Pratite nas

Povijesnice

Hrvatski Leonida Nikola Šubić Zrinski i njegovi junaci svojom su besprimjernom žrtvom obranili i Europu i Hrvatsku

Objavljeno

na

Prije 453 godine, dana 7. rujna daleke 1566., nakon herojskog otpora koji su Nikola Šubić Zrinski i njegovih 2.500 ratnika pružali punih 30 dana neusporedivo nadmoćnijoj turskoj sili, hrvatski su junaci premoreni i ulažući u to zadnje atome snage, krenuli u posljednji juriš, izvan zidina tvrđave Siget, odbivši prije toga sve ponude za predaju.

Utvrda je bila u plamenu i teško oštećena od stalnih udara, budući da je turski sultan Sulejman I. pored 100.000 vojnika dovukao i 300 topova koji su neprestano ispaljivali plotune.

Tadašnji kapetan, gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava, Nikola Šubić Zrinski (koji se samovoljno odrekao banskog položaja i časti i došao za zapovjednika sigetske posade), prije bitke je tražio od svojih vojnika da mu se zakunu na poslušnost i vjernost do smrti, ali je prije toga on prisegnuo njima riječima:

Ja Nikola knez Zrinski obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!”

(Vidi: http://www.nsk.hr/u-spomen-na-hrvatskog-leonidu/; istaknuo. Z.P.; stranica posjećena 6.9.2019.)

Za vrijeme bitke, turski sultan Sulejman I. je umro, ali je veliki vezir Mehmed paša Sokolović to krio od vojske kako se ne bi još više demoralizirala.

Siget je za Turke trebao biti samo jedna usputna bitka, ali su na kraju ostali desetkovani i toliko oslabljeni da su prekinuli planirani pohod na Beč, povukli se i ponovno krenuli na ovaj grad tek 117 godina poslije (1683. godine).

Ostalo je upamćeno i zabilježeno u povijesti kako je ponosni hrvatski vitez Zrinski s gnušanjem odbio sve sultanove ponude. Sulejman je obećavao postaviti ga za gospodara Hrvatske ako preda utvrdu, njegova je vojska na strelice koje je ispaljivala na branitelje vezivala pisma na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku pozivajući ih na predaju i obećavajući milost, a Turci su se poslužili i još jednim lukavstvom: pomoću lovačkog roga glasali su se melodijom koju je okupljajući lovce koristio Nikolin sin Juraj, te razglasili kako su ga zarobili i slijedi mu mučenje i smrt ako se Siget ne preda.

Utvrda Siget danas

Utvrda Siget danas

Hrvatski Leonida nije popustio. Braneći Siget, on je branio i Beč i Europu, ali i Hrvatsku. Da su Turci uspjeli skršiti njegov otpor onako kako su planirali i svom silinom udarili na Beč, Hrvatska bi se našla u nezavidnom položaju, gotovo potpuno okružena sa sjevera i time bi njezina sudbina bila neizvjesna. On je to dobro znao. Zato se sa svojim junacima žrtvovao za Domovinu i tako ušao u hrvatsku povjesnicu kao jedan od najčasnijih i najsvjetlijih likova u plejadi naših junaka koji su životima i svojom krvlju branili djedovinu od osvajača.

Tako je Hrvatska još jednom opravdala svoj časni naslov Predziđa kršćanstva (Antemurale Christianitatis) što joj je bio dodijeljen 12. prosinca 1519. godine od pape Leona X i potvrđen pismom nepobjedivom i neustrašivom borcu protiv Osmanlija, banu Petru Berislaviću.

Zrinski i njegova vojska hrabro su izginuli u jurišu iz utvrde tog 7. rujna 1566. godine nanoseći posljednjim snagama gubitke osvajaču. Samo su malobrojni preživjeli (među njima Gašpar Alapić – kasnije hrvatski ban i Fran Črnko, tajnik i pisar Nikole Šubića Zrinskog koji je napisao „Podsjedanje i osvojenje Sigeta“).

U hrvatskome narodu slavljen kao jedan od najvećih junaka u povijesti, Zrinski je u isto vrijeme izuzetno poštovan i od Mađara koji su svjesni njegovih zasluga i važnosti sigetske epopeje.

U slavu ovoga velejunaštva kojemu je teško pronaći primjera u europskoj povijesti, skladana je opera „Nikola Šubić Zrinski“ koja se u hrvatskim nacionalnim kazalištima izvodi od 1876. godine i uvjerljivo je najizvođenije glazbeno-scensko djelo u nas.

Ivan pl. Zajc vjerojatno nije ne sanjao koliku će slavu doživjeti njegova opera i s koliko će je ljubavi, ushita i nacionalnog ponosa i žara dočekivati hrvatski puk pri svakom izvođenju i danas, pune 143 godine od praizvedbe u Zagrebu koju je i veliki književnik August Šenoa dočekao s neskrivenim oduševljenjem.

Video (opsada Sigeta): https://www.youtube.com/watch?v=1BWXOvb4uHM

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Iz opere „Nikola Šubić Zrinski“ (finale):

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1993. – Operacija Peruča

Objavljeno

na

Objavio

28. siječnja 1993. – Operacija Peruča – HV oslobodila branu i spriječila srpski pokušaj potapljanja doline Cetine

Da je brana popustila, vodni val iz akumulacijskog jezera odnio bi sve na svom putu.

“Tisuće ljudi su u opasnosti!” priopćila je u izvješću 6. studenoga 1992. UNPROFR-ova ekipa za razminiravanje.

Stručnjaci iz Kanade i Velike Britanije objavili su da su srpski agresori na donjoj središnjoj galeriji brane HE “Peruča” postavili 15 tona eksploziva. To nije bila nova vijest. Eksploziv je postavila još godinu dana prije jugovojska, a general Mladić je nedvosmisleno rekao što sprema Hrvatima nizvodno od brane.

U vrijeme UNPROFOR-ova otkrića Peruču su, prema podjeli okupiranih područja Hrvatske na ružičaste zone, trebale kontrolirati međunarodne snage. No bez obzira na to i dalje je postojala velika opasnost da se brana digne u zrak.

Akumulacija umjetnog jezera bila je cijelo vrijeme na najvišoj razini pa bi aktiviranjem eksploziva i rušenjem brane snažni vodeni val uništio ne samo brojna sela u dolini Cetine nego i ostale hidrocentrale na toj rijeci. Nekoliko dana poslije na Peruču su došli i supredsjedatelji mirovne konferencije lord Owen i Cyrus Vance.

Mladićeve prijetnje obistinile su se tri mjeseca kasnije krajem siječnja 1993. Srpske paravojne snage ušle su 28. siječnja na područje Peruče, protjerale kenijski bataljun UN-a i počeli rušiti most koji je sastavni dio brane.

28. siječnja 1993. godine spriječen je pokušaj rušenja brane Peruća, čime je okončana 17 mjesečna prijetnja agresora da će, rušenjem brane, vodena stihija uništiti cijelo nizvodno naseljeno područje te ugroziti 40 tisuća ljudskih života i imovinu građana.

Toga je dana spriječen zamišljen scenariji koji je započeo još 1991. godine, kada je neprijatelj zaposjeo objekte brane i strojarnice te postavio eksploziv. Hrvatska je vojska pokrenula oslobodilačku operaciju “Peruča”, kojom su srpske snage odbačene od brane, a neprijateljske vojne snage 28. siječnja 1993. aktivirale su otprije postavljeni eksploziv. Naboji su eksplodirali, ali brana unatoč teškim oštećenjima nije popustila.

Tom je akcijom brana osigurana, jer je podignut temeljni ispust i spriječena katastrofa. Četiri godine poslije Peruča je potpuno obnovljena pa je ponovno postala jedan od najvažnijih dalmatinskih proizvođača električne energije.

 

Bivši general JNA dobio 9 godina zatvora zbog miniranja brane Peruća

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan potpisani su Rimski ugovori, temeljem kojih je Rijeka pripojena fašističkoj Kraljevini Italiji

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 27. siječnja 1924. potpisani su Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora – Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci.

U ime Vlade Kraljevine SHS potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić, a u ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini.

Rijeka je temeljem ovog ugovora pripojena fašističkoj Kraljevini Italiji.

Poslije potpisa Rimskog sporazuma (27.01.1924.) Mussolini je na svečanoj večeri u Rimu nazdravio N. Pašiću, izjavivši: „Naši sporazumi zatvaraju jedan period žalosne poslijeratne histerije, a otvaraju novi.“ Pašić mu je odgovorio: „Savez mira između naša dva naroda učvrstit će njihovo ovjekovječeno prijateljstvo i poslužiti razvoju njihovih trgovinskih veza i kulturnoga zbližavanja“.

Koliko značenje su za Italiju imali rimski sporazumi između Mussolinija i Pašića , vidi se po tome što je već 16. ožujka 1924. god. u Rijeku kao trijumfator ušao talijanski kralj Vittorio Emanuele; ali još prije toga izjavio je Mussolini na sjednici svog ministarskog savjeta od 21. 02. 1924.:

“Neka mi bude dozvoljeno sad i ovdje podsjetiti na to da, da nije D’Annunzio poduzeo svoj smioni marš iz Ronchia, danas Rijeka nebi bila talijanska. Vlada i narod su jednodušni u tom historijskom priznanju…….jer je cilj postignut.“ (Milan Banić, novinar)

Rimskim ugovorom između Kraljevine SHS i Italije Rijeka je potpala pod Italiju, a Sušak pod Kraljevinu SHS. Prvi put potpisani su 27. siječnja, odnosno 22. veljače 1924. i potvrdili su ukidanje Riječke države, te uspostavu Kvarnerske provincije, pa tako predstavljaju uvod u aneksiju Rijeke Italiji. Kralj Vittorio Emanuele III., s ženom Jelenom Petrović Njegoš, doplovio je u Rijeku 16. ožujka 1924. godine u 10.30 sati.

U Municipiju je održao govor upravitelj grada general Gaetano Giardino: “Talijani Rijeke! Njegovo veličanstvo Kralj, u Rimu je 22. veljače 1924. izdao proglas: Grad Rijeka i okolni teritorij pripadaju Italiji po ugovoru od 27. siječnja i bit će priključeni Kraljevini Italiji. Danas u Rijeci, za izaslanstvo Nacionalne vlade (Riječke države) Njegovom Visočanstvu Kralju predajem čast da proglasi građanima aneksiju Rijeke velikoj otadžbini Italiji.”

Drugi put Rimski ugovori potpisani su 18. svibnja 1941. godine između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske. Od niza ugovora za Rijeku je najvažniji “Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Italije i Kraljevine Hrvatske”, jer je njime Italija anektirala obalu od Rječine do Kraljevice, uključujući Čabar, Kastav i Klanu, te otoke Krk i Rab. U Dalmaciji je pak Italija anektriala najveći dio teritorija, uz dodatnu demilitariziranu zonu, odustajanje NDH od ratne mornarice, te obavezu da prihvati talijanskog princa od Spoleta za hrvatskog kralja, piše Igor Žic sa  Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari