Pratite nas

“Hrvatski Coppola” ili “hrvatski Malick”, ponovno je osvojio Pulu

Objavljeno

na

I sam sam bio tenkist. Osjećaš se moćno, ali znaš da od tebe može ostati samo mrlja, kaže Kristijan Milić, redatelj filma “Broj 55” u intervjuu Večernjem listu…

Kristijan Milić prometnuo se u pravu hrvatsku redateljsku zvijezdu. Njegova dva filma, “Živi i mrtvi” i “Broj 55”, osvojila su ukupno 16 Zlatnih arena, a pri tome su se pošteno podijelili – svaki je osvojio po osam.

coppola malick I dok su “Živi i mrtvi” rađeni prema kompleksnom romanu Josipa Mlakića, u kojem se paralelno odvijaju dvije ratne bitke – ona iz 1945. između partizana i ustaša, i ona iz devedesetih između HVO-a i Armije BiH – radnja u “Broju 55” je puno “čišća”.

Riječ je o istinitom događaju iz 1991. kada je mala skupina hrvatskih vojnika krenula u patrolu u improviziranom oklopnom vozilu koje su sami izradili. No u susjednom su selu upali u zasjedu, vozilo im je onesposobljeno, a oni su se skrili u obližnju kuću. I dok se grčevito bore protiv udruženih snaga pobunjenih Srba, JNA i srpskih specijalaca, istodobno njihovi ih suborci pokušavaju izvući iz obruča. Obračun traje gotovo 24 sata…

Akcijski ratni film

Izvršni producent filma Stanko Babić opisao je ovaj film kao blockbuster jer nije riječ o studijskom snimanju, već o projektu zbog kojega je na 45 dana bilo “uzrupirano cijelo selo”.

“Otkupili smo kuću u koju se sklanjaju hrvatski branitelji, ugašena je vanjska rasvjeta na ulicama Ruče kako bi se vjernije dočarala ratna atmosfera”, kazao je Babić i time dodatno pojačao “glad” za ovim filmom.

Nakon proglašenja pobjednika jasno je da pulski žiri nije imao dvojbe jer je “Broj 55” naprosto pomeo konkurenciju. A kad znamo da je redatelju Kristijanu Miliću ovo prvi film nakon sedam godina, onda samo možemo konstatirati kako je šteta što daroviti redatelj ne dobiva više projekata.

:: Dvaput si režirao dugometražni film, oba puta je to bila ratna tematika, i oba puta su ti filmovi uzeli po osam zlatnih arena. Kako to objašnjavaš? Čini se da do pojave tih dvaju filmova zapravo i nismo imali pravi muški ratni film?

Nije na meni da o tome sudim. Mislim da je ovo prvi pravi akcijski ratni film snimljen u profesionalnim uvjetima. Ako ćemo pošteno, prvi takav pokušaj je film “U okruženju”, koji je isto snimljen s puno entuzijazma, ali pak u amaterskim uvjetima. Ti su dečki upravo htjeli potaknuti filmsku proizvodnju akcijskog ratnog filma u Hrvatskoj. No, od tada je prošlo oko 16 godina, pa na žalost, redatelj filma, pokojni Stjepan Sabljak, to nije uspio dočekati.

:: Koliko ti je u režiranju pomoglo vlastito ratno iskustvo, odnosno jesi li u nekim scenama preslikao situacije koje si i sam doživio tijekom rata?

Oba sam puta radio po tuđem scenariju, tako da doslovne situacije nisam mogao opisati. No svako iskustvo dobro dođe kad se baviš filmom.

:: Bio si jedno vrijeme tenkist u ratu, kakav je osjećaj biti u toj željeznoj grdosiji, znati da si moćan ratni suparnik, ali i ranjiv i da te precizan protuoklopni projektil može uništiti?

Upravo tako kao što si i opisao. Osjećaj je dvojak. U jednom se trenutku osjećaš zaštićeno i moćno, no već u sljedećem razmišljaš o tome kako bi od tebe mogla ostati samo masna krvava mrlja.

:: Bio si u JNA 1988., dakle pripadaš jednoj od posljednjih generacija koje su bile prisiljene ići u tu vojsku. I vidim da si bio na Kosovu. Jesi li već tada zapravo imao prve bliske ratne susrete, jesi li bio u postrojbama koje su slali da se obračunaju s prosvjedima Albanaca?

Obračun je tada vodila specijalna policija koja je bila pozvana iz cijele Jugoslavije. Dakle, sobe smo odjednom dijelili s profesionalnim milicajcima iz Slovenije i Bosne. Mi smo u najgorim mjesecima imali totalnu zabranu izlaska i samo smo se nekoliko puta provozali okolo, ali se i to uskoro svelo na minimum budući da smo raspolagali tzv. tridesetčetvorkama” (T-34), koje su se tad već doslovno raspadale. Bio mi je malo sumnjivo zašto se na “najopasnijoj” granici (s Albanijom) koristi najgori i najstariji tip tenka. Istinu sam saznao nešto malo kasnije kad su fame o opasnoj Albaniji posve razotkrivene i kad smo shvatili da su zapravo vicevi o albanskoj vojnoj snazi bili točni.

Omiljene teme u Hrvata

:: Kad smo već kod ratova – pratiš li ratna zbivanja po svijetu? Situaciju u Ukrajini, Siriji, Iraku, Gazi…?

Pratim koliko stignem. No, teško je baš nimalo ne pratiti nešto što je stalno i na svim vijestima.

:: Je li ti neki od tih modernih ratova koji se i danas vode bio izazovan pa te potaknuo da uzmeš kameru i snimiš, recimo, dokumentarac? Jer ratovi se itekako razlikuju. Bio je, recimo, libijski pustinjski rat pa vrlo neobičan rat u Siriji, u kojem se vode bitke za gradove i nema klasičnih linija kakve su bile kod nas… Da ne pričam o Ukrajini, u kojoj preko noći pobunjeničke postrojbe zauzmu milijunski grad poput Donjecka…

Igrani film bih rado snimio prema bilo kojoj od ponuđenih tema. Dokumentarci mi nisu jaka strana. A i što se tiče šetanja s kamerom po ratnoj zoni… Ako se već iz nekog razloga moram izložiti riziku od pogibije, radije bih bio naoružan nego opremljen alatima za snimanje.

:: Znam da to nije tvoje područje, ali ne čini li ti se da svijet danas ponovno zvecka oružjem čak i više nego u doba hladnog rata? 

Itekako.

:: Znaš istaknuti da je tvoj film “Broj 55” ratni, ali i antiratni. Ne znam hoćeš li se složiti sa mnom, ali recimo dva su uspješna ratna filma snimljena 1998. – jedan je “Spašavanje vojnika Ryana”, koji je na mene ostavio dojam filma koji glorificira rat i ratne pobjednike i ne sviđa mi se, i “Tanka crvena linija”, koji mi se čini kao pravi antiratni film jer u tom filmu zapravo svi gube – i priroda i pojedinci i vojske…

Nakon gledanja “Spašavanja vojnika Ryana” nisam baš stekao dojam da glorificira sam rat. Vojnike možda.

:: Koji su, prema tvom mišljenju, najbolji ratni filmovi?

“Full Metal Jacket” i “Apokalipsa danas”.

:: A što misliš o korejskom ratnom filmu “Izgubljeno bratstvo”?

Moram priznati da mi je to jedan od prvih korejskih filmova koje sam uopće pogledao (točnije drugi, prvi je bio “Shiri”). No, svakako nije bio zadnji jer sam od tog trenutka počeo pratiti sve korejsko do čega sam mogao doći.

:: Najvažniji film za tvoj filmski put je “Taksist”. Zašto?

Zato što sam ga pogledao sa 17 godina i shvatio da bih se u nekoj dalekoj budućnosti i ja želio baviti filmom.

:: Što misliš,govori li se danas u Hrvatskoj previše o Drugom svjetskom ratu? 

Istina je da su te su teme oduvijek bile omiljene u Hrvata, no ne uzbuđujem se baš previše oko toga.

:: Koliko se sjećam, odličan si poznavatelj rock glazbe. Jesi li i ti jedan od onih koji drže da je rock’n’roll danas mrtav?

Solidan sam poznavatelj nekih opskurnih žanrova, ali da sam toliko stručan da bih mogao potvrditi ili osporiti tu tvrdnju, nisam.

:: Jesi li zadovoljan time što je Hrvatska postala članica Europske unije?

Ne opterećujem se stvarima na koje ne mogu utjecati.

:: Koje su još teme koje su ti filmski privlačne? Postoji li neki događaj iz Hrvatske koji bi želio ekranizirati?

Ima mnogo tema koje bih htio obraditi, ali premalo je vremena. Ako ovako nastavim (svakih sedam godina jedan film), čak i da doživim osamdesetu, snimit ću točno sedam filmova.

:: Što trenutačno snimaš?

Novi dnevni serijal za Novu TV.

:: Vidiš li se jednog dana u nekoj jakoj stranoj produkciji?

Nisam (na žalost) vidovit, ali kad bi mi se pružila prilika, vjerujem da bih je rado prihvatio.

:: Kakav će biti daljnji put filma “Broj 55”?

Nakon Pule i Motovuna slijedi Vukovar, a potom Pakrac i Bjelovar (iz poštovanja prema poginulim braniteljima čiju smo priču obradili). Nakon toga bi trebala slijediti klasična kinodistribucija. No sve to ovisi isključivo o “Hrvatskoj radioteleviziji” koja je apsolutni vlasnik filma.

Autor:RobertBubalo/VečernjiList/Foto: Davor Puklavec

Dodatak: Dio Intervjua iz Jutarnjeg Lista:

Koliko traje ‘Broj 55’?

– Sat i pol. To je pravo trajanje. Danas je postalo moderno raditi film od dva sata, ali mislim da koncentracija gledatelja popušta nakon sat i pol… Sat i pol je pravo trajanje.

Film je istinit. Postojao je Domovinski rat i postojalo je tih dvadeset branitelja…

– Da. Istinit događaj je inspiracija. Postojala je zasjeda, postojalo je opkoljavanje, postojalo je ubijanje…

Gdje ste čuli za taj događaj, tu ratnu činjenicu?

– Na događaj mi je ukazao gospodin Tomislav Stockinger. On je, zapravo, nepoznata osoba, ali je izvrstan povjesničar Domovinskog rata, samouki povjesničar. Zna sve. Dogodilo se to pokraj Pakraca, u selu Kusinje, 1991. godine, na početku rata. Znao sam za mnoge događaje iz rata, mnoge činjenice i priče. I sam sam bio u ratu. Ali, taj događaj nisam poznavao.

Posjetili ste obitelji spomenutih 20 branitelja?

– Jesam, jesam, ali tek nakon što sam napravio film. Da sam išao prije ili u tijeku snimanja, mislim da bi me to omelo i suviše emocioniralo. Uostalom, mi smo znali samo okosnicu događaja. Sve što se događalo između dvadeset branitelja i s njima mi smo napisali. Našli smo informacije koje su potvrđivale izvorni događaj i kraj, ali ništa više. Onda smo napisali svoju filmsku verziju. Izvrstan scenarij napravio je Ivan Pavličić, sin akademika Pavla Pavličića, pisca kriminalističkih romana. Morali smo posegnuti za fikcijom kako bismo shvatili što se sve događalo…

Zar nije bilo ni jednog preživjelog svjedoka, sudionika te tragedije?

– Ne. Nije bilo. Nitko nije preživio. Strašno, ali istinito. Živi su ljudi koji su ih pokušali spasiti.

Svih dvadeset je ubijeno u borbi?

– Ne. U borbi ih je ubijeno trinaest, a sedam ih je zarobljeno, ali su poslije masakrirani, ubijeni. To je dokumentirana činjenica.

Sliči li vaš film filmu ‘300’? Leonidinih 300 Spartanaca protiv Perzijanaca?

– Mogla bi se povući neka paralela. No, mislim da više sliči na Carpenterov ‘Napad na Policijsku stanicu 13’. Struktura mog filma je slična tom filmu. Uvijek čovjek ima neke uzore ili daje neki hommage nekom sjajnom prethodniku.

Bili ste u ratu? U borbama?

– Aha. Da. Prvo u rezervnoj policiji, a kasnije sam bio tenkist. No, to je druga vrst ratovanja od ove koju vidite u mom filmu. Događaj u filmu je na samom početku Domovinskog rata, kad nismo imali gotovo ništa od teškog naoružanja. Bio je potpuno neravnopravan odnos snaga, bili smo znatno slabije naoružani. Događaj u filmu stvarno se dogodio sa 8. na 9. rujna 1991.

To je zaista prvi pravi hrvatski ratni film o Domovinskom ratu?

– Meni se čini da jest, prvi čisti, pravi akcijski hrvatski ratni film. Meni je drag film ‘Nebo, sateliti’, ali to je art film, filozofski film s više slojeva. Nije akcijski.

Zašto je trebalo proći gotovo 20 godina od rata da se snimi pravi ratni film?

– To se i ja, iskreno, pitam. Zašto je toliko dugo trebalo? Nije bilo interesa? Nije bilo volje? Nije bilo želje? Nije bilo snage i znanja? Nemam pojma. Hrvatska televizija odlučila se za taj potez i mislim da je to zaista hvalevrijedno.

Vi ste čak rekli da postoji prezir prema našim ratnim filmovima?

– Pa, postoji prezir. Općenito, postoji prezir prema hrvatskom filmu. To je činjenica. Iz nekog razloga se smatra da su svi hrvatski filmovi – ratni. Bili su ‘Svjedoci’, pa ‘Vrijeme za’. Bilo je i pokušaja koji nisu baš uspjeli. Dodirivalo se ratne teme, rat se spominjao, ali pravih ratnih filmova, zapravo, nije ni bilo. Mnogi filmovi imaju rat kao pozadinu radnje, ali to nisu akcijski ratni filmovi. To moje mišljenje morao bi sada određeni teoretičar ili povjesničar filma osporiti ili potvrditi.

Kako ste se osjećali nakon izlaska iz borbenih situacija? Izbjegli ste PTSP?

– Možda sam osjećao nešto tako, ali u manjoj mjeri. Izašao sam uravnotežen.

[divide]

>>“BROJ 55″ Prvi pravi film o Domovinskom ratu

kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Munira Subašić: Svi naši u Srebrenici su bili živi dok Ratko Mladić nije došao

Objavljeno

na

Objavio

Očekujemo da Ratko Mladić dobije doživotnu kaznu i da mu se presudi za genocid, ne samo u Srebrenici nego i u Prijedoru i drugim općinama, kazala je za N1 Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa”.

Subašić je zajedno sa drugim predstavnicama Udruženja “Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa” otputovala jutros u Haag kako bi prisustvovale izricanju prvostepene presude bivšem generalu Vojske RS Ratku Mladiću, optuženom za genocid i zločine protiv čovječnosti.

U razgovoru za N1 poručila je kako od Haškog tribunala očekuje da ispunio ono zbog čega je i osnovan.

“Znam da Sud ne radi po pravdi nego po nekim zakonima. Međutim, očekujem doživotnu kaznu i da mu se presudi za genocid, ne samo u Srebrenici nego i u Prijedoru i drugim općinama. Gdje je god došla njegova čizma napravila je genocid. Očekujem jedan dio pravde, zadovoljstva. Haški sud je pri zatvaranju i vjerovatno će ispuniti ono zbog čega je osnovan”,istakla je Subašić.

Podsjetila je na važnost presude Ratku Mladiću, koja će biti izrečena 22. novembra u srijedu.

“Ovo je najjača presuda. On je najodgovorniji. Svi naši u Srebrenici su bili živi dok on nije došao. Kada je došao izdao je naredbu da se što više siluje majki, da se ubije što više naše djece…koga nisu ubili da se protjera. Imao je namjeru napraviti etnički čistu teritoriju”, zaključila je predsjednica Udruženja “Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa”.

ICTY u srijedu izriče presudu srebreničkom krvniku Ratku Mladiću

Ratni zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić: Nikome se ne sudi za Škabrnju

facebook komentari

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Hrvatska povukla kandidaturu za sjedište Europske agencije za lijekove

Objavljeno

na

Objavio

Ministri vanjskih poslova EU-a danas će u Bruxellesu odlučiti o tome gdje će biti novo sjedište Europske agencije za lijekove (EMA), prestižne organizacije koja budućem domaćinu donosi značajnu ekonomsku dobit.

Iako se danas očekivala odluka o budućim sjedištima Europske agencije za lijekove (EMA), za što se kandidirao i Zagreb, iz Ministarstva je stigla obavijest da Hrvatska povlači svoju kandidaturu.

‘Republika Hrvatska je odlučila povući kandidaturu za sjedište Europske agencije za lijekove. Takva je odluka donesena nakon naše ocjene postupka koji prethodi donošenju odluke o premještaju ove agencije iz Ujedinjene Kraljevine.

Držimo da taj postupak ne osigurava vrednovanje svih kriterija na isti način, te da je bio podložan sugestivnim ocjenama same Europske agencije za lijekove. Republika Hrvatska je međutim u ovom postupku prikupila vrijedno iskustvo natjecanja za sjedište budućih agencija i tijela Europske unije.

Držimo da bi temelj svih budućih odluka trebao biti načelo jednakosti među državama članicama, što ponajprije uključuje i ravnomjernu distribuciju sjedišta agencija i tijela Europske unije’, stoji u priopćenju.

Za sjedište te agencije do jutrošnjeg se priopćenja MVEP-a natjecalo 19 gradova, među kojima i Zagreb.

Podsjetimo, na sastanku Vijeća za opće poslove (GAC) na kojem je trebala sudjelovati i hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović Burić trebala bi se donijeti odluka o budućim sjedištima Europske agencije za lijekove (EMA) i Europskog nadzornog tijela za bankarstvo (EBA), koje moraju napustiti London nakon Brexita.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari