Pratite nas

Pregled

Hrvatske gimnazijalke: Dečki više nisu dečki, nemaju više borbenosti. Nisu ono što se nekad bili

Objavljeno

na

Uvede li Hrvatska ponovno vojni rok, on će biti obavezan samo za muškarce. Djevojke će moći birati, ovisno o svojim afinitetima i planovima za daljnje školovanje. No je li to prilog ženskoj ravnopravnosti?

„Išla bih u vojsku, jer se tamo može naučiti puno dobrih stvari, a negativnih je vrlo malo”, kaže nam zagrebačka gimnazijalka Iva koja bi, da joj je država to omogućila, mogla uzeti pušku već krajem godine nakon završetka srednje škole. I njena kolegica Valentina bi nakon mature rado služila vojsku, jer se, objašnjava nam, danas život odvija na društvenim mrežama, a ne u stvarnom svijetu.

Treća djevojka s kojom smo razgovarali, Veronika, također bi pošla u vojni kamp kako bi se pripremila za život, no teško bi joj bilo ostaviti obitelj pa dodaje: „Tamo ne možemo raditi što nas je volja, moramo slušati nadređene i ne smijemo imati svoje stavove.“ Četvrta, Anamarija, priznaje da joj vojna disciplina ne bi dobro pala.

Ipak, djevojkama bi vojska trebala biti tek izbor, baš onako kako je to najavila vlada premijera Andreja Plenkovića (HDZ) slažu se naše sugovornice. „Svaka je drugačija na svoj način. Neka je šminkerica, neka je muškasta pa bi trebale moći brati“, objašnjava nam Valentina, koja mogućnost biranja ipak ne bi ostavila mladićima.

Čini se da se s ovim gimnazijalkama donekle slaže i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić koja u Vladinoj najavi izbornog vojnog roka za žene ne vidi diskriminaciju na temelju spola.

„Uvažavanje bioloških različitosti među spolovima i različitih potreba koje iz tih različitosti proizlaze u načelu ne predstavlja diskriminaciju“, odgovorila je Ljubičić portalu Liberal.hr. Objasnila je i da bi zakonodavac trebao uvažiti specifične muške razloge za „konkretne pojedince kojima bi se na temelju takvih opravdanih razloga legalno omogućilo izuzeće od načelne opće obveze služenja vojnog roka.“

Današnji dečki su mlitavci?

Naše gimnazijalke dečkima ne bi popuštale, već bi ih sve redom nakon srednje škole uputile u vojarne gdje bi ih se, kako kaže Valentina, naučilo redu. „Dečki više nisu dečki“, kaže nam, a potvrđuje to i Veronika riječima: „Nisu ono što se nekad bili. Nemaju više borbenosti. Vojska bi ih trebala naučiti zrelosti.“

Anamarija pak misli da bi im mjeseci s puškom u ruci pomogli da se fizički i psihički izgrade, što djevojkama polazi za rukom i bez vojne stege.

Red, rad, disciplina, odgovornost i poslušnost, vrline su koje sve do nedavno nismo vezivali uz mlade, ali ove gimnazijalke nas uvjeravaju da je upravo to što bi djevojke trebale tražiti u vojsci. I dok će djevojke pomisliti da ih mogućnost služenja vojnog roka stavlja u ravnopravan položaj s muškarcima, prekaljene hrvatske feministice Vesna Kesić i Sanja Sarnavka slažu se da je to pogrešan način.

Starije generacije su osvještenije

„U mirovini sam, ali je većina mladih ljudi sto puta konzervativnija od mene. Umjesto da mi kažu da idem štrikati doma i prestanem moralizirati, ja njih najčešće razbuđujem“, komentira za Deutsche Welle Sanja Sarnavka.

Kaže, posljedica je to nepostojanja građanskog odgoja i nerazvijenosti kritičkog razmišljanja. „Predavala sam u školi i znam da je to najčešće inzistiranje na ponavljanju izdiktiranog.

U prvoj polovici devedesetih, kada sam radila u gimnaziji, bila sam za njih šok. Ali djeca vrlo brzo prihvate razgovor i propitivanje. A kada toga u školi nema, ponavljaju kao papige stvari koje su čuli.

Odrasli im govore da su red radi i disciplina vrijednosti, ali kada biste išli s njima u dublji razgovor, vidjeli biste da oni primjećuju i korupciju, način na koji se dolazi do posla… Ali, za javnost ponavljaju ono što im se govori.”

Sarnavka napominje da se u Hrvatskoj dogodio potpuni preokret, jer dok je postojao obavezni vojni rok, sve više mladića ga je izbjegavalo. „Nije se htjelo oružje. Ako si prošao rat, znaš da je oružje užas. Sada opet imamo macho priču, trebamo oružje i trebamo se braniti, iako ne znamo od koga. To je to.“

I Vesna Kesić nam objašnjava da je feminizam suprotan od svake militarizacije. „Prema tome bi se žene trebale boriti protiv svakog oblika militarizacije, a posebno protiv toga da država distribuira goleme količine novca u vojsku i naoružanje. To je moja temeljna pozicija.

Trebalo bi se postaviti protiv tog obaveznog vojnog roka. Grozno mi je da djevojke žele ići u vojsku. To je posljedica uvođenja ideje militarističkog duha, krive ideje o odnosima u društvu. Hrvat nikad nije rado išao u vojnike. Što ga sad muče?“ pita se Kesić.

S obzirom na to da Hrvatska ima profesionalnu vojsku, a vojni rok je ukinut 2008. godine, Kesić smatra da je neozbiljno mijenjati takav tip odluke u tako kratkom roku. „Tko će ići u vojsku, a tko neće, to je površinski sloj. Neka mlade ljude pošalju na radnu akciju pa da vidimo hoće li htjeti ići. Neka bude korisno i dobrovoljno.

Ovo sada je vezano uz troškove, NATO, ideologiju militarizaciju, stvaranje novih strahova od rata i prikrivenih priprema za novi rat o kojem se ne govori dovoljno ozbiljno.”

Predsjednica kao uzor

U svemu ne treba zaboraviti na to da Hrvatska na svom čelu ima ženu, predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, bivšu NATO-ovu službenicu koja se deklarira kao borac za ravnopravnost žena. I pritom se ne libi slikati s puškom u ruci, što ne čudi, jer predsjednica je i vrhovna vojna zapovjednica.

Sanja Sarnavka kaže da je predsjednicu pitala o tome kada će konačno i u Hrvatskoj progovoriti o ženskim pravima i rodnoj ravnopravnosti budući da je takve nastupe imala gotovo uvijek u inozemstvu. „Čim pređe granicu, drži predavanja o ravnopravnosti, o staklenom stropu, o problemima s kojima se ona suočila.

A u Hrvatskoj je pokroviteljica, zajedno s biskupima, navodno znanstvenog skupa na kojem je jedna od tema forenzika djevičanstva. Ni jednom rečenicom na ovim prostorima nije pokazala da vjeruje u tu ravnopravnost.”

Predsjednica uz to, napominje Sarnavka, strašno voli oružje, što je netipično za patrijarhalni obrazac. „Možda zbog toga djevojke misle da bi bilo odlično ići u vojsku. Možda budu jednog dana predsjednice. To bi bio pozitivan poticaj.”

Postoje dvije razine priče oko Kolinde Grabar-Kitarović, objašnjava nam Vesna Kesić. „Pragmatična razina jednostavno govori da su žene sposobne i za predsjedničku funkciju. S druge strane, nije dovoljno da je netko žena pa da bude dobra predsjednica. Na simboličkoj razini participacije to mladim djevojkama može dati ideju.

Ali to nije suštinska promjena rodne uloge jer predsjednica ne zastupa ništa što bi bilo u interesu žena. Da bi se stvorila ta vrsta promjene, treba biti na neki način osviještena žena.”

Jesu li Izraelke biološki otpornije?

Šalje li možda i pravobraniteljica krivu poruku kada govori o biološkim uvjetovanostima ili se Hrvatice biološki bitno razlikuju od ,recimo, Izraelki? „Vojska je jedino područje na kojem ne bih inzistirala da moraju sudjelovati i žene, ali zato što sam protivnica oružja u bilo kojem obliku.

Našla bih neki izgovor, ali ta priča o biologiji ne stoji“, odgovora Sanja Sarnavka. „Upravo zbog nje žene nisu mogle biti pilotkinje niti obavljati tisuću drugih zvanja. Govorilo se da nisu suvisle kada su u PMS-u.

Imamo i priču o histeriji. Pokazalo se žene da mogu biti jednako dobre u svim zvanjima.“ Sarnavka tako napominje da, baš kao i među ženama, i među muškarcima ima onih koji su niži, krhkiji, ali i onih koji su visoki i jaki.

No vojska i rat u Hrvatskoj su ipak „muška priča“ u kojoj muškarcima, bili oni krhki ili jaki, obrazovani ili neobrazovani, malo tko ostavlja mogućnost izbora. Muškarac i dalje mora ginuti i ne može utjecati na politiku koja ga šalje u rat.

Vidljivo je to čak i iz odnosa prema muškim migrantima iz Sirije i Iraka kojima se zamjera što su pobjegli s ratišta. A zamjeraju im to, uz muškarce, često i žene koje su kao izbjeglice napustile zemlju tijekom Domovinskog rata.

Žene su, barem što se ove vojne priče tiče, privilegirane. No nije teško zaključiti da ta privilegija ipak nema veze s borbom za ženska prava.

> General Glasnović: “Puno mladih hrvatskih muškaraca je sve više feminizirano.” Ne mogu 20 sklekova napraviti.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Obračun Željka Glasnovića s Mirelom Holy: Mlada damo, nemojte se glupirati… Vi nemate pojma

Objavljeno

na

Objavio

Uoči današnje sjednice Sabora na Markovu trgu održan je prosvjed “udruga i aktivista”, koji traže od Vlade i saborskih zastupnika hitnu ratifikaciju Istanbulske konvencije. Željko Glasnović odbio je to podržati te se potom upustio u razgovor s Mirelom Holy

“Gdje su bili ovi stari ljudi, to nećete snimiti to ćete cenzurirati, kad su hrvatski politički zatvorenici bili davljeni, seksualno zlostavljeni, prisilno hranjeni, kada su dobivali četiri godine jer su čitali novine? Gdje ste bili kada su homoseksualci mučeni u ruskim zatvorima elektrošokovima itd. Kada su dobivali pet godina teške robije u Rumunjskoj? Gdje ste onda bili?”, rekao je Glasnović.

Neki su spalili partijske knjižice i danas legitimiziraju najkrvaviji zločin zapadno od Urala i sad su veliki kozmopoliti, borci za ljudska prava. Što je sa šest milijuna abortusa izvedeno tamo pod pokroviteljstvom Planned Parenthooda, gdje djecu raskomadaju u majčinoj utrobi škarama? O tome ne govorite?

Holy ga je potom upitala znači li to da je on za nasilje nad ženama.

“Mlada damo, nemojte se glupirati… Vi nemate pojma”, odvratio je Glasnović, na što mu je ona kazala da je doktorirala na feminizmu. “Možda ste vi doktorirali ljubavne navike afričke voćne muhe, ja sam 10 godina bio u pravosudnom sustavu i vidio sam više zlostavljanih žena nego što ćete vi ikada vidjeti”.

“Ima drugih zakona da se to zaštiti, pa vi nemate sustava gdje vam sustav vode bivši. O tome govorite? Cijeli sustav imate glave iz bivšeg sustava. sekretari narodne obrane, bivša partija, Ozna i tako dalje”, rekao je Glasnović.

Holy mu je na to kazala da se Istanbulska konvencija ne bavi time, već su u pitanju ljudska prava. “Gdje ste bili kada su prisilno hranili i zlostavljali u Zenici, gdje ste onda bili?”,rekao je Glasnović, na što mu je ona odgovorila da tada nije bila rođena.

“A, niste bili ni rođeni, prava isprika… A što ne govorite o tome? Imate tisuće masovnih grobnica u Sloveniji, o tome ne govorite i sad ste vi veliki kozmopoliti. Koliko ljudi ima ovdje koji su radili protiv svojeg naroda u tajnim službama, cinkaroša? Vi nemate nikakvih kredibiliteta, vi nemate moralno pravo govoriti u ime hrvatskog naroda. Doviđenja”, poručio joj je hrvatski saborski zastupnik Željko Glasnović i uputio se u sabornicu.

Željko Glasnović protiv ratifikacije Istanbulske konvencije

Željko Glasnović: Svi imaju pravo na sjećanje osim Hrvata

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

Akademik Josip Pečarić: Naš general Praljak

Objavljeno

na

Objavio

Govor akademika Josipa Pečarića na predstavljanju knjige “General Praljak”

Dozvolite mi na početku da vas sve lijepo pozdravim i zahvalim vam se što ste došli u ovako velikom broju. Posebna zahvalnosti obitelji našeg generala….

Zahvaljujem se Ministarstvu branitelja što je pomoglo tiskanju knjige, kao i g. Branku Hrkaču koji je napravio korice.
Predstavljačima akademiku Dubravku Jelčiću i Mati Kovačeviću, koji je napisao i Predgovor knjige, što su izvrsno predstavili knjigu.

Biskup dr. Vlado Košić vas je sve pozdravio iz bolnice. Nije ništa strašno i sutra izlazi, ali nam je poslao poruku:

„Najprije vam obojici čestitam na knjizi!

Čestitam i na lijepim riječima potpore gospođe Predsjednice Republike!

Podsjetio bih samo da sam još u funkciji predsjednika komisije HBK Justitia et pax pozvao naše vjernike i hrvatsku javnost na molitvu za oslobađajuću presudu našoj hrvatskoj šestorki u Haagu. Bilo je to prije prvostupanjske presude. Krajem prošlog mjeseca uputio sam pismo župnicima i samostanima moje Sisačke biskupije da u nedjelje 5.,12.,19. i 26. studenoga na misama s vjernicima mole za oslobađajuću presudu hrvatskim uznicima u Haagu. General Slobodan Praljak bio je i zapovjednik obrane moje župe Sunje te prema njemu mi gajimo osobitu zahvalnost. Nadam se da će Bog uslišiti naše molitve te će nekad zloglasni dan 29. studenoga 2017., kao što je to postao 16. studenoga 2012. po oslobođenju generala Ante Gotovine i Mladena Markača, za sve nas Hrvate, i u RH i u BIH, biti pobjednosni dan istine i pravde. Za to se molim i želim svima Božji blagoslov.

S poštovanjem

+Vlado Košić“

Pozivam vas da pljeskom pozdravimo bisklupa.

Veliki hrvatski biskup nije slučajno spomenuo riječi potpore Predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Te riječi su obilježile ovo predstavljanje pa ih ponovimo:

„Doprinos generala Slobodana Praljka obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani Praljakopstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti. Ovih dana, kada se nadamo pravednom sudskom pravorijeku i njegovu oslobađanju, kao i oslobađanju drugih hrvatskih uznika, ova knjiga izlazi kao doprinos istini o njemu i o tom povijesnom razdoblju borbe hrvatskog naroda za slobodu, istini koju je on nakon rata na mnoge načine ustrajno branio svojom riječju. Ujedno je ova knjiga svojevrsna zahvalnica za sve što je učinio za svoj narod.“

Predsjednica jasno poručuje da je jedina ispravna odluka suda u Haagu oslobađanje nepravedno optuženog generala Praljka i drugih hrvatskih uznika. Svaka drugačija odluka je zapravo presuda tom sudu! A zapravo to i jeste poruka koju smo željeli odaslati kada smo predlagali da se generala Praljka predloži za Nobelovu nagradu za mir!
Bilo kako bilo čini mi se kako je najbolje pročitati Uvod u moju prvu knjigu o tom sudu: SRAMOTNI SUD U HAAGU iz 2001. godine:

“ZAŠTO ZAPADNIM ZEMLJAMA TREBA SUD U HAAGU

Zašto Zapadne zemlje daju stopedeset milijuna dolara godišnje za rad međunarodnog suda u Haagu? Je li im toliko stalo do pravde i mira? Ili su im neki drugi razlozi posrijedi?

Jugoslavija je opstojala, uz raznoliku potporu Zapada, kao komunistička diktatura i tamnica naroda. Zapadu je Sramotni sud u Haaguodgovarala opstojnost te opskurne zemlje zato jer su imali interese koji su uvelike nadilazili pitanja o političkim, ljudskim i narodnim pravima u toj zemlji. Tako je uostalom i danas s mnogim drugim zemljama diljem globusa, zemljama čija sudbina jest ovisna ne o gromoglasno proklamiranim ciljevima Zapada, nego o njegovim prije svega globalnim ekonomskim interesima. Imperijalistički se um, u tom pogledu, nije mnogo promijenio, što se, naravno, može redovito i pročitati kod mnogih koji su se u ime tih razvijenih demokratskih zemalja motali po ovim prostorima – Zimmerman, Holbrooke, Petritsch … Jugoslavija se raspadala po svim svojim sastavnicama usprkos dvjema moćnim željama, želji međunarodne zajednice i želji srpskog naroda i njegova rukovodstva.

Zapad je bio spreman prihvatiti izdvajanje Slovenije, ali je ostatak Jugoslavije želio vidjeti u jednom loncu iz mnogih razloga. Pitanja koja se mogu postaviti, kao npr. – s kojim pravom netko može tako misliti, a gradi se demokrat, i kako mu ne pada ni na pamet zapitati nešto narode o kojima tako misli, pristaju li na ono što trećerazredna politička liga Zapada misli da bi njima bilo dobro, ili bi, možda, oni sami znali odabrati svoju sudbinu bez nametanja. U današnjem političkom svijetu nije poželjna takva prosudba moralnog postupanja međunarodne zajednice.

Nije se mogla spriječiti propast Jugoslavije, ali se mogla spriječiti agresija Srbije na Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu. Zapad je to, da je htio, mogao učiniti. Priželjkivali su poraz Hrvatske, a ona se obranila od četničkog napadaja usprkos svim proračunima zapadnih stratega. Krvave posljedice tog ataka nisu se mogle sakriti od vlastitih gledatelja, a večerati u tihim američkim, i posebice europskim domovima, bilo je sve teže, jer se sve to događa tu, u blizini, zapravo suviše blizu.

Sve se teže sakrivala i jadnost i jalovost europske politike i spram raspada Jugoslavije i spram razvoja rata koji su Srbi počeli.

Nije se mogla sakriti ni duboka podijeljenost politika pojedinih europskih zemalja, mahom prosrpski orijentiranih. Sve to rezultiralo je politikom koja s moralnim načelima proklamiranim u tim zemljama na ovim prostorima kao eksportna roba nije imalo ništa zajedničko. Upravo suprotno, bila je to jalova, nedefinirana, amoralna, podijeljena i neusklađena politika, a rezultati takvog djelovanja bili su za Hrvatsku I Bosnu i Hercegovinu genocidni.

Puštanje Srbije da napadne, točnije ohrabrivanje Srbije da napadne, embargo na uvoz oružja za napadnute zemlje (svakom razumu i moralu suprotna odluka s genocidnim posljedicama), kasno priznanje Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine (svakog su prezira dostojne izjave onih diplomata iz Engleske i Francuske koji govore o tome da su Hrvatska i Bosna i Hercegovina priznate prerano)…,

sudjelovanje i pomaganje JNA i četnicima da se domognu ranjenika u vukovarskoj bolnici (većina ih je poslije ubijena);

šutnja nad Vukovarom i zločinima koji su poslije počinjeni;

šutnja nad granatiranjem Šibenika, Zadra, Zagreba, Dubrovnika;

šutnja nad Škabrnjom i drugim pokoljima na okupiranom području;

prisiljavanje hrvatskih vlasti da puste naoružanje JNA iz hrvatskih vojarni u Bosnu i Hercegovinu, a time i sudjelovanje u genocidu koji je u toj državi nad Hrvatima i Muslimanima počinila srpska vojska tim oružjem;
šutnja nad ubijanjem Sarajeva, Bihaća, Mostara;

proglašenje ratnih zaštićenih zona u dijelovima BiH-a, a iza toga apsolutno nečinjenje bilo i najmanje vojne ili ljudske geste da se spriječi masovno klanje u tim, od međunarodne zajednice, zaštićenim zonama;

potpomaganje Srba u “Krajini”, uz zadnji pokušaj da se toj tvorevini prizna državnost u okviru Hrvatske …

Stranice i stranice bi se mogle ispisati navodeći sve ono što se u svakom civiliziranom društvu može smatrati zločinom, a europska je zajednica u tom zločinu sudjelovala. Amerika je šutjela o svemu puštajući svoje europske saveznike da pokažu svoju nesposobnost, uključila se prekasno, vulgarno pragmatički privela stvar kraju ostavljajući neriješenim golem broj problema.

Koje god zemlje uključili u pojam “međunarodna zajednica” ili posebno u pojam “europska zajednica”, jasno je da je takav projekt izgradnje zajedništva vrlo skup i da je u njega uloženo puno energije i novca (da li i morala?) da bi se smjelo dopustiti oštrije moralno propitivanje njegove eksportne politike u bivšoj Jugoslaviji. Projekt bi mogao postati upitan, mogao bi izgubiti nešto od svoje propagandne uvjerljivosti.

I zbog toga krivci ne mogu biti u Europi, krivci za ono što se dogodilo moraju biti samo na Balkanu. 1 svi moraju biti krivi podjednako, “mi za njihove balkanske finese nemamo smisla”. Tamo neki nacionalisti zavadili su narode, poklali se između sebe, sve to treba na sudu politički i moralno utemeljiti, vođe strpati u zatvor i riješili smo problem. Takvo je mišljenje jeftinije od kolodvorske kurve, ali funkcionira.

To je razlog ovakvog suda u Haagu, suda u kojem se sudi po zakonima koji se ne odnose na one koji sude. A tu moral prestaje.

Posve je drugi problem i tema razmotriti potrebnost međunarodnog suda za ratne zločine čiji bi zakoni i način funkcioniranja bili jasni i moralni i pravedni, odnosili se na sve zemlje i na sve vrijeme u kojemu žive ljudi koji su počinili ratni zločin.

Sve ovdje nabrojano i mnoge druge upite oko haaškog tribunala razmatra u svojoj knjizi akademik Pečarić, jedan od rijetkih na hrvatskoj intelektualnoj sceni koji se “drznuo” propitivati stvarni smisao te institucije. Knjiga nije znanstveno djelo, ali je utoliko više strasno razmatranje “problema” oko Haaga i pitanja koja nas duboko prožimaju a tiču se današnje hrvatske pozicije – kako je naime moguće da se tako lako odreknemo pravne suverenosti (a koja druga još postoji?) države koja je pobijedila u nametnutom ratu – mnogima usprkos”.

Ovaj Predgovor knjige Sramotni sud u Haagu napisao je general Slobodan Praljak!

A kada je već naš general pisao zašto zapadnim zemljama treba sud u Haagu, završit ću ovo predstavljanje s molbom mom suautoru dr. Međimorcu da snimi najmanje film u kome bi sam Praljak govorio o svojim doživljajima i da svakako naš general ispriča o tome kako su tekli pregovori kada ga je Predsjednik Tuđman koji je imao s jednim francuskim generalom koji je predstavljao te zapadne moćnike.

Francuz je počeo “razgovor” osorno zapovijedajući što Hrvatska mora učiniti. General Praljak je na to počeo glumiti majmuna. Francuz priča li priča i u jednom momentu shvati da govori “majmunu”. Stane i upita našeg generala o čemu se radi.

Sada mu hrvatski general odgovori:

-Pa mi se prvo moramo upoznati. Ako sam dobro razumio Vi dolazite iz Francuske.

-Da, odgovori Francuz.

I onda ga je general Praljak počeo ispitivati o francuskoj književnosti, umjetnosti.

Pokazalo se da baš ne zna puno o tome i da mu general Praljak može bti profesor iz francuske kulture.

Dogovorili su novi sastanak uz večeru i onda doista pregovarali!

To je general Praljak čiji je doprinos obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti, kako je sjajno konstatirala naša Predsjednica.

Hvala!

Josip Pečarić / HKV

Ovaj video bi trebao pogledati svaki Hrvat kojem je stalo do istine

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari