Pratite nas

Analiza

Hrvatski apsurdi ili Jesmo li mi Hrvati uopće normalan narod?

Objavljeno

na

Vrijeme u kojem živimo po mnogočemu je – neobično. Neobično, ne samo po globalnim tehničkim i svim inim do sada jedva naslućivanim ostvarenjima ljudskog genija, nego čak i po političkim događanjima u jednoj tako maloj zemlji kao što je ta naša predraga nam domovina Hrvatska.

[ad id=”93788″]

I dok nas prethodno natuknuta globalna svjetsko-genijalna ostvarenja iznenađuju i oduševljavaju, ona tipično naša, hrvatsko-politička, trenutačno su toliko nakaradna da se još imalo normalan čovjek mora zapitati, jesmo li mi Hrvati još uopće normalan narod, s kakvom-takvom perspektivom za oporavak, ili su svakodnevni apsurdi, kojima svjedočimo, očiti putokaz u nestanak i konačno ništavilo.

Pa da se ne zgražamo samo nad apsurdima ovoga trenutka, hajde da se malo prisjetimo barem nekih od onih, koji su ovima današnjima prethodili i na taj ih način zapravo i omogućili. Pritom ćemo ih, radi kakvog-takvog pregleda, ali i vanjske simbolike, označiti rednim brojevima od 1 do 13, što nipošto ne znači da i prije ovih, za vrijeme njih, pa i poslije ovdje navedenih, nije bilo i drugih, jednako svakom imalo normalnom ljudskom razumu neshvatljivih, a za nas, domoljubne Hrvate – zapravo jednako poražavajućih. Hrvatska je puna zloslutnih apsurda:

Apsurd broj 1:

Zahvaljujući samo Božjoj Providnosti što smo u tom najsudbonosnijem trenutku naše dosadašnje povijesti, u svojim redovima imali čovjeka vizionara, vojskovođu i političara dr. Franju Tuđmana, hrvatski je narod uspio ne samo ostvariti svoju vjekovima željenu samostalnost, nego ju i u domovinskom ratu od velikosrpskog agresora obraniti. Nažalost, ubrzo zatim hrvatski je narod, odlukom svojega biračkoga tijala, vlast nad svojom, krvlju i mnogim životima obranjenom domovinom, predao u ruke onima, koji su prilikom glasovanja u Hrvatskom Saboru bili protiv samostalnosti Hrvatske, te su u znak svojega neslaganja s tom odlukom, napustili sabornicu. Taj se apsurd, dakako, ne može odvojiti od apsurda, da poslije toliko godina, i nakon bezbrojnih, ničim oborivih dokaza o stravičnim zločinima, hrvatski narod još uvijek živi u ulicama i trgovima, te prolazi pored spomenika, posvećenima Josipu Brozu, ne samo najvećem zločincu nad hrvatskim narodom, nego ujedno i jednim od 10 najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća uopće.

Apsurd broj 2:

Gore spomenuti dvostruki apsurd urodio je novim, gotovo bismo morali reći trostrukim apsurdom, kada je taj isti hrvatski narod, najprije zbog pomanjkanja političke zrelosti, a onda zaveden veleizdajničkim lažima, u dva navrata izabrao za predsjednika svoje države prevrtljivog Stipu Mesića, da bi tom istom Stipi Mesiću, kojega je u međuvremenu Hrvatsko Nacionalno Etičko Sudište (HNES) osudilo za veleizdaju, hrvatski narod, za hrvatske prilike basnoslovnim iznosima, trajno plaćao „Ured bivšeg presjednika“, uključujući i njegova (privatna) putovanja po malone cijelom svijetu. Nešto slično kao što hrvatski narod još uvijek nemalim iznosima i financira razne tzv. „nevladine“ udruge i glasila, od kojih se, prema mnogim pokazateljima, većina njih uglavnom bavi – protu-hrvatskim aktivnostima.

Apsurd broj 3:

Za Mesićevog nasljednika hrvatski narod izabire jugonostalgičara Ivu Josipovića, sina Titovog upravitelja zloglasnog komunističkog kazemata „Goli otok“, čovjeka koji za vrijeme svoje vladavine jedva da je ikada izustio bilo koji pojam u kojem bi bio sadržan idiom „hrvatski“, da bi se u izbornoj kampanji za drugi mandat upravo blamirao sloganom „Naprijed Hrvatska“. Uostalom i Ivo Josipović je od gore spomenutog HNES-a također osuđen za veleizdaju, dok se hrvatski narod za propust njegova svojevremenog izbora, prilikom najnovijih izbora ipak „iskupio“, davši taj puta svoje povjerenje predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, a ne njemu, dotadašnjem predsjedniku.

Apsurd broj 4:

Poslije nesretne i nespretne vladavine stranke HDZ pod predsjedanjem Ive Sanadera i Jadranke Kosor, a s obzirom na njihove bezbrojne promašaje, sam ponovni izbor komunistički orijentirane ljevice i ne bi se smjelo nazvati apsurdom, kada baš ta vlada ne bi bila prožeta apsurdima koji su se redali kao na tekućoj vrpci. Jedan od najvećih proizašao je iz činjenice da je ljevičarska vlada Zorana Milanovića koalirala između ostaloga i sa strankom HNS, koja očito niti je tada bila, a niti je danas, niti „hrvatska“, niti „narodna“. No, za Milanovića, kakvog smo ga u međuvremenu imali nesreću upoznati, bila je baš to dobrodošla prilika da drugarici Vesni Pusić, čelnici te stranke, povjeri ministarstvo vanjskih poslova, iako ta drugarica svoje protuhrvatstvo ni danas ne krije, tvrdeći (i u Hrvatskom Saboru) da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH. I njezina osuda HNES-a za veleizdaju nije, dakako, mogla spriječiti njezino dalnje protuhrvatsko djelovanje i na drugim poljima.

Apsurd broj 5:

A kada je već riječ o Vesni Pusić ne možemo a da ne spomenemo kao jedan od najvećih mogućih (ovdje bi bilo bolje reći „nemogućih“) apsurda, činjenicu da ju je vlada Zorana Milanovića, nota bene, kada je, i iako je već znala da je nove izbore izgubila, ipak imenovala za kandidata za mjesto glavnog tajnika UN-a. Mjereno kriterijima vjernika, za ovaj bi se grijeh moglo reći da je „u nebo vapijući“! O toj posramljujućoj činjenici u svojim se kolumnama nisu oglasili dežurni protuhrvati kao što su Ante Tomić i Jelena Lovrić, da ne nabrajamo i sve ostale, i to ne samo što ju je, praktično tada već nepostojeća vlada kandidirala, nego i što ona osobno za tim teži, uprkos tome što zna da ju niti nova vlada, a niti predsjednica države, na toj funkciji, ne žele. Ovdje, nažalost, moramo napomenuti, da ni iz kojeg medija nismo mogli razabrati da su se te institucije i javno izjasnile protiv njezine kandidature.

Apsurd broj 6:

Nažalost, taj „u nebo vapijući grijeh“ bivšeg predsjednika vlade Zorana Milanovića, nije bio jedini takve vrste i takvih dometa. Sjetimo se samo

–  one u nekoliko navrata prijeteće „stisnute komunističke pesnice“

– onog očitog izrugivanja najvećoj svetinji svakoga Hrvata povicima „Hrvatska, Hrvatska…“ kada je bilo svakome jasno da to čini podcjenjivački i sa željom da povrijedi, ne one koji su tome prisustvovalii, nego one koje će to, izgovoreno tako i od toga čovjeka, zaboljeti

–  onih isto tako za svakoga Hrvata do srca bolnih obraćanja prisutnima s „drugarice i drugovi“, kada je također bilo svakome jasno da to čini zajedljivo i samo da bi provocirao „one druge“

–  pa sve do onih brojnih prostakluka, ne samo na račun političkih suparnika, nego posebno i na račun Predsjednice, bez obzira što je pred njom u takvim prigodama ispadao – neodgojenim uličarom.

Apsurd broj 7:

Da je takav čovjek ovih dana ponovno izabran za predsjednika SDP-a, ne samo da je apsurd, nego i zabrinjavajući sumrak te stranke, ali i dodatni otrov na hrvatskoj političkoj sceni, i to bez obzira na političko opredjeljenje promatrača. Jer, ako ta stranka u svojim redovima danas nema čovjeka zdravijih i kulturnijih manira, bojimo se, bez obzira što ta stranka nije i naša opcija, da su naši razlozi za zabrinutost nad dalnjim događanjima u Hrvatskoj još opravdaniji.

Apsurd broj 8:

Već smo prethodnim apsurdom ušli na posve „aktualni teren“, na kojem nam se apsurdi, upravo radi njihove aktualnosti, čine još teže probavljivima. Bez pretenzije da ih redosljedom spominjanja ujedno i vrednujemo, ovdje kao prvoga od tih „s aktualnih terena“ moramo nažalost navesti samu novu hrvatsku vladu, njezino konstituiranje i – dakako – nefunkcioniranje! Jer apsurd te vlade postoji upravo u njoj samoj, u njezinoj – jedva ikada i igdje do sada viđenoj – „koaliciji“., koja to, naravno, nije i koja kao takva zapravo niti ne može funkcionirati. Dojučerašnji provincijski politički amateri, skupljeni pod imenom „MOST“, odjednom su se „ni krivi ni dužni“ dokopali državničke vlasti, za koju kao da misle da će ju najbolje obnašati ako one koji su od njih jači i koji su na izborima kako-tako pobijedili, što više koče i sprečavaju. Da apsurd bude savršen i možda i u svijetu jedinstven, partneri (nota bene, ne možda „koalicijski“ nego kao u neku ruku „kartaški“) doveli su si za svojega zajedničkoga čelnika čovjeka, koji je doduše očito vrstan stručnjak za ekonomiju i financije, ali koji izgleda kao da nema pojma ne samo o tome kako se nekom „vladom vlada“ nego i o mnogim mogućim zakulisnim političkim igrama i možebitnim spletkama i onih s kojima bi morao surađivati kao i onih kojima bi se morao suprotstavljati.

Apsurd broj 9:

Među apsurde koji su gotovo normalna posljedica apsurda pod brojem 8, i ovdje opet bez želje da time i vrednujemo, na prvo mjesto stavljamo apsurd imenom „Intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, Frljić“. Čovjek usred Hrvatske, bez ikakva stida i obzira prema bilo kome i bilo čemu, javno napada i pljuje po svemu što je hrvatsko i nesmetano nastavlja upravljati kulturnom ustanovom kao što je Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci. Ali, čak ne niti samo to: Kao nekom čudnom „igrom slučaja“ grad u kojem taj Frljić „frlja“ – zamislimo – u konkurenciji Dubrovnika, Osijeka, Pule i Zagreba, biva proglašen „Evropskim gradom kulture za 2020. godinu“. Da čovjeku pamet stane!? Naravno, čisti slučaj! Kao što je i čisti slučaj da niti o tome (osim, naravno, o proslavi u Rijeci) nema posebnih osvrta ni komentara svekolike hrvatske „kulturne“ ljevice.

Apsurd broj 10:

Ali zato istodobno ta „(ne)kulturna ljevica“ ne prestaje s hajkama na novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, koji joj vjerojatno najviše ide „na živce“ baš time što im svojom mirnoćom i argumentima samo što ne odgovara onom poznatom: „Psi laju, a karavane prolaze“, na čemu mu, u znak naše svestrane podrške i na ovom mjestu – od srca čestitamo!

Apsurd broj 11:

Još jedan, gotovo do fizičke boli prisutan apsurd, proizlazi iz apsurda pod 8: Prema svemu što čujemo i čitamo izgleda da su i predsjednica države i predsjednik vlade kao i oba podpredsjednika, te većina ministara i njihovih pomoćnika, za većinu svojih savjetnika (ili u najmanju ruku najbližih suradnika) preuzeli kadrove iz redova bivše vlade. Pritom mi ne ulazimo u stručne sposobnosti i ljudske vrline tih ljudi, niti ih ikome od njih želimo osporiti, ali u očito nepomirljivoj ideološkoj podijeljenosti ne samo političara, nego i cjelokupnog hrvatskog društva kao takvog, upravo takvi potezi pravi su rasadnik svih apsurda u kojima živimo i koji nas sve više obilježavaju i sputavaju.

Apsurd broj 12:

Zar jedan od takvih apsurda nije i nedavna famozna krađa svakom običnom čovjeku jedva zamislive količine strane valute i zlata, ne možda nekom starčeku u nekoj zabaćenoj ulici na periferiji, već usred grada, u „srcu policije“, u samom „sjedištu kriminalističke policije u Zagrebu“. Naravno, nezahvalno je komentirati nešto, što još nije dovršeno, ali nas ovdje završetak ove priče, ma kakav on bio, zapravo uopće ne zanima. Nas zanima fenomen same mogućnosti ovog, u normalnim okolnostima zapravo jedva mogućeg čina. Jer, nije isključeno da je i taj apsurd, na ovaj ili onaj način, ipak posljedica jednog ili i više apsurda koje smo već i do sada naveli, s razlikom, da bismo po ovome na daleko i široko mogli postati predmetom općeg ismijavanja.

Apsurd broj 13:

U Hrvatskoj su na djelu prilično opširne teoretske i praktične pripreme za popravak vodotornja u Vukovaru. Mi već samu tu ideju smatramo apsurdnom, jer bismo njezinom realizacijom, a bez ikakve prave potrebe ili koristi, uklonili jedan od najuvjerljivijih simbola herojskog otpora i svjedoka velikosrpskog divljaštva prilikom njihove agresije na jedinu nam domovinu Hrvatsku. Dopuštamo da u ovom trenutku ne raspolažemo sa svim saznanjima potrebnim za sveobuhvatnu i objektivnu prosudbu, ali ne možemo a da ne upozorimo na onu, po našem mišljenju, štetnu stranu te zamisli. Uostalom, s obzirom na poznatu srbočetničku „istinoljubivost“, nije isključeno da bi možebitnu realizaciju toga projekta (odnosno drugim riječima uklanjanje toga simbola otpora i dokaza velikosrpskih zločina ne samo u Vukovaru, nego i u cijeloj Hrvatskoj), sadašnja četnička garnitura u Beogradu zloupotrijebila kao dobrodošlu priliku za nove laži u svoju korist, a na našu štetu.

I da završimo: Zar svih tih 13 navedenih, kao i onih još možebitno postojećih, a sada ovdje ipak nenavedenih apsurda, nisu preozbiljan razlog da se ne samo zapitamo, nego i duboko zabrinemo nad opravdanošću našega pitanja: Jesmo li mi Hrvati još uopće normalan narod?

Rudi Tomić / Toronto

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

16 spornih točaka iz ‘Marrakecha’ – traže se odgovori

Objavljeno

na

Objavio

Sporazum iz Marrakecha, odnosno UN-ov Globalni sporazum o migracijama ne izaziva kontroverze samo u Hrvatskoj, već i u Njemačkoj koja je najčešća “željena destinacija” ilegalnih imigranata koji raznim rutama dolaze u Europsku uniju. Upravo zbog sporazuma vodila se jučer velika politička bitka u njemačkom Bundestagu i prilično je neizvjesno hoće li Njemačka potpisati ovaj nedorečen i nejasan dokument. Izdvajamo šesnaest točaka po kojima je njemački Bild tražio objašnjenje vlade, šesnaest točaka koje su i za Hrvatsku podjednako bitne, piše Bernard Karakaš/VečernjiList

1. Migracije su uvijek bile “izvor bogatstva, inovacija i održivog razvoja”, stoji u sporazumu. No na temelju čega je izveden taj zaključak?
Ova tvrdnja o dobrobitima imigranata i migracija jedan je od temelja sporazuma, no nigdje nije navedeno odakle su izvučeni ti podaci niti su priloženi bilo kakvi pokazatelji. Naravno, migracije mogu biti dobre za razvoj društva, no to nije uvijek slučaj niti je to zajamčeno.

2. Prema tekstu sporazuma, države potpisnice trebaju “zaštititi pravo na slobodu govora”, ali i “rasističkim medijima uskratiti financiranje”. Tko o tome odlučuje?
Znači li ovaj dio sporazuma da bi države trebale uvesti svojevrsnu cenzuru te gdje je granica do koje je dopušteno govoriti ili pisati protiv migracija. Znači li to da bi se manjak entuzijazma i potpore migracijama i imigrantima mogao odmah proglašavati rasizmom?

3. Liječnici i granični službenici trebali bi se ponašati prema imigrantima uzimajući u obzir njihov spol, ali i njihovo kulturno nasljeđe. Kako to objasniti i provesti?
Znači li to da muški liječnici ne bi smjeli liječiti imigrantice. Ujedno, znači li to da granični službenici ne bi smjeli zahtijevati od imigrantica da skinu veo kojim prekrivaju lice kako bi usporedili njihovo lice s fotografijom u putovnici?

4. Kako bi se izbjegla pojava ljudi bez državljanstva, djeci rođenoj na teritoriju druge države treba automatski dodijeliti državljanstvo zemlje u koju roditelji planiraju ići ili zemlje u kojoj je dijete rođeno. Krše li se time ustavi i zakoni zemalja EU?
Ovo rješenje podsjeća na zakonsko rješenje kakvo u ovome trenutku postoji u SAD-u, no nije u skladu sa zakonodavstvom zemalja članica Europske unije. I njemački i zakoni Republike Hrvatske kršili bi se kad bi se djeci rođenoj na njemačkom, odnosno hrvatskom teritoriju, u tranzitu, automatski dodjeljivalo državljanstvo, putovnica i domovnica.

5. Prema nacrtu sporazuma, “sankcije protiv ilegalnih imigranata trebale bi biti ponovno razmotrene i ukinute, bez obzira na to je li i sada riječ o proporcionalnim, nediskriminirajućim i balansiranim mjerama. Znači li to bezakonje?
Vrlo kontroverzan dio sporazuma budući da ono što nije kažnjivo u praktičnom je smislu dozvoljeno. U tom kontekstu ilegalni prelasci granica postali bi legalni. Ujedno, tko odlučuje jesu li mjere i politike pojedinih zemalja diskriminatorne ili ne?

6. U budućem sporazumu spoji kako je “pravo svih ljudi da posjeduju dokumente” te kako zemlje u koje migranti putuju trebaju izdati svoje dokumente. No je li to moguće u svim slučajevima?
Pitanje je odnosi li se ovakvo pravilo na sve slučajeve, odnosno što se događa s ilegalnim imigrantima koji tijekom svog putovanja jednostavno bace u smeće putovnicu svoje domicilne države i ustvrde kako putuju u Njemačku, Italiju, Francusku ili Hrvatsku. Treba li im ta zemlja odmah izdati dokumente?

7. Zabranjuju se “zločini iz mržnje” prema imigrantima. Što su “zločini iz mržnje”?
Njemačko, kao ni zakonodavstvo cijelog niza članica EU ne poznaje kategoriju “zločina iz mržnje”. Tko je taj tko će procjenjivati je li neki zločin počinjen iz mržnje ili ne. Uostalom, zločini su zločini, bez obzira na koga se odnosili i koga pogađali, i kazne su uvijek iste za sve počinitelje. Ne čini li se ovdje diskriminacija prema mogućim žrtvama zločina u njihovim domicilnim zemljama?

8. Slobodno kretanje imigranata i liberalizacija viznog režima su zajamčeni. No je li to uvijek ispravno?
Liberalizacijom viznog režima bilo bi olakšano kretanje radnika, no među njima i cijelog niza socijalnih slučajeva koji mogu narušiti sustave drugih država. Unutar Europske unije dosta je negodovanja zbog liberalizacije kretanja Bugara i Rumunja jer upravo iz ovih dviju zemalja dolazi veliki broj nezaposlenih primatelja socijalne pomoći u zapadnim državama EU. Zbog toga čak i dio zemalja članica traži da se uvedu svojevrsne liste država na koje se liberalizacija kretanja ljudi ne bi odnosila, bar ne u ovolikoj mjeri kakva je danas. Pitanje je kako bi pravilo liberalizacije kretanja ljudi koristili imigranti iz zemalja Bliskog istoka, središnje Azije ili Afrike.

9. Prema nacrtu, “koordinirana kontrola granica” trebala bi osigurati “siguran prelazak granica”. Što to znači?
I u ovome trenutku kontrola granica između dviju država koordinira se između njihovih graničnih službi. Je li ovdje riječ o nečemu što do sada nije navedeno ili je možda u pitanju normalizacija procedura koje se sada provode samo u iznimnim slučajevima?

10. “Ciljani programi potpore” kojima se potiču “trgovinski i poduzetnički pothvati imigranata” trebaju biti financirani. Tko to plaća i postavlja li to poduzetnike zemalja primateljica u neravnopravan položaj?
Iz državnog proračuna potrebno bi, dakle, bilo sufinancirati pokretanje tvrtki i poslova imigranata, pri čemu stanovnici zemlje primateljice, bila to Njemačka, Hrvatska ili neka treća zemlja, na takve potpore ne bi mogli računati. Ovime se ruši načelo tržišnog natjecanja, ravnopravnosti, ali se i uvodi i svojevrsna diskriminacija domaćih tvrtki koje pune državne proračune iz kojih bi se financirala njihova konkurencija koju osnivaju imigranti.

11. Marakeški sporazum predlaže i “međusobno priznavanje stranih kvalifikacija, kao i neformalnog obrazovanja”. Je li razina obrazovanja doista ista?
Vrlo je veliko pitanje stvarne vrijednosti kvalifikacija jer je teško uspoređivati visokoškolske ustanove u zapadnom svijetu i zemljama Trećeg svijeta. Prema njemačkim standardima, razina znanja inženjera iz Sudana sada ne udovoljava toj tituli, odnosno nije moguća nostrifikacija. Slična je stvar i s cijelim nizom ostalih fakulteta. I što učiniti s liječnicima koji su diplome stekli u Addis Abebi ili Kinshasi. Treba li im bez ikakvih nostrifikacija omogućiti, na primjer, izvođenje operacija u europskim bolnicama?

12. Radnici migranti svih razina obrazovanja trebaju primiti socijalnu zaštitu. Do koje razine?
Naravno, socijalnu zaštitu zaslužuju svi ljudi, bez obzira na njihovo porijeklo ili zemlju rođenja. No tko će definirati do koje se razine uvode socijalna prava imigranata te hoće li ona biti manja, veća ili jednaka pravima domicilnog stanovništva u zemljama primateljicama?

13. Prema navodima iz sporazuma, vlade zemalja trebaju “izbjeći polarizaciju i ojačati povjerenje javnosti u migracijsku politiku”. Kako to ostvariti?
Već je sada javnost europskih zemalja dobrim dijelom skeptična prema migrantima i procesima ilegalnog useljenja. Ne samo u Mađarskoj, Italiji ili Austriji već i u Njemačkoj, pa i u Hrvatskoj. Kako se ijedna zemlja može obavezati da će djelovati na javno mnijenje i što ako u tome ne uspije.

14. Nacrt Sporazuma iz Marrakecha poziva se na “pozitivne učinke” i “pozitivne doprinose” imigracija. No gdje je druga strana priče?
U cijelom se sporazumu na više mjesta ističu pozitivni učinci migracija i doprinosi koje one daju društvu. No problem je u tome što se prikazuje samo jedna strana priče te se nigdje ne spominju i negativni učinci migracijskih procesa koji neosporno postoje pa se stječe dojam da je sporazum neobjektivno pripremljen.

15. Sporazum nalaže i ponovno ujedinjenje obitelji imigranata. Kako to izvesti i do koje razine?
U nacrtu sporazuma ne definira se tko plaća ponovno ujedinjenje obitelji imigranata, odnosno tko plaća trošak njihova smještaja i boravka u zemlji primateljici, ali ni što znači pojam obitelji. Je li riječ samo o supružnicima i djeci ili i o široj obitelji.

16. Možda najbitnije pitanje: zašto se u sporazumu na 45 mjesta navodi da se države potpisnice obvezuju?
Iako se Sporazum iz Marrakecha predstavlja kao “skup preporuka”, na čak 45 mjesta u dokumentu navodi se da se potpisnice na nešto obavezuju. Istovremeno u preambuli piše – Globalni pakt jača suvereno pravo država da sami određuju vlastitu migracijsku politiku.

VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića

Objavljeno

na

Objavio

Željko Komšić je po treći put bošnjačkim glasovima oktroisani insan na izboru za hrvatskog člana Predsjedništva te postao legitimni bošnjački član Predsjedništva i ubrzo (20.11.) će preuzeti svoje mjesto kao bošnjački član Predsjedništva zajedno sa srpskim članom Predsjedništva, Dodikom, i članom Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, Džaferovićem.

Jednostavnom analizom, tj.pogledom na kartu gdje većinski žive Hrvati a gdje je Komšić dobio najviše glasova, može se zaključiti da je Komšić gotovo sve glasove dobio od Bošnjaka.

To je nepobitna činjenica ali nas to ovdje ne interesira. Ovdje ću pokušati djelimično analizirati Komšićev utjecaj na glasovanje sarajevskih Hrvata.

Iz ličnog kontakta sa ostalim Hrvatima u Sarajevu, obitelj i prijatelji, mi je jasno da gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića.

Ali za koga su glasali na ovim izborima a za koga na prošlim?

Moje iskustvo, a i rezultati na izborima, govori da sarajevski Hrvati zbilja ne glasaju većinski za HDZ.

Mislim da sarajevski Hrvati i sarajevski Srbi uglavnom glasuju za Našu stranku (mlađi ljudi) ili za SDP (starija generacija) ali za ovu potvrdu bi trebala malo dublja analiza. Ono što ću analizirati ovdje jeste utjecaj Komšića na odnos Hrvata prema Čoviću i HDZu.

„Gradsku zonu“ u Sarajevu čine četiri općine (od zapada prema istoku), Novi Grad, Novo Sarajevo, Centar i Stari Grad.

U periodu od početka rata do danas ogroman broj Hrvata je napustio Sarajevo u raznim pravcima tako da je broj Hrvata koji glasuju na izborima relativno mali.

U općini Novi Grad je 2014. godine za HDZ glasovalo 443 osobe a za Dragana Čovića 597 osoba. To su dakle osobe koje su tako glasovale na izborima na kojima nije bilo Željka Komšića.  Četiri godine poslije, 2018. godine, u općini Novi Grad za HDZ su glasovale 534 osobe (porast od 20.54%) dok je za Dragana Čovića glasovalo 889 osoba što je porast od čak 48.91%. Izbori u 2018. su izbori u kojima se Komšić kandidirao.

U općini Novo Sarajevo u 2014. godini je za HDZ glasovalo 500 a za Dragana Čovića 689 osoba dok je u 2018. godini za HDZ glasovalo 586,  osoba (porast od 17.2%) a za gospodina Čovića 920 osoba (porast od 33.53%).

Općina Centar je slična prethodnim općinama. Na izborima iz 2014. godine, na kojima nije bilo Komšića, u općini Centar je za HDZ glasovalo 261 osoba a za Čovića 453 osobe dok je 2018. godine kada se kandidirao Komšić za HDZ glasovalo 337 osoba (povećanje od 29.12%) a za Čovića 640 osoba (porast za 41.28%).

Potpuno ista situacija je naravno i u općini Stari Grad u kojoj je na izborima 2014. godine za HDZ glasovalo samo 41 osoba a za Čovića 76 osoba da bi četiri godine poslije, 2018. godine, za HDZ glasovalo 70 osoba (+70.73%) a za Dragana Čovića 108 osoba (+42.11%).

Dakle, u sve četiri gradske općine se broj glasova za HDZ a i za Dragana Čovića povećao i to za 17.2% do 70.73%. Ukupni porast glasova, kada uzmemo u obzir sve gradske općine, za HDZ je 22.65% a za gospodina Čovića 40.89%. Željko, ljevičar alkoholičar koji jedva preživljava i izmiruje rate kredita sa svojih jadnih 6000-7000KM, je dakle utjecao na sarajevske Hrvate na način da je nas čak 40.89% više glasalo za Dragana Čovića nego prije četiri godine.

Sem što je radikalizirao sarajevske Bošnjake uspio je HDZirati sarajevske Hrvate kojima su, iako uglavnom antiHDZi, odjednom Dragan Čović i HDZ postao prihvatljiv. Vjerujte mi na riječ kada kažem da sarajevski HDZ i Trlin to apsolutno ničim zaslužili nisu. Sve je to zasluga gospodina Komšića. Postotak Hrvata koji je 2018 godine glasovao za HDZ i Čovića je vjerojatno i veći obzirom da je veliki broj Hrvata pobjegao iz Sarajeva u zadnje četiri godine.

Samo još da dodam da je velika šteta za HDZ i HNS što ranije nekako nisu uključili Našu stranku u pregovore o izmjeni Izbornog zakona jer bi HDZ, nakon radikalnih izjava predsjednika Naše stranke Kojovića u kojima govori da je za Našu stranku neprihvatljivo da se implementira presuda Ustavnog suda BiH (najvišeg tijela u BiH) kao i da će se za svoje ljudsko pravo, ljudsko pravo na popis iz 1991. godine, boriti ako treba do Strasbourga vjerojatno utrostručio svoje glasove od Hrvata u Sarajevu. Jedina svijetla točka Naše stranke za sarajevske Hrvate je trenutno još Boriša Falatar ali ne bi me čudilo da ga izbace ubrzo iz stranke ili da se Falatar vrati u Pariz. Da su uključili Našu stranku ranije u pregovore možda bi HDZ čak prešao i izborni prag u Sarajevu a Dražen Trlin bi se nakon 20ak godina smucanja po HDZ listama konačno negdje pošteno uhljebio (Sarajevska županija).

Hrvat iz Sarajeva/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari