Pratite nas

Reagiranja

HRVATSKE ŽRTVE: GORNJE JAME, GLINA, RATNI TROFEJ DJEČJA PLETENICA

Objavljeno

na

U Gornjim Jamama nedaleko od Gline domaći su Srbi, pripadnici zloglasne vojne postrojbe tzv. Republike Srpske Krajine – »Šiltovi«, 11. prosinca 1991. ubili petnaestero Hrvata među kojima je bilo troje malodobne djece. Među žrtvama bile su tri obitelji.

gornjejameU jednoj su ubijeni: roditelji Nikola i Marica Fabac s njihove dvije kćeri: osmogodišnjom Nikolinom i četrnaestogodišnjom Željkom, u drugoj: otac Janko Fabac sa sinovima Stjepanom i Ivom, i u trećoj: majka Slavica Dvorneković s desetogodišnjim sinom Darkom i roditeljima Matom i Katom. Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika: države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i sl., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem onoliku kada su se natjecali oko nekoliko polupanih prozora.

»Djeca su ures svijeta« – poznati je slogan koji ukratko i dojmljivo opisuje svu bezazlenost i ljepotu, nevinost i naivnost, začuđenost i zadivljenost svakog djeteta u susretu sa svijetom oko sebe. Takva je bila i mala Nikolina Fabac u Gornjim Jamama, u malome selu smještenom u prekrasnom brdovitom dijelu Banovine nedaleko od Gline. Bila je sretna osmogodišnja djevojčica jer ju je svakoga jutra nakon sna dočekivao njoj najdraži osmijeh na svijetu majke Marice. Smijala se glasno svakom nespretnom pokretu razigranog janjeta u dvorištu, mazila se s tatom Nikolom u njegovim prilično rijetkim slobodnim trenucima, divila se žarkožutim jaglacima koji bi svakoga proljeća preplavili selo, igrala se sa starijom četrnaestogodišnjom sestrom Željkom, ponosno nosila bogato izvezenu narodnu nošnju za blagdane u crkvi Ranjenog Isusa u susjednoj Maloj Solini.I svi su je seljani rado viđali i primali jer je svagdje pronosila onaj posebno bezbrižan, neopterećen i lepršav dječji odnos prema stvarnosti, koji toliko nedostaje svijetu odraslih. S ostalom malobrojnim djecom bila je doista pravi ures Gornjih Jama. I anđeli su se, čini se, na nebu radovali tim svagdašnjim idiličnim prizorima na tom komadiću zemlje hrvatske.

Đukićevo pismeno »jamstvo«

Međutim, zvijeri uobličene u ljudske spodobe, nisu g. 1991. više mogle prikrivati godinama zatomljenu i hranjenu mržnju. Bila im je mrska činjenica da četrdesetak Hrvata živi svoju običnu seosku svakidašnjicu, tamo pored njih, u njihovu susjedstvu. Ništa im hrvatsko nije bilo sveto, ništa vrijedno… Domaći Srbi, donedavni susjedi, školski prijatelji, znanci na radnome mjestu, do zuba naoružani, kao pripadnici novoosnovane vojne postrojbe tzv. Republike Srpske Krajine – »šiltovi«, koji su bili pod zapovjedništvom samoproglašenog vođe Siniše Martića, upali su 11. prosinca 1991. u mirne Gornje Jame. Zatekli su nekoliko Hrvata koji su poslušali nagovaranje Bože Đukića da ostanu u domovima. Potpisao im je čak i nekakvo pismeno »jamstvo« dva mjeseca ranije da im se ništa dogoditi neće, kad je s istomišljenicima iseljavao većinu srpskih seljana u Glinu.

»Šiltovi« su unaprijed točno znali što im je cilj, sabrali su dvanaestero bespomoćnih seljana, među kojima je bilo i troje malodobne djece: malu Nikolinu, sestru joj Željku i desetogodišnjeg susjeda Darka Dvornekovića, te ih nagurali u kuću Mate Kirete. Dok su se oni stisnuti u jednoj sobi tresli od straha naslućujući što ih čeka, »šiltovi« su se dogovarali o detaljima monstruoznog plana. No, pedesetogodišnji Srbin Gojko Pavlović, koji je ipak ostao u selu sa susjedima Hrvatima, žestoko se usprotivio njegovoj provedbi uporno ponavljajući kako uhićenici nikada nikome nisu nikakvo zlo učinili. Osim toga, vikao je, među njima je troje djece! Rafal iz strojnice brzo je prekinuo mučnu raspravu, koja je uniformiranim ljudima već počela ići na živce. Gojkova je duša poletjela ususret anđelima, koji su i sami zanijemjeli od straha promatrajući strašni prizor na komadiću zemlje hrvatske. I samo oni jedini znaju što se dogodilo seljanima zatvorenima u Kiretinoj sobi.

Koliko god strašno i jezivo bilo napisati, izreći ili samo pomisliti, možemo se nadati da su mala Nikolina i starija joj sestra Željka ubijene odmah. Jer bio je to dan kada su i anđeli plakali. Osim Nikolinine obitelji, ubijen je i mali Darko s majkom Slavicom Dvorneković, djedom Matom i bakom Katom, starica Mara Kuštreba, te tri Hrvatice koje su se zatekle u selu, što znači da je zvijerima uobličenima u ljudske spodobe jedino mjerilo ubijanja bila pripadnost hrvatskome narodu. Tako su ubijene: Milka Rastovski iz Donjih Jama, Jela Vrbanac iz Hađera i Jaga Cestarić iz Male Soline. Otac Janko Fabac s odraslim sinovima Stjepanom i Ivom ubijeni su malo dalje kod škole. Sve su žrtve u Kiretinoj kući potom zapaljene kao i cijelo selo.

O selu kojeg više nema – osim na tabli

Hrvatski branitelj Ivica Kuštreba, kojemu je spomenutog dana ubijena šezdeset dvogodišnja majka Mara, u dopisu Gradskome poglavarstvu Gline od 2. svibnja 2006. napisao je da je osim petnaest civila u Gornjim Jamama ubijeno i u obližnjim Donjim Jamama njih devetnaest. Iznio je prijedlog-zamolbu da im se podigne zajedničko spomen-obilježje da zločini, kako je doslovce napisao, »ne padnu u zaborav, što bi bilo tužno i tragično«. Nažalost, do danas još nije dobio nikakvog odgovora a teško je i povjerovati da će u predstojećim predizbornim mjesecima netko od mjerodavnih zbog prevelikih stranačkih obveza naći vremena za to.

Tako se danas o Gornjim Jamama još može govoriti samo kao o selu kojeg više nema jer jedini trag o njemu je cestovni natpis u Prekopi prije Gline. Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika: države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i dr., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem onoliku kao kada su se natjecali oko nekoliko polupanih prozora.

Ratni trofej – dječja pletenica

Osim toga, zločinci se mirno šeću jer za njih već petnaest godina nitko i ne pita, usprkos tomu što se jedan od njih svojedobno hvalio da je Željki odrezao pletenicu kao ratni trofej. Spomenuti Martić i Đukić, kao i prvi čovjek okupirane glinske općine dr. Dušan Jović, žive bezbrižno u Srbiji, obavljaju svoje svakodnevne poslove, provode slobodne trenutke u ugodnom obiteljskom i prijateljskom ozračju. Branitelj Kuštreba sjeća se susreta s dr. Jovićem u Glini malo prije srpskih napada i njegovih ciničnih riječi: »Ovo ne može bez rata, al\’ će barem bit hrvatskih kuća za sto maraka!« Neki od njih, možda, dolaze, po hrvatske dokumente tražeći odštetu, mirovine, prava… A neki i nemaju potrebu dolaziti jer su ostali. No, Kuštreba će, prema vlastitim riječima, do kraja života uporno i ustrajno tražiti i raspitivati se o imenu i prezimenu ubojice njegove majke, i u tome ga nitko i ništa ne može spriječiti.

Povremeno će iz Prekope automobilom odlaziti uništenim šumskim putem prepunim jamama prema Gornjim Jamama, na kojemu se još mogu pronaći razasuti ostaci opekâ, kamena i podnih ploča iz porušene glinske crkve. Potom će na nekadašnjem zgarištu, na mjestu nekadašnje kuće u nekadašnjem selu, zaraslome grmljem, šibljem i raslinjem, zapaliti crveno-bijelo-plavu svijeću. Hrvatskom branitelju koji je prošao ratni pakao za Hrvatsku omaknut će se suza pri pomisli na majku Maru samo ako bude sam. Jer dobro zna da su to trenuci kada ona strpljivo sluša njegovu muku, osjeća njegovu bol i tugu, razumije njegovu ranjenu i razderanu dušu, ali mu i govori utješne majčinske riječi.

Tomislav Vuković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Kardinal Puljić odbacio tvrdnje da je usporedio Komšićev izbor s dolaskom Hitlera na vlast

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nabiskup kardinal Vinko Puljić nije nikada usporedio novoizabranog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšić s bilo kojom povijesnom osobom pa tako ni s Hitlerom a u svojim je nedavnim propovijedima samo upozorio na potrebu mijenjanja nepravednih zakona, rečeno je u reagiranju u utorak kojega je potpisao glavni tajnik Biskupske konferencije BiH monsinjor Ivo Tomašević.

U reagiranju u povodu različitih medijskih interpretacija sadržine propovjedi kardinala Puljića 13. listopada u Mariji Bistrici i 14. listopada u Žepču monsinjor Tomašević je pojasnio kako je nakon telefonskih konzultacija s vrhbosanskim nadbiskupom koji je na putu u prilici prenijeti njegove riječi da je u tim istupima on govorio samo o zakonima kojima se legalizira nepravda i potrebi mijenjanja takih zakona a pri tom nije usporedio nikoga s bilo kojom osobom iz povijesti.

Podsjetio je da je kardinal Puljić u svojoj propovijedi u Mariji Bistrici najprije spomenuo da su Isusa raspeli po zakonu prema odlomku iz Evanđelja po Ivanu u kojem glavari svećenički i sluge odgovaraju rimskom upravitelju Pilatu, na njegovu primjedbu da na Isusu ne nalazi nikakve krivice: „Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim“.

Dodao je kako je kardinal Puljić podsjetio i na brojne nepravedne presude nakon svršetka Drugog svjetskog rata donesene na temelju zakona kada su osuđeni i mnogi nedužni ljudi, a velikom broju osobama i institucijama oduzeta je imovina koja do danas nije vraćena. Između ostalog, spomenuo je i Hitlerov dolazak na vlast uz pomoć zakona te zapitao, donose li se zakoni zato „da čovjeka brane, njegovo dostojanstvo i njegova prava?“.

“Kardinal Puljić nije usporedio nikoga s bilo kojom osobom iz povijesti koje je spomenuo bilo da je riječ o Isusu Kristu, koji je nevin osuđen na temelju tadašnjeg zakona, ili o onima koji su donosili zakone nakon 1945. ili o Adolfu Hitleru koji je donio takve zakone koji su mu omogućili apsolutnu vlast.

Kardinal Puljić stavio je ponovno u središte potrebu donošenja zakona koji će biti takvi, kako je i sam rekao u propovijedi, ‘da čovjeka brane, njegovo dostojanstvo i njegova prava'”, stoji u reagiranju dostavljenom medijima u BiH.

Puljić je, ne govoreći o osobama nego o procesu, aludirao na najnoviji znak nejednakopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini nakon što je prema izbornom zakonu proglašenim protuustavnim u Predsjedništvo BiH za hrvatskog člana glasovima Bošnjaka izabran Željko Komšić, probošnjački političar hrvatskih korijena.

Nakon izbora 7. listopada američka veleposlanica u BiH Maureen Cormack konstatirala je kako je izbor Komšića u Predsjedništvo BiH zakonit i sukladan ustavu.

(Hina)

 

Kardinal Puljić: I Hitler je došao zakonom na vlast, no pitanje je kakav je to zakon pod kojim se oduzimaju prava Hrvata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

LUČIĆ: Za Vildanu Selimbegović ja sam neprijatelj bez obzira na to pišem li istinu ili ne

Objavljeno

na

Objavio

UREDNICA OSLOBOĐENJA NE MOŽE SE OSLOBODITI PARTIJSKE TRADICIJE

Opet se oglasila Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica i direktorica Oslobođenja. Uglavnom neodgovorno i neuredno, kao i ranije. Ni riječi o avetinjskoj “vjestici” koja jest i nije objavljena u njezinim novinama, koje i ima i nema, poput čudesne Jelene iz sjajne Andrićeve pripovijetke.

U bijegu od uzroka i razloga polemike, daleko od činjenica i logike, navela je nekoliko podataka iz mog više puta objavljenog životopisa, dodala pokoju izmišljotinu tipa “rekao joj prijatelj” i krenula s konstrukcijama. Najprije je podijelila uloge i tipično za nemoralne osobe proglasila se uzornom i moralno superiornom.

Puna ljubavi i razumijevanja za druge i drugačije nazvala me je “mrziteljem svega drugog i drugačijeg”. Da ne bi bilo zabune, pojasnila je da mrzim sve one koji ne dijele moje “svjetonazore”. Baš tako, citiram: “…potpiruje mržnju prema svima koji ne dijele njegove svjetonazore.” Ona piše, a valjda i misli, da ljudi imaju više svjetonazora pa ih s drugima dijele ili ne dijele, ko kruške po Travniku.

Uopće ne sumnja glodurica da su ti moji “svjetonazori”, koliko god ih bilo, svi fašistički. Kaže, poraženi su i u onome i u ovome ratu. Prihvatila je moju primjedbu da nisam sudjelovao u Drugome svjetskom ratu, ali je odmah podmetnula: “da jest, bez sumnje bi bio na onoj strani koja danas ne može prežaliti što su Hitlerove postrojbe poražene”.

Tu je gospođa od kakve-takve novinarke i urednice postala gatara; čita misli, proriče budućnost, ali i učitava prošlost. Ona bi bez sumnje bila na pravoj, “antifašističkoj” strani, što dokazuje i “antifašističkom tradicijom” novina koje uređuje. Već je vidim s crvenom petokrakom na šajkači kako s Pala juriša na Sarajevo u oslobodilačkom pohodu. Što bi tek pisala da joj je vlasnik Heineken umjesto Sarajevske pivovare. Ipak, dovoljno je to što je ona u “ovom” ratu bila na pravoj strani, zajedno s Cacom, Ćelom, Abu Malijem, Abu Hamzom, Jukom, Zukom i Zoljom.

Što se tradicije Oslobođenja tiče, suvišno je danas dokazivati da je ona bila i ostala jednoumna i totalitarna, Druge i drugačije je isključivala na svaki način, pa i fizički. Podsjetit ću one koji su možda zaboravili “sretna vremena” i “slavnu tradiciju”, da je Oslobođenje bilo službeno glasilo Saveza socijalističkog radnog naroda odnosno Saveza komunista SR BiH.

Iz njega su radni ljudi i građani svakodnevno upijali mudrosti Milana Uzelca, Nenada Guzine, Seida Maglajlije i sličnih komunističkih klasika. Redovito su objavljivane plahte izvješća sa sjednica, konferencija i plenuma na kojima su se odgovorni drugovi i još odgovornije drugarice odlučno zaklinjali kako nema povratka na staro, nema restauracije građanskog sistema, nema povratka kapitalizma, a nije bilo ni robe široke potrošnje.

Dok su neprijateljski elementi tvrdili da struje nema svaki drugi dan, odgovorni patrioti su im se suprotstavljali tvrdnjom da struje ima svaki drugi dan. Bilo je i goriva, 20 litara po autu mjesečno, jedan dan voze parni, drugi dan neparni. Da ne spominjem onu stariju tradiciju Đure Pucara, Uglješe Danilovića, Osmana Karabegovića, Vlade Šegrta i sličnih demokrata i liberala, što su u poratnim godinama s istim žarom smicali i ljude i koze.

Pred sami kraj komunističkog režima, 1987. godine, na devetom, pretposljednjem kongresu, donesena je rezolucija u kojoj piše i sljedeće: “Zadatak je marksističke stvaralačke kritike da, u okviru estetskog pluralizma kao oblika slobode stvaralaštva, ne dopusti da se krijumčari ideološki i politički pluralizam nacionalističkog, građanskog ili bilo kojeg drugog antikomunističkog tipa.” Estetski pluralizam? To je kao da biraš koga ćeš od gore nabrojenih klasika čitati: poeziju Đure Pucara, prozu Osmana Karabegovića, političku teoriju Uglješe Danilovića ili sabrana djela Nijaza Durakovića. Ništa od svega toga, bila su to samo lupetanja čiji je smisao bio gradnja legitimiteta za puno jednostavnije i konkretnije stvari.

Naime, nakon svih tih ideoloških eskapada i sve revolucionarne isključivosti i zagriženosti, u fusnoti je zabilježeno da je prema podacima Službe društvenog knjigovodstva “posljednjih godina kod svakog drugog korisnika društvenih sredstava nađena povreda zakonskih propisa”. Drugovi su krali! Drugovi su nemilice krali, pljačkali, utajivali, krijumčarili, otimali, krivotvorili i baš ih je bilo briga što piše u službenom glasilu Saveza socijalističkog radnog naroda.

Toliko ih nije bilo briga da su nakon svega dopustili da te novine kupi lokalni pivar i da ih uređuje Vildana Selimbegović. U Sarajevu bez sumnje ima pametnih ljudi koji bi bili u stanju napraviti dobre novine, ali gazdi treba netko bez morala i skrupula, netko tko će oblatiti i diskvalificirati političku i poslovnu konkurenciju. Ona nije imala problema s profesionalnom etikom ili osobnim moralom.

Bez oklijevanja je prisvajala, potpisivala i objavljivala razne paraobavještajne uratke kao svoje “istraživačke” tekstove. Bio je to vrhunac podlosti i dojavničkog novinarstva, u Sarajevu odavno poznatog kao “vildanovština”. Koliko god sam ja bio obavještajac, još više je ona bila “paraobavještajka”.

Vildana Selimbegović je u skladu s opisanim moralnim dometima i intelektualnim sposobnostima te s tradicijom lista koji uređuje zaključila kako petorica od šestorice Hrvata koji su osuđeni pred Haškim tribunalom danas “okajavaju i Lučićeve grijehe”. Dodala je i kako je general Praljak “popio otrov u haškoj sudnici” kako bi neki drugi generali, a tu aludira na mene, “bili zbrinuti u zagrebačkim institutima”. Doista jeziva optužba, bilo bi krajnje nemoralno ne osvrnuti se na nju i ne vidjeti na čemu se temelji. Koji su to “Lučićevi grijesi”? Prvi moj grijeh, po ocjeni Vildane Selimbegović, jest taj što sam “u septembru 1993. zapovjednim tonom” tražio od upravitelja vojnog zatvora da dvojici djelatnika SIS-a omogući “nesmetan uvid u stanje u zatvoru”.

Činjenica je da sam u više navrata tražio trenutačno oslobađanje zatvorenika iz Gabele i Dretelja, a ponekad i pojedinačno oslobađanje nekih od njih. U tom kontekstu sam 19. rujna 1993. tražio “nesmetan uvid u stanje u zatvoru”.

Imalo inteligentan analitičar shvatio bi na temelju “zapovjednog tona zahtjeva za nesmetan uvid” da je do tada bilo smetnji i da nije bilo moguće dobiti realan uvid u stanje. Vjerujem da bih i uspio u svom naumu da muslimanski vojni i politički vrh nije tih dana pokrenuo operaciju “Neretva 93.” koju je vodio Sefer Halilović, a kojem je Vildana Selimbegović pisala i uređivala memoare. Ne znam je li i ona sudjelovala u koljačkom pohodu od Trusine do Grabovice i južnije, ali  je teško vjerovati da ne zna ništa o tome.

Drugi moj “grijeh” je u tome što sam u prosincu 1993. “revnosno, na 24 stranice potpisao i u Zagreb poslao saznanja o kriminalnim radnjama na području Hrvatske zajednice Herceg-Bosne”. Radilo se o podacima prikupljenim s terena, neki su iz sudske ili policijske evidencije, a neki su obavještajni podaci manje ili veće pouzdanosti, koje je tek trebalo provjeriti.

Vrijeme je pokazalo da je veći dio informacija bio točan, dok se za dio utvrdilo da nisu točni. Takvo zbirno izvješće poslano je i u Zagreb jer se dio osumnjičenih za počinjena kaznena djela kretao i po Hrvatskoj pa je bilo uobičajeno i opravdano nadzirati njihovo djelovanje. To izvješće, kao i brojna njemu slična, pokazuju da sam svoj posao radio odgovorno i časno.

Istraživao sam sva kaznena djela bez obzira na to tko je počinitelj. Volio bih vidjeti da je netko radio nešto slično u Sarajevu, da ne spominjemo dio središnje Bosne pod kontrolom Armije BiH ili sjevernu Hercegovinu. Upravo to dokazuje da nije bilo nikakvog “udruženog zločinačkog poduhvata” kojem bih pripadao, jer kakva bi to bila “zločinačka organizacija” koja istražuje i dokumentira “svoje zločine” i još šalje izvješća o tome.

Nije dovoljno biti glup, treba biti pokvaren pa optužiti policajca odnosno obavještajca za zločine koje je istraživao i otkrivao. Naravno, postoji i drugo objašnjenje tipično za šoviniste ograničenog intelekta i nikakva morala: Svi ste vi isti, svi ste vi fašisti, što god radili i kako god se ponašali. Vrhunac podlosti i zloće vidim u rečenici: “u njegovom svijetu uniformirana lica mogu silovati žene, ali žene ne mogu dobiti priliku da misle svojom glavom.”

Koja jeftina upotreba kriminalističkog dosjea i silovanih žena, koja kukavička i podla insinuacija. Ili je to možda vrhunac gluposti nekoga tko doista ne misli svojom glavom, nego postupa po davno postavljenim propagandnim obrascima. Na seminaru za radnike Udbe, u svijetu Vildane Selimbegović, održanom u Sarajevu nekoliko godina prije njezina rođenja utvrđene su teze o “primjeni zakonskih propisa u vezi politike gonjenja klera”. U njima je definirano i kazneno djelo “neprijateljske propagande” iz članka 118. Kaznenog zakona. Djelatnicima Udbe je objašnjeno: “Neprijateljska propaganda je iznošenje i prenošenje izvjesnih činjenica upravljenih na pridobivanje pristalica za nešto…

Za postojanje djela nije bitno da li se iznose istinite ili lažne činjenice, nego je bitno zašto se te činjenice iznose i u kojoj su mjeri one podobne da se njihovim iznošenjem postigne ono što se želi…” To je ta tradicija koju baštini i slijedi dnevni list Oslobođenje.

Unutar te i takve tradicije, kao Hrvat svjestan svoga identiteta, ja sam neprijatelj bez obzira na to pišem li istinu ili ne i bez obzira na to jesam li sprečavao ili činio zločine. Jer ja sam taj drugi i drugačiji, a moje su želje suprotstavljene njihovim. Znam da je to tako, i ne pokušavam stvari zvati drugim imenom. Mi smo bili i zauvijek ćemo ostati na suprotnim stranama, toliko suprotnim i suprotstavljenim da je i svaka daljnja rasprava besmislena, piše Ivo Lučić za Globus.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari