Pratite nas

Feljton

Hrvatski su antifašisti bili prevareni

Objavljeno

na

Čitavo desetljeće prije početka Dugoga svjetskog rata, ustaše su objektivno gledajući – neovisno o ideološkim razlikama – bili na istoj strani s komunistima, bar kad je u pitanju rušenje omražene tamnice jugoslovenskih naroda, zločinačke i diktatorske tvorevine, Kraljevine Jugoslavije (i po logici stvari isto tako i jedni i drugi suprotstavljeni monarhistima, uključujući i četnike kao najradikalnije eksponente kraljevskog režima i najvatrenije pristaše monarhije). Stoga i KPJ u to vrijeme ima prema ustašama (UHRO) blagonaklon stav i tretira ih kao saveznike. Postoji čitava arhiva koja potvrđuje kako su ustaše i komunisti koji su skupa robijali po kazamatima Kraljevine Jugoslavije čak uspostavljali zajedničke „komitete“ kako bi organizirano djelovali na ostvarivanju zajedničkih ciljeva, o čemu je svojedobno u emigraciji pisao i naš domoljub, emigrant i revolucionar Ante Bruno Bušić – na opće zgražanje jugoslavenskih komunističkih vlastodržaca koji su to krili kao zmija noge.

U knjizi koja je izašla godinu dana poslije njegova mučkog ubojstva (zahvaljujući bliskom mu prijatelju Rudolfu Arapoviću), objavljen je rad Brune Bušića pod naslovom: Hrvatski ustaše i komunisti (Nakladnik: Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada Uredio: Rudolf Arapović WASHINGTON, D. C. 1979; dostupno na: https://hrvatskoobrambenostivo.files.wordpress.com/2015/07/bruno-buc5a1ic487-hrvatski-ustac5a1e-i-komunisti.pdf)

Nas prvoj stranici naveden je Bušićev citat:

Oni kojima je u presudnim vremenima zatajila hrvatska svijest i ljudska savjest, tj. oni koji su hrvatskom ustaškom pokretu nastojali dati fašistička obilježja i oni koji su iz hrvatskih komunista nastojali istisnuti misao hrvatskog suvereniteta, nastoje potisnuti u zaborav stare postojane veze između hrvatskih ustaša i komunista, te prizivaju u sjećanje stare nesreće i zlokobne, prevladane opreke. Istinski hrvatski komunisti i ustaše podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etničkih granica.”

Na temelju čega je karizmatični revolucionar i nepomirljivi hrvatski nacionalist koji je svoj život posvetio borbi hrvatskoga naroda za slobodnu i samostalnu državu i na kraju ga i žrtvovao za taj cilj, donio ovakav zaključak?

Jedno je sasvim sigurno: Bruno ništa nije radio napamet i za sve što je pisao ili govorio imao je čvrst temelj – vjerodostojne izvore, pouzdane činjenice i dokumenta.

Uostalom, ova istina, ali i one o broju ratnih žrtava, jasenovačkom mitu i drugim zatamnjenim stranicama hrvatske povijesti što ih je tako otvoreno i bez zadrške iznosio na svjetlo dana, uzdrmale su diktatorski politički establishment  Jugoslavije – zato je i ubijen. Komunistički tirani I autokrati nikako nisu htjeli dopustiti da istina o prošlosti izađe na vidjelo, a njegova koncepcija pomirbe hrvatske emigracije na novom zajedničkom programu zaživi. Istina je bila najveća opasnost za njihov sustav koji je počivao na lažima i krivotvorinama.

O čemu nam to u svome radu piše Bruno?

U najkraćim crtama, spomenut ćemo samo neke od bitnih teza iz kojih se mogu izvući stanoviti zaključci, mada je za cjelovit uvid u ovu materiju ipak nužno pročitati te 42 stranice teksta koje mnogo toga otkrivaju. Evo nekih citata iz kojih doznajemo ono što je još uvijek nepoznato (ili barem nedovoljno poznato) široj javnosti:

“Brojni članci u Proleteru (završavali su parolama: ‘Dole velikosrpska vojno-fašistička diktatura! Živela radničko-seljačka vlada! Napolje sa srpskim činovnicima, žandarima i policijom! Za slobodu štampe, zbora i dogovora!’ (Proleter, br. 24, rujan 1932.), ‘Dolje bijeli teror velikosrpske vojno-fašističke diktature!’ (Proleter, br. 2, veljača 1933.), ‘Ne dajmo da fašisti i furtimaši mute i da razbijaju slogu hrvatskog naroda! Na rad! Na borbu! Hrvatski komunisti, u borbu za ostvarenje svih gore navedenih zadataka! Dokažimo i riječju i djelom, da smo mi pravi sinovi hrvatskog naroda! Dokažimo da mi volimo svoj narod i svoju domovinu!’ (Proleter, br. 12, studeni 1937.).

Napisi iz toga doba protiv ‘doklaćarenih šićardžija’ i svih neprijatelja kojipiju krv’ hrvatskom narodu (Ustaša) i poziv da se što prije obračunasa srpskim činovnicima, žandarima i policijom’ (Proleter) nije bio izraz nikakve isključivosti ili mržnje ustaša i komunista, nego borba ‘protiv svakog oblika nacionalnog ugnjetavanja sa strane srpskih zulumćara’ (Proleter, br. 26, rujan 1932.), a tvrdnja da je ‘doba papirnate i jezične borbe prošlo, da ništa nije koristilo’ (Ustaša) i da ‘ni jedan narod i ni jednu klasu ne može nitko osloboditi ako se oni sami svojom vlastitom borbom ne oslobode’ (Proleter) ostale su, nažalost, nepobitne povijesne činjenice sve do današnjih dana.

Na prijeratno pisanje Ustaše i Proletera u brojnim člancima nadovezalo se pisanje za vrijeme rata Vjesnika, glasila hrvatske jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte ili kraće rečeno partizanskog Vjesnika, kojega su uređivali hrvatski komunisti i iz kojega je nastao današnji zagrebački Vjesnik. Iz tih članaka mogli bismo navesti stranica podosta citata iz kojih se vidi da su hrvatski komunisti zaista mislili da će kroz klasno oslobođenje hrvatski narod postići i nacionalnu slobodu, koja mu je u fašističkomonarhističkoj Jugoslaviji bila potpuno zanijekana. Navodimo tek neke citate:

Radnička klasa Hrvatske je i za vrijeme ranijih jugoslavenskih vlada bila progonjena i izvrgnuta teroru. Osim što je kao dio hrvatskog naroda bila izložena raznim oblicima nacionalnog potlačivanja, protiv nje su u prvom redu bili upereni izvanredni zakoni i izvanredne mjere. (…) Radnička klasa Hrvatske, u savezu s hrvatskim seljaštvom, zadala (je) osjetljive udarce velikosrpskim hegemonistima i uvijek bila u prvim redovima borbe za nacionalnu slobodu i ravnopravnost.’ Vjesnik, br. 12., svibanj 1942.

Pasivnost, čekanje i računica nije osobina našeg naroda. (…) Hrvatski narod vjekovima se bori za slobodu. A sloboda se ne dobija, ukoliko je to istinska sloboda, na dar, za nju se treba boriti. (…) U narodno-oslobodilačku borbu mora danas da pristupi svaki Hrvat, koji imalo voli svoju rodnu grudu, svoje more, njive i planine… (…) Velikosrpska šovinistička klika uz svesrdnu pomoć okupatora naoštrila je svoje zube i usmjerila svoju borbu ponovno protiv hrvatskog naroda uz otvorenu i direktnu pomoć šake hrvatskih izroda.’ Vjesnik, broj 15, kolovoz 1942.” (Navedeni izvor, str. 7-8.; istaknuo: Z.P.)

Kako je vidljivo, u prvom dijelu citata navodi se ono što je objavljivalo službeno glasilo CK KPJ “Proleter” (izlazio od 1929 do 1942. godine, a jedno vrijeme uređivao ga je i sam J. B. Tito), potom se daje usporedan pregled parola i naslova što su ih objavili glasilo UHRO “Ustaša” i “Proleter” (iz čega je očito kako među njima nije bilo nikakve razlike u izričaju kad je riječ o osudi velikosrpske diktature, dilema kojim sredstvima je treba srušiti, kao ni kad je u pitanju odlučnost u zagovaranju nacionalne slobode za hrvatski narod, a isto to dokazuju I posljednja 2 dijela citata partizanskog “Vjesnika” iz svibnja i kolovoza 1942. godine.

Sljedeći je citat također vrlo zanimljiv i odnosi se na „Velebitski ustanak“:

“Proleter br. 28 iz prosinca 1932. na 2. i 3. stranici donosi izvještaj o toj ustaškoj akciji u članku pod naslovom ‘Ustaški pokret u hrvatskim krajevima’ u kojemu se kaže:

U posljednje vrijeme počinje da se širi osobito u Lici i sjevernoj Dalmaciji ustaški pokret protiv srpskih okupatorskih vlasti. Bilo je više sukoba između naoružanih ustaša i žandara. Među Šibenikom i Benkovcem ustaše su digli u zrak četiri žandarske kasarne. U sukobima u Lici zarobili su ustaše 5 žandara i odveli ih sobom kao taoce. Vlada je, da uguši pokret proglasila opsadno stanje u tim krajevima, poslala tamo 1400 žandara, tri bataljona vojske, dva kavalerijska odreda strojnih pušaka (mitraljeza) i jednu brdsku bateriju. Osim toga su poslati neregularni odredi takozvane ‘Narodne odbrane’ Koste Pećanca (srpski komite). Jugoslavenske torpednjače krstare među Rijekom i Splitom i najstrože paze da se iz Italije ne bi švercovalo oružje ustašama. Po selima ne smije se poslije 8 sati u veče izlaziti iz kuća, a kad neko hoće da nekamo putuje, mora moliti dozvolu vlasti. U vezi sa ustaškim pokretom hapse se ljudi po selima u masama. Javljaju iz Zagreba da tamo u policijskom zatvoru ima preko 150 seljaka iz Like, a osim toga oko 90 uhapšenih iz Zagreba radi zadušnica Hraniloviću. Kod Gline, gdje je nedavno bila seljačka pobuna bilo je prema vijestima odatle, 15 mrtvih i 16 ranjenih.

Iz svih tih vijesti – koje djelomično potvrđuje i službena agencija Avala – vidi se da situacija u Jugoslaviji postaje iz dana u dan sve ozbiljnija. Glad, bijeda i teror režima nad stanovništvom prevršili su već sve mjere i seljaci dovedeni do očaja bježe u šumu i sa puškom u ruci počinju da se bore protiv velikosrpskog zuluma. Iz okolnosti da ustaški pokret započinje u Lici i sjevernoj Dalmaciji – najsiromašnijim krajevima Jugoslavije – može se zaključiti da socijalno-ekonomski momenti igraju veliku ulogu u tom pokretu. Ali značenje nacionalnog momenta također je veliko, jer je pokret najviše razvijen u hrvatskim dijelovima Like i sjev. Dalmacije.

Komunistička Partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu. Dužnost je svih komunističkih organizacija i svakog komuniste da taj pokret potpomognu, organiziraju i predvode.’

U članku se nadalje kaže da je ‘borba za raširenje masovne baze ustaškog pokreta’ zadaća komunista, jer ‘velikosrpska vojno-fašistička diktatura ne može da se obori samo akcijama malih grupica ljudi bez učešća najširih masa’, te da ‘borba za nacionalno oslobođenje treba da bude ispunjena konkretnim sadržajem i da obuhvati pitanje zemlje, dugova, poreza, borbe protiv mjesnih bogataša-lihvara, škole itd.’ Članak završava tvrdnjom da se komunisti bore: protiv nacionalnog i socijalnog potlačivanja, za samoodređenje potlačenih naroda do otcjepljenja za vlast radnika i seljaka. Zbog toga oni uzimaju najaktivnijeg učešća u ustaškom pokretu i predvode taj pokret, vezujući borbu ustaša za nacionalno oslobođenje sa borbom širokih masa radnog naroda za rad, hljeb, zemlju i slobodu. Tri mjeseca kasnije u Proleteru, br. 3 za veljaču-ožujak 1933. potvrđeni su ovi raniji stavovi Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije u odnosu na ustaški pokret.” (isto, str. 13-15.; istaknuo: Z.P.)

“Zbog velikog odjeka u narodu i kasnijih političkih promjena koje su iz nje uslijedile velebitska akcija hrvatskih ustaša zabilježena je i u književnosti, pa i onoj nehrvatskoj. Tako srpski književnik Mladen Oljača (rođ. g. 1926.) u svom romanu Kozara (Svjetlost, Sarajevo 1973., str. 361.) piše, tobože prenoseći dnevnik ustaškog pukovnika Franjčevića (zapravo proslavljenog hrvatskog ustaškog pukovnika i krilnika Jure Francetića):

‘Nije lijepo da se hvalim, ali moram zapisati. Ja sam još 1932. u rujnu predvodio ustaški odred na Velebitu. Minirali smo vojarnu u selu Brušanima, četrnaestog rujna, na Jadovnom, tukli smo se sa žandarima po planini. Bila je paljba sa obje strane, prsa u prsa. Teško je ranjen Stipe Devčić, kojega nosimo. Da nam ne bi smetao, on se ubija bombom i tako se pridružuje ustašama što su ranije pali; Hraniloviću, Soldinu i Rosiću. Prenoćili smo u Rizvanuši, sa četiri ranjena, među seljacima koji su nam govorili: ‘Hrvatski narod trpi kao Krist na križu. Više vrijedi jedan ustaša, nego cijela srpska satnija’. Za večeru su nam donijeli krumpira, jaja, sira i mlijeka, a kad smo htjeli platiti, gotovo su se naljutili, a potom su krenuli s nama u trganje brzoglasnih žica. Poslije našeg odlaska u Italiju, žandarmi su pohvatali mnoge seljake s Velebita: vezali su ih lancima, tukli, mučili glađu i žeđu, sve u ime nasilnika i ciganina, kralja Aleksandra Karađorđevića, i pokazivali im ustašku kapu i ogrtač, što su ih pronašli na mrtvome Devčiću.’

Oljači, poput mnogih drugih komunista, dobro je poznato druženje ustaša i komunista, njihove međusobne simpatije, ideološka razmimoilaženja i razglabanja, kao i međusobna suradnja u zajedničkoj borbi protiv velikosrpske fašističke Jugoslavije.” (Bušić, str. 22-23.; istaknuo: Z.P.)

„U nastavku Oljača prepričava razgovor između krilnika Jure Francetića i poglavnika Ante Pavelića (s time što Francetića oslovaljava s „ustaški pukovnik Franjčević“ i ovaj događaj prepričava na temelju njegovih sjećanja). Čitatelj se ne može oteti dojmu da autor (Oljača) prema obojici gaji izvjesne simpatije. Riječ je o razgovoru u kojemu se Pavelić raspituje o suradnji ustaša I komunista, na što mu Francetić odgovara da su se jedni s drugima solidarizirali u vrijeme kad su štrajkali glađu u zatvorima (1934/35. – op. Z.P.), a sve radi postizanja zajedničkih ciljeva, a Pavelić u jednom trenutku kaže: ‘Tada su vam komunisti preoteli Balena i još neke‘, na što Francetić odgovara: ‘Da, Poglavniče…Tada je Balen prišao komunistima, pored Marušića i još nekih.’

Istina je, da su kroz te duge razgovore unutar zatvorskih zidina pojedini hrvatski borci kao Šime Balen, Marušić i drugi napustili ustaške redove i pridružili se komunistima. Međutim, bilo je i obrnutih slučajeva. Jedan od najboljih hrvatskih novinara Milivoj Magdić napustio je komuniste i pridružio se ustašama, pa je bio urednik Spremnosti, radi čega je kasnije bio osuđen na smrt i smaknut.” (Bušić, str. 23-24; istaknuo: Z.P.)

Bitan momenat koji je doprinio razlazu ustaša i komunista, bilo je napuštanje koncepta borbe za nacionalno oslobođenje od strane komunista – koji su upravo tu ideju od početka promovirali kao jednu od temeljnih i po toj osnovi pozivali narod da im se priključi „u borbi protiv okupatora“. No, pitanje je jesu li ikad takvo što uopće imali na umu. Oni su kao dio strogo centralizirane, internacionalne organizacije robovski podređene Kominterni i Moskvi, sanjali o „svjetskoj socijalističkoj revoluciji“, „ujedinjenju svih proletera“ i u Staljinu gledali boga, pa su im obećanja o tobožnjoj „nacionalnoj slobodi“ služila isključivo u propagandne svrhe s krajnjim ciljem pridobivanja „narodnih masa“ (kako su svojim „klasnim“ rječnikom oslovljavali narod), ali u suštinskom smislu to nikad nije bio stvarni dio njihovog programa. Uostalom, internacionalizam i nacionalizam oduvijek su antipodi, oni se međusobno isključuju i nespojivi su u bilo kojem smislu.

Ustaški pokret kao autentična revolucionarna organizacija imao je za cilj slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i iskazivao radikalan otklon od svake Jugoslavije, što s obzirom na krvavi velikosrpski teror koji je prema Hrvatima bio na djelu od samoga stvaranja Kraljevine SHS nije bilo ni malo čudno.

Isti to (ali samo deklarativno) željeli su i komunisti.

Iako je već na svome IV – Dresdenskom – kongresu (održan od 3. do 15. studenoga 1928.) KPJ  pozvala na rušenje i uništenje Jugoslavije kao „tamnice naroda“ i izrazila jednodušnu potporu svima koji su imali isti cilj – uključujući ustaše, VMRO i Kosovski komitet, samo koju godinu poslije bilo je posve jasno da oni vode sasvim posebnu, samosvojnu politiku prema direktivama iz Moskve i da se pošto-poto žele nametnuti kao lideri i predvodnici „radničke klase“ i naroda, dok u isto vrijeme gotovo ništa ne čine na realizaciji temeljnog cilja: rušenju Jugoslavije. KPJ je razdirana borbom za vlast, unutarnjim trvenjima i frakcijskim sukobima u kojima su nestajale čitave garniture najviših dužnosnika (u Staljinovim čistkama ili ubijani od žandara i policije u zemlji) izgubila cijelo desetljeće, a de facto nije postigla ništa – osim one kratkotrajne propagandne epizode vezano za španjolski građanski rat, kad su se tobože neki njezini članovi stavili na raspolaganje republikanskoj vojsci (što također nije prošlo bez unutarnjih obračuna – slučaj ubojstva Blagoja Parovića i drugih).

Od „borbe za nacionalna prava svih naroda“ do velikosrpske koncepcije

Iz brojnih razloga (prije svega pragmatičkih), komunisti se već na samome početku rata okreću četnicima – koji su kao monarhisti uživali masovnu potporu u Srbiji, ali i simpatije zapadnih saveznika (prije svega Engleske i SAD-a) i njih nastoje iskoristiti za svoje ciljeve.

Mada ideološki na potpuno suprotnim stranama, ova dva (na prvi pogled) nepomirljiva protivnika (četnici I komunisti) nalaze zajedničke interese, posebice u konkretnim situacijama na terenu. Pri tomu se nikako ne smije gubiti iz vida i to da su Srbi na području okupirane Jugoslavije u velikoj većini bili pristaše monarhije (a samim time i četnika), pa komunisti nisu bili skloni radikalnom obračunu s njima (jer bi time izazvali masovno nezadovoljstvo srpskog naroda s neizbježnim vrlo negativnim posljedicama i po sam partizanski pokret) nego su kalkulirali, pregovarajući i sklapajući sporazume s njihovim prvacima (kako s Dražom Mihailovićem, tako i s drugim vojvodama, ovisno o potrebi trenutka i razvoju događaja). Budući da su u prve tri ratne godine bili brojčano slabi i stoga u podređenom položaju u odnosu na druge strane u sukobu (pogotovu Nijemce), te da su od zapadnih saveznika priznati tek u prosincu 1943., nije ni čudno da su grčevito tražili oslonac prije svega u većinskom (srpskom) narodu do kojega je put (kako su ispravno zaključili) vodio preko četnika.

Unatoč svoj prevrtljivosti četnika – koji su osim s partizanima surađivali i sa svim drugim stranama u sukobu – komunisti kroz cijelo razdoblje rata zadržavaju prema njima poseban odnos koji se u mnogim segmentima očituje kao suradnički, pa čak i prijateljski. Rodoljub Čolaković, Aleksandar Ranković, pa i sam Josip Broz Tito, to su opravdavali nastojanjem da se preko „osnovne četničke mase“ pridobije većina srpskog naroda. Tako su, primjerice, čak i poslije najvećih klanja muslimana 1942. I 1943. Godine u B i H, Crnoj Gori i Sandžaku (u Foči, Goraždu, Čajniče, Bijelom Polju, Priboju, Pljevlju), četnički koljači primani u partizane i mnogi od njih postajali komandiri četa ili komandanti odreda, dok su samo ponekad strijeljani neki od vođa skupina – kako bi se drugi četnici zastrašili i vidjeli kako s komunistima „nema šale“.

Isključivi cilj četnika bilo je stvaranje „Velike Srbije“ istrebljenjem nesrpskog življa s područja NDH (u prvom redu Hrvata i muslimana) i oni to nisu skrivali.

O ciljevima srpskih četnika (neovisno o tomu tko njima nominalno zapovijedao i u koju skupinu se svrstavali), nema nikakvih nedoumica. Na ovom mjestu, evo samo nekoliko rečenica iz pera kompetentnog znanstvenika koje to potvrđuju jezikom činjenica:

Srpski nacionalisti i ekspanzionisti, kojih su četnici, kao vojnički i politički organizirani, najpoznatiji i najistaknutiji dio, nisu se nikada mogli pomiriti sa stvaranjem bilo kakve hrvatske države, pa tako ni NDH. Razlog je vrlo jednostavan i sastoji se u tome što su oni smatrali da gotovo 90% teritorija NDH (u maksimalnom programu) predstavlja područja tzv. ‘Srpske zemlje’ (uključujući tu cijelo područje današnje Republike Bosne i Hercegovine i većinu područja današnje Republike Hrvatske), bez obzira na to što ta područja nisu nikada bila u sastavu srpske države i što na njima Hrvati i Muslimani predstavljaju većinu pučanstva. Zato po njima ta područja NDH mogu ući samo u sastav tzv. ‘Homogene ili Velike Srbije’, kako su je nazivali u dokumentima. Glavni preduvjet za to je rušenje NDH i čišćenje hrvatskog i muslimanskog pučanstva s tih teritorija, kako bi ih potom uključili u Veliku Srbiju.“ (Mr Zdravko Dizdar, Medjunarodni znanstveni skup „JUGOISTOČNA EUROPA 1918.-1995.“;

http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/dizdar.htm#cetnicki%20zlocini)

 Povijesne činjenice govore kako se rat najvećim dijelom odvijao na teritoriju NDH, gdje su vođene sve značajnije bitke – iz čega se može iščitati mnogo toga.

Nadalje, između četnika i partizana sukobi jačeg intenziteta bili su prava rijetkost, a četnici su koristili svaku priliku da upadnu na područja koja su napuštali partizani (ili Talijani) i tamo izvrše pokolje civila, što su konačno i njihove vojvode otvoreno iznosile, pa i u razgovorima s vodećim partizanskim dužnosnicima i zapovjednicima – primjerice, četnički vojvoda Radivoje Kerović u jesen 1942. Godine u istočnoj Bosni (nekoliko mjeseci poslije krvavih četničkih pokolja u Foči i Goraždu), upravo to čini na sastanku s političkim komesarom Glavnog štaba NOPO B i H Rodoljubom Čolakovićem, koji je praktično rukovodio cjelokupnom organizacijom partizanskih aktivnosti u ovoj regiji.

Dakle, evo što o tomu piše sam Čolaković:

 „’Čelik’ Srbi su najprije klali Muslimane bez razlike. ‘Turke’, kako oni nazivaju Muslimane, treba uništiti – to je bila četnička parola. Sad su oni promijenili dlaku, ali ćud nisu. Oni i sad oštre kame na muslimanske glave, ali im to ne smeta da licemjerno pružaju ruku pomirenja ‘Srbima Muslimanima’ i izbacuju parolu: ‘Nema Srba bez Muslimana – nema Muslimana bez Srba’.

Prije tri mjeseca razgovarao sam s četničkim vojvodom Radivojem Kerovićem na Zlatovu. U tom razgovoru on mi je rekao:

-Mi bi se s Vama sporazumjeli kad vi ne bi branili Turke. A mi ćemo dočekati da tri dana držimo vlast, pa pokoljemo sve što je tursko, a onda nek bude šta hoće.

Nisam ni pokušao da uvjerim vojvodu da je to i nečovječno i besmisleno.“ (Rodoljub Čolaković, Zapisi iz oslobodilačkog rata, Beograd, 1952., knjiga četvrta, str. 65.)

I Hrvati s područja NDH bili su na meti četnika – od Srba, Donjeg Lapca, Gračaca i Knina, do zapadne i istočne Bosne, istočne Hercegovine – civili su izloženi brutalnim masovnim zločinima i progonima, s krajnjim ciljem da se etnički očiste prostori koje je trebalo uključiti u buduću „Veliku Srbiju“.

U isto vrijeme, mnogi četnički zapovjednici, pa čak i predstavnici četničkih snaga čitavih regija (poput istočne Bosne), formalno su „priznavali“ NDH i sklapali pisane sporazume s ustaškim vlastima – onda kad su na to bili primorani – ali su se samo rijetki držali potpisanoga i dogovorenog.

I komunisti su po potrebi pregovarali i s Nijemcima, pa čak bili pripravni i na akcije protiv zapadnih saveznika ako pokušaju s iskrcavanjem na Jadranu. Upravo je to obećano Nijemcima početkom ožujka 1943. Godine (u vrijeme „bitke na Neretvi“) kad su kao Titovi izaslanici Milovan Đilas, Koča Popović i Vladimir Velebit doletjeli u Zagreb na pregovore s predstavnicima Wehrmachta i s njima dogovorili primirje i zajedničku borbu protiv četnika. Našavši se u okruženju, partizani su primorani na kompromis, što su poslije nastojali prikazati kao „pregovore o razmjeni zarobljenika“, prešutjevši sve drugo. Sporazum je propao zato što mu se usprotivio sam Hitler, ali ostaje činjenica da Nijemci nisu krenuli na potpuno uništenje partizana (iako su do tada praktično razbili njihove snage – ubili 8.000 i zarobili 2.000 Titovih vojnika), nego su ih pustili na drugu stranu Neretve gdje su ovi iznenadili četnike i nanijeli im značajne gubitke.

U srazu s činjenicama, crno-bijela slika povijesti koja nam je od službene jugoslavenske historiografije desetljećima nametana kao istina, postaje tragikomična, čak što više, groteskna. Dolazimo do zaključka kako nema – doslovce – ni jednog jedinog značajnijeg događaja, a da komunistički agitpropovci nisu oko njega ispleli čitavu mrežu konstrukcija i krivotvorina, tako da su se na kraju i sami izgubili u vlastitim kombinacijama i posve različitim interpretacijama jednih te istih fakata ne nalazeći izlaza iz tog labirinta laži i obmana.

Saveznici su, dakle, tek na Teheranskoj konferenciji (održana 28. Studenoga – 1. Prosinca 1943. Godine u Teheranu) odlučili kako će pomagati jugoslavenske partizane i tek od tada KPJ i komunistički vrh postupno jačaju svoje pozicije i zauzimaju oštriji stav prema četnicima.

Pod pritiskom Churchilla, Tito se kolovoza 1944. Godine na jednom brodu kod Napulja sastaje s jugoslavenskim kraljem u egzilu Petrom II. Karađorđevićem i tada njemu i Churchillu obećava višestranačku vlast u budućoj Jugoslaviji (što je kasnije izigrao) i samo je za dlaku izbjegao to da mu se nametne Dražu Mihailovića kao ministra vojske.

Odmah nakon ovih razgovora slijedi kolektivna amnestija četnika (u tri navrata, od kolovoza 1944. Do polovice siječnja 1945.godine), čime im je pružena prilika da prođu nekažnjeno za sve masovne i grozne zločine što su ih do tada počinili i da preko noći kokarde zamijene petokrakama.

Hrvatski su antifašisti bili prevareni

U drugom dijelu svoje knjige, Bušić navodi brojne primjere hrvatskih partizana-antifašista koji su u rat krenuli čista i otvorena srca, u uvjerenju da se doista bore za oslobođenje svoga naroda. Mnogi od njih prijevaru komunističkog vodstva nisu shvatili na vrijeme i ostali su čak i nakon rata u uvjerenju da će ideali za koje su se žrtvovali biti ostvareni u okviru Jugoslavije. Kroz sudbinu Andrije Hebranga i brojnih drugih hrvatskih komunista koji su bili obilježeni kao „narodni neprijatelji“ i odbačeni samo zato što su tražili ispunjenje obećanja što ih je hrvatski narod dobio kad je krenuo u borbu za oslobođenje, on prikazuje uzaludnost takvih pokušaja.

Na kraju, evo još jednog zanimljivog citata:

„Nakon što je izabran za predsjednika Vijeća za oslobođenje Hrvatske Vladimir Nazor je uputio ‘Poruku Hrvatima'(Vjesnik, br. 3, od 20. veljače 1944.) u kojoj tvrdi:

‘Tim činom su rodoljubi na mene svratili pažnju ne samo Hrvata od Čakovca u Međimurju i od Čičarije u Istri do Boke Kotorske, pa od Lošinja na Jadranu do Zemuna na Dunavu, no također i ljudi naše krvi i jezika onkraj dalekih planina i širokih okeana, te osjećam potrebu da na časni poziv odgovorim ne samo članovima Vijeća, nego i svima koji su u toj odluci našli izražaj vlastitoj želji.

***

Negdje već rekoh, da je ovo prvi put što se, nakon Petra Svačića, u dugim vjekovnim patnjama, Hrvati sami bore za svoju čast, za rodnu grudu, za svoja prava kao ljudi…’

Hrvatski pjesnik Vladimir Nazor je bio tek jedan od brojnih Hrvata, koji je mislio da se unutar partizanskog pokreta bori za svoju hrvatsku ‘čast, za rodnu grudu’, za svoju hrvatsku domovinu i državu ujedinjenu ‘od Čakovca u Međumurju i Čičarije u Istri do Boke Kotorske, pa od Lošinja na Jadranu do Zemuna na Dunavu’. U tom naivnom uvjerenju mnogi su od njih izgubili ne samo živote, nego i svoju čast, ali ne i san i težnju za suverenom državom Hrvatskom.“ (str. 31-32.).

Uz brojne citate dr Franje Tuđmana i drugih uglednih Hrvata-antifašista, Bruno nam želi poručiti kako smo svi mi koji mislimo dobro svomu narodu i iskreno se borimo za njegov boljitak na istoj strani – neovisno što smo ponekad spletom okolnosti ideološki na suprotnim stranama.

Bilo je to sasvim u skladu s njegovim idealističkim pogledima i shvaćanjima. I nastojanjima da zarad boljitka svoga naroda jednom zauvijek zakopamo sve ono što nas dijeli i ujedinimo se.

Ova poruka Ante Brune Bušića i danas je aktualna u istoj mjeri u kojoj je to bila u vrijeme dok je ispisivao stranice svoje knjige, a njegova sudbina najbolje pokazuje svu okrutnost i bešćutnost režima koji je čak i slobodu govora kažnjavao smrću.

Hrvatski je narod u Drugom svjetskom ratu bio raspolućen, izložen međusobnim sukobima i napadima sa svih strana, prolazeći tako kroz jedno od najtežih razdoblja u svojoj povijesti. Ne samo da je ostao bez države i protiv svoje volje utopljen u novu Jugoslaviju, nego je u poraću izvrgnut masovnim ubojstvima, okrutnim progonima i grubom kršenju temeljnih ljudskih, građanskih i nacionalnih prava.

Srbi su poslije Drugoga svjetskog rata dobili status povlaštene nacije, jedinog „državotvornog naroda“ i predstavljani su kao „kičma Jugoslavije“. Širila se fama o „srpskom antifašizmu“ i o tomu kako su njihovom zaslugom oslobođeni svi drugi narodi. U isto vrijeme, Hrvati su proskribirani. Na njih je bačena anatema „izdajnika“, „fašističkih slugu i kolaboracionista“, ponijeli su epitet „genocidnog naroda“, rođene su brojne crne legende i mitovi (Jasenovac, Jadovno), Katolička crkva je proglašena „duhovnim začetnikom genocida nad srpskim narodom“. Hrvatski nacionalni identitet se zatiralo grubom silom a ljudi su ubijani ili osuđivani na robiju zbog onoga što su govorili ili pisali. Svaki spomen hrvatske samostalnosti i samobitnosti bio je „neprijateljska“ ili „teroristička“ djelatnost, pa je čak i zalaganje za vlastiti jezik proglašavano „separatizmom“ i „subverzijom“!

Korak po korak provođena je strategija pretvaranja Jugoslavije u „Veliku Srbiju“. I sve je to osmišljeno i provođeno u sustavu kojim su upravljali komunisti, da bi na kraju, u zadnjem desetljeću XX stoljeća završilo krvavim pokušajem brisanja svega što je hrvatsko. Već polovicom 80-ih godina, četnici i komunisti u Srbiji i „srpskim zemljama zapadno od Drine“ ponovno su sklopili savez i zajedničkim snagama krenuli u ostvarenje velikosrpske ideje. Kokarda i petokraka na zajedničkom krvavom poslu: Titova „JNA“ i njegovi kadrovi (Blagoje Adžić, Veljko Kadijević, Nikola Ljubičić, Branko Mamula i njihova generalska svita) zajedno s dojučerašnjim „ljutim ideološkim protivnicima“ iz redova velikosrpskih fašista razbili su Jugoslaviju i pokrenuli agresiju na susjedne republike. Samo zato što su se drznule ostvariti svoje pravo zajamčeno Ustavom SFRJ i što nisu pristale na unitarnu državu pod srpskom dominacijom. Savez među njima rodio se tako prirodno i spontano i bez ikakvih naznaka otpora „srpskih antifašista“, da je to naprosto neshvatljivo – ako se ne uzmu u obzir (spomenute) činjenice iz prošlosti.

Milošević, Šešelj, Ćosić, Drašković, Karadžić, Mladić, Martić, Babić i sva sila inih rasista i velikosrpskih fašista (od kojih je najveći broj također odnjegovan u krilu „majke Partije“) uz angažman „JNA“, SANU, UKS, Srpske pravoslavne crkve i intelektualne elite i uz masovnu potporu cjelokupnog srpskog naroda, krenuli su u konačni obračun: stvaranje „Velike Srbije“ metodama barbarskog zatiranja svega što nije srpsko, genocidom i etničkim čišćenjem.

Hrvati u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj uspjeli su opstati i poraziti velikosrpski naci-fašizam u ratu. No, ono što je došlo nakon toga, svjedoči da je ta monstruozna ideologija ne samo preživjela i opstala, nego se pojavljuje u novom „demokratskom“ ruhu i u novim oblicima. Savez neokomunista i srpskih naci-fašista je itekako vidljiv i danas. Hrvatski je narod na meti sljedbenika iste ideologije, ideologije koja svoje nakazno zločinačko lice krije iza floskula o „antifašizmu“, „ljudskim pravima“ i „napretku“. Pozivaju se na „civilizacijske tekovine suvremenog svijeta“ a mentalni su baštinici najvećeg zločinačkog pokreta u povijesti ljudskog roda, komunizma – monstruma koji je tijekom XX stoljeća progutao 150 milijuna ljudskih života, a sve u ime „čovjeka“, „ravnopravnosti“, „mira“, „slobode“, „bratstva-jedinstva“ i „svijetle budućnosti“ ljudskog roda!?

Što se komunističke agitpropovske propagande tiče, u današnjoj Hrvatskoj sve je gotovo isto kao što je bilo i prije 70 godina, samo što su jedni akteri zamijenjeni drugima – poput statista na sceni…s tom razlikom što više nisu u poziciji provoditi svoj koncept „svijetle budućnosti“ i taj put u budućnost i „bolje sutra“ ponovno obilježavati desecima tisuća leševa i masovnim grobnicama, kako su to nekad radili njihovi očevi i djedovi.

Nikad im više ne smijemo dopustiti da dođu u priliku to ponoviti.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Feljton

KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ – DIO 1.

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatica Ružica Markobašić, stara 32 godine, žena u poodmakloj trudnoći, okrutno je ubijena na farmi Ovčara nedaleko od Vukovara dva dana poslije okupacije grada. Bila je među posljednjim žrtvama koje su nakon dugih sati okrutnih mučenja iz hangara odvođene na stratište i na lokalitetu Grabovo, dovlačene na rub iskopane jame, a potom zaklane ili strijeljane. Ovaj masovni zločin skupa su počinili pripadnici „JNA“, četnici i srpski „teritorijalci“.

 Ružicu i njezino nerođeno dijete bezdušno je lišio života srpski „dobrovoljac“ Zoran Dašić iz Beograda (koji je poslije navodno poginuo i nikad mu nije suđeno).

 Bio je to jedan od najmonstruoznijih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata.

Dva desetljeća poslije, Ružičin suprug Davor, hrvatski dragovoljac i junak Domovinskog rata smogao je snage opisati njezino stradanje:

 „Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer.” (https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/13498-davor-markobasic-ja-sam-danas-u-vukovaru-progonjena-i-izbezumljena-zvijer.html)

Naš odnos prema žrtvama i povijesnoj istini je sraman

  Mnogima je od ovakvih opisa „zlo“ i najradije bi da se ne spominje ništa što je vezano za Domovinski rat. Poneki čak tvrde kako se sjećanjem na žrtve „širi mržnja“. Ne, naprotiv. Tako se govori i zastupa istina. Istina o prošlosti. Istina koja je trajno i traumatično obilježila nekoliko hrvatskih naraštaja i odredila sudbinu mnogih obitelji u Hrvatskoj. Istina koja će nam pomoći da pamtimo i sjećamo se. I nikad ne zaboravimo. Nemamo pravo zaboraviti.

Oni kojih nema i dalje žive i ostaju dio nas upravo zato što ih se sjećamo, jer nakon svega ostaje nam samo sjećanje. Ali isto tako žrtve nas žive podsjećaju na kalvariju koju je naš narod morao proći kako bi se izborio za opstanak i svoje mjesto pod suncem. U ono vrijeme kad su barbari i krvoloci s istoka krenuli zatrti mu svaki trag na ovim prostorima.

Nama Hrvatima trebalo bi svakoga dana ispričati barem po jednu ovakvu priču. I dobro bi bilo da nam se svima smuči, ali ne od istine i sjećanja na stradanja onih koji su u ratu izgubili živote da bi mi slobodno živjeli, nego od naše bešćutnosti, od toga što žrtve nisu dobile svoje dostojanstvo i mjesto koje po svemu zaslužuju, zato što dopuštamo da ih se zaboravlja, omalovažava, prešućuje. Svatko tko ima imalo ljudske savjesti i osjećaja prema bližnjima i njihovoj patnji osjeća sram zbog toga. Zločinci nisu kažnjeni, mnoge majke, očevi, braća, sestre i djeca još uvijek traže kosti svojih najmilijih, a istina se potiskuje. U ime oprosta? A tko to traži oprost i priznaje krivnju!? Ima li takvih možda!? KOLIKO  JA ZNAM, NE! Eto, to bi trebao biti razlog za mučninu, a ne podsjećanje na ono što je bilo.

„Ja sam put, istina i život“, rekao je naš Krist Spasitelj. Tko god je na putu istine, Bog je s njime i nema se čega bojati.

No, nije li vrijeme da mi kao kršćani i Hrvati počnemo cijeniti one koji su za nas dali najviše što su mogli i imali? Ne samo tako što ćemo u prigodnim trenucima, za obljetnice stradanja Vukovara, Borova Naselja, Dalja, Tovarnika, Škabrnje, Voćina, Lovasa, Četekovaca, Balinaca, Čojluga, Kostrića, Baćina, Struge Banske, Široke Kule i brojnih drugih mučilišta i stratišta našega naroda za njihove duše izmoliti molitvu i zapaliti svijeću, nego time što ćemo ih trajno zadržati u sjećanju i osigurati im mjesto u našoj povijesti koje zaslužuju.

Slučaj vukovarske obitelji Markobašić, tragična je, sudbinska poveznica sa stradanjem našega naroda u posljednjem ratu i znakoviti primjer što je sve u stanju uzrokovati  medijska propaganda i kakve to razorne posljedice može imati po živote običnih ljudi.

 Kako su srpski krvnici htjeli prikriti zločin i optužiti žrtvu

Samo ako počinjene zločine stavimo u kontekst monstruozne propagande koja je vođena iz Beograda, možemo donekle sagledati  razmjere tog zla. Nikako drugačije. Jedino u tom svijetlu svo ono što u nam krvoloci učinili dobiva prave dimenzije.

Nakon više od tri mjeseca opsade, i nesmiljenih ataka jugovojske i četnika, Vukovar je slomljen i u njega ulaze mješovite vojno-četničke postrojbe. Svijet su obišle apokaliptične slike do temelja razorenog grada i izmučene kolone civila koja odlazi napuštajući svoje razrušene domove i ostavljajući mrtve. Okupatorska soldateska u kojoj stupaju rame uz rame, četnici, srpski „teritorijalci i pripadnici „JNA“, noseći crnu zastavu s mrtvačkom glavom i pjevajući: Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate slavodobitno ulazi i središte Vukovara i slavi pirovu pobjedu. Nastavljaju ubijati i pljačkati, uz pjesmu i rafale iz strojnica kojima se slavi „oslobađanje“ grada.

U cilju neutraliziranja negativnih reakcija na pokolj i razaranje, jer svijet je bio šokiran slikama iz Vukovara, istoga dana (18. studenoga 1991. godine), Radio Beograd prenosi kako ugledni londonski list The Guardian u svom „dugačkom tekstu“ piše da je „Tuđman Hitlerov apologeta“, upozoravajući da se u „današnjoj Hrvatskoj povampiruje fašizam“. Naročito se ističe njegov „antisemitizam“ – jer se, tobože, analiziraju knjige koje je napisao, njegovi govori i izjave, pa su i „američki Židovi konačno postali svjesni da je Tuđman okorjeli antisemit“, a optužuje ga se i za minimiziranje žrtava ustaškog logora Jasenovac. Iznosi se i stav da bi zapadne zemlje i svjetsku javnost trebalo upozoriti na nastajanje jedne ovakve države. O ovome je izvijestio novinar TANJUG-a, Nebojša Magdeski.

Na kraju, Radio Beograd ističe da je ovo već četvrti tekst koji su u posljednja četiri dana objavili najugledniji europski listovi (The Times, Daily Telegraph, The Independent, The Guardian), ali je ovaj danas – objavljen na naslovnici Guardijana do sada najoštrija kritika hrvatskog predsjednika.

Upravo ovaj slučaj kao jedan od najeklatantnijih primjera prljave ratne propagande, u svojoj knjizi REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992., navode intelektualci iz Srbije: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna ŠarčevićJanković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 193-194.; (https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; stranica posjećena 27.02.2013.)

No, neovisno o svemu, ovaj  prljavi pamflet postaje okosnicom teških optužbi, čiji je prvenstveni cilj da se za „srpsku stvar“ pridobiju simpatije židovskog naroda i njegove intelektualne i političke elite, kako u Izraelu u SAD-u, tako i širom svijeta. Ta konstruirana teza o Tuđmanovom „antisemitizmu“, provlači se do dana današnjeg, iako za nju nema niti jednog jedinog racionalnog razloga.

Izmučeni Vukovarci pod budnim okom srpskih četnika i zločinačke „JNA“ napuštaju svoj grad

U Srbiji vlada euforija. Vukovar je konačno „slobodan“ i sad je „srpski“!

Srbijanska državna televizija potiče slavljeničko raspoloženje koje je protkano „najnovijim saznanjima o tome što se događalo u Vukovaru“ dok su ga „JNA“ i „srpski teritorijalci oslobađali“. Nastavljaju se pokušaji pranja krvavih ruku, izvrtanja istine i optuživanja žrtava. Propagandna kampanja koja je trebala zataškati stvarnost i prikriti veliki zločin što su ga počinili oni koji su građane Vukovara „oslobađali“ tako što su ih masovno ubijali i razarali im domove, bila je pripremana mjesecima. Srbijanski ratni reporteri rastrčali su se po ruševinama tražeći „dokaze“ o „genocidu nad Srbima“. Svaki „svjedok“ koji će pred kamerama izreći bilo što na tu temu, dobro je došao. Među domaćim Srbima (koji su skupa s Hrvatima proveli u podrumima posljednja 3 mjeseca), traže se suradnici koji mogu potvrditi priče o hrvatskim „monstruoznim“ zločinima, i prepoznati „zločince“. Dok se iz kolone preživjelih nesretnika, koji jedva stoje na nogama izmučeni danonoćnim tromjesečnim topničkim udarima izdvajaju oni koje se odvodi na egzekuciju, u beogradskim redakcijama i studijima ubrzano se montiraju materijali, razvijaju fotografije, slažu tekstovi…

Središnja (i najgledanija) informativna emisija TVB (Prvi program), Dnevnik, 20.11. 1991. u 19:30 započinje uvodom  Milorada Komrakova:

„Dobro veče, poštovani gledaoci. Vest o masakru 41 deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju u centru je pažnje domaće i inostrane javnosti, domaćih i svetskih agencija i sredstava informisanja. Nezavisna britanska televizijska mreža ‘Aj ti vi’, javlja o masakru četrdeset i jednog deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju. Stanica prenosi izveštaj fotoreportera Gorana Mikića, prema kome su pripadnici hrvatske garde, povlačeći se iz Vukovara, u Borovo Naselju izvršili pravi pokolj čitavih srpskih porodica. Prenosi se da je celo Borovo Naselje puno leševa ljudi koji su ubijeni noževima ili sekirama. ITV javlja da ovaj fotoreporter prenosi izjave vojnika Jugoslovenske narodne armije koji kažu da je četrdeset i jedno srpsko dete zaklano. Ova vest na teletekstu ITV-a daje se kao hitna. To je prvi put da se javlja o masakrima koje vrše hrvatski gardisti. Rojters javlja da su hrvatski vojnici optuženi za masakr četrdeset i jednog deteta prilikom povlačenja ispred snaga Jugoslovenske narodne armije. Reporteri Televizije Beograd, a koliko smo danas obavešteni, i televizijskih stanica iz gotovo čitavog sveta, čine sve da o ovom stravičnom masakru javnosti što pre dostave i dokumentarne snimke. U Vukovaru je prepodne počela evakuacija bolesnika iz tamošnje bolnice, a u njoj se kako se procenjuje nalazi 420 bolesnika i 400 civila. Civile iz bolnice vojska proverava, kako bi utvrdila da li među njima ima onih koji su pripadali hrvatskim oružanim formacijama.“

 U nastavku Ratko Dmitrović komentariše: ‘Stravične slike viđene sinoć i večeras, svjedočanstva koja će nas pomjerati iz nervnih središta narednih dana, slike masakriranih Srba, nisu obišle niti će obići svijet. U Vukovaru su hrvatski neofašisti zaklali do sada neutvrđen broj Srba. Strahuje se da je u pitanju više od hiljadu ljudi. Dosada je poznato da je od ustaškog noža stradalo nekoliko desetina djece. Bukvalno na kućnom pragu, pripadnici Jugoslavenske narodne armije i srpski teritorijalci nalazili su i još uvek nalaze ubijene čitave srpske porodice. Ovo je grad velikog srpskog stradanja, grad na čijoj se periferiji mesecima završavala teritorija ogromnog koncetnracionog logora.’“ (Prijepis tonskog zapisa s originalne audio-vizualne snimke emisije – iz osobnog arhiva autora ovog teksta)

 

Tridesetak minuta poslije, u Dnevnikovom dodatku Miloš Marković ponovno čita cijelu vijest što ju je gledateljima već priopćio Komrakov, a zatim pristupa razgovoru s gostom Goranom Mikićem, kojega predstavlja kao „nezavisnog fotografa“, koji upravo stiže iz Vukovara, i očevidac je ovog  „masakra dece“.

Na samom početku, voditelj gosta pita što je sve vidio i kako je doživio Vukovar, na što ovaj, pomalo uzrujano (odajući dojam čovjeka pod šokom), počinje uz mucanje pričati o strahotama – punim ulicama leševa, masakrima što su ih počinile „ustaše“ koji su ljude ne samo ubijali, nego su ih i komadali, otkidali ima glave, vadili mozak kašikama…“ (ovdje je Mikić napravio značajnu pauzu, dajući do znanja da je riječ o kanibalima, što on, valjda, uslijed „proživljene traume“ ne može izreći), igrali se …i tako…“

 

 Poslije uvoda, prelazi se na glavnu temu večeri:

 

Voditelj: ‘Ti kad si došao, šta si tamo video ?’

 

Goran Mikić: ‘Pa jednostavno, videli smo najlonske vreće pune malih leševa. Ja sam uspeo da se dopuzam na jedno dvadeset metara do njih. To se veoma lako može videti da su to deca od pet-šest godina, preklana, puna krvi oko glave . To je tako mučan prizor da i onim vojnicima su suze tekle, zaista, i po cenu života smo hteli to da…’

 

Voditelj: ‘Imaš li neku procenu koliko je tih leševa koji bi se mogli nazvati dečjima?’

 

Goran Mikić: ‘Pa, oni su povadili to iz podruma, to je bilo na gomile. Spajali su glave, tela, to je sve stravično izgledalo, bilo je sigurno oko četrdeset, verujem njihovom broju, preciznije nisam mogao da brojim, ali… .’

 

Voditelj: ‘Dobro, imao si foto-aparat, jesi li probao da snimiš?’

 

Goran Mikić: ‘Probao sam da snimim, ustao sam, međutim, prštali su meci oko mene, jedan vojnik repetirao je pušku u mene i naredio mi da se spustim, jer bi uostalom i ja poginuo…’

 

Voditelj: ‘Tebi je izričito zabranjeno bilo da to snimiš? Imaš li neku predstavu da li je neko snimio?’

 

Goran Mikić: ‘Pa, ne znam, pretpostavljam da je vojska to uradila, to bi bilo realno i trebalo je da se to uradi.’

 

(Tijekom razgovora, pokazane su i neke fotografije što ih je navodno donio gost, a na kojima se nalaze tijela odraslih ljudi, bez ijednog leša djeteta.)

 

Goran Mikić: ‘Međutim, ovo sve što vidimo, to su prizori i ne najekstremniji koje sam video.’

 

Voditelj:  ‘Mi kada smo zajedno pregledali, iako je sve ovo drastično i potresno i to je jedna morbidija  jedna neopisiva, ipak ima i onih fotografija koje bi bilo stidno i mučno prikazivati.

 

Gorane hvala ti lepo na ovom ubedljivom i jako potresnom svedočenju.’

 

Goran Mikić: ‘Hvala i vama.’“

(Za dijelove pod navodnicima, vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 212-214.; https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; stranica posjećena 27.02.2013.; istaknuo: Z.P.)

Ove prljave konstrukcije i njihovu pozadinu ubrzo su razotkrili novinari beogradskog lista VremeJovan Dulović i Dejan Anastasijević. Dulović je to nazvao lešinarenjem i najgorom vrste propagande koja je sramota za novinarsku profesiju, ali i za srpski narod. Potanko je objasnio kako je slučaj konstruiran i na koji način i preko kojih je sve kanala to teklo. U Vukovaru nije bilo nikakve „pobijene srpske dece“, nego samo žrtava velikosrpske agresije koje se zbog stalnog granatiranja najčešće nisu mogle ni pokapati.

Goran Mikić, fotograf iz Beograda, bio je samo oruđe u rukama onih koji su povezani sa stranim novinarima-plaćenicima i propagandistima tu vijest proturili i „I TV“, pa je onda tobože „preuzeli“ i dalje nadograđivali. Laž je izašla na vidjelo, ali propagandni učinak je postignut. Uskoro je Mikić napustio Beograd i otišao u inozemstvo. On je svoje odradio.

Beogradska tvornica propagande je dva dana nakon ove unaprijed i planski lansirane laži objavila demanti, pravdajući se „pogrešnim informacijama koje su dobili od stranih medija“.

Tipična bizantska podvala u kakvima im nitko živ doskočiti ne može.

 

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Tijela dvojice vođa skupine Fenix, P. Vegara i A. Andrića, bačena u rov pokraj Vrlike, podno Dinare

Objavljeno

na

Objavio

Srbin P. S. koji ih je zatrpao u šatorskome krilu danas živi kod Kninu i spreman je na suradnju

Na nekadašnjemu vojnom poligonu koji je JNA koristila u Suhopolju, podno Dinare, a pokraj Vrlike, leže posmrtni ostatci Ambroza Andrića i Pave Vegara, vođa poznate Bugojanske skupine, hrvatske domoljubne paravojne skupine koja je na područje Jugoslavije ušla 20. lipnja 1972. godine s ciljem pokretanja pobune i rušenja Jugoslavije.

Govori nam to Miljenko Lelas, bivši načelnik Policijske postaje Knin, naš domaćin, vodeći nas po vrletima pored Vrlike, pokazujući mjesto za koje postoje dokazi da se ondje nalaze tijela Andrića i Vegara, vođa Bugojanske skupne. Najveći je dokaz, osim dugo skrivane tajne policijske dokumentacije, još uvijek živući svjedok, P. S.,Srbin s kninskoga područja koji ih je, s nekolicinom svojih drugova, tu „pokopao“ po nalogu tadašnje Udbe.

Lelas je više puta razgovarao s tim živućim svjedokom (posljednji put prošloga tjedna) jednim od četvorice onih koji su sudjelovali u zakopavanju tijela dvojice hrvatskih boraca 1972. godine, na vojnome poligonu Suhopolje ponad Vrlike, ali i prikrivanju ovoga strašnoga zločina.

Ovo je činjenica koja dosad nije bila poznata hrvatskoj javnosti. Mjesto pokopa posmrtnih ostataka Vegara i Andrića službeno je vođeno kao nepoznato. Hrvatski tjednik u prigodi je to doznati i prije obitelji pogubljenih Andrića i Vegara te obići mjesto njihova posljednjega počivališta. Zato je ova priče senzacionalna i ekskluzivna. Nakon čitavih 45 godina od dramatične akcije i njihova stradavanja otkrivamo istinu.

O Bugojanskoj skupini, akciji Feniks, 19-orici mladih, prvih hrvatskih revolucionara koji su pod svaku cijenu željeli osloboditi Hrvatsku od Jugoslavije – Adolfu i Ambrozu Andriću, Nikoli Antuncu, Petru Bakuli, Filipu Bešliću, Vidaku Buntiću, Viliju Eršegu, Iliji Glavašu, Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Vinku Knezu, Viktoru Kancijaniću, Iliji Lovriću, Stipi Ljubasu, Vladi Miletiću, Ludvigu Pavloviću, Ivanu Prpiću, Pavi Vegaru i Mirku Vlasnoviću – pisali smo u više navrata u Hrvatskomu tjedniku, a prije nekoliko godina, odnosno 2009., objavili smo i opširan feljton o Akciji Raduša, odnosno Bugojanskoj skupini, autora Bože Vukušića u kojemu je potanko, kao nitko prije, a nakon poduljega istraživanja, opisan njihov ulazak u Hrvatsku, akcije koje su poduzimane, bitke uznemirene tadašnje JNA i vodstva Jugoslavije s ubačenim hrvatskim borcima, sve do konačnoga tragičnoga ishode te jednomjesečne akcije u kojoj su hrvatski mladići, svi osim jednoga, izginuli priredivši pakao tadašnjemu jugoslavenskome režimu. S tadašnjega okupacijskoga jugoslavenskoga stajališta, oni su bili ubačeni teroristi, a s hrvatskoga, pak, bili su mladi hrvatski revolucionari i idealisti koji su pokazali svijetu i hrvatskome narodu da nikada ne ćemo posustati u borbi za samostalnu hrvatsku državu.

Ulazak Bugojanske skupine u Jugoslaviju i stradavanje 19 mladih Hrvata

Podsjetimo: nakon kratke pripreme, Hrvatsko revolucionarno bratstvo, hrvatska organizacija u emigraciji, organiziralo je ljudstvo, oružje i novčanu potporu za slanje inicijalne skupine koja je imala zadaću pokrenuti ustanak na području južne Hrvatske, Like i Hercegovine. Većina boraca i novca došla je iz Australije, dok je vojna oprema nabavljena u Njemačkoj. Kraće završne pripreme održane su u kampu Garanasu u Austriji, uz austrijsko-jugoslavensku granicu, gdje su se skupila 23 borca, od kojih je 19 otišlo prema Jugoslaviji, a četvorica su ostala. Policija je uhitila Franu Peričića i Stipu Crnogorca, Marko Logarušić nije sudjelovao u akciji, a Marko Mudronja bio je logistička potpora i nije bio predviđen za akciju. Preostalih 19 ubacilo se dana 20. lipnja 1972. u Jugoslaviju preko Dravograda s ciljem da stignu na Tromeđu, odnosno na planinu Radušu. Sa zaustavljenim slovenskim kamionom, koji je prevozio mineralnu vodu, a nakon što su primorali vozača da ih vozi, stigli su do Bosne, do Donjega Vakufa.

HRB

Nakon ulaska u Jugoslaviju, samo pet dana kasnije, 25. lipnja 1972. došlo je do prvoga sukoba Bugojanske skupine s milicijom, zatim s JNA, i s Teritorijalnom obranom. U prvome sukobu poginuo je Adolf Andrić, nakon čega su se podijelili u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Više od mjesec dana vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. Jugoslavenske snage činilo je oko 30.000 pripadnika SUP-a (milicije), JNA i TO, koje su pokušale uništiti Bugojansku skupinu, što im je naposljetku, 24. srpnja 1972. i uspjelo uz pomoć doušnika i Udbe. Desetorica pripadnika Bugojanske skupine izgubila su živote na različitim mjestima tijekom sukoba, a devetorica su bila zarobljena i pogubljena. Premda tadašnja jugoslavenska javnost nije imala informacije o tome što se događa, u zraku se osjećao miris izvanrednoga stanja. Razvikani sigurnosni jugoslavenski sustav raspao se, skupina hrvatskih boraca ušla je u zemlju a da svemoćna Udba pojma nije imala, a kada je trebalo ići u boj s njima po planini Raduči, jugoslavenski režim na noge je digao tisuću i pol puta brojnije snage od same skupine i u bitkama pretrpio brojne žrtve.

Adolf Andrić poginuo je na planini Raduši kod Uskoplja 26. lipnja 1972., a Vilim Eršek kod sela Rumboci 27. lipnja 1972. Istoga dana u borbi s jugoslavenskim vlastima poginuli su i Vinko Knez i Nikola Antunac kod Han Ploča, iznad prometnice Gračanica – Uskoplje. Ilija Lovrić poginuo je tijekom borbe u rodnome sela Varvaru 1. srpnja 1972., Viktora Kancijanića ubili su milicajci i udbaši na kraju mise 2. srpnja 1972. blizu crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije na Šćitu, Petar Bakula ranjen je u borbi kod Peruće 15. srpnja 1972. i smatra se da je smaknut.

Ilija Spomenik HRBGlavaš poginuo je 24. srpnja na području sela Leskura na planini Svilaji, Stipe Ljubas i Filip Bešlić poginuli su u borbi s jugoslavenskim vlastima na području sela Leskura na planini 24. srpnja, dok je Vlado Miletić poginuo 13. srpnja 1972. kod sela Pribića u blizini Livna. Vejsil Keškić zarobljen je kod Prozora 29. lipnja 1972., Mirko Vlasnović uhićen je u rodnome Zemuniku Gornjem, dokle je uspio stići, Đuro Horvat zarobljen je 2. srpnja 1972. kod Jablaničkoga jezera. Vojni sud u Sarajevu zajedno ih je osudio na smrt 21. srpnja 1972., a smrtna je kazna izvršena strijeljanjem u Rakovici kod Sarajeva 17. ožujka 1973. godine. Ludvig Pavlović bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine te je s Vlasnovićem, Horvatom i Keškićem osuđen na smrt 21. prosinca 1972. Zbog toga što je bio maloljetan, smanjena mu je kazna na osam godina samice i 12 godina strogoga zatvora. Pri raspadu Jugoslavije, izišao je na slobodu i odmah se priključio hrvatskim oružanim snagama, ali je već 18. rujna 1991. poginuo u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja u kratkotrajnome puškaranju s kolonom JNA. Ivan Prlić zarobljen je tijekom borbe 26. ili 27. srpnja 1972., a sumnja se da je ubrzo i smaknut. Ista je sudbina zadesila i Vidaka Buntića kojega su uhvatili 25. srpnja 1972. godine između Zagvozda i Žeževice.

Vođe skupine Ambroz Andrić i Pavo Vegar poginuli su 21. srpnja 1972. u borbi s jugoslavenskim vlastima u zaseoku Tomići kod Omiša. Načelnik omiške milicije tada je bio Ivan Šegon, njegov vozač Tonko Madunić i sekretar Općine Luka Generalić, a sva trojica sudjelovala su u ubojstvu Ambroza Andrića i Pave Vegara. Marija Mikac, sestra braće Andrić, podnijela je 1996. protiv njih trojice kaznenu prijavu zbog sumnje da su ubili Ambroza Andrića i Pavu Vegara. Zahtjev je odbijen zbog zastare kaznenoga djela, ali je postupak protiv njih proveden i oni su dali izjave u kojima su opisali kako je došlo do sukoba između njih i vođa fenixovaca.

Kako su poginuli Vegar i Andrić

Šegon je tvrdio kako je tijekom dolaska pred kuću Ivana Tomića s desne strane zapazio dvije osobe kako sjede te ih pitao tko je tamo, a umjesto odgovora začuli su se, kaže, pucnjevi… Generalić je rekao kako se nakon pucnjave bacio na stražnje sjedalo i zapucao nekoliko puta iz automatske puške koju je imao te nije vidio je li Madunić izašao iz auta. Madunić je u svome iskazu kazao da je nakon pucnjave iskočio iz vozila, pokušao repetirati pištolj, ali nije uspio, da mu se jedan napadača približio i pucao prema njemu, a drugi ga je ciljao iz daljine. Kako je napadaču zakazao pištolj, kasnije se ispostavilo da je riječ o Vegaru, te su se hrvali, nakon čega je Generalić pucao i ubio njegova napadača, a njega ranio u ruku.

Prilikom sukoba u Trnbusima, o čemu smo pisali u feljtonu u Hrvatskom tjedniku, Andrić i Vegar nalazili su se ispred kuće Ivana Tomića, Vidak Buntić u kući i Mirko Vlasnović stotinjak metara dalje u šumi. Kad je pucnjava prestala te milicija i vojska počela opkoljavati cijelo područje, Buntić je krenuo natrag u pravcu Šestanovca, gdje je i uhićen, a Vlasnović naprijed u pravcu Dugopolja. Iz fotoelaborata, kao i izjava svjedoka, može se zaključiti da su Vegar i Andrić, koji su kod sebe imali samo pištolje, bili ranjeni u pucnjavi i ostali bez strjeljiva te su se pokušali skloniti – Andrić u suhu klačarnu u dvorištu između ceste i kuće Ivana Tomića, a Vegar preko puta kuće i ceste iza kamenog zidića. Štoviše, u fotoelaboratu jasno piše da se Andrić ‘nakon ranjavanja pritajio u jamu za kreč’. Sve ovo detaljnije je opisano u jednome od feljtona u kojemu se nalazi i dio razgovora između Bože Vukušića i Luke Bajla iz Metkovića, koji je 1972. služio vojni rok u Splitu i koji je bio u kamionu koji se zaustavio u Trbusima gdje su ubijeni Vegar i Andrić.

Bajlo je Vukušiću kazao da je njegova ‘jedinica dobila uzbunu i u kamionima krenula prema Blatu na Cetini’. Kamioni su se zaustavili u Trnbusima. Nakon otprilike pola sata dobili su nalog da se iskrcaju i u koloni su čekali svanuće. Oko 5.00 sati ujutro bili su raspoređeni uokrug i tada je Bajlo vidio dva mrtva tijela. Jedno je na leđima ležao pored klačarne u dvorištu kamene kuće, a drugo pored murve, sa suprotne strane ceste, poluoslonjeno na unutarnju stranu kamenoga zidića. Oko 7.00 sati ujutro došli su liječnici iz Vojne bolnice u Splitu, nakon čega su četvorica vojnika dobili naređenja da, po dvojica, prenesu mrtva tijela do improviziranih stolova gdje je s njih skinuta odjeća i nad njima izvršena provizorna obdukcija. Bajlo i jedan njegov kolega prenosili su mrtvo tijelo koje je ležalo pored klačarne – kasnije je saznao da se radilo o Ambrozu Andriću. Ambroz je ležao na kamenoj ploči pored klačarne. Kad ga je Bajlo uhvatio za ruke i pokušao podići, kosti su se jednostavno raspukle. Tada ga je uhvatio za košulju na ramenima i podigao – kamena ploča ispod njega bila je izrešetana olovnim nabojima. Shvatio je da je netko očigledno ispalio rafal u njegova prsa dok je ležao na toj kamenoj ploči.’ Što se na kraju dogodilo s tijelima Pave Vegara i Ambroza Andrića, nije bilo poznato. Obitelji su godinama bezuspješno pokušavale doći do posmrtnih ostataka svojih najmilijih. S druge strane zanimljivo je napomenuti kako su Ante Madunić i Ivan Šegon dobili nekoliko visokih odličja i druge nagrade za sudjelovanje u likvidaciji Pave Vegara i Ambroza Andrića.

Pronađena skica pozicije na kojoj su ostavljena i zatrpana tijela

Priče o sudbini Vegara i Andrića koja je u našemu feljtonu zaustavljena u Trnbusima, nastavljena je onako kako je znala samo Udba. Prolaze godine i desetljeća, a nitko ništa ne doznaje. Bivši načelnik Policijske postaje u Kninu Miljenko Lelas kaže kako ga ovaj zločin zaintrigirao još 2005. godine kada mu je, dok je bio načelnik PP Knin, stigao poziv iz Splita da pogleda ima li u kninskim policijskim arhivima što o akciji Raduša.

‘Naravno da sam našao fasciklu s dokumentacijom o akciji. Unutra je bila kroki skica s obilježenim mjestom, nekoliko brzojavki, depeše o dizanju stanovništva s područja Općine Knin. Unutra su bile i zapovijedi, nekoliko dokumenata o kretanja ljudi na kninskome području, i uglavnom odnosile su se na to što se poduzimalo po tom pitanu. Nakon samo par sati splitske su se kolege pojavile i preuzele dokumente. Par dana poslije kolege iz Splita raspitivale su se za čovjeka koji je radio skicu. Bio je to šef krim – policije 1972. S. B., ali u potpisu skice stajao je neki vojni bezbednjak’, govori Miljenko Lelas o početcima svoga rada na ovome slučaju.

Ističe kako su ubrzo došli i do čovjeka , osobe srpske nacionalnosti P.S. koja danas živi na kninskome području, a koja je zakopavala ova dva tijela. Lelas govori kako je njih nekoliko iz policije krenulo do njega ne bi li došli do potpunijih informacija. „Kad smo mu došli i rekli što nas zanima, čovjek je ostao, nije mu bilo svejedno, samo je ponavljao: ‘Ljudi moji, to ide sa mnom u grob. Ja ni s kime nisam o tome pričao.’

Lelas ističe kako su odmah od toga kninskoga Srbina, koji je u doba dramatičnih događaja bio vozač Službe državne bezbednosti, tražili da im pokaže poziciju na kojoj je zakopao tijela, ali da im je u tom prvom razgovoru tvrdio kako je samo jednom tamo bio, kada je ostavljao i zatrpavao dva tijela u šatorskome krilu, i nikada više nakon toga. Drugi dan ponovno su se uputili do njega i odveli ga do mjesta koje je skica pokazivala. Lelas nastavlja: „On se u početku nije mogao snaći, nije se mogao orijentirati, okretao se, gledao, tvrdio kako tada nije nekih stabala… zanimljivo je kako su te 2005. vršena i neka kopanja, samo nekoliko metara dalje, ali ništa nije pronađeno, nakon čega se odustalo od daljnjega rada na tom predmetu.“

No, načelnik Lelas priznaje da nije posustajao i da se toliko angažirao oko ovoga slučaja te nije htio odustati.

Više od 12 godina čeka se na nova iskapanja

‘Meni je to ovo jako bitno. Želim da se konačno dozna istina, da se zna gdje su tijela dvojice hrvatskih boraca. Više puta sam razgovarao sa svjedokom koji ih je i zakopao, nekoliko puta smo dolazili na mjesto gdje su zakopani… objašnjavao mi je čega se sjeća, pokazivao pozicije i došli smo do zaključka kako su prošla kopanja obavljena dalje od mjesta na kojima su tijela zapravo zakopana’, govori Lelas.

Lelas kaže da mu je P.S., dakle živući svjedok, ispričao da su njih četvorica dva tijela pokupili na granici Knina i Sinja’. Dovezeni su u Land Roveru, zamotani u šatorskom krilu, zaustavili su se i Civljanima, tamo su imali namjeru baciti ih u Golubinku na Kozjaku, padala je noć… nisu mogli s autom, razmišljali su što će i onda se odlučilo kako je najbolje zakopati ih na ovom poligonu u Suhopolju, govori Lelas o iskazu svjedoka. Ističe kako je policija razgovarala i s nekoliko ljudi u Civljanima dok su bili živi. Na naš upit je li svjedok znao čijih se tijela rješavaju, Lelas ističe kako mu je rečeno da su ‘oni tada samo odrađivali svoj posao’. Za njih su feniksovci bili teroristi i njegov posao je bio da se riješi tijela koja su mu predana.’ Nisu znali o identitetu ubijenih, no iz dokumentacije u policiji se doznalo o komu je riječ.

Na jednome od brežuljaka Suhopolja, podno Dinare, ostatci su nekoliko vojnih rovova koji su služili za vježbe tadašnje JNA. Međusobno su vrlo blizu, manje od tridesetak metara. Nema dvojbe da su u jednome od njih tijela dvojice hrvatskih boraca, Andrića i Vegara. Pokopani su jedan ispod drugoga, oba su u istom šatorskom krilu. Prema Lelasovim riječima, kroki skica, koja je pronađena u dokumentima, služila im je da kod dužih manevara koji su se prije provodili na tom području ne dođe do pomicanja kostiju, zbog čega je kod skice stajao i potpis vojnoga sigurnjaka. Lelas je uvjeren, a dodatna mu je potvrda još uvijek i živući svjedok cijeloga događaja, da je to bila ta pozicija i to se nije smjelo dirati.

Nakon što su 2005. godine odrađena iskapanja i nakon što ništa nije pronađeno, Lelas nije htio odustati. Više puta se nalazio sa svjedokom razgovarao, radio nove skice, pokazana mu je pozicija gdje se nalaze tijela, da bi tijekom 2013. u vrijeme donošenja lex Perkovića cijeli slučaj pustio u službenu proceduru. Kaže da se na to odlučio jer je smatrao da je to ‘odličan trenutak da se rasvijetli sudbina dvojice hrvatskih revolucionara, ljudi koji su toliko voljeli svoju zemlju da su za nju bili spremni dati život“. Na navedenoj lokaciji izvršen je očevid te je sva dokumentacija upućena MUP-u, Dorhu te Ministarstvu hrvatskih branitelja pod čijom ingerencijom je i Povjerenstvo za istraživanje zločina u komunizmu kojemu je na čelu bio pukovnik Grujić“.

„Na sastanku na kninskoj tvrđavi 1. srpnja 2013. bio je i pukovnik Grujić. Pitao sam ga što je sa slučajem Bugojanske skupine, a on mi je kazao da mu ništa nije jasno, da mora provjeriti o čemu se radi jer nije dobio ništa o tome. Kasnije sam doznao da ovi iz MUP-a ništa nisu proslijedili Grujiću, ali je nakon 1. srpnja to učinjeno. Mjesec dana kasnije, Grujić mi je potvrdio da je dobio dokumente i da će odmah krenuti u rješavanje toga slučaja… Evo, sad je već 2017., a ništa još nije riješeno“, razočarano kaže Miljenko Lelas, naglašavajući kako se nada da će se konačno ponovno početi s otkopavanjem i rješavanjem ovoga slučaja. Govori kako postoji plan da se ponovno krene s otkopavanjem na novoj poziciji, koja je od stare udaljena samo nekoliko metara i za koju svjedok navodi da je točna, da se tijela nalaze s lijeve strane suhozida i da nisu duboko zakopana.

‘Priča je toliko precizna i uvjerljiva, nije mi jasno zbog čega se toliko čeka s njezinom realizacijom. Vidjet ćemo što će biti nakon novih otkapanja’, govori Lelas. Živući svjedok, kninski Srbin, sada već u ozbiljnim godinama, spreman je na suradnju. Njegov identitet ne otkrivamo iz više razloga, no službama je poznat. ‘Činjenica je da u ovome slučaju Državno odvjetništvo uopće kako će se nova iskapanja dogoditi ubrzo, a obitelji poginulih feniksovaca Pave Vegara i Ambroza Andrića konačno dostojno pokopati svoje najmilije.

Nije jasno što čekaju Državno odvjetništvo, ministarstvo branitelja i ostale nadležne institucije. Više od 12 godina znaju za ovaj slučaj i uopće ne reagiraju. Kome nije u interesu da se konačno sazna istina gdje leže kosti Pave Vegara i Ambroza Andrića, prvih hrvatskih revolucionara koji su željeli slobodnu Hrvatsku i dali su živote za nju. Lelas se nada žurnoj akciji, pronalaženju posmrtnih ostataka Vegara i Andrića.

Jednom kada se ova priča rasvijetli do kraja, dakle kada posmrtni ostatci budu otkopani i dostojanstveno pokopani, netko s hrvatske strane mogao bi podići spomenik tragično stradalim revolucionarima na tome brdašcu kao znak živućim i budućim hrvatskim naraštajima kako se krvlju i životima stjecala hrvatska sloboda i nezavisnost.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik

Pronađeno mjesto gdje leže tijela hrvatskih vitezova PAVE VEGARA I AMBROZA ANDRIĆA!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari