Pratite nas

Analiza

Hrvatski apsurdi ili Jesmo li mi Hrvati uopće normalan narod?

Objavljeno

na

Vrijeme u kojem živimo po mnogočemu je – neobično. Neobično, ne samo po globalnim tehničkim i svim inim do sada jedva naslućivanim ostvarenjima ljudskog genija, nego čak i po političkim događanjima u jednoj tako maloj zemlji kao što je ta naša predraga nam domovina Hrvatska.

[ad id=”93788″]

I dok nas prethodno natuknuta globalna svjetsko-genijalna ostvarenja iznenađuju i oduševljavaju, ona tipično naša, hrvatsko-politička, trenutačno su toliko nakaradna da se još imalo normalan čovjek mora zapitati, jesmo li mi Hrvati još uopće normalan narod, s kakvom-takvom perspektivom za oporavak, ili su svakodnevni apsurdi, kojima svjedočimo, očiti putokaz u nestanak i konačno ništavilo.

Pa da se ne zgražamo samo nad apsurdima ovoga trenutka, hajde da se malo prisjetimo barem nekih od onih, koji su ovima današnjima prethodili i na taj ih način zapravo i omogućili. Pritom ćemo ih, radi kakvog-takvog pregleda, ali i vanjske simbolike, označiti rednim brojevima od 1 do 13, što nipošto ne znači da i prije ovih, za vrijeme njih, pa i poslije ovdje navedenih, nije bilo i drugih, jednako svakom imalo normalnom ljudskom razumu neshvatljivih, a za nas, domoljubne Hrvate – zapravo jednako poražavajućih. Hrvatska je puna zloslutnih apsurda:

Apsurd broj 1:

Zahvaljujući samo Božjoj Providnosti što smo u tom najsudbonosnijem trenutku naše dosadašnje povijesti, u svojim redovima imali čovjeka vizionara, vojskovođu i političara dr. Franju Tuđmana, hrvatski je narod uspio ne samo ostvariti svoju vjekovima željenu samostalnost, nego ju i u domovinskom ratu od velikosrpskog agresora obraniti. Nažalost, ubrzo zatim hrvatski je narod, odlukom svojega biračkoga tijala, vlast nad svojom, krvlju i mnogim životima obranjenom domovinom, predao u ruke onima, koji su prilikom glasovanja u Hrvatskom Saboru bili protiv samostalnosti Hrvatske, te su u znak svojega neslaganja s tom odlukom, napustili sabornicu. Taj se apsurd, dakako, ne može odvojiti od apsurda, da poslije toliko godina, i nakon bezbrojnih, ničim oborivih dokaza o stravičnim zločinima, hrvatski narod još uvijek živi u ulicama i trgovima, te prolazi pored spomenika, posvećenima Josipu Brozu, ne samo najvećem zločincu nad hrvatskim narodom, nego ujedno i jednim od 10 najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća uopće.

Apsurd broj 2:

Gore spomenuti dvostruki apsurd urodio je novim, gotovo bismo morali reći trostrukim apsurdom, kada je taj isti hrvatski narod, najprije zbog pomanjkanja političke zrelosti, a onda zaveden veleizdajničkim lažima, u dva navrata izabrao za predsjednika svoje države prevrtljivog Stipu Mesića, da bi tom istom Stipi Mesiću, kojega je u međuvremenu Hrvatsko Nacionalno Etičko Sudište (HNES) osudilo za veleizdaju, hrvatski narod, za hrvatske prilike basnoslovnim iznosima, trajno plaćao „Ured bivšeg presjednika“, uključujući i njegova (privatna) putovanja po malone cijelom svijetu. Nešto slično kao što hrvatski narod još uvijek nemalim iznosima i financira razne tzv. „nevladine“ udruge i glasila, od kojih se, prema mnogim pokazateljima, većina njih uglavnom bavi – protu-hrvatskim aktivnostima.

Apsurd broj 3:

Za Mesićevog nasljednika hrvatski narod izabire jugonostalgičara Ivu Josipovića, sina Titovog upravitelja zloglasnog komunističkog kazemata „Goli otok“, čovjeka koji za vrijeme svoje vladavine jedva da je ikada izustio bilo koji pojam u kojem bi bio sadržan idiom „hrvatski“, da bi se u izbornoj kampanji za drugi mandat upravo blamirao sloganom „Naprijed Hrvatska“. Uostalom i Ivo Josipović je od gore spomenutog HNES-a također osuđen za veleizdaju, dok se hrvatski narod za propust njegova svojevremenog izbora, prilikom najnovijih izbora ipak „iskupio“, davši taj puta svoje povjerenje predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, a ne njemu, dotadašnjem predsjedniku.

Apsurd broj 4:

Poslije nesretne i nespretne vladavine stranke HDZ pod predsjedanjem Ive Sanadera i Jadranke Kosor, a s obzirom na njihove bezbrojne promašaje, sam ponovni izbor komunistički orijentirane ljevice i ne bi se smjelo nazvati apsurdom, kada baš ta vlada ne bi bila prožeta apsurdima koji su se redali kao na tekućoj vrpci. Jedan od najvećih proizašao je iz činjenice da je ljevičarska vlada Zorana Milanovića koalirala između ostaloga i sa strankom HNS, koja očito niti je tada bila, a niti je danas, niti „hrvatska“, niti „narodna“. No, za Milanovića, kakvog smo ga u međuvremenu imali nesreću upoznati, bila je baš to dobrodošla prilika da drugarici Vesni Pusić, čelnici te stranke, povjeri ministarstvo vanjskih poslova, iako ta drugarica svoje protuhrvatstvo ni danas ne krije, tvrdeći (i u Hrvatskom Saboru) da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH. I njezina osuda HNES-a za veleizdaju nije, dakako, mogla spriječiti njezino dalnje protuhrvatsko djelovanje i na drugim poljima.

Apsurd broj 5:

A kada je već riječ o Vesni Pusić ne možemo a da ne spomenemo kao jedan od najvećih mogućih (ovdje bi bilo bolje reći „nemogućih“) apsurda, činjenicu da ju je vlada Zorana Milanovića, nota bene, kada je, i iako je već znala da je nove izbore izgubila, ipak imenovala za kandidata za mjesto glavnog tajnika UN-a. Mjereno kriterijima vjernika, za ovaj bi se grijeh moglo reći da je „u nebo vapijući“! O toj posramljujućoj činjenici u svojim se kolumnama nisu oglasili dežurni protuhrvati kao što su Ante Tomić i Jelena Lovrić, da ne nabrajamo i sve ostale, i to ne samo što ju je, praktično tada već nepostojeća vlada kandidirala, nego i što ona osobno za tim teži, uprkos tome što zna da ju niti nova vlada, a niti predsjednica države, na toj funkciji, ne žele. Ovdje, nažalost, moramo napomenuti, da ni iz kojeg medija nismo mogli razabrati da su se te institucije i javno izjasnile protiv njezine kandidature.

Apsurd broj 6:

Nažalost, taj „u nebo vapijući grijeh“ bivšeg predsjednika vlade Zorana Milanovića, nije bio jedini takve vrste i takvih dometa. Sjetimo se samo

–  one u nekoliko navrata prijeteće „stisnute komunističke pesnice“

– onog očitog izrugivanja najvećoj svetinji svakoga Hrvata povicima „Hrvatska, Hrvatska…“ kada je bilo svakome jasno da to čini podcjenjivački i sa željom da povrijedi, ne one koji su tome prisustvovalii, nego one koje će to, izgovoreno tako i od toga čovjeka, zaboljeti

–  onih isto tako za svakoga Hrvata do srca bolnih obraćanja prisutnima s „drugarice i drugovi“, kada je također bilo svakome jasno da to čini zajedljivo i samo da bi provocirao „one druge“

–  pa sve do onih brojnih prostakluka, ne samo na račun političkih suparnika, nego posebno i na račun Predsjednice, bez obzira što je pred njom u takvim prigodama ispadao – neodgojenim uličarom.

Apsurd broj 7:

Da je takav čovjek ovih dana ponovno izabran za predsjednika SDP-a, ne samo da je apsurd, nego i zabrinjavajući sumrak te stranke, ali i dodatni otrov na hrvatskoj političkoj sceni, i to bez obzira na političko opredjeljenje promatrača. Jer, ako ta stranka u svojim redovima danas nema čovjeka zdravijih i kulturnijih manira, bojimo se, bez obzira što ta stranka nije i naša opcija, da su naši razlozi za zabrinutost nad dalnjim događanjima u Hrvatskoj još opravdaniji.

Apsurd broj 8:

Već smo prethodnim apsurdom ušli na posve „aktualni teren“, na kojem nam se apsurdi, upravo radi njihove aktualnosti, čine još teže probavljivima. Bez pretenzije da ih redosljedom spominjanja ujedno i vrednujemo, ovdje kao prvoga od tih „s aktualnih terena“ moramo nažalost navesti samu novu hrvatsku vladu, njezino konstituiranje i – dakako – nefunkcioniranje! Jer apsurd te vlade postoji upravo u njoj samoj, u njezinoj – jedva ikada i igdje do sada viđenoj – „koaliciji“., koja to, naravno, nije i koja kao takva zapravo niti ne može funkcionirati. Dojučerašnji provincijski politički amateri, skupljeni pod imenom „MOST“, odjednom su se „ni krivi ni dužni“ dokopali državničke vlasti, za koju kao da misle da će ju najbolje obnašati ako one koji su od njih jači i koji su na izborima kako-tako pobijedili, što više koče i sprečavaju. Da apsurd bude savršen i možda i u svijetu jedinstven, partneri (nota bene, ne možda „koalicijski“ nego kao u neku ruku „kartaški“) doveli su si za svojega zajedničkoga čelnika čovjeka, koji je doduše očito vrstan stručnjak za ekonomiju i financije, ali koji izgleda kao da nema pojma ne samo o tome kako se nekom „vladom vlada“ nego i o mnogim mogućim zakulisnim političkim igrama i možebitnim spletkama i onih s kojima bi morao surađivati kao i onih kojima bi se morao suprotstavljati.

Apsurd broj 9:

Među apsurde koji su gotovo normalna posljedica apsurda pod brojem 8, i ovdje opet bez želje da time i vrednujemo, na prvo mjesto stavljamo apsurd imenom „Intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, Frljić“. Čovjek usred Hrvatske, bez ikakva stida i obzira prema bilo kome i bilo čemu, javno napada i pljuje po svemu što je hrvatsko i nesmetano nastavlja upravljati kulturnom ustanovom kao što je Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci. Ali, čak ne niti samo to: Kao nekom čudnom „igrom slučaja“ grad u kojem taj Frljić „frlja“ – zamislimo – u konkurenciji Dubrovnika, Osijeka, Pule i Zagreba, biva proglašen „Evropskim gradom kulture za 2020. godinu“. Da čovjeku pamet stane!? Naravno, čisti slučaj! Kao što je i čisti slučaj da niti o tome (osim, naravno, o proslavi u Rijeci) nema posebnih osvrta ni komentara svekolike hrvatske „kulturne“ ljevice.

Apsurd broj 10:

Ali zato istodobno ta „(ne)kulturna ljevica“ ne prestaje s hajkama na novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, koji joj vjerojatno najviše ide „na živce“ baš time što im svojom mirnoćom i argumentima samo što ne odgovara onom poznatom: „Psi laju, a karavane prolaze“, na čemu mu, u znak naše svestrane podrške i na ovom mjestu – od srca čestitamo!

Apsurd broj 11:

Još jedan, gotovo do fizičke boli prisutan apsurd, proizlazi iz apsurda pod 8: Prema svemu što čujemo i čitamo izgleda da su i predsjednica države i predsjednik vlade kao i oba podpredsjednika, te većina ministara i njihovih pomoćnika, za većinu svojih savjetnika (ili u najmanju ruku najbližih suradnika) preuzeli kadrove iz redova bivše vlade. Pritom mi ne ulazimo u stručne sposobnosti i ljudske vrline tih ljudi, niti ih ikome od njih želimo osporiti, ali u očito nepomirljivoj ideološkoj podijeljenosti ne samo političara, nego i cjelokupnog hrvatskog društva kao takvog, upravo takvi potezi pravi su rasadnik svih apsurda u kojima živimo i koji nas sve više obilježavaju i sputavaju.

Apsurd broj 12:

Zar jedan od takvih apsurda nije i nedavna famozna krađa svakom običnom čovjeku jedva zamislive količine strane valute i zlata, ne možda nekom starčeku u nekoj zabaćenoj ulici na periferiji, već usred grada, u „srcu policije“, u samom „sjedištu kriminalističke policije u Zagrebu“. Naravno, nezahvalno je komentirati nešto, što još nije dovršeno, ali nas ovdje završetak ove priče, ma kakav on bio, zapravo uopće ne zanima. Nas zanima fenomen same mogućnosti ovog, u normalnim okolnostima zapravo jedva mogućeg čina. Jer, nije isključeno da je i taj apsurd, na ovaj ili onaj način, ipak posljedica jednog ili i više apsurda koje smo već i do sada naveli, s razlikom, da bismo po ovome na daleko i široko mogli postati predmetom općeg ismijavanja.

Apsurd broj 13:

U Hrvatskoj su na djelu prilično opširne teoretske i praktične pripreme za popravak vodotornja u Vukovaru. Mi već samu tu ideju smatramo apsurdnom, jer bismo njezinom realizacijom, a bez ikakve prave potrebe ili koristi, uklonili jedan od najuvjerljivijih simbola herojskog otpora i svjedoka velikosrpskog divljaštva prilikom njihove agresije na jedinu nam domovinu Hrvatsku. Dopuštamo da u ovom trenutku ne raspolažemo sa svim saznanjima potrebnim za sveobuhvatnu i objektivnu prosudbu, ali ne možemo a da ne upozorimo na onu, po našem mišljenju, štetnu stranu te zamisli. Uostalom, s obzirom na poznatu srbočetničku „istinoljubivost“, nije isključeno da bi možebitnu realizaciju toga projekta (odnosno drugim riječima uklanjanje toga simbola otpora i dokaza velikosrpskih zločina ne samo u Vukovaru, nego i u cijeloj Hrvatskoj), sadašnja četnička garnitura u Beogradu zloupotrijebila kao dobrodošlu priliku za nove laži u svoju korist, a na našu štetu.

I da završimo: Zar svih tih 13 navedenih, kao i onih još možebitno postojećih, a sada ovdje ipak nenavedenih apsurda, nisu preozbiljan razlog da se ne samo zapitamo, nego i duboko zabrinemo nad opravdanošću našega pitanja: Jesmo li mi Hrvati još uopće normalan narod?

Rudi Tomić / Toronto

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Objavljeno

na

Objavio

Potaknut intervjuom u kojem gospodin Budimir Lončar reagira na reakcije na Odluku o dodijeli medalja grada Zagreba („Tuđman mi je čestitao na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, Jutarnji list, srijeda, 13. veljače 2019., str. 13), navodim neke izvore kao prilog za raspravu o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja i međunarodne afirmacije Republike Hrvatske, ali i za podsjećanje kako su na njegovo djelovanje te 1991. reagirali pojedini hrvatski političari. U tekstu se ne navodi izvor koji svjedoči o čestitki predsjednika Tuđmana Budimiru Lončaru „na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, jer na takav još nisam naišao. Ako ga netko posjeduje, molim da mi ga dostavi, kako bi moja spoznaja o tom događaju bila cjelovitija. Unaprijed zahvalan!

Dan prije proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske, 24. lipnja 1991., u Zagrebu je na sjednici Hrvatskog sabora, na poziv predsjednika Tuđmana i u dogovoru s predsjednikom Sabora, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (jugoslavenski „premijer“) Ante Marković (s potpredsjednicima i saveznim sekretarima iz Hrvatske) iznio stavove i prijedloge jugoslavenske vlade za rješavanje krize i za uređenje odnosa u jugoslavenskoj zajednici. Nakon njegova izlaganja, Vladimir Šeks je, sudjelujući u raspravi o prijedlozima SIV-a, iznesenim u izvješću saveznog premijera, ustvrdio da – „od premijera nismo čuli ništa novo“. U svojoj knjizi o tome je zapisao:

Bilo bi korektno i pošteno da se savezni premijer, ovdje pred Saborom, očituje i izjasni, odnosno da imenuje odgovornog (tu sam u prvom redu ciljao na Slobodana Miloševića). Isto tako Saboru je važan i odgovor koje garancije Vlada (savezna) može dati Republici Hrvatskoj, uz dobra rješenja u svojem prijedlogu za razrješenje državne i svekolike krize, da će se zaustaviti imperijalna politika Srbije? Očevidci smo već nekoliko godina unatrag da Republika Srbija jednostavno nasilno, agresivno ide prema svojem cilju – preustrojavanju Jugoslavije, njezinom razbijanju i pretvaranju u Veliku Srbiju. Kada bi za to savezna vlada imala neka jamstva, onda bi se i ovaj Sabor mogao drugačije odnositi prema prijedlogu i izvješću premijera Markovića.

Isto tako savezni premijer trebao bi se očitovati i na stajališta Budimira Lončara, saveznog ministra vanjskih poslova, kojima se izričito vrijeđa ono što vi, gospodine Markoviću, govorite. Vi kažete da savezna vlada priznaje legalitet i legitimitet vlasti u Republici Hrvatskoj. A vaš ministar Budimir Lončar kaže da bi Republika Hrvatska bila nesposobna, u slučaju osamostaljenja, funkcionirati kao demokratska država. A na berlinskom savjetu ministara KESS-a (Berlin, 19. i 20. lipnja 1991.) ministar Lončar stremljenje Hrvatske i Slovenije i njihovo oživotvorenje (za samostalnošću) naziva tempiranom bombom koja bi zapalila cijelu Europu. Time nas izravno denuncira pred cijelom međunarodnom javnošću i utječe na međunarodnu politiku suprotno legalitetu i legitimitetu vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji.

Lončar govori na konferenciji za tisak da su prava Albanaca zaštićena i da nisu ugrožena; to je poruga cijeloj Europi, cijelom demokratskom svijetu. Govori o ubojstvima povampirenih bandi u Hrvatskoj, ubojstvima redarstvenika, teškom narušavanju ustavnog poretka, mira i sigurnosti svih građana Republike, ali ne imenuje tko je za to odgovoran. On je bio na čelu diplomacije koja je podržavala međunarodni terorizam, od grupe Baader-Meinhof do raznih terorističkih skupina. (…)

Zaključio sam svoju „tiradu“ o B. Lončaru zatraživši da premijer Marković iznese svoje stajalište prema istupima ministra Lončara i predložio Saboru da donese odluku prema kojoj izjave i postupci ministra Lončara, kao šefa savezne diplomacije, ničim više ne obvezuju Republiku Hrvatsku. Prethodno je uime kluba zastupnika HDZ-a, u još oštrijem tonu, govorio Ivan Vekić, koji je predložio da Sabor zaduži nadležna tijela da pokrenu postupak za utvrđivanje odgovornosti ministra Lončara “zbog neistinitog i zlonamjernog informiranja svjetske javnosti, zbog otvorenog unitarističkog i hegemonističkog stava u raspletu krize i konačno zbog stvarnog protivljenja interesima građana Hrvatske”.

Beogradska Politika iz pera svojeg zagrebačkog dopisnika Radoja Arsenića nije propustila u članku “Oštar napad na Lončara zbog govora u Berlinu” zabilježiti da su Šeks i Vekić napali Lončara i predložili da se donese odluka o pokretanju postupka utvrđivanja odgovornosti i irelevantnosti njegovih postupaka. Naravno, „Politika“ je u svojem promidžbenom, protuhrvatskom stilu propustila navesti razloge ovako oštrih reakcija na istupe B. Lončara u Berlinu. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 90-91)

O spomenutom Lončarovom nastupu u Berlinu, u svom govoru u Hrvatskom saboru 25. lipnja 1991., negativno se izjasnio i predsjednik Tuđman:

U svezi sa saveznom vladom potrebno je spomenuti da se u posljednje vrijeme iz redova savezne vlade, njenog ministra za inozemne poslove, pa i samog predsjednika, poduzimaju koraci koji doduše prihvaćaju ideju o rješavanju državno-političke krize na osnovama saveza suverenih republika, ali u praksi čine korake, osobito u informiranju inozemne javnosti, na način da stvaraju takvo raspoloženje koje je u biti protiv i onakvog saveza kakav naša Republika Hrvatska i Republika Slovenija predlažu, a pogotovo su protiv osamostaljenja i pune suverenosti republika. U tom pogledu bilo je znakovito izlaganje saveznog sekretara za inozemne poslove, Budimira Lončara, na konferenciji KESS-a u Berlinu 19. i 20. lipnja ove godine, pred neki dan. A, usput rečeno, veoma je zanimljivo da na toj konferenciji gdje se posebno raspravljalo o Jugoslaviji nije bilo predstavnika republika, dok su na prethodnoj konferenciji KESS-a u Parizu, gdje se nije raspravljalo o Jugoslaviji, bili uključeni i predstavnici republika.

A, način na koji je savezni sekretar (B. Lončar, op.a.) – koji je, kako nam to predstavnici drugih republika stalno spočitavaju u saveznoj vladi tobože predstavnik Republike Hrvatske – na toj konferenciji europskim i svjetskim čimbenicima iznio svoje viđenje državno-političke krize u Jugoslaviji, već je dobio ocjenu u ovome Saboru. Ja se na njemu zadržavam samo zato da bih ukazao s kakvih se pozicija potiče suprotstavljanje priznanju samostalnosti Hrvatske u Jugoslaviji i u svijetu. Po njemu Jugoslavija se danas nalazi, citiram, “između realne mogućnosti da pronađe mirno i demokratsko rješenje za izlazak iz krize i opasnosti da dođe do takvih unutrašnjih sukoba čije se različite posljedice mogu reflektovati i izvan njenog užeg geopolitičkog prostora”. Jer što bi se dogodilo u slučaju raspada Jugoslavije, pita se savezni ministar, a evo što odgovara: – Osnovna hipoteza je da bi nastale države koje bi bile u nesamostalnom međusobnom konfliktu, već bi svaka od njih bila iznutra etnički potrošena. Svaka bi bila onesposobljena da bude istinski demokratska i europski kvalificirana. Sve zajedno bile bi tempirana bomba u srcu Europe, ako već i prije toga ne bi pokrenule lančanu reakciju na kontinentu, na kojem već tinja 46 potencijalno opasnih etničkih sukoba. I, u nastavku zaključuje da “treba očuvati cjelovitost zemlje (Jugoslavije, op.a.), jer je to preduslov demokratskog razvoja u istoj mjeri u kojoj je demokracija imperativ cjelovitosti”. (Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 105)

U Šeksovoj knjizi je i odlomak o govoru Budimira Lončara na 123. sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 4. srpnja 1991., koji Vladimir Šeks preuzima iz knjige Stjepana Mesića Kako smo srušili Jugoslaviju (str. 80-82), a čiji kontekst se može prepoznati u gore spomenutom Lončarovom intervjuu Jutarnjem listu (13. veljače 2019., str. 13):

Lončar je govorio o međunarodnom položaju zemlje, posebno o zalaganjima Europske zajednice i dijelu KESS-a. Bilo je i riječi o pokretanju jugoslavenskog pitanja na Vijeću sigurnosti, o čemu sam i ja razgovarao s nekim međunarodnim osobama 3. srpnja. Savezni sekretarijat se toj inicijativi suprotstavljao. Lončar nas je obavijestio da je upravo „poslana instrukcija stalnoj misiji SFRJ u New Yorku i Ženevi i ambasadorima SFRJ u 15 zemalja članica Vijeća sigurnosti da Jugoslavija nema namjeru pokretati ovo pitanje u Vijeću sigurnosti“, a to su uglavnom svi članovi Predsjedništva prihvatili. Jović je bio – i to je oštrim tonom rekao – krajnje nezadovoljan „Lončarovom diplomacijom“. Tvrdio je da predstavnici Hrvatske i Slovenije u diplomaciji ne zastupaju interese Jugoslavije, već samo interese svojih separatističkih republika. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 159)

Međutim, izvori nakon donošenja Rezolucije 713 (25. lipnja 1991.) uglavnom ne govore u prilog tezi da su predsjednik Tuđman i većina tadašnje hrvatske vlasti bili čestitarski raspoloženi prema Budimiru Lončaru, zbog njegova nastupa u raspravi o Jugoslaviji na sjednici VS UN-a, na kojoj je donesena spomenuta rezolucija. Primjerice, na donošenje Rezolucije 713 o uvođenju embarga i prigodni govor Budimira Lončara osvrnuo se predsjednik Hrvatske vlade dr. Franjo Gregurić, u govoru na zasjedanju Hrvatskog sabora 8. listopada 1991.:

U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda održana je 25. rujna 1991. rasprava o Jugoslaviji i prihvaćena Rezolucija broj 713. Napori da se jugoslavenska politička kriza internacionalizira urodili su punim plodom, čime su napokon srušena nastojanja jugoslavenske diplomacije da se zapravo radi o unutrašnjim stvarima Jugoslavije i da svijet tu nema što da traži. Zasjedanje je, uz ostalo, zapamćeno i po skandaloznom istupu saveznog sekretara za vanjske poslove (Jugoslavije, op. a.) gospodina Budimira Lončara. Vlada je prihvatila Rezoluciju kao potporu naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji. Tijek događaja ide protiv Srbije i armije pa su se oni odlučili za kombinirani državni prevrat, koji su udruženi izveli predstavnici Srbije, Crne Gore i Armije. (“Istekao moratorij, zbogom, Jugoslavijo”, Večernji list, srijeda, 9.10.1991.; Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 140)

U svojoj knjizi V. Šeks objašnjava da je Hrvatska vlada prihvatila Rezoluciju 713 kao potporu u naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji „vjerojatno stoga što Hrvatska nije bila za ‘zelenim stolom’ u Vijeću sigurnosti UN-a, a SFRJ je predstavljao savezni ministar B. Lončar“, kao i „stoga što osporavanje ili odbacivanje te Rezolucije 713 ne bi donijelo nikakvu korist već samo štetu za RH jer je već bila na snazi“. Pritom navodi da britanska premijerka Margareth Thatcher ispravno zapaža da je „embargo proizveo obrnut učinak od onog koji se njime želio postići“ i citira njezinu izjavu:

Uvijek je opasno dopustiti bezočnu agresiju, čak i ako se njezine neposredne posljedice čine neznatnima zbog presedana koji se time postavlja. Zapad je intervenirao kako bi pokušao održati staru Jugoslaviju na okupu i izvršio je pritisak u javnosti na one koji su se drznuli iz nje izići. Zapadne su države, između ostaloga, nametnule embargo na oružje, čime je agresor stavljen u neusporedivo povoljniji položaj, a to je potaknulo agresiju … Nije to bio nikakav ‘veliki trenutak za Europu’, kako je ustvrdio luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos, bio je to trenutak europske sramote. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 112)

Rezoluciju 713 prokomentirao je i Francuz Paul Garde, profesor slavenskih jezika i književnosti na Sveučilištu u Aix-en-Provenceu, koji je u travnju 1992. objavio knjigu Život i smrt Jugoslavije. U njoj je jasno imenovao glavnoga krivca za rat u Hrvatskoj – “srpske vlasti koje su planirale politiku s ciljem postizanja potpunog preoblikovanja etničke karte” i naveo da je „srpski tabor planirao sukob (u Hrvatskoj) kao osvajački rat u kojem na osvojenome teritoriju mora nestati svaka hrvatska prisutnost, čak i civili“, te naglasio da se „ne radi, kao što krivo prenose francuski mediji o ‘građanskom ratu’”. Posljedice odluke o uvođenju embarga iz Rezolucije 713 razumio je na isti način kao i Margareth Thatcher:

Nestašica naoružanja bila je dramatična. Rijetko se u europskoj povijesti mogao vidjeti takav nesrazmjer snaga. … Što se tiče embarga na oružje koji je nametnut u početku sukoba, on uopće ne smeta agresoru, ali sprječava žrtve da se brane. (Žarko Domljan, Visoko podignimo zastavu, Zagreb, 2010., 357)

O ulozi Budimira Lončara raspravljalo se i na sjednici Hrvatskog sabora, 5. prosinca 1991., na kojoj je zatraženo da se – „sa stajališta Hrvatske“ – Hrvatski sabor odredi prema političkoj sudbini, Ante Markovića i Budimira Lončara. U raspravi je sudjelovao i Vladimir Šeks:

Hrvatska je u niz navrata tražila od njih da bar objektivno u svojim nastupima u svijetu prezentiraju političko stanje u Republici Hrvatskoj. Nikada to nisu učinili i s time su se, kao i stanoviti krugovi u svijetu, objektivno stavili na stranu neprijatelja Hrvatske i svojim djelovanjem su kočili i proces međunarodnog priznanja Hrvatske, proces jasnog označavanja tko je žrtva, a tko je agresor. (…) Stoga predlažem da se donese zaključak (što je Sabor i usvojio) da Marković i Lončar, koje Hrvatski sabor nije birao, niti delegirao, da Republika Hrvatska osporava njima pravo da bilo gdje predstavljaju i govore i zastupaju uime RH i da bilo kakav njihov politički i javni nastup ne proizvodi nikakve pravne i političke učinke za RH. Nisam za to da im se zabrani povratak na teritorij Hrvatske.

Potom se Saboru obratio i Stjepan Mesić, koji je između ostaloga rekao:

Ja mislim da je teži problem (od Markovića i Lončara, op. V.Š.) za nas general Kadijević, koji je također hrvatski kadar u Saveznom izvršnom vijeću. On je ratni zločinac i protiv njega treba pokrenuti postupak kao ratnog zločinca jer on planira i provodi rat protiv Hrvatske. I ako ikoga moramo goniti, onda Hrvatska mora goniti Kadijevića kao ratnog zločinca. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 417-418)

* Izv. prof. dr. sc. Ante Nazor ravnatelj je Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Godine 1991. odlazi kao dragovoljac na istočno-slavonsko bojište i bio je pripadnik 122. đakovačke “R” brigade. Napisao je više znanstvenih radova – većinom s problematikom iz hrvatske vojne povijesti. Urednik je više knjiga, autor izložbe o početcima suvremene hrvatske države, autor scenarija za dokumentarni film “Vukovar 1991.”.

prof. dr. sc. Ante Nazor/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek – U kojem smjeru ide europska obrambena politika

Objavljeno

na

Objavio

Njemačka je prije dva tjedna objavila da odbacuje F-35 Lightning II iz utrke za nasljednika oko 85 pouzdanih nadzvučnih jurišnik Tornado IDS/ECR. To je zasigurno bolan udarac za Lockheed Martin, a u natječaju je sada ostao samo Eurofighter Typhoon i Boeingov F/A-18 Super Hornet.

Njemačka je među najčešćim metama Trumpovih napada da parazitira na američkoj vojnoj moći, dok vlastita izdvajanja za obranu drži na minimumu.

Svakako je činjenica da su njemačke oružane snage već godinama u ozbiljnim problemima, od borbenih sposobnosti do operativne raspoloživosti tehnike i oružanih sustava, a posebno se nepouzdanim pokazao upravo Eurofighter, pa je sredinom prošle godine iscurio podatak da su tada samo 4 od 128 Eurofightera bila u potpunosti borbeno spremna.

Premda bi Eurofighter olakšao logističke i obučne potrebe, Super Hornet je daleko svestraniji višenamjenski borbeni avion, a nudi i EA-18G Growler verziju za elektroničko ratovanje, kakve Eurofighter nema.

To je također važno jer će zadaća 90 novih aviona biti udari na kopnene ciljeve i PZO, te elektroničko ratovanje, što znači i probijanje u branjeni zračni prostor. Još jedna ključna zadaća koja će se preuzeti od Tornada je nuklearni udar, u sklopu NATO dijeljenja taktičkog nuklearnog oružja.

Operativno se Super Hornet nameće kao bolji izbor za spomenute zadaće no zahtjevati će zasebnu logistiku, obuku i infrastrukturu, dok za Eurofighter sve to već postoji. K tome bi se njime nastavilo jačati europsku zrakoplovnu industriju, što je posebno važno kada se uzme u obzir francusko-njemački razvoj lovca 6. generacije.

Politička dimenzija će također biti izuzetno važna, jer Njemačka ne leti na ni jednom američkom borbenom avionu, a odabir Super Horneta bi zasigurno kupio mir od Trumpovih napada, barem na neko vrijeme.

U svakom će slučaju biti zanimljivo popratiti i ovaj postupak odabira borbenog aviona, iako je riječ o drugoj vrsti nabave od one hrvatske, ne samo zbog daleko većeg broja aviona, već zbog specifičnih zadaća za koje se nabavljaju.

Konačni odabir dati će i naznaku budućeg smjera europske obrambene politike, hoće li se ići na udobrovoljavanje SAD-a ili će se njihov utjecaj u najvećim europskim članicama NATO-a pokušati marginalizirati kao odgovor na učestale napade.

Jan Ivanjek

 

Španjolska ulazi u francusko-njemački projekt s borbenim zrakoplovima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari