Pratite nas

Reagiranja

HRVATSKE ŽRTVE: GORNJE JAME, GLINA, RATNI TROFEJ DJEČJA PLETENICA

Objavljeno

na

U Gornjim Jamama nedaleko od Gline domaći su Srbi, pripadnici zloglasne vojne postrojbe tzv. Republike Srpske Krajine – »Šiltovi«, 11. prosinca 1991. ubili petnaestero Hrvata među kojima je bilo troje malodobne djece. Među žrtvama bile su tri obitelji.

gornjejameU jednoj su ubijeni: roditelji Nikola i Marica Fabac s njihove dvije kćeri: osmogodišnjom Nikolinom i četrnaestogodišnjom Željkom, u drugoj: otac Janko Fabac sa sinovima Stjepanom i Ivom, i u trećoj: majka Slavica Dvorneković s desetogodišnjim sinom Darkom i roditeljima Matom i Katom. Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika: države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i sl., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem onoliku kada su se natjecali oko nekoliko polupanih prozora.

»Djeca su ures svijeta« – poznati je slogan koji ukratko i dojmljivo opisuje svu bezazlenost i ljepotu, nevinost i naivnost, začuđenost i zadivljenost svakog djeteta u susretu sa svijetom oko sebe. Takva je bila i mala Nikolina Fabac u Gornjim Jamama, u malome selu smještenom u prekrasnom brdovitom dijelu Banovine nedaleko od Gline. Bila je sretna osmogodišnja djevojčica jer ju je svakoga jutra nakon sna dočekivao njoj najdraži osmijeh na svijetu majke Marice. Smijala se glasno svakom nespretnom pokretu razigranog janjeta u dvorištu, mazila se s tatom Nikolom u njegovim prilično rijetkim slobodnim trenucima, divila se žarkožutim jaglacima koji bi svakoga proljeća preplavili selo, igrala se sa starijom četrnaestogodišnjom sestrom Željkom, ponosno nosila bogato izvezenu narodnu nošnju za blagdane u crkvi Ranjenog Isusa u susjednoj Maloj Solini.I svi su je seljani rado viđali i primali jer je svagdje pronosila onaj posebno bezbrižan, neopterećen i lepršav dječji odnos prema stvarnosti, koji toliko nedostaje svijetu odraslih. S ostalom malobrojnim djecom bila je doista pravi ures Gornjih Jama. I anđeli su se, čini se, na nebu radovali tim svagdašnjim idiličnim prizorima na tom komadiću zemlje hrvatske.

Đukićevo pismeno »jamstvo«

Međutim, zvijeri uobličene u ljudske spodobe, nisu g. 1991. više mogle prikrivati godinama zatomljenu i hranjenu mržnju. Bila im je mrska činjenica da četrdesetak Hrvata živi svoju običnu seosku svakidašnjicu, tamo pored njih, u njihovu susjedstvu. Ništa im hrvatsko nije bilo sveto, ništa vrijedno… Domaći Srbi, donedavni susjedi, školski prijatelji, znanci na radnome mjestu, do zuba naoružani, kao pripadnici novoosnovane vojne postrojbe tzv. Republike Srpske Krajine – »šiltovi«, koji su bili pod zapovjedništvom samoproglašenog vođe Siniše Martića, upali su 11. prosinca 1991. u mirne Gornje Jame. Zatekli su nekoliko Hrvata koji su poslušali nagovaranje Bože Đukića da ostanu u domovima. Potpisao im je čak i nekakvo pismeno »jamstvo« dva mjeseca ranije da im se ništa dogoditi neće, kad je s istomišljenicima iseljavao većinu srpskih seljana u Glinu.

»Šiltovi« su unaprijed točno znali što im je cilj, sabrali su dvanaestero bespomoćnih seljana, među kojima je bilo i troje malodobne djece: malu Nikolinu, sestru joj Željku i desetogodišnjeg susjeda Darka Dvornekovića, te ih nagurali u kuću Mate Kirete. Dok su se oni stisnuti u jednoj sobi tresli od straha naslućujući što ih čeka, »šiltovi« su se dogovarali o detaljima monstruoznog plana. No, pedesetogodišnji Srbin Gojko Pavlović, koji je ipak ostao u selu sa susjedima Hrvatima, žestoko se usprotivio njegovoj provedbi uporno ponavljajući kako uhićenici nikada nikome nisu nikakvo zlo učinili. Osim toga, vikao je, među njima je troje djece! Rafal iz strojnice brzo je prekinuo mučnu raspravu, koja je uniformiranim ljudima već počela ići na živce. Gojkova je duša poletjela ususret anđelima, koji su i sami zanijemjeli od straha promatrajući strašni prizor na komadiću zemlje hrvatske. I samo oni jedini znaju što se dogodilo seljanima zatvorenima u Kiretinoj sobi.

Koliko god strašno i jezivo bilo napisati, izreći ili samo pomisliti, možemo se nadati da su mala Nikolina i starija joj sestra Željka ubijene odmah. Jer bio je to dan kada su i anđeli plakali. Osim Nikolinine obitelji, ubijen je i mali Darko s majkom Slavicom Dvorneković, djedom Matom i bakom Katom, starica Mara Kuštreba, te tri Hrvatice koje su se zatekle u selu, što znači da je zvijerima uobličenima u ljudske spodobe jedino mjerilo ubijanja bila pripadnost hrvatskome narodu. Tako su ubijene: Milka Rastovski iz Donjih Jama, Jela Vrbanac iz Hađera i Jaga Cestarić iz Male Soline. Otac Janko Fabac s odraslim sinovima Stjepanom i Ivom ubijeni su malo dalje kod škole. Sve su žrtve u Kiretinoj kući potom zapaljene kao i cijelo selo.

O selu kojeg više nema – osim na tabli

Hrvatski branitelj Ivica Kuštreba, kojemu je spomenutog dana ubijena šezdeset dvogodišnja majka Mara, u dopisu Gradskome poglavarstvu Gline od 2. svibnja 2006. napisao je da je osim petnaest civila u Gornjim Jamama ubijeno i u obližnjim Donjim Jamama njih devetnaest. Iznio je prijedlog-zamolbu da im se podigne zajedničko spomen-obilježje da zločini, kako je doslovce napisao, »ne padnu u zaborav, što bi bilo tužno i tragično«. Nažalost, do danas još nije dobio nikakvog odgovora a teško je i povjerovati da će u predstojećim predizbornim mjesecima netko od mjerodavnih zbog prevelikih stranačkih obveza naći vremena za to.

Tako se danas o Gornjim Jamama još može govoriti samo kao o selu kojeg više nema jer jedini trag o njemu je cestovni natpis u Prekopi prije Gline. Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika: države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i dr., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem onoliku kao kada su se natjecali oko nekoliko polupanih prozora.

Ratni trofej – dječja pletenica

Osim toga, zločinci se mirno šeću jer za njih već petnaest godina nitko i ne pita, usprkos tomu što se jedan od njih svojedobno hvalio da je Željki odrezao pletenicu kao ratni trofej. Spomenuti Martić i Đukić, kao i prvi čovjek okupirane glinske općine dr. Dušan Jović, žive bezbrižno u Srbiji, obavljaju svoje svakodnevne poslove, provode slobodne trenutke u ugodnom obiteljskom i prijateljskom ozračju. Branitelj Kuštreba sjeća se susreta s dr. Jovićem u Glini malo prije srpskih napada i njegovih ciničnih riječi: »Ovo ne može bez rata, al\’ će barem bit hrvatskih kuća za sto maraka!« Neki od njih, možda, dolaze, po hrvatske dokumente tražeći odštetu, mirovine, prava… A neki i nemaju potrebu dolaziti jer su ostali. No, Kuštreba će, prema vlastitim riječima, do kraja života uporno i ustrajno tražiti i raspitivati se o imenu i prezimenu ubojice njegove majke, i u tome ga nitko i ništa ne može spriječiti.

Povremeno će iz Prekope automobilom odlaziti uništenim šumskim putem prepunim jamama prema Gornjim Jamama, na kojemu se još mogu pronaći razasuti ostaci opekâ, kamena i podnih ploča iz porušene glinske crkve. Potom će na nekadašnjem zgarištu, na mjestu nekadašnje kuće u nekadašnjem selu, zaraslome grmljem, šibljem i raslinjem, zapaliti crveno-bijelo-plavu svijeću. Hrvatskom branitelju koji je prošao ratni pakao za Hrvatsku omaknut će se suza pri pomisli na majku Maru samo ako bude sam. Jer dobro zna da su to trenuci kada ona strpljivo sluša njegovu muku, osjeća njegovu bol i tugu, razumije njegovu ranjenu i razderanu dušu, ali mu i govori utješne majčinske riječi.

Tomislav Vuković

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Ured predsjednice se oglasio oko prijetnje upućene telefonom

Objavljeno

na

Objavio

Iz Ureda predsjednice oglasili su se vezano za prijetnju upućenu telefonom 18. veljače.

Priopćenje poslano iz Ureda predsjednice prenosimo u cijelosti:

“Vezano uz slučaj poziva g. Dragana Dolenca Uredu Predsjednice, potvrđujemo da je u ponedjeljak, 19. veljače 2018. godine, u Kabinetu Predsjednice Republike zaprimljen telefonski poziv nepoznate muške osobe koja je zatražila razgovor s predsjednicom Republike Kolindom Grabar-Kitarović, ne navodeći osobne podatke o sebi i razlog poziva. Obzirom da je izrekao prijetnje da bi mogao ugroziti život i sigurnost građana, obaviještena je policija koja je dalje postupala prema svojim nadležnostima.

U međuvremenu, nakon što smo saznali identitet osobe koja je uputila poziv Uredu, provjerili smo dokumentaciju u Uredu koja bi mogla biti vezana uz taj slučaj, te Vas u tom smislu izvješćujemo kako su nam se pismom od 16. kolovoza 2017. obratili supružnici Kruna i Dragan Dolenec moleći pomoć vezanu uz nastavak liječenja svoje teško bolesne kćeri Vanese u inozemstvu.

Vodeći računa o ozbiljnosti zdravstvenog stanja malene Vanese, te uvažavajući iskazanu molbu supružnika Dolenec za pomoć Predsjednice Republike u nastavku njezina liječenja, Ured je promptno uputio dopis Ministarstvu zdravstva i HZZO-u moleći odgovarajuća postupanja nadležnih službi u okviru propisa na temelju kojih se odobrava liječenje u inozemstvu.

Dana 29. kolovoza 2017. Direkcija HZZO-a uputila je gospođi Kruni Dolenec, majci malodobne Vanese, dopis kojim je izvješćuje o postupku koji je potrebno provesti u svrhu odobravanja liječenju u inozemstvu, te je o istom izviješten i Ured Predsjednice. Ističemo da Ured Predsjednice ne može utjecati na specijalističko mišljenje liječnika, a koje je bilo potrebno da se odobri nastavak liječenja u inozemstvu. U međuvremenu nismo dobili nikakvih novih upita o liječenju male Vanese sve do poziva g. Dolenca ovoga ponedjeljka.

Zabrinuta za zdravstveno stanje male Vanese, Predsjednica Republike Hrvatske prati odluke liječničkog konzilija, te donošenje potrebnih mjera za nastavak liječenja. Također, informirala se i o zdravstvenom stanju njezina oca.

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

ZPH: Pupovčeve izjave dio šire politike prema istoku Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Zajednica povratnika Hrvatske (ZPH) ocijenila je u srijedu kako su izjave Milorada Pupovca i zahtjev Vladi da se Srpskom narodnom vijeću (SNV) i Zajedničkom vijeću općina (ZVO) odobri manjinska samouprava dijelovi “šire politike i širega plana prema istoku Hrvatske”, te je zatražila da se odgovarajućim zakonskim rješenjima i mjerama otkloni svaka opasnost koja izvire iz takvih inicijativa.

Predsjednik ZPH-a Josip Kompanović rekao je na konferenciji za novinare da se SNV poziva na Erdutski sporazum o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema iz 1995. godine, te Vladino pismo namjere o dovršetku procesa mirne reintegracije iz 1997. godine.

Upozorio je da Erdutski sporazum govori o prijelaznim rješenjima za završetak procesa mirne regintegracije Podunavlja i određuje će ta prijelazna rješenja trajati godinu dana, s mogućnošću produljenja za još godinu dana.

Radi se o potpuno konzumiranom pravnom aktu pa ZPH od Vlade traži da otvoreno kaže kako Erdutski sporazum više ne postoji i da se više nitko ne može pozivati na bilo kakva prava iz toga sporazuma, poručio je Kompanović.

Što se tiče Vladina pisma namjere o dovršetku mirne reintegracije iz siječnja 1997. godine, predsjednik ZPH ističe kako su sva prava, koja proistječu iz toga pisma, ugrađena u Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, pa stoga i to pismo smatra bespredmetnim.

Kompanović smatra da se zahtjevi za manjinskom samoupravom odnose na hrvatsko Podunavlje, odnosno područja uz granicu sa Srbijom, na kojima su demografski pokazatelji katastrofalni, posebice zbog velikog iseljavanja Hrvata.

“Na graničnom području sa Srbijom mi ostajemo bez Hrvata, a sada se traži politička i svaka druga autonomija Srba na tome prostoru”, rekao je Kompanović ocijenivši kako je to pitanje nacionalne sigurnosti.

ZPH traži donošenje zakona o ratom stradalim područjima da se ta područja ojačaju naseljavanjem mladih ljudi, kako bi se jednom zauvijek otklonila svaka opasnost koja izvire iz takvih inicijativa, rekao je Kompanović.

(Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati