Pratite nas

Povijesnice

Hrvatski Leonida Nikola Šubić Zrinski i njegovi junaci svojom su besprimjernom žrtvom obranili i Europu i Hrvatsku

Objavljeno

na

Prije 453 godine, dana 7. rujna daleke 1566., nakon herojskog otpora koji su Nikola Šubić Zrinski i njegovih 2.500 ratnika pružali punih 30 dana neusporedivo nadmoćnijoj turskoj sili, hrvatski su junaci premoreni i ulažući u to zadnje atome snage, krenuli u posljednji juriš, izvan zidina tvrđave Siget, odbivši prije toga sve ponude za predaju.

Utvrda je bila u plamenu i teško oštećena od stalnih udara, budući da je turski sultan Sulejman I. pored 100.000 vojnika dovukao i 300 topova koji su neprestano ispaljivali plotune.

Tadašnji kapetan, gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava, Nikola Šubić Zrinski (koji se samovoljno odrekao banskog položaja i časti i došao za zapovjednika sigetske posade), prije bitke je tražio od svojih vojnika da mu se zakunu na poslušnost i vjernost do smrti, ali je prije toga on prisegnuo njima riječima:

Ja Nikola knez Zrinski obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!”

(Vidi: http://www.nsk.hr/u-spomen-na-hrvatskog-leonidu/; istaknuo. Z.P.; stranica posjećena 6.9.2019.)

Za vrijeme bitke, turski sultan Sulejman I. je umro, ali je veliki vezir Mehmed paša Sokolović to krio od vojske kako se ne bi još više demoralizirala.

Siget je za Turke trebao biti samo jedna usputna bitka, ali su na kraju ostali desetkovani i toliko oslabljeni da su prekinuli planirani pohod na Beč, povukli se i ponovno krenuli na ovaj grad tek 117 godina poslije (1683. godine).

Ostalo je upamćeno i zabilježeno u povijesti kako je ponosni hrvatski vitez Zrinski s gnušanjem odbio sve sultanove ponude. Sulejman je obećavao postaviti ga za gospodara Hrvatske ako preda utvrdu, njegova je vojska na strelice koje je ispaljivala na branitelje vezivala pisma na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku pozivajući ih na predaju i obećavajući milost, a Turci su se poslužili i još jednim lukavstvom: pomoću lovačkog roga glasali su se melodijom koju je okupljajući lovce koristio Nikolin sin Juraj, te razglasili kako su ga zarobili i slijedi mu mučenje i smrt ako se Siget ne preda.

Utvrda Siget danas

Utvrda Siget danas

Hrvatski Leonida nije popustio. Braneći Siget, on je branio i Beč i Europu, ali i Hrvatsku. Da su Turci uspjeli skršiti njegov otpor onako kako su planirali i svom silinom udarili na Beč, Hrvatska bi se našla u nezavidnom položaju, gotovo potpuno okružena sa sjevera i time bi njezina sudbina bila neizvjesna. On je to dobro znao. Zato se sa svojim junacima žrtvovao za Domovinu i tako ušao u hrvatsku povjesnicu kao jedan od najčasnijih i najsvjetlijih likova u plejadi naših junaka koji su životima i svojom krvlju branili djedovinu od osvajača.

Tako je Hrvatska još jednom opravdala svoj časni naslov Predziđa kršćanstva (Antemurale Christianitatis) što joj je bio dodijeljen 12. prosinca 1519. godine od pape Leona X i potvrđen pismom nepobjedivom i neustrašivom borcu protiv Osmanlija, banu Petru Berislaviću.

Zrinski i njegova vojska hrabro su izginuli u jurišu iz utvrde tog 7. rujna 1566. godine nanoseći posljednjim snagama gubitke osvajaču. Samo su malobrojni preživjeli (među njima Gašpar Alapić – kasnije hrvatski ban i Fran Črnko, tajnik i pisar Nikole Šubića Zrinskog koji je napisao „Podsjedanje i osvojenje Sigeta“).

U hrvatskome narodu slavljen kao jedan od najvećih junaka u povijesti, Zrinski je u isto vrijeme izuzetno poštovan i od Mađara koji su svjesni njegovih zasluga i važnosti sigetske epopeje.

U slavu ovoga velejunaštva kojemu je teško pronaći primjera u europskoj povijesti, skladana je opera „Nikola Šubić Zrinski“ koja se u hrvatskim nacionalnim kazalištima izvodi od 1876. godine i uvjerljivo je najizvođenije glazbeno-scensko djelo u nas.

Ivan pl. Zajc vjerojatno nije ne sanjao koliku će slavu doživjeti njegova opera i s koliko će je ljubavi, ushita i nacionalnog ponosa i žara dočekivati hrvatski puk pri svakom izvođenju i danas, pune 143 godine od praizvedbe u Zagrebu koju je i veliki književnik August Šenoa dočekao s neskrivenim oduševljenjem.

Video (opsada Sigeta): https://www.youtube.com/watch?v=1BWXOvb4uHM

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Iz opere „Nikola Šubić Zrinski“ (finale):

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – ‘Obadva! Oba su pala!’ – riječi koje su obilježile Domovinski rat (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Tog 21. rujna 1991. godine ukupno je bilo 55 preleta vojnih aviona JNA nad šibenskim krajem, a na bitnici Zečevo nebo su motrili današnji šibensko-kninski župan Goran Pauk na topu te Neven Livajić naoružan ‘Strelom’ zajedno s Damirom Fržopom i Draženom Bilaćem.

Oni su tada srušili dva aviona tipa ‘Jastreb’, a zahvaljujući snimatelju Bilanu i euforiji mladog Gaćine, nastala je kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u i izazvala oduševljenje diljem zemlje.

Rušenje srpskih ratnih zrakoplova kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

 

‘Rujanski rat’ – Bitka za Šibenik – Prva pobjeda u obrani od velikosrpske agresije

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Luka Andrijanić srušio je prve agresorske avione u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Privatna arhiva

Luka Andrijanić oborio je prve agresorske avione 24. kolovoza 1991. na samom početku bitke za Vukovar. Poginuo je na današnji dan, tri dana prije 20. rođendana dok je postavljao mine.

Uvod u napad na Vukovar zbio se 24. kolovoza, a ostat će zauvijek zapamćen po mladom Luki Andrijaniću koji je tog dana oborio dva zrakoplova JNA, a samo dva dana poslije 26. kolovoza oborio je još dva neprijateljska zrakoplova. Taj mladić iz Velike Brusnice kraj Bosanskog Broda, još nije ni 20 godina napunio, a srušio je prve agresorske avione u Domovinskom ratu.

Zapovjednik obrane grada Vukovara Ivica Arbanas taj dan je izdao zapovijed, a Luka je srušio avione.

-Jedino je Luka znao pucat s tim protuzrakoplovnim topom 20/3 i nitko drugi, a Ivica Arbanas je izdao zapovijed da se puca na avione. Luka Andrijanić trocjevcem je pogodio dva neprijateljska aviona koji su dolazili iz Srbije, ponovno raketirati silos Đergaj. Jedan je pao odmah, a drugi na vojvođanskoj strani Dunava, piše 24sata.hr

Tjedan dana poslije, 31. kolovoza 1991. u središnjem dnevniku HRT-a predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, u svojstvu vrhovnog zapovjednika oružanih snaga, javno je pohvalio zapovjednika obrane grada Ivicu Arbanasa za uspješnu obranu Vukovara i rušenja 4 neprijateljska zrakoplova i uništavanja 12 tenkova i oklopnih vozila, a Luka, fantastičan mladić, bio je naš heroj – priča Ivan Anđelić – Doktor koji je skupa s Lukom bio svaki dan od 15. lipnja otkad je mladi Luka došao u Vukovar.

‘Lipi, kad se budem ženio ti češ mi biti kum’

Luka Andrijanić pristupio je dragovoljno ZNG-u upravo tog 15. lipnja zajedno s prijateljima iz Velike Brusnice kraj Bosanskog Broda Stjepanom Čičkom i braćom Josipom i Ilijom Paradžik. On je bio najmlađi od četvorice. Luka je JNA služio u Batajnici i bio protuavionac, najbolji u klasi.

Luka, Josip Jakobović i Marjan Balić bili su kao jedno, nisu se ni minute razdvajali, nerazdvojni trojac. Oni su bili posada za rušenje aviona, a Luka kao njihov zapovjednik. Marjan Balić je bio vozač, a Josip Jakobović bio je desna ruka Luke Andrijanića koji je kao Vukovarac upao u ekipu zbog dobrog poznavanja terena. On je bio policajac i znao je svaku kuću u Vukovaru – kaže Ivan Anđelić. Lukinii pomoćnici su još bili Antun Bekčević i Zvonimir Hincak.

– Luka je bio mirne naravi, dobar, odgovoran i pouzdan, ma duša od čovjeka. A tako mlad dečko. A bio je i zgodan, stasit mladić i za njim su letjele djevojke. Rekao je zapovjedniku Arbanasu jednom prilikom ‘Lipi, kad se budem ženio ti češ mi biti kum’ – prisjeća se Doktor.

Nažalost ni 20. rođendan nije dočekao. Poginuo je tri dana ranije, na današnji dan prije točno 28 godina.

Doktor se prisjetio Lukine smrti

– Marjan Balić zove na motorolu zapovjednika Ivicu Arbanasa i mene. Kaže nam ‘Lipi i Doktore, dođite odmah u bolnicu, trebamo vas Luka i ja’. Krenuli smo, nismo znali što se događa. Ma nije prošlo ni 10 minuta, a već smo bili tamo. Dolazimo, a Marjan, sav u suzama, izlazi pred nas iz stare crvene Lade i govori nam: ‘Luka je poginuo’.

Ja otvaram vrata, Luka leži, glava mu zabačena, ne vidim mu lice. Ali odjeća je sva poderna na njemu i vidim mu ožiljak na koljenu. Zapamtio sam taj ožiljak jer smo u pauzama bitaka, kad bi uhvatili pola sata mira, pa da se opustimo malo, znali zajedno u ekipi igrati nogomet. Šok, stisnulo nas u grlu, onaj osjećaj da si izgubio čovjeka kao rođenog brata – priča Ivan Anđelić Doktor.

Zadnje riječi: ‘Bačulin pomagaj’

Luka je nastradao tijekom postavljanja protupješačkih mina ispred svojih položaja na kojima se očekivao dolazak neprijateljske pješadije. Tijekom postavljanja mina, počeo je minobacački napad. Silina udara Luku je iznenadila i samo jedan trzaj rukom, mala neopreznost prema mini koju je postavljao koštala ga je života. To su trebali raditi mineri, ali nisu se pojavljivali. Samo su donijeli mine i rekli da će doći kada budu imali vremena. Luka je rekao da ih ide sam postaviti jer je vidio u JNA kako se to radi.

– Doslovno mu je pukla mina u rukama. Trenutna smrt. To je bila raspriskavajuća protupješačka mina. Potezna. Možete samo zamisliti kako je izgledao od tih gelera. Da je bilo sedam, osam ljudi oko njega svi bi poginuli. Strašna razorna moć. Zadnje njegove riječi bile su upućene upravo suborcu Marjanu Baliću, koji je pratio Luku kada je postavljao mine. Rekao mu je samo ‘Bačulin pomagaj’. – priča nam Doktor.

– Marjan Balić je nakon pada Vukovara završio u srbijanskim koncentracijskim logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica, gdje je proveo 9 mjeseci. Poslije izlaska iz logora dobio sina i kako drukčije da ga nazove nego po svome poginulom suborcu Luki. Svi smo i dalje u kontaktu s njegovim roditeljima. I Jakobović, Arbanas, Marjan i ja. Kao da smo njihovi članovi obitelji – zaključio je Anđelić.

Kako je teklo obaranje prvih aviona

Toga je dana zapovjednik obrane grada Vukovara Ivica Arbanas izdao je zapovjed dežurnom centru tj. u gimnaziji, Ivanu Anđeliću Doktoru da ekipa sa protuavionskim topom ode na položaje prema silosu Đergaj te da ga obrani od napada aviona JNA.

Mjesec dana ranije, točnije 27. srpnja, a to treba spomenuti, na našu vojarnu Nikole Šubić Zrinski kod Opatovca, gdje je bila smještena 4. bojna ZNG, izvršen je zračni napad i tom je prilikom ranjeno četvero pripadnika ZNG-a: Josip Prelčec ranjen je u nogu, Antun Bekčević u glavu, Goran Mađarević je izranjavan po cijelome tijelu, a Josip Jakobović ranjen je u glavu.
Tada je zapovjeđeno da se glavnina snaga izvuče u grad Vukovar, a jedan vod ostane čuvati vojarnu kod Opatovca.

Dana 24. kolovoza od rani jutarnjih sati neprijateljski zrakoplovi JNA napadaju vojarnu ZNG na Opatovcu, napadaju silos Đergaj gdje su naši gardisti i napadaju objekte u Borovu Naselju.

Luka Andrijanić je tada rekao da nema vozača pa je Ivan Anđelić odredio Josipa Jakobović da povede ekipu u izvršavanje borbene zadaće i da odabere najbolju poziciju za djelovanje. Zapovjednik Ivica Arbanas je posadi na odlasku rekao da se jave Blagi Zadri da su u njegovoj zoni odgovornosti i kad se sve postavi da ga izvjesti da je sve spremno.

Jakobović je odobrao poziciju koja se Luki jako svidjela. To je odmah javljeno zapovjedniku Arbanasu i on se odmah priključio posadi.

U 14 sati zrakoplovi JNA napadaju Osijek, a u Vukovar u poslijepodnevnim satima dolaze četiri ‘Super Galeba G-4’.Rade krug u formaciji za napad i počinju pucati. U tom trenutku zapovjednik Arbanas izdaje zapovijed da se ruše avioni.

Zanimljivo je da naprijateljski avioni koju su mjesec dana ranije raketirali našu vojarnu na Opatovcu i tada su među ostalim bili ranjeni Antun Bekčević i Josip Jakobović, dana 24. kolovoza njih dvojica zajedno sa Lukom Andrijanićem sudjeluju u akciji rušenja aviona.

– I eto, da su prvi naši ranjeni sudjelovali u tome da te iste avione koji su ih raketirali obore. To je bila Božja ruka pravde da baš oni sudjeluju u tome da ruše avione – kaže Ivan Anđelić Doktor.

Dana 26. kolovoza 1991. godine Luka Andrijanić srušio je još dva aviona s istom posadom kod vukovarskog vodotornja, piše 24sata.hr

 

Na današnji dan 1991 – Oboren prvi zrakoplov ‘JNA’

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari