Pratite nas

BiH

Hrvatsko biračko tijelo lakše prašta nesposobnost nego nepoštenje

Objavljeno

na

Nije trebalo biti veliki prorok da bi se nakon prošlotjedne tiskovne konferencije Slavka Linića na kojoj je, narodski rečeno, prijetio praznom puškom, zaključilo daje politički definitivno “zglajzao” .

Predsjedništvo partije je zatražilo da ga se izbaci, a bilo bi doista veliko iznenađenje da Glavni odbor SDPa u subotu odluči drugačije. Unutarstranački potres kojije nastao oko Linića vjerojatno posljednja prilika Milanoviću da napravi ozbiljnije kadrovske rezove i presloži ekipu, kojoj u ovakvom sastavu i formaciji sve izglednije prijeti poraz na parlamentarnim izborima.

Milanovic-U Hrvatskoj će stvari doista krenuti nabolje tek onda kada za ishod izbora bude odlučujuće to što je jedna stranka pobijedila, a ne to što se druga sasula i izgubila. Tj. kada jednom konačno neka opcija dobije izbore zato što je ponuđenim programom, kadrovima, organizacijom, vizijom zaslužila izbornu pobjednu. Do sada se imao dojam kako je do smjene vlasti dolazilo ne zato jer bi se oporba pokazala kao bolja, već zato jer su se oni vladajući pokazivali kao gori. Tako se sasuo posttuđmanovski HDZ, tako je uglavnom razočaravajuća Trećesiječanjska koalicija sama sebi izgubila izbore, tako je sanaderovski HDZ, šefovim neobjašnjenim odlaskom izvršio politčki harakiri i doveo Kukuriku koaliciju na vlast. Kukuriku koalicija, dakle, nije zasluženo dobila vlast, već ju je HDZ zasluženo izgubio. Temeljni problem vlasti SDPa i partnera je što su programski, a naročito kadrovski, nespremni dočekali vlast, za koju su barem dvije godine znali da ih čeka. Kadrovski deficit, dodatno je izražen nakon čistke starih kuka u SDPu, pa se npr. umjesto respektabilnog Mate Arlovića dobije novi pravni guru Peđa Grbin. Ministarska mjesta su se dijelila lokalnim političkim juniorima, bez dana radnog staža izvan politike, zbog partijske odanosti, a onome koji je u oporbi najviše bučao po Saboru se kao nagrada dadne ministarstvo znanosti i obrazovanja, a po istom kriteriju se moglo i bilo koje drugo.

Hrvatsko biračko tijelo lakše prašta nesposobnost nego nepoštenje ili barem ono što percipira kao takvo. Kukurikavci su do bili iz bore jer su uvjerili javnost da će biti  bolji, pošteniji i odgovorniji nego prethodnici.

Nakon pola mandata malo je od toga ostvareno. Vlada se pokazala nesposobnom izvući zemlju iz ekonomske i društvene krize, ali čak ni to ne mora biti presudno za poraz na sljedećim izborima. Za SDP se fatalnim pokazuje gubitak aura poštene stranke, koja pravi red u državi i poštuje ga. Premijer Milanović je uvjeravao javnost da ima visoko postavljenu ljestvicu, ispod koje se našla pa odletjela Mirela Holy zbog, iz današje perspektive gledan benignog korištenja ministarske pozicije za pogodovanje pri zaposlenju. Koliko god ne imali rezultata, da su ljestvicu držali na toj visokoj .razini SDPovci je mogao teoretski računati na drugi mandat.

Danas su izbušeni upravo na tome što su nekada isturali kao glavno oružje. U zadnje vrijeme na tapetu javnosti su zbog niza afera dvojica ministara, Rajko Ostojić i Željko Jovanović. Zdravstveni sustav je pred kolapsom. Neracionalne odluke poput smanjenja izdvajanja za zdravstvo, da bi se nakon što se vidjelo da gospodarstvu to ne koristi, a da otvara fatalnu rupu u zdravstvenom proračunu, vratilo na staro; kao i revolucionarni smjenski rad, pokazatelji su nedostatka bilo kakvog strateškog promišljanja tog važnog sustava. No zadnja afera oko utroška 37 milijuna kuna za nabavu nepotrebnih ECMO uređaja kojih sada imamo tri puta više po glavi stanovnika nego Njemačka, pa danas uglavnom neraspakirani skupljaju prašinu u kutovima bolnica koje nemaju ni za zavoja, čini se kao kap kojaje prelila čašu. Hrvatska udruga bolničkih liječnika otvoreno proziva ministra i postavlja pitanje u čijem je interesu kupovina trostruko više uređaja od potrebnog. Preko koga je išao taj posao i ima li elemenata za sumnju kako je netko na državni račun naručivao nepotrebne krave da bi se on domogao nekoliko odrezaka?

Rajko Ostojić je lani bio žrtva promašene partijske igre oko kandidature za zagrebačkog gradonačelnika, gdje je prekršeno demokratsko načelo delegiranja odozdo i umjesto kandidata baze Bernardića za kojeg su partijski veleumni analitičari procijenili da gubi protiv Bandića, gurnuli u vatru ministra Ostojića koji je onda prošao još gore. Ostojić politički tone i u unutarstranačkim obračunima se snažno svrstao uz Linića s kojim se, kako prenose mediji uz paparazzo fotografije, kao s ljubavnicom tajno sastaje po Gorskom Kotaru planirajući rušenje Milanovića. Vjerojatno će nakon pospremanja Linića Vlada spasti samo na jednog Ostojića.

Za razliku od ministra zdravlja, ministar znanosti Jovanović je, svjestan da visi o tankom koncu, morao pokazati dodatnu budnost i iscipelariti Linića čak i više nego Maras kako bi šefu pokazao da je na pravoj liniji. Nakon što je nepotrebno izazvao brojne ideološke bitke koje je redom gubio, od zdravstvenog odgoja pa nadalje, bučni poštenjačina Jovanović se do kraja razgolitio kad se otkrilo da je u vrijeme dok zbog njegove odluke nakon isteka ugovora na ulici završavaju znastveni novaci koji su u roku magistrirali, doktorirali i radili punu satnicu u nastavi, ljudi bez kojih sustav ne može i u koje je država ulagala 11 godina, istovremeno ministrar sebi unutar resora koji vodi osigurao i zamrznuo docentsko radno mjesto u nastavnoj bazi Thalassotherapia u Opatijji. Ako to nije ispod najniže do sada viđene ljestvice, ne zna se što jeste.

Nakon što sredi Linićeve ljude, Milanović će morati počistiti zonu ispod ljestvice. Zadnji događaji u i oko SDPa postaju sve veće opterećenje i za predsjedničku kampanju Ive Josipovića. Dan nakon europarlamentarnih izbora aktualni predsjednik je na humanitarnom koncertu neočekivano zasvirao s Baretom, koji se začuđeno osvrtao na klavijaturistu iza sebe kao da se premišlja koji ga to film puca. Bare je mogao biti fora mlađim biračima prije petnaestak godina, današnjim mladima je napet otprilike kao Tereza Kesovija mojoj generaciji. Predsjednik je osim uBaretovu klavijaturu udario i u tanku žicu socijalne demagogije izjavivši kako neće ići na Svjetsko prvenstvo u Brazli zbog krize. Isti mediji koji ne vide nikakav problem u tome što se naručuju desetine milijuna kuna vrijedni medicinski uređaji bez jasne potrebe, kao najveći državni problem ističu to što se za tisuću puta manji iznos iz proračuna plaća put Premijeru na otvaranje Svjetsko~ nogometnog prvenstva. Zdrijeb je Hrvatskoj dao tu čast da s domaćinom Brazilom igra na otvaranju, na kojeje brazilska predsjednica pozvala sve Svjetske čelnike. Jesmo li trebali moliti gđu Rousse da plati ne samo smještaj ~ već i put našem premijeru ili  mu skupljati novac za kartu preko humanitarnih telefona da bi izbjegli blamažu da na tom skupu svjetskih čelnika na kojem uz Brazil nastupa Hrvatska nema naših predstavnika?

Dobro je da hrvatski premijer ne podliježe plitkoj socijalnoj demagogiji i da sljedeći četvrtak bude uz ostale svjetske državnike loži na Areni Corinthians. Još bolje bi bilo da prije puta raščisti gužvu koja mu se u Vladi stvorila daleko ispod toliko spominjane ljestvice.

NinoRaspudić/VL

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari