Pratite nas

Reagiranja

HRVATSKE ŽRTVE: GORNJE JAME, GLINA, RATNI TROFEJ DJEČJA PLETENICA

Objavljeno

na

U Gornjim Jamama nedaleko od Gline domaći su Srbi, pripadnici zloglasne vojne postrojbe tzv. Republike Srpske Krajine – »Šiltovi«, 11. prosinca 1991. ubili petnaestero Hrvata među kojima je bilo troje malodobne djece. Među žrtvama bile su tri obitelji.

gornjejameU jednoj su ubijeni: roditelji Nikola i Marica Fabac s njihove dvije kćeri: osmogodišnjom Nikolinom i četrnaestogodišnjom Željkom, u drugoj: otac Janko Fabac sa sinovima Stjepanom i Ivom, i u trećoj: majka Slavica Dvorneković s desetogodišnjim sinom Darkom i roditeljima Matom i Katom. Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika: države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i sl., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem onoliku kada su se natjecali oko nekoliko polupanih prozora.

»Djeca su ures svijeta« – poznati je slogan koji ukratko i dojmljivo opisuje svu bezazlenost i ljepotu, nevinost i naivnost, začuđenost i zadivljenost svakog djeteta u susretu sa svijetom oko sebe. Takva je bila i mala Nikolina Fabac u Gornjim Jamama, u malome selu smještenom u prekrasnom brdovitom dijelu Banovine nedaleko od Gline. Bila je sretna osmogodišnja djevojčica jer ju je svakoga jutra nakon sna dočekivao njoj najdraži osmijeh na svijetu majke Marice. Smijala se glasno svakom nespretnom pokretu razigranog janjeta u dvorištu, mazila se s tatom Nikolom u njegovim prilično rijetkim slobodnim trenucima, divila se žarkožutim jaglacima koji bi svakoga proljeća preplavili selo, igrala se sa starijom četrnaestogodišnjom sestrom Željkom, ponosno nosila bogato izvezenu narodnu nošnju za blagdane u crkvi Ranjenog Isusa u susjednoj Maloj Solini.I svi su je seljani rado viđali i primali jer je svagdje pronosila onaj posebno bezbrižan, neopterećen i lepršav dječji odnos prema stvarnosti, koji toliko nedostaje svijetu odraslih. S ostalom malobrojnim djecom bila je doista pravi ures Gornjih Jama. I anđeli su se, čini se, na nebu radovali tim svagdašnjim idiličnim prizorima na tom komadiću zemlje hrvatske.

Đukićevo pismeno »jamstvo«

Međutim, zvijeri uobličene u ljudske spodobe, nisu g. 1991. više mogle prikrivati godinama zatomljenu i hranjenu mržnju. Bila im je mrska činjenica da četrdesetak Hrvata živi svoju običnu seosku svakidašnjicu, tamo pored njih, u njihovu susjedstvu. Ništa im hrvatsko nije bilo sveto, ništa vrijedno… Domaći Srbi, donedavni susjedi, školski prijatelji, znanci na radnome mjestu, do zuba naoružani, kao pripadnici novoosnovane vojne postrojbe tzv. Republike Srpske Krajine – »šiltovi«, koji su bili pod zapovjedništvom samoproglašenog vođe Siniše Martića, upali su 11. prosinca 1991. u mirne Gornje Jame. Zatekli su nekoliko Hrvata koji su poslušali nagovaranje Bože Đukića da ostanu u domovima. Potpisao im je čak i nekakvo pismeno »jamstvo« dva mjeseca ranije da im se ništa dogoditi neće, kad je s istomišljenicima iseljavao većinu srpskih seljana u Glinu.

»Šiltovi« su unaprijed točno znali što im je cilj, sabrali su dvanaestero bespomoćnih seljana, među kojima je bilo i troje malodobne djece: malu Nikolinu, sestru joj Željku i desetogodišnjeg susjeda Darka Dvornekovića, te ih nagurali u kuću Mate Kirete. Dok su se oni stisnuti u jednoj sobi tresli od straha naslućujući što ih čeka, »šiltovi« su se dogovarali o detaljima monstruoznog plana. No, pedesetogodišnji Srbin Gojko Pavlović, koji je ipak ostao u selu sa susjedima Hrvatima, žestoko se usprotivio njegovoj provedbi uporno ponavljajući kako uhićenici nikada nikome nisu nikakvo zlo učinili. Osim toga, vikao je, među njima je troje djece! Rafal iz strojnice brzo je prekinuo mučnu raspravu, koja je uniformiranim ljudima već počela ići na živce. Gojkova je duša poletjela ususret anđelima, koji su i sami zanijemjeli od straha promatrajući strašni prizor na komadiću zemlje hrvatske. I samo oni jedini znaju što se dogodilo seljanima zatvorenima u Kiretinoj sobi.

Koliko god strašno i jezivo bilo napisati, izreći ili samo pomisliti, možemo se nadati da su mala Nikolina i starija joj sestra Željka ubijene odmah. Jer bio je to dan kada su i anđeli plakali. Osim Nikolinine obitelji, ubijen je i mali Darko s majkom Slavicom Dvorneković, djedom Matom i bakom Katom, starica Mara Kuštreba, te tri Hrvatice koje su se zatekle u selu, što znači da je zvijerima uobličenima u ljudske spodobe jedino mjerilo ubijanja bila pripadnost hrvatskome narodu. Tako su ubijene: Milka Rastovski iz Donjih Jama, Jela Vrbanac iz Hađera i Jaga Cestarić iz Male Soline. Otac Janko Fabac s odraslim sinovima Stjepanom i Ivom ubijeni su malo dalje kod škole. Sve su žrtve u Kiretinoj kući potom zapaljene kao i cijelo selo.

O selu kojeg više nema – osim na tabli

Hrvatski branitelj Ivica Kuštreba, kojemu je spomenutog dana ubijena šezdeset dvogodišnja majka Mara, u dopisu Gradskome poglavarstvu Gline od 2. svibnja 2006. napisao je da je osim petnaest civila u Gornjim Jamama ubijeno i u obližnjim Donjim Jamama njih devetnaest. Iznio je prijedlog-zamolbu da im se podigne zajedničko spomen-obilježje da zločini, kako je doslovce napisao, »ne padnu u zaborav, što bi bilo tužno i tragično«. Nažalost, do danas još nije dobio nikakvog odgovora a teško je i povjerovati da će u predstojećim predizbornim mjesecima netko od mjerodavnih zbog prevelikih stranačkih obveza naći vremena za to.

Tako se danas o Gornjim Jamama još može govoriti samo kao o selu kojeg više nema jer jedini trag o njemu je cestovni natpis u Prekopi prije Gline. Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika: države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i dr., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem onoliku kao kada su se natjecali oko nekoliko polupanih prozora.

Ratni trofej – dječja pletenica

Osim toga, zločinci se mirno šeću jer za njih već petnaest godina nitko i ne pita, usprkos tomu što se jedan od njih svojedobno hvalio da je Željki odrezao pletenicu kao ratni trofej. Spomenuti Martić i Đukić, kao i prvi čovjek okupirane glinske općine dr. Dušan Jović, žive bezbrižno u Srbiji, obavljaju svoje svakodnevne poslove, provode slobodne trenutke u ugodnom obiteljskom i prijateljskom ozračju. Branitelj Kuštreba sjeća se susreta s dr. Jovićem u Glini malo prije srpskih napada i njegovih ciničnih riječi: »Ovo ne može bez rata, al\’ će barem bit hrvatskih kuća za sto maraka!« Neki od njih, možda, dolaze, po hrvatske dokumente tražeći odštetu, mirovine, prava… A neki i nemaju potrebu dolaziti jer su ostali. No, Kuštreba će, prema vlastitim riječima, do kraja života uporno i ustrajno tražiti i raspitivati se o imenu i prezimenu ubojice njegove majke, i u tome ga nitko i ništa ne može spriječiti.

Povremeno će iz Prekope automobilom odlaziti uništenim šumskim putem prepunim jamama prema Gornjim Jamama, na kojemu se još mogu pronaći razasuti ostaci opekâ, kamena i podnih ploča iz porušene glinske crkve. Potom će na nekadašnjem zgarištu, na mjestu nekadašnje kuće u nekadašnjem selu, zaraslome grmljem, šibljem i raslinjem, zapaliti crveno-bijelo-plavu svijeću. Hrvatskom branitelju koji je prošao ratni pakao za Hrvatsku omaknut će se suza pri pomisli na majku Maru samo ako bude sam. Jer dobro zna da su to trenuci kada ona strpljivo sluša njegovu muku, osjeća njegovu bol i tugu, razumije njegovu ranjenu i razderanu dušu, ali mu i govori utješne majčinske riječi.

Tomislav Vuković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Predrag Mišić: Proglas svim Srbima u domovini jednoj i jedinoj Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

U moru komentara, razloga, razglabanja
Pitam se kad nam se to dogodilo. Svi skočili na zadnje noge, ritaju se.

O jednoj običnoj kafanskoj tučnjavi raspravlja europa, Miki poziva američke nosače zrakoplova da stanu u obranu srpske nejači.
Njih troje dobilo po tamburi, zasluženo ili ne

Što bi rekla ona kad dobijem izvješće od policije komentirat ću.
Što mi je ok
Alo pa jučer je jedna od najmladjih žrtava
Ovčare imala rođendan Igor Kačić
Tko je Irenu upitao kako je
Prekjučer je Luka Andrijanić.

Stotine tisuća izjava od Milorada Pupovca o ugroženosti Srba
Vučića, Daćića, k…, palca

Vrli novinarčića, da nije bilo Velimira Bujanca o meni i deset tisuća mojih sunarodnjaka se nebi nikad čulo u medijima
Reći će neki pere me ego
Ne nego je to istina.

Ovo je proglas svim mojim sunarodnjacima moramo se riješiti sotone od velikosrba
Moramo se jevno distancirati od SDSS i Milorada Pupovca, svojom politikom nas vodi u propast.

Hrvatski Narod nas je odvojio od četnika
Vrijeme je da mi učinimo to
Sa Hrvatskim narodom možemo i hoćemo

Na nama je da se riješimo sotone. Zapitajte se hoće li naša djeca ŽIVOT ILI SUŽIVOT
JA HOĆU ŽIVOT U NAŠOJ DOMOVINI
Neću nikakvu matičnu domovinu
Hrvatska je naš dom i domovina
Dignite svoj glas

Branite je mišlju, riječju i djelom

Predrag Mišić Peđa

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Sjećate li se kako je i kada patrijarh Pavle pozivao Srbe na oružje?

Objavljeno

na

Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Hrvatske Aleksandar Tolnauer, kako piše beogradski portal Politika, (23.8.2019.), smatra da su Srbi manjina u Hrvatskoj koja je najizloženija napadima iz mržnje, netolerancije, dodajući da to kod Srba stvara nesigurnost i da su uplašeni.

Također prema njegovu viđenju, Hrvatska mora mnoge stvari mijenjati, naročito u obrazovanom sistemu po pitanju povijesti.

-„Mora se promijeniti nedopustivo koketiranje sa jednom sramnom prošlošću od koje bi se svatko normalan postidio, a to je jedan veliki dio koketiranja sa prošlošću i simpatijama prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), koje hrvatska vlada apsolutno ne podržava“, poručio je Tolnauer.

Svi ti i takvi koji se danas zalažu za neku drugu politiku, koji nas neprestano vraćaju u daleku prošlost, prvo se ipak moraju sjetiti što je i kako bilo 1991. Naime, ni mjesec dana prije okupacije Vukovara (26. listopada 1991.) beogradska Politika je objavila pismo patrijarha Srpske pravoslavne crkve g. Pavla, predsjedniku mirovne konferencije u Haagu Lordu Carringtonu. U njemu se  ističe:

„Srpska pravoslavna crkva zabrinuta je za sudbinu srpskog naroda u ovom  prelomnom času. Po drugi put u ovom veku srpski narod je suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija  na kojima je vekovima živio. Prvi put se to dogodilo tokom Drugog svjetskog rata pod takozvanom Nezavisnom Državom Hrvatskom, kvislinškom i i fašističkom tvorevinom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Tom prilikom preko 700.000 Srba zaklano je i umoreno na drugi po pravilu  svirep način u Jasenovcu, drugim logorima smrti i brojnim jamama i ponorima u kojima neki od njih i danas počivaju, a poneki iz jama izbavljeni još i danas svedoče sa tog stradanja i pakla. Sve ovo je činjeno prema programu stvaranja  etnički čiste Hrvatske i zatiranja svih Srba… Bitan deo tog zločinačkog nauma bilo je nasilno pokrštavanje pravoslavnih Srba što je sprovodila katolička crkva u Hrvatskoj.“

U nastavku pisma  patrijarh Pavle tvrdi da je nakon proglašenja NDH započelo novo, a po mogućim posljedicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj.

„Ti naši sunarodnici iste vere i iste krvi suočeni su sa sledećim kobnim izborom . Ili će se oružjem u ruci  izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te „nove NDH“ pre ili posle isele. Trećega nema. Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajeva…“, kazao je, a zatim uz ostalo nadodao i ovo:  

„Vreme je da se shvati da žrtva genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući vinovnici, ne mogu više živeti zajedno…Srbi su međutim bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima, doduše u okviru Jugoslavije kao zajedničke države u kojoj je Hrvatska bila samo jedna od šest  federalnih jedinica. Granice te Hrvatske nisu  ni istorijske, ni etničke, nego određene voljom  Josipa Broza Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti. Onog trenutka kada su Hrvati proglasili  nezavisnost takve Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su koristeći  to isto pravo naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja odlučili da žive u krnjoj Jugoslaviji, odnosno u državi u kojoj će biti matica srpskog naroda. U protivnom, pre ili posle, bili bi izloženi  zatiranju svog  nacionalnog identiteta, svoje vere i imena a možda i progonstvu  i fizičkom istrebljenju. Onima koji su vekovima unijatili i pokrštavali, a u Drugom svetskom ratu i fizički zatirali Srbe, samo zato što su Srbi i pravoslavci, više se ne može verovati. Tu strašnu istinu treba da shvate i svi dosadašnji Jugoslaveni i civilizovana Evropa“, poručio je srpski patrijarh.

Dakle, ovo pismo je pisano i objavljeno u vrijeme najžešćih srpskih napada na Republiku Hrvatsku, odnosno Vukovar, Osijek, Vinkovce, Županju, Lovas, Ilok,  Tovarnik, Dalj…. Prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve tada je dao „upute“ srbijanskim četnicima i zločinačkoj JNA što treba napraviti s tim krajem i Hrvatskom, jer, kako je tvrdio, „Srbi i Hrvati više ne mogu živjeti zajedno“.

U vrijeme obraćanja Lordu Carringtonu i svjetskom javnom mnijenju, diljem Hrvatske, a poglavito u Baranji više nije bilo ni jedne katoličke crkve koja nije „zaradila“ najmanje stotinu projektila.

Iznimno je strašno što se srpski patrijarh, poput recimo kardinala Kuharića,  nije založio  za mirno rješenje sukoba, već je poticao srpski narod da se s „oružjem u ruci izbori za opstanak u istoj državi s maticom srpskog naroda“.

Drugim riječima, umjesto da se bavimo srpskom i inom agresijom na Republiku Hrvatsku, Srbi neprestano okreću „pilu“, a u tome prednjači Milorad Pupovac, koji se s „3 ruke“ svaki puta ugura među one na vlasti,  koje financijski muze kao što se to radi s kravama.

Većina hrvatskih branitelja i stradalnika nije se ni rodila u vrijeme NDH, kao što ni razni pupovci nemaju veze s tim razdobljem. Oni nas svako malo navlače na NDH samo iz razloga da ih ne pitamo na kojoj su strani ratovali u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata (Pupovcu je navodno i brat bio na četničkoj strani.).

Nu, ako je tko ugrožen toliko godina nakon završetka Domovinskoga rata onda to u Hrvatskoj nikako nisu Srbi i Jugoslaveni, već  Hrvati, jer Srbi ili njihovi simpatizeri već su odavno zauzeli gotovo sve važnije pozicije u društvu, od gospodarstva, pa do medija, a dobrim dijelom, nažalost, i u politici.

Međutim, kako bilo da bilo, idemo sada malo raspravljati – što je patrijarh Pavle svojim otvorenim pismom (ni mjesec dana prije okupacije Vukovara) želio poručiti Hrvatima, i zašto ga je napisao baš u vrijeme najžešće agresije na Republiku Hrvatsku?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari