Pratite nas

Kultura

Hrvatski standardni jezik stalno kopni!

Objavljeno

na

Ilija Protuđer
Ilija Protuđer

Sve je počelo još u Tovarniku 22. prosinca 1990. kada je na prijedlog Ive Frangeša dogovoreno da će se svake godine od 13. do 17. ožujka (poslije je to razdoblje pomaknuto od 11. ožujka) održavati Dani hrvatskoga jezika u čast potpisivanju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., koju je objavio zagrebački tjednik Telegram 17. ožujka 1967., na svojoj naslovnoj stranici.

Te nezaobilazne i važne nadnevke, iz bliže povijesti hrvatskoga jezika i naroda, sve je potvrdio Hrvatski državni sabor 1997.:

Dani hrvatskoga jezika obilježavat će se prigodnim priredbama, predavanjima i natjecanjima u javnom i kulturnom životu Republike Hrvatske, u spomen Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, a u svrhu promicanja čistoće hrvatskoga jezika u javnoj uporabi. Vlada Republike Hrvatske posebnom će odlukom utvrditi koje će se priredbe, predavanja i natjecanja financirati iz državnoga proračuna.« (NN, br. 27., 1997.).

Ti nas dani moraju podsjećati na teško, ali slavno vrijeme nastanka, potpisivanja i objavljivanja Deklaracije tim više što ni danas stanje u hrvatskome jeziku nije puno bolje. Istina, više nisu na djelu unitaristički i srpski pritisci koji su, u gotovo sto i pedeset godišnjem razdoblju, od prve polovice devetnaestoga stoljeća pojavom V. Karadžića te onda pobjeda hrvatskih vukovaca pa do demokratskih promjena (1990.), uvelike najavili nestajanje hrvatskoga jezika, prvo ga stavljajući pod istu kapu sa srpskim jezikom i zajedničkim nazivom hrvatskosrpski, a onda ga postupno, smišljeno i podmuklo pretvarali u srpski jezik.

Danas je navala engleskoga jezika i sveopće globalizacije koja nemilosrdne tare, ne samo male jezike nego i jezike s malim brojem njegovih govornika, a među njima je i hrvatski jezik.

Druga je poteškoća što mnogi Hrvati, a među njima i neki jezikoslovci nisu svjesni zabrinjavajućega stanja u kojem se već nalazi ili će se brzo naći hrvatski jezik. Izgube li Hrvati svoj jezik, više ne će biti narod, a onda ni nacija jer će nestati u raljama proždrljivog gutača bez obzira kako ga nazivali.

Sada na početku 21. stoljeća stanje je teško kao i slavne 1967. Ulice su nam pune natpisa na engleskome jeziku, rijetke su tvrtke na hrvatskome (iako zakon zabranjuje naziv na nehrvatskome), svijet informatike i kompjutorizacije samo još više produbljuje sraz, oko nas su mnoge engleske riječi: ok, cool, stage, styling, backstage, fast food, sorry, please, happy itd., čak pravimo i rečenične sklopove prema engleskome jeziku pa je već udomaćeno Zagreb Film Festival ili Motovun Film Festival, a hrvatski se lijepo kaže Zagrebački filmski festival ili Filmski festival u Zagrebu. Isto vrijedi i za Motovun i druge gradove koji su nadjenuli naslove po istom engleskome sklopu.

U pomanjkanju informacija i vijesti s terena otvaram Internet i čitam poražavajuće odgovore u anketi koju je napravio Iskon. Na pitanje što mislite o neprestanom ”čišćenju” hrvatskoga jezika?

Odgovori su: tako treba, tek 13%, već mi je muka od toga, čak 81 % dok je 6% odgovorilo, svejedno mi je.

Imamo i svijetlih primjera. Splitska OŠ Pujanki 27. godinu zaredom provodi natjecanje u povodu Dana hrvatskoga jezik kad svaki učenik nauči po jednu pjesmu krasnosloviti i onda se u izlučnim natjecanjima dođe do najboljih koji u završnici dobiju zaslužene nagrade i sve je to potkrijepljeno fotografijama s natjecanja. Čestitamo!

Mene je ravnateljica Davorka Deur iz OŠ Josipa Pučačića u Omiša pozvala da održim predavanje o hrvatskomu jeziku tamošnjim učiteljima i drago mi je da su svi bila zadovoljni jer je trajalo dvostruko više od planiranoga. Veselim se i tomu što me pozvao i Vlade Dragun da održim i predavanje ravnateljima osnovnih škola SDŽ o istoj temi.

Naravno da ima ovakvih sličnih pomaka u njegovanju i čuvanju hrvatskoga jezika u mnogim osnovnim i srednjih školama diljem Hrvatske, ali u široj javnosti nema jačeg odjeka.

Uz rečeno, Dani hrvatskoga jezika održavaju se radi podizanja jezične kulture te boljega poznavanja hrvatskoga jezika i njegove povijesti.

Usprkos pozamašnoj literaturi iz koje se mogao naučiti pravilan hrvatski jezik, mnogi to još nisu uspjeli, vjerojatno nisu htjeli, pa je njihov rječnik i dalje hrvatskosrpski kako se dugo nazivao, a to je zapravo srpski što je bliže istini. Evo samo nekoliko najčešćih primjera na leksičkoj razini jer njezino objašnjenje zahtijeva manje dragocjenoga novinskog prostora. Malo je govornika koji ne rabe srbizam naprosto (To je naprosto tako.) iako hrvatski jezik ima najmanje četiri zamjene: jednostavno, upravo, uistinu, zapravo …, često čujemo srbizam uvaženi (kolega) a hrvatski jezik ima najmanje pet dobrih zamjena: cijenjeni, poštovani, ugledni, priznati, dragi …, umjesto naredne sedmice treba reći sljedećega ili idućega tjedna, kupujemo novinu, a treba novine, u većine je govornika dobro veče, a treba dabra večer, stalno čujemo dešava se, a treba događa se ili se zbiva, ili kada im se kaže da treba govoriti građevna dopusnica umjesto građevinska dozvola ili surječje za kontekst, onda im je to silovanje jezika, a ne prihvaćanje hrvatskih izraza.

Dr. sc. Ilija Protuđer, jezikoslovac iz Splita

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Ratnika rodila je mati, Domovino morala bi znati

Objavljeno

na

Objavio

VITEZ ĆIKOTA

Ratnika rodila je mati,
Domovino morala bi znati.
Ti ga majci bez milosti uze,
ostavi joj samo bol i suze!

Kad bi mogla ova pjesma moja
opjevati tog najvećeg heroja,
što za narod ne žali života,
Maria Hrkaća zvanog Ćikota!

Pisao bi, nikad stao ne bi,
a znao bi duboko u sebi,
da ni jedna pjesma moja,
ne može opjevat tolikog heroja!

Bez imalo straha na licu,
prikriži se, poljubi šahovnicu,
gordo poput jarbola stoji,
prkosi smrti jer je se ne boji!

Ali smrt uzima heroje
baš zato što je se ne boje!
I kao da je čekala njega,
viteza sa Širokog Brijega!

Uzela je tijelo i ništa više,
velikim slovim u povijesti piše
i ostat će pisano nakon svega:
VITEZ ĆIKOTA SA ŠIROKOG BRIJEGA!!!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Na današnji dan 1993. godine poginuo je jedan od ratnih heroja, jedna od legendi iz vremena Herceg Bosne, Mario Hrkać – Ćikota. Život je položio u okolini Sovića kod Jablanice u borbama s Armijom BiH, sastavljenom od mudžahedina, pretače ISIL-a koje je osobno pozvao i podržavao predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović.

Ćikota i mnogi njegovi suborci bili su trn u očima zvijeri istreniranih za ubijanje, dovedenih s određenih područja arapskih i islamskih zemalja, gdje je obezglaviti čovjeka bilo sasvim normalno. Nažalost, takvu praksu pripadnici odreda EL-Mudžahid primijenili su i među Hrvatima i među Srbima, te su djelovali pod zastavom: “Naš put je džihad”. Zapovjednik Kažnjeničke bojne od 15. kolovoza 1992. po kojem je 83. domobranska pukovnija iz Širokog Brijega nazvana njemu u čast nikad se nije predavao višestruko nadmoćnijim protivnicima i oni koji ga se sjećaju tvrde da je unatoč mladosti bio zapovjednik kojeg se poštivalo i zahvaljujući kojem su dobivene mnoge teške bitke.(grude.com)

 

Velimir Velo Raspudić: Sve se može zaboraviti ali oni !!!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Senzacija iz poljudskog samostana: pronađeno 30 knjiga Marka Marulića

Objavljeno

na

Objavio

Prava senzacija objavljena je iz biblioteke franjevačkog samostana uz drevnu crkvu Gospe od Poljuda u Splitu: pronađeno je trideset knjiga, među njima i inkunabule (tiskane do 1500. godine) iz osobne biblioteke Marka Marulića (1450. – 1524.), splitskog humanista i oca hrvatske književnosti, već za života čuvenog u starom svijetu, s njegovim bilješkama na marginama i nekoliko ilustracija!

Ovu vijest je pred uskim krugom zainteresiranih štovatelja i stručnjaka za Marulovo djelo iznio Zvonko Pandžić, viši studijski savjetnik pretežito u njemačkim institucijama, koji se godinama bavi klasičnom filologijom te pronalaskom, proučavanjem i objavljivanjem djela starih hrvatskih autora.

Dr. fra Bernardin Škunca pojasnio je kako je došlo do ovih otkrića, navodeći kako ni fratri u samostanu nisu bili svjesni što se stoljećima čuva u biblioteci, piše SlobodnaDalmacija

– Knjižnica našeg samostana na Poljudu bila je klasificirana po sistemu veličine knjige, stare knjige, kodeksi i nova izdanja. Nedavno smo ozbiljno prionuli sistematizaciji biblioteka i arhiva u suradnji s Gradskom knjižnicom Marka Marulića, a u ime braće bili smo zaduženi fra Šime Škibola i ja, te jedna knjižničarka. Znali smo da je Marulić oporučno samostanu na Poljudu ostavio nekoliko knjiga iz svoje biblioteke, ali sve je promijenio dolazak Zvonka Pandžića, koji je prema Marulićevu rukopisu na marginama otkrio kako ih ima puno više, te je zasad izdvojio trideset takvih volumena. Stoga smo odlučili potaknuti daljnje istraživanje kako bi se utvrdila prava vrijednost inkunabula i knjiga iz knjižnice Marka Marulića, koja je bila jedna od najznačajnijih u tadašnjem Splitu – objasnio je fra Bernardin.

Istraživač Pandžić je naveo kako je riječ o trideset inkunabula i knjiga tiskanih od 1471. do 1522. godine različitog sadržaja: tu je nekoliko izdanja Biblije, klasična rimska djela, izdanja s područja teologije, pravne znanosti, čak i medicine…

– Marulić je franjevcima darovao ne tri, kako stoji u oporuci, nego najmanje trideset knjiga, očito još za života, tako da je oporučno odlučivao samo o preostaloj biblioteci. Kako je pokopan kod franjevaca konventualaca u crkvi sv. Frane na Obali, zacijelo je i njima nešto ostavio, iako ih ne spominje u oporuci. Međutim, ti su franjevci 1607. godine, njegujući oboljele od kuge, zajedno s bolesnicima redom izumrli, a gradske vlasti dvije godine nisu dopuštale pristup samostanu. Potom su svu pokretninu, odjeću, knjige i slično potopili u živo vapno, a dvije ili tri inkunabule, koliko ih danas posjeduju, donesene su kasnije. U svakom slučaju, franjevci opservanti na Poljudu sada čuvaju više inkunabula nego sve druge splitske knjižnice zajedno – kazao je Pandžić, dodavši kako se na Poljudu čuva i Marulićev Evanđelistar iz 1516. godine.

– Znamo da su ti svesci bili Marulovi jer smo u njima pronašli njegove vlastoručne rubne komentare, a ima ih već prema svesku i Marulićevu interesu za određenog pisca, od nekoliko pa do tisuću, primjerice u Rhetorica ad Herennium i Sermones, te propovijedima franjevca Bernardina de Bustisa. Posebno je zanimljivo uočiti kako je Marko Marulić bio i sitnoslikarski nadaren jer nalazimo brojne crtane ukrase, manicule i vitice, inicijale i dva veća crteža: skicu zvonika Sv. Dujma, za koji je oporučno ostavio novac, te minijaturu turskog ratnika s turbanom, bradom, karakterističnim hlačama i isukanom sabljom! Očito je riječ o brzopoteznim skicama, a ne preciznim crtežima jer se tinta prenijela i na sljedeći list, što govori da je knjiga bila brzo zatvorena – otkriva Pandžić, kojeg pitamo kako je baš na Poljudu odlučio tražiti Marulove libre.

– Tražio sam latinske predloške za Marulićeve hrvatske prijevode, parafraze, vitae… o kojima sam pisao u knjizi “Nepoznata proza Marka Marulića”. Među dvadesetak Marulovih hrvatskih proznih rukopisa, u prvoj proznoj zbirci hrvatskoga “volgare illustre” je i prijevod “Dijaloga Grgura Velikoga pape”, a po Badalićevu popisu, ovdje se trebalo nalaziti latinsko izdanje te knjige.

To je, dakle, mogao biti metatekst Marulićeva hrvatskog prijevoda tog djela, to prije što nitko drugi u Splitu nije imao te “Dijaloge”. Njih, međutim, još nisam našao, nekoliko je inkunabula posloženo na pogrešnome mjestu, ali sam pronašao brojna druga tiskana i Marulovom rukom komentirana djela, također metatekstova njegovih prijevoda – pojašnjava “lovac na izgubljena djela” starih hrvatskih pisaca.

Napominje kako će ovo otkriće donijeti puno više podataka o njegovoj lektiri i interesima te u mnogim pojedinostima preciznije i nanovo interpretirati do danas poznata latinska i hrvatska djela Marulova.

– Bilo bi nužno sva ova djela, odnosno “glossae marginales”, također objaviti i znanstveno kontekstualizirati. Budući da sam u marulologiji jedna vrsta filološkog “advocatus diaboli”, vjerojatno me se neće pitati, ali kad bi me se ipak pitalo, sve bih ove knjige već ujutro počeo snimati u semantičku bazu podataka. Marko Marulić, kao najeuropskiji pisac u hrvatskoj književnosti i kulturi, svojim je djelom bio prisutan u gotovo svim europskim zemljama oko dva stoljeća u originalu i brojnim prijevodima. Stoga bi upravo njegova djela u Hrvatskoj i Europi, po uzoru na neke njemačke humaniste, trebala biti pristupačna svim istraživačima u digitalnom obliku u raznim formatima, što je moguće i ostvarivo. Tako bi se mogla lakše i brže priređivati kritička izdanja Marulićevih djela – zaključuje Zvonko Pandžić, predlažući da se formulira zahtjev za europski projekt kulture “Marcus Marulus”.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari