiranje. Ritual rimski je primjer do koje je mjere Kašić izgradio svoj književni jezik i kako je trebao izgledati onaj “općeni tip jezika” za koji Kašić vjeruje da je najbolji. Ritual rimski B. Kašića tiskan je u 2.500 primjeraka i doživio je niz ponovljenih izdanja, prema dostupnim podacima korišten je, s izuzetkom nekih krajeva na sjeverozapadu Hrvatske, na kompletnom hrvatskom i bosanskohercegovačkom području, što znači da je kao knjiga koja se čita u svim prilikama ljudskoga života i svakodnevno mogao utjecati na formiranje govornih i pisanih navika. Ritual je bio neke vrste model prestižnoga jezika i u tom svjetlu – prvenstveno- treba sagledavati ulogu Kašićeva djelovanja i jezika koji je promicao

Kašić je preveo i poznato Kempenčevo djelo Nasljeduj Krista, s naslovom Tome od Kempisa pismo od nasledovan’ja Gospodina našega Jezusa (1641.), izgrađenim i dotjeranim jezikom. Kašić je prevoditelj i lekcionara: Pistule istomačene iz misala novog rimskog u jezik dubrovački (1641.). Kašić je najčešće prevodio ad litteram, pa je ovisnost o originalu najizrazitija u Bibliji, zatim u Ritualu i Lekcionaru, dok je Kempenca prevodio nešto slobodnije zbog dodavanja i prilagođavanja “bogoljubnoj i propagandnoj svrsi”.
Originalnim djelom smatra se spjev Venefrida (1627.), premda ima indicija da se radi o prepjevu. Prepjevi prvih 50 psalama Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh (1617.) i himni iz brevijara, naslovljene također Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh (rkp. 1634.), primjeri su

Kašićeva stihotvornoga umijeća

Jezik Kašićevih djela

Vrijemeplovom od spomenutih početaka i preobrazbe akademija u znanstvene i umjetničke institucije nastale su sve suvremene akademije u europskim državama, među kojima i u Hrvatskoj u nekoliko gradova. Najpoznatija je Isusovačka akademija u Zagrebu, 1662… pretvorena u Kraljevsku akademiju znanosti.  Zadnja u nizu, u Hrvatskoj jest Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – HAZU, ustrojena 1861. u Zagrebu (Strossmayer i Rački).

Po istom kriteriju, uskorak s vremenom nastaju i nestaju hrvatske akademije i srodne institucije Hrvata u dijaspori, među kojima ima i takovih utemeljenih od ljudi iz Hrvatske, a zadobile su prvorazredni međunarodni karakter. Takav primjer jest “Akademija” za antropozofiju, središnjica Goetheanum, CH-Dornach u okolici Basela. Osnivač Rudolf Steiner iz Kraljevca na Muri – Hrvatska.

Posljednje u nizu, koje još akademski djeluju u dijaspori su: Hrvatska Akademija Amerike (osnivač Karlo Mirth, 1953) i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori sa sjedištem u Baselu (osnivač Dragan Hazler uz podršku Leopolda Ružičke, de facto 1972. i de jure 1978. u Baselu).

Hrvatska akademija Amerike

Hrvatska akademija Amerike

hazud basel

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dijaspore Basel koja okuplja članove iz Hrvatske i svijeta.

Hrvatske akademije u dijaspori okupljaju znanstvenike i umjetnike ne samo iz Hrvatske, nego i kolege iz drugih naroda, koji se žele pridružiti u zajedničkom akademskom djelovanju.

HAZUD Hrvatske akademije u dijaspori djeluju sukladno odgovarajućim zakonima u državi – domadaru i tome shodno imaju svoj Statut i Pravila djelovanja.

Mr. sc. Dragan Hazler, predsjednik Hazud-a u Baselu/hazud.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Bashar al Assad: Uspjesi sirijske vojske su uvod u konačni poraz pobunjenika

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Sirijski predsjednik Bašar al-Asad u ponedjeljak je izjavio da najnoviji vojni uspjesi u ofenzivi protiv pobunjeničkih skupina nagovješćuju poraz devetogodišnjeg ustanka koji je imao za cilj njegovo svrgavanje.

Sirijska vojska je ranije danas priopćila da je preuzela potpunu kontrolu nad desecima gradova u sjeverozapadnom dijelu pokrajine Alep te objavila nastavak ofenzive kako bi, uz stalnu potporu ruskog ratnog zrakoplovstva, s lica zemlje izbrisala džihadističke skupine.

Asadove snage na terenu su ostvarile strateški napredak zahvaljujući zauzimanju kontrole nad autocestom M5, ponovno otvorivši najbržu rutu između Damaska i Alepa.

“Ovo je uvod u njihov konačni poraz”, kazao je Asad, istovremeno upozorivši da sukob još uvijek nije gotov.

“Znamo da oslobađanje gradova ne znači kraj rata i suzbijanje zavjera i terora, ili predaje neprijatelja, ali smo im zasigurno dobro natrljali nos”, dodao je Asad.

No, istaknuo je, “bitka za oslobađanje Alepa i Idliba se nastavlja, kao i bitka za oslobađanje cijele Sirije”.

Sirijska vojska, uz potporu svojih saveznica, Rusije i Irana, nastavlja napredovati prema Idlibu.

Ofenziva započeta početkom godine nagnala je stotine tisuća civila na bijeg, na područje koje graniči s Turskom. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Sada se svi natječu tko je veći suverenist

Objavljeno

na

Objavio

Oko Valentinova smirilo se vrijeme, nisam trebao hvatati po zraku moga psa kojega je početkom prošloga tjedna neobičan sjevernohrvatski uragan podignuo dva metra uvis, a od limene kućice za alat i kosilice nastala neprepoznatljiva instalacija koju ću izložiti u Muzeju moderne umjetnosti.

Uvezeno Valentinovo dan je sjećanja na biskupa kojemu su u drugom stoljeću poslije Krista odrubili glavu, znači dan nasilja nad muškarcima, ali je, eto, pretvoren u dan zaljubljenih jer je sv. Valentin za života poticao rimske vojnike na ljubavne veze i brakove. Tako kaže tanka legenda, a trgovci su ju objeručke prihvatili pa hoćeš-ne ćeš moraš kupiti barem srcoliku čokoladu i ružu ako si u skladnoj vezi, ako nisi i nešto skuplje da veza ne pukne. Odmah poslije Valentinova nastavljeno je nasilje nad ženama, čokolade su pojedene, ruže povenule, weinsteinovski muškarčine nastavljaju posao, žene prosvjeduju u milijardama, dvije djevojke ubijene.

Negdje blizu Valentinova danima se opraštala od Pantovčaka Kolinda Grabar Kitarović, skupljala stvari u kutije bez vidljive tuge i zatražila ured bivše predsjednice. U zadnjem velikom nastupu dodijelila je visoko odličje pokojnom zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Franjo Kuhariću, uručeno živom zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Josipu Bozaniću koji je tom prilikom održao govor dotičući se simbola i njihova značenja za identitet države i naroda.

Bio je to dobar uvod u inauguraciju Zorana Milanovića koji ni lentu ne će a nekmoli malo svečaniju ceremoniju ustoličenja, što na prvi pogled odaje skromnost i šparnost, a na drugi nehajnost prema kakvom-takvom razboritom blještavilu koje bi trebalo pratiti inauguraciju predsjednika hrvatske države.

Nije ni Franjo Tuđman bio poradi sebe samoga sklon znakovlju i paradi, ali je insignije isticao upravo kao simbole identiteta, a kako i ne bi nakon tolikih desetljeća kada se i hrvatsko ime potiho izgovaralo, kada je naslov predsjednika države Hrvatske bio u sferi znanstvene fantastike pa se nitko (osim njega, možda) nije nadao da će postati zbiljom. Jednom me je, sjedeći već za stolom i u sedlu, pitao: „Jeste vi mislili da ćemo dotud doći?“, a ja sam odgovorio „Ne, ja sam mislio da ćemo doći do Petrinjske.“

Glede Kolinde: Inicijativa Tri mora koju Milanović ne će opstruirati, znači ni podržavati, najveća je ostavština hrvatske predsjednice i ujedno jedan od razloga njezina odlaska. Jugonostalgičarska klatež je razumjela ono što mnogi vajni Hrvati nisu baš dobro shvatili – da je tromorska jedan od dobrih načina definitivnog izlaska iz balkanske krčme i konačnog pozicioniranja u srednjoeuropski ne samo politički krug. I da je dodatna kopča u sigurnosnom pogledu jer su u Inicijativi zemlje kojima je komunizam nanio najviše zla, sovjetski i „domaći“, pa zaziru od Rusije kakva god danas bila, ali i od zapadne Europe koja ih je već jednom (uz prekobarsku asistenciju) izručila istočnoj despociji nakon Drugoga svjetskog rata, a mogla bi i opet.

Riječ je o dvanaest opreznih apostola, među njima je i Hrvatska. Približavanje Rusije i Berlina naoko na plinskom polju (plinska osovina) također one s dugim pamćenjem podsjeća na kretanja uoči Drugoga svjetskog rata, kada je najviše stradala Poljska.

Odugovlačenje s LNG terminalom na Krku i male podle igre naizgled tipično hrvatske, imaju i te kako veliku vezu s velikim europskim zemljama kojima pravac sjever-jug nije po volji. No, kad bi samo to bilo, kamo sreće. Nas treba najviše zabrinjavati rusko i tursko vršljanje po BiH, ali i u Hrvatskoj, a sve se i opet svodi na to privlačno, predivno hrvatsko more na koje bi mnogi htjeli izbiti pa makar izbio rat oko doline Neretve i ne samo ondje, u nekom povoljnom trenutku, to jest kada Hrvata ne bude toliko da bi se mogli oprijeti.

Ne zaboravimo ni Kineze, ali ne ću sada o njima kada imaju ogromnu tragediju u svojoj zemlji. Samo ću u svezi s Pelješkim mostom reći da svojedobna odluka Milanovića kao premijera i njegove ekipe kako nam most nije potreban, nije bio samo politička slabovidnost i nerazumijevanje što znači teritorijalna povezanost, nego i klip u žbice jadransko-jonske autoceste s kojom bi se i Crna Gora našla u boljoj poziciji nego što je sada kada je Srbija odlučila vratiti oko u glavi, to jest započeti novi proces stvaranja velike Srbije. Pa onaj tko to ne razumije ili je instruiran da se ne razumije, pomaže rečenom novom starom projektu.

Sveukupno: kada jednoga dana Kolinda bude napisala memoare, a hoće, bit će i blesavima jasnije s čim i s kim se morala baktati, i tko ju je srušio. Kao i Karamarka, kao i Oreškovića. Možete reći da je i sama pridonijela neobičnim ponašanjem u finišu, jest, ali ne budite naivni.

Nekako u isto vrijeme s Kolindinim odlaskom, u bavarskoj prijestolnici održan je opći sabor o ne samo europskoj sigurnosti, uz sudjelovanje Amerikanaca vrlo pogođenih mikronskim izjavama o smrti NATO-pakta. Oni su kao glavna svjetska zla prikazali Rusiju, Kinu, Iran i Sjevernu Koreju.

Nisam siguran da je takva prozivka u svim slučajevima točna ni pametna, ali sam siguran da su jedan dio svijeta potpuno smetnuli s uma, a zove se jugoistočna Europa gdje se upravo događaju krupne stvari koje bi mogle dovesti do tragedija prije nego u protimbi rečenim „zlim“ zemljama.

Gerontofobija

I dok se u nas već zna tko je novi predsjednik, preko Velike bare tek se kontra Trumpa natječu demokratski kandidati među kojima je stari ali za sada uspješan Sanders, koji se neumitno bliži osamdesetima. Pa ja razmišljam ovako: u Hrvatskoj vlada očita gerontofobija, na čelu stranaka su mlađi i mladi ljudi pa onda i na vrhovima vlasti, a „starce“ pohitavaju premda su ovi ako ne pametniji onda ponešto mudriji od njih.

Pamet i mudrost su dva različita svojstva, kao i pravo i pravda. Hrvatski junoše u pravilu odbacuju starije dečke koji se tuže na kostobolju ali im mozak još savršeno radi, tašta i ambiciozna juvenilna ekipa ne želi da joj netko „soli pamet“, premda su ljudska društva odvajkada imala barem vijeće staraca ili sličan „instrument“ za spuštanje na zemlju hormonalnih poglavica.

Pojam i naslov „djeda“ vezan je uz bosanske krstjane u srednjem vijeku, ali se zaboravlja da je i u Hrvatskoj, u doba narodnih vladara, knezova i kraljeva, uz njih i u njihovoj pratnji bila tajanstvena osoba koju se nazivali djedom, a čini se da je ona na stanovit način zastupala narod, govorila što narod želi. Koliko je Djed doista bio utjecajan, ne zna se.

Uostalom, da se ne zadržavamo u Europi, i „američki“ Indijanci imali su uz mlađeg poglavicu i starog Indijanca kojega su svi poštovali. Indijanaca, doduše, više nema ili su samo u tragovima, nestali u genocidu, a na groblju Apaša upravo se izvode neki građevinski radovi. Sada preostaje samo jedno: da se Winnetou stušti s Velebita i napravi reda. (Usput, među demokratima u SAD istaknuta su imena , to jest prezimena nama nekako bliska: Klobučar, ali i onaj kandidat s puno „ggiggig“ pod kojim se nazire neki „ić“.)

Najsuverenisti

U Muzeju Mimara gdje navodno ima i ponešto krivotvorina, održali su Plenković i njegov tim odvažne govore, uz renerske upute Ćire Blaževića („Sine, ne gledaj u loptu nego prema golu“). Ono što je meni važno: odjednom je odvažno dekriminaliziran pojam „suverenist“, još donedavno u progonstvu. Štoviše, sada se svi natječu tko je veći suverenist, odnosno tko je najsuverenist. Odvažno, jest. Ali, rečeno je, po djelima ćemo vas poznati. Recimo, po euru. Po gospodarskom pojasu u hrvatskom moru. Po…ma tko bi sve nabrojao. Suprotnici u stranci sada su na sto muka: moraju smisliti riječ koja je jača od najsuverenista, recimo supersuverenist ili dizel. Sklop riječi „hrvatski nacionalist“ još je (za sada) u zoni crimena, ali se slobodno barata riječima „irski nacionalist“, primjerice, pa i „škotski nacionalist“. Što hrvatska vanjska politika misli o sjedinjenu Irske ili samostalnosti Škotske, ne znamo. U Hrvatskoj vlada poznata šutnja, sada irsko-škotska.

Bravo Hamo

Moj prijatelj i ratni drug, slikar i grafičar Hamo Čavrk, prebolio je tešku bolest i odmah izašao u javnost s novim radovima, izloženim u Kabinetu grafike pod naslovom Carta incognita. Godinama sam pratio njegove faze, posvećenost grafici, gledao kako se muči , dovija, eksperimentira, izvlači visoku umjetnost ispod valjka, često u prostorima ne baš poticajnim.

U kratkom govoru na otvorenju izložbe (vjerojatno mu je to 81. samostalna, o stotinu skupnih da i ne govorim), podsjetio je na vrijeme kada je, uz još nekolicinu, spašavao grafiku koja je bila u opasnosti da ju pregaze ili bace u treći plan različita nova tehnološka čuda. Ne znam je li Carta incognita vrhunac njegova stvaranja, ali te izložene aquatinte dramatično su lijepe kao i svemir u kojemu je naša galaksija tek rubna lađa u nedokučivom , spektakularnom , zastrašujućem oceanu prepunom boja.

Kolorizam postiže Čavrk, objašnjava Ružica Pepelko, otisnućem matrice preko matrice (i triput kada treba), a zapamtljiva je njezina rečenica da Hamo „stvara aluzivnu projektnu sliku mentalne mape grafičareva svemira u kojem se nemjerljivim brzinama kreću kozmičke zrake i svemirska prašina, a levitirajući motivi i kristalične forme asociraju na prsnuće aktivne crne rupe.“ No, dođite i pogledajte sami. Ako inače niste zaljubljeni u apstrakciju (ponekad s pravom jer je apstraktno slikarstvo dobro polje za svakojake lažnjake), pred grafikama Hame Čavrka skinut ćete kapu i priznati da ima (veličanstvenih) iznimaka. Vrlo bih rado imao na zidu grafiku u katalogu označenu brojem 18.

Fakultet hrvatskih studija

Gospođa ministrica Divjak teško je poražena u bitki s Fakultetom hrvatskih studija, premda je dala sve od sebe da mu napakosti (uz potporu sindikata!) i dovede u sumnju legitimnost osnutka. Probudili su se u tom kreševu i studenti, držeći stranu FHS-a, što je dobro. Napokon, nakon tolikih godina, izašli su studenti ne baš na ulice, ali barem iz šutnje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari