Pratite nas

Razno

‘Hrvatski branitelji iz 1991. ne bi trebali biti predmet razdora’

Objavljeno

na

Izaslanstvo Domovinskog pokreta s predsjednikom Miroslavom Škorom na čelu položilo je u ponedjeljak vijenac i odalo počast žrtvama komunizma kod spomenika uz crkvu sv. Mihaela u Gračanima u povodu svibanjske obljetnice njihova stradanja i 40. godišnjice smrti Josipa Broza Tita.

Škoro je najavio je da će se zauzimati za “pravo na izbor Hrvata na drugačiju hrvatsku državu u kojoj će se poštovati i komemorirati sve žrtve” te će inzistirati da Hrvatski sabor “po hitnom postupku usvoji rezolucije Vijeća Europe (VE) i Europskog parlamenta (EP) u kojima se izjednačavaju komunistički i nacistički zločini da u tome duhu i tako brzo konačno hrvatski narod može naprijed s pogledom u budućnost jer to je ono što ga zanima”.

Istaknuo je da je za njih nulta točka Domovinski rat te je poručio kako oni “neće sudjelovati u njihovim igrama na današnji dan kada neki obilježavaju, a možda i slave, godišnjicu Titove smrti “, za kojeg je rekao da je “bio diktator pod čijim su režimom učinjeni strašni zločini koji nisu ispitani”.

“Zalagat ćemo se da se svi zločni svih totalitarnih režima kroz poršlost znanstveno i utemeljeno obrade da bismo neometano mogli ići u budućnost”, poručio je Škoro.

Predsjednik Bloka za Hrvatsku i saborski zastupnik Zlatko Hasanebegović rekao je kako je obljetnica smrti doživotnoga jugoslavenskog diktatora Tita prigoda da se baš na tome mjestu prisjete zločinačke protuhrvatske i protudemokratske naravi jugoslavenskoga komunizma. “Ovdje su pokopani ekshumirani ostaci 300 žrtava, samo dio od više tisuća žrtava još neistraženih koji se nalaze po različitim grobištima”, rekao je.

U Zagrebu ima više stotina grobišta žrtava koje su jugoslavenski komunisti u svibnju 1945. izvansudski smaknuli na najgrozomornije načine koje ljudski um može pojmiti, upozorio je Hasanbegović. Ovdje je pokopano 300 žrtava prema nalazima mjerodavnih državnih tijela, 60 malodobnika, uključujuči i one mlađe od 13 godina i žene, dodao je navodeći kako su prema stručnim nalazima ti ljudi smaknuti hicima u glavu iz neposredne blizine ili tupim predmetima.

“Nažalost, zloduh komunizma i titoizma još uvijek lebdi nad hrvatskim narodom i tome smo svjedoci i proteklih dana, i upravo je taj zloduh jedini izvor raskola i ideoloških podjela u hrvatskom narodu”, rekao je, uz ostalo, Hasanbegović.

Hrvatski branitelj Stipo Mlinarić Ćipe rekao je kako je kako su tu dovedeni i ubijeni ranjenici zagrebačke bolnice Brestovca u svibnju 1945. te da se, nažalost, pod istim znakovljem crvene petokrake to dogodilo u Vukovaru 1991., na Ovčari, gdje je ubijen i njegov brat. “Ubijeni i zakopani u jame, kako ovdje, tako i tamo”, podsjetio je.

Hrvatski branitelji iz 1991. ne bi trebali biti predmet razdora

Škoro je novinarima odgovorio kako nije dovoljno znanstveno istražen arhiv jer to nije bilo moguće u jednoumlju. Dodao je da u suvremenoj hrvatskoj državi nema tako velikog interesa, a tu je još činjenica da je naša arhivska građa u Beogradu. Nada se da će ona biti vraćena kako bi se moglo utemeljeno razgovarati o prošlosti i poduzeti sve potrebne radnje u skladu s rezolucijama VE i EP te odlukom, kako je rekao, “Kusićeve komisije”.

Sve ono drugo, poručio je, što asocira na bilo koju vrstu totalitarizma treba regulirati zakonom.

Na pitanje hoće li kada dođe na vlast zakonski regulirati uporabu petokrake i pozdrava “Za dom spremni”, Škoro je odgovorio da treba postupati u skladu sa spomenutim rezolucijama VE i EP. “Sve ono što su drugi učinili, napravit ćemo i mi”, poručio je.

Istaknuo je kako je ta komisija vrlo jasno rekla da u situacijama kada se komemorira pripadnike HOS-a taj pozdrav uvažava zbog činjenice da je dobio drugu konotaciju u vrijeme Domovinskog rata. Ne treba, dodao je, stavljati znak jednakosti između tog pozdrava 1941. i 1991. jer za pozdrav ‘Za dom spremni’ iz 1941. znamo kome je pripadao i što je značio.

Hrvatski branitelji iz 1991. ne bi trebali biti predmet razdora jer je znakovlje HOS-a postalo legalno odlukom bivšeg premijera Račana, a aktualni predsjednik Milanović je “pljeskao zastavi HOS-a” na vojnom mimohodu 2015. Nije potrebno raditi nikakve razdore, ne želimo u njima sudjelovati, poručio je, među ostalim, Škoro, prenosi Hina.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razno

Miroslav Škoro prodao udjele u dvije tvrtke svojim partnerima

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija/arhiva

Miroslav Škoro prodao je udjele u tvrtki koja je vodila parking u Zagrebu. Kupio ga je njegov dosadašnji partner Branko Žibrat, to je ionako bila njegova poslovna priča. Škoro je sad izašao iz toga potpuno, piše Jutarnji.list

Činjenica je da parkiranje u Zagrebu stoji toliko koliko stoji, ali radi percepcije u javnosti Škoro se povukao iz toga. Isto tako, prodao je i udjele u tvrtki Omega software kako njima ne bi bio teret. Riječ je o zaista kvalitetnoj tvrtki koja je razvila kompjutorski software za lokalne općine.

Škorin udjel u toj tvrtki iznosio je pet posto, a u javnosti je stvorena percepcija kao da je cijela tvrtka njegova – otkriva Mario Radić, politički tajnik Škorina Domovinskog pokreta.

U sudskom registru, naime, još nije vidljivo da je Miroslav Škoro prodao udjele u tvrtki MB Kvadrat, koja inače vodi parking pokraj zagrebačke bolnice Merkur, ali Radić kaže da je kupoprodajni ugovor potpisan i da je to tek pitanje procedure.

Da je Škoro prodao udjel u spomenutoj tvrtki potvrdio nam je i njegov dosadašnji poslovni partner Branko Žibrat koji kaže da je istina da je otkupio Škorine udjele u tvrtki, ali cijena je, dodaje, “poslovna tajna”.

– Moram reći da smo snizili cijenu parkiranja, to više nije najskuplje parkiralište u gradu. Cijena je sada 14 kuna za sat, a parking u Petrinjskoj ulici i dalje stoji 15 kuna – rekao je Žibrat i dodao u šali da sad Škoro može u politiku jer “nema ništa”, piše Jutarnji.list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razno

Krunica za žrtve Bleiburga

Objavljeno

na

Objavio

Putujući od Zagreba ka prvoj postaji hrvatskoga križnoga puta, u austrijski Bleiburg čovjek namjernik se mora zapitati što je to potaknulo ljude, koji su stvoreni na Božju sliku i priliku da druge, samo zato što drugačije misle, ispred sebe tjeraju kao životinje bez ljudskoga dostojanstva i bez osjećaja da su ljudi.

Više desetaka tisuća hrvatskih vojnika i civila povlačilo se ispred partizanske vojske i tražilo način da preživi. Malo je njih ostalo živima, a oni koji su živjeli ili žive i danas svojim primjerom svjedoče o žrtvama i tužnim događajima u Drugom svjetskom ratu. Mnogobrojni su položili živote u pripremi komemoracija žrtvama Bleiburga u povijesti, poput Nikice Martinovića, koji je sve do u osvit 30-te obljetnice, 1975. godine pripremao potrebno za dostojanstvene komemoracije u Bleiburgu. Ubijen je u svojoj trgovini u Klagenfurtu. No, komemoracija i obilježavanja nisu zaustavljena.

Masovna grobnica duga tri i pol kilometra

Počasni bleiburški vod uz pokroviteljstvo hrvatskoga državnoga Sabora organizira svake godine komemoraciju bleiburškim žrtvama. Ove godine tako neće biti. No, sjećanja naviru. Zvonimir Zorić, bio je tek 16-godišnjak prije 75 godina, kada je zajedno s ocem došao do engleskih tenkova. Priča kako dalje nisu mogli:

– Dalje nam nisu dali. Došli smo u subotu 12. svibnja i tu smo se zaustavili. Tu u obližnjem dvorcu odvijali su se pregovori s englezima. Dogovoreno je da u utorak do 16.00 sati izvjesimo bijele zastave. Tražio je to komesar 51. vojvođanske partizanske divizije Milan Barsa. Kazali su nam kako će se tenkovi raširiti i da mi možemo polako proći dalje u Austriju kad predamo oružje. Međutim, to je bila varka. Kad smo odložili oružje nakon samo 200 metara čekali su nas partizani i vratili natrag. Išli smo 17 km sve do Dravograda i do tada nas nisu dirali, a onda smo na mostu primijetili partizane, a na kraju mosta partizanke na konjima koje su tražile da trčimo. Taj smo dan trčali 60 km i navečer stigli u Maribor. Na nogometnom igralištu su razdvojili uniformirane od nas drugih. Uniformirane ljude odveli su protutenkovski rov dugačak tri i pol kilometra i dubok 4 metra a širok 2 metra. Tu su ubili preko 20.000 ljudi. Nas druge su strpali u vagone i ugurali nas kao sardine. Vlak je noću krenuo i stigao u Veliko Trgovišće. Tu su bili mahom 20-godišnjaci. Ja sam uspio iskočiti iz vagona i tako se spasiti, kaže gospodin Zvonimir, koji je poslije toga kao najmlađi politički zatvorenik ležao u Lepoglavi i Staroj Gradišci. Danas je član Počasnog bleiburškog voda.

Kad se sjetim priča svoga oca jeza me prođe

Slične priče sjeća se i Ante Ljevar iz Sanskog Mosta. Priču mu je ispričao otac Mirko, satnik, koji nije doživio još jednom otići na Bleiburg, ali je zato sinovima kazao da se moraju pokloniti bleiburškim žrtvama. Ante je ove godine na Bleiburgu trebao biti šesnaesti puta i predvoditi molitvu krunice. Kaže kako je molitva ono što moramo činiti za žrtve Bleiburga, ali i za neprijatelja, jer njima je molitva mnogo potrebnija.

– Događanja u Bleiburgu su zacijelo najveća tragedija hrvatskoga naroda. Moramo učiniti sve da se to ne zaboravi. Tamo je sve započelo. Ja ću uvijek dolaziti i moliti se za duše pokojnika. Nekada nismo ni smjeli govoriti o ovome. Jednostavno čovjeka dirne u srce sve ono što su naši roditelji proživjeli. Kad se sjetim priča pokojnoga oca jeza me prođe, ganutljivo kaže Ante i započinje novu krunicu za bleiburške žrtve.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari