Pratite nas

Analiza

Hrvatski štovatelji Vladimira Putina

Objavljeno

na

 Hrvatski putinovci

I.

Boravio sam u Ukrajini u vrijeme kada je Ruska Federacija pod vodstvo Vladimira Vladimiroviča Putina izvršila agresiju na ovu zemlju i anektirala veliki dio njezinog državnog teritorija na kojem su se nalazila dva politička entiteta: Autonomna Republika Krim i Grad Sevastopolj. O tome sam izvještavao iscrpno hrvatsku javnostna na stranicama Hrvatskoga kulturnog vijeća. Zbog proruske pristranosti naših medija u objavljivanju vijesti i analize masovnog državotvornog bunta ukrajinskog naroda na središnjem trgu grada Kijeva koji se naziva „Majdan Nezaleženosti” (Trg Nezavisnosti) i središnjoj ulici Hreščatik, koja se na Trg nadovezuje, uočavala sepromičbena snaga moskovske diplomacije, pa, neka je dopušteno kazati i njezine obavještajne zajednice.

U to sam vrijeme bio jedini hrvatski književnik i bivši diplomat (službeni su šutjeli kao zaliveni) koji je neposredno promatrao zbivanja u Kijevu i slao obavijesti u Zagreb. Nitko se drugi nije oglašavao od bivših hrvatskih diplomatskih službenika, privrednika, novinara ili članova Društva hrvatsko-ukrajinskog prijateljstva. Moj je glas dosta dugo bio usamljen. Hrvatska televizija je mjesec dana pozivala osobe koje su vezane za Moskvu kao diplomati, novinari ili javni djelatnici, kako bi našoj javnosti objasnili zbivanja u Ukrajini i karakter rusko-ukrajinskih odnosa.

Bilo je to ne samo neprimjereno navijanje za jednu stranu, već i nepošteno, jer nitko od tih pozvanih ljudi nije znao ukrajinski jezik, nije poznavao ukrajinsku povijest, nije živio u Ukrajini i nije uopće shvaćao kako je riječ o agresiji na jednu samostalnu i međunarodno priznatu državu, a nastupali su kao meritorni tumači zbivanja. Dakako, njihov je pogled išao kroz moskovske naočale, što znači da je hrvatska javnost bila krivo obavještavana, čak tendenciozno. Politički gledano bila je riječ o škandalu jer je ispalo da Hrvatska, premda žrtva agresije, sada podržava agresora.

To je bio i oblik vrijeđanja države koja nas je prva, od članica UN-a, priznala kao nezavisan međunarodno-pravni subjekt, u vrijeme u kojem nam je takvo priznavanje bilo dragocjeno. Tek na intervenciju Hrvatskog diplomatskog kluba, nakon što sam održao predavanje o Ukrajini, pozvan sam na treći kanal HTV u večernje sate da pet minuta govorim o Ukrajini. Nakon obavijesti koje sam ondje dao, medijski je prostor za mene i dalje bio zatvoren. Tada mi je postalo jasno kako nije riječ o neobrazovanosti urednika na HTV-u i dnevnim novinama, već o politici koja ima svoje izvorište u Ministarstvu vanjskih poslova. „Vučji čopor” slijedi svoju vertikalu. Poglavito je to postalo bjelodano nakon što je savjetnik bivšeg predsjednika Mesića nastupio proruski i ignorirao dr. Paščenka s kojim je zajedno bio pozvan u jednu TV emisiju.

Ministar svetog MIhajla

Manastir Svetoga Mihajla – Svjeto mihajlivski zolotverhni monastir – (Ukrajinska Pravoslavna Crkva – Kijevski Patrijarhat) koji se nalazi nedaleko Trga neovisnosti, bio je pretvoren u bolnicu za ranjene demonstrante, jer ih službene bolnice nisu primale na liječenje.

Na žalost, ubrzo mi je postalo evidentno kako pro-ruski, ili pravilnije: hrvatski lobi štovatelja Vladimira Vladimiroviča Putina, ne pripada samo lijevoj, filojugoslavenskoj opciji, već ima snažno uporište i na desnoj strani našega političkog miljea. Razumijevanje za Putinovu agresiju na Ukrajinu pokazalo se, na ljevici kao žal za SSSR-om i SFRJ, a na desnici kao uvjerenje kako je ruski predsjednik pokrenuo svijet u pravcu kršćanske demokracije, protumasonstva, protiv agresije homoseksualnog planetarnog antikršćanskog cunamija, kako on gradi politički sustav na temelju nacionalnih vrijednosti i nacionalne homogenizacije, kako je protiv globalizacije i univerzalne unifikacije, etc. I jednima i drugima bio je zajednički antiamerikanizam i politika SAD-a.

Tumačilo se i sada se tumači, kako SAD žele ostati dominantna svjetska vojna sila i „obrazac demokracije obvezujući za sve narode Svijeta”. Kako bi to postigle inaugurirale su doktrinu po kojoj smiju vojno intervenirati u svakom kutku Zemlje, ako procijene da su ondje ugroženi, ili se odande ugrožavaju američki vojni, ekonomski, politički i sigurnosni interesi. Sukladno toj doktrini, često puta na osnovu pogrešnih obavijesti svojih obavještajno-sigurnosnih službi, izazivale su i izazivaju krvave sukobe širom svijeta, građanske i vjerske ratove, šire pogubne protukršćanske i protunaravne ideologeme kao oblik zloporabe demokracije i ljudskih prava, ugrožavajući mir na Planeti.

To sve može biti više-manje točno, ali sve to ne opravdava Putinovu agresiju na Ukrajinu i okupaciju njezinoga teritorija. Ukrajina nije kriva za politiku SAD-a, niti je ugrožavala moćnu atomsku silu, Rusku Federaciju. Simpatijama za Putina dodajmo i stav nekih gospodarstvenika koji trguju s Rusijom.

II.

Naše Putinovce nije pokolebala aneksija Krima i Sevastopolja, ali ni zloporaba ruske manjine u Ukrajini kojom je Putin kanio dobiti tobožnji legitimitet za njihovu pobunu i proglašavanje paradržava, koje, opet, onda „legitimno” mogu primati rusku vojnu, političku i gospodarsku infuziju. Nisu se zabrinuli što je kremaljski hazjajin primijenio isti scenarij koji je Milošević primijenio u Hrvatskoj 1991. godine.

Koliko daleko ide pristranost hrvatskih Putinovaca pokazuje članak objavljen u Hrvatskom tjedniku, autora čije sam ime naveo u podnaslovu. U polemici s hrvatskim novinarom iz Njemačke, Gojkom Borićem, L. Torma[1]je iznio 15 razloga zbog kojih podržava Putinovu agresiju na Ukrajinu. Ovo je prvi slučaj usustavljivanja putinovske promičbe u Hrvatskoj.

Stoga, uz puno uvažavanje autorovog stava da javno i demokratski podržava agresora, neka mi je dopušteno suprotstaviti se toj promičbi snagom argumenata, uz obavijest onima koji moje pisanje javno tumače kao želju za novim veleposlaničkim mandatom u Ukrajini: prvo, veleposlanički mandat se ne ponavlja u istoj zemlji, drugo, ja sam dragovoljno napustio MVP i povukao se s 55 godina u mirovinu, treće, povijesni se kotač ne može zavrtjeti unazad, četvrto, zadovoljan sam svojim sadašnjim statusom književnika (treći sam mandat član UO DHK i GO MH), peto, nemam ništa osobno protiv Putina, ali sam dužan kazati istinu: umjesto da postane lider slobode i demokracije, on je postao agresor, šesto, duboko suosjećam s ukrajinskim narodom jer sam ga upoznao.

Kri2m

Ukrajinska Autonomna Republika Krim i Grad Sevastopolj

Krim Rusija

Promičbeno likovanje: Krim kao ruska pokrajina nakon okupacije

III.

Putinovski stavovi L. Torme:

1.
„… Ja tu situaciju, pak, vidim tako da je EU pod pritiskom SAD-a provodio pritisak na ukrajinsku Vladu da se izjasni za postupanje EU, a, pa ne žele da im EU, Angela Merkel i USA propisuju što da rade, kako da rade i kada da rade. Mogu Rusi bez Putina, ali očito ne mogu bez svoje Rusije, što Gojko Borić očito ne može shvatiti”.

Moj komentar:

A) Ukrajinska se Vlada nije pod pritiskom SAD-a priklonila EU. To je učinio ukrajinski narod na Trgu nezavisnosti, gdje se okupio i ondje goloruk stajao pred Janukovičevim (Putinovim) strojnicama i snajperima. Treba vidjeti fotografije stotina poginulih koje su Berkutovci gađali s obližnjih krovova bez milosti, kao glinene golubove. Najmlađa žrtva bio jer mladić od 17 godina. Bez spremnosti na žrtvu i bez tolike prolivene ukrajinske krvi Janukovič ne bi odstupio, jer je imao iza sebe cjelokupnu vojsku, policiju i obavještajnu zajednicu.

Mogao je narediti da se pokolj nastavi bez obzira na broj ubijenih. Međutim, kada je broj ubijenih demonstranata premašio 100 Putin je poslao svoje specijalce i naredio prebacivanje Janukoviča na teritorij Ruske Federacije, kako bi izazvao u Ukrajini ustavno-pravni kaos i dobio casus belli za agresiju.

B) Tormine riječi: „Rusi u Ukrajini i u Rusiji još uvijek su domoljubi, što je Gojku Boriću očito ‘zastarjeli’ svjetonazor” ne mogu shvatiti. Ruska manjina u Ukrajini mora imati ukrajinsko domoljublje, a rusko etničko rodoljublje. Ovdje se manjini daje za pravo da svoje domoljublje prebaci za državu matičnog naroda i time postane remetilački čimbenik u svojoj stvarnoj Domovini. Rusi u Ukrajini dužni su boriti se za Ukrajinu kao svoju Domovinu, a ne protiv nje. Rusija nije njihova Domovina, već država matičnog naroda.

C) Putin je Poglavar RF i lider Rusa u Rusiji, a ne ruske manjine u susjednim zemljama. Ukrajinski Rusi kao manjina imaju svoje zastupnike u ukrajinskom Parlamentu i sređeni status prema Ustavu Ukrajine. Putin je na državnoj razini za ukrajinske Ruse predsjednik strane Države. RF može i smije pomagati svoje sunarodnjake izvan Rusije prema međunarodnim pravnim i političkim normama., a te norme isključuju agresiju, pobunu i zločinidbu.

D) „EU, Angela Merkel i USA” nikome ništa ne propisuju. Mi smo u savezu s ovim zemljama, što je odlučeno na referendumu.

Ubijeni demons Kijev

Kijiv, ožujka 2014. Trg neovisnosti. Pano s fotografijama ubijenih demonstranata (snimio Đuro Vidmarović)

2.
„Gojko Borić Putina vidi kao samodržca koji iza sebe ima golemu većinu Rusa. Ja to vidim drukčije jer ne znam niti jednog samodržca u povijesti koji je iza sebe imao golemu većinu svoga naroda. Biti samodržac podrazumijeva diktaturu, a diktatura podrazumijeva gulage, osude bez suđenja, masovna smaknuća i tome slično. Gdje Gojko Borić to vidi u današnjoj Rusiji? Mora da mu se to priviđa u njegovu euforičnome lobiranju za EU i Amere. No zato vidim Quantanamo i bombardiranje svega i svih koji se ne ‘uklapaju’ po poniznosti u ‘zapadnu demokraciju”.

Moj komentar:

A ) Putin jest samodržac i ima iza sebe većinu naroda, jer tom narodu imponira njegova imperijalna politika. Oni koji se ne slažu bivaju izbačeni iz javnosti, zatvarani i na druge načine ušutkivani.
A. Što je s ubijenim novinarima u Rusiji?

B. Ni Mussolini nije imao gulage, pa je bio diktator. Nije ih imao ni F. Franco.

C. Da, postoje američka bombardiranja i Guantanamo, ali zar je tome krivac ukrajinski narod? To je tema koja ne spada u ovaj kompleks. Neka to Putin rješava s Amerikancima direktno, a ne agresijom i stvaranjem separatističkih Krajina u Ukrajini.

D. Torma pod navodnike stavlja pojam zapadna demokracija, što znači da je pristaša istočne demokracije. Hvala mu na toj demokraciji.

3.

„Gojko Borić zamjera Rusima što ne prihvaćaju, premda je upitno odakle mu taj podatak, da je Sovjetski Savez propao za vijeke vjekova. Ja to ne vidim tako. Naime, zašto bi Rusi šutke prihvatili da je propao Sovjetski Savez, a istovremeno gledali kako se stvara još jedan veći Savez – EU? Koji, usput, Rusima želi nametnuti svoja pravila ponašanja, koja oni možda ne žele i koji je autoritaran kao što je nekada bio SSSR”.

Moj komentar:

A. Torma smatra kako je Sovjetski Savez moguće obnoviti.

B. Torma izjednačuje komunistički SSSR s demokratskom EU i tu nema više prostora za razgovor. Osim za čuđenje.

C. EU ne želi Rusima nameti nikakva pravila. To je neistina. Putin je s EZ, a poglavito s njemačkom Kancelarkom, imao izvanredne gospodarske i političke odnose. Ti su se odnosi promijenili tek nakon što je izvršio agresiju na nezavisnu Ukrajinu i anektirao velik dio njezinog teritorija. Poznata novinarka Anna S. Politovskaja (koja je ubijena pod nerazjašnjenim okolnostima) u svojoj knjizi „Putinska Rusija”, piše: „Putina pozdravlja Zapad. Prije svih, njegov obožavatelj i europski fiškal Berlusconi, pa Blair, Schroeder, Chirac, a nije zakazao ni Bush Mlađi. Na putu u Kremlj Putinu nije stajalo ništa – ni Zapad ni domaća opozicija”[2]

4.
„ … Ja ne vidim nikakvo rusko mahanje sabljom i opasne letove ruskih borbenih zrakoplova jer je to neusporedivo s američkim i NATO-EU bombardiranjem po svijetu pod izlikom da se bori protiv terorizma, a ustvari se ubijaju civili i razaraju zemlje radi nafte i inih drugih interesa zapadne međunarodne korporacijske ‘mafije’. Uostalom, nikada se nije čulo čemu uopće još postoji NATO kada više nema Varšavskog pakta”?

Moj komentar:

A ) Ruski borbeni zrakoplovi učestalo lete daleko izvan granica svoje zemlje i o tome nema zbora. Što to Torma ne vidi njegov je problem.

B ) Torma citira Putinovu promičbenu mašineriju pa američku borbu protiv terorizma proglašava interesom „međunarodne korporacijske ‘mafije”, zabacujući istinu kako je ruska korporacijska mafija dio te mafije.

C ) Tormi smeta NATO-pakt. Nisam niti ja za vojne Saveze, ali u ovome trenutku je evidentno da bi Ukrajina već bila okupirana da nije NATO-pakta, da bi cijela albanska populacija Kosova bila u izbjeglištvu da nije NATO-pakta, da bi Muslimanska država već ratovala u Europi s nakanom osvajanja Vatikana, da nije NATO-pakta, etc. Varšavski pakt je bio vojni savez u kojem je RF imala apsolutnu prevagu, a ostale su države bile sateliti sukladno doktrini o ograničenom suverenitetu. Nestankom imena Varšavski pakt, ništa se nije promijenilo: ostala je RF sa svojim atomskim potencijalom i ekspanzivnom politikom.

cornovil32

Kijiv, ožujak 2014. Hreščatik. Đ. Vidmarović ispred plakata Vjačeslava Čornovila, jednog od utemeljitelja nezavisne Ukrajine i autorovog poznanika. Poginuo u nerazjašnjenim okolnostima. (Snimila Galina Gorodničeva – Luckevič)

5.

Slijedi šešeljevska protuhrvatska usporedba:

„Gojko Borić zamjera Moskvi da priznaje, po njemu, odmetničke narodne republike, a ne vidi nikakvu sličnost između toga i priznavanja bivših dijelova Juge od strane zapada koje su sve postale republike. Ja ne vidim razliku između Juge 90-te i Ukrajine danas. Mi Hrvati više nismo htjeli biti u sastavu Juge, Rusi u Ukrajini više ne žele biti u sastavu Ukrajine i čemu je tu razlika? Ni u čemu, ako stvari mjerimo istim aršinima”.

Moj komentar: Jezivo! Provokativno!

A ) Torma izjednačuje Ukrajinu danas s bivšom Jugoslavijom i time opravdava rusku agresiju.

B ) Torma rusku manjinu u Ukrajini poistovjećuje s hrvatskim narodom u SFRJ.

C ) Ukrajina je nacionalna država ukrajinskog naroda i manjina koje u njoj žive. Jugoslavija je bila višenacionalna i federalna država u kojoj su Republike (Torma ih piše s malim početnim slovom, kako bi ih izjednačio s pokrajinama) dio svoga suvereniteta prenijele na središnju Vladu s ustavnim pravom da na referendumu to prenašanje povuku i konzumiraju u cjelinu nacionalni suverenitet. Hrvatska nije bila pokrajina u SFRJ, već jedna od Država u federalnoj svezi s ostalim Republikama.

Prosvj ukr

Ukrajinka s ikonom Madone s djetetom Isusom kao štitom, ispred kordona Janukovičevih specijalaca

demonst kij

Demonstranti na Trgu neovisnosti ističu izloženi Janukovičevim snajperistima ukrajinski nacionalni stijeg

„Gojko Borić današnju situaciju u Ukrajini vidi i uspoređuje s Miloševićevim napadom i rastakanjem Hrvatske. Ja to ne mogu vidjeti tako jer je postojala Juga, a Milošević je htio sve podrediti Jugi i sebi, pa i Srbima. Gdje je ukrajinski ‘Milošević’? U Kijevu? Što je on? Ukrajinac? Pa zar onda ukrajinski Rusi, slično nama, nemaju pravo da se osamostale ili odcijepe od Ukrajine, kao mi od Juge?”

Moj komentar:
A. Torma uporno izjednačuje Ukrajinu kao nacionalnu državu sa SFRJ koja je bila federacija.

B) Pitanje „gdje je ukrajinski Milošević?” pokazuje zlonamjernost. Ukrajinski je Milošević u Moskvi i zove se Vladimir Vladimirović Putin. U Kijevu je sjedio ukrajinski SejdoBajramović pod imenom Viktor Janukovič.

C) Pitanje „Pa zar onda ukrajinski Rusi, slično nama, nemaju pravo da se osamostale ili odcijepe od Ukrajine, kao mi od Juge?” je vrlo opasno, jer se u njemu nalazi podržavanje separatističkih nastojanja neke manjine. Rusi u Ukrajini su nacionalna manjina. Hrvati u SFRJ nisu bili nacionalna manjina. Po Tormi, isto pravo kao što ga daje ukrajinskim Rusima imali bi viafacti, rumunjski Mađari, slovački Mađari, srbijanski (vojvođanski) Mađari, ukrajinski Mađari, etc. Pripadnici nacionalnih manjina, poglavito njihove etničke elite, ne smiju razmišljati kao što razmišlja hrvatski Mađar LasloTorma. Ponavljam: etničke manjine imaju dužnost domoljublja prema zemlji u kojoj žive, a ne prema zemlji matičnog naroda. To je osnovni postulat u međunarodnom pravu. Kada bi se ozakonilo Tormino razmišljanje nastao bi kaos u međunarodnim odnosima i brzo bi izbio treći svjetski rat.

7.
„Gojko Borić zamjera Moskvi da ‘trubi’ kako se u Kijevu nalaze na vlasti fašisti i vojna hunta. (…)”

Moj komentar:

A) U svojim sam člancima, na temelju osobnog uvida u situaciju, demantirao sam ovu ružnu propagandu. U Ukrajini nema nikakve vojne hunte. Što više, nakon što je njihov Sejdo Bajramović povučen u Rusiju, a potom nastupila ruska vojna agresija, pokazalo se kako je ukrajinska vojska obezglavljena. Janukovič je ili umirovio ili odstranio iz vojske sve više časnike koji su se izjašnjavali kao Ukrajinci i bili državotvorno orijentirani. Govoriti o vojnoj hunti u tim uvjetima je, uz ispriku, ordinarna glupost.

B) Nazivati Vladu u Kijevu fašističkom je maliciozno. Ta je Vlada rezultat demokratskih parlamentarnih i predsjedničkih izbora. Ona je koaliciona i što moram naglasiti – višenacionalna. U njoj je portfelj Ministra financija pripao Amerikanki Nataliji Jarecko (Наталія Яресько, rođena u SAD-u)), Ministarstvo gospodarstva Litvancu Ajivarasu Abramavičijusu (Айварас Абрамавичус, rođen u Litvi), Ministarstvo zdravlja Gruzinu Oleksandru Kvitašviliju(Олександрu Квіташвілі, bivšem Ministru zdravlja Republike Gruzije), izuzetno važno Ministarstvo unutarnjih poslova pripalo jeArmencu Arsenu Avakovu (Арсен Аваков, rođen u Azerbajdžanu kao pripadnik armenske manjine), a u ovom času presudno Ministarstvo vanjskih poslova Ukrajine vodi Rus Pavlo Klimkin (Павло Клімкін, rođenom u Rusiji, školovan u Rusiji). Je li to uopće znao L. Torma?

8.

Vrijeđanje zapadne demokracije. Nemam komentara.

9.
„Gojko Borić vidi u Rusiji autoritativni režim koji za divno čudo podržava golema većina Rusa, a ja u današnjoj Rusiji vidim režim koji ne dopušta upropaštavanje zemlje od strane zapadnih ‘dobročinitelja’ i uvoditelja demokracije. Vidim režim koji je domoljuban i koji ne želi biti potrčkalo Zapada, bilo da je to USA, EU ili NATO. I Zar su režimi u SAD-u ili Njemačkoj manje autoritativni? Zar Obama i Merkel pitaju narod? Dajte, budimo ozbiljni.”

Moj komentar:

A ) Ovo je potpuno neizbalansiran stav. Neozbiljan. U Rusiji je sve ružičasto, a na zapadu sve crno. Doista, tko je ovdje neozbiljan, a tko sovjetofil/rusofil? Svijet se ne može promatrati manihejski.

Anna Politovskaja

Anna Politovskaja

B ) Vrijedi citirati ulomak iz knjige pokojne ruske novinarke Anne Politovskaje,[3]Putinska Rusija”, kako bi našem L. Tormi neke stvari postale jasnije: „… PR obično dobro planira sve detalje, nema tu mjesta spontanosti i improvizaciji. Putin se narodu ukazao na Uskrs, gotovo cijeli mjesec nakon izbora. Rame uz rame s njim, kao na vojnoj paradi, pred početak uskršnje mise u hramu Krista Spasitelja u Moskvi, sagrađenom iz betona na prostoru nekadašnjeg bazena, nevješto su se krstili premijer Fradkov, nova kremalčjska eminencija Dmitrij Medvedev, šef predsjedničke administracije niskog rasta i velike glave. Medvedev se križao dižući ruku na čelo pa je spuštajući sve do genitalija. Usto je, kako je vidio od Predsjednika, patrijarhu tresao ruku kao da je sreo nekog partijskog druga, umjesto da mu je poljubi. Patrijarh se pravio da ništa ne vidi. Kremaljski piarovci su na tu temu očito neobaviješteni. (…) Otkad su KGB-ovci na vlasti, Uskrs je blagdan nad blagdanima. Nešto kao Prvomajska parada prije”[4].

Putinska Rusija

Anna S. Politovskaja: Putinska Rusija – hrvatski prijevod

10.

Torma odbija prihvatiti vjerodostojnost izbora u Ukrajini, jer pripadnici ruske manjine u svojim terorističkim paradržavama nisu glasovali.To je nastavak zloguke teze o pravu manjina na pobunu protiv svoje Domovine.

11.
„Gojko Borić Donjeck i Lugansk vidi kao ‘krajine’ u 90-tima u Hrvatskoj, a ja ih vidim kao Sloveniju i Hrvatsku u 90-tima, Ukrajinu kao Jugu. S čijim očima nije nešto u redu”?

Moj komentar:

A ) Ponavljam: usporedba SFRJ kao federativne države s Ukrajinom kao nacionalnom državom je netočna.

B ) Paradržave u Donjecku i Lugansku su doista vjeran preslik četničkih Krajina u Hrvatskoj 90-tih godina.

C ) L. Torma ima zdrave oči, ali politička mu je orijentacija tipično Putinovska. Stoga je na strani agresora, a ne žrtve. On je svjesno na strani agresora.

12.

„Gojko Borić govori da EU i slobodni svijet ne žele priznati izbore na jugoistoku Ukrajine. Ali o kojemu to slobodnome svijetu govori Gojko Borić? O Iraku, Libiji, Afganistanu… gdje su Ameri uveli ‘demokraciju’ ? Ili o slobodnome svijetu gdje se ne može ništa uraditi, a da to ne dopusti međunarodna novčarsko-korporativna ‘mafija”?

Moj komentar:

A ) L. Torma odriče jednoj nezavisnoj i miroljubivoj zemlji pravo na suverenitet na svome teritoriju. Ukrajinska je Vlada dužna uspostaviti ustavno-pravni poredak na svome cjelokupnome teritoriju.

B ) Zar je Ukrajina kriva zbog situacije u drugim dijelovima svijeta? Ukrajina ničim nije ugrožavala suverenitet i teritorijalni integritet RU/sije. Što više, na njezinom je teritoriju stacionirana ogromna ruska vojno-pomorska baza. Ukoliko Putin nije zadovoljan s politikom SAD-a zašto to ne rješava s tom državom u direktnom srazu? Eno mu Aljaske, pa neka ju pokušava vratiti Rusiji.

C ) Kakve veze ima Ukrajina s Afganistanom i Libijom – osim u glavi ovog Putinovca.

D ) „Novostaraputinska nomenklatura razvila je korupciju do stupnja koji nadmašuje onaj koji smo poznavali za komunista i za Jeljcina, i ta korupcija sada proždire mali i srednji biznis (znači srednji sloj)…” Vidi: Anna S. Politovskaja: Putinska Rusija, Zagreb, 2005., str.118.

E ) „Mogiljevič je na čelu ruske mafije Bratve, kako se ‘slučajno’ zove i ruski plinovod. Unatoč brojnim tjeralicama, danas slobodno živi u Moskvi.Na listi je deset najtraženijih bjegunaca FBI-a, a da je riječ o veoma važnom ‘tipu’, govori podatak da je duboko uvučen u poslove vezane za naftu – crno zlato koje pokreće svjetsku ekonomiju. Mnogi ga smatraju i najopasnijim kriminalcem na svijetu. Na popisu njegovih grijeha Američka federalna agencija navodi trgovinu drogom i nuklearnim materijalom, plaćena ubojstva i međunarodnu prostituciju. Osim umiješanosti u najgori svjetski kriminal, njegova ličnost i djelatnost zabrinjava političare na najvišoj razini zbog utjecaja koji ima na europski energetski sustav.

Kako piše Business Insider, Mogiljevič pod svojom kontrolom ima mrežu plinovoda između Rusije i istočne Europe. John Wood, jedan od viših savjetnika za problem pranja novca u agenciji IPSA International, navodi da je Mogiljevič godinama temeljito planirao ulazak u biznis s europskim plinom.Prema pisanju BusinessInsidera, Mogiljevič je možda i u uskoj sprezi s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, što potvrđuje objavljeni razgovor između visokih ukrajinskih dužnosnika. Jasno je da je preko Firtaša bio u direktnoj vezi s bivšim ukrajinskim predsjednikom Viktorom Janukovičem.

Mogiljevič je 2007. dao intervju BBC-ju u kojem je izjavio da se bavi prodajom žitarica. No, 2008. policija ga je uhitila dok je kao ‘trgovac žitom’ pod pseudonimom Sergej Schneider poslovao s velikom kozmetičkom kompanijom, optuženom za neplaćanje poreza. To je bio samo jedan od skandala s kojima ga se povezivalo. U najopasnijim slučajevima, poput onoga o prodaji obogaćenog urana Češkoj, također je izronilo njegovo ime.No, ono što ga čini opasnim, prema riječima agenta PeteraKowenhovena, jest to što njemu granice ne znače baš ništa.

– To je tip koji je uspio izvući 150 milijuna dolara od investitora u Philadelphiji, a da nikad nije kročio u tu saveznu državu – izjavio je Kowenhoven. Tjednik Village Voice je 1998. objavio da je Mogiljevič, kojega još zovu ‘Don mozak’, vođa Crvene mafije, moćne ruske mafijaške obitelji poznate po brutalnosti. Sa sjedištem u Budimpešti, organizacija se razgranala na New York, Pennsylvaniju, južnu Kaliforniju te čak na Novi Zeland. (Vidi: Antonija Handabaka, NAJGORI KRIMINALAC NA SVIJETU Kum Crvene mafije i bivši državljanin RH kontrolira dopremu ruskog plina u Europu, „Jutarnji list, elektr. izdanje, Zagreb, 3. prosinca 2014.

semojn ju

Semjon Judkovič Mogiljevič (Семён Юдкович Могилевич)

13.
„Gojko Borić drži da je sasvim u redu što Kijev odbacuje ideju da Lugansak i Donjeck imaju neku autonomiju, ne vidjevši da je upravo to autoritativnost, a ne ono što je u Rusiji”.

Moj komentar: Vrijedi li ovakav princip i za druge zemlje?

14.
„Ja ne vidim u Rusiji onu zemlju koja je vrag i koja će početi neki treći svjetski rat, ali zato u nekim noćnim morama vidim da vrag obitava na zapadu i samo čeka povod i zgodan trenutak da ovlada svijetom”.
Moj komentar:

Eto, putinizam bez ostatka. Treba ga staviti u udžbenike za naše diplomate.

15.
„… I da se razumijemo, nisam fan Putina, ni Rusije, ali bogme ni zapada koji je Hrvatsku bacio u dužničko ropstvo i situaciju da izgubi svoju suverenost, …”

Moj komentar:

A ) Nije nas zapad bacio u dužničko ropstvo već nesposobne i veleizdajničke Vlade.

B ) Našem zaduživanju pripomagali su i ruski tajkuni jednako koliko i zapadni. Koliko su ruski tajkuni „humani” pokazuje Crna Gora gdje su pokupovali sve na obali mora i gdje se nakon toga ponašaju kao da su u svojoj koloniji.

IV.

knjiga rus

Napisi kao što je ovaj L. Torme, ne koriste nikome, a štete hrvatsko-ukrajinskim vezama. Ne postoji niti jedan razuman razlog zbog kojega bi Hrvati trebali podržavati agresiju jače države na slabiju. Putin se niti jednim potezom nije pokazao kao prijatelj Hrvatske. Na strani je Srbije. Njegova je vojska nedavno vršila velike manevre zajedno sa srpskom vojskom, kako bi pokazala mogućnosti naglog zrakoplovnog desanta tenkovskim jedinicama.

Manevri su obavljeni u Srijemu, nekoliko metara od hrvatske državne granice. Time je poslana jasna poruka upravo Hrvatskoj. Putin je hladan i proračunat velikoruski samodržac s imperijalnim snovima. Ruski je narod oduvijek slijedio snažne samodržce. Neka nam je država moćna, neka osvaja tuđe zemlje, a to što smo mi siromašni, što smo dobrim dijelom u stanju akutne alkoholiziranosti,manje je važno.

Putin se vješto koristi slabošću zapadne diplomacije, poglavito EU, kako bi proširio granice svoje države. Raskolio je Moldaviju i formirao ondje svoju paradržavuTransdnjistriju, svijet je šutio. Raskolio je Gruziju prvi puta i formirao paradržavu Abhaziju, a zatim u drugoj agresiji okupirao je Južnu Osetiju i pretvorio ju u svoju paradržavu. Svijet je šutio. Svijet se probudio tek sada kada je na red došla velika zemlja Ukrajina. Ali sada se Zapad Putinu suprotstavlja gospodarskim sankcijama. To ga previše ne zabrinjava. Stoga je u polušali rekao stvarnu istinu, kako za dva tjedna može umarširati u Bukurešt i Varšavu.

Dr. sc. Jeleni Jurišić (L. Torme se to ne tiče, jer on ima zdrave naočale), ali i svima koji žele biti podrobnije obaviješteni o ruskoj imperijalnoj politici preporučam knjigu Eve M. Tompson: „Trubaduri Imperije. Ruska literatura i kolonijalizam, Izdavačka kuća Solomije Pavličko „Temelji”, Kijiv, 2008.

Rusija teritorij

Rusija obuhvaća 1/6 planete Zemlje – Putinu još nije dosta.

Putin je dao do znanja kako je raspad SSSR-a bila velika greška. Dakle, on je tu satrapsku tvorevinu doživljavao kao rusku koloniju. Nije bez razloga mirna i neutralna Finska zatražila zaštitu NATO-a, nisu u strahu od ruske invazije baltičke države, pa čak i Poljska. Zračnim snagama provocira čak Novi Zeland i Australiju. Hoće li prijeći Rubikon ne znamo. Ali da je u njega zagazio – to je evidentno.

Đuro Vidmarović/HKV


[1] O političkim stavovima L. Torme vidi: Feral tribune od 25. 8. 2006. Gdje on, između ostalog, piše: „Čitajući broj Feral Tribunea od 18.o.m. definitivno sam se uvjerio da je on najbolji list na hrvatskom tržištu tiskovina, bez obzira što uglavnom stalno nekome smeta od vlasti pa i nevlasti. A ono što je bitno je to, što je list ne samo dobar, već i jedini trenutačno u nas, koji se bavi pravim istraživačkim novinarstvom, u smislu da pronalazi tzv. “osjetljive” teme, istražuje ih i objavljuje ih. (…)”.
[2] Putinska Rusija, str.261.
[3]AnnaPolitovskaja (Анна Степановна Политковская) (New York, 30. kolovoza 1958. – Moskva, 7. listopada, 2006.), borac za ljudska prava i srčani protivnik rata u Čečeniji, novinarka koja je zbog svoga pisanja bila trovana, zastrašivana i, na kraju, u 48. Godini, na rođendan svoga ljutog protivnika Putina, 7. listopada 2006. I ubijena. Dobitnica je svjetske nagrade Amnesty Internationala za novinarstvo u području ljudskih prava.
[4]Anna S. Politovskaja: „Putinska Rusija”, Zagreb, 2005., str. 266.-267.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

MIŠETIĆ: Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić

Objavljeno

na

Objavio

Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić: Je li Tribunal utvrdio da je Franjo Tuđman odgovoran za etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini?

Kažu da je sunčeva svjetlost najbolje dezinfekcijsko sredstvo a električna rasvjeta najučinkovitiji policajac.“

– Louis D. Brandeis, sudac Vrhovnog suda SAD-a, iz njegove knjige, Tuđi novac i kako ga bankari koriste (1914.)

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju („MKSJ“) donio je 29. studenog 2017. godine svoju zadnju presudu u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr. Završetak rada MKSJ-a bio je šokantan iz više razloga, naročito zbog samoubojstva jednog od optuženih u tom predmetu, Slobodana Praljka, koji je samoubojstvo počinio u sudnici tijekom izricanja presude. Šokantno je i ono što se presudom sugerira da je hrvatsko vodstvo – uključujući konkretno hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu („UZP“) u Bosni i Hercegovini. I doista, tužitelj MKSJ-a, Serge Brammertz, nakon izricanja presude konstatirao je da je „Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja.” [1]

Kao što kasnije objašnjavam, Brammertzov zaključak dovodi u zabludu. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće MKSJ-a nije utvrdilo nikakve dokaze u potporu Brammertzovih zaključaka protiv Tuđmana. Tužiteljstvo je u predmetu Gotovina koristilo određene dvosmislene izjave iz sada već poznatih Brijunskih transkripata kao i javne izjave predsjednika Tuđmana iz njegovih govora i drugih nastupa ne bi li dokazao da je Tuđman imao kaznenu namjeru etničkog čišćenja Srba tijekom Operacije Oluja. U predmetu Prlić ne postoje nikakvi Brijunski transkripti. Žalbeno vijeće nije navelo niti jednu Tuđmanovu izjavu koja bi se makar teoretski mogla smatrati dvosmislenom i ukazivati na namjeru „etničkog čišćenja bosanskih Muslimana.“ Isto vrijedi i za ministra Šuška i generala Bobetka. Stoga je zabrinjavajuće što je Brammertz izdao priopćenje za tisak u kojem kao članovima UZP-a imenuje pojedince koji nisu bili strane u postupku, koji nisu imali priliku braniti se ili da ih drugi brane, i koje MKSJ i dalje smatra nevinima.[2]

Jednako je zabrinjavajuće što MKSJ zatvara svoja vrata bez da je ikad utvrdio da je čelništvo Srbije bilo uključeno u UZP u Bosni i Hercegovini. Samo tjedan dana prije presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić, Raspravno vijeće utvrdilo je u slučaju Ratka Mladića da „Dokazi koji su predočeni Raspravnom vijeću ne pokazuju da su Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović, ili Vojislav Šešelj sudjelovali u ostvarenju“ bosansko-srpskog UZP-a u Bosni i Hercegovini.[3] Rezultat toga je neuvjerljivo povijesno nasljeđe koje ostaje nakon MKSJ-a: čelništvo Republike Hrvatske sudjelovalo je u zločinima u Bosni i Hercegovini, ali čelništvo Srbije nije. Nema tih objektivnih pravnih kriterija prema kojima je MKSJ mogao smatrati da dokazi nisu dovoljni za utvrđivanje uloge Srbije u zločinima u Bosni i Hercegovini ali da jesu dovoljni za utvrđivanje uloge Hrvatske u istima. Implikacije protiv Tuđmana očekivano su dolile ulje na vatru i pogoršale već ionako napete odnose između Srba, Hrvata i bosanskih Muslimana.

Svi oni koji su pratili rad MKSJ-a znaju da visoko-profilne presude gotovo uvijek rezultiraju optužbama da je Tribunal ispolitiziran. Kad se osudi netko sa srpske strane, Srbi tvrde da je Tribunal zapravo NATO-ov sud čiji je cilj nepravedna difamacija srpske nacije. Kad se osude pripadnici drugih nacionalnosti, to je zbog toga što Tribunal ima politički cilj unošenja ravnoteže u etnički sastav svojih osuđenika ne bi li se izbjegle optužbe o protu-srpskoj pristranosti. Isto tako, koliko god se one željele praviti da su bolje od „balkanski nacionalista“ na koje gledaju svisoka, razne nevladine organizacije, „organizacije za zaštitu ljudskih prava“ i njihovi saveznici u medijima (uključujući saveznike u medijima u samoj zgradi MKSJ-a) tvrde da su neke od istaknutijih oslobađajućih presuda MKSJ-a (Gotovina, Perišić) bile rezultat političkog uplitanja zapadnjačkih sila. Sve te skupine imaju nešto zajedničko: vrlo malo njih upoznato je sa konkretnim zaključcima MKSJ-a u pojedinačnim predmetima, ako ijedna uopće i jest, a još ih je manje zapravo razmotrilo dokaze ne bi li došli do vlastitih zaključaka o legitimnosti presuda MKSJ-a.

Obzirom na količinu pažnje koja se pridaje presudi Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i implikacijama te presude za nasljeđe predsjednika Tuđmana, ova objava pokušaj je da se objasni pojam udruženog zločinačkog pothvata neupućenim promatračima i da se pokaže da Žalbeno vijeće u predmetu Prlić nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza u potporu Brammertzovih tvrdnji da su hrvatski dužnosnici „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja.“ Ne postoji pravilo koje kaže da se presude MKSJ-a ne mogu preispitivati. Za razliku od toga, svih šestero optuženih u predmetu Prlić imalo je temeljno pravo na javno suđenje. Imali su pravo na pismeno obrazloženje u kojem se objašnjava na čemu se temelje njihove osuđujuće presude. Svrha tih prava jest da se osobi osigura da se postupak ne odvija na koruptivan ili nepravedan način, te da se osigura razumno i pravedno javno suđenje.

  1.         Što je udruženi zločinački pothvat?

Da bi mogli razumjeti zaključke Tribunala o Tuđmanovom navodnom sudjelovanju u UZP-u, potrebno je najprije razumijeti što tužiteljstvo mora dokazati da bi se utvrdila nečija odgovornost za sudjelovanje u UZP-u. Za utvrđivanje UZP-a tužiteljstvo mora dokazati postojanje sljedećih elemenata:

  1.           Množina osoba.Udruženi zločinački pothvat postoji onda kada više osoba sudjeluje u ostvarenju zajedničkog zločinačkog cilja.
  1. Zajednički zločinački cilj („mens rea“). Udruženi zločinački pothvat postoji ako postoji zajednički cilj koji predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog djela predviđenog Statutom. Traženi mens rea (tj. nečija namjera) jest da su sudionici UZP-a, uključujući i optuženu osobu, imali zajedničku namjeru izvršenja kaznenog(ih) djela predviđenih Statutom koja su dio cilja koji treba ostvariti.
  1.           Sudjelovanje optužene osobe u provođenju cilja („actus reus).To obilježje ostvareno je kad je optužena osoba počinila kazneno djelo koje je dio zajedničkog cilja (i predviđeno Statutom) (u pravnom rječniku poznato kao „actus reus“). Alternativno, i bez počinjenja namjeravanog kaznenog djela u svojstvu glavnog počinitelja, postupci optuženika mogu ostvariti to obilježje ako uključuju pribavljanje ili pružanje pomoći u izvršenju kaznenog djela koje je dio zajedničkog cilja. Doprinos optuženika UZP-u ne mora, u pravnom smislu, biti nužan odnosno bitan, ali mora barem biti značajan doprinos kaznenim djelima za koja je optuženiku utvrđena odgovornost.[4]

Ukratko, da bi tužiteljstvo dokazalo da su Tuđman, Šušak, i Bobetko bili članovi UZP-a, moralo je dokazati da su (1) djelovali zajedno ili s većim brojem ljudi, (2) s namjerom počinjenja kaznenog djela predviđenog Statutom MKSJ-a (kaznena djela koja se eufemistički nazivaju „etničko čišćenje“), te da su (3) zapravo i počinili kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili pomogli drugima u počinjenju takvog kaznenog djela. Svi ti elementi moraju biti prisutni da bi tužiteljstvo moglo dokazati sudjelovanje hrvatskih dužnosnika u UZP-u.

Nažalost, pri razmatranju navodnog postojanja UZP-a u predmetu Prlić, Tribunal je uveo novi pojam: tzv. „Krajnji cilj UZP-a“. Nisam mogao naći niti jedan drugi predmet MKSJ-a u kojem se spominje „Krajnji cilj“ UZP-a. Umjesto toga, nadležnost MKSJ-a za UZP dosad je uvijek bila usmjerena na utvrđivanje gore navedene točke 2, odnosno „zajedničkog zločinačkog cilja“ (skraćeno „ZZC“). Zabune u javnosti rezultat su MKSJ-ovog uvođenja ovog novog pojma „Krajnji cilj“ pri čemu su mnogi pretpostavili da je dokaz o Tuđmanovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) dovoljan za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u. To nije tako.

Činjenica da je MKSJ u predmetu Prlić istaknuo razliku između „Krajnjeg cilja“ i „zajedničkog zločinačkog cilja“ vrlo je važna. Za dokazivanje „zajedničkog zločinačkog cilja“ bilo je potrebno dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko namjeravali počiniti etničko čišćenje. Za dokazivanje činjenice da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili „Krajnji cilj“ UZP-a nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti etničko čišćenje. Štoviše, nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti bilo kakvo kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a. Kao rezultat toga, i Raspravno i Žalbeno vijeće utrošilo je strahovito puno vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovom „Krajnjem cilju“, odnosno njegovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu i Hercegovinu (što nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga nije dovoljno za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u), ali su zato utrošili jako malo vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovoj navodnoj namjeri da sudjeluje u zajedničkom zločinačkom cilju, odnosno njegovoj navodnoj namjeri počinjenja etničkog čišćenja stanovništva bosanskih Muslimana.

Sljedeća analogija pokazuje o čemu se ovdje radi. Recimo da skupina od deset ljudi živi u kući na malom zemljištu. Oni odluče da trebaju proširiti svoje zemljište i željeli bi pribaviti dio zemlje od svog susjeda (tzv. „Krajnji cilj“). U ovom trenutku, Krajnji cilj može se ostvariti zakonito ili nezakonito. Sad pretpostavimo da sedam od tih deset ljudi („množina osoba“) otiđe na susjedovu zemlju s namjerom da ga nasilno istjera sa zemljišta da bi ga pribavili za sebe („zajednički zločinački cilj“, ili „mens rea“), te zapravo i počine nasilje da bi istjerali susjeda („actus reus“). Tužiteljstvo bi u takvom scenariju moglo dokazati da je sedam od tih deset ljudi koji su dijelili „Krajnji cilj“ bilo uključeno u UZP.

Ali što s preostalih troje ljudi koji su dijelili Krajnji cilj ali nisu otišli na susjedovo zemljište? Tužiteljstvo bi moralo dokazati, van svake razumne sumnje, da su (1) se udružili sa ostalom sedmoricom („množina osoba“), (2) da su namjeravali nasilno istjerati susjede sa zemljišta kako bi ga pribavili za sebe te da su stoga dijelili zajednički zločinački cilj, te (3) da su sudjelovali u počinjenju nasilja bilo izravno ili pružanjem pomoći onima koji su činili ta nasilna djela („actus reus“).

Tuđman, Šušak i Bobetko su u predmetu Prlić poput ovih troje u gore spomenutoj analogiji koji su ostali kod kuće. Ako je Tužiteljstvo htjelo dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja“ tada je trebalo napraviti daleko više nego dokazati da je Tuđman namjeravao podijeliti Bosnu („Krajnji cilj“, tj. pribaviti susjedovo zemljište). Trebalo je van svake razumne sumnje dokazati da su namjeravali pribaviti susjedovo zemljište provođenjem etničkog čišćenja te da su doista počinili etničko čišćenje ili pomogli drugima u počinjenju istoga.

Niže slijedi razmatranje procjene Žalbenog vijeća da li je Tužiteljstvo dokazalo svako od tih obilježja u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Želim naglasiti da je ova objava razmatranje zaključaka MKSJ-a samo u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Ovo nije procjena zaključaka Tribunala vezano za šestoricu optuženih u tom predmetu, za što bi mi trebalo daleko više vremena. Za potrebe analize u ovoj objavi početi ćemo od zaključka Tribunala da je van svake razumne sumnje dokazalo da su šestorica optuženika u ovom predmetu tvorila „množinu osoba“ s ciljem počinjenja kaznenih djela u sklopu UZP-a. Stoga je pitanje za Tribunal bilo da li su se Tuđman, Šušak i Bobetko pridružili toj navodnoj množini osoba na način da su (1) dijelili zajednički zločinački cilj („mens rea“) etničkog čišćenja bosanskih Muslimana, te da su (2) počinili djela etničkog čišćenja ili pomogli drugima u počinjenju djela etničkog čišćenja („actus reus“).

  1. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja

Žalbeno vijeće u svojoj presudi navodi da je „Krajnji cilj“ UZP-a bio „stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te (2) da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom“.[5] Žalbeno vijeće zatim posvećuje 62 stranice svoje presude potvrđivanju da je Tuđman imao tu namjeru. Ali takav „Krajnji cilj“ nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga ne može biti osnova za utvrđenje da je Tuđman bio sudionik UZP-a. Jedino što je Tribunal utvrdio jest da je Tuđman namjeravao pribaviti za sebe susjedovo zemljište. Za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti kao člana UZP-a bilo je potrebno dokazati da je Tuđman namjeravao ostvariti svoje političke ciljeve etničkim čišćenjem (tj. zajednički zločinački cilj). Žalbeno vijeće naglašava tu razliku.[6] Čak i da je Tuđman imao navodan cilj ujedinjenja Herceg-Bosne s Hrvatskom, to ne znači nužno da je to mogao ostvariti jedino etničkim čišćenjem.[7]

Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključak Raspravnog vijeća da Zajednički zločinački cilj potreban za utvrđivanje odgovornosti za UZP nije bila navodna želja za podjelu Bosne, već želja za „dominacijom Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.“[8] Prema Žalbenom vijeću, Raspravno vijeće utvrdilo je da je taj zajednički zločinački cilj „počeo postojati tek sredinom siječnja 1993. godine, zbog nedostatka dokaza kojima bi se utvrdilo njegovo postojanje prije tog vremena.“[9] Vijeće je stoga zaključilo da je Udruženi zločinački pothvat počeo postojati sredinom siječnja 1993. obzirom da Zajednički zločinački cilj nije postojao prije tog vremena.[10] Također je utvrdilo da je UZP iz sredine siječnja 1993. stvoren s ciljem provođenja prethodnog Krajnjeg cilja koji je formiran ranije.[11]

Da li je Tuđman stoga dijelio Zajednički zločinački cilj etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva? Dok Žalbeno vijeće posvećuje 62 stranice razmatranju Tuđmanove želje da podijeli Bosnu, daleko je premalo prostora dodijelilo bilo kakvoj analizi daleko važnijeg pitanja Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje. Što su „Brijunski transkripti“ ovog predmeta? Žalbeno vijeće ne navodi ništa takvo.

Žalbeno vijeće prvo objašnjava kako je Raspravno vijeće „zaključilo da su već u prosincu 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, među kojima i Boban, i čelnici Hrvatske, među kojima i Franjo Tuđman, ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja UZP-a neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni.“[12] Međutim, ovakav zaključak Raspravnog vijeća temelji se na njegovom tumačenju Dokaznog predmeta P00089 (Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. godine) te Dokaznog predmeta P00021 (knjige bosanskog Hrvata Ante Valente,).[13] Žalbeno vijeće razmotrilo je Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika i zaključilo, „Relevantni dijelovi Transkripta zapisnika sa sastanka Predsjednika promatrani u cijelosti ne odražavaju jasan konsenzus o političkom cilju koji bi kao svoju logičnu posljedicu imao etničko čišćenje.“[14] Što se tiče knjige g. Valente, Žalbeno vijeće zaključilo je da iako se u knjizi poziva na premještanje Muslimana u središnju Bosnu, „njegova knjiga ne podupire širu pretpostavku da su članovi UZP-a dijelili to uvjerenje u prosincu 1991.“[15]

Prema tome, dokaz na koji se Raspravno vijeće oslanjalo u svojoj presudi prema Žalbenom vijeću ne podupire zaključak da je Tuđman, ili bilo tko drugi, namjeravao počiniti etničko čišćenje počevši od prosinca 1991. godine.

Unatoč tomu, Žalbeno vijeće pokušava rehabilitirati zaključak Raspravnog vijeća o Tuđmanovoj namjeri etničkog čišćenja tvrdnjom da je Raspravno vijeće donijelo „zaključke u drugim točkama“ svoje presude koji podupiru takav zaključak:

Raspravno vijeće donijelo je brojne zaključke u drugim točkama koji pokazuju da je čelništvo HZ(R) HB-a zajedno s Tuđmanom usvojilo namjeru da promijeni nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju HZ(R) HB-u – dakle, da etnički očisti teritorij koji se smatrao hrvatskim od Muslimana – prije početka postojanja UZP-a sredinom siječnja 1993. godine. Petković te zaključke nije osporavao u ovoj pod-osnovi žalbe. Bilo kako bilo, Žalbeno vijeće napominje kako je Raspravno vijeće izričito utvrdilo da je ZZC nastao tek sredinom siječnja 1993. zbog nedostatka dokaza u potporu zaključka da je isti postojao prije tog vremena. Žalbeno vijeće stoga je konstatiralo da Petković nije uspio pokazati da bi nejasnoće u dokaznoj osnovi koju je iznijelo Raspravno vijeće mogle imati ikakvog utjecaja na njegovu osuđujuću presudu.[16]

Međutim, Žalbeno vijeće nije navelo nikakve konkretne „zaključke u drugim točkama“ presude Raspravnog vijeća gdje je Raspravno vijeće pokazalo kaznenu namjeru Tuđmana, Šuška i Bobetka. Kao „zaključke u drugim točkama“ gdje je Raspravno vijeće pokazalo Tuđmanovu kaznenu namjeru Žalbeno vijeće navodi točke 9-24, 44 i 1232 presude Raspravnog vijeća.[17] Međutim, u tim se točkama presude Raspravnog vijeća ne navode nikakve dokazi Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje:

  • U točkama 9-24 presude Raspravno vijeće razmatra Tuđmanovu želju da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) a ne njegovu navodnu želju počinjenja etničkog čišćenja („zajednički zločinački cilj“).
  • Točka 44 presude Raspravnog vijeća ne sadrži nikakav dokaz da su hrvatski dužnosnici namjeravali počiniti etničko čišćenje. Umjesto toga, kaže sljedeće:

„Dokazi pokazuju da su, od sredine siječnja 1993., rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, koje su prema Vance-Owenovom planu trebale pripasti bosanskim Hrvatima, te, prema njegovom tumačenju rukovodstva HVO-a, da eliminiraju svaki otpor Muslimana u tim provincijama i izvrše „etničko čišćenje“ Muslimana kako bi one postale većinski ili gotovo isključivo hrvatske.“[18]

Prema tome, Raspravno vijeće zaključilo je da su čelnici HVO-a bili ti koji su namjeravali počiniti etničko čišćenje bez ikakvog izričitog zaključka da su hrvatski čelnici dijelili tu istu namjeru. Nadalje, u točci 44 presude Raspravnog vijeća ne navodi se nikakav dokaz koji bi podupirao takav zaključak protiv hrvatskih dužnosnika.[19]

  • I na kraju, Tuđman, Šušak i Bobetko se uopće ne spominju u točci 1232 presude Raspravnog vijeća te stoga zaključci izneseni u toj točci ne mogu služiti kao potpora tvrdnji Žalbenog vijeća da je Raspravno vijeće iznijelo „zaključke u drugim točkama“ u potporu svog zaključka da su oni dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja.[20]

Prema tome, zaključivši da se Raspravno vijeće pogrešno oslanjalo na Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. i na knjigu g. Valente kao dokaz Tuđmanove namjere počinjenja etničkog čišćenja, Žalbeno vijeće ne može navesti nikakve druge dokaze uvedene u zapisnik koji bi mogli poduprijeti takav zaključak. Isto se odnosi i na ministra Šuška i generala Bobetka. Ne postoje nikakvi „Brijunski transkripti“ ili sličan dokaz koji bi sugerirao da su hrvatski dužnosnici namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane. Bez dokaza o njihovoj kaznenoj namjeri za počinjenje etničkog čišćenja, predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko bili bi oslobođeni bilo kakvih optužbi da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu.

III.       Ni Raspravno vijeće niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo da su Tuđman, Šušak i Bobetko sudjelovali u etničkom čišćenju (ne postoji Actus Reus)

Za treći element sudjelovanja u UZP-u potrebno je dokazati da je optuženik počinio kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili da je pomogao drugima u počinjenju takvog kaznenog djela („actus reus“ UZP-a). Nije dovoljno da namjeravate počiniti kazneno djelo. Morate zapravo i napraviti nešto da počinite kazneno djelo ili da pomognete drugima u istome. Koja su onda kaznena djela počinili Tuđman, Šušak i Bobetko u svrhu promicanja navodnog cilja etničkog čišćenja bosanskih Muslimana?

Raspravno vijeće nije iznijelo nikakve zaključke kojima bi pokazalo da su Tuđman, Šušak i Bobetko počinili takva kaznena djela. U izostanku takvih zaključaka, te se hrvatske dužnosnike ne bi moglo smatrati odgovornima za sudjelovanje u UZP-u. Tijekom žalbenog postupka u predmetu Prlić, Tužiteljstvo nije moglo ukazati ni na jedan takav zaključak u presudi Raspravnog vijeća. Shodno tomu, Tužiteljstvo je pokušalo popuniti tu rupu u obrazloženju Raspravnog vijeća o Tuđmanu, Šušku i Bobetku tvrdnjom da je Raspravno vijeće „razumno zaključilo da je Tuđman bio član UZP-a“[21] unatoč tomu što nije donijelo nikakve konkretne zaključke da je Tuđman (ili Šušak, ili Bobetko) počinio ikakva kaznena djela etničkog čišćenja. Sa stajališta Tužiteljstva, dokazi uvedeni u spis podupiru zaključak da su hrvatski dužnosnici pomogli počinjenju etničkog čišćenja između ostalog opskrbljivanjem HVO-a oružjem.[22] Iako je Žalbeno vijeće uzelo u obzir stajalište Tužiteljstva, ono u svojoj presudi nigdje ne navodi da se slaže s argumentima Tužiteljstva. Štoviše, dva suca Žalbenog vijeća u predmetu Prlić (Agius i Meron) također su bili suci u predmetu Momčila Perišića te su glasali za poništavanje osuđujuće presude Perišiću upravo iz razloga što snabdijevanje oružjem – bez dokaza o konkretnoj namjeri za počinjenje zločina – nije dovoljno za utvrđivanje kaznene odgovornosti.

Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće, stoga, nije ustanovilo da su predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko počinili (ili pomogli drugima da počine) bilo kakva kaznena djela te stoga ne bi niti mogli biti odgovorni za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu. Žalbeno vijeće to je potvrdilo u svojoj ranijoj Odluci od 19. srpnja 2016: „Raspravno vijeće nije donijelo nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u te ih nije proglasilo krivima ni za kakvo kazneno djelo“.[23]

  1. Žalbeno vijeće nije razmatralo odgovornost hrvatskih dužnosnika

Nemogućnost Tribunala da navede dokaze koji utvrđuju mens rea actus reus potrebne za utvrđivanje odgovornosti za UZP u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka, pokazuje da ova tri hrvatska dužnosnika nisu bila odgovorna za kaznena djela etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Obzirom na velik interes javnosti za tvrdnju Tužiteljstva da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a, Žalbeno vijeće trebalo je konačno razriješiti to pitanje. Ono to nije učinilo.

Suočeno s izričitim zahtjevom žalitelja da razriješi pitanje sudjelovanja hrvatskih dužnosnika u UZP-u, Žalbeno vijeće presudilo je da žalitelji „nisu pokazali kako bi ikakva navodna greška glede sudjelovanja Tuđmana, Šuška i Bobetka u UZP-u utjecala na zaključak da“[24] su žalitelji sudjelovali u UZP-u. Nadalje, „Žalbeno vijeće podsjeća da nije potrebno, u pravnom smislu, da raspravno vijeće donosi zaseban zaključak o namjeri svakog pojedinog člana UZP-a,“ a Raspravno vijeće „nije bilo dužno razmatrati pojedinačna djela ili u detalje ispitati namjeru svakog pojedinog člana UZP-a koji nije optuženik u ovom predmetu.“[25] Posljedično tomu, Žalbeno vijeće odlučilo je da je pitanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka (ili izostanak njihove odgovornosti) za UZP irelevantno za žalbu šestorice optuženika te da ga Žalbeno vijeće stoga ne treba razmatrati.

Šteta je što je Žalbeno vijeće odlučilo ne riješiti ta važna pitanja. Žalbeno vijeće trebalo je ili naglasiti da hrvatski dužnosnici nisu bili stranka u ovom predmetu te ih se stoga nije moglo niti imenovati članovima UZP-a, ili je trebalo obrazložiti na čemu se temelji njihova odgovornost za UZP. Umjesto toga, Žalbeno vijeće odabralo je najgoru moguću opciju: odbilo je razmotriti to pitanje čime je tvrdnja da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a ostala takva kakva je iako Tribunal (prema riječima samog Žalbenog vijeća) nije donio „nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u“, tj. Tribunal nije donio potrebne zaključke vezano za mens rea actus reus da bi utvrdio njihovu odgovornost.

Odluka Žalbenog vijeća da ne razmotri to pitanje još je više zabrinjavajuća u svijetlu činjenice da je Žalbeno vijeće itekako svjesno da niti jedan dužnosnik Republike Srbije nije od strane MKSJ-a proglašen sudionikom u brojnim bosansko-srpskim UZP-ovima za koje su Ratko Mladić i Radovan Karadžić (među mnogim drugima) osuđeni. Što su Tuđman, Šušak i Bobetko napravili u Bosni a Slobodan Milošević nije? Ako je utvrđivanje da je HVO imao namjeru osnovati Herceg-Bosnu bilo dovoljno za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti u sklopu UZP-a za zločine koje je HVO počinio protiv bosanskih Muslimana, zašto MKSJ nije mogao utvrditi da je Milošević bio član UZP-a zbog toga što je naoružavao bosanske Srbe s namjerom osnivanja Republike Srpske, znajući da su bosanski Srbi činili zločine?

MKSJ je imao nebrojeno mnogo prilika da utvrdi da je Milošević bio član UZP-a u Bosni. Tužiteljstvo ga je imenovalo članom UZP-a u optužnicama protiv Mladića, Karadžića, Momčila Krajišnika, i drugih. U svakom od tih predmeta Raspravno vijeće odbilo je utvrditi da je Milošević ili bilo koji drugi dužnosnik Republike Srbije bio član UZP-a. U predmetu Jovice Stanišića, koji je bio izričito optužen za sudjelovanje u UZP-u sa Slobodanom Miloševićem s ciljem počinjenja zločina u Hrvatskoj i Bosni, Raspravno vijeće uložilo je maksimalne napore da u svojoj presudi izbjegne razmatranje pitanja da li je čelništvo Srbije (uključujući točno Miloševića) bilo uključeno u UZP.[26] U predmetu Momčila Perišića, bivšeg srpskog generala koji je bio načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, Tužiteljstvo ga je optužilo za suučesništvo u zločinima bosanskih Srba zbog opskrbljivanja bosanskih Srba oružjem iz Srbije. Međutim, Tužiteljstvo u optužnici nije optužilo Perišića (ili bilo kojeg drugog srpskog dužnosnika) da je bio član udruženog zločinačkog pothvata s bosanskim Srbima.

Pitanje dvostrukih mjerila MKSJ-a stoga je legitimno pitanje. Kakvi god su pravni standardi bili primijenjeni na Srbiju, isti su trebali biti primijenjeni i na Hrvatsku. Međutim, kao što je gore navedeno, MKSJ nije donio konkretne zaključke da su hrvatski dužnosnici bili sudionici UZP-a. Nažalost, Žalbeno vijeće odlučilo je ne izreći jasno da dokazi ne pokazuju postojanje obilježja actus reus mens rea potrebnih za utvrđivanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka za UZP. Rezultati propusta Žalbenog vijeća da to učini su očekivani: zaprepaštenost u Hrvatskoj, pogrešan osjećaj opravdanosti u Srbiji jer „mi nismo bili uključeni u zločine u Bosni ali Hrvatska jest“, te kombinacija jednog i drugog u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, dio nasljeđa MKSJ-a jest također i to da novinari, vlade, žrtve i javnost u cjelini rijetko čitaju presude MKSJ-a i dokaze na kojima se te presude temelje. Umjesto toga, dojmovi o presudama MKSJ-a nastaju u minutama ili satima nakon izricanja presuda, često na temelju sažetaka presuda ili priopćenja za tisak od strane Tužiteljstva. Ali, sve presude su javno dostupne. Većina dokaza u predmetima MKSJ-a javno je dostupna na internetskim stranicama MKSJ-a.

Javnost ima pravo – možda i dužnost – ispitati presude i dokaze. Pod sunčevim svjetlom presuda u predmetu Prlić pokazuje da ne postoje uvjerljivi dokazi da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili odgovorni za zločine počinjene u sklopu udruženog zločinačkog pothvata.

A Tribunal nije donio potrebne izričite zaključke da jesu.

Luka Mišetić

[1] Izjava Tužiteljstva povodom presude u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr., 29. studenog 2017., dostupno na sljedećoj adresi: http://www.icty.org/bcs/press/izjava-tu%C5%BEila%C5%A1tva-povodom-presude-u-predmetu-tu%C5%BEilac-protiv-jadranka-prli%C4%87a-i-drugih
[2] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[3] Tužitelj protiv Ratka MladićaPresuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, str. 2090, fusnota 15357
[4] Tužitelj protiv Ante Gotovine, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak II, točka 1953.
[5] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 592.
[6] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 836.
[7] Npr. prema Washingtonskom sporazumu iz 1994. Republika Hrvatska i Federacija Bosne i Hercegovine (što je uključivalo i muslimanski i hrvatski dio Bosne) pristali su na ulazak u konfederaciju. Nadalje, u predmetu Perišić je MKSJ zaključio da to što je Srbija dostavljala oružje bosanskim Srbima s ciljem promicanja političkih ciljeva bosanskih Srba ne znači da je sudjelovala u etničkom čišćenju.
[8] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 828.
[9] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[10] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[11] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[12] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[13] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, točka 43.
[14] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[15] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[16] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[17] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842, fusnota 2674.
[18] Naglasak dodan.
[19] U točci 783. svoje presude Žalbeno vijeće također navodi da je Raspravno vijeće iznijelo zaključak u točci 44. svoje presude da su „rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, i da ‘etnički očiste’ Muslimane kako bi one postale ‘većinski ili gotovo isključivo hrvatske’.“ Međutim, kao što je gore spomenuto, u točci 44. presude Raspravnog vijeća ne spominje se nikakav takav zaključak u odnosu na namjeru „hrvatskih dužnosnika.“ Za razliku od toga, Raspravno vijeće zaključilo je da su rukovodioci HVO-a i „hrvatski dužnosnici“ htjeli uspostaviti kontrolu nad određenim provincijama, te da su rukovodioci HVO-a protumačili da je za ostvarenje tog cilja potrebno etničko čišćenje Muslimana.
[20] Žalbeno vijeće možda se namjeravalo referirati na točku 1231 presude Raspravnog vijeća (u kojoj se doista i spominju Tuđman, Šušak i Bobetko) pa su pogrešno naveli točku 1232. Međutim, čak i da je tako, čitanje točke 1231 pokazuje da Raspravno vijeće nije navelo nikakve dokaze u potporu zaključka da su Tuđman, Šušak ili Bobetko namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane.
[21] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Transkript sa suđenja (21. ožujka 2017.), str. 350, redovi 23-24.
[22] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1750, fusnota 5775.
[23] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[24] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1911.
[25] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1751.
[26] Tužitelj protiv Jovice Stanišića, Presuda Žalbenog vijeća, na stranicama 11-42.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Pero Kovačević: Milošević nije definiran kao član udruženog zločinačkog pothvata, a Tuđman jest

Objavljeno

na

Objavio

Analitički pogled na presudu Ratku Mladiću

Manje-više svi ćemo se složiti da prvostupanjska presuda Ratku Mladiću (doživotna kazna zatvora) nije iznenađujuća ni za koga. Dapače svaka druga presuda bi bila totalna blamaža Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

Presuda obuhvaća zločine i incidente koji su već ranije bili pravomoćno presuđeni u predmetima bosanskim Srbima Zdravku Tolimiru, Ljubiši Beari, Radislavu Krstiću, Vujadinu Popoviću, Dragi Nikoliću i prvostupanjskoj presudi Radovanu Karadžiću.

Također nije iznenađenje što je genocid utvrđen samo za Srebrenicu, a ne i za druge lokalitete, jer je tako utvrđeno i u navedenim ranijim presudama. Sad dolazimo do dviju okolnosti u presudi, koje su meni izuzetno zanimljive i blago rečeno vrlo neobične i vrlo neugodne za Hrvatsku.

Prva okolnost Slobodan Milošević i najviši dužnosnici Srbije odnosno Jugoslavije i vojni vrh iz tog vremena nisu definirani članovima udruženog zločinačkog pothvata. Ako to usporedimo s prvostupanjskom presudom u slučaju Prlić, Praljak, Petković i drugi (svi su proglašeni krivima, a Prlić je kao prvooptuženi osuđen na 25 godina zatvora) u kojoj su Franjo Tuđman, Gojko Šušak i ostali predstavnici tadašnje hrvatske vlasti postulirani kao članovi udruženog zločinačkog pothvata, smatram da je to vrlo problematično i da dovodi Hrvatsku i pripadnike vlasti u prilično nezavidan položaj.

Druga okolnost se ne tiče same presude, ali mi se čini vrlo značajna. To je činjenica da se sukob Muslimana i Srba od svibnja 1992. nadalje u BiH ne smatra međunarodnim nego isključivo internim sukobom, stoga Mladić nije bio ni optužen niti osuđen za teška kršenja i povrede Ženevskih konvencija.

Ako to usporedim s predmetima u kojima su Hrvati iz BiH bili ili osuđeni ili okrivljenici, to je također vrlo neobično jer je međunarodni karakter sukoba Hrvata i Muslimana definiran u svim predmetima u kojima su donesene osuđujuće presude.

Kada sve to usporedite, proistječe da Beograd (koji je bio mozag)nije imao nikakvog utjecaja na sve što se događalo u BiH za razliku od Zagreba koji se po presudama i Tihomiru Blaškiću i Dariju Kordiću te Prliću i drugima dovodi u tijesnu vezu s ratnim događanjima u BiH.

Sve to skupa dosta je problematično i velika zamka Hrvatskoj i daleko je od uvjetno kazano određene izbalansirane istine u mjeri u kojoj istina uopće može biti rezultat rada nekog suda.

Pero Kovačević / Kamenjar.com

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 21 godina shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari