Akademik Pavao Pavličić u srca hrvatskih ljubitelja književnosti ulazi od malih nogu te se moja generacija ljudi sada u poznim 40-tim, na neki način i odgajala uz djela književnog “Mozarta s Dunava” , čija olovka piše i piše i nikako da stane. Napisao je 101, a objavio sto književnih djela, što je i više nego dovoljan opus za ozbiljnija istraživanja. Ovo je samo jedan mali kratki zapis o čovjeku naših dana, koji je prešao granice velikih književnih stvaratelja i koji je već odavno ušao u hrvatsku književnu besmrtnost.

U aktualnom književnom trenutku u Republici Hrvatskoj najveću pozornost plijeni rad jednoga umirovljenika.  Neki će reći kako njegov rad više liči na rad čovjeka u najbpljim godinama te da mu   umirovljenički status uopće ne odgovara niti priliči, a niti je argumentiran. Čak štoviše, akademik Pavao Pavličić u svom osmom životnom desetljeću stvara  svoja najbolja književna  djela, pa ne čudi da se nakladnička kuća, kojoj pripada, zagrebački Mozaik, ovih dana odlučuje tiskati i drugo izdanje knjige “Bakrene sove”, a čije je prvo izdanje tiskano i objavljeno prije samo nekoliko mjeseci.

Akademik Pavao Pavličić u srca hrvatskih ljubitelja književnosti ulazi od malih nogu te se moja generacija ljudi sada u poznim 40-tim, na neki način i odgajala uz djela književnog “Mozarta s Dunava” , čija olovka piše i piše i nikako da stane. Napisao je 101, a objavio sto književnih djela, što je i više nego dovoljan opus za ozbiljnija istraživanja. Zato se nakladnička kuća “Mozaik” vjerojatno i odlučila djela izdavati izabrana djela. Nakon prvoga kola, evo i drugoga, a kojega je složila i priredila književnica Julijana Matanović. Vidi se da to nije bio samo urednički posao, nego posao pun ljubavi prema dragom čovjeku, književniku, profesoru, pa sada, eto, i suprugu. Kad se uz znanje i rad ugradi i ljubav, onda zasigurno djelo dobiva na posebnoj kvaliteti i sadržajnosti te emociji.

Tijekom predstavljanja drugoga kola izabranih djela Pavla Pavličića, profesorica Matanović se složila kako se radilo o teškom izboru. Dakako, nije lako izabrati pet najboljih od 100 izuzetno dobrih knjiga, ali za znalca svojega posla kakva je profesorica Matanović, posao se  mogao uspješno i završtiti. Posebno iz razloga što je urednica i strasna čitateljica Pavličićeve književnosti, a koja je u drugom kolu sastavljena od isključivo lektirnih naslova. Drugo kolo izabranih djela Pavla Pavličića urednice Julijane Matanović., sastoji se iz sljedećih djela: “Nevidljivo pismo (1993.), “Škola pisanja”(1994.), “Diksilend” (1995.),  memoarski zapisi “Šapudl”(1995.) i “Kruh i mast”(1996.) te “Devet spomenika” (2006.).

Gostujući u današnjem “Dobro jutro, Hrvatska” književnik Pavličić je potvrdio našu tezu o njemu kao neumornom radniku na “Njivi Gospodnjoj”, kazavši kako jednako kao i do sada nastavlja produktivno pisati. Njegova književna duša rađa nove ideje, pa kaže kako želi napraviti jednu knjigu o popularnim popijevkama i njihovim tekstovima, za koje se čak i ne zna  tko im je autor a svi ih pjevamo.

Ovo je samo jedan mali kratki zapis o čovjeku naših dana, koji je prešao granice velikih književnih stvaratelja i koji je već odavno ušao u hrvatsku književnu besmrtnost.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Velimir Velo Raspudić: “Nema ništa teže nego izgubiti voljenu osobu u ratu! Ali nekako se ne mogu oteti dojmu da je možda najteže izgubiti brata. Ovu pjesmu posvećujem svima koji su osjetili takvu bol.”

KRVAVA TROBOJNICA

“Davno je to bilo”: kažu!
“Tko se još i sjeća rata”?
Ne bi tako govorili,
da su izgubili brata!

I sad mojoj staroj majci
bistra suza lice mije.
Čekala ga ona dugo!
Vratio se nikad nije!

Često njoj u san svrati,
pa se tužna jutrom budi.
Za svog sina Boga moli .
Ne proklinje, niti sudi!

Tužan otac i sad gleda
niz poljanu u daljine.
Kao da mu čitam misli:
“Vrati mi se mili sine”!

Ali on se vratit neće,
to mi kaže suza s lica.
Njega crna zemlja krije
i krvava trobojnica!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?