Pratite nas

Povijesnice

Hrvatski oltar mučeništva – demonska djela Hadžibega na Hutovskom gradu

Objavljeno

na

[box_alert]Upozoravamo čitatelje na mučne opise zločina, gotovo ne zabilježene u povjesti. Mnogi i ne mogu pročitati ovaj tekst do kraja. Mi ga donosimo poradi sjećanja, lišenog mržnje i osvete, na sve strahote koje je čovjek propatio na ovom kamenu.[/box_alert]

Idući iz Mostara preko Hrasna u Klek nanese me put kraj Hadži-begove kule na Utovu. Utovo, ubavo seoce u kršu, leži izmegju Popova i Žabe Velike. Žaba Velika je brdo dosta visoko, a naliči potpuno devi s dvije grbe. Na brežuljku više Utova, a na podnožju Žabe Velike, uzdiže se Hadžibegova kula, u okrug sazidana, dosta visoka i okružena raznim zgradama za stanovanje. Sve se to skupa pričinja kao mali viteški gradić, a dosta je majka u crno zavio. To je bila residencija odmetnika Hadži-Derviš-bega Rizvanbegovića, brata malog cara hercegovačkoga, Ali-paše Rizvanbegovića, s nadjevkom Stočevića. Taj Hadži-beg bijaše sakupio okolo šest stotina dobrovoljaca, ponajviše kršćana Dalmatinaca, Hercegovaca i francuskih bjegunaca od Marmonta generala, koji je tada vladao Dalmacijom, a to sve ljudi zlikovaca onog vremena, sve s koca i konopca.

To je bila strašna četa; harala je, pljačkala i robila nemilice po Dalmaciji i Hercegovini i svukud, dokle je mogla dopirati. Hadži-beg je znao svoje najvjernije ljude i prijatelje iz Dalmacije do svog gradića domanuti, pa iz osvete, što mu ne bi darova donijeli, objesiti ili nabiti na kolac ili ubaciti u usijanu peć, neka u mukama izgore. Nije bio oženjen, nego je oskvrnjivao kršćanske djevojke i žene po miloj volji, te s toga mnogi prebjegoše u Dalmaciju. Poznavao sam nekoliko obitelji u Dubrovniku i nekim mjestima oko Stona, koje su od Hadži-begova zuluma morale svoju rogjenu grudu ostaviti. Kad bi koja djevojka ostala s Hadži-begom noseća, ovaj bi prisiljavao momke, da je uzmu za ženu. Momku nije drugo bilo: ili vjenčati ili na kolac ili u goruću peć. Umiranje na kocu bilo je strašnije nego na križu. Takav kolac bijaše dobro uglagjen, namazan lojem, debeo 15 cm., dug 2 i po metra i na vrhu dobro zaoštren.

Ko bi bio osugjen, da ga nabiju na kolac i tu nagje groznu mučeničku smrt, u toga bi vješto uturili takav kolac na donji otvor, pa bi ga protisli izmegju crijeva i rebara, te bi kolac izbio kroz meso za vratom tako, da se ne bi (oštetio) ozlijedio drob i džigerica. Po tom bi zabili kolac u zemlju i čovjek bi po tri dana morao visjeti i živjeti na mukama, ako bi toliko mogao trpjeti. U to bi vrijeme gavranovi i druge ptice dolazile na živu lješinu, trgale meso s kostiju i kljuvale u oči nesretnomu čovjeku. Za tih bi muka bijednik osjećao silnu žegju, no ne bi mu htjeli dati vode, samo da dulje pati, jer da bi se napio, prije bi se rastavio s ovim svijetom i lišio muka, koje je izmislila demonska duša.

Uz ovu strašnu smrt bijedne raje postajala je i smrt na čengelu. To je željezna oštra kuka, privezana za konopac. Ko bi bio osugjen na ovo mučilo, tomu bi zatakli čengel u rebro, pa bi ga objesili na stup ili o granu kakova debla, pa bi nesretnik visio tako dugo, dok ne bi izdahnuo i počela se lješina rastvarati, pa neugodnim vonjem na se namamila gavranove i druge ptice, što jedu takove organske ostatke.

hadžibegova kula

No Hadži-begu nijesu bila dostatna ova mučila, već je izmišljao nove vrste muke. Tako je on znao narediti, da se skuči mlad hrast jakim konopcem sve do zemlje, pa bi dao privezati čovjeka za vrh hrasta uzicom oko vrata. Kad bi to bilo gotovo, sluge bi Hadži-begove odsjekle konopac naglo, te bi se hrast svom silom povratio u svoje prvašnje stanje povukav nesretnika u zrak tako jako, da bi glava odletjela na jednu, a truplo na drugu stranu. Tako bi čovjek iz zraka naglo pao na kamenje i tu se sav zdrobio, a dok bi bio u zraku, padala bi kiša od mučeničke krvi! Pa da čovjek ne može biti najgora zvijer!

Hadži-beg je smatrao sav prijedjel od Krupe u Gabeli sve do Kleka svojim vlasništvom, te su mu svi morali plaćati danjak kao i sve agrarne daće. Imao je na kuli i jedan top.

Ali mu taj top nije služio za obranu od neprijateljske strane, nego da gruvanjem i tutnjavom zastrašuje na daleko okolicu, te da se znade, da je Hadžibeg na Utovu još u životu.

Ali-paša Rizvanbegović uvidje najposlije, da su zulumi raji dodijali, pa domami na lijep način tog svoga brata Hadži-bega u Stolac i tu ga dade ubiti po svojim kavazima. Tako se jadna raja oslobodi velikog zulumćara.
Eno kule Hadži-begove i sada na Utovu s ostalim ruševinama; o njoj znade i sada sva okolica pripovijedati svakojake jade.

Izvor teksta: Martin Gjurgjević “Memoari sa balkana 1858- 1878”

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari