Pratite nas

Kolumne

Hrvatsko licemjerje – bolest kao posljedica nedostatka istine

Objavljeno

na

Hrvati danas ne mogu popiti dužu kavu, a da se oko nečega ne posvađaju. U svemu su razjedinjeni, imaju podijeljena mišljenja, a gotovo svaka rasprava završi na partizanima i ustašama. Tako se Hrvati dijele na napredne i nazadne, lijeve i desne, konzervativne i liberalne, ruralne i urbane… Podijele su davno prešle granicu izdržljivosti, a ljudi kao da se natječu u pokazivanju svoje opredjeljenosti za i protiv nekoga ili nečega.

Moral je davno propao kroz dno i tone sve dublje, pa će i ako Hrvatska jednom uspije izaći iz gospodarske krize, kriza morala ostati. Nedostatak morala ide pod ruku s onom najgorom ljudskom karakteristikom – licemjerjem.  Toliko se povijesne nepravde preskočilo da čovjek ne može povjerovati. I onda želimo “Bolju budućnost”, “Život dostojan čovjeka” i ostale egoistične floskule, a okrenuli smo glavu od tolikih tuđih sudbina i pravih problema. A kad čovjek dovoljno dugo okreće glavu, ona  se odvida i ispadne.

Hrvatima se glava davno  odvidala, pa sad hodaju bez nje u budućnost. Zaboravili su povijest, a zapravo je nikada nisu ni znali. Pitaju se “Dokle ćemo se baviti ustašama i partizanima?”, a zapravo se njima nikad nisu ni bavili. Htjeli bi odgovore, a ne znaju postaviti pitanja. Htjeli bi istinu, a ne znaju doći do nje. A istina je znanje. Istina je činjenica. Istina je povijest. Trebalo bi malo čitati.  Hrvati su jedan od najnenačitanijih naroda Europe. Ako o nekome i nečemu ne znaš istinu, ne znaš ništa i ne možeš imati svoje mišljenje niti stav. Nažalost, Hrvati umjesto istine znaju previše laži. Pa na osnovu laži zasnivaju svoje mišljenje i stavove. I onda ga još nameću drugome, uporno i nasilno.

A što je  istina?

Istina je da smo mi živjeli pola stojeća u komunizmu,  u kojem nije bilo drugog mišljenja i da su se u takvom sustavu odgojile generacije.

Istina je da smo živjeli u Jugoslaviji koja je nastala u krvi do koljena i to hrvatskoj krvi, pred očima naših djedova, od Bleiburga do Bitole.

Istina je da se ta Jugoslavija raspala u krvi do koljena i to Hrvatskoj krvi, pred našim očima, od Dubrovinika do Vukovara.

Istina je da se ta Jugoslavija održavala u krvi i to krvi hrvatskih intelektualca koji su stradavali po svijetu “u obračunima ustaškog podzemlja”.

Istina je da pored KNOJ-a, Ozne, Udbe i ostalih monstruoznih organizacija koje su pobile na tisuće ljudi, danas u Hrvatskoj ne postoji nijedna zločinačka organizacija iz Jugoslavije.

Istina je da su zločinačke organizacije, zločinci i zločini rezervirani samo za Hrvatsku i Hrvate i koji su se borili za Hrvatsku.

Istina je da je između antifašizma i komunizma stavljen znak jednakosti, premda većina naših antifašista nisu bili komunisti.

Istina je da su se zločini komunizma sakrili iza paravana antifašizma, a to je zločin.

Istina je da su u Jugoslaviji  ljudi bivali zatvarani zbog spomena imena Hrvatske čak i u pjesmi.

Istina je da su ljudi Hrvati koji su proganjali, zatvarali, mučili i ubijali Hrvate, nakon raspada Jugoslavije ostali u Hrvatskoj i da im nije pala dlaka s glave. Dapače, štoviše…

Istina je da su Hrvati participirali u dva najveća zla u povijesti čovječanstva, nacizmu i komunizmu i to vrlo aktivno, ali se ova druga participacija nikada nije rasvjetlila.

Istina je da je participiranje Hrvata u nacizmu mrlja na licu Hrvatske, ali prticipiranje u komunizmu je rak rana koja i danas razjeda njeno tijelo.

Istina je da na području Jugoslavije postoje na stotine masovnih grobnica Hrvata, od kojih su neke usred glavnog grada Zagreba, a da Hrvati o njima ne znaju niišta. I nije ih ni briga!!!

Istina je da se svo zlo počinjeno od stane ustaša multipliciralo do bolesnih razmjera, a ono komunističko zatajilo potpuno.

Istina je da je mnogo ljudi smaknuto upravo zbog toga jer su htjeli reći istinu.

Istina je da  se povijest ponovila i sa Domovinskim ratom. Pa tako s jedne strane skrivamo zločine, a s druge ih strane multipliciramo.

Istina je da zločinci iz Domovinskog rata mirno šetaju po Hrvatskoj i “regionu”, dok mi proganjamo naše branitelje.

Istina je da su Bleiburg i Vukovar podjednako daleko od mozgova u Splitu i Zagrebu.

Istina je da smo se ovih dana odrekli ratne štete bez riječi, a ona se mjeri u milijardama. A onda ćemo govoriti o oprostu dugova, kreditima u francima i sličnim pričama.

Istina je da ni danas ne znamo broj ubijenih Hrvata nakon Drugog svijetskog rata, niti broj samoubijenih Hrvata nakon Domovinskog rata.

Istina je da su se Hrvati udaljili i gotovo odrekli od Boga, tradicije, svoje povijesti i od samih sebe. I to je postalo “in”.

Istina je da istina ne može stati u ovaj članak.

Istina je da pored svih ovih istina koje sam naveo ima puno Hrvata koji će na sve ovo pljunuti i reći da se treba okrenuti budućnosti.

Istina je da ima puno Hrvata koji dobro žive pišući laž, zapravo piše istinu, ali uvijek jednu te istu.

Istina je da su neki Hrvati bili spremni umrijeti za istinu, a neki su bili spremni ubiti samo da se istina ne čuje.

Istina je da se našoj djeci  komunizam i Jugoslavija predstavljaju kao nešto “cool”.

Domoljublje, dijaspora, emigranti i Hrvatska su termini koje graniče s ustaštvom. Kao nekad.

Istina je da su sve ove istine jedna VELIKA NEPRAVDA.

I kada se sve ove istine preskoče, kada se od svega ovoga okrene glava, onda se čovjek mora zapitati, zaslužuju li Hrvati da im bude bolje?

A ja se se pitam; imali smisla pisati istinu?

Ima!

Jer istina je temelj čovjeka. Istina je temelj pravde.  Istina je temelj ljubavi.  A samo istinska ljubav stvara život.  I dokle god ima i jednog čovjeka žednog pravde, ljubavi i života, ima smisla pisati i govoriti istinu.

[ad id=”40551″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski turizam, pogotovo njegov segment vezan uz male iznajmljivače i ugostitelje, čudo je svjetskih razmjera s obzirom na to koliko se negativnih kampanja i emocija javnosti, točnije onih koji usmjeravaju javno mnijenje, iz godine u godinu obara na nj.

Slučaj trovanja talijanske obitelji ugljikovim monoksidom na unajmljenom brodu najnoviji je pokazatelj te bolesne atmosfere.

Potpuno nekritički, bez ikakve provjere, mimo svih pravila novinarske struke koja nalaže provjeru informacija iz više izvora, pogotovo kod teških nesreća sa smrtnim slučajevima, svi mediji su, gotovo sladostrasno, u utorak navečer prenijeli „vijest“ kako je talijanski državljanin umro, a njegova djeca se bore za život, nakon što su večerali školjke u poznatoj konobi u Hvaru. Dan kasnije doznala se istina. Do trovanja je došlo uslijed curenja ugljikova monoksida iz agregata koji je „suprotno pravilima struke, kao i izričitim tehničkim uputama sigurnosti korištenja uređaja“ bio smješten u strojarnici.

Uhićeni su vlasnik (23) i kapetan broda (27). Njihove godine upućuju na neiskustvo i neznanje koji u spoju s nekritičkom poduzetnošću mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Ugljikov monoksid je nezamjetljiv plin koji najčešće ubija zimi, u zatvorenim prostorijama, kod nas uglavnom zbog neispravnih plinskih bojlera, zbog čega su na robiji završavali dimnjačari koji su odgovarali za njih.

Ovaj tjedan doznalo se da je ugljikov monoksid uzrok pogibije nogometaša Emilijana Sale i pilota koji ga je vozio u malom avionu iznad La Manchea. Ti slučajevi upućuju na povećan oprez, ali i na potrebu strožeg reguliranja svega što izgara u zatvorenom prostoru.

U Minnesoti je tako nedavno, nakon smrti sedmogodišnje Sophie Beachler na obiteljskom brodiću, uvedena obveza ugradnje detektora plina u plovila te stavljanje naljepnica s upozorenjem na opasnost od ugljikova monoksida na sve brodove duže od 18 stopa.

Obitelj stradale djevojčice u kampanji za povećanu sigurnost isticala je kako je detektor koji košta 20 dolara mogao spriječiti njezinu smrt. Ne treba sumnjati da će nakon posljednjeg slučaja i kod nas porasti prodaja detektora ugljikova monoksida barem dijelom onoliko koliko je pala prodaja školjki nakon lažne vijesti o uzroku stradanja nesretne talijanske obitelji.

No da se vratimo na našu medijsku patku. Zašto su svi tako olako povjerovali da je konzumacija dagnji u poznatom hvarskom restoranu uzrok smrti Eugenija Vincija i teškog trovanja njegove obitelji?

Jedini mogući odgovor je na tragu narodne poslovice „Što se babi htilo, to se babi snilo“. Oni koji su, ponavljam, kršeći sva pravila struke, tu patku olako progutali i dalje širili, činili su to jer u dubini duše žude za sličnim turističkim debaklom.

Činjenica je da u Hrvatskoj ima ljudi koji se upuštaju u iznajmljivanje brodova a da nemaju osnovna znanja ni svijest o odgovornosti koju to nosi. Stručnjaci će sljedećih dana sigurno reći sve što treba o eventualnoj promjeni zakona i propisa o sigurnosti i iznajmljivanju plovila kad se ustanovi je li tu bilo rupa.

Sigurna posljedica tog nemilog događaja je da će neki turisti koji su namjeravali na sličan način unajmiti plovilo u Hrvatskoj odustati od toga, neki će biti stroži pri odabiru iznajmljivača i kapetana, a svi će se detaljnije raspitati o sigurnosti broda, točnije, ima li ugrađen detektor za opasne plinove. I to je normalna, očekivana i opravdana šira društvena posljedica tog nemilog događaja.

No koje će biti posljedice širenja lažne vijesti da su se gosti iz Italije smrtno otrovali dagnjama na hvarskoj rivi? Crna kronika koja je nekada bila sporedni dio novina, a danas je glavni, teoretski može djelovati edukativno, u smislu da nam se sa svakom nesrećom za koju iz medija doznamo rodi misao poput – stvarno treba poštovati ograničenje brzine, ne piti ako voziš, ne davati tinejdžeru jak auto, ne ići u japankama u planinu, ne rušiti na svoju ruku nosive zidove u stanu da ne bi došlo do urušavanja zgrade i sl.

Ali inflacija uvijek i u svemu dovodi do devalvacije pa pod poplavom crnokronikaških vijesti prosječan konzument medija s vremenom na njih otupi i teško da mu nakon površne kratkotrajne stimulacije pažnje preostane ikakva pouka. No neke, dovoljno jake i neuobičajene vijesti ipak mogu imati realan, performativan učinak.

Osobno sam se u to uvjerio u utorak navečer kada se medijima proširila lažna vijest iz Hvara. Šire društvo je te večeri naručivalo pizze na Čiovu i nitko od nas nije uzeo plodove mora, iako to uobičajeno činimo. Jer što očekivati od skromne lokalne pizzerije, ako u bogatom Hvaru u restoranu koji sigurno ima golemi promet i najbolju opremu, pobiju goste dagnjama?

Koliko se sumnjičavosti i odbojnosti zbog te laži ugradilo u podsvijest potencijalnih gostiju nemoguće je dokučiti. Neki mediji su uz lažnu vijest o uzroku trovanja talijanske obitelji donosili i cijele ekspertize o opasnosti konzumacije školjki, što bi u drugom kontekstu bilo hvale vrijedno, jer školjke jesu jedno od najrizičnijih jela i dobro je biti educiran o rizicima, ali u ovom slučaju su time samo utvrđivali poruku kako gost i u najboljim hrvatskim restoranima riskira život.

Jedne su novine čak u naslovu i proširile aferu: „Može li se ova tragedija povezati s nedavnom zapljenom 62 kg pedoća ‘bez papira’ na Hvaru?“ Ne treba ni napominjati kako su, preuzimajući prve informacije iz hrvatskih medija, i talijanski portali kao uzrok trovanja obitelji Vinci naveli školjke u restoranu na hrvatskom otoku.

Tko će odgovarati za štetu prouzročenu tom neistinom? Kako se osjećao vlasnik restorana taj i sljedeći dan? Izravnu, a pogotovo neizravnu štetu u takvom je slučaju nemoguće izmjeriti. Treba li vlasnik restorana, grad Hvar ili turistička zajednica tužiti one koji su najviše pridonijeli pronošenju lažne vijesti?

U pozadini tog brzopletog, neprofesionalnog, u konačnici zlonamjernog izvještavanja leži neka čudna kivnost na hrvatski turizam. Trijumfalni medijski napisi kako je ova sezona propala pojavili su se dok je još bila na početku, samo zato što je nešto slabija od prošle. A prošla, koju će kvantitativno biti teško nadmašiti, bila je rekordna zbog niza vanjskih okolnosti, pa bi bilo uputnije svaku sezonu uspoređivati s prosjekom, recimo zadnjih pet.

Posebnu vatru neki veliki kolumnisti rigaju na male iznajmljivače. Zanimljivo, ne na velike hotele, koji mogu biti u stranom vlasništvu, zapošljavati strance, uzimati svu stranu robu i na koncu cijeli profit dalje investirati ili trošiti u inozemstvu.

Ne, žarište kivnje je na malim iznajmljivačima, domaćim ljudima koji su se sami, bez pomoći države, dovijali i trudili, nekada iznajmljivali sobu-dvije s upotrebom kuhinje i zajedničkom kupaonicom, kasnije pomalo napredovali, zaduživali, širili, dograđivali, klimatizirali, došli do apartmana ili dva-tri, a takvih je najviše.

Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu.

Tržište čini svoje i povećanje kapaciteta iz godine u godinu mora doći do plafona, kada će oni s lošijom ponudom ispadati iz igre. A napredak je iz godine u godinu očit, dijelom zahvaljujući i internetu – gotovo da više nema kartona uz cestu s natpisom „Zimmer-frei“, niti zabuna poput one mladog Talijana kojeg su pitali kako mu je bilo u Makarskoj pa je rekao „Bella Makarska, ma puttane troppo vecchie!“, pogrešno razumijevajući nakanu baba koje su agresivno salijetale turiste na kolodvoru čim bi sišli s autobusa, nastojeći ih odvući u apartmane iznad magistrale, sat vremena jahanja od mora.

Dežurni mračnjaci će, kakva god bila sezona i što god se i dobra i zla događalo u njoj, jednako lijevati otrov u medije, a dobronamjernu čovjeku ostaje samo držati palčeve da sezona bude dobra, s posebnom simpatijom za male igrače jer igraju o svom trošku.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari