Pratite nas

Reagiranja

HRVATSKE ŽRTVE: GORNJE JAME, GLINA, RATNI TROFEJ DJEČJA PLETENICA

Objavljeno

na

U Gornjim Jamama nedaleko od Gline domaći su Srbi, pripadnici zloglasne vojne postrojbe tzv. Republike Srpske Krajine – »Šiltovi«, 11. prosinca 1991. ubili petnaestero Hrvata među kojima je bilo troje malodobne djece. Među žrtvama bile su tri obitelji.

gornjejameU jednoj su ubijeni: roditelji Nikola i Marica Fabac s njihove dvije kćeri: osmogodišnjom Nikolinom i četrnaestogodišnjom Željkom, u drugoj: otac Janko Fabac sa sinovima Stjepanom i Ivom, i u trećoj: majka Slavica Dvorneković s desetogodišnjim sinom Darkom i roditeljima Matom i Katom. Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika: države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i sl., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem onoliku kada su se natjecali oko nekoliko polupanih prozora.

»Djeca su ures svijeta« – poznati je slogan koji ukratko i dojmljivo opisuje svu bezazlenost i ljepotu, nevinost i naivnost, začuđenost i zadivljenost svakog djeteta u susretu sa svijetom oko sebe. Takva je bila i mala Nikolina Fabac u Gornjim Jamama, u malome selu smještenom u prekrasnom brdovitom dijelu Banovine nedaleko od Gline. Bila je sretna osmogodišnja djevojčica jer ju je svakoga jutra nakon sna dočekivao njoj najdraži osmijeh na svijetu majke Marice. Smijala se glasno svakom nespretnom pokretu razigranog janjeta u dvorištu, mazila se s tatom Nikolom u njegovim prilično rijetkim slobodnim trenucima, divila se žarkožutim jaglacima koji bi svakoga proljeća preplavili selo, igrala se sa starijom četrnaestogodišnjom sestrom Željkom, ponosno nosila bogato izvezenu narodnu nošnju za blagdane u crkvi Ranjenog Isusa u susjednoj Maloj Solini.I svi su je seljani rado viđali i primali jer je svagdje pronosila onaj posebno bezbrižan, neopterećen i lepršav dječji odnos prema stvarnosti, koji toliko nedostaje svijetu odraslih. S ostalom malobrojnim djecom bila je doista pravi ures Gornjih Jama. I anđeli su se, čini se, na nebu radovali tim svagdašnjim idiličnim prizorima na tom komadiću zemlje hrvatske.

Đukićevo pismeno »jamstvo«

Međutim, zvijeri uobličene u ljudske spodobe, nisu g. 1991. više mogle prikrivati godinama zatomljenu i hranjenu mržnju. Bila im je mrska činjenica da četrdesetak Hrvata živi svoju običnu seosku svakidašnjicu, tamo pored njih, u njihovu susjedstvu. Ništa im hrvatsko nije bilo sveto, ništa vrijedno… Domaći Srbi, donedavni susjedi, školski prijatelji, znanci na radnome mjestu, do zuba naoružani, kao pripadnici novoosnovane vojne postrojbe tzv. Republike Srpske Krajine – »šiltovi«, koji su bili pod zapovjedništvom samoproglašenog vođe Siniše Martića, upali su 11. prosinca 1991. u mirne Gornje Jame. Zatekli su nekoliko Hrvata koji su poslušali nagovaranje Bože Đukića da ostanu u domovima. Potpisao im je čak i nekakvo pismeno »jamstvo« dva mjeseca ranije da im se ništa dogoditi neće, kad je s istomišljenicima iseljavao većinu srpskih seljana u Glinu.

»Šiltovi« su unaprijed točno znali što im je cilj, sabrali su dvanaestero bespomoćnih seljana, među kojima je bilo i troje malodobne djece: malu Nikolinu, sestru joj Željku i desetogodišnjeg susjeda Darka Dvornekovića, te ih nagurali u kuću Mate Kirete. Dok su se oni stisnuti u jednoj sobi tresli od straha naslućujući što ih čeka, »šiltovi« su se dogovarali o detaljima monstruoznog plana. No, pedesetogodišnji Srbin Gojko Pavlović, koji je ipak ostao u selu sa susjedima Hrvatima, žestoko se usprotivio njegovoj provedbi uporno ponavljajući kako uhićenici nikada nikome nisu nikakvo zlo učinili. Osim toga, vikao je, među njima je troje djece! Rafal iz strojnice brzo je prekinuo mučnu raspravu, koja je uniformiranim ljudima već počela ići na živce. Gojkova je duša poletjela ususret anđelima, koji su i sami zanijemjeli od straha promatrajući strašni prizor na komadiću zemlje hrvatske. I samo oni jedini znaju što se dogodilo seljanima zatvorenima u Kiretinoj sobi.

Koliko god strašno i jezivo bilo napisati, izreći ili samo pomisliti, možemo se nadati da su mala Nikolina i starija joj sestra Željka ubijene odmah. Jer bio je to dan kada su i anđeli plakali. Osim Nikolinine obitelji, ubijen je i mali Darko s majkom Slavicom Dvorneković, djedom Matom i bakom Katom, starica Mara Kuštreba, te tri Hrvatice koje su se zatekle u selu, što znači da je zvijerima uobličenima u ljudske spodobe jedino mjerilo ubijanja bila pripadnost hrvatskome narodu. Tako su ubijene: Milka Rastovski iz Donjih Jama, Jela Vrbanac iz Hađera i Jaga Cestarić iz Male Soline. Otac Janko Fabac s odraslim sinovima Stjepanom i Ivom ubijeni su malo dalje kod škole. Sve su žrtve u Kiretinoj kući potom zapaljene kao i cijelo selo.

O selu kojeg više nema – osim na tabli

Hrvatski branitelj Ivica Kuštreba, kojemu je spomenutog dana ubijena šezdeset dvogodišnja majka Mara, u dopisu Gradskome poglavarstvu Gline od 2. svibnja 2006. napisao je da je osim petnaest civila u Gornjim Jamama ubijeno i u obližnjim Donjim Jamama njih devetnaest. Iznio je prijedlog-zamolbu da im se podigne zajedničko spomen-obilježje da zločini, kako je doslovce napisao, »ne padnu u zaborav, što bi bilo tužno i tragično«. Nažalost, do danas još nije dobio nikakvog odgovora a teško je i povjerovati da će u predstojećim predizbornim mjesecima netko od mjerodavnih zbog prevelikih stranačkih obveza naći vremena za to.

Tako se danas o Gornjim Jamama još može govoriti samo kao o selu kojeg više nema jer jedini trag o njemu je cestovni natpis u Prekopi prije Gline. Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika: države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i dr., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem onoliku kao kada su se natjecali oko nekoliko polupanih prozora.

Ratni trofej – dječja pletenica

Osim toga, zločinci se mirno šeću jer za njih već petnaest godina nitko i ne pita, usprkos tomu što se jedan od njih svojedobno hvalio da je Željki odrezao pletenicu kao ratni trofej. Spomenuti Martić i Đukić, kao i prvi čovjek okupirane glinske općine dr. Dušan Jović, žive bezbrižno u Srbiji, obavljaju svoje svakodnevne poslove, provode slobodne trenutke u ugodnom obiteljskom i prijateljskom ozračju. Branitelj Kuštreba sjeća se susreta s dr. Jovićem u Glini malo prije srpskih napada i njegovih ciničnih riječi: »Ovo ne može bez rata, al\’ će barem bit hrvatskih kuća za sto maraka!« Neki od njih, možda, dolaze, po hrvatske dokumente tražeći odštetu, mirovine, prava… A neki i nemaju potrebu dolaziti jer su ostali. No, Kuštreba će, prema vlastitim riječima, do kraja života uporno i ustrajno tražiti i raspitivati se o imenu i prezimenu ubojice njegove majke, i u tome ga nitko i ništa ne može spriječiti.

Povremeno će iz Prekope automobilom odlaziti uništenim šumskim putem prepunim jamama prema Gornjim Jamama, na kojemu se još mogu pronaći razasuti ostaci opekâ, kamena i podnih ploča iz porušene glinske crkve. Potom će na nekadašnjem zgarištu, na mjestu nekadašnje kuće u nekadašnjem selu, zaraslome grmljem, šibljem i raslinjem, zapaliti crveno-bijelo-plavu svijeću. Hrvatskom branitelju koji je prošao ratni pakao za Hrvatsku omaknut će se suza pri pomisli na majku Maru samo ako bude sam. Jer dobro zna da su to trenuci kada ona strpljivo sluša njegovu muku, osjeća njegovu bol i tugu, razumije njegovu ranjenu i razderanu dušu, ali mu i govori utješne majčinske riječi.

Tomislav Vuković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Zbog čega Hrvati plaćaju, a agresori se oglušuju na ratnu odštetu

Objavljeno

na

Republika Hrvatska je u više navrata isplatila odštetu djeci ili obitelji ubijenih Srba u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Prvi puta je to uradila još početkom 2013. kad je u građanskoj parnici priznala odgovornost za zločine počinjene tijekom i nakon Vojno-redarstvene operacije Oluja 95. Djeci srpskih supružnika Berić iz sela Varivode, Općinski sud u Kninu dosudio je odštetu od 72.000 eura.

Oštećeni su izjavili da su djelomično zadovoljni. Prema tadašnjem mišljenju nevladinih udruga, istraga  u ovom slučaju nikada nije temeljito provedena. Za zločin su bila optužena šestorica hrvatskih vojnika, no postupak je obustavljen zbog nedostatka dokaza, pa se i dalje ne zna tko je za njega odgovoran.

To je tek jedan primjer u kojem je odštetu za ratni zločin Srbima platila Hrvatska, a takvih priča ima još. Obično Republika Hrvatska plati, a nakon toga traži povrat sredstava od onih koji su osuđeni, a u vrijeme Domovinskoga rata bili su na strani pobjednika.

Znači, mi Srbima, odnosno agresoru na Republiku Hrvatsku plaćamo i odštete, što je van svake pameti! Nu, još nismo čuli da je recimo Beograd, odakle je i krenula velikosrpska agresija za bilo koji ratni zločin nad nevinim hrvatskim civilima platio samo jedan euro odštete!

Evo, sada su identificirali škabrnjskog krvnika Zorana Tadića, koji se tereti da je kriv za teška ubojstva, da je zvjerski pobio 43 nevinih Hrvata u Škabrnji, pretežno žene, starce i djecu, ali i zarobljene branitelje ovoga mjesta.

Hoće li i njihovi najmiliji dobiti odštetu?

A što je s nevino pobijenim Hrvatima u Vukovaru, Voćinu, Lipiku, Pakracu, Osijeku, Lovasu, Tovarniku, Saborskom, Gospiću, Šibeniku, Dubrovniku, Splitu, Karlovcu, Kninu, Ogulinu, Vinkovcima, Županji, Slavonskom Brodu…?

Hoće li odštetu dobiti i obitelji pobijenih i prognanih Hrvata iz Bosanske Posavine?

Zakon je navodno jednak za sve, a zločin je navodno – zločin!

Ili se to nama samo tako čini?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Logoraši tvrde da su zbog Pupovca dobivali teške batine

Objavljeno

na

Objavio

Foto: dnevno.hr

Naime, u vrijeme kada je Milorad Pupovac javno iznosio optužbe protiv Hrvatske, hrvatski branitelji i civili, trpjeli su teške batine i mučenja u srpskim logorima. Mnogi od njih, nikada se nisu vratili u Hrvatsku, a i danas se vode kao nestali.

U veljači 1992, Milorad Pupovac, javno je iznio teške optužbe na račun Hrvatske. Između ostalog, tada je rekao da je u Hrvatskoj 11 000 srpske djece pokršteno.

Franjo Kuharić, tražio je da se informacije provjere a ugledni grkokatolički svećenik, novinar i intelektualac, Živko Kustić, rezolutno je tvrdio, da se nije susreo s niti jednim takvim slučajem.

Zagrebačko okružno tužiteljstvo, podignulo je u svibnju iste godine optužni prijedlog protiv Milorada Pupovca i to radi širenja lažnih vijesti, no od kaznenog progona, navodno ga je spasio predsjednik Franjo Tuđman.

Izjava Milorada Pupovca o pokrštavanju srpske djece, godinama je poznata hrvatskoj javnosti, ali sve do sada, nitko nije javno iznosio njene posljedice.

Nakon što se gradonačelnik Vukovara, Ivan Penava, našao pod salvom optužbi zbog objavljivanja snimke školaraca srpske nacionalnosti, koji se nisu ustali na sviranje hrvatske himne, oglasili su se i logoraši, žrtve mučenja i premlaćivanja u srpskim koncentracijskim logorima, piše dnevno.hr

Naime, u vrijeme kada je Milorad Pupovac javno iznosio optužbe protiv Hrvatske, hrvatski branitelji i civili, trpjeli su teške batine i mučenja u srpskim logorima. Mnogi od njih, nikada se nisu vratili u Hrvatsku, a i danas se vode kao nestali.

Vrlo vjerojatno, mučiteljima nije trebalo posebno poticaja, no logoraši sada tvrde kako je i Milorad Pupovac dao doprinos nečovječnom tretmanu u logorima. Za dokazivanje direktne veze, nužna su svjedočanstva preživjelih logoraša koji smatraju kako će Pupovac izbjeći kazneni progon, ali ipak žele da se sazna istina.

18.01.2019. Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, ogranak Vukovar, objavilo je pismenu izjavu o povezanosti izjava Milorada Pupovca s njihovim stradanjima u srpskim logorima.

Ovom prilikom, objavljujemo spomenutu izjavu, koju potpisuje predsjednik ogranka, Zdravko Komšić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari