Connect with us

Komentar

Hrvatski jezik je nacionalistički i treba ga ukinuti?

Objavljeno

on

Jučerašnja izjava stanovitog Dejana Jovića, velikosrpskog nikogovića čiji se odnos spram Hrvatske može komotno porediti s odnosom britanskih imperijalista viktorijanske ere spram njihovih kolonija, trebala bi zapravo rezultirati time da tajne službe malo preispitaju njega i Ivu Josipovića, koji ga je godinama držao kao savjetnika na Pantovčaku. I čitav njihov krug ljudi, jer i te kako ima razloga smatrati da se radi o vidu ne samo protuustavnog već i zavjereničkog djelovanja. I ne, nisam sklon teorijama zavjera niti paranoji, piše Marcel Holjevac/dnevno.hr

[ad id=”68099″]

No, kad netko izvali nešto takvo kao što je da hrvatski jezik zapravo ne postoji, i kad je taj netko bivši savjetnik Predsjednika republike i njegov glavni politički analitičar, a ujedno i netko tko i danas predaje na fakultetu u Hrvatskoj, treba se zapitati jesu li nam možda u vodstvu države ljudi koji bi najradije da je nema. Peta kolona, kvislinzi. Naime, u kontekstu povijesne borbe za samostalnost Hrvatske od Srbije, odnosno Jugoslavije, bitna je odrednica upravo borba za jezik. Preko njega su se lomila koplja od samih početaka srpskih posezanja za Hrvatskom: još je Vuk Karadžić preko jezika dokazivao da su Hrvati u stvari “pokatoličeni Srbi”. U svom djelu “Srbi svi i svuda”, on zastupa tezu da su svi štokavci, neovisno o vjeri, tradiciji, regiji, ili vlastitom osjećaju pripadnosti, u stvari Srbi.

…”tri milijuna su zakona grčkog (pravoslavci), a od ostala dva milijuna dvie trećine zakona turskog (muslimani), a jedna trećina rimskog… Svi pametni ljudi i od grčkog i od rimskijeh Srba, priznaju, da su jedan narod, samo je onima rimskog zakona još težko Srbima nazivati se, ali će se po svojoj prilici i tome pomalo naviknuti, jer ako ne će, da su Srbi, oni nemaju nikakoga narodnoga imena”.

A na tome su im išli na ruku i Hrvati. Krajem 19. stoljeća usvojena štokavica kao jezični standard u Hrvatskoj upravo kako bi se olakšalo ujedinjenje sa Srbijom, u priglupoj i naivnoj nadi da će Hrvati, kao kulturniji i civiliziraniji, ekonomski daleko razvijeniji, dominirati zajedničkom državom. A da pritom Hrvati, za razliku od Srba, nikakve atribute državnosti nisu imali: ni vojsku, ni dvor, ni kralja. Upravo se u Jugoslaviji vodila bitka za hrvatski jezik kao temelj slobode i neovisnosti, pa je i “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” iz 1967. bila uvod u Hrvatsko proljeće, a ono pak uvod u masovne progone i čistke, te Ustav iz 1974. – dvije stvari koje su zapečatile sudbinu Jugoslavije. Represija je samo zapečatila hrvatsku odlučnost da kad-tad izađu iz moralno i ekonomski propale Titove države, a Ustav iz 74. samo zapečatio srpska uvjerenja da ostalim narodima u SFRJ ne treba dati nikakva prava, već da treba uvesti diktaturu. Tu deklaraciju su potpisali svi vodeći hrvatski intelektualci tog vremena, uključujući i one bliske Titovom dvoru poput Krleže. I zbog nje su brojni završili na robiji: iz toga se vidi koliko je vlastodršcima u Jugoslaviji bilo bitno zapriječiti Hrvatima da svoj jezik zovu svojim imenom, i da se taj jezik razvija neovisno od sprskog. Deklaraciju možete u cijelosti pročitati ovdje, a samo spomenimo da tamo piše:

Dosadašnja ustavna odredba o “srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku” svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate.

Zašto je povijest bitna? Zato da bi se razumjelo što stoji iza svih pokušaja negiranja samobitnosti hrvatskog jezika: velikosrpska posezanja za Hrvatskom, i baš ništa drugo. To je primarno političko pitanje, jer se preko izjednačavanja hrvatskog i srpskog jezika pokušavala nametnuti Hrvatskoj dominacija Srbije. U praksi, Srbima je uvijek bilo svejedno zove li se jezik srpskohrvatski ili srpski, dok god Hrvati nemaju svoj jezik, kao što im je bilo svejedno zove li se država Jugoslavija ili Srbija, dok god je savezna blagajna u Beogradu a ne u Zagrebu i dok god srpski žandar drži ruku s pendrekom nad Hrvatom u Hrvatskoj, dok hrvatski žandar koji bi uredovao po Nišu i Čačku nije bio opcija. Po logici imperija, sve što je bilo hrvatsko je automatski postalo “naše”, zajedničko, a ono što je prije bilo srpsko je i dalje bilo srpsko.

get_img1Zato danas velikorsbi i njihovi agenti u Zagrebu pokušavaju predstaviti problem jezika kao primarno lingvistički problem. No on to uopće nije, to je prvenstveno politički problem. Ali niti s lingvističke strane nije moguće tvrditi da su hrvatski i srpski književni jezici jedan jezik (govorni jezik je pak nešto drugo, mi govorimo o jezičnom standardu). Zašto? Upravo zbog onog na čemu Srbi inzistiraju: ćirilice. Naime, pismo je sastavni dio svakog književnog jezika. Grčki jezik se ne može pisati latinicom, već se piše alfabetom. Ruski je uvijek na ćirilici, inače to nije ruski književni jezik. Kineski, arapski, japanski, imaju svoje znakove. I tako dalje. Da i nema nikakve druge razlike među jezicima, već sama činjenica da je standardno pismo srpskog jezika ćirilica, a standardno hrvatskog latinica, značilo bi da se radi, tehnički, o dva jezika. Ne postoji nigdje shema “jedan jezik, dva pisma”: jezik i pismo su jedinstvena i nerazdvojna cjelina, ako govorimo o književnom jeziku.

Velikorspska su posezanja, dakle, uvijek polazila od jezika, pa odatle polazi i Bora, pardon Dejan Jović. Da bi se uništilo jedan narod, potrebno mu je prije svega oduzeti vlastiti identitet, jezik, s identitetom se ljudima otima dostojanstvo, samopouzdanje, a zatim ih je moguće oblikovati po volji. Nije zato čudo da svako inzistiranje na dosljednoj upotrebi hrvatskog jezika nailazi na agresivnu reakciju i na optužbe za “nacionalizam” od strane četnika, velikosrba, i “antifašista”. Kad se recimo pred koju godinu jedan gledatelj RTL-a požalio da se krši zakon time što nema titlova, sa svih medijskih strana antifašističkih strana su krenuli napadi na “nacionaliste” koji bi titlove, kao da ne razumiju srpski! Stvar nije, naravno, u tome razumije li tko srpski ili ne. Razumijem ja i engleski, pa svejedno očekujem prijevod – titlove ili sinkronizaciju – kad nešto američko gledam na javnoj TV stanici registriranoj u Hrvatskoj. U Danskoj je nezamislivo da se švedski programi prikazuju bez titlova, i obratno, iako su jezici vrlo slični, otprilike kao hrvatski i srpski. Istovremeno, kad Srbi u Vukovaru traže ćirilicu, nitko im neće reći “a što će vam, kad ionako razumijete i latinicu”: ne. Ćirilica, odnosno srpski jezik, dvojezične škole i tako dalje, su srpsko pravo – a hrvatski jezik je “hrvatski nacionalizam”. Uostalom, hrvatski “antifašisti”, u pravilu veći velikosrbi od četnika, često vole citirati izreku kako je “patriotizam zadnje utočište svih hulja” – a vjerojatno niti ne znaju da je to izreka Samuela Johnsona, ideologa britanskog imperijalizma i kolonijalizma, iz vremena kad su se britanci borili protiv američkih patriota – boraca za neovisnost.

U svakom slučaju, ovdje se borci protiv hrvatske neovisnosti pozivaju na to da su oni koji inzistiraju na svom jeziku “nacionalisti”: Jović u svom tweetu kaže, “Neka HDZ prizna da su srpski i hrvatski jedan jezik (kao što objašnjava S. Kordić) pa je problem riješen. Zakon je o dvojezičnosti”. Bilo bi zanimljivo znati “priznaje” li SDP da je to jedan jezik, jer Jović specifično proziva HDZ? I što znači to “neka prizna”? Nema problema, neka Srbi priznaju da se taj “jedan jezik” zove hrvatski i da je službeno pismo latinica, usvoje ijekavicu kao standard, i idemo dalje!

No što kaže Snježana Kordić, koju on apostrofira? Ona je pred 4 godine objavila studiju “Jezik i nacionalizam”: da, uvijek taj nesretni hrvatski nacionalizam, umjesto da Hrvati lijepo priznaju da je to jedan, srpski, jezik! Ona u toj knizi upozorava na, kako to ona objašnjava, nespremnost “ovdašnjih država” da stvore građansko društvo u punom smislu te riječi, kao i na opasnost ulaganja u reakcionarnu ideju plemensko-etničkog kolektiva koji se danas uzgaja kako u Hrvatskoj.  “Jezik i nacionalizam” je zapravo politički pamflet koji je dobra “znanstvena” podloga “hrvatskim intelektualacima” kako bi otvoreno i javno propagirali davno odbačenu tezu kako se radi o jednom jeziku. Ti “intelektualci”, koji zastupaju takvu tezu, su Oliver Frljić, Ivana Simić Bodrožić, Predrag Lucić, Nikola Petković, Vuk Perišić, Predrag Matvejević, Dubravka Ugrešić, Miljenko Jergović, Viktor Ivančić, Igor Mandić, Slobodan Šnajder, Marinko Čulić, Boris Dežulović… dakle, uglavnom prononsirani jugoslaveni i velikosrbi, koji svoj primitivizam podlo podmeću drugoj strani.

Namjere samozvanih “intelektualaca”, većinom polupismenih likova iz pasivnih krajeva Srbije i BIH  koje nam mediji podvaljuju kao vrhunske intelektualce i mislioce, prepoznali su još davno pravi intelektualci, oni iz HAZU – dakle ljudi s malo ozbiljnijim znanstvenim opusom od Igora Mandića i malo ozbiljnijim kućnim odgojem i kulturom od Olivera Frljića. Stajalište HAZU o posebnosti hrvatskoga jezika izazvano je, kako oni navode, “nerazumijevanjem pa i osporavanjem hrvatskoga sociolingvističkoga stanja nakon god. 1990. u krugovima dijela inozemnih slavista. Isti je povod nastanku gotovo istodobno nastale Promemorije o hrvatskome jeziku Matice hrvatske”. A u toj promemoriji se navodi:

“Hrvatski jezik poseban je slavenski jezik kad se gleda i s lingvističkoga i sociolingvističkoga gledišta, a jednako tako i s ostalih kao što je kulturno, povijesno i političko. Nesporazumi oko te posebnosti proizlaze iz činjenice što on u srpskome jeziku ima bliskoga suradnika i što je u 19. i 20. stoljeću bilo nastojanja da se od ta dva jezika načini jedan, ali to se u stvarnosti nikada nije dogodilo.

(…)

Zbog toga ta dva jezika imaju odvojenu kulturnu i jezičnu povijest i književnost. Uz to je hrvatski književni jezik izgrađivan stoljećima na bogatoj crkvenoj i svjetovnoj književnosti, a kako je srpska moderna književnost nastala tek polovicom 19. st., to su na ta dva književna jezika izgrađene dvije jasno odijeljene književnosti: hrvatska i srpska.

(…)

Zbog bliskosti tih dvaju književnih jezika bilo je u 19. i 20. stoljeću dogovora da se od njih stvori jedan jezik. Hrvati su u tome sudjelovali iz ideoloških i političkih razloga, a Srbi su to prihvatili nakon stvaranja Jugoslavije videći u jednom jeziku još jedno sredstvo kojim su nastojali uništiti sve hrvatske posebnosti pa i Hrvate kao narod. Zbog toga su nastojali da se jezično jedinstvo ostvari i silom državne, političke i vojne prevlasti, ali ti pokušaji nisu uspjeli zbog stabiliziranosti tih dvaju književnih jezika i zbog jakoga kulturnog i političkog otpora s hrvatske strane.

Za ilustraciju razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika oni navode kratak recept koji na srpskom jeziku glasi:

Čorba od kelerabe sa pečenicom. Sitno iseckati crni luk, pa ga popržiti u Zepter posudi. Dodati kelerabi supu i kuvati 15 minuta. Propasirati čorbu. Dodati pavlaku. Ukrasiti pečenicom, isečenom na rezance, kao i listićem peršuna.

(Kuvar, Zepter International,
Linz, 1991, str. 55)

U hrvatskom prijevodu taj bi recept glasio:

Juha od korabice s pečenicom. Sitno isjeckati (crveni) luk, pa ga popržiti u Zepter posudi. Dodati korabici juhu i kuhati 15 minuta. Propasirati juhu. Dodati vrhnje. Ukrasiti pečenicom, izrezanom na rezance, kao i listićem peršina.

“35 riječi, a 12 razlika ili 35 posto. Nikakvom se kombinacijom od toga ne može napraviti tekst koji bi bio i hrvatski i srpski, tj. srpskohrvatski, kažu oni, i dodaju da su i u SFRJ, gdje je to službeno bio jedan jezik, zakoni uvijek donošeni na 4 jezika – odvojeno na srpskom i hrvatskom, uz makedonski i slovenski.

No, mi bismo istakli i druge razlike. Recimo, na hrvatskom se kaže “četnik”, a srpski izraz je “antifašista”. A znamo i da povijest nije isto što i historija. Povijesno, Hrvati i Srbi su dva naroda, a historijski, Hrvati su pokatoličeni Srbi. Isto tako, geografija nije zemljopis, geografski, granica Srbije je negdje na liniji Karlovac – Karlobag, Virovitica, a zemljopisno je na Dunavu.

U svakom slučaju, od Jovića je ovakav velikosrpski stav i očekivan. Bivši prvi suradnik Predsjednika republike je i prije zagovarao manje više otvoreno četničke stavove iz Načertanija. Malo je poznato da je početkom prošle godine britanski povjesničar i profesor sa sveučilišta Kingston u Londonu Marko Attila Hoare optužio Dejana Jovića za podržavanje ekstremno “antihrvatskih, antibosanskih i velikosrpskih teza” koje je u svojoj knjizi “Humanitarno razaranje Jugoslavije” iznio David Gibbs. “Da je Jović samo znanstvenik koji iznosi svoje osobno mišljenje, ne bi bilo bitno što njegov rad rehabilitira Miloševića i JNA. Ne bi bilo bitno što se u njegovom radu hvali propagandni pamflet bez znanstvene vrijednosti, što podržava teritorijalni raspad Hrvatske i negira genocid u Srebrenici, jer kao znanstvenik ima pravo slobodno izražavati svoje stajalište. No, opasno je i za Hrvatsku i za BiH da netko s takvim stajalištima i lošom analitičkom procjenom zauzima mjesto glavnog analitičara predsjednika Josipovića”, napisao je tada Hoare u opsežnom osvrtu na Jovićeve tekstove. Gibbs naime ne samo da otvoreno negira genocid u Srebrenici nego ga opravdava tobožnjom odmazdom zbog prije počinjenih zločina te tvrdi da je legalna i međunarodno priznata vlada Republike BiH granatirala vlastite građane u opsjednutom Sarajevu, a Jović Gibbsa u više tekstova reklamira i hvali.  Ostale teze – koje Jović ne zastupa izravno, već preko Gibbsa, kao eto nisam ja to rekao al dobro čovjek kaže – su da “moderna Hrvatska ima bitne povijesne poveznice s Pavelićevom marionetskom državom”, da je Franjo Tuđman “preporučivao genocidno nasilje protiv Židova”, kako Hrvatska i Slovenija nisu od Srbije doživjele nikakvo ugnjetavanje prije proglašenja nezavisnosti pa nisu imale temelja za odcjepljenje od Jugoslavije, da je rat u Hrvatskoj imao “svoj začetak u buđenju nacionalističkih snaga tijekom kampanje 1990. godine nakon koje je HDZ došao na vlast”, i tako dalje.

Dakle, radi se o nastavku velikosrpske politike od strane pete kolone u samom vrhu hrvatske vlasti. Naravno da će mnogi sad pokušati ponovo sve prebaciti na lingvističko polje i da će se mediji sprdati s primitivnim nacionalistima koji “ne umeju da čitaju ćirilicu i prave se da ne razumeju srpski”, no ne radi se uopće o tome. Radi se o nastavku imperijalne politike Srbije, a sve drugo su priče za malu djecu.

Marcel Holjevac/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari