Pratite nas

Gost Kolumne

Hrvatski medijski ološ i velikosrpsko ludilo

Objavljeno

na

‘Yugoslavenski komunistički medijski ološ’ izrastao je u prvi problem Hrvatske! Naime, ti dragi ljudi od svakog događaja nastoje napraviti senzaciju u kojoj će Hrvatska biti prikazana u najgorem mogućem svjetlu.

Cilj je, prema naputcima iz Beograda, stvarati histeriju i prikazati Republiku Hrvatsku kao prvi izvor nestabilnosti na prostoru Velike Srbije, dakle od “srpskog Vardara do srpskog Triglava”!

Kako to funkcionira u praksi? Vrlo jednostavno… Ako turistička sezona u Hrvatskoj krene malo lošije, odmah se govori o “katastrofi”! Ako se ispostavi da je sezona dobra, onda se piše o tome kako Jadranom plivaju fekalije, kako se turisti varaju, kako je sve preskupo, kako Hrvati tuku nedužne strance (čitaj Srbe!)…

Kako treba čitati takve tekstove?

Samo treba pogledati podatke i naći da je u Srbiju ušlo (kako bi kroz nju čim brže prošlo!) 5% manje vozila i ljudi u ovoj godini i sve će dobiti jednostavno objašnjenje. Kad se tome doda da su prvi turisti u Srbiji – Kinezi, jasno je da ta država ima velikih problema s time što nitko tamo uopće ne želi otići! Drugi dragi gosti u Srbiji su Rusi, a treći Turci (koji prolaze kroz Srbiju na putu do Njemačke i natrag!). Broj noćenja u Srbiji je, u odnosu na Hrvatsku, beznačajan i zbog toga treba hrvatski turizam pljuvati, kako se ne bi vidjelo da srpski turizam uopće ne postoji! Jedini dragi gosti iz nekadašnje Velike Srbije druga Tita, koju je on od milja zvao Jugoslavijom, Srbi su iz Bosne i Hercegovine!

Srbija bez Jadrana, jednostavno je nikom potrebna, zaboravljena, balkanska nedođija! Od tuda proizlazi potreba za histerijom u hrvatskim medijima!

Kako to ide na području ekonomije?

Tu je poučan primjer nekadašnja kragujevačka “Crvena zastava”, a današnji “Fiat Crysler Srbija”. Komunistički medijski ološ pisao je o fantastičnim uspjesima Srbije u automobilskoj industriji, a o hrvatskom krahu na tom području.

No, u stvarnosti što se događa?

Odgovor je u “Politici” od 3. rujna 2019.:“Rаdnici Fiat Crysler Srbija u Kragujevcu vratilisu se danas na posao poslije trotjednogkolektivnog godišnjeg odmora. U sindikatu “Nezavisnost” u toj tvornicikažu da će do kraja godine imatijoš oko 25 radnih dana (?!), za koje će im biti isplaćena puna dnevnica, dok će za ostale dane biti plaćeni 65% prosječne zarade. Predsjednik sindikata “Nezavisnost” kragujevačkog FIAT-a Zoran Stanić rekao je za Tanjug (hej?! – “Telegrafska agencija nove Jugoslavije”?!) da će do Nove godine radnici raditi u dvije smjene za proizvodnju Fiata 500 L, a da službenih najava poečetka proizvodnje novog modela za sada nema. On dodajeda proizvodnja svake godine opada ali da nije bilo otpuštanja radnika, jer oni sami odlaze zbog smanjenih dnevnica!!!”

Gdje je sada hrvatski medijski ološ?! A Srbija je već izgubila stotine milijuna Eura na propalom projektu Fiat Srbija!

Srbi, koji vole izmišljati svoju povijest, podigli su “veličanstveni” Andrić-grad uglednog Muslimana-Srbina Emira Kusturice, kao kičasti zabavni park na Drini, posvećen hrvatsko-jugoslavenskom piscu Ivi Andriću, kojeg su u Beogradu svi zvali fra Ivo, jer su ga odgojili i školovali bosanski franjevci.

Srbi su svojoj beogradskoj zračnoj luci dali ime “Nikole Tesla”, po hrvatsko-američkom izumitelju, koji je tijekom života, točnije 1892. godine, u Srbiji proveo 48 neugodnih sati, što su zabilježili i tadašnji beogradski mediji.

Teslina obitelj zapravo je vezana uz obitelj Fausta Vrančića, ali je u jednom trenutku prešla na pravoslavlje. Kad je Tesla govorio: “Ponosan sam na svoj srpski rod i hrvatsku domovinu”, to je u osnovi značilo nešto drugo od onog kako se to interpretira u Srbiji.

Kako je Srbija zemlja koja uporno živi košmar svojih fantazija i kako se tamo za doručak jede megalomanija, a za večeru teško ludilo, koje vodi u nesanicu, onda se sve frustracije jedne male i beznačajne zemlje nastoje prebaciti susjedima, a tim istim susjedima uzeti čim više njihove povijesti i sadašnjosti. Problem s Beogradom bez Jugoslavije je sličan problemu Beča bez Austro-Ugarske 1918. godine. No, Beč se uspio redefinirati i presložiti kao glavni grad Austrije, a Beogradu to nije pošlo za rukom!

I zato se u Beogradu uporno izdaje “Rečnik srpskohrvatskog (?) književnog i narodnog jezika” (započeto 1959., planirani završetak za 50 godina?!), zato beogradski muzeji imaju zbirke jugoslavenske (čitaj hrvatske!) i srpske umjetnosti, zato su kralj Alekasandar i Josip Broz Tito, partizani-četnici, Velika Srbija-Jugoslavija jedan košmar ideologija i laži – koje trebaju opravdanje za svoj logički besmisao!

Ako je Beč bez Monarhije postao jedan vrlo ugodan europski velegrad, fokusiran na austrijsko-njemački dio svoje povijesti, uz uvažanje i svih drugih segmenata, Beograd se odlučio za posve suprotan pristup: Beograd ne želi mijenjati svoju velikosrpsku politiku i pseudojugoslavensko ludilo, već želi promijeniti sve svoje susjede, pa ih od “milošte” zove “Regijon”! Pojedinačno: Sjevernu Makedoniju zovu “Stara Srbija”, Kosovo je “srce srpske države”, Bosna je Srbija, Crna Gora je Srbija, a o Hrvatskoj se govori kao o “srpskoj Slavoniji, srpskoj Krajini, srpskoj Dalmaciji, srpskoj Istri, srpskoj Rijeci i srpskom Dubrovniku”! Dok Beograd ne postane glavni grad Srbije, dok se u Srbije ne počne izdavati “Rečnik srpskog književnog jezika”, dok se Srpska pravoslavna crkva ne posveti vjeri unutar Srbije – u Hrvatskoj će “divljati ustaše i Jasenovac će biti najveći srpski grad” (s milijun izmišljenih mrtvih!).

U svemu tome glasnogovornici velikosrpskog stila života bit će yugoslavenski komunistički ološ: od Budimira Lončara, preko Stjepana Mesića, Ive Josipovića i Damira Grubiše, do kojekakvih piskarala Večernjeg, Jutarnjeg i Novog lista, srpskih zagrebačkih Novosti, te raznih portala.

Nije problem u “Ustašama” (za Srbe su Hrvati i Ustaše sinonimi!), već u velikosrpskom ludilu i korisnim – i beskorisnim! – budalama koje vjeruju da Titina Jugoslavija nije bila Velika Srbija, a da 1944. (nakon što su Rusi oslobodili Beograd!), nisu (gotovo) svi četnici prešli u partizane!

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Objavljeno

na

Objavio

Mimikrija je jedna od temeljnih odlika vođenja politike SDA. Stvarni ciljevi ove stranke već 25 godina su manje ili više prikriveni. Iako tu nema nikakvih tajni za one koji pozornije prate politički život u BiH, SDA je godinama prikrivala svoje stvarne ciljeve prvenstveno zbog međunarodne zajednice. Izgleda da je došao trenutak da SDA i formalno odbaci sve maske i jasno i glasno kaže za kakvu BiH se zalaže. Protekloga vikenda SDA je i formalno „izišla iz ormara“.

Kongres Stranke demokratske akcije (SDA), vodeće bošnjačke nacionalne stranke u BiH, bio je prvorazredni događaj za sve političke sladokusce. Ne zbog tog što je potvrđeno novo/staro rukovodstvo, niti zbog usvajanja sada već famozne deklaracije u kojoj se govori o viziji buduće BiH, nego zbog činjenice da je SDA odlučila demaskirati svoje politike.

Mimikrija je jedna od temeljnih odlika vođenja politike SDA. Stvarni ciljevi ove stranke već 25 godina su manje ili više prikriveni. Iako tu nema nikakvih tajni za one koji pozornije prate politički život u BiH, SDA je godinama prikrivala svoje stvarne ciljeve prvenstveno zbog međunarodne zajednice. Izgleda da je došao trenutak da SDA i formalno odbaci sve maske i jasno i glasno kaže za kakvu BiH se zalaže. Protekloga vikenda SDA je i formalno „izišla iz ormara“, piše: Jurica Gudelj /Dnevnik.ba

Tako je sada i političkim analfabetama puno jasnije zbog čega je život u BiH na čekanju, zašto nema izmjena Izbornoga zakona, zašto nema uspostave vlasti, zašto je Komšić nametnut Hrvatima.

SDA se, ukratko, zalaže za tzv. „građansku BiH“ u kojoj će demografska ujedno biti i demokratska većina, odnosno najbrojniji narod će „vedriti i oblačiti“ u političkom smislu; žestoko se protivi izmjenama Izbornoga zakona na način da jedan konstitutivni narod ne nameće političke predstavnike drugom narodu; traži ukidanje postojećih entiteta, ili barem pretvaranje FBiH u unitarni entitet poput RS-a; podjelu Mostara; kontrolu pravosudnih institucija; uvođenje jednog predsjednika i državne vlade… I najvažnije u simboličkom smislu – promjenu imena Bosne i Hercegovine u Republika Bosna i Hercegovina.

Prethodno pobrojano su dugoročni politički ciljevi SDA, odnosno ciljevi na kojima ova stranka strpljivo radi. Među tim ciljevima nema nikakvih iznenađenja, jer svi ti ciljevi su „na stolu“ još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća, i SDA nikad od njih nije odustala, nego je samo prikriveno radila na njihovu ostvarivanju.

Uostalom, zbog tih ciljeva u Mostaru nema izbora već 11 godina, država i FBiH nemaju vlasti gotovo godinu dana od izbora, Hrvatima se nameće Komšić, formiraju se vlasti bez legitimnih političkih predstavnika konstitutivnih naroda, izmišljaju se sukobi sa Hrvatskom i nešto manje Srbijom…

Dok međunarodnom faktoru „prodaju“ priču o tzv. „građanskoj BiH“ u kojoj svi imaju ista prava, u SDA sustavno rade na tomu da oduzmu politička prava u prvom redu Hrvatima, a kasnije ako bude moguće i Srbima. Sve se to radi s ciljem izgradnje bošnjačke nacionalne (polu)države na prostoru današnje FBiH a kasnije i cijele BiH.

No, pravo je pitanje zašto su SDA i Bakir Izetbegović baš sad odlučili izaći iz ormara? Što se to sada promijenilo u odnosu na zadnjih 25 godina? Je li došlo vrijeme za nove lomove na Balkanu za koje bošnjačka politika želi biti spremna?

Sve glasnije se bruji o tomu da bi se uskoro moglo riješiti pitanje Kosova, odnosno da bi se Srbija i Kosovo mogli međusobno priznati. Upućeniji tvrde da je procjena bošnjačke politike da bi se pitanje Kosova moglo riješiti čak do kraja ove godine.

Kosovo i Republika Srpska su pak sudbinski povezana pitanja i moguće je da bošnjačka politika želi spremna dočekati konačni dovršetak procesa raspada bivše Jugoslavije.

U cijeloj priči je jako pozitivno da je SDA napokon otvorila svoje karte i oko njihovih ciljeva i namjera više nema nikakvih nepoznanica. Ljudi su otvoreno kazali za što se zalažu i što žele. To je dobro.

Ono što je zabrinjavajuće je šutnja međunarodnog faktora. Znači li to da međunarodni faktor podržava proklamirane politike SDA? Sudeći prema njihovim dosadašnjim potezima, izgleda da podržavaju.

Srbima taj scenarij ide na ruku, jer svi ti potezi vode ka disoluciji države BiH. Srpska i Federacija su razgraničene i po tim linijama vrlo lako može doći do podjele.

No, što s Hrvatima? Bošnjačkoj politici nisu problem Srbi, jer s njima su se razgraničili. Problem su im Hrvati u središnjoj Bosni i dolini Neretve. To je problem koji imaju još od 1993. godine kad su bezuspješno pokušali osvojiti središnju Bosnu i izbiti dolinom Neretve sve do Ploča.

Hrvatska politika jest svjesna ovih tendencija, ali je pitanje je li spremna i sposobna na njih odgovoriti na pravi način. Samo cjelovita i stabilna BiH, kao država triju jednakopravnih naroda jamči opstanak i prosperitet Hrvatima na ovim prostorima. No, izgleda da takvu BiH ne žele ni srpska ni bošnjačka politika a ni međunarodna zajednica. Na hrvatskoj politici je da takve tokove preokrene.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Nema ustaša u Rijeci – postoje tek mali, bezvezni crveni fašisti

Objavljeno

na

Objavio

Postoji nekoliko činjenica koje moramo istanuti kako bi pojasnili nemile događaje od 12. rujna 2019. – vezane uz crni fašizam! – u danas nevažnoj i posve devastiranoj, isprano crvenoj, Rijeci.

Rijeka je bila prva fašistička država na Svijetu – od 12. rujna 1919., odnosno 8. rujna 1920. kad je talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio službeno proglasio svoju državu – “Talijansku uprava Kvarnera”. Njegov fašizam bio je razbarušeno brutalan, pa je započeo s etničkim čišćenjem Hrvata iz “najtalijanskijeg grada”, uz primjenu svih vrsta nasilja.

Pjesnik / Komandant u Rijeci nije se bavio umjetnošću već samo politikom. Cirkusanti oko njega koristili su kaos kako bi prodavali umjetničku maglu, no on se fokusirao na bitno: kako fašizmu dati pravi oblik, kako zauzeti Dalmaciju i napokon, kako fašizam ustoličiti u Rimu. Najtočnija odrednica D’Annunzija u Rijeci je da je on bio “prvi Duce” – prije socijaliste i novinara Benita Mussolinija, koji će na vlast doći Maršom na Rim tek 1922. godine i potom postati Duce (Vođa).

Knjigu “Prvi Duce – D’Annunzio u Rijeci” (tal. 1975., engl. 1977.; naravno, nikad prevedenu na hrvatski!), objavio je Michael A. Ledeen, desetljećima jedan od najmoćnijih američkih političara iz sjene. Židov Ledeen, rođen 1941., doktorirao je povijest i filozofiju na sveučilištu Wisconsin – Medison, pod vodstvom njemačkog židova Georga Mossea, s tezom: “Univerzalni fašizam, teorija i praksa fašističke internacionale 1928.-1936.” (tiskano 1972.). Otkrivši iskonsku ljubav prema fašizmu, odlazi u Rim kao profesor na sveučilištu, dopisnik časopisa “New Republic”, te osoba za vezu između američkih, izraelskih i talijanskih tajnih službi. Tamo je surađivao s uglednim Renzom de Feliceom, najboljim poznavateljem talijanskog fašizma, što je rezultiralo njihovom zajedničkom knjigom: “Fašizam: neformalni uvod u njegovu teoriju i praksu”(?!) 1976. Nakon toga slijedi englesko izdanje fascinante knjige “Prvi Duce – D’Annunzio u Rijeci”.

Ledeena Rijeka uopće ne zanima, već se bavi novostima koje je D’Annunzio uveo u politiku: njegovom manipulacijom medijima, komunikacijom s masom, fašističkim ritualima, njegovim fašističkim korporacijskim ustavom, njegovim utemeljivanjem “Pokreta nesvrstanih” (tzv. “Anti-liga naroda”!), piratstvom njegovih “Uskoka” na Jadranu, utjecajima na Mussolinija… Koliko je važna Ledeenova uloga u globalnoj američkoj politici vidi se iz niza njegovih knjiga:

“Debakl – američka pogreška u Iranu”, 1982.; “Opasni novi svijet”, 1985.; “Zapadnoeuropski komunizam i američka vanjska politika”, 1987.; “Izazovi državništva – Pogled iznutra na iransku – kontrašku aferu”, 1988.; “Dvojbe Supersila: Sjedinjene Države i Sovjetski Savez krajem stoljeća”, 1991.; “Izdana sloboda: Kako je Amerika predvodila demokratsku revoluciju, dobila Hladni rat i produžila dalje”, 1996.; “Rat protiv gospodara terora – Zašto se dogodilo? Gdje smo sada? Kako ćemo pobijediti?”, 2002. (Knjiga je izašla iz tiska nedugo nakon napada na nebodere Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku 12. rujna 2001.

Oni koji ga ne vole rekli bi da je prvo napisao knjigu, a potom organizirao rušenje nebodera!); “Suučesništvo u Zlu: Iran i rat protiv Zapada”, 2009.; “Obamina izdaja Izraela”, 2009.; “Iranska tempirana bomba – Fanatični vjerski učitelji u potrazi za uništenjem”, 2010.; “Područje borbe: kako možemo pobijediti u globalnom ratu protiv radikalnog islama i njegovih saveznika” (2016.), te opet na početak: “Prvi Duce – D’Annunzio u Rijeci” (treće izdanje, London, 2016.)!

Danas kad gledamo farsične incidente talijanskih neo-fašista u Rijeci i vrlo ozbiljne incidente s iranskim napadom na naftna postrojenja u Saudijskoj Arabiji shvaćamo da Ledeen cijelo vrijeme gleda s vrlo visoke osmatračnice (iz satelita?) i da cijelo vrijeme ima na raspolaganju vrlo precizne (obavještajne) informacije.

Ledeen je bio veliki zagovornik rata s Irakom i rušenja Sadama Husseina, istovremeno smatrajući da je pravi protivnik Iran, kao zemlja koja je, na globalnoj razini, preuzela od Rusije, organiziranje svjetske anti-američke terorističke zajednice. On je prvi u svijetu proglasio super-moćnog ajatolaha Homeinija klerikalnim-fašistom! No, ono što je zanimljivo, Ledeen nije bio za vojnu intervenciju u Iranu, već za njegovu neutralizaciju i kontrolu – što, naravno, podrazumijeva kontrolu naftnih izvora i tokova! On je i javno objavio da je protiv bombardiranja Irana, kao i njegove okupacije – jer se to Sjedinjenim Država dugoročno ne isplati.

Ono što je zanimljivo je da Yugoslavenski medijski komunistički ološ incidente u Rijeci nije vezao uz talijanski fašizam i Gabriele D’Annunzija kao prvog Ducea, već uz navodni današnji hrvatski fašizam (!?!). Orkestrirano iz Beograda, lupetanje u hrvatskim medijima postalo je bizarno. Da je Ledeen i o tome razmišljao vidi se iz njegov legendarne izjave: “Amerika svako malo mora dohvatiti neku usranu malu zemlju i razbiti je!” I Amerika je dohvatila Srbiju i razbila je 1999. – jer mora prodavati oružje i jer su ratovi uključeni desetljećima u američku ekonomiju.

Da Yugoslavenski komunstički ološ (od Budimira Lončara, preko Stjepana Mesića i Ive Josipovića, do kojekakvih lokalnih Obersnela i njihovih medijskih potrčkala) čita još nešto osim beogradskih i moskovskih retro-pamfleta, shvatili bi da je sve nijansu ozbiljnije no što to oni vide… I da ustaše ne prethode Gabriele D’Annunziju, već srpski teror u Yugoslaviji od 1. prosinca 1918. na dalje.

Nema ustaša u Rijeci – postoje tek mali, bezvezni crveni fašisti predugo na vlasti pa su se “ubuđavili”, nekoliko smiješnih gostujućih crnih neo-fašista, bezopasnijih i od radikalnijih nogometnih navijača, te ozbiljni globalni igrači poput Michaela A. Ledeena.

F. Perić /Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari