Pratite nas

U potrazi za Istinom

Hrvatski simboli i pozdravi u Hrvatskoj kompromitirani – srpski i jugoslavenski niti jedan

Objavljeno

na

Foto: Nedićev susret s Hitlerom. Srbija bila jedina država koja je likvidirala sve svoje Židove. To čak ni Njemačkoj nije uspjelo.

Hrvatski je narod opet razoružan, okupiran, potlačen i nema nikakva prava. Prava su opet u rukama onih koji objašnjavaju kako je hrvatski narod glup i kako ne zna što hoće kad bira otpor HNS-u i SDSS-u pa da glas HDZ-u, koji se prikazuje kao opreka ovima, a onda sve što su oni koje narod sa gnušanjem odbacuje prikazuje kao dobro, a narod kao idiote bez mozga.

To objašnjenje HDZ-ovog prvaka implicira dvije mogućnosti: Ili je narod stvarno idiot i dat će opet glas onom (HDZ-u) koji tvrdi da je narod glup i da je sve što narod očajnički ne želi pametno i mora se provesti silom, ili narod nije baš tako glup i kaznit će na izborima one koji dobiju izbore na jednoj priči, a onda nakon izbora prigrle politiku onih koji su na apsolutno suprotnim pozicijama – apsolutno protiv naroda.

Prijevarom i izdajom odveli su nas u roblje velikosrpskoj zločinačkoj organizaciji, početkom prošlog stoljeća. Raspustili su hrvatsku vojsku, doveli jedinice iz Srbije, okupirali nas, tlačili, ubijali, odvodili u roblje, pljačkali, živjeli na naš račun, 160 generala Srba i jedan Hrvat 1929. govore o odnosima moći, 29 od 54 generala, etničkih Srba, iz Hrvatske kvote govori o odnosima moći 1989. Desetljećima domoljubi Hrvati koji su imali većinu u Narodnom vijeću SHS nisu mogli u skupštinu predratne velike Srbije koju su, da zavaraju, zvali Kraljevina Jugoslavija, a kada su ušli onda su ih pobili, toliko o pravima Hrvata onda, a jednako toliko (ako ne i duplo manje) prava imaju domoljubni Hrvati i danas! Pogledajte kako prolaze Hrvati domoljubi i suverenisti danas!

A onda je došao trenutak kad se hrvatski narod uspio nakratko osloboditi zvijerske okupacije. Ante Pavelić uspostavi državu NDH i režim koji je po svemu bio jednak režimima gotovo svih europskih država, a u puno stvari i daleko humaniji od većine ondašnjih režima, primjerice Nedićevog u Srbiji, u kojoj pobiše sve svoje Židove i s veseljem proslaviše svoj “veličanstven uspjeh“, kako su ga oni hvaleći se opisivali, uspjeh koji ostade do dana današnjeg jedinstven, naime ostali su definitivno jedina država na svijetu koja je pobila sve svoje Židove. Istovremeno je Eichmann dva puta slao komisije u NDH da utvrde zašto Hrvati štite Židove? Prva komisija nije uspjela, ali druga podastre “zapanjujuće” podatke da su Ante Pavelić i preko 1500 ustaških dužnosnika  rodbinski vezani za Židove, a što je još strašnije, kako stoji u izviješću, ta strašna NDH izdala je Reich i fašizam i time što je uvela titulu “Zaslužan građanin” pa su tu također trpali sve koje su mogli, istovremeno je Srbija pobila oko 280 000 svojih nesrba, no to nije bitno i ne spominje se jer su nesrbi klasično meso za klanje četnicima u svakom ratu, a i nikom nisu nedostajali, osobito Hrvati.

Francuska je isporučila 75 000 Židova Njemcima, ali to također nikome nije bitno i nigdje se ne spominje.

Ovo nije opravdavanje NDH nego činjenično stanje koje je takvo kakvo je i niti jedan povjesničar ne može poreći ništa od ovoga.

U toj i takvoj državi NDH mnogi generali bjehu Srbi i Židovi. Općenito, svi oni koji su prihvatili državu nisu bili neprijatelji i velikosrpsko podvaljivanje rasizma i rasnih zakona koje je, usput, imala i Nedićeva Srbija, a i Kraljevina Jugoslavija koja ih je uvela bez prisile, za razliku od NDH, a i općenito nasilno uguravanje u muku židovskog naroda u svrhu je generiranja dokaza o potrebi Velike Srbije u bilo kojem obliku, u najblažem pod imenom Jugoslavija, dok se danas radi na uspostavi nekakvog Regiona, što je samo drugo ime za Veliku Srbiju, opet, i opet će u moru krvi završiti.

Da bismo znali što se danas događa, a osobito zašto se to događa, uvijek se potrebno vratiti na početak, zato i ovaj kratki osvrt na povijest.

Dakle, ustaška vojska nakon skidanja velikosrpske terorističke okupacije preuze stari hrvatski pozdrav od bana Jelačića koji je pozdravljao sa “Za dom“, a vojska mu odzdravljala “Spremni umrijeti“, te ga preoblikovaše u “Za dom i poglavnika spremni“, i skraćeno “Za dom spremni“.

Neki kažu da je taj starohrvatski pozdrav kompromitiran jer ga je ustaški režim koristio, ako je tomu tako i ako smo inteligentni ljudi onda je kompromitirana i himna koja je isto bila Lijepa naša domovino, također je kompromitirana kuna koja je izvorno ustaška, kompromitiran je i grb sa prvim bijelim poljem iako jedan takav stoji na pročelju svoda kuće gradskog suca u Herzog-Friedrichstrasse 35. u Innsbrucku, a potječe iz 1495. Kompromitirano je ime Hrvat, kompromitirano je sve i to samo za Hrvate.

A ostali? Izgleda da ništa nije kompromitirano pokoljem 16-17 000 Židova u Srbiji za vrijeme Nedićeve vladavine, a ni pokoljem preko 280 000 nesrba, ništa nije kompromitirano u čitavoj Europi iako su sve države imale jednak tretman prema Židovima – isporučivale su ih, a nakon rata SSSR je bio deset puta gori od Hitlera prema svojim građanima i okupiranim zemljama, no nisu kompromitirani, kako to? Kako i zašto je samo Hrvatska kompromitirana, a sami nacisti su bili prezadovoljni Srbima i Srbijom i nezadovoljni otporom Hrvata, tko ima mozak neka razmišlja.

Nakon WW2 i nakon dolaska s jedne strane Amerikanaca, a s druge Rusa, uspostavlja se pod vodstvom satrapa Tita sotonska tvorevina i tamnica naroda od 45. zvana FNRJ, kraće Jugoslavija.

Nakon izlaska iz šuma i stalnih bijegova i eventualno borbi, ali uvijek s ciljem da se zaštiti sotonin sin J.B.T, zločinac bez pandana u povijesti jugoistočne Europe i jedan od desetak najvećih zločinaca svijeta svih vremena, partizanski pokret postaje masovan i gotovo sve četničke jedinice i službeno na kraju rata postaju partizanske. Istovremeno se vrši masakr nad kompletnom hrvatskom vojskom i svim politički aktivnim stanovništvom, pa čak i nad saveznicima za vrijeme rata, pripadnicima drugih i prijateljskih stranaka. Dakle, masakrira se kompletna hrvatska vojska, kompletna inteligencija i svi koji su nešto posjedovali. Zagreb je primjerice desetkovan i stanovništvo potrpano u više od 128 masovnih grobnica, u i oko Zagreba, kad je u Zagreb pušten četnički korpus koji je netom prije toga zamijenio kokarde zvezdama. Kad vidite one koji agresivno, krvavih očiju i sa pjenom na gubicama i očnjacima, tvrde da je Zagreb njihov, ne trebate provjeravati, preci im sigurno nisu Zagrepčanci i Hrvatska sigurno nije njihova domovina.

Ovo pišem da sumiramo jednu drugu stvar koja će se kad-tad sumirati na papiru ili na jedan drugi način.

Što god da se dogodilo za NDH i koliko god da je ustaški režim bio brutalan, a bio je brutalan jer su prvo velikosrbi okupatori bili brutalni i krvoločni gdje god su stigli i uvijek prvi masakrirali Hrvate, onda je po toj špranci i ustaški režim bio okrutan, no tisuću puta manje okrutan od Titovog komunističkog ili četničkog u Srbu i područjima pod vlasti četnika, a ono što se kasnije dogodilo bio je masakr tisućljeća nad nevinim hrvatskim narodom i sve što je režim NDH loše, a i dobro napravio, Hrvati su platili cijenom koja je neljudski nesrazmjerna zločinu.

Desetkovanjem Hrvata izvršena je potpuna osveta za otpor velikosrpskoj politici i eventualno za zločine koje ustaše počiniše, time je Hrvatska, ako je i imala nekakav dug prema nekome, u potpunosti sve platila te neljudski i neshvatljivo preplatila, a sad je vrijeme da se svede račun.

Spomenuh dobro koje je ustaški režim radio, pa da ne bude zabune na što sam mislio. Nakon borbi četnika i partizana, po Kozari, ustaše su sakupljali srpsku djecu po šumi i odvodili u prihvatilište Jastrebarsko, tamo su djeca zbrinuta po kriterijima koji su u ono vrijeme svi provodili, pa i Amerikanci ili Crveni križ,  a onda udomljavani po obiteljima. Ima puno svjedoka koji su bili u dječjem prihvatilištu i dočekali su starost. Nitko nikada od njih nije niti jednom spomenuo ubijanje djece, niti su ustaše ubijali djecu, a da se umiralo od raznih bolesti to je bila svakodnevnica i u obiteljima. No kad slušate nacističke velikosrpske i jugoslavenske falange i Goebelse, ispada da je dječje prihvatilište bilo logor u koji su djeca dovedena da ih se pobije, a ne spasi smrti od gladi i divljih životinja i to nakon bitaka u kojima ustaše nisu niti sudjelovali. Zašto bi ustaše sakupljali djecu neprijatelja i trošili hranu i resurse ako je cilj prema velikosrpsko-četničko-jugoslavenskim falangama bio ubijanje, zašto ih samo nisu ostavili užasnoj smrti od gladi, studeni i kao hranu zvijerima? Hajde velikosrpski fašistički povjesničari, razmislite malo. Je li spašavati djecu neprijatelja koji te 40 godina tlače i ubijaju djelo zlih ili dobrih ljudi?

No kako ni jedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno tako je kao što svi znamo ova laž o “dječjem logoru Jastrebarsko” postala ključna u dokazivanju koliko su Hrvati zao narod. Autistično se prave da nema veze što nikad niti jedan od tih spašenih Srba nije nikad spomenuo da su djecu ubijali, NIKAD!!! A udomljeni su i odrasli svi koji su preživjeli bolesti i sve što jedan krvavi rat i neimaština donose.

Dakle, za nagradu je pobijena kompletna hrvatska vojska, počinjen je u svjetskoj povijesti nezapamćen aristocid, nad hrvatskim narodom počinjen je genocid, a na područjima gdje su Srbi bili većina i potpuni genocid, koji, da bude još nadrealnije, manijaci i danas slave.

Mala digresija; ovom pitanju osvete treba posvetiti punu pažnju, jer ispada da to što su pobili najmanje pola milijuna Hrvata za osvetu zbog pružanja otpora velikoj Srbiji nije dovoljno i trebali bismo svi umrijeti da oni budu zadovoljni? Nastave li velikosrbi tražiti još jednu osvetu smatrajući da je pokolj tisućljeća nad Hrvatima malo, bit će red da i mi počnemo razmišljati o osveti za pola milijuna do milijun pobijenih Hrvata, ako smo ljudi, naravno.

I sve je to bilo malo, a i danas je malo. Spominju se tužbe iako su nakon genocida tisućljeća nad Hrvatima i protjerivanja bar pola Hrvata sve zauzeli i vladali neprekidno 45 godina. Danas opet apsolutno vladaju i volja hrvatskog naroda brutalno je ismijana i odbačena nakon izbora Plenkovića za upravitelja HDZ-a, kojim danas na dugmiće vlada javno, jasno i glasno, Pupovac, a i Vesna Pusić iz duboke sjene, samo to nemojte nikom reći, to je mala tajna da se ne pobune ovce jedne i druge stranke.

Dakle, uzeli su si nakon genocida i terora nad Hrvatima čak i pravo na osvetu i usput uspostavu starih ideja uspostave Velike Srbije. Osveta je, kako svi znamo, bila nezapamćeni masakr i desetkovanje naroda po principu trećinu pobiti, trećinu protjerati, trećinu asimilirati.

Uspjeli su ovo; otprilike četvrtinu Hrvata su pobili, polovicu od preostalih protjerali, i 10% asimilirali, nama je jedan od većih problema što tih 10% vlada na svim razinama i apsolutno vladaju do te mjere da svatko tko pokaže i najmanju ljubav prema državi Hrvatskoj i hrvatskom narodu biva isti tren uništen i protjeran iz politike, sa posla, marginaliziran, karijera mu ekspresno završava. Ljubav prema samostalnoj Hrvatskoj i hrvatskom narodu kažnjava se brutalno, imamo primjer i Brkića koji se još muči i nada. Ali za njega je gotovo jer mu Pupovac i Vučić neće oprostiti bogohulu da u Hrvatskoj žive Hrvati i Hrvatice, pa još i da imaju pravo birati Vladu, nikad!

Primjer je i progon spomen ploče hrvatskim braniteljima i junacima, HOS-ovcima koji padoše za našu ljubljenu domovinu Hrvatsku. U krvavim borbama sa fašističkim falangama nasljednika onih koji kad god im se pokaže prilika dignu ustanak i pobiju sve Hrvate kojih se mogu dočepati, padoše ovi hrabri bojovnici, neke od njih žive su uhvatili i okrutno mučili, vadili su im oči šarafcigerima i nije slučajno kad se vladarica iz sjene obrecnula na sluge iz vladajuće stranke da uzmu šarafciger u ruke i to riješe. Simbolika je sasvim sigurno namjerna i pokazuje što vladarica iz tame misli o borbi hrvatskih junaka, Hrvatskoj, a i općenito hrvatskom narodu, trebam li napominjati da su je poslušali i uzeli šarafcigere u ruke nasrnuvši opet na pravednike.

Kao, problem je poklik “Za dom spremni“, no ustaške kune rado dijele između sebe. Lopatama se nabacivaju ustaškim kunama i uopće nije problem što je Ante Pavelić otac kune, toliko o tomu koliko je njima bitna pravda, simbolika, istina!

Isto tako ti pravednici slave sve brutalne pokolje nad Hrvatima pa i one genocidne kao u Srbu, to nema veze i njima je normalno da se smiju kostima djece Ivezića ili hvale ražnjem na kojemu su ispekli katoličkog svećenika Hrvata, to je normalno i nema negativne konotacije, ta riječ je o Hrvatima, a kakav je to antifašist koji nije ubio hrvatsko dijete ili ispekao katoličkog svećenika? I kakve, na kraju krajeva, predominantno negativne konotacije mogu proizaći iz genocida nad hrvatskim narodom? Nikakve, jelda?

Fašistima ne smeta spomen ploča četniku i teroristu Mili Babiću na čijem nadgrobnom spomeniku stoji: “OD KRVNIKA MUPA I USTAŠKIH GARDI NA MOSTU DAO SI ŽIVOT MLADI

U sred Hrvatske, haloooo… idioti!!!

Četničkim hordama ne smeta ni spomenik koljaču Šoškočaninu, koji je klao naših 12 heroja policajaca, ali bi im, naravno, smetao spomenik našim poklanim herojima. To bi narušavalo suživot, rekli bi ubojice, a ovo ne narušava, zna se tko je gazda, e jadni i žalosni hadezeovci.

Zamislimo da dijete zaklanog policajca ide protestirati kod spomenika onom koji mu je zaklao oca hrvatskog policajca, vi biste Vlado, jel tako, poslali hrvatsku policiju da štiti spomenik onomu koji je klao hrvatske policajce, a kad bi se ovaj nekim slučajem dignuo zaklao bi i ove policajce i to dijete zaklanog policajca. No tu nema nikakvih predominantno negativnih konotacija i spomenik životinji koji je klao hrvatske policajce nije nikakav problem, to je jednostavno vaše shvaćanje pravde i prava.

Ako sad niste shvatili što radite onda ste daleko gori i bolesniji od Šoškočanina.

Fašistima koji su klali i vadili šarafcigerima oči hrvatskim bojovnicima ne smeta samo pozdrav “Za dom spremni“, to je priča za idiote. Fašistima i teroristima smeta što se Hrvatska obranila, smeta im što uopće postoji ta ljubav prema domovini,  smeta im što su morali odgmizati sa granica koje su genocidom uspostavili, smeta im što ne mogu uspostaviti svoju zločinačku tvorevinu Veliku Srbiju ili bar Region u kojem bi oni vladali krvavom rukom i prirodnim pravom koje proizlazi iz srpstva, genetike, kako tvrdi etnobiznismen, kao i prije.

Za vrijeme nacističke Njemačke, Njemačka himna bila je i ostala Das lied Der Deutschen, izbačena je samo strofa dodata za vrijeme Hitlerove vladavine.

Za vrijeme NDH Lijepa naša je bila himna, i danas je.

Američka himna i svi simboli bili su  i ostali  isti nakon desetkovanja stanovništva Nikaragve i nakon pomora 5 milijuna Vijetnamaca na drugom kraju svijeta.

Rusija bira svoje simbole sama i ne odriče se onih pod kojima je postala prvi ili drugi zločinac svijeta prema broju pobijenih civila, radi se o nekoliko desetaka milijuna.

Belgijski kralj Leopold II pobio je preko deset milijuna Kongoanaca, ali to je nebitno, to su samo “crnci” za antifašiste i nitko od ovih nazovi civiliziranih ne traži da se odreknu svojih simbola.

Tito i zločinačka teroristička komunistička partija masakriraše diljem tamnice naroda, Jugoslavije, od 1,17 do 2 milijuna civila i nikom ne pada na pamet da je zvezda petokraka predominantno negativna pojava? Dapače, manijakalno se okupljaju i mašu zastavama i simbolima pod kojima su pobili najmanje pola milijuna Hrvata iza ww2 i 30-ak tisuća u Domovinskom ratu. Vukovar su sravnili pod tim simbolima, pobili sve ranjenike i većinu osoblja bolnice i ne srame se niti imaju namjeru stati mahati tim simbolima zla i mržnje. To ide toliko daleko da besramno i u Saboru RH urlaju i uzvikuju te simbole zla i najstrašnijih pokolja u povijesti čovječanstva, srama nemaju.

I pazite sad; republika Srbija ima identičnu zastavu i gotovo identičan grb kao i Nedićeva fašističko nacistička Srbija u kojoj su pobijeni svi Židovi i preko 280 000 nesrba, koliko je tu Hrvata pobijeno pitanje je za ozbiljniju analizu.

No nitko ni da riječ reče oko tih srpskih nacističko fašističkih simbola, a gubernator Hrvatske i gazda HDZ-a po svoje mišljenje uredno ide kod četničkih vojvoda i gospodara smrti devedesetih. Dakle u Srbiji gubernatoru Pupovcu ne smetaju apsolutno svi fašistički simboli pod kojima  je skončalo gotovo pola milijuna nesrba, ali mu u Hrvatskoj smeta čak i poklič bana Jelačića i njegove vojske “Za dom – Spremni umrijeti!” Samo malo skraćen i svakako ne u varijanti “Za dom i poglavnika spremni!

Bit će tu još puno bitaka i preokreta i neće samo tako proći ova nacističko fašistička ofenziva protiv Hrvata i Hrvatske.

Pitanja koja treba postavljati mudracima koji vide predominantno negativne konotacije u starom hrvatskom pozdravu “Za dom spremni” su kakve su im predominantne konotacije u susretima sa Srbijom koja ima preslikanu zastavu i grb iz Nedićeve fašističko nacističke Srbije? Kakve su im predominantne konotacije kad razgovaraju sa svojim koalicijskim partnerom koji tvrdi da su šume po Hrvatskoj srpske pa da se zato ruše ili da Srbi imaju prirodno pravo upravljati hrvatskim poduzećima samo na temelju srpstva i gena? Također ih treba svaki put pitati gdje je tijelo masakriranog dr. Šretera, naime, ako im i nije bitno što je ubijen samo zato što je Hrvat, ali možda je bitno bar zbog toga što je bio i šef HDZ-a u Pakracu? Možda, mada ne vjerujem da jest, ali eto, imaju priliku, jer im je onaj koji je trgovao i mrtvim dr. Šreterom danas najbolji prijatelj. Treba ih pitati i kakve su im predominantne konotacije o spomeniku četniku na kojemu piše da je MUP krvnički,  a garda ustaška? Treba ih uvijek i u svakom trenutku pitati kakve su im predominantne konotacije o proslavi genocida nad Hrvatima u Srbu i okolici?

Mi Hrvati nismo ustaše i nismo fašisti, isto kao što nismo ni Tomislavovi konjanici ili Domagojevi strijelci. Ustaše su svi pobijeni zajedno sa njihovim obiteljima, susjedima i sugrađanima. Ustaše su samo jedna od hrvatskih vojski kroz povijest, to je činjenica ma koliko nekoga to boljelo, a mi u Domovinskom ratu ni na koji način nismo mogli biti ustaše jer nije ni postojao takav pokret, mada su sve nas nacisti i fašisti zvali čitavo vrijeme rata i poraća ustašama, no to je drugi par zavrnutih opančića i njihov problem, moj nije, moje je da budem spreman braniti svoj dom i tako će biti do kraja svijeta, kako god me fašisti i nacisti zvali!

Ali da, reći ću vam otvoreno i jasno, a to je mišljenje 90% Hrvata, uključujući i ove što sad moraju šutjeti u HDZ-u dok su u šapama i vlasti Milorada Pupovca i Vesne Pusić; Ako se bojite toga što smo Za dom spremni umrijeti to je sasvim u redu i to je normalno. Ako vam se krv ledi u žilama kad shvatite da smo Za dom spremni umrijeti i odvesti sa sobom sve koji nam naš dom pokušavaju oteti i koji nam prijete obiteljima i domovini, to je također u redu i treba vam se krv lediti! Ako ste normalni i moralni ljudi znate da je “Za dom spreman biti” ljudski i to važi jednako i za vas koliko i za nas, jer nije čovjek koji nije spreman dom svoj braniti.

Hrvat se ne bori da što otme kome,
Čuva sveti plamen na ognjištu svome. 
I dok tako čini u najteži dan’ 
I Bog je i pravda na njegovoj stran’ 
Jovan Jovanović Zmaj

Stjepan Štimac/projektvelebit.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (10)

Objavljeno

na

Objavio

Među komunističkim dogmaticima možda su, međutim, i najčešći oni koji tvrde da je komunizam – iako se u praksi pokazao kao monstruozan sustav koji je svagdje gdje se pojavio rezultirao isključivo nasiljem i zatiranjem slobode – ipak u teoriji plemenita i dobra ideja. Takva se ekskulpacija komunizma temelji na postavci da su lenjinizam/ staljinizam/maoizam/polpotizam/ titoizam itd., zapravo predstavljali odstupanje od izvorne komunističke ideje, tj. da oni oni predstavljaju jedan eksces, devijaciju. Pritom se ne daje objašnjenje kako se može raditi o devijaciji, ako imamo na umu činjenicu da je komunizam baš svagdje donio isključivo teror i neslobodu, da je komunistički teror bio sustavan i da se je svagdje javio na samome početku.

Suprotstavljajući se takvim pokušajima obrane komunizma francuski filozof Alain de Benoist s pravom tvrdi da se „ne može dokazati da bi drugačija primjena (komunizma, nap. D. D.) bila bolja – upravo stoga jer se ta primjena ne može demonstrirati“.[1] No, i u djelima samih utemeljitelja komunizma – Marxa i Engelsa – moguće je pronaći legitimaciju kasnijih nasilničkih postupaka komunističkih diktatora. U Manifestu komunističke partije tako piše da „komunizam ukida vječite istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im da nov oblik, on dakle protivrječi cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“. [2] Ovo ukidanje – zacrtano kao cilj komunizma – moguće je postići jedino i isključivo nasiljem. Upravo stoga komunisti „izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“.[3] Dakle, i u samome Manifestu KPJ, temeljnom dokumentu komunističke partije, poziva se na nasilje – na nasilno rušenje dosadašnjega društvenog poretka.

Marx je, između ostaloga, rekao i sljedeće: „S narodima je kao i s pojedincima – o tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno uhvatiti za gušu (vrat), već valja i ubiti“.[4] Svoje mišljenje o Hrvatima Marx je zapisao u Neue Rheinische Zeitung 5. studenog 1848.: „’grmljavina topova označava pravac’ u kom treba da dade petama vetra, ne dopušta sumnju da Mađari i Bečani/ Gone tu žgadiju pravo u Dunav,/ I drski taj soj propuštaju kroz šibe,/ Prosjake, gladnice, sveg života site, /Čopor potukača, lola, vagabunda,/ Šljam hrvatski, podle seljačke slugane/ Koje njina zemlja izbljuva i gura/ U sigurnu propast, na put avantura“.[5] Friedrich Engels pak prognozira sljedeće: „Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni narodi nestanu s lica zemlje. I to je napredak“.[6]

Postupci komunističkih diktatora nisu stoga predstavljali nikakvu devijaciju od komunističke ideje već njezinu jasnu provedbu koja podrazumijeva nasilje.[7] Lenjin – definirajući diktaturu proletarijata – piše: „Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i administrativna, protiv snaga i tradicija starog društva“.[8] Borba „protiv snaga i tradicija starog društva“ isto je što i proturječenje „cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“, a da je riječ o nasilnoj borbi („nasilno rušenje dosadašnjeg društvenog poretka“) stoji i u samome Manifestu komunističke partije. Lenjin je zapravo samo preuzeo i doradio sadržaj iz Manifesta komunističke partije i stoga je boljševički revolucionar i političar Grigorij Zinovjev potpuno u pravu kad kaže, da je Lenjin bio „najznačajniji Marxov učenik. Izvan marksizma nema lenjinizma. – Lenjinizam je teorija i praksa marksizma u dobi imperijalizma, imperijalističkih ratova i svjetske revolucije, koja je započela po diktaturi proletarijata u Rusiji. Nema Lenjina bez Marxa; potpuni marksizam to je danas Marx zajedno s Lenjinom“.[9] Isto je, dakako, i sa staljinizmom koji „nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma“.[10]

Zanimljivo je za spomenuti da je najveći uzor Titu bio Lenjin, čak i nakon raskida sa SSSR-om: „Lenjin mi je bio najveći primjer i ja ga visoko cijenim i danas. Za mene je Lenjin bio veliki čovjek koji je znao stvaralački da primijeni marksizam u revolucionarnoj praksi.[11] (…) Za mene je Lenjin bio veliki čovjek, najveći. On je, oktobarskom revolucijom, pokrenuo novu epohu čovječanstva… I u ranijim fazama historije i u buržoaskim revolucijama bilo je, razumije se, velikih ljudi, velikih državnika. No nikada se ta aktivnost velikih ljudi nije tako široko odrazila kao što je bio slučaj sa Lenjinom i oktobarskom revolucijom“.[12]

Zadnji argument što ga jugoslavensko-komunistička hagiografija često navodi u prilog komunističke Jugoslavije, tvrdnja je da je u Jugoslaviji egzistirao socijalizam s ljudskim licem. Taj su argument, međutim, zdušno potencirali ne samo jugoslavenski teoretičari i praktičari, već i zagovornici Jugoslavije u zapadnim zemljama. Dr. Tomislav Sunić – bivši emigrant i bivši profesor u Sjedinjenim Američkim Državama – tako navodi da je raspad višenacionalne Jugoslavije zadao „ozbiljan udarac teoretičarima multikulturalizma“, jer je Jugoslavija desetljećima bila „akademski model suživota različitih naroda, model u kojem su brojni zapadni intelektualci i političari vidjeli moguću maticu europske sretne budućnosti“.[13] Politolog i diplomat Branko Salaj navodi slično: „Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od loma sa Staljinom 1948. g. do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njena ideologija je nije spriječila da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih, vjerskih i kulturnih podjela“.[14]

O kakvom je socijalizmu, međutim, u stvarnosti bilo riječ, najbolji su svjedok stotine masovnih grobišta diljem Hrvatske i drugih zemalja koje su činile bivšu Jugoslaviju, kao i postupci jugoslavenskoga totalitarnog režima poslije rata. Primjer koji možda i najbolje opisuje jugoslavenski socijalizam s ljudskim licem činjenica je da su komunisti i partizani tijekom i nakon rata u Hrvatskoj pobili više od šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova.[15] Usporedbe radi, u Rumunjskoj – zemlji koja broji nekoliko puta više stanovnika od Hrvatske, i čiji se komunizam smatrao jednim od najokrutnijih u Europi – ubijeno je ukupno oko 125 pravoslavnih, katoličkih i protestantskih kršćana.[16] Ni u kasnijem razdoblju stanje u komunističkoj Jugoslaviji – gdje je navodno postojao socijalizam s ljudskim licem – nije se popravilo. Naprotiv, prema izvješću uglednoga Amnesty Internationala Jugoslavija je sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi.[17]

Magdalena Najbar Agičić u knjizi Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti analizirala je politiku komunističkih vlasti u Hrvatskoj na polju kulture i znanosti u razdoblju od 1945. do 1960. godine. Autorica je analizirala navedenu problematiku u komparativnoj perspektivi, dopunjujući spoznaje poredbenim prikazom razvoja u nekim drugim zemljama pod komunističkim režimom, prvenstveno u Poljskoj, Čehoslovačkoj, DR Njemačkoj i Mađarskoj. Rezultati istraživanja pokazuju kako su razlike između jugoslavenske komunističke vlasti i drugih komunističkih vlasti srednje i jugoistočne europe daleko manje od očekivanih, koje propovijedaju hagiografi komunističke Jugoslavije.[18] Čak i nakon smrti jugoslavenskog diktatora, godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskog progona političkih neistomišljenika.[19] U vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dakle nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim su zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatočenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji.[20]

No, ovakvi su podatci u biti posve očekivani, s obzirom na to da Jugoslavija nije bila pravna država. Naime, u Jugoslaviji sudci nisu bili vezani samo Ustavom i zakonom, što je načelo kaznenoga procesnog prava u svim demokratskim, pravnim državama svijeta, nego su sukladno načelu tzv. demokratskog centralizma bili dužni „provoditi i načelne zaključke donijete u tijelima KPJ/SKJ“.[21] A i sami zakoni shvaćali su se kao puko sredstvo Partije u obračunu s neistomišljenicima, pa ih je konferencija javnih tužitelja Narodne Republike Hrvatske u ožujku 1949. definirala kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja“.[22]

Nije stoga istinita tvrdnja određenih jugoslavenskih apologeta kako je samo u prvim godinama nakon rata u Jugoslaviji egzistirao totalitarni režim, a da je kasnija tobožnja politička demokratizacija taj režim eliminirala (nije poznato ubraja li se u tu demokratizaciju i postojanje Gologa otoka, koji je – kako pripovijedaju upućeni[23] – bio gori i od Aushwitza i Jasenovca!). Kako navodi jedan od nesumnjivo najboljih poznavatelja jugoslavenskog sistema, M. Đilas, jugoslavenski režim „nije bio ni u čemu demokratski sistem“,[24] te je svuda – kako ističe Savka Dabčević Kučar – „morala opstojati kontrolna i usmjeriteljska uloga Partije. Tako je izgrađena mreža koja je bila kadra nadzirati društvo u cjelini, u paučinu u koje se morala uhvatiti svaka slobodnija misao!“.[25]

U plodove jugokomunističkoga oslobođenja – od kojega će se Hrvatska još desetljećima oporavljati – valja ubrojiti i višedesetljetni nasilni prekid političkih, kulturnih i gospodarskih veza s Europom i – kako su ga nazivali tadašnji komunistički apartčici, a danas veliki europejci – trulim Zapadom. Iako je Jugoslavija svoj opstanak velikim dijelom zahvaljivala upravo financijskim injekcijama zapadnih zemalja (koje su svoje interese trajno pretpostavljale pravima malih naroda na slobodu i demokraciju), više je nego rječit podatak da se je na vrhuncu Titove moći 80 – 90 % diplomatske aktivnosti Jugoslavije odnosilo na afroazijske zemlje.[26] Predsjednik slovenske vlade Stane Kavčić s ogorčenjem svjedoči da je svaki arapski šeik, crnački vođa ili azijski despot u Beogradu imao bolji prijem nego „uljuđeni Europljanin“.[27] Dakako, takva protueuropska orijentacija jugokomunističkih društveno-političkih radnika nije ih kasnije sprječavala da postanu prvoborci hrvatskoga puta u Europsku uniju te najbolji demokrati. Jer, konačno: dobri su i Beograd i Moskva i Bruxelles; bitno je da se odluke ne donose u Zagrebu…

O utjecaju pak jugokomunističkog sustava na eroziju etike i moralnih vrijednosti u društvu i na političkoj sceni, što danas rezultira time da političkom scenom drmaju beskrupulozni karijeristi kojima nije sveto ništa osim vlastita trbuha, trebala bi se napisati jedna opširna interdisciplinarna studija. U svojoj izvrsnoj knjizi Nedovršena Hrvatska prof. dr. Branimir Lukšić ukratko je tu problematiku sažeo ovim riječima: „Marksistička ideologija je potpuno relativizirala moralne vrijednosti. Za marksizam moral je nadgradnja i on ovisi o ekonomskoj bazi. Za komuniste je moralno sve ono što pomaže partiji doći na vlast i vlast zadržati. Danas, kada u Hrvatskoj ne postoji komunizam kao zakonski obvezatna ideologija, komunistički menalitet potpunog relativiziranja moralnih vrijednosti očituje se i u hrvatskoj politici, pa se politički oportunizam stavlja ispred vjernosti savjesti. Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas vrlo čestu nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom uvjerenju. Ako su bili uvjereni marksisti a ne samo komunistički karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunizmu u Jugoslaviji, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, pa su se razočarali u svojoj ideologiji, oni su danas većinom cinični karijeristi koji ne vjeruju u načela demokracije. Jer onome tko izgubi ideale koje je usvojio u prvoj polovici svoga života, vrlo je teško steći nove ideale u drugoj polovici života. Za to su potrebni prodoran um i moralna zrelost, kreposti koje, prema svjedočanstvu naše nedavne prošlosti, nisu resile većinu komunista. Ako je pak netko i u komunizmu bio samo karijerist bez moralnih načela, on je i danas to ostao u politici. Takav političar deformiranog mentaliteta i uspavane savjesti danas rado surađuje sa svjetskim moćnicima iz financijske internacionale. Bez ikakvih načela, osim onoga da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se danas deklariraju globalistima, jer je to novčano korisno. Nekada lažni komunisti, a danas lažni globalisti, oni su onda i danas ostali isti, oportunisti i karijeristi. Lišen kulture dijaloga, tolerancije i pluralizma, bez vjere u demokratske ideale, ovaj je nakot političara danas pošast hrvatskoga društva. Neki od njih, koji se nalaze na najvišim političkim položajima u državi, pokušavaju provoditi novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita, a kriminaliziraju Domovinski rat i njegove branitelje, ne bi li postali vođe nove Jugoslavije, nazvane Zapadni Balkan“.[28]

Činjenica da se komunistički zločini i danas prešućuju (ili, pak, umataju u ruho „antifašizma“[29]), izvršitelji amnestiraju (čekajući da biologija odradi svoj posao), a kritika jugoslavensko-komunističke verzije povijesti Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima izjednačuje sa simpatijama prema fašizmu,[30] uvelike je povezana s činjenicom da pobjeda komunista nije bila moguća bez pomoći zapadnih saveznika – prije svega Velike Britanije.[31] Razotkrivanjem komunističkih zločina i njihovom stvarnom javnom osudom postavilo bi se pitanje što su o tim zločinima znali zapadni saveznici (koji se, podsjetimo se, nisu ustručavali kolaborirati s komunističkim zločincem Staljinom, te mu nakon 1945. dopustiti da instalira komunistički teror u srcu Europe).

Povrh toga, javna je tajna da ključne pozicije u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima danas u Hrvatskoj obnašaju osobe koje u bitnome sudjelovale u (geo)političkom, povijesnom, gospodarskom i kulturnom legitimiranju jugoslavenske (pa)tvorevine i jugoslavenskog režima. Stoga nije realno očekivati da bi skoro moglo doći do temeljitijeg obračuna s komunističkim, a još manje s jugoslavenskim naslijeđem, barem ne dok se okolnosti ne promjene i u samim zapadnim zemljama, kojima je Jugoslavija iz geopolitičkih, strateških i gospodarskih razloga itekako odgovarala, a kojima današnji servilni kriptokomunistički kadrovi – kao graditelji jugosfere – mnogo bolje odgovaraju od ljudi s integritetom. A sve do tada vrijedit će poznata izreka državnika „koji je oblikovao svijet u kojem živimo“,[32] Winstona Churchilla, koja je u slučaju ovih prostora primjenjiva i na mirnodopsko razdoblje: „U ratu je istina toliko dragocjena da je uvijek treba pratiti tjelesna garda laži“…[33]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

KRAJ PODLISTKA

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Alain DE BENOIST, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), s predgovorom Ernsta Noltea, Hasanbegović, Zagreb, 2005., 150.
[2] Karl MARX – Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije i drugi programski spisi, Svjetlost, Sarajevo, 1973., 39.
[3] Isto, 54.
[4] K. MARX, Proleterska revolucija/Pouke pariške komune, BIGZ, Beograd, 1973., 37.
[5] Karl MARX, Friedrich ENGELS, Dela, tom. 8., 391.; Mladen IVEZIĆ, Profiterna, I. Dio, Marx i Engels, vlastita naklada, Zagreb, 2003., 166. – 167.
[6] F. ENGELS, „The Magyar Struggle“, Neue Rheinische Zeitung, br. 194., 13. siječnja 1849., http://www.marxists.org/archive/marx/works/1849/01/13.htm, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[7] O tomu bi li Marx – hipotetski govoreći – podržao boljševičku revoluciju u Rusiji u obliku u kakvom je provedena, dade se raspravljati. No neprijepornom ostaje činjenica da je Marx u svojim radovima podupirao nasilje.
[8] Vladimir ILJIČ LENJIN, Protiv oportunizma i „ljevičarstva“, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 21.
[9] Grigorij ZINOVIEV, Le léninisme, Bibliothèque communiste, Paris, 1926. Prema: Hrvoje LASIĆ, „Ruska filozofija u interpretaciji Dominika Barača“, Obnovljeni život, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, br. 1 (61), Zagreb, 2006., 46. – 47.
[10] Ivo BANAC, „Antifašizam nije samostojeća ideja“, http://www.jutarnji.hr/ivo-banac–antifasizam-nije-samostojeca-ideja/242703/, pristup ostvaren 18. ožujka 2010.
[11] Blažo MANDIĆ, Tito izbliza, Vuk Karadžić – Jugoslovenska revija, Beograd, 1981., 321.
[12] Isto, 321. – 322.
[13] Tomislav SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), K. Krešimir, Zagreb, 1998., 145.
[14] Branko SALAJ, „Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju Hrvatske (1987. – 1992.). Apetiti i predrasude“, Hrvatska revija, 10./2010., br. 3, Zagreb, 20. kolovoza 2010.,
http://www.matica.hr/HRRevija/ revija2010_3.nsf/AllWebDocs/Apetiti_i_predrasude pristup ostvaren 10. rujna 2010.
[15] Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. Usp. Anto BAKOVIĆ, Stradanja crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu: svećenici – žrtve rata i poraća: radni materijal, vlastita naklada, Zagreb, 1994.
[16] Damir BOROVČAK, Vjera u sjeni politike, 3. knjiga, vlastita naklada, Zagreb, svibanj 2008., 112.
[17] T. SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), 109.
[18] Magdalena NAJBAR AGIČIĆ, Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2013.
[19] Rajko DANILOVIĆ, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945 .-1991., Javno preduzeće Zavod za udžbenike, Beograd, 2010., 85.
[20] Tomislav JONJIĆ, „Organised Resistance to the Yugoslav Communist Regime in Croatia in 1945. – 1953.“, Review of Croatian History, Croatian Institute of History, Zagreb, 3./2007, br. 1, 110.
[21] Lujo MARGETIĆ, Ivan BEUC, Dalibor ČEPULO (ur.), Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006., 222.
[22] Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, „Politički procesi u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga svjetskog rata“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, 81.
[23] Novka Vuksanović je tako bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali kaže da je „sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok (Barbara MATEJČIĆ, „Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., 41.). Dr. Nikola Nikolić, mladobosanac koji je još u doba Austro-Ugarske iskušao ćelije i rusko zarobljeništvo, a u dobra Drugoga svjetskog rata nakon internacije u Krapini i zatvora u Zagrebu završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće: „U tome mislim da je Jasenovac, kako bi’ rek’o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im’o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje, fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi’ rek’o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (nav. prema: Dinko JONJIĆ, Goli na Golom otoku. Od imotske gimnazije do Golog otoka, naklada Trpimir, Imotski, 2010., 231.). Đuro Bilić je pak zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: „Goli mu je drugi logor – prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (nav. prema ISTI, Goli na Golom otoku, 231.).
[24] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 269.
[25] Savka DABČEVIĆ KUČAR, ’71: Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., 864.
[26] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 289.
[27] Tvrtko JAKOVINA, „Hrvatski izlaz u svijet. Hrvatska/Jugoslavija u svjetskoj politici 1945. – 1991.“, u: Hrvatska politika u XX. Stoljeću, 370.
[28] Branimir LUKŠIĆ, Nedovršena Hrvatska, Fram – Ziral d.o.o., Mostar, 2008., 70. – 71.
[29] Pojam „antifašizam“ u Hrvatskoj je, dakako, „sinonim za prikrivanje zločina“ („Kardinal Bozanić: Antifašizam: sinonim za prikrivanje zločina“, http://www.jutarnji.hr/kardinal-bozanic–antifasizam—sinonim-za-prikrivanje-zlocina/232916/, pristup ostvaren 24. kolovoza 2007.) odnosno „paravan koji omogućava zagrobni život komunističkoga mentalnoga sklopa…“ (Branko HEBRANG, Hrvatski list, br. 239, Zadar, 23. travnja 2009., 19). Antifašistima se tako nazivaju isključivo okorjeli staljinisti, boljševici i egzemplarni komunistički zločinci, dok se prešućuju istinski borci protiv fašizma kao što su bili, primjerice, otac Petar Perica, Edit Stein ili Maksimilijan Kolbe. Primjer koji možda i ponajbolje ilustrira jugoslavenski „antifašizam“ činjenica je da su partizani prilikom ulaska („oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali – pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti (Hrvoje KAČIĆ, „Partizani pogubili hrvatske antifašiste“, Glas Koncila, 46./2007., br. 15. (1712), Zagreb, 15. travnja 2007., 25.).
[30] Stanje, doduše, nije bitno bolje ni u drugim zemljama koje su osjetile strahote komunizma. Francuski politolog Jean-François Revel s pravom piše: „Iako je čudovište kao politički fenomen mrtvo, kao kulturni fenomen ono je i dalje i te kako živo. Zid je srušen u Berlinu, ali ne u ljudskim glavama. Opisati stvarni komunizam ostaje verbalni delikt…“ (A. DE BENOIST, Komunizam i nacizam, 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), 76.).
[31] Opš. D. DIJANOVIĆ, „Velika Britanija i balkanske integracije: jučer, danas, sutra“, I. dio Politički zatvorenik br. 214, str. 8. – 11., siječanj 2010. – III. dio Politički zatvorenik, br. 216, str. 8. – 12., ožujak 2010.
[32] Tvrtko JAKOVINA, pogovor knjizi Geoffrey BEST, Churchill i rat, Ljevak, Zagreb, 2006., 383.
[33] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, 379.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

NEKAŽNJENI ZLOČINI – KRVAVA JESEN U LOVASU

Objavljeno

na

Objavio

U listopadu 1991. godine, malo pitoreskno hrvatsko mjesto Lovas (smješteno na krajnjem istoku Hrvatske, na obroncima Fruške Gore, između Sotina i Iloka), pretvoreno je u koncentracijski logor u kojemu su srpski zločinci počinili neke od najtežih i najokrutnijih masovnih zločina tijekom hrvatskog Domovinskog rata.

“Morali smo se primiti za ruke, a zatim šetati minskim poljem” – svjedoči jedna od žrtava, teško ranjeni Ivan Mujić koji je uspio preživjeti dane okupacije svog sela i krvavu “berbu grožđa” u minskom polju kuda su njega i njegove sugrađane natjerali pripadnici srpske paravojske.

U tom hodu smrti ubijen je 21 civil, dok ih je 14 ranjeno. Leševi žrtava pokopani su tek sutradan u zajedničku masovnu grobnicu. Selo je temeljito opljačkano i spaljeno.

Pokolj u Lovasu planirani je zločin koji su počinili “JNA” i srpske paravojne postrojbe sastavljene od domaćih Srba i njihovih pomagača iz Srbije i bio je dijelom sveobuhvatnog velikosrpskog projekta etničkog čišćenja prostora namijenjenih budućoj “Velikoj Srbiji”. Prema izvješćima UN-a, pored postrojbi “JNA”, u tomu su sudjelovali i četnički odredi “Beli orlovi” i “Dušan Silni”.

Jedan od najodgovornijih za sve što se događalo u Lovasu i okolici je krvnik Srijema, oficir “JNA” Dušan Lončar koji je zapovjedio napad na Lovas, a izravni je krivac i za masovni zločin u Tovarniku (75 ubijenih nakon pada ovog mjesta u ruke agresora, 22. rujna 1991. godine).

Napad, okupacija, pokolj i bijele vrpce za Hrvate

Razorena crkva sv, Mihaela u Lovasu, listopad 1991.

Napadi na Lovas započeli su 10. listopada i trajali punih osam dana.

Spomenuti Ivan Mujić opisuje to stanje kao dane u kojima je svakodnevno “gledao smrti u oči”.

U Lovasu je živio sa suprugom i svjedoči kako je od početka rata cijeli taj kraj bio okružen vojskom i četnicima, a kasnije su uslijedila i granatiranja sela, pogotovu katoličke crkve.

Dva dana po proglašenju neovisnosti Republike Hrvatske, započela je okupacija i brutalno iživljavanje nad civilnim stanovništvom. Ujutro, u 7,30 sati, tog 10. listopada, uslijedilo je granatiranje i odmah potom pješački napad koji malobrojni i slabo naoružani branitelji nisu uspjeli odbiti. Tog prvog dana okupacije, agresor je ubio 23 stanovnika – na ulicama, u dvorištima ili u kućama žrtava. Domaći Srbin iz Lovasa, Milan Radojčić bio je zapovjednik “Teritorijalne odbrane” općine Lovas i on i njegova skupina su uz pristanak oficira “JNA” u mjestu uspostavili svoju vlast.

Hrvati su po naredbi srpskih nacista morali nositi bijele vrpce oko rukava i od tada nadalje tretirani kao roblje. Lovas je pretvoren u srpski koncentracijski logor iz kojega nije bilo izlaza.

Katolička crkva sv, Mihaela je zapaljena i srušena, na svakoj hrvatskoj kući je izvješena bijela krpa, 261 je opljačkana u spaljena, dok su srušeni ili oštećeni i svi gospodarski objekti. Mnoge su žene i djevojke silovane, dio je mještana odveden u logore u Srbiji. Mnogi su mučeni – tukli su ih željeznim šipkama, kabelima, palicama, bušili im noge i ruke električnim bušilicama, izlagali elektro-šokovima, vadili su im zube i stavljali sol na rane…Tih tortura nisu pošteđene ni žene.

Krvava “berba grožđa”

Pokop žrtava iz masovne grobnice u Lovasu

Dana 17. listopada, okupatori su izdali proglas da se svi muškarci starosti od 18 do 55 godina imaju javiti u seosku zadrugu. Nakon što se do 16 sati tamo skupilo 60 ljudi, zločinci su ih s puškama u rukama natjerali u  dvorište mehaničarske radione (u krugu zadruge), gdje su prenoćili pod stražom. Popisani su, a potom je nekoliko ljudi odvojeno na stranu i pretučeno.

Najgore je tek slijedilo nakon neprospavane noći, 18. listopada, kad su ponovno nemilice tukli (bokserima, palicama, nogama i rukama) i boli noževima većinu uhićenih i potom ih poveli (kako su rekli, u “berbu grožđa”).

Prema iskazu Ivana Mujića, najveći mučitelji bili su izvjesni Petronije, Kosta, Pljoka, Nikola.

Onako krvave i izmučene, postrojili su ih i potom s uperenim puškama potjerali do minskog polja. Usput su ubili Boška Bođanca koji nije mogao dalje hodati. Prozivali su ih po imenu i prezimenu i natjeravali u minsko polje držeći ih cijelo vrijeme na nišanu.

Skupina od 52 Hrvata silom je upućena na čišćenje minskog polja svojim tijelima. Nisu znali da se oko njih nalaze ubojita eksplozivna sredstva. Krvnici su ih natjerali da se uhvate za ruke, rašire i tako pješice krenu preko minskog polja. S prvim eksplozijama započela je i pucnjava iz oružja po nesretnim ljudima, pri čemu je ubijen 21 čovjek, a ranjeno njih 14. Na tom području nije ranije bilo minskog polja, nego je ono bilo postavljeno specijalno za tu prigodu. Da se na kraju nije našao jedan oficir “JNA” koji je prekinuo ovaj masakr, vjerojatno bi bili svi pobijeni. (Opširnije: isto – )

Epilog

Nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja (1998. godine), iz masovne grobnice na području Lovasa ekshumirano je 68 žrtava i njih još 10 u pojedinačnim grobnicama.

Tijekom Domovinskog rata u Lovasu je ubijeno ukupno 89 osoba, dok se jedna vodi kao nestala.

Srbijansko Tužiteljstvo za ratne zločine 2007. godine je podiglo optužnicu za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva protiv 14 osoba (pripadnika “JNA”, lokalnih teritorijalnih paravlasti općine Lovas u vrijeme rata i četničkog odreda “Dušan Silni”) za ubojstvo 70 civila u Lovasu: Ljuban Devetak, Milan Devčić, Milan Radojčić, Željko Krnjajić, Miodrag Dimitrijević, Darko Perić, Radovan Vlajković, Radisav Josipović, Jovan Dimitrijević, Saša Stojanović, Dragan Bačić, Zoran Kosijer, Petronije Stevanović i Aleksandar Nikolaidis.

Lovas je jedno od rijetkih mjesta na istoku Hrvatske u koje se vratio život

Sudsko vijeće Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu je poslije 4 godine suđenja (26.6.2012.) izreklo osuđujuće presude koje su, međutim, 2014. godine od strane Apelacionog suda poništene, te je naloženo novo suđenje.

Slijede manipulacije s izmjenama sudaca, pa čak i njihovim smjenjivanjem i nepostavljanjem drugih, tako da se postupak namjerno opstruira.

Protiv Milana Devčića i još 9 optuženih (jer u međuvremenu su umrla njih četvorica: Ljuban Devetak, Dragan Bačić, Aleksandar Nikolaidis i Milan Radojčić), pokrenut je novi proces koji je trebao biti završen 2016. godine, ali je neposredno prije završnih riječi postupak počeo ispočetka – zbog postavljanja novog predsjednika Sudskog vijeća!

Tako se bizantska podvala i dalje nastavlja kao i u svim drugim slučajevima gdje Srbija tobože “sudi” vlastitim zločincima za djela masovnih zločina koja su počinili na teritoriju Hrvatske. (Vidi: (https://www.danas.rs/drustvo/sudjenje-za-lovas-pocinje-iz-pocetka/)

Neobjašnjivo je, međutim, da Republika Hrvatska po tom pitanju ne poduzima ništa. Za koju godinu, kad akteri događaja poumiru, bit će kasno za pravdu.

O zločinima u Lovasu te ratne jeseni 1991. godine, snimljen je 2017. godine dokumentarni film “Krvava berba grožđa” (autor Silvije Mirošničenko). U njemu pakao koji su prošli opisuju autentični svjedoci – preživjele žrtve (Ruža Pavlić, Petar Vuleta, Nevenka Peulić).

U prepunoj dvorani Art-kina Metropolis Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, 14. listopada 2017. godine održana je premijera ovog potresnog filma koji je izazvao i suze i ovacije nazočnih.

Narod ne zaboravlja.

Pamti.

I pamtit će svoje žrtve i krv prolivenu za slobodu.

Moliti za njih, sjećati se i čuvati uspomenu.

To mu nitko ne može uzeti.

Ali, nepravda zbog nekažnjenog zločina boli, peče i ostavlja gorak okus u ustima…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

10. listopada 1991. Pokolj u Lovasu – okupacija, teror, ubijanje i tjeranje Hrvata u minska polja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari