Pratite nas

Reagiranja

HRVATSKE ŽRTVE: GORNJE JAME, GLINA, RATNI TROFEJ DJEČJA PLETENICA

Objavljeno

na

U Gornjim Jamama nedaleko od Gline domaći su Srbi, pripadnici zloglasne vojne postrojbe tzv. Republike Srpske Krajine – »Šiltovi«, 11. prosinca 1991. ubili petnaestero Hrvata među kojima je bilo troje malodobne djece. Među žrtvama bile su tri obitelji.

gornjejameU jednoj su ubijeni: roditelji Nikola i Marica Fabac s njihove dvije kćeri: osmogodišnjom Nikolinom i četrnaestogodišnjom Željkom, u drugoj: otac Janko Fabac sa sinovima Stjepanom i Ivom, i u trećoj: majka Slavica Dvorneković s desetogodišnjim sinom Darkom i roditeljima Matom i Katom. Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika: države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i sl., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem onoliku kada su se natjecali oko nekoliko polupanih prozora.

»Djeca su ures svijeta« – poznati je slogan koji ukratko i dojmljivo opisuje svu bezazlenost i ljepotu, nevinost i naivnost, začuđenost i zadivljenost svakog djeteta u susretu sa svijetom oko sebe. Takva je bila i mala Nikolina Fabac u Gornjim Jamama, u malome selu smještenom u prekrasnom brdovitom dijelu Banovine nedaleko od Gline. Bila je sretna osmogodišnja djevojčica jer ju je svakoga jutra nakon sna dočekivao njoj najdraži osmijeh na svijetu majke Marice. Smijala se glasno svakom nespretnom pokretu razigranog janjeta u dvorištu, mazila se s tatom Nikolom u njegovim prilično rijetkim slobodnim trenucima, divila se žarkožutim jaglacima koji bi svakoga proljeća preplavili selo, igrala se sa starijom četrnaestogodišnjom sestrom Željkom, ponosno nosila bogato izvezenu narodnu nošnju za blagdane u crkvi Ranjenog Isusa u susjednoj Maloj Solini.I svi su je seljani rado viđali i primali jer je svagdje pronosila onaj posebno bezbrižan, neopterećen i lepršav dječji odnos prema stvarnosti, koji toliko nedostaje svijetu odraslih. S ostalom malobrojnim djecom bila je doista pravi ures Gornjih Jama. I anđeli su se, čini se, na nebu radovali tim svagdašnjim idiličnim prizorima na tom komadiću zemlje hrvatske.

Đukićevo pismeno »jamstvo«

Međutim, zvijeri uobličene u ljudske spodobe, nisu g. 1991. više mogle prikrivati godinama zatomljenu i hranjenu mržnju. Bila im je mrska činjenica da četrdesetak Hrvata živi svoju običnu seosku svakidašnjicu, tamo pored njih, u njihovu susjedstvu. Ništa im hrvatsko nije bilo sveto, ništa vrijedno… Domaći Srbi, donedavni susjedi, školski prijatelji, znanci na radnome mjestu, do zuba naoružani, kao pripadnici novoosnovane vojne postrojbe tzv. Republike Srpske Krajine – »šiltovi«, koji su bili pod zapovjedništvom samoproglašenog vođe Siniše Martića, upali su 11. prosinca 1991. u mirne Gornje Jame. Zatekli su nekoliko Hrvata koji su poslušali nagovaranje Bože Đukića da ostanu u domovima. Potpisao im je čak i nekakvo pismeno »jamstvo« dva mjeseca ranije da im se ništa dogoditi neće, kad je s istomišljenicima iseljavao većinu srpskih seljana u Glinu.

»Šiltovi« su unaprijed točno znali što im je cilj, sabrali su dvanaestero bespomoćnih seljana, među kojima je bilo i troje malodobne djece: malu Nikolinu, sestru joj Željku i desetogodišnjeg susjeda Darka Dvornekovića, te ih nagurali u kuću Mate Kirete. Dok su se oni stisnuti u jednoj sobi tresli od straha naslućujući što ih čeka, »šiltovi« su se dogovarali o detaljima monstruoznog plana. No, pedesetogodišnji Srbin Gojko Pavlović, koji je ipak ostao u selu sa susjedima Hrvatima, žestoko se usprotivio njegovoj provedbi uporno ponavljajući kako uhićenici nikada nikome nisu nikakvo zlo učinili. Osim toga, vikao je, među njima je troje djece! Rafal iz strojnice brzo je prekinuo mučnu raspravu, koja je uniformiranim ljudima već počela ići na živce. Gojkova je duša poletjela ususret anđelima, koji su i sami zanijemjeli od straha promatrajući strašni prizor na komadiću zemlje hrvatske. I samo oni jedini znaju što se dogodilo seljanima zatvorenima u Kiretinoj sobi.

Koliko god strašno i jezivo bilo napisati, izreći ili samo pomisliti, možemo se nadati da su mala Nikolina i starija joj sestra Željka ubijene odmah. Jer bio je to dan kada su i anđeli plakali. Osim Nikolinine obitelji, ubijen je i mali Darko s majkom Slavicom Dvorneković, djedom Matom i bakom Katom, starica Mara Kuštreba, te tri Hrvatice koje su se zatekle u selu, što znači da je zvijerima uobličenima u ljudske spodobe jedino mjerilo ubijanja bila pripadnost hrvatskome narodu. Tako su ubijene: Milka Rastovski iz Donjih Jama, Jela Vrbanac iz Hađera i Jaga Cestarić iz Male Soline. Otac Janko Fabac s odraslim sinovima Stjepanom i Ivom ubijeni su malo dalje kod škole. Sve su žrtve u Kiretinoj kući potom zapaljene kao i cijelo selo.

O selu kojeg više nema – osim na tabli

Hrvatski branitelj Ivica Kuštreba, kojemu je spomenutog dana ubijena šezdeset dvogodišnja majka Mara, u dopisu Gradskome poglavarstvu Gline od 2. svibnja 2006. napisao je da je osim petnaest civila u Gornjim Jamama ubijeno i u obližnjim Donjim Jamama njih devetnaest. Iznio je prijedlog-zamolbu da im se podigne zajedničko spomen-obilježje da zločini, kako je doslovce napisao, »ne padnu u zaborav, što bi bilo tužno i tragično«. Nažalost, do danas još nije dobio nikakvog odgovora a teško je i povjerovati da će u predstojećim predizbornim mjesecima netko od mjerodavnih zbog prevelikih stranačkih obveza naći vremena za to.

Tako se danas o Gornjim Jamama još može govoriti samo kao o selu kojeg više nema jer jedini trag o njemu je cestovni natpis u Prekopi prije Gline. Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika: države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i dr., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem onoliku kao kada su se natjecali oko nekoliko polupanih prozora.

Ratni trofej – dječja pletenica

Osim toga, zločinci se mirno šeću jer za njih već petnaest godina nitko i ne pita, usprkos tomu što se jedan od njih svojedobno hvalio da je Željki odrezao pletenicu kao ratni trofej. Spomenuti Martić i Đukić, kao i prvi čovjek okupirane glinske općine dr. Dušan Jović, žive bezbrižno u Srbiji, obavljaju svoje svakodnevne poslove, provode slobodne trenutke u ugodnom obiteljskom i prijateljskom ozračju. Branitelj Kuštreba sjeća se susreta s dr. Jovićem u Glini malo prije srpskih napada i njegovih ciničnih riječi: »Ovo ne može bez rata, al\’ će barem bit hrvatskih kuća za sto maraka!« Neki od njih, možda, dolaze, po hrvatske dokumente tražeći odštetu, mirovine, prava… A neki i nemaju potrebu dolaziti jer su ostali. No, Kuštreba će, prema vlastitim riječima, do kraja života uporno i ustrajno tražiti i raspitivati se o imenu i prezimenu ubojice njegove majke, i u tome ga nitko i ništa ne može spriječiti.

Povremeno će iz Prekope automobilom odlaziti uništenim šumskim putem prepunim jamama prema Gornjim Jamama, na kojemu se još mogu pronaći razasuti ostaci opekâ, kamena i podnih ploča iz porušene glinske crkve. Potom će na nekadašnjem zgarištu, na mjestu nekadašnje kuće u nekadašnjem selu, zaraslome grmljem, šibljem i raslinjem, zapaliti crveno-bijelo-plavu svijeću. Hrvatskom branitelju koji je prošao ratni pakao za Hrvatsku omaknut će se suza pri pomisli na majku Maru samo ako bude sam. Jer dobro zna da su to trenuci kada ona strpljivo sluša njegovu muku, osjeća njegovu bol i tugu, razumije njegovu ranjenu i razderanu dušu, ali mu i govori utješne majčinske riječi.

Tomislav Vuković

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Reagiranja

Turski nobelovac Orhan Pamuk razočaran Erdoganovom odlukom o Aja Sofiji

Objavljeno

na

Objavio

isječak/youtube

Turski nobelovac Orhan Pamuk oglasio se u nedjelju nakon što je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u petak potpisao dekret o vraćanju Aje Sofije u džamiju, nakon što je turski sud poništio vladinu uredbu iz 1934. godine kojom je nekoć istanbulska kršćanska crkva, a potom i džamija, pretvorena u muzej

‘Turci su ponosni što su sekularni. Ovaj potez će oduzeti taj ponos naciji’, izjavio je za britanski BBC poznati pisac vidno razočaran promjenom statusa Aje Sofije. Pamuk je naglasio da postoje milijuni Turaka koji misle poput njega, ali i da u Turskoj više nema demokracije. ‘Budući da je Aja Sofija znak modernog turskog sekularizma, vratiti je u džamiju znači nažalost reći da ne želimo više biti prijateljski raspoloženi prema zapadu. Jednostavno, više ne želimo biti sekularno društvo’, poručio je pisac ovjenčan Nobelovom nagradom za književnost 2006. godine.

Globalno prepoznat po svojim djelima ‘Snijeg’, ‘Zovem se Crvena’ i ‘Istanbul: grad, sjećanja’, Pamuk je u domovini sudski progonjen zbog ‘vrijeđanja turskosti’, ali je taj slučaj prekinut. Turski nacionalisti su piscu zamjerili izjave u kojima je podsjećao na genocid Ankare nad Armencima i proganjanje Kurda, ali i o zabrani javnog govora o tome u turskom društvu. Turski predsjednik Erdogan je prošlog petka proglasio Aju Sofiju otvorenom za muslimanska bogoslužja, nakon što je sud odlučio da je pretvaranje te nekoć bizantske crkve u muzej 1934. godine bilo nezakonito.

Namjera turskih vlasti da Aju Sofiju ponovno pretvore u džamiju naišla je na oštre kritike u svijetu, uključujući Sjedinjene Države, a naročito pravoslavnih vjerskih vođa. Ruska pravoslavna crkva objavila je da žali što sud nije uzeo njezinu zabrinutost u obzir prilikom donošenja presude te je upozorila da bi odluka mogla dovesti do još većih podjela. Ekumenski patrijarh Bartolomej, duhovni vođa više od 300 milijuna pravoslavnih kršćana u svijetu čije je sjedište u Istanbulu, ocijenio je da će presuda ‘razočarati kršćane i dodatno podijeliti Istok i Zapad’.

Američki državni tajnik Mike Pompeo i Grčka također su pozvali Tursku da za Aju Sofiju zadrži status muzeja. No turske skupine predvođene Erdoganom dugo su vodile kampanju za prenamjenu muzeja tvrdeći da bi ona bolje odražavala status Turske kao većinski muslimanske zemlje.

Papa Franjo je ‘vrlo pogođen’ odlukom da se Aja Sofija pretvori u džamiju

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

U školama će gledati film o NDH, ali ne i o Domovinskome ratu. Zašto?

Objavljeno

na

O stvaranju hrvatske države, odnosno pravednom i legitimnom, obrambenom, osloboditeljskom i pobjedničkom Domovinskom ratu učenici u osnovnim i srednjim školama u okviru nastavnog programa ne moraju gledati ni jedan igrani ili dokumentarni film, ali zato od jeseni bit će prisiljeni gledati kontraverzni igrani film „Dnevnik Diane Budisavljević“, koji je nastao u hrvatsko-srpskoj produkciji. To je prvi i jedini film od stvaranja hrvatske države koji je ušao kao obvezni predmet u škole, što je potvrdilo i Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH, što je skandal nad skandalima.

Naime, nemamo ništa protiv da se i takvi filmovi gledaju u školama, ali odmah se postavlja pitanje: zašto samo taj i takav film (sic!), zašto učenici ne će i ne moraju gledati filmove, ako im već ne će i ne žele prikazivati o borbi hrvatskog naroda za slobodu, barem one koji su nastali po hrvatskim književnim djelima Ranka Marinkovića, Krleže, Aralice, Raosa, Marije Jurić-Zagorke, Šoljana, Ante Kovačića, Slavka Kolara i drugih velikih hrvatskih pisaca?

Dosad su u Hrvatskoj snimljeni i prikazani i brojni dokumentarni filmovi na temu Drugog svjetskog rata, ali i Domovinskog, ali ni za jednog nema mjesta u školama. Zašto, kako?

Film „Dnevnik Diane Budisavljević“ odlično je primljen i u Srbiji, a kako je nagrađen svim mogućim nagradama i priznanjima u Hrvatskoj i „tamo daleko“ stječe se dojam da je iznimno prihvatljiv jednima i drugima.

Riječ je o filmskoj priči o ženi koja je tijekom Drugog svjetskog rata iz ustaških logora gotovo sama spasila (pišu Srbi!) na desetine tisuća srpske djece, što drugim riječima znači da je jako dobro surađivala s Ante Pavelićem i NDH. Drugačije taj humanitarni čin ne bi mogla ni izvesti.

U Izraelu iznimno cijene čovjeka koji je u vrijeme II. svjetskog rata spasio samo jedan ljudski život, a u bivšoj Jugoslaviji nitko nije ni spominjao, a kamoli dao neko priznanje ženi koja je ulazila i izlazila iz ustaških logora kako je i kada htjela, koja je odvozila i smještavala djecu koju su ustaše zatvarali.

Dakle, jedan dan su ih ustaše masovno odvodili i zatvarali, a već drugi dan dolazila je neka Diana Budisavljević i bez problema vraćala ih natrag kući, kao poštanske pakete!

E, toga dosad nije bilo ni u filmu!

Govoreći o važnosti Diane Budisavljević za srpsku zajednicu zamjenik gradonačelnika Grada Beograda Goran Vesić, koji je u Srbiji poznat i kao inicijator naziva ulica i trgova po istaknutim koljačima – četnicima, uz ostalo je rekao da je „ona spasila 15.336 uglavnom srpske dece iz ustaških logora smrti“ (U filmu se inače govori o deset tisuća!?). Zatim je dodao da se „sjećanjem na ovaj čin borimo protiv revizije istorije jer je sve više pokušaja u Hrvatskoj da se smanji broj žrtava u Jasenovcu kao i da se ovaj strašni logor smrti prikaže kao radni logor za zabavu“, poručio je Vesić.

Film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ od jeseni u školskom kurikulumu

Na to je redateljica filma Dana Budisavljević izjavila da je „za Hrvatsku vrlo bitno da na jedan neostrašćeni način prizna sistemske zločine NDH koji su imali za cilj istrebljenje Srba, Židova i Roma“.

Dakle, tu među stradalima nema Hrvata. Ni u Drugom, ni u Domovinskome ratu!? Kako će se to nekom učeniku protumačiti, ako pita?

Možda će nečija mama ili tata postaviti pitanje: zašto moje dijete mora gledati baš taj film, ali ne i onaj (barem dokumentarni) o masovnom progonu Hrvata iz Vukovara, 18. studenoga 1991.? Nakon obveznog gledanja filma o Diani, koja čak nije bila ni Hrvatica već Austrijanka, vjerojatno će se nizati pitanja o brojnim srpskim koncentracijskim logorima, masovnim grobnicama iz Drugog svjetskog rata, ali i onima od 1991., spaljenim hrvatskim selima, masovnom ubijanju Hrvata od Vukovara, Škabrnje, Pakraca, Saborskog, Voćina, Siska, Petrinje, Zadra, Knina, Gospića, pa sve do Dubrovnika… Bit će i pitanja: zašto djeca ne gledaju filmove o iznimnim pothvatima hrvatskih liječnika i zdravstvenih djelatnika tijekom hrvatske borbe za slobodu, o Junacima Domovinskoga rata, od kojih su neke osudili (pa i oslobodili) u Haagu. Zašto ne gledaju filmove o Kati Šoljić ili tisućama drugih hrvatskih majki koje su zbog srpske i ine agresije ostale bez svojih sinova i kćeri, ali i brojnih drugih članova obitelji, koje su Srbi masakrirali? Ili o tragičnoj sudbini dr. Ivana Šretera? Učenici bi trebali vidjeti filmove i o srpskim zločinima u BiH, a poglavito o onom najstrašnijem u – Srebrenici.

Ne, to oni ne trebaju gledati. Ali ni čitati knjige o Domovinskome ratu.

Uvlačenjem filma „Dnevnik Diane Budisavljević“ u škole opet se stvara razdor među Hrvatima, opet se vraćamo na početak, na borbu ustaša i partizana, na Mirka i Slavka, a s time će se i namjerno zanemariti junačka i pobjednička borba hrvatskog naroda za slobodu, za stvaranje slobodne i samostalne hrvatske države.

Inače, najgledaniji hrvatski igrani film na temu Domovinskog rata je „General“ Antuna Vrdoljaka. Pojedini tzv. kritičari dočekali su ga „na nož“ jer u njemu uz ostalo nema nasilja Hrvatske vojske nad srpskih narodom! U tom grmu leži zec!

Ne, to ne može biti slučajno, to je – namjerno!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari