Pratite nas

Povijesnice

HRVATSKO KONJANIŠTVO – Hrvati – pretorijanci Europe

Objavljeno

na

Hrvatski konjanici ili Hrvatsko konjaništvo (njem. Kroatische Reiter, Krabaten, Kroaten) sudjelovali su kao vrlo cijenjeni plaćenici u carskoj, bavarskoj, španjolskoj, danskoj i francuskoj vojsci u Tridesetogodišnjem ratu u Europi.

Spadali su među lake konjanike. Stekli su visoku vojničku reputaciju u ratu tako da je takav tip lakog konjaništva bio tražen u svim većim vojskama. Nakon Bitke kod Siska 1593. godine, i rata koji je trajao do 1606. godine, dostupni su nam platni popisi sa brojem vojnika koji su službovali u utvrdama na Vojnoj krajini.

pretorijanciProcjenjuje se da je otprilike 7 000 vojnika stalno boravilo u Vojnoj krajini, a od tog su 30% bili su Hrvati koji su službovali u postrojbama haramija i konjanika husara.

Te su postrojbe bile plaćenici i djelovali vojničkim redom.

U slučaju većeg ugrožavanja još nekoliko tisuća Hrvata podizao je pod oružje ban, plemstvo, Crkva ili po sveopćem pozivu (insurekciji).

Za Habsburgovce je Vojna krajina bila prvenstveno zaštita njihovih zemalja i interesa. Kao takva bila je upravno i političko potčinjena Beču.

Iz toga razloga Beč je imao više vlastitih trupa na granici od hrvatskih.

U Tridesetogodišnjem ratu (1618.-1648.) Beč je otvorio kasu i pozvao Hrvate upomoć, jer se našao u teškoj situaciji.

Hrvati su se uglavnom kao konjanici odazvali pozivu. Od paljbenog naoružanja, nosili su najmanje dva pištolja te arkebuze zbog čega su nazivani i arkebuzirima.

Nosili su rado sablje obješene preko ramena, kako im ne bi smetale pri hodu. Bili su drukčiji od ostalih postrojba onoga vremena.

Kao konjanici i kao pješaci bili su univerzalni ratnici svojeg vremena. Život na granici s Osmanskim Carstvom, na kojoj se do već čitavo stoljeće ratovalo, Hrvati su izbrusili instinkt u snalaženju i preživljavanju.

Od osmanskih ratnika, koji su sa sobom donijeli način nomadskih ratnika izvježbali su vještinu borbe sabljom. Lukavost i okrutnost bez koje ne bi bilo opstanka na vojnoj granici kombinirano s hrvatskom hrabrošću, upornošću, izdržljivošću na pozornicu su izašli ratnici sa kakvim se zapadna Europa jos nije suočila.

Između 100 i 1000 ljudi činili su pukovniju. Hrvati su zadržali veličine četa od otprilike 50 ljudi u kakvima su inače službovali na granici. Hrvatske konjaničke pukovnije ratovale su u glavnom sa 4-8 četa. Čini se da je broj od 200-400 konjanika odgovarao njihovoj organizaciji i njihovim načinu borbe.

Povijest je hrvatsko konjaništvo zapamtila kao sjajne ratnike. Širili su pred sobom strah i strepet. Svojim zastrašujućim izgledom i pretjerivanima u pričama protivnika širili su panike na protestantskioj strani.

Albrecht von Wallenstein je imao posebno dobro mišljenje o Hrvatima, pa je zapisao: Nijemci su glomazni, teški i spori konjanici, Mađari su nepouzdani i prevrtljivi, Poljaci se brzo rasipaju u potrazi za plijenom, Moldavci ne žele ići daleko od svojih domova, Vlasi se prodaju za malo novaca, ali Hrvati – oni udaraju snažno u skupinama i to uvijek tamo gdje je to najpotrebnije, na popuštaju gotovo nikad …

Hrvati su kao ratnici svoje bogato vojničko iskustvo razvili u stalnim borbama s Turcima.

Postoje razna imena za Hrvatske konjanike:

– Insulaner za vojnike Zrinskog koji su rodom iz Međimurja
– Wenden za Hrvate s područja između Drave i Kupe
– Uskocken i Granitscharen opet označavaju imena za Hrvate.

Hrvatski konjanici su bili naoružani arkebuzama, pištoljima i sabljama.

 

Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu – krvava slava s europskih bojišnica 17. stoljeća

hrvatski-konjanici-2( Slika : Hrvatski konjanici ili Hrvatsko konjaništvo (njem. Kroatische Reiter, Krabaten, Kroaten) sudjelovali su kao vrlo cijenjeni plaćenici u carskoj, bavarskoj, španjolskoj, danskoj i francuskoj vojsci u Tridesetogodišnjem ratu )

Hrvate je pratio je loš glas, a neprijateljski vojnici su vjerovali kako u te uvježbane carske konjanike nema smisla pucati jer im tanad ne može nauditi.

Prvu polovinu 17. stoljeća u krvavoj europskoj povijesti novoga vijeka obilježio je rat koji je trideset godina (1618.-1648.) bjesnio središnjom Europom, zemljama njemačkog Svetog Rimskog Carstva. U tom su ratu na strani Habsburgovaca, nositelja svetorimske carske krune, sudjelovali i hrvatski odredi pješaka i lakih i brzih konjanika. Jurišali su u boj predvođeni stranim zapovjednicima i sijući užas među neprijateljima.

Odlikovali su se u nizu bitaka, prolijevajući na dalekim bojištima tuđu i vlastitu krv za habsburške interese. Usavršivši vojničku vještinu u neprestanoj borbi s Osmanlijama, Hrvati su žareći i paleći protutnjali prostorom od Baltičkoga mora do Bavarske i od Pariza do Erdelja. Uz hrvatsko su se ime otada vezali pojmovi straha i slave, a uspomena na njih živi i danas u švedskoj usmenoj predaji. Šveđani su se jako bojali, kako su ih sami nazivali, “Krabata”. Švedski vojnici koji su preživjeli rat opisivali su Hrvate kao vojsku koja se nije ni čula niti vidjela. Prema švedskim predajama, hrvatski konjanici su dolazili uvijek s maglom, i nijedan neprijatelj koji bi im se našao na putu, ne bi preživio.

Hrvatske su čete, sastavljene od pješaka i lake konjice, stavljene pod zapovjedništvo grofa Johanna Ludwiga Hektora von Isolanija, koji se otada do smrti (1640.) nazivao generalom Hrvata. S njim su Hrvati odnijeli mnoge pobjede.

Bijeli švedski draguni i grenadiri nisu imali sreće, u bitkama su naletjeli na Hrvate, koji su im uvijek znali odoljeti, više puta ih i progoniti, a jednom su im zamalo zarobili tabor, komoru i samog kralja.

Kralj Gustav Adolf jedva umaknuvši Hrvatima odmahujući glavom s čuđenjem je primijetio: ” Te njihove crvene kabanice i ogrtači, daleko se vide njihove jarke boje dolami, hlača, surki, prsluka i pojaseva. Kod njih prevladavaju crvena, smeđa i plava boja, a kosu vežu vrpcama na zatiljku dok je ispred uha pletu u pletenice. Nakićeni su s najmanje dva, a neki i s po pet pištolja, ne računajući da dva imaju u kuburlijama uz prednji unkaš sedla. Pojas ukrašen na svili ili suknu srebrom, zlatom ili kožom, zlatne i srebrene pločice na prsima, čelenke, ukrašene konjske uzde, pištolji i sablje jasno govore da se ne radi o masi plaćenika, pustolova, nasilnika, ubojica ili soldačke klateži što se sjatila na bojište s cijelog kontinenta. Ne! Ti Hrvati su drukčiji od ostalih, ni sam vrag im ne bi utekao na bojištu. ”

Još nešto razlikovalo je Hrvate od ostalih lakih konjanika tadašnje Europe, a to je njihova taktika i sam način borbe koji su prepoznatljivi samo za Hrvate. U borbi Hrvati bi jurnuli dijagonalno lijevo od glavnine postroja prazneći pištolje s obije strane sedla, a onda desno pucajući iz svojih kratkih karabinki — arkebuza. U galopu ili u žestokom karijeru Hrvati bi ponovno napunili puške i pištolje! Gotovo nevjerojatno, ali za Hrvate izvedivo!

Hrvatski konjanici su se proslavili 1623. kod Heidelberga kad su na konjima preplivali Neckar, iznenadili protivnika i pomogli u osvajanju grada, a na sjeveru su doprli sve do Hollsteina, otoka Rügena i lučkoga grada Stralsunda u sjevernoj Njemačkoj. Ponovno su pokazali umijeće u bitki kod Magdeburga 1631. godine kada su na konjima preplivali Labu i prvi prodrli u grad.

Mnogi se Hrvati nikada više nisu vratili u Hrvatsku iz tog strašnog rata, neki su svoje kosti ostavili zauvijek u tom ratu, dok su se drugi još godinama potucali po europskim dvorovima kao tjelesna staža stranim vladarima, ali bilo kako da bilo, Hrvati, vječiti Pretorijanci Europe, na konju, sa sabljom u ruci ujahali su u povijest ponosno, hrabro i slavno.

ŽeljkoStanić

kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

24. studenog 1991. – Planinska satnija Velebit

Objavljeno

na

Objavio

Dana 24. studenog 1991. pripadnici Planinske satnije Velebit napokon su uspostavili nadzor nad većim dijelom južnog Velebita.

Naime, početkom studenog temperature na Velebitu spustile su se do nule, a uvjete su pogoršavale i hladne kiše koje su svakodnevno padale dva mjeseca.

Zbog toga su se pobunjeni Srbi povukli u Medak, što su iskoristili hrvatski alpinisti i policajci iz Lovinca postavivši visinske baze i kontrolne punktove na Ivinim vodicama i Buljmi.

Pripadnici Planinske satnije bili su vrhunski alpinisti, speleolozi i gorski spasioci. Njih 16 penjalo se na Himalaju, a devetorica su bili članovi ekspedicije na najviši vrh svijeta – Mount Everest, piše HRT

Zapovjednik Planinske satnije Velebit bio je poznati zagrebački alpinist, Jerko Kirigin. Tijekom okupacije Lovinca prvi su put angažirani kako bi preko Velebita zbrinuli protjerane civile. Sedamnaestero staraca u noći između 28. i 29. rujna, spuštajući ih kozjim stazama nosiljkama uspješno su prenijeli do Starigrada Paklenice.

Najvažnija zadaća Planinske satnije bila je prikupljanje podataka o položajima pobunjenika. Također, izveli su nekoliko diverzija, od kojih je najučinkovitija bila granatiranje Metka u prosincu, a provodili su i alpinističku obuku za pripadnike specijalne policije.

Tijekom srpskog protuudara u obrambenoj fazi operacije „Maslenica“ Glavni stožer uvidio je stvarnu važnost Planinske satnije koja je bila čimbenik sigurnosti svih postrojbi Hrvatske vojske i policije koje su se smjenjivale na Velebitu.

Iako je većim dijelom bila demobilizirana, tijekom 1994. godine istaknuti zapovjednici i pripadnici postrojbe održavali su na Velebitu planinarsko-alpinističku obuku za postrojbe specijalnih namjena i gardijskih brigada.

Planinske postrojbe za posebne namjene i danas su elitni dio svjetskih vojski, ali samo su hrvatski alpinisti silom prilika od civila postali ratnici koji su na velebitskom masivu branili slobodu svoje domovine.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

24. studenoga 1918. Stjepan Radić: ‘Ne srljajte kao guske u maglu’

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1918. na sjednici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, Stjepan Radić održao je povijesni govor protiv bezuvjetnog ujedinjenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom na kraju kojeg je rekao poznatu rečenicu: “Ne srljajte kao guske u maglu”.

U Narodnom vijeću sve više preovladavalo je stajalište kako ujedinjenje Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom treba izvršiti što prije i to na unitarističkoj osnovi, a bez ikakvih utanačenja o položaju pojedinih povijesnih zemalja koje bi stupile u zajedničku državu te je Radić na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća od 23. studenoga 1918. godine podnio prijedlog da se zajednička država uredi kao savezna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta, srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskog Narodnog sveta.

Sljedećega dana, 24. studenoga 1918. godine, na još jednoj sjednici Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS drži govor i suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Radić tada izriče proročansku opomenu.

“Upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo.

Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju”, kazao je Radić.

“Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu”, rekao je Stjepan Radić u svom poznatom govoru.

“Nemojte tako postupati da se bude moralo danas-sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata”, upozorava Radić.

“Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu.

Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela republika! Živjela Hrvatska,”, završio je Radić svoj govor u Skupštini.

Bio je izabran u delegaciju od 28 članova koja je išla u Beograd na proglašenje ujedinjenja ali glavna skupština HPSS-a, koja je održana 25. studenoga 1918., zaključila je kako on neće ići u Beograd. Komentirajući tu odluku rekao je: “Ma što se dogodilo, nemojte zamrziti Srbijance. Našu sestru Srbiju proglašavaju za našu mater. Naša mati je samo sveta naša domovina.”

Sutradan, 26. studenoga 1918., Središnji odbor Narodnog vijeća isključio ga je, no ne i njegovu stranku HPSS, iz Vijeća “zbog njegovih napadaja i kleveta” na toj glavnoj skupštini stranke gdje je on “našu gospodu” koja vode politiku nazvao “zanešenjaci”, “tašti”, “siloviti”, “sebičnjaci”, a potkraj studenoga otputovao je u Prag gdje ostaje do 10. prosinca 1918.

Krajem 1918. godine već je otvoreno isticao svoj republikanizam a 1919. saziva izvanrednu glavnu skupštinu HPSS-a s koje su upućene javne optužbe režimu te Središnji odbor HPSS zahtijeva hrvatsku neutralnu seljačku republiku i odlučuje se taj zahtjev uputiti američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari