Pratite nas

Reagiranja

HRVATSKE ŽRTVE: GORNJE JAME, GLINA, RATNI TROFEJ DJEČJA PLETENICA

Objavljeno

na

U Gornjim Jamama nedaleko od Gline domaći su Srbi, pripadnici zloglasne vojne postrojbe tzv. Republike Srpske Krajine – »Šiltovi«, 11. prosinca 1991. ubili petnaestero Hrvata među kojima je bilo troje malodobne djece. Među žrtvama bile su tri obitelji.

gornjejameU jednoj su ubijeni: roditelji Nikola i Marica Fabac s njihove dvije kćeri: osmogodišnjom Nikolinom i četrnaestogodišnjom Željkom, u drugoj: otac Janko Fabac sa sinovima Stjepanom i Ivom, i u trećoj: majka Slavica Dvorneković s desetogodišnjim sinom Darkom i roditeljima Matom i Katom. Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika: države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i sl., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem onoliku kada su se natjecali oko nekoliko polupanih prozora.

»Djeca su ures svijeta« – poznati je slogan koji ukratko i dojmljivo opisuje svu bezazlenost i ljepotu, nevinost i naivnost, začuđenost i zadivljenost svakog djeteta u susretu sa svijetom oko sebe. Takva je bila i mala Nikolina Fabac u Gornjim Jamama, u malome selu smještenom u prekrasnom brdovitom dijelu Banovine nedaleko od Gline. Bila je sretna osmogodišnja djevojčica jer ju je svakoga jutra nakon sna dočekivao njoj najdraži osmijeh na svijetu majke Marice. Smijala se glasno svakom nespretnom pokretu razigranog janjeta u dvorištu, mazila se s tatom Nikolom u njegovim prilično rijetkim slobodnim trenucima, divila se žarkožutim jaglacima koji bi svakoga proljeća preplavili selo, igrala se sa starijom četrnaestogodišnjom sestrom Željkom, ponosno nosila bogato izvezenu narodnu nošnju za blagdane u crkvi Ranjenog Isusa u susjednoj Maloj Solini.I svi su je seljani rado viđali i primali jer je svagdje pronosila onaj posebno bezbrižan, neopterećen i lepršav dječji odnos prema stvarnosti, koji toliko nedostaje svijetu odraslih. S ostalom malobrojnim djecom bila je doista pravi ures Gornjih Jama. I anđeli su se, čini se, na nebu radovali tim svagdašnjim idiličnim prizorima na tom komadiću zemlje hrvatske.

Đukićevo pismeno »jamstvo«

Međutim, zvijeri uobličene u ljudske spodobe, nisu g. 1991. više mogle prikrivati godinama zatomljenu i hranjenu mržnju. Bila im je mrska činjenica da četrdesetak Hrvata živi svoju običnu seosku svakidašnjicu, tamo pored njih, u njihovu susjedstvu. Ništa im hrvatsko nije bilo sveto, ništa vrijedno… Domaći Srbi, donedavni susjedi, školski prijatelji, znanci na radnome mjestu, do zuba naoružani, kao pripadnici novoosnovane vojne postrojbe tzv. Republike Srpske Krajine – »šiltovi«, koji su bili pod zapovjedništvom samoproglašenog vođe Siniše Martića, upali su 11. prosinca 1991. u mirne Gornje Jame. Zatekli su nekoliko Hrvata koji su poslušali nagovaranje Bože Đukića da ostanu u domovima. Potpisao im je čak i nekakvo pismeno »jamstvo« dva mjeseca ranije da im se ništa dogoditi neće, kad je s istomišljenicima iseljavao većinu srpskih seljana u Glinu.

»Šiltovi« su unaprijed točno znali što im je cilj, sabrali su dvanaestero bespomoćnih seljana, među kojima je bilo i troje malodobne djece: malu Nikolinu, sestru joj Željku i desetogodišnjeg susjeda Darka Dvornekovića, te ih nagurali u kuću Mate Kirete. Dok su se oni stisnuti u jednoj sobi tresli od straha naslućujući što ih čeka, »šiltovi« su se dogovarali o detaljima monstruoznog plana. No, pedesetogodišnji Srbin Gojko Pavlović, koji je ipak ostao u selu sa susjedima Hrvatima, žestoko se usprotivio njegovoj provedbi uporno ponavljajući kako uhićenici nikada nikome nisu nikakvo zlo učinili. Osim toga, vikao je, među njima je troje djece! Rafal iz strojnice brzo je prekinuo mučnu raspravu, koja je uniformiranim ljudima već počela ići na živce. Gojkova je duša poletjela ususret anđelima, koji su i sami zanijemjeli od straha promatrajući strašni prizor na komadiću zemlje hrvatske. I samo oni jedini znaju što se dogodilo seljanima zatvorenima u Kiretinoj sobi.

Koliko god strašno i jezivo bilo napisati, izreći ili samo pomisliti, možemo se nadati da su mala Nikolina i starija joj sestra Željka ubijene odmah. Jer bio je to dan kada su i anđeli plakali. Osim Nikolinine obitelji, ubijen je i mali Darko s majkom Slavicom Dvorneković, djedom Matom i bakom Katom, starica Mara Kuštreba, te tri Hrvatice koje su se zatekle u selu, što znači da je zvijerima uobličenima u ljudske spodobe jedino mjerilo ubijanja bila pripadnost hrvatskome narodu. Tako su ubijene: Milka Rastovski iz Donjih Jama, Jela Vrbanac iz Hađera i Jaga Cestarić iz Male Soline. Otac Janko Fabac s odraslim sinovima Stjepanom i Ivom ubijeni su malo dalje kod škole. Sve su žrtve u Kiretinoj kući potom zapaljene kao i cijelo selo.

O selu kojeg više nema – osim na tabli

Hrvatski branitelj Ivica Kuštreba, kojemu je spomenutog dana ubijena šezdeset dvogodišnja majka Mara, u dopisu Gradskome poglavarstvu Gline od 2. svibnja 2006. napisao je da je osim petnaest civila u Gornjim Jamama ubijeno i u obližnjim Donjim Jamama njih devetnaest. Iznio je prijedlog-zamolbu da im se podigne zajedničko spomen-obilježje da zločini, kako je doslovce napisao, »ne padnu u zaborav, što bi bilo tužno i tragično«. Nažalost, do danas još nije dobio nikakvog odgovora a teško je i povjerovati da će u predstojećim predizbornim mjesecima netko od mjerodavnih zbog prevelikih stranačkih obveza naći vremena za to.

Tako se danas o Gornjim Jamama još može govoriti samo kao o selu kojeg više nema jer jedini trag o njemu je cestovni natpis u Prekopi prije Gline. Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika: države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i dr., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem onoliku kao kada su se natjecali oko nekoliko polupanih prozora.

Ratni trofej – dječja pletenica

Osim toga, zločinci se mirno šeću jer za njih već petnaest godina nitko i ne pita, usprkos tomu što se jedan od njih svojedobno hvalio da je Željki odrezao pletenicu kao ratni trofej. Spomenuti Martić i Đukić, kao i prvi čovjek okupirane glinske općine dr. Dušan Jović, žive bezbrižno u Srbiji, obavljaju svoje svakodnevne poslove, provode slobodne trenutke u ugodnom obiteljskom i prijateljskom ozračju. Branitelj Kuštreba sjeća se susreta s dr. Jovićem u Glini malo prije srpskih napada i njegovih ciničnih riječi: »Ovo ne može bez rata, al\’ će barem bit hrvatskih kuća za sto maraka!« Neki od njih, možda, dolaze, po hrvatske dokumente tražeći odštetu, mirovine, prava… A neki i nemaju potrebu dolaziti jer su ostali. No, Kuštreba će, prema vlastitim riječima, do kraja života uporno i ustrajno tražiti i raspitivati se o imenu i prezimenu ubojice njegove majke, i u tome ga nitko i ništa ne može spriječiti.

Povremeno će iz Prekope automobilom odlaziti uništenim šumskim putem prepunim jamama prema Gornjim Jamama, na kojemu se još mogu pronaći razasuti ostaci opekâ, kamena i podnih ploča iz porušene glinske crkve. Potom će na nekadašnjem zgarištu, na mjestu nekadašnje kuće u nekadašnjem selu, zaraslome grmljem, šibljem i raslinjem, zapaliti crveno-bijelo-plavu svijeću. Hrvatskom branitelju koji je prošao ratni pakao za Hrvatsku omaknut će se suza pri pomisli na majku Maru samo ako bude sam. Jer dobro zna da su to trenuci kada ona strpljivo sluša njegovu muku, osjeća njegovu bol i tugu, razumije njegovu ranjenu i razderanu dušu, ali mu i govori utješne majčinske riječi.

Tomislav Vuković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

PUHOVSKI – čovjek bez ljubavi

Objavljeno

na

Objavio

Puhovski je nedavno kazao: “Zašto reprezentativci drže ruku na srcu dok se svira Hrvatska himna”

I to Vam gospodine Puhovski smeta !

Zašto ?

Evo zašto: čovjek koji nema u svom srcu LJUBAVI  zapravo i nije čovjek- to je živo biće poput svake životinje koje je lišeno nečeg najuzvišenijeg što je BOG dao čovjeku.

I takve ljude treba žaliti, sažalijevati se nad njima i njihovom sudbinom.

Ali – kad takvom čovjeku smeta TUĐA  LJUBAV , e tu se već treba zabrinuti.

Takvog se čovjeka treba čuvati , treba ga se bojati ( nemojte se molim Vas gospodine Puhovski samo umisliti da Vas se bojim jer nisam Vas se bojao ni 1971 kad ste bili “za užasa” , a kamo li ” mrtvih pasa” )

treba ga u širokom luku zaobilaziti.

Jer takvi su kadri sve učiniti da bi to što on nema , a vi imate – u vama ubili, a možda i vas ako to “partija” bude tražila –  a , tko to zna ?

Tako je bilo 1971 ( isto smo godište – zar ne ? ) – i pamtim gospodine – pamtim – ne zaboravljam ja kao neki drugi . Pamtim Vaše svjedočenje i ostale bratije poput pokojnog Langa koji se je kasnije  obratio i postao čestiti zaljubljenik u Hrvatsku državu. Vi to na žalost niste nikad niti ćete , a i ne trebate jer nam takva kukavelj i ne treba.

Nego gospodine “kukavelj” – zašto s istim pitanjem ne otiđete u Američko veleposlanstvo i tamo se potužite za istu stvar – naime i Amerikanci bez obzira na stranku i političko opredjeljenje uvijek drže ruku na srcu dok se izvodi njihova himna.

Što i njih ne ” prosvjetlite” – što i njih na pravi put ne izvedete ?

Pa naravno – nije Vam to ni na kraj pameti jer dobro znate da bi mogli završiti ili u ” prugastoj odori” ili u ” luđačkoj košulji”.

E sreća će biti i kod nas kad takve odore budu i u Hrvatskoj SPREMNE za takve gnjide poput Vas.

Dr Jure Burić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

HSP iz Zmijavaca poručio: ‘Bugojanci i njihove obitelji moraju dobiti svu moguću zadovoljštinu!’

Objavljeno

na

Objavio

U subotu je u Zmijavcima obilježena 46. obljetnica operacije Fenix i stradanja pripadnika Bugojanske skupine. Prisjetili smo se skupine hrabrih ljudi koji su u ljeto 1972. godine došli iz Australije s ciljem rušenja velikosrpskog i komunističkog jarma s hrvatskog naroda i ponovne uspostave hrvatske države. Bili su to danas slobodno možemo reći prvi hrvatski branitelji i preteče branitelja u Domovinskom ratu, stoji u dopisu ureda za odnose s javnošću HSP-a.

Oni bi da nije nas koji poštujemo njihovu žrtvu, da nije Stipana Ivkošića bili zaboravljeni, bili proglašavani teroristima, a tako bi se i odnosili prema njima.

Podsjeća li vas to i na sadašnje stanje gdje i branitelje iz Domovinskog rata sile mraka hoće ocrniti, prikazati parazitima, a Domovinski rat proglasiti „građanskim ratom“!

Nećemo im to dopustiti, jer ni u Domovinskom ratu, ni u Operaciji FENIX Hrvati nisu ratovali za svoje osobne interese, pozicije ili sinekure već za HRVATSKU, nezavisnu, slobodnu i suverenu. Za hrvatsku Hrvatsku!

Ono što mi tražimo od današnje vladajuće oligarhije je da se bojovnicima iz skupine Fenix oda dostojno i priznanje i poštovanje njihovoj žrtvi i spremnosti poginuti za sveti cilj. Da im se da zadovoljština, i moralna i simbolička!

Također tražimo da se konačno utvrdi istina o tomu kako su svi pripadnici Bugojanske skupine u operaciji Fenix završili svoj ovozemaljski život i gdje su sahranjeni, kako bi njihova rodbina, prijatelji i poštovatelji imali mjesto na kojem će zapaliti svijeću, položiti cvijeće i pomoliti se za pokoj njihovih duša.

U ime HSP-a nazočnima se obratio Ranko Topić dopredsjednik ŽV HSP-a SDŽ i predsjednik Podružnice Imotski koji je s izaslanstvom položio cvijeće i zapalio svijeće. Skup je nastavljen uz kulturno umjetnički program lokalnih KUD-ova iz Im otske krajine i Hercegovine, priopćeno je iz ureda za odnose s javnošću HSP-a.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari