Pratite nas

Reagiranja

HRVATSKE ŽRTVE: GORNJE JAME, GLINA, RATNI TROFEJ DJEČJA PLETENICA

Objavljeno

na

U Gornjim Jamama nedaleko od Gline domaći su Srbi, pripadnici zloglasne vojne postrojbe tzv. Republike Srpske Krajine – »Šiltovi«, 11. prosinca 1991. ubili petnaestero Hrvata među kojima je bilo troje malodobne djece. Među žrtvama bile su tri obitelji.

gornjejameU jednoj su ubijeni: roditelji Nikola i Marica Fabac s njihove dvije kćeri: osmogodišnjom Nikolinom i četrnaestogodišnjom Željkom, u drugoj: otac Janko Fabac sa sinovima Stjepanom i Ivom, i u trećoj: majka Slavica Dvorneković s desetogodišnjim sinom Darkom i roditeljima Matom i Katom. Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika: države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i sl., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem onoliku kada su se natjecali oko nekoliko polupanih prozora.

»Djeca su ures svijeta« – poznati je slogan koji ukratko i dojmljivo opisuje svu bezazlenost i ljepotu, nevinost i naivnost, začuđenost i zadivljenost svakog djeteta u susretu sa svijetom oko sebe. Takva je bila i mala Nikolina Fabac u Gornjim Jamama, u malome selu smještenom u prekrasnom brdovitom dijelu Banovine nedaleko od Gline. Bila je sretna osmogodišnja djevojčica jer ju je svakoga jutra nakon sna dočekivao njoj najdraži osmijeh na svijetu majke Marice. Smijala se glasno svakom nespretnom pokretu razigranog janjeta u dvorištu, mazila se s tatom Nikolom u njegovim prilično rijetkim slobodnim trenucima, divila se žarkožutim jaglacima koji bi svakoga proljeća preplavili selo, igrala se sa starijom četrnaestogodišnjom sestrom Željkom, ponosno nosila bogato izvezenu narodnu nošnju za blagdane u crkvi Ranjenog Isusa u susjednoj Maloj Solini.I svi su je seljani rado viđali i primali jer je svagdje pronosila onaj posebno bezbrižan, neopterećen i lepršav dječji odnos prema stvarnosti, koji toliko nedostaje svijetu odraslih. S ostalom malobrojnim djecom bila je doista pravi ures Gornjih Jama. I anđeli su se, čini se, na nebu radovali tim svagdašnjim idiličnim prizorima na tom komadiću zemlje hrvatske.

Đukićevo pismeno »jamstvo«

Međutim, zvijeri uobličene u ljudske spodobe, nisu g. 1991. više mogle prikrivati godinama zatomljenu i hranjenu mržnju. Bila im je mrska činjenica da četrdesetak Hrvata živi svoju običnu seosku svakidašnjicu, tamo pored njih, u njihovu susjedstvu. Ništa im hrvatsko nije bilo sveto, ništa vrijedno… Domaći Srbi, donedavni susjedi, školski prijatelji, znanci na radnome mjestu, do zuba naoružani, kao pripadnici novoosnovane vojne postrojbe tzv. Republike Srpske Krajine – »šiltovi«, koji su bili pod zapovjedništvom samoproglašenog vođe Siniše Martića, upali su 11. prosinca 1991. u mirne Gornje Jame. Zatekli su nekoliko Hrvata koji su poslušali nagovaranje Bože Đukića da ostanu u domovima. Potpisao im je čak i nekakvo pismeno »jamstvo« dva mjeseca ranije da im se ništa dogoditi neće, kad je s istomišljenicima iseljavao većinu srpskih seljana u Glinu.

»Šiltovi« su unaprijed točno znali što im je cilj, sabrali su dvanaestero bespomoćnih seljana, među kojima je bilo i troje malodobne djece: malu Nikolinu, sestru joj Željku i desetogodišnjeg susjeda Darka Dvornekovića, te ih nagurali u kuću Mate Kirete. Dok su se oni stisnuti u jednoj sobi tresli od straha naslućujući što ih čeka, »šiltovi« su se dogovarali o detaljima monstruoznog plana. No, pedesetogodišnji Srbin Gojko Pavlović, koji je ipak ostao u selu sa susjedima Hrvatima, žestoko se usprotivio njegovoj provedbi uporno ponavljajući kako uhićenici nikada nikome nisu nikakvo zlo učinili. Osim toga, vikao je, među njima je troje djece! Rafal iz strojnice brzo je prekinuo mučnu raspravu, koja je uniformiranim ljudima već počela ići na živce. Gojkova je duša poletjela ususret anđelima, koji su i sami zanijemjeli od straha promatrajući strašni prizor na komadiću zemlje hrvatske. I samo oni jedini znaju što se dogodilo seljanima zatvorenima u Kiretinoj sobi.

Koliko god strašno i jezivo bilo napisati, izreći ili samo pomisliti, možemo se nadati da su mala Nikolina i starija joj sestra Željka ubijene odmah. Jer bio je to dan kada su i anđeli plakali. Osim Nikolinine obitelji, ubijen je i mali Darko s majkom Slavicom Dvorneković, djedom Matom i bakom Katom, starica Mara Kuštreba, te tri Hrvatice koje su se zatekle u selu, što znači da je zvijerima uobličenima u ljudske spodobe jedino mjerilo ubijanja bila pripadnost hrvatskome narodu. Tako su ubijene: Milka Rastovski iz Donjih Jama, Jela Vrbanac iz Hađera i Jaga Cestarić iz Male Soline. Otac Janko Fabac s odraslim sinovima Stjepanom i Ivom ubijeni su malo dalje kod škole. Sve su žrtve u Kiretinoj kući potom zapaljene kao i cijelo selo.

O selu kojeg više nema – osim na tabli

Hrvatski branitelj Ivica Kuštreba, kojemu je spomenutog dana ubijena šezdeset dvogodišnja majka Mara, u dopisu Gradskome poglavarstvu Gline od 2. svibnja 2006. napisao je da je osim petnaest civila u Gornjim Jamama ubijeno i u obližnjim Donjim Jamama njih devetnaest. Iznio je prijedlog-zamolbu da im se podigne zajedničko spomen-obilježje da zločini, kako je doslovce napisao, »ne padnu u zaborav, što bi bilo tužno i tragično«. Nažalost, do danas još nije dobio nikakvog odgovora a teško je i povjerovati da će u predstojećim predizbornim mjesecima netko od mjerodavnih zbog prevelikih stranačkih obveza naći vremena za to.

Tako se danas o Gornjim Jamama još može govoriti samo kao o selu kojeg više nema jer jedini trag o njemu je cestovni natpis u Prekopi prije Gline. Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika: države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i dr., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem onoliku kao kada su se natjecali oko nekoliko polupanih prozora.

Ratni trofej – dječja pletenica

Osim toga, zločinci se mirno šeću jer za njih već petnaest godina nitko i ne pita, usprkos tomu što se jedan od njih svojedobno hvalio da je Željki odrezao pletenicu kao ratni trofej. Spomenuti Martić i Đukić, kao i prvi čovjek okupirane glinske općine dr. Dušan Jović, žive bezbrižno u Srbiji, obavljaju svoje svakodnevne poslove, provode slobodne trenutke u ugodnom obiteljskom i prijateljskom ozračju. Branitelj Kuštreba sjeća se susreta s dr. Jovićem u Glini malo prije srpskih napada i njegovih ciničnih riječi: »Ovo ne može bez rata, al\’ će barem bit hrvatskih kuća za sto maraka!« Neki od njih, možda, dolaze, po hrvatske dokumente tražeći odštetu, mirovine, prava… A neki i nemaju potrebu dolaziti jer su ostali. No, Kuštreba će, prema vlastitim riječima, do kraja života uporno i ustrajno tražiti i raspitivati se o imenu i prezimenu ubojice njegove majke, i u tome ga nitko i ništa ne može spriječiti.

Povremeno će iz Prekope automobilom odlaziti uništenim šumskim putem prepunim jamama prema Gornjim Jamama, na kojemu se još mogu pronaći razasuti ostaci opekâ, kamena i podnih ploča iz porušene glinske crkve. Potom će na nekadašnjem zgarištu, na mjestu nekadašnje kuće u nekadašnjem selu, zaraslome grmljem, šibljem i raslinjem, zapaliti crveno-bijelo-plavu svijeću. Hrvatskom branitelju koji je prošao ratni pakao za Hrvatsku omaknut će se suza pri pomisli na majku Maru samo ako bude sam. Jer dobro zna da su to trenuci kada ona strpljivo sluša njegovu muku, osjeća njegovu bol i tugu, razumije njegovu ranjenu i razderanu dušu, ali mu i govori utješne majčinske riječi.

Tomislav Vuković

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Ministarstvo branitelja odbacuje kritike na rad Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja

Objavljeno

na

Objavio

S obzirom veliku zainteresiranost medija te učestale medijske napise i komentare kojima se insinuiraju nepravilnosti u radu Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja te se iznose neprovjereni podaci i proizvoljni zaključci, radi potpunog, istinitog i objektivnog informiranja hrvatske javnosti dužni smo reagirati i izvijestiti o sljedećem:

Vezano uz odluku Ministarstva hrvatskih branitelja temeljem zahtjeva za ostvarivanje statusa i prava po Zakonu o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu (NN 64/15) obavještavamo Vas kako je prema stanju spisa u predmetu M. K. utvrđeno da je zahtjev podnijet 3. lipnja 2016. putem opunomoćnika Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Splita. Uz zahtjev stranke priložena je preslika optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Splitu. Drugi dokazi koji su mogli biti od utjecaja na davanje mišljenja Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja, odnosno na odluku o priznavanju statusa žrtve seksualnog nasilja u Domovinskom ratu i pripadajućih prava, nisu bili priloženi.

Podnositeljica zahtjeva nije priložila nikakvu medicinsku dokumentaciju kao dokaz o proživljenom seksualnom zlostavljanju. Budući da podnositeljica zahtjeva ne živi u Republici Hrvatskoj, u postupku pred Povjerenstvom nije neposredno sudjelovala i nije postojala mogućnost uzimanja iskaza na okolnost događaja koji je bio osnova za podnošenje zahtjeva.

Povjerenstvo je na sjednici održanoj 12. siječnja 2017. raspravljalo o zahtjevu podnositeljice i dalo je negativno mišljenje. Ističemo kako je sastav Povjerenstva multidisciplinaran te je svih sedam članova Povjerenstva mišljenje donijelo jednoglasno. U konkretnom slučaju, u predmetu M. K. Povjerenstvo je raspravljalo u sastavu: dva diplomirana pravnika, dva doktora medicine specijalista psihijatrije, jedan specijalist kliničke psihologije, jedan doktor medicine specijalist infektologije i jedan doktor medicine specijalist ginekologije i porodništva.

Povjerenstvo djeluje kao stručno i neovisno tijelo, a ne kao političko tijelo kako to insinuiraju pojedini mediji u svojim senzacionalističkim objavama te daje mišljenje je li stranka žrtva seksualnog nasilja na temelju raspoložive medicinske i druge dokumentacije, a ne na temelju senzibiliteta ili emocija njegovih članova. Primarna je zadaća Povjerenstva, ako ne postoje činjenice i dokazi koji su utvrđeni u kaznenom postupku ili ako ne postoji pravomoćna sudska presuda donesena u postupku vezanom za počinjenje seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, objektivizirati prosudbu na temelju procjene iskaza uzetog od podnositelja zahtjeva kao i ostalih dostatnih elemenata, prvenstveno raspoložive vjerodostojne medicinske dokumentacije o posljedicama traumatskog događaja.

U postupku za ostvarivanje prava iz uvodno citiranog Zakona, Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja primjenjuju načelo rodne jednakosti i ravnopravnosti bez diskriminacije stranaka po bilo kojoj osnovi.

Temeljem nalaza i mišljenja Povjerenstva, Ministarstvo hrvatskih branitelja u predmetu M. K. donijelo je odluku/rješenje kojim je odbijen zahtjev podnositeljice. Protiv predmetnog rješenja tužbom je pokrenut upravni spor. Uz presliku tužbe Ministarstvu je dostavljena i presuda Županijskog suda u Splitu od 3. travnja
2017. Nedvojbeno je kako u trenutku raspravljanja Povjerenstva i donošenja odluke Ministarstva nije bilo presude u konkretnom slučaju. Napominjemo kako kazneni postupak još uvijek nije pravomoćno okončan te
ga ne možemo komentirati.

Stranka u upravnom postupku kojeg provodi Ministarstvo hrvatskih branitelja nakon donošenja rješenja ima mogućnost ulaganja pravnog lijeka podnošenjem tužbe, što je M. K. iskoristila. Dakle, rješenje kojim je M. K. odbijena sa zahtjevom nije konačno.

Kako je u tijeku upravni spor u kojem je Ministarstvo stranka u postupku, nismo u mogućnosti komentirati njegov daljnji tijek. Nakon donošenja odluke nadležnog upravnog suda, Ministarstvo će odluku u cijelosti poštivati.

Budući da su dva sudska postupka u tijeku, senzacionalistički napisi koji su proteklih dana objavljeni u brojnim medijima mogu se tumačiti kao svojevrsni pritisak na rad sudova. Iznošenjem paušalnih navoda u svezi predmeta M. K., svojevoljnim tumačenjem procedura te kritiziranjem rješenja Ministarstva kao i stručnog mišljenja Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja manipulira se javnošću.

U objavljenim novinarskim tekstovima spominje se kako je primjer nerješavanja zahtjeva M. K. pokazatelj manjka senzibiliteta Vlade RH prema civilima stradalnicima rata te kako je upitna profesionalnost i nepristranost članova Povjerenstva, uz osvrt kako se radi o najdelikatnijem primjeru politizacije i neprofesionalizma.

Ističemo kako Povjerenstvo nije osnovala Vlada Republike Hrvatske već je imenovanje članova i njihovih zamjenika, temeljem uvodno citiranog Zakona, u nadležnosti ministra hrvatskih branitelja. Ministar hrvatskih branitelja ne utječe na rad Povjerenstva, kao ni na njegove odluke.

Sve primjedbe i kritike upućene na rad Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja neutemeljene su i u potpunosti ih odbacujemo. Stručnost i kompetentnost članova Povjerenstva je neupitna i u svako vrijeme podliježu propitkivanju zainteresirane javnosti.

Vezano uz primjedbe o stanju (ne)rješavanja zahtjeva za ostvarivanje statusa i prava po Zakonu o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, obavještavamo Vas kako je do 22. studenoga 2017. Ministarstvo zaprimilo ukupno 213 zahtjeva, na temelju rada Povjerenstva donijelo je 202 rješenja, dok je preostalih 11 zahtjeva u postupku rješavanja.

Ministarstvo hrvatskih branitelja osuđuje svaki pokušaj manipulacije javnosti netočnim tvrdnjama, nepotpunim informacijama i neutemeljenim zaključcima te odbacuje svaku insinuaciju kako su u radu Povjerenstva odluke temeljene na bilo kojem obliku diskriminacije ili političkoj dimenziji. Povjerenstvo svakom zahtjevu pristupa nepristrano i stručno, nedvosmisleno primjenjujući zakonske odredbe prema najvišim profesionalnim standardima.

Ministarstvo hrvatskih branitelja

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Elizabeta Gojan u polupismenom komentaru branitelje nazvala “Ruljom”

Objavljeno

na

Objavio

U očekivanju nedjelje – “DAMIN” GAMBIT

Elizabeta Gojan je u polupismenom komentaru na Facebook zidu svoje kolegice Maje Sever napisala kako se Hrvatska radiotelevizija “povlađujući rulji odrekla svog čovjeka” jer se HRT javnim priopćenjem ogradila od stajališta Aleksandra Stankovića o “građanskom ratu u Hrvatskoj”:

“Samo ću napisati da tako to krene…odreknu se priopćenjem povlađujući rulji, oni koji trebaju stati, pod svaku cijenu, uz svog čovjeka…prošla to…zanimljivo, ne rješavaju to, po uzoru na premijera, kao unutarnju stvar…nego trkom u javnost, bauljajući po Ustavu floskulama… “ 

Nije mi sasvim jasno je li ona to “ruljom” nazvala nas gledatelje i pretplatnike Hrvatske radiotelevizije, ili samo hrvatske branitelje iz Domovinskog rata i njihove udruge jer su javno izrazili svoje ogorčenje informativnim razgovorom Aleksandra Stankovića Nedjeljom u dva sa hrvatskim braniteljem Predragom Peđom Mišićem.

Naime samodopadno agresivni Stanković, uz stavljanje soli na ranu svog ‘nesretnog’ gosta kojemu se rođeni brat borio na strani agresorske JNA, a majka je otišla u Beograd), samo što ga nije vezao za radijator i čupao mu nokte ne bi li ga prisilio da prizna da je u Hrvatskoj zapravo bio “građanski rat”, komentirao je Mario Profaca.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari