Pratite nas

U potrazi za Istinom

Hrvatski simboli i pozdravi u Hrvatskoj kompromitirani – srpski i jugoslavenski niti jedan

Objavljeno

na

Foto: Nedićev susret s Hitlerom. Srbija bila jedina država koja je likvidirala sve svoje Židove. To čak ni Njemačkoj nije uspjelo.

Hrvatski je narod opet razoružan, okupiran, potlačen i nema nikakva prava. Prava su opet u rukama onih koji objašnjavaju kako je hrvatski narod glup i kako ne zna što hoće kad bira otpor HNS-u i SDSS-u pa da glas HDZ-u, koji se prikazuje kao opreka ovima, a onda sve što su oni koje narod sa gnušanjem odbacuje prikazuje kao dobro, a narod kao idiote bez mozga.

To objašnjenje HDZ-ovog prvaka implicira dvije mogućnosti: Ili je narod stvarno idiot i dat će opet glas onom (HDZ-u) koji tvrdi da je narod glup i da je sve što narod očajnički ne želi pametno i mora se provesti silom, ili narod nije baš tako glup i kaznit će na izborima one koji dobiju izbore na jednoj priči, a onda nakon izbora prigrle politiku onih koji su na apsolutno suprotnim pozicijama – apsolutno protiv naroda.

Prijevarom i izdajom odveli su nas u roblje velikosrpskoj zločinačkoj organizaciji, početkom prošlog stoljeća. Raspustili su hrvatsku vojsku, doveli jedinice iz Srbije, okupirali nas, tlačili, ubijali, odvodili u roblje, pljačkali, živjeli na naš račun, 160 generala Srba i jedan Hrvat 1929. govore o odnosima moći, 29 od 54 generala, etničkih Srba, iz Hrvatske kvote govori o odnosima moći 1989. Desetljećima domoljubi Hrvati koji su imali većinu u Narodnom vijeću SHS nisu mogli u skupštinu predratne velike Srbije koju su, da zavaraju, zvali Kraljevina Jugoslavija, a kada su ušli onda su ih pobili, toliko o pravima Hrvata onda, a jednako toliko (ako ne i duplo manje) prava imaju domoljubni Hrvati i danas! Pogledajte kako prolaze Hrvati domoljubi i suverenisti danas!

A onda je došao trenutak kad se hrvatski narod uspio nakratko osloboditi zvijerske okupacije. Ante Pavelić uspostavi državu NDH i režim koji je po svemu bio jednak režimima gotovo svih europskih država, a u puno stvari i daleko humaniji od većine ondašnjih režima, primjerice Nedićevog u Srbiji, u kojoj pobiše sve svoje Židove i s veseljem proslaviše svoj “veličanstven uspjeh“, kako su ga oni hvaleći se opisivali, uspjeh koji ostade do dana današnjeg jedinstven, naime ostali su definitivno jedina država na svijetu koja je pobila sve svoje Židove. Istovremeno je Eichmann dva puta slao komisije u NDH da utvrde zašto Hrvati štite Židove? Prva komisija nije uspjela, ali druga podastre “zapanjujuće” podatke da su Ante Pavelić i preko 1500 ustaških dužnosnika  rodbinski vezani za Židove, a što je još strašnije, kako stoji u izviješću, ta strašna NDH izdala je Reich i fašizam i time što je uvela titulu “Zaslužan građanin” pa su tu također trpali sve koje su mogli, istovremeno je Srbija pobila oko 280 000 svojih nesrba, no to nije bitno i ne spominje se jer su nesrbi klasično meso za klanje četnicima u svakom ratu, a i nikom nisu nedostajali, osobito Hrvati.

Francuska je isporučila 75 000 Židova Njemcima, ali to također nikome nije bitno i nigdje se ne spominje.

Ovo nije opravdavanje NDH nego činjenično stanje koje je takvo kakvo je i niti jedan povjesničar ne može poreći ništa od ovoga.

U toj i takvoj državi NDH mnogi generali bjehu Srbi i Židovi. Općenito, svi oni koji su prihvatili državu nisu bili neprijatelji i velikosrpsko podvaljivanje rasizma i rasnih zakona koje je, usput, imala i Nedićeva Srbija, a i Kraljevina Jugoslavija koja ih je uvela bez prisile, za razliku od NDH, a i općenito nasilno uguravanje u muku židovskog naroda u svrhu je generiranja dokaza o potrebi Velike Srbije u bilo kojem obliku, u najblažem pod imenom Jugoslavija, dok se danas radi na uspostavi nekakvog Regiona, što je samo drugo ime za Veliku Srbiju, opet, i opet će u moru krvi završiti.

Da bismo znali što se danas događa, a osobito zašto se to događa, uvijek se potrebno vratiti na početak, zato i ovaj kratki osvrt na povijest.

Dakle, ustaška vojska nakon skidanja velikosrpske terorističke okupacije preuze stari hrvatski pozdrav od bana Jelačića koji je pozdravljao sa “Za dom“, a vojska mu odzdravljala “Spremni umrijeti“, te ga preoblikovaše u “Za dom i poglavnika spremni“, i skraćeno “Za dom spremni“.

Neki kažu da je taj starohrvatski pozdrav kompromitiran jer ga je ustaški režim koristio, ako je tomu tako i ako smo inteligentni ljudi onda je kompromitirana i himna koja je isto bila Lijepa naša domovino, također je kompromitirana kuna koja je izvorno ustaška, kompromitiran je i grb sa prvim bijelim poljem iako jedan takav stoji na pročelju svoda kuće gradskog suca u Herzog-Friedrichstrasse 35. u Innsbrucku, a potječe iz 1495. Kompromitirano je ime Hrvat, kompromitirano je sve i to samo za Hrvate.

A ostali? Izgleda da ništa nije kompromitirano pokoljem 16-17 000 Židova u Srbiji za vrijeme Nedićeve vladavine, a ni pokoljem preko 280 000 nesrba, ništa nije kompromitirano u čitavoj Europi iako su sve države imale jednak tretman prema Židovima – isporučivale su ih, a nakon rata SSSR je bio deset puta gori od Hitlera prema svojim građanima i okupiranim zemljama, no nisu kompromitirani, kako to? Kako i zašto je samo Hrvatska kompromitirana, a sami nacisti su bili prezadovoljni Srbima i Srbijom i nezadovoljni otporom Hrvata, tko ima mozak neka razmišlja.

Nakon WW2 i nakon dolaska s jedne strane Amerikanaca, a s druge Rusa, uspostavlja se pod vodstvom satrapa Tita sotonska tvorevina i tamnica naroda od 45. zvana FNRJ, kraće Jugoslavija.

Nakon izlaska iz šuma i stalnih bijegova i eventualno borbi, ali uvijek s ciljem da se zaštiti sotonin sin J.B.T, zločinac bez pandana u povijesti jugoistočne Europe i jedan od desetak najvećih zločinaca svijeta svih vremena, partizanski pokret postaje masovan i gotovo sve četničke jedinice i službeno na kraju rata postaju partizanske. Istovremeno se vrši masakr nad kompletnom hrvatskom vojskom i svim politički aktivnim stanovništvom, pa čak i nad saveznicima za vrijeme rata, pripadnicima drugih i prijateljskih stranaka. Dakle, masakrira se kompletna hrvatska vojska, kompletna inteligencija i svi koji su nešto posjedovali. Zagreb je primjerice desetkovan i stanovništvo potrpano u više od 128 masovnih grobnica, u i oko Zagreba, kad je u Zagreb pušten četnički korpus koji je netom prije toga zamijenio kokarde zvezdama. Kad vidite one koji agresivno, krvavih očiju i sa pjenom na gubicama i očnjacima, tvrde da je Zagreb njihov, ne trebate provjeravati, preci im sigurno nisu Zagrepčanci i Hrvatska sigurno nije njihova domovina.

Ovo pišem da sumiramo jednu drugu stvar koja će se kad-tad sumirati na papiru ili na jedan drugi način.

Što god da se dogodilo za NDH i koliko god da je ustaški režim bio brutalan, a bio je brutalan jer su prvo velikosrbi okupatori bili brutalni i krvoločni gdje god su stigli i uvijek prvi masakrirali Hrvate, onda je po toj špranci i ustaški režim bio okrutan, no tisuću puta manje okrutan od Titovog komunističkog ili četničkog u Srbu i područjima pod vlasti četnika, a ono što se kasnije dogodilo bio je masakr tisućljeća nad nevinim hrvatskim narodom i sve što je režim NDH loše, a i dobro napravio, Hrvati su platili cijenom koja je neljudski nesrazmjerna zločinu.

Desetkovanjem Hrvata izvršena je potpuna osveta za otpor velikosrpskoj politici i eventualno za zločine koje ustaše počiniše, time je Hrvatska, ako je i imala nekakav dug prema nekome, u potpunosti sve platila te neljudski i neshvatljivo preplatila, a sad je vrijeme da se svede račun.

Spomenuh dobro koje je ustaški režim radio, pa da ne bude zabune na što sam mislio. Nakon borbi četnika i partizana, po Kozari, ustaše su sakupljali srpsku djecu po šumi i odvodili u prihvatilište Jastrebarsko, tamo su djeca zbrinuta po kriterijima koji su u ono vrijeme svi provodili, pa i Amerikanci ili Crveni križ,  a onda udomljavani po obiteljima. Ima puno svjedoka koji su bili u dječjem prihvatilištu i dočekali su starost. Nitko nikada od njih nije niti jednom spomenuo ubijanje djece, niti su ustaše ubijali djecu, a da se umiralo od raznih bolesti to je bila svakodnevnica i u obiteljima. No kad slušate nacističke velikosrpske i jugoslavenske falange i Goebelse, ispada da je dječje prihvatilište bilo logor u koji su djeca dovedena da ih se pobije, a ne spasi smrti od gladi i divljih životinja i to nakon bitaka u kojima ustaše nisu niti sudjelovali. Zašto bi ustaše sakupljali djecu neprijatelja i trošili hranu i resurse ako je cilj prema velikosrpsko-četničko-jugoslavenskim falangama bio ubijanje, zašto ih samo nisu ostavili užasnoj smrti od gladi, studeni i kao hranu zvijerima? Hajde velikosrpski fašistički povjesničari, razmislite malo. Je li spašavati djecu neprijatelja koji te 40 godina tlače i ubijaju djelo zlih ili dobrih ljudi?

No kako ni jedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno tako je kao što svi znamo ova laž o “dječjem logoru Jastrebarsko” postala ključna u dokazivanju koliko su Hrvati zao narod. Autistično se prave da nema veze što nikad niti jedan od tih spašenih Srba nije nikad spomenuo da su djecu ubijali, NIKAD!!! A udomljeni su i odrasli svi koji su preživjeli bolesti i sve što jedan krvavi rat i neimaština donose.

Dakle, za nagradu je pobijena kompletna hrvatska vojska, počinjen je u svjetskoj povijesti nezapamćen aristocid, nad hrvatskim narodom počinjen je genocid, a na područjima gdje su Srbi bili većina i potpuni genocid, koji, da bude još nadrealnije, manijaci i danas slave.

Mala digresija; ovom pitanju osvete treba posvetiti punu pažnju, jer ispada da to što su pobili najmanje pola milijuna Hrvata za osvetu zbog pružanja otpora velikoj Srbiji nije dovoljno i trebali bismo svi umrijeti da oni budu zadovoljni? Nastave li velikosrbi tražiti još jednu osvetu smatrajući da je pokolj tisućljeća nad Hrvatima malo, bit će red da i mi počnemo razmišljati o osveti za pola milijuna do milijun pobijenih Hrvata, ako smo ljudi, naravno.

I sve je to bilo malo, a i danas je malo. Spominju se tužbe iako su nakon genocida tisućljeća nad Hrvatima i protjerivanja bar pola Hrvata sve zauzeli i vladali neprekidno 45 godina. Danas opet apsolutno vladaju i volja hrvatskog naroda brutalno je ismijana i odbačena nakon izbora Plenkovića za upravitelja HDZ-a, kojim danas na dugmiće vlada javno, jasno i glasno, Pupovac, a i Vesna Pusić iz duboke sjene, samo to nemojte nikom reći, to je mala tajna da se ne pobune ovce jedne i druge stranke.

Dakle, uzeli su si nakon genocida i terora nad Hrvatima čak i pravo na osvetu i usput uspostavu starih ideja uspostave Velike Srbije. Osveta je, kako svi znamo, bila nezapamćeni masakr i desetkovanje naroda po principu trećinu pobiti, trećinu protjerati, trećinu asimilirati.

Uspjeli su ovo; otprilike četvrtinu Hrvata su pobili, polovicu od preostalih protjerali, i 10% asimilirali, nama je jedan od većih problema što tih 10% vlada na svim razinama i apsolutno vladaju do te mjere da svatko tko pokaže i najmanju ljubav prema državi Hrvatskoj i hrvatskom narodu biva isti tren uništen i protjeran iz politike, sa posla, marginaliziran, karijera mu ekspresno završava. Ljubav prema samostalnoj Hrvatskoj i hrvatskom narodu kažnjava se brutalno, imamo primjer i Brkića koji se još muči i nada. Ali za njega je gotovo jer mu Pupovac i Vučić neće oprostiti bogohulu da u Hrvatskoj žive Hrvati i Hrvatice, pa još i da imaju pravo birati Vladu, nikad!

Primjer je i progon spomen ploče hrvatskim braniteljima i junacima, HOS-ovcima koji padoše za našu ljubljenu domovinu Hrvatsku. U krvavim borbama sa fašističkim falangama nasljednika onih koji kad god im se pokaže prilika dignu ustanak i pobiju sve Hrvate kojih se mogu dočepati, padoše ovi hrabri bojovnici, neke od njih žive su uhvatili i okrutno mučili, vadili su im oči šarafcigerima i nije slučajno kad se vladarica iz sjene obrecnula na sluge iz vladajuće stranke da uzmu šarafciger u ruke i to riješe. Simbolika je sasvim sigurno namjerna i pokazuje što vladarica iz tame misli o borbi hrvatskih junaka, Hrvatskoj, a i općenito hrvatskom narodu, trebam li napominjati da su je poslušali i uzeli šarafcigere u ruke nasrnuvši opet na pravednike.

Kao, problem je poklik “Za dom spremni“, no ustaške kune rado dijele između sebe. Lopatama se nabacivaju ustaškim kunama i uopće nije problem što je Ante Pavelić otac kune, toliko o tomu koliko je njima bitna pravda, simbolika, istina!

Isto tako ti pravednici slave sve brutalne pokolje nad Hrvatima pa i one genocidne kao u Srbu, to nema veze i njima je normalno da se smiju kostima djece Ivezića ili hvale ražnjem na kojemu su ispekli katoličkog svećenika Hrvata, to je normalno i nema negativne konotacije, ta riječ je o Hrvatima, a kakav je to antifašist koji nije ubio hrvatsko dijete ili ispekao katoličkog svećenika? I kakve, na kraju krajeva, predominantno negativne konotacije mogu proizaći iz genocida nad hrvatskim narodom? Nikakve, jelda?

Fašistima ne smeta spomen ploča četniku i teroristu Mili Babiću na čijem nadgrobnom spomeniku stoji: “OD KRVNIKA MUPA I USTAŠKIH GARDI NA MOSTU DAO SI ŽIVOT MLADI

U sred Hrvatske, haloooo… idioti!!!

Četničkim hordama ne smeta ni spomenik koljaču Šoškočaninu, koji je klao naših 12 heroja policajaca, ali bi im, naravno, smetao spomenik našim poklanim herojima. To bi narušavalo suživot, rekli bi ubojice, a ovo ne narušava, zna se tko je gazda, e jadni i žalosni hadezeovci.

Zamislimo da dijete zaklanog policajca ide protestirati kod spomenika onom koji mu je zaklao oca hrvatskog policajca, vi biste Vlado, jel tako, poslali hrvatsku policiju da štiti spomenik onomu koji je klao hrvatske policajce, a kad bi se ovaj nekim slučajem dignuo zaklao bi i ove policajce i to dijete zaklanog policajca. No tu nema nikakvih predominantno negativnih konotacija i spomenik životinji koji je klao hrvatske policajce nije nikakav problem, to je jednostavno vaše shvaćanje pravde i prava.

Ako sad niste shvatili što radite onda ste daleko gori i bolesniji od Šoškočanina.

Fašistima koji su klali i vadili šarafcigerima oči hrvatskim bojovnicima ne smeta samo pozdrav “Za dom spremni“, to je priča za idiote. Fašistima i teroristima smeta što se Hrvatska obranila, smeta im što uopće postoji ta ljubav prema domovini,  smeta im što su morali odgmizati sa granica koje su genocidom uspostavili, smeta im što ne mogu uspostaviti svoju zločinačku tvorevinu Veliku Srbiju ili bar Region u kojem bi oni vladali krvavom rukom i prirodnim pravom koje proizlazi iz srpstva, genetike, kako tvrdi etnobiznismen, kao i prije.

Za vrijeme nacističke Njemačke, Njemačka himna bila je i ostala Das lied Der Deutschen, izbačena je samo strofa dodata za vrijeme Hitlerove vladavine.

Za vrijeme NDH Lijepa naša je bila himna, i danas je.

Američka himna i svi simboli bili su  i ostali  isti nakon desetkovanja stanovništva Nikaragve i nakon pomora 5 milijuna Vijetnamaca na drugom kraju svijeta.

Rusija bira svoje simbole sama i ne odriče se onih pod kojima je postala prvi ili drugi zločinac svijeta prema broju pobijenih civila, radi se o nekoliko desetaka milijuna.

Belgijski kralj Leopold II pobio je preko deset milijuna Kongoanaca, ali to je nebitno, to su samo “crnci” za antifašiste i nitko od ovih nazovi civiliziranih ne traži da se odreknu svojih simbola.

Tito i zločinačka teroristička komunistička partija masakriraše diljem tamnice naroda, Jugoslavije, od 1,17 do 2 milijuna civila i nikom ne pada na pamet da je zvezda petokraka predominantno negativna pojava? Dapače, manijakalno se okupljaju i mašu zastavama i simbolima pod kojima su pobili najmanje pola milijuna Hrvata iza ww2 i 30-ak tisuća u Domovinskom ratu. Vukovar su sravnili pod tim simbolima, pobili sve ranjenike i većinu osoblja bolnice i ne srame se niti imaju namjeru stati mahati tim simbolima zla i mržnje. To ide toliko daleko da besramno i u Saboru RH urlaju i uzvikuju te simbole zla i najstrašnijih pokolja u povijesti čovječanstva, srama nemaju.

I pazite sad; republika Srbija ima identičnu zastavu i gotovo identičan grb kao i Nedićeva fašističko nacistička Srbija u kojoj su pobijeni svi Židovi i preko 280 000 nesrba, koliko je tu Hrvata pobijeno pitanje je za ozbiljniju analizu.

No nitko ni da riječ reče oko tih srpskih nacističko fašističkih simbola, a gubernator Hrvatske i gazda HDZ-a po svoje mišljenje uredno ide kod četničkih vojvoda i gospodara smrti devedesetih. Dakle u Srbiji gubernatoru Pupovcu ne smetaju apsolutno svi fašistički simboli pod kojima  je skončalo gotovo pola milijuna nesrba, ali mu u Hrvatskoj smeta čak i poklič bana Jelačića i njegove vojske “Za dom – Spremni umrijeti!” Samo malo skraćen i svakako ne u varijanti “Za dom i poglavnika spremni!

Bit će tu još puno bitaka i preokreta i neće samo tako proći ova nacističko fašistička ofenziva protiv Hrvata i Hrvatske.

Pitanja koja treba postavljati mudracima koji vide predominantno negativne konotacije u starom hrvatskom pozdravu “Za dom spremni” su kakve su im predominantne konotacije u susretima sa Srbijom koja ima preslikanu zastavu i grb iz Nedićeve fašističko nacističke Srbije? Kakve su im predominantne konotacije kad razgovaraju sa svojim koalicijskim partnerom koji tvrdi da su šume po Hrvatskoj srpske pa da se zato ruše ili da Srbi imaju prirodno pravo upravljati hrvatskim poduzećima samo na temelju srpstva i gena? Također ih treba svaki put pitati gdje je tijelo masakriranog dr. Šretera, naime, ako im i nije bitno što je ubijen samo zato što je Hrvat, ali možda je bitno bar zbog toga što je bio i šef HDZ-a u Pakracu? Možda, mada ne vjerujem da jest, ali eto, imaju priliku, jer im je onaj koji je trgovao i mrtvim dr. Šreterom danas najbolji prijatelj. Treba ih pitati i kakve su im predominantne konotacije o spomeniku četniku na kojemu piše da je MUP krvnički,  a garda ustaška? Treba ih uvijek i u svakom trenutku pitati kakve su im predominantne konotacije o proslavi genocida nad Hrvatima u Srbu i okolici?

Mi Hrvati nismo ustaše i nismo fašisti, isto kao što nismo ni Tomislavovi konjanici ili Domagojevi strijelci. Ustaše su svi pobijeni zajedno sa njihovim obiteljima, susjedima i sugrađanima. Ustaše su samo jedna od hrvatskih vojski kroz povijest, to je činjenica ma koliko nekoga to boljelo, a mi u Domovinskom ratu ni na koji način nismo mogli biti ustaše jer nije ni postojao takav pokret, mada su sve nas nacisti i fašisti zvali čitavo vrijeme rata i poraća ustašama, no to je drugi par zavrnutih opančića i njihov problem, moj nije, moje je da budem spreman braniti svoj dom i tako će biti do kraja svijeta, kako god me fašisti i nacisti zvali!

Ali da, reći ću vam otvoreno i jasno, a to je mišljenje 90% Hrvata, uključujući i ove što sad moraju šutjeti u HDZ-u dok su u šapama i vlasti Milorada Pupovca i Vesne Pusić; Ako se bojite toga što smo Za dom spremni umrijeti to je sasvim u redu i to je normalno. Ako vam se krv ledi u žilama kad shvatite da smo Za dom spremni umrijeti i odvesti sa sobom sve koji nam naš dom pokušavaju oteti i koji nam prijete obiteljima i domovini, to je također u redu i treba vam se krv lediti! Ako ste normalni i moralni ljudi znate da je “Za dom spreman biti” ljudski i to važi jednako i za vas koliko i za nas, jer nije čovjek koji nije spreman dom svoj braniti.

Hrvat se ne bori da što otme kome,
Čuva sveti plamen na ognjištu svome. 
I dok tako čini u najteži dan’ 
I Bog je i pravda na njegovoj stran’ 
Jovan Jovanović Zmaj

Stjepan Štimac/projektvelebit.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Solunske čitanke povijesti jugoistočne Europe ne zaslužuju ući u kurikul povijesti

Objavljeno

na

Objavio

U solunskoj čitanci povijesti jugoistočne Europe, prema kojoj bi nastavnici trebali pripremati predavanja, ne navodi se da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, ne spominje se tko je razorio Vukovar, ali se navodi skandalozna interpretacija da je priznanje nezavisnosti Hrvatske i Slovenije imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize. Demokracija i pomirenje ne mogu se graditi na prešućivanju istine.

Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) potkraj 2016. u Solunu je objavio dvije čitanke za nastavnike povijesti u jugoistočnoj Europi – The Cold War 1944–1990 i Wars, Divisions, Integration 1990–2008. Čitanke su objavljene uz pomoć Europske Unije, ali i uz napomenu da njihov sadržaj „ne odražava stav EU“ (sadržaj čitanki, s podacima o urednicima i suradnicima dostupan je na stranicama http://www.cdrsee.org). U projektu su sudjelovali i pojedini povjesničari iz Hrvatske, a jednom od njih, profesoru srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu Nevenu Budaku, povjerena je odgovornost suurednika prve čitanke. No predmet je ovoga osvrta druga čitanka, Wars, Divisions, Integration 1990–2008 (Ratovi, podjele, integracija), odnosno znanstveno neutemeljene tvrdnje i netočni podaci u dijelu njezina sadržaja o ratu u Hrvatskoj i BiH.

Svakom se autoru prilikom pisanja knjiga mogu potkrasti faktografske i druge pogreške. Problem je u tome što je takvih pogrešaka u ovoj čitanci mnogo pa ostaje dojam da je izostala stručna recenzija. Kako se sadržaj druge čitanke odnosi i na razdoblje Domovinskog rata, zanimljivo je da ni jedan hrvatski povjesničar koji se ozbiljno bavi njegovim istraživanjem u čitanci nije naveden kao suradnik. Nije konzultirana ni središnja ustanova hrvatske historiografije – Hrvatski institut za povijest, koji već godinama ima projekte o Domovinskom ratu, pa se nameće pitanje zašto se ignoriralo, barem pri recenziranju, povjesničare koji ozbiljno istražuju to razdoblje povijesti? Takvo ignoriranje, koje za posljedicu ima niz pogrešaka u čitanci, zapravo zorno ocrtava odnose i podjele u hrvatskoj historiografiji.

Reforma obrazovanja između „podobnih“ i „sposobnih“

Naime, uključivanje pojedinih povjesničara u projekte ili rasprave o temama koje su znatno izvan fokusa njihova znanstvenoistraživačkog rada, samo pojačava sumnju da je njihov cilj pokušaj monopolizacije prava na prezentaciju hrvatske povijesti. Tako, primjerice, svjedočimo da neke kolege koje nisu pregledale ni 20 dokumenata o Domovinskom ratu drže da agresivnošću mogu nadoknaditi nedostatak autoriteta koji se stječe poznavanjem izvora o tom razdoblju, pa bez imalo stida po medijima dociraju kolegama koji ga već 20 godina istražuju. Pojedinci u svojoj bahatosti u javnim priopćenjima napadaju sve one s čijim se mišljenjem ne slažu, proglašavajući ih „podobnima“, a sebe „sposobnim“. Ne smeta im pritom što istodobno dok prozivaju „podobne“ stoje ispod obilježja stranaka kojima pripadaju, niti što su na položaje s kojih su oblikovali strategiju obrazovanja i „kurikulnu reformu“ postavljeni voljom tadašnjega premijera, a ne javnim natječajem. Prema onoj narodnoj „drž’te lopova“ bezobrazno optužuju druge – uglavnom „nacionaliste“ i „klerofašiste“ – za navodno zaustavljanje reforme obrazovanja, prikrivajući time da je za njezino usporavanje (zaustavljena nije!) odgovorna upravo njihova isključivost, jer su prema načelu „oni ili nitko“, odlučni i umišljeni da je mogu provoditi samo oni, svojedobno odbili proširenje Ekspertne radne skupine znanstvenicima na čiji izbor nisu mogli utjecati. Toliko o podobnosti i isključivosti!

Na kraju, nije problem usporediti strukturu bivšeg ERS-a i skupine koja ga je zamijenila u mandatu ministra Šustara, a koju je vodio tandem Vican–Glunčić, pa zaključiti koja je skupina izabrana na zakonitiji način, te koja je bila podobnija, a koja sposobnija, odnosno stručno raznovrsnija. Nije problem ni usporediti životopise bivšeg voditelja i sadašnje voditeljice ERS-a, pa zaključiti je li razlog novoga masovnog čekanja tramvaja na Trgu bana Jelačića 1. lipnja „nesposobnost“ i „nestručnost“ nove voditeljice ili pokušaj rušenja Vlade, koja nije prihvatila ultimativne zahtjeve „progresivne“, a zapravo isključive manjine da oni koji su svojedobno samoinicijativno podnijeli ostavke opet zaposjednu kormilo ERS-a. Možemo samo pretpostaviti koliko bi reforma obrazovanja već odmaknula daleko u proteklih godinu dana da su ondašnji članovi ERS-a prihvatili njezino planirano proširenje novim članovima, uglednim znanstvenicima. S obzirom na to da bi svi dotadašnji članovi ostali dio novoga, proširenoga ERS-a, koji bi i dalje vodio isti dotadašnji voditelj, pitanje je li njihova kolektivna ostavka u takvim okolnostima bila moralni čin ili protest zbog gubitka monopola čini se suvišnim.

Mnogo ozbiljniji problem od faktografskih pogrešaka jest to što su u spomenutoj drugoj čitanci, a posebice na kraju u kronologiji, izostavljeni ili netočno navedeni događaji važni za razumijevanje povijesnoga procesa u Hrvatskoj i BiH tijekom 1990-ih. Također, bez obzira na deklarativno nastojanje autora čitanke da budu „neutralni“ i da zastupaju načelo „multiperspektivnosti“, treba napomenuti da povijesna znanost ne trpi prešućivanje važnih činjenica ili izbjegavanje vrednovanja događaja ili procesa tamo gdje za vrijednosne sudove postoje jasni parametri, odnosno izvori koji nedvojbeno upućuju na uzrok i kronologiju procesa. Govoriti samo o posljedicama – tako je uglavnom u dijelu čitanke koji se odnosi na rat u Hrvatskoj i BiH 1990-ih – a izbjegavati reći što ih je uzrokovalo, te izbjegavanje uporabe primjerenih i jasnih termina (npr. okupacija ili oslobađanje) tamo gdje su oni nedvojbeni i znanstveno potvrđeni, ne može pomoći pomirbi sukobljenih strana nakon rata.

Navođenje članaka iz medija u čitanci samo radi prikazivanja različitosti pogleda dviju strana na isti događaj nije primjereno, ako se pritom ne prokomentira njihov sadržaj i upozori na činjenice. Čitatelja koji nije upoznat s događajem ne smije se dovesti u situaciju da pogađa što je u kojem članku točno. Struka je, na temelju cjelovito pregledanih izvora, obvezna donositi zaključke i javnost upozoriti na činjenice, a ne samo na različite interpretacije istoga događaja. Selektivno i neprecizno prikazivanje izvora najčešće je u službi manipulacije i relativizacije, kojom se želi skrenuti pozornost s glavnih procesa kako bi se izbjeglo određivanje prema odgovornosti pojedinih čimbenika u njima, što se u ovoj čitanci može primijetiti na primjeru izbjegavanja navođenja ili umanjivanja odgovornosti Srbije, odnosno tadašnje srbijanske vlasti, za rat u Hrvatskoj i BIH, kao i na prešućivanju činjenica na štetu objektivne prezentacije uloge Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH.

U tom se kontekstu, primjerice, u odlomku o bitci za Vukovar (str. 51) navodi da su „paravojne postrojbe napadale Vukovar, uz JNA i veliki broj pripadnika Teritorijalne obrane“, no ne navodi se da su te paravojne postrojbe bile srpske, niti da je riječ o jedinicama Teritorijalne obrane Srbije. No, zato se, u istom kontekstu relativizacije, odnosno izjednačavanja odgovornosti za razaranje Vukovara, bez posebnog komentara o huškačkom djelovanju njezina autora uoči velikosrpske agresije na Hrvatsku, ističe činjenično neutemeljena izjava Vuka Draškovića da je „Vukovar Hirošima srpskog i hrvatskog ludila“ (str. 52), a na stranici s fotografijama razorenoga Vukovara (str. 88) ne navodi se tko ga je razorio i pod čijom je opsadom Vukovar bio. Jednako tako, Hrvati svoju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ HB) nisu proglasili zato što su „slijedili primjer Srba“ (str. 39), nego zato što tadašnja središnja bosansko-hercegovačka vlast nije mogla zaštititi Hrvate od velikosrpske agresije.

U čitanci se spominju separatističke tendencije Srba i Hrvata u BiH (str. 39), no ne navodi se da su Hrvati jedini poduprli sve planove međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH. Što je tu onda separatističko? Ne navodi se ni da je Hrvatska priznala BiH 7. travnja 1992, dakle sljedeći dan nakon njezina međunarodnog priznanja, a Srbija to nije učinila do kraja rata, što također govori o aspiracijama i separatizmu pojedinih naroda u BiH i vlada susjednih država. Nigdje se ne spominje unitarizam bošnjačko-muslimanskoga vodstva, a činjenica je da se danas i u Europskom parlamentu prepoznaje da su za opstanak BiH opasne dvije politike – separatistička Republike Srpske i unitaristička Bošnjaka.

Na stanovito licemjerje, kako u sadržaju čitanke o ratu u Hrvatskoj i BiH, tako i u ponašanju dijela kulturno-znanstvene zajednice u Srbiji 1991, upućuje Apel povjesničara s Beogradskog sveučilišta JNA da se ne dira Dubrovnik, jer je to „dio povijesti i Srba i Hrvata i svjetska baština“ (str. 92). Navođenjem toga apela s jedne strane može se prikazati osjetljivost znanstvenika prema stradanju kulturnih dobara, koji su dio svjetske kulturne baštine. No, s druge strane, ograničavajući svoju brigu samo na Dubrovnik, povjesničari s Beogradskog sveučilišta koji su potpisali spomenuti apel nisu pokazali neku zavidnu civilizacijsku razinu, samo su opravdali sumnju da je ta izjava na tragu srpskoga prisvajanja Dubrovnika kao „srpske Atine“; pitanje zašto Apel nije upućen za sve gradove i ostalu svjetsku baštinu u Hrvatskoj koju su u tom trenutku napadale i razarale JNA i srpsko-crnogorske snage (npr. katedralu u Šibeniku), u čitanci se ne problematizira. Tako se jednim apelom pokušava zatamniti jedna tamna činjenica, da je znatan dio srpske intelektualne javnosti potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih podupirao Slobodana Miloševića i ekspanzionističku srpsku politiku.

Također, primjetan je pokušaj nametanja percepcije da je vodstvo Hrvatske „imalo nostalgiju prema ustašama iz 2. svjetskog rata“ (str. 38), što je u skladu sa srpskom ratnom propagandom.

Jednako tako, niz je primjera izostavljanja važnih datuma, odnosno događaja o kojima u tekstu i kronologiji čitanke nema spomena ili su prikazani površno, bez potrebna objašnjenja, usprkos njihovoj važnosti za razumijevanje procesa, dok su navedeni neki datumi koji nemaju nikakvo značenje za razumijevanje tih događaja. Tako nedostaje čak i podatak o Sporazumu o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između RH i Savezne Republike Jugoslavije, od 23. kolovoza 1996, koji bi u čitanci udruge čiji je cilj pomirenje svakako trebao biti prepoznat kao važan događaj.

Skandalozno o ratu u Hrvatskoj

Za neke od netočnih navoda te za neke interpretacije činjenica i događaja, koji se nalaze u ovoj čitanci, može se reći da su skandalozne. Primjerice, navod „da nema sumnje da je priznanje Hrvatske i Slovenije kao nezavisnih država, prvo od Njemačke, a onda od Europske zajednice imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize“ (str. 103), na razini je tadašnje srpske propagande, kad se u obzir uzmu ljudski gubici i materijalna stradanja tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku do toga datuma (15. siječnja 1992). O tome se u čitanci ne govori, prešućuje se da je za početak rata u Hrvatskoj u ljeto 1991. i za njegovu eskalaciju, najkasnije u rujnu i početkom listopada 1991, odgovorna Srbija, odnosno isključiva politika tadašnjeg vodstva Srbije predvođena Slobodanom Miloševićem, kao i vodstva JNA, a dijelom i vodstva Crne Gore. Doduše, na str. 115 navodi se da je rat u Hrvatskoj eskalirao u ljeto 1991, ali bez objašnjenja zašto, odnosno čija je politika uzrokovala eskalaciju rata, a na str. 38 navodi se da je „situacija eskalirala u rat proglašenjem neovisnosti Hrvatske od Jugoslavije – bez spomena da je to istoga dana učinila i Slovenija, pa se može dobiti dojam da je to i uzrok ratu, što nije točno, jer je to bio samo povod za već planiran rat. No, zar s eskalacijom rata u Hrvatskoj nije eskalirala i jugoslavenska kriza, ili ubijanje ljudi i razaranje Hrvatske 1991. nije vrijedno spomena?

Gotovo je nevjerojatno da u kronologiji (str. 271) nije navedeno da je u Hrvatskoj u jednom danu, 2. svibnja 1991, ubijeno trinaest hrvatskih policajaca – dvanaest u Borovu Selu kraj Vukovara, a jedan u zaleđu Zadra. S obzirom na važnost za razumijevanje okolnosti početka rata, može li se tako važna činjenica za uočavanje uzročno-posljedičnih veza prešutjeti? Prešućeno je i da je dan uoči odluke Hrvatskoga sabora o prekidu odnosa sa SFRJ (str. 273) JNA zrakoplovima bombardirala sjedište hrvatske vlasti – Banske dvore, kako bi ubila hrvatskoga predsjednika i njegove goste na sastanku.

Brojni su navodi u čitanci br. 2 – Wars, Divisions, Integration 1990–2008 koji pokazuju nerazumijevanje problematike i nepoznavanje temeljnih faktografskih činjenica o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zbog toga treba upozoriti da se demokracija i pomirenje ne mogu graditi na netočnim faktografskim podacima te na nepoštivanju uzročno-posljedičnog niza i kronologije događaja u ratu u RH i BiH 1990-ih. U konkretnom slučaju, pomirenje u jugoistočnoj Europi ne može se graditi na tvrdnjama koje relativiziraju odgovornost Srbije (i JNA, a dijelom i Crne Gore), odnosno njihova tadašnjeg vodstva, za oružanu agresiju na Hrvatsku 1991, a potom i na BiH 1992.

S obzirom na navedeno, kao i na druge primjedbe na njezin sadržaj koje će se opširnije i detaljnije moći pročitati u Časopisu za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest (u sadržaju čitanke 50-ak je netočnih ili barem dvojbenih zapažanja), spomenuta čitanka ne zaslužuje biti službeno prihvaćena kao dio literature za nastavnike povijesti u Hrvatskoj.

Ante Nazor, Vijenac 607

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

N. NEKIĆ: Družba petokolonaša marljivo radi na razaranju Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Stipe Renic
Izlaganje na sjednici HNES-a „Temelji opstanka Hrvatske“

Upravo ovih dana objavljena je knjiga Marije Peakić Mikuljan „Pogled unatrag“ koja donosi dokumentaciju o davno smišljenim metodama rušenja hrvatske države i to putem osnovnih stupova njenih duhovnih uporišta: Matice hrvatske, Hrvatske radio-televizije, Društva hrvatskih književnika te Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Zastrašujući su i neporecivi dokumenti koji o toj namjeri svjedoče. Ali najveća tragika sastoji se u tome da se i nadalje nastavlja kulturocid o kojem smo već govorili pa i etičke osude donijeli protiv onih osoba koje to čine. Govoriti nam je, dakle, o sustavnim i sadašnjim razaranjima naše prošlosti i sadašnjosti, a time i budućnosti.

1) Poštovani uzvanici, znate li da se i danas primjenjuje i vrijedi zapovijed od 6. srpnja 1945. (Zagreb) koju je izdao Vicko Krstulović? U njoj su upute o uništenju grobnih i drugih mjesta i oznaka za poginule i ubijene branitelje, ustaše i sve ine takozvane neprijatelje naroda. Citirat ću samo mali dio tih naloga: „… potrebno je da se sravne s azemljom svi vanjski znakovi po kojima bi se razaznavalo mjesto gdje su se dizala takova groblja… odstraniti ograde… vanjska obilježja-krstove, ploče, konfesije i sve druge znakove treba ukloniti… da sve bude poravnano… prostor treba pretvoriti u rasadnik… kamen i sav drugi materijal ako je nešto bilo uklesano, izbrisati … da zauvijek nestane…“.

Jesu li se iste metode primijenile u Domovinskom oslobodilačkom ratu? Mi ni danas ne znamo za više od 2000 grobnih mjesta žrtava, ubijenih od četničko-partizanskih potomaka istih krstulovića i sljedbenika. Svaki pokušaj da saznamo tumači se u petokolonaškoj grupi kao nepotrebni povratak u prošlost. Zar se može živjeti bez svijesti o prošlosti? Zašto se nama Hrvatima zamjera prošlost koju su puno strašniju izazvali i sudjelovali u zločinima danas čisti i ponosni Nijemci, Francuzi sa svojim Petenom, Talijani, Španjolci, Portugalci, Norvežani, Rusi, Srbi, Mađari i ostali?

U što ne dirati…?

2) Bestidnost i razbojnički, barbarski čin razorenja hrvatskih grobova je izvršen, a nastavlja se i danas – ne samo dizanjem ploče u Jasenovcu, nego nizom sinkroniziranih i opakih akcija koje nisu nimalo slučajne. (Projekti Memoranduma III.) Od samoga početka života ove tužne zemlje, koju samo Nebo drži u rukama, sikronizirane su akcije tzv. liberalnih i antifa snaga: ne dirati u njihove tajne račune, njihove stanove čiji pravi vlasnici polako umiru; ne dirati u njihove prihode za nerad u tzv. nevladinim udrugama u kojima se svakodnevno sastavljaju optužnice protiv Hrvatske i šalju na razne adrese diljem Europe i svijeta; ne dirati u njihove obrede kojima slave klanje nevinoga stanovništva (Boričevac, Srb, Zrin itd.); ne dirati u njihove laži iz povijesti, osobito o njihovim logorima kojih je bilo na desetke, od Bleiburga, Gologa otoka do Gevgelije, s posebnim lažima o Jasenovcu; kako izbrisati sliku Hude jame kao najstrašnijega egzemplara njihove ideologije i pojma slobode; kako likvidirati čak i pjevače poput Tompsona, po uzoru na Vicu Vukova; kako sakriti istinu o smrti značajnih ljudi iz hrvatske povijesti i povjesničara samih: dovoljno je sjetiti se Budaka, Šuflaya, Julija Makanca, Dominika Mandića i niza drugih. Jedni su ubijeni, drugi protjerani ili izbjegli iz domovine, treći onemogućeni da rade. Neki su, kao Miroslav Brandt, napisali istinu tek u našoj novoj RH.

Likvidacija DHK

3) Položaj ustanova koje nabrojasmo na početku, uz nespomenutu HAZiU, jesu duhovna identitetska utvrda hrvatskoga naroda. Kako se može dogoditi da Ministarstvo kulture preporuča na rafinirani način likvidaciju DHK utemeljenoga 1900. godine, ali ne i onoga koje se odvojilo prema nacionalnom i ideološkom ključu i pretvorilo u povlašteno Društvo pisaca? Ponižavajući odnos prema DHK, koje je smješteno poslije Drugoga svjetskoga rata u otetom stanu židovske obitelji, a na koje je sada netko bacio oko, sustavno ponižavanje i uskrata dotacija članovima Društva hrvatskih književnika 1900. jer da je „ustaško i fašističko“, koje je nosilo kroz bure i oluje tri rata u XX. stoljeću hrvatsku RIJEČ kao temeljni znamen našega identiteta, Društva koje je na proslavi svoga 100. rođendana bilo prisiljeno slušati blasfemije polupismenoga predsjednika RH Mesića kako nije važno čuvati hrvatski jezik i pisati na hrvatskom jeziku, jer ionako ćemo morati svi naučiti engleski…

Čak i oni koji ne prate i ne znaju vrijednost ovoga Društva osjetit će, ako se dogodi njegovo ugasnuće čime nam prijete, da smo jedina država u okvirima EU koja nema vrijednom tradicijom sačuvanu baštinsku ustanovu kao svi kulturni narodi. Bit će to poniženje i sramota ravna novom smrtonosnom kulturocidu. Molimo i činimo sve da se Vlada RH, gradonačelnik i njegove službe grada Zagreba, ministarstvo za državnu imovinu, Ministarstvo kulture i ostali relevantni faktori upoznaju s prijetećim stanjem u kojem se DHK nalazi. Za sada bez odjeka. Svaka je diktatura nastojala najprije uništiti i zabraniti jezik, jer on je temelj naroda, a mi dopuštamo da se brekće na srbijanskom jeziku usred Sabora, jer peta kolona zna da ne će dobiti ni opomenu! (Koji je službeni jezik u RH?) (Znakovito je da je i svima poznati dr. Šreter najprije suđen još osamdesetih godina poradi jezika: nije upisao penzionisani oficir, nego umirovljeni časnik! Slijedi zatvor, a kasnije i smrt kad se rat razbukta. Ne znamo gdje su njegovi posmrtni ostatci, zna jedan slavni manjinac, ali šuti.).

Ukidaju se čak i znanstveno dokazane razlike između muških i ženskih osoba

4) Družba petokolonaša marljivo radi na razaranju Hrvatske, osobito njenih tradicijskih vrijednosti. Razni jokići, divjaci, josipovići, i uglavnom oni koji neprestano opstruiraju znanstvene krugove da se uključe u reformu obrazovanja, smatraju da moraju obrazovati našu djecu po kalupu LGBT skupina, jer sva je istina posve golo sukobljavanje ne oko kompjutera i novosti za nastavu obrazovanja, ne, nego uvlačenje maloljetnih osoba od osam ili devet godina u seksualni košmar i strahotu razaranja obitelji. Njima smeta obitelj, zato im smeta i vjeronauk, Crkva, svijetli lik Alojzija Stepinca, Bog kao krajnja instanca.

Nema više oca i majke, djedova i baka, muških i ženskih osoba, ukidaju se čak i znanstveno dokazane razlike između muških i ženskih osoba, na čelu znanstvene reforme su opet oni koji su za Istanbulsku konvenciju. Ona ima dobrih namjera (zaštita žena u društvu) protiv kojih nitko nema ništa protiv, ali i zlokobnih gadljivih metoda kao što je tzv. RODNA TEORIJA, o kojoj su mnogi znanstvenici rekli svoju riječ: ona je obična laž i falsifikat nasuprot znanstveno utemeljenih činjenica. I nije istina da su je prihvatile sve zemlje EU! Ne dajmo svoju djecu u šape LGBT skupinama, raspomamljenim i uhranjenim skupinama koje žive na računu ove države! Nemojmo se ispričavati pedofilima!

„Lijepa naša lijepo gori“

5) Kako se divno uklapa naslov u srpskim „Novostima“ „Lijepa naša lijepo gori“ točno uoči prve paleži ovoga ljeta?
Je li to znak spavačima da se bace u akciju? Ima ih uhićenih i puštenih skoro stotinjak! Zašto im ne znamo imena? Kako to da u vrijeme rata nismo imali požara, osim naravno onih ratom zahvaćenih prostora? Gorio je i izgorio Vukovar, Škabrnja, Kijevo i stotine drugih mjesta, ali danas gorinaš plemeniti jug, gore naši maslinici, vinogradi, mirisni parkovi, planine uz more, mjesta poput Splita kojega treba ubiti. Zašto baš Split? Split se uvijek napajao krvlju Zagore, od nje dobivao transfuziju i moć, održavao dotok hrvatstva i pretvarao ga u snagu koja je znala klicati punom rivom Franji Tuđmanu: Vukovar! Kada je, po HNESU optuženi, Milanović obećao u zadriglom stanju bijesa na odlasku: Imat ćete pakao! malo je ljudi vjerovalo u tu prognozu pa ni oni koji danas vode Hrvatsku. Tko u stvari vodi Hrvatsku? Je li Hrvatska svima njima DOM? Jesu li spremni razni štromari, bauci, pupovci, marasi i bernardićii mnogi što su promijenili imena da se prikriju, poginuti za taj dom? Što znači biti spreman poginuti za taj dom? (Kako se moglo slaviti oslobođenje Dubrovnika a ne pozvati HOSOVCE na proslavu? Kako se mogao snimati film o Jeanu Michelu a ne spomenuti da je bio HOSOVAC? Da se nekoga ne razljuti?) Zašto ne ode drug manjinac u Izrael i tamo klikne: Lijepi Izrael lijepo gori! Ili u Francusku?! Njemačku?!

6)Tko je dobronamjeran ili čak naivno vjeruje u slučajni ishod pomirenja s mrziteljima hrvatske države? U Hrvatskom državnom saboru kao čopor vukova navaljuju na bilo koju hrvatsku vlast, oni čiji pozdrav počinje riječju SMRT! Smrt hrvatskom narodu kao najnovija inačica koja se, o užasa!, vije pred Filozofskim fakultetom, unatoč odluci EU da su zabranjeni svi simboli fašizma, komunizma i nacizma! I crveni barjak i crvena zvijezda i krvoločna likvidacija preko 20 milijuna žrtava u toj istoj domovini Oktobarske tzv. revolucije, a u stvarnosti velike prijevare, čiji sljedbenici tuku protivnike na tom istom F. fakultetu, bacaju s katedre najvrjednije profesore kao što je akademik Mislav Ježić jer nije „njihov“.

Ima li uopće nade da oni iz vučjega čopora koji čeznu za Titom i Staljinom mogu prihvatiti ovu hrvatsku državu? Nema. Jer slučaja nema. Nema ga ni u znanosti, a kamoli u društvenim odnosima. Kakve su to veličine koje prije svoje ministarske fotelje nemajuni jedno djelo kojim bi zadužili hrvatsku Državu? Ni jedno vrijedno djelo za dobrobit hrvatskoga naroda? Ni jedna ISTINA o kojoj su napisali vrijedni redak? Tko su ti što nastoje opet baciti Hrvatsku na koljena, a svaki pokušaj spašavanja domovine od strane čestitih pojedinaca, proglašavaju fašizmom? Laž je osnova svih poniženja na kojima počivaju optužbe i podvale kojima se služe iz duboke tame sluge onoga koji je zazvao pakao i upriličio ga ovoga ljeta – Hrvatska je postala spaljena zemlja!

Haaška presuda

7) Duša naša strepi od njihovoga praznika (jer je prazan od svih vrijednosti!) 29. novembra, njihovoga dana republike. Nekada se događalo na taj praznik i ponešto dobra: puštalo se po milosti krvnika tita na slobodu nekoliko političkih zatvorenika! A mi danas čekamo presudu našim braniteljima u Haagu: njih šestorica čame u logoru, na čelu s dostojanstvenim i velikim defenzorom Hrvata Slobodanom Praljkom. Vukovi trljaju ruke i pišu unaprijed osmrtnice ne samo njima,nego cijelom hrvatskom narodu. To su radili i uoči presude Gotovini i Markaču.

Današnja ministarka naplatila je 2013. istome Praljku 435 000 kuna za njegove stručne knjige proglasivši ih šundom, a one su po vrijednosti dokumentacije uvrštene u dokazni materijal Haaškoga suda. Tada je i Hrvatska sveučilišna knjižnica ocijenila knjige kao neoporezive jer nisu šund, nego vjerodostojni dokumenti, karte i opisi istinitih događaja u ratu unutar Hrvatske i BiH. U isto vrijeme niz pamfleta i pornografskih tekstova dobili su dotaciju – da nabrojimo samo neke: Puhovski: „Operacija Oluja i poslije“; film „15 minuta“, Kordićkin rukopis o nepostojanju hrvatskoga jezika itd.

8) Konačno, zašto ne reći, nastavljeni su progoni ne samo nas iz ovoga HNES-a, nego i šire. O tome smo pisali i govorili: pokušaj provale u stan akademika Slobodana Novaka, napadi na ulici na Zdravka Tomca, saslušavanje u policiji dr. Zvonimira Šeparovića, moje preslušavanje u stanu u kojem su dva hrvatska policajca jer sam bila urednica knjige u kojoj se spominje krvnički zločin u Tovarniku i Vukovaru druga Stanimirovića, napad na Pavu Barišića, pretres stana i zaplašivanje Marije Peakić Mikuljan itd.

Sada se čak i neka saborska tijela bave zaplašivanjem nas, pa i mene, za nešto što nije uopće moguće – tekst o ministrici kulture napisao je portal BAROMETAR.HR, ali oni mene progone kao auktora misleći me zaplašiti, a ostale prisiliti na šutnju. I vas koji ovdje sjedite zaplašuju- lažnim anketama kako smo najgora zemlja EU, kako je naša Predsjednica na ne znam kojem mjestu za likvidaciju kao nepopularna, ankete kažu samo sve najgore – propadamo, nestajemo, ne smijemo nikome uskratiti ono što sebi odavno uskraćujemo: pravo na slobodu riječi, pravo na obranu, pravo na ravnopravnost u vlastitoj domovini…

Na Starčevićevom grobu ispod njegova kamenoga lika stoji žena-majka-djevojka-ratnica-braniteljica držeći štit u ruci. Ta je simbolika snažna jer ona daruje djecu koja su naša jedina budućnost. Jer, ne postoje države bez stanovnika. Što vrijedi grb, zastava, kuna, pa i jezik kao temelj našega identiteta, ako nemamo djece koja će ovdje ostati i usaditi novo sjeme u pustu slavonsku zemlju.

Tko to vodi Hrvatsku? Tko nije za dom spreman? Svi naši mrtvi od davnih stoljeća do danas bili su za DOM SPREMNI!

Nevenka Nekić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari